1

Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelj, društvo Helsingin Bussiliikenne Oy, traži poništenje Odluke Komisije (EU) 2020/1814 od 28. lipnja 2019. o državnoj potpori SA.33846 – (2015/C) (ex 2014/NN) (ex 2011/CP) koju je provela Finska u korist društva Helsingin Bussiliikenne Oy (SL 2020., L 404, str. 10., u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

2

Društvo Helsingin Bussiliikenne (u daljnjem tekstu: stari HelB) osnovano je 1. siječnja 2005., a njegov je osnivač Suomen Turistiauto Oy, privatno društvo za prijevoz u vlasništvu Helsingin kaupunkija (Grad Helsinki, Finska), koje ga je osnovalo nakon što je preuzelo imovinu i obveze poduzeća HKL‑Bussiliikenne Oy, osnovanog 1995. odvajanjem od gradskog odjela za usluge prijevoza. Stari HelB prometovao je na autobusnim linijama na području Helsinkija (Finska) te je nudio usluge čarterskog prijevoza i najma autobusa. U cijelosti je u vlasništvu Grada Helsinkija.

3

Grad Helsinki je u razdoblju od 2002. do 2012. donio različite mjere u korist društva HKL‑Bussiliikenne i starog HelB‑a (u daljnjem tekstu: sporne mjere). Tako je, kao prvo, 2002. dodijelio zajam za opremu društvu HKL‑Bussiliikenne u iznosu od 14,5 milijuna eura, kako bi se financirala nabava opreme za autobusni prijevoz. Stari HelB preuzeo je taj zajam 1. siječnja 2005. Kao drugo, Grad Helsinki je potonjem društvu u trenutku njegova osnivanja dodijelio zajam za kapital u ukupnom iznosu od 15893700,37 eura, za refinanciranje određenih obveza društava HKL‑Bussiliikenne i Suomen Turitiauto. Kao treće, 31. siječnja 2011. i 23. svibnja 2012. Grad Helsinki dodijelio je starom HelB‑u dva nova zajma za kapital u iznosu od 5,8 milijuna eura i 8 milijuna eura.

4

Poduzeća za javni prijevoz Nobina Sverige AB i Nobina Finland Oy podnijela su 31. listopada 2011. pritužbu Europskoj komisiji, kojoj se njihovo društvo majka, Nobina AB, pridružilo 15. studenoga 2011. U toj su pritužbi tvrdili da je Republika Finska starom HelB‑u dodijelila nezakonitu potporu. Komisija je 22. studenoga 2011. proslijedila tu pritužbu Republici Finskoj.

5

Odlukom C(2015) 80 final od 16. siječnja 2015. o mjeri SA.33846 (2015/C) (ex 2014/NN) (ex 2011/CP) – Finska – Helsingin Bussiliikenne Oy (SL 2015., C 116, str. 22., u daljnjem tekstu: odluka o pokretanju postupka) Komisija je pokrenula službeni istražni postupak predviđen člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a, među ostalim u pogledu spornih mjera. Ta odluka objavljena je u Službenom listu Europske unije10. travnja 2015. te su zainteresirane strane pozvane da podnesu svoja očitovanja u roku od mjesec dana od te objave. Komisija nije primila nikakva očitovanja od tužitelja.

6

Osim toga, Grad Helsinki je tijekom postupka, 24. lipnja 2015., obavijestio Komisiju o provedbi postupka prodaje starog HelB‑a. Republika Finska je 5. studenoga 2015. dostavila Komisiji nacrt kupoprodajnog ugovora sastavljenog s tužiteljem.

7

Stari HelB je 14. prosinca 2015. prodan tužitelju, koji se prije zvao Viikin Linja Oy. U skladu s odredbama tog ugovora o prodaji, to je društvo preimenovano u Helsingin Bussiliikenne Oy (u daljnjem tekstu: novi HelB). Akti koji se odnose na kupoprodajnu transakciju uključivali su klauzulu kojom se jamči potpuna naknada štete stjecatelju starog HelB‑a u slučaju zahtjeva za povrat državne potpore (u daljnjem tekstu: klauzula o naknadi), a dio prodajne cijene položen je na uvjetni račun, otvoren do donošenja konačne odluke o državnoj potpori ili najkasnije do 31. prosinca 2022. Ti akti sadržavali su i mehanizam plaćanja na temelju rezultata, u skladu s kojim se kupac obvezao da će u slučaju premašivanja prethodno dogovorenih razina dobiti prodavatelju isplatiti bonus na isti uvjetni račun.

8

Prijenos u korist društva Viikin Linja odnosio se na cjelokupno poslovanje starog HelB‑a. Stari HelB više nije imao nikakvu imovinu, osim iznosa uplaćenih na uvjetni račun ili iznosa koji su tek trebali biti uplaćeni na taj račun. Obveze proizašle iz spornih mjera nisu prenesene na novi HelB. Nakon prodaje starog HelB‑a Grad Helsinki oslobodio je to društvo obveze vraćanja preostalog iznosa koji je dugovalo na temelju zajma za kapital iz 2002. Osim toga, Grad Helsinki pretvorio je 11. prosinca 2015. nevraćene zajmove za kapital iz 2005., 2011. i 2012. u vlasnički kapital starog HelB‑a.

9

Komisija je 28. lipnja 2019. donijela pobijanu odluku. Izreka pobijane odluke glasi kako slijedi:

„Članak 1.

Državna potpora u iznosu od 54231850 EUR koju je [Republika] Finska nezakonito odobrila u okviru [spornih mjera] u korist društva Helsingin Bussiliikenne Oy, čime je povrijedila članak 108. stavak 3. [UFEU‑a], nespojiva je s unutarnjim tržištem.

Članak 2.

1. [Republika] Finska mora od korisnika zatražiti povrat potpore iz članka 1.

2. S obzirom na gospodarski kontinuitet između starog HelB‑a (koji je postao Helsingin kaupungin Linja‑autotoiminta Oy) i novog HelB‑a (čiji je puni naziv Helsingin Bussiliikenne Oy i koji je prije bio Viikin Linja Oy), obveza povrata potpore proširuje se na novi HelB (punog naziva Helsingin Bussiliikenne Oy).

3. Na iznose koje je potrebno vratiti obračunavaju se kamate od datuma kada su korisniku stavljeni na raspolaganje do njihova stvarnog povrata.

[…]

Članak 4.

1. U roku od dva mjeseca od objave ove Odluke [Republika] Finska Komisiji dostavlja sljedeće informacije:

[…]”

10

Tužitelj, kojeg podupire Republika Finska, od Općeg suda zahtijeva da:

11

Komisija od Općeg suda zahtjeva da:

12

Društvo Nobina podupire zahtjeve Komisije i zahtijeva da se tužitelju naloži snošenje troškova.

27

Uvodno valja podsjetiti na to da je postupak nadzora državnih potpora, uzimajući u obzir njegovu opću strukturu, postupak pokrenut protiv države članice odgovorne za dodjelu potpore, s obzirom na njezine obveze na temelju prava Europske unije. Stoga Komisija, radi poštovanja prava obrane, a s obzirom na to da toj državi članici nije bilo dopušteno komentirati određene informacije, ne može te informacije upotrijebiti u svojoj odluci protiv te države članice (presuda od 11. ožujka 2020., Komisija/Gmina Miasto Gdynia i Port Lotniczy Gdynia Kosakowo, C‑56/18 P, EU:C:2020:192, t. 73.).

28

Osim toga, prema članku 108. stavku 2. UFEU‑a, kada Komisija odluči pokrenuti službeni istražni postupak u pogledu mjere potpore, ona mora zainteresiranim osobama omogućiti da podnesu svoja očitovanja. To je pravilo bitan postupovni zahtjev (presuda od 11. prosinca 2008., Komisija/Freistaat Sachsen, C‑334/07 P, EU:C:2008:709, t. 55.; vidjeti i presudu od 11. studenoga 2021., Autostrada Wielkopolska/Komisija i Poljska, C‑933/19 P, EU:C:2021:905, t. 63. i navedenu sudsku praksu).

29

Prema tome, iako se te zainteresirane stranke ne mogu pozivati na prava obrane, one, nasuprot tome, imaju pravo u odgovarajućoj mjeri, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, biti uključene u upravni postupak koji Komisija provodi. U tom pogledu, objava obavijesti u Službenom listu Europske unije predstavlja prikladno sredstvo za obavještavanje svih zainteresiranih stranaka o pokretanju postupka. Cilj te obavijesti je dobiti od potonjih sve informacije kako bi se Komisiji pomoglo u njezinu daljnjem radu. Takav postupak omogućuje i državama članicama i zainteresiranim krugovima da budu saslušani (presuda od 11. ožujka 2020., Komisija/Gmina Miasto Gdynia i Port Lotniczy Gdynia Kosakowo, C‑56/18 P, EU:C:2020:192, t. 71. i 72.).

30

U tu se svrhu člankom 6. stavkom 1. prvom rečenicom Uredbe 2015/1589 nalaže Komisiji da u odluci o pokretanju postupka pruži „sažeti prikaz” svih bitnih činjeničnih i pravnih pitanja, da u nju uključi prethodnu ocjenu predmetne mjere koju je provela kako bi utvrdila čini li ona potporu te navede moguće sumnje u pogledu spojivosti navedene mjere s unutarnjim tržištem.

31

U ovom predmetu, pod pretpostavkom da tužitelj namjerava istaknuti povredu svojih prava obrane, takav prigovor treba odbiti kao bespredmetan jer, kao što je to navedeno u točki 29. ove presude, on takva prava ne posjeduje.

32

Što se tiče navodne povrede njegova prava da bude uključen u postupak predviđen člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a, valja istaknuti da tužitelj, kao što je on to potvrdio na raspravi, ne osporava zakonitost odluke o pokretanju postupka na dan njezine objave u Službenom listu.

33

Tužitelj, nasuprot tomu, ističe da je Komisija, nakon prijenosa starog HelB‑a, bila dužna ispraviti ili dopuniti odluku o pokretanju postupka ili mu barem dati mogućnost da se očituje.

34

Kao prvo, u dijelu u kojem tužitelj tvrdi da je Komisija bila dužna donijeti odluku o izmjeni odluke o pokretanju postupka, valja istaknuti da, iako propisi koji uređuju postupak u području državnih potpora ne predviđaju izričito mogućnost donošenja odluke o ispravku i proširenju postupka koji je u tijeku (presuda od 13. lipnja 2013., HGA i dr./Komisija, C‑630/11 P do C‑633/11 P, EU:C:2013:387, t. 50.), u slučaju da Komisija, nakon donošenja odluke o pokretanju službenog istražnog postupka, primijeti da se potonji postupak temelji na nepotpunim činjenicama ili pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji tih činjenica, ona treba moći odnosno obvezna je prilagoditi svoje stajalište donošenjem odluke o ispravku ili nove odluke o pokretanju postupka, kako bi se zainteresirane stranke mogle učinkovito očitovati (vidjeti u tom smislu presudu od 30. travnja 2019., UPF/Komisija, T‑747/17, EU:T:2019:271, t. 76. i navedenu sudsku praksu).

35

Konkretno, ako Komisija, nakon donošenja odluke o pokretanju službenog istražnog postupka, izmijeni svoja shvaćanja o činjenicama ili pravnoj kvalifikaciji tih činjenica, koje se pokažu odlučujućima za njezinu ocjenu u pogledu postojanja potpore ili njezine spojivosti s unutarnjim tržištem, ona mora ispraviti odluku o pokretanju tog postupka ili je proširiti, kako bi se zainteresirane stranke mogle učinkovito očitovati (vidjeti u tom smislu presudu od 30. travnja 2019., UPF/Komisija, T‑747/17, EU:T:2019:271, t. 77.).

36

U ovom predmetu tužitelj temelji obvezu Komisije da ispravi odluku o pokretanju postupka na činjenici da je Komisija u pobijanoj odluci izmijenila svoje shvaćanje o tome tko je korisnik spornih mjera kao i predmet postupka.

37

Međutim, iz pobijane odluke proizlazi da Komisija nije izmijenila analizu koju je provela u odluci o pokretanju postupka u pogledu korisnika spornih mjera ni, općenitije, u pogledu postojanja potpore ili njezine spojivosti s unutarnjim tržištem. Tako se u pobijanoj odluci jasno navodi da je stari HelB poduzetnik kojem su dodijeljene sporne mjere, a analiza postojanja potpore i njezine spojivosti s unutarnjim tržištem provodi se isključivo u pogledu tog poduzetnika.

38

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je izreka odluke o državnim potporama neodvojiva od njezina obrazloženja, tako da je, u slučaju potrebe, treba tumačiti uzimajući u obzir razloge koji su doveli do njezina donošenja (vidjeti u tom smislu presude od 15. svibnja 1997., TWD/Komisija, C‑355/95 P, EU:C:1997:241, t. 21. i od 29. travnja 2021., Komisija/Španjolska (TNT u Castille‑La Manche), C‑704/19, neobjavljenu, EU:C:2021:342, t. 74. i navedenu sudsku praksu). Prema tome, iako je točno da je u članku 1. pobijane odluke kao korisnik spornih mjera naveden „Helsingin Bussiliikenne”, a da nije pojašnjeno je li riječ o starom ili novom HelB‑u, iz općeg tumačenja te odluke proizlazi da se taj naziv nužno odnosi na stari HelB.

39

Stoga, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, okolnost da je Komisija u izreci pobijane odluke smatrala da obvezu povrata potpore koja proizlazi iz spornih mjera treba, imajući u vidu gospodarski kontinuitet između starog i novog HelB‑a, proširiti na novi HelB, ne znači da je riječ o promjeni korisnika mjera u pogledu kojeg Komisija mora ocijeniti postojanje potpore i njezinu spojivost s unutarnjim tržištem.

40

Takva okolnost također ne znači ni da je došlo do proširenja predmeta postupka jer je on ostao ograničen na četiri sporne mjere navedene u točki 3. ove presude. Stoga je Komisija ispitala prijenos poslovanja starog HelB‑a samo u okviru svoje analize postojanja gospodarskog kontinuiteta između starog HelB‑a i tužitelja. Konkretno, Komisija nije proširila službeni istražni postupak na pitanje može li prijenos poslovanja starog HelB‑a na tužitelja činiti državnu potporu. Isto tako, kao što to jasno proizlazi iz uvodnih izjava 269. i 270. pobijane odluke, Komisija nije ocijenila čine li klauzula o naknadi štete i sporazum o uvjetnom računu državnu potporu.

41

Iz toga slijedi da tužitelj neosnovano tvrdi da je Komisija bila dužna donijeti odluku o ispravku ili proširenju službenog istražnog postupka.

42

Kao drugo, u dijelu u kojem tužitelj prigovara Komisiji da mu nije omogućila da se očituje, valja podsjetiti na to da pravo zainteresiranih stranaka da budu uključene u postupak treba ocjenjivati s obzirom na okolnosti svakog slučaja (vidjeti točku 29. ove presude). Mogu, međutim, postojati okolnosti u kojima utvrđenje činjenica koje su nove u odnosu na one navedene u odluci o pokretanju postupka može zahtijevati veću uključenost zainteresiranih osoba (vidjeti, u tom smislu, presudu od 11. studenoga 2021., Autostrada Wielkopolska/Komisija i Poljska, C‑933/19 P, EU:C:2021:905, t. 71.).

43

U ovom predmetu iz sadržaja spisa proizlazi da je Grad Helsinki, nakon što je objavljena odluka o pokretanju postupka, odnosno nakon 10. travnja 2015., obavijestio Komisiju dopisom od 24. lipnja 2015. o provedbi postupka prodaje poslovanja starog HelB‑a. Uz taj je dopis bio priložen memorandum iz travnja 2015. o prijedlogu prodaje, nazvan „projekt Viima”. Republika Finska je 5. studenoga 2015. dostavila Komisiji, među ostalim, ugovor o prodaji koji je trebao biti sklopljen s tužiteljem. Komisija je uputila pitanja Republici Finskoj u vezi s tim prijenosom, među ostalim tijekom 2016. Komisija je tada smatrala da je u pobijanoj odluci potrebno odgovoriti na pitanje je li tim prijenosom na tužitelja prenesena potpora koja proizlazi iz spornih mjera te je smatrala da postoji gospodarski kontinuitet između starog i novog HelB‑a. Zbog toga je Komisija smatrala, kao što je potvrdila na raspravi, da je tužitelj postao stvarni korisnik predmetne potpore i stoga potencijalni obveznik njezina povrata.

44

Iz memoranduma s objašnjenjima o prodajnoj cijeni od 21. rujna 2015., koji je na zahtjev Grada Helsinkija sastavilo neovisno društvo (u daljnjem tekstu: izvješće o prodajnoj cijeni), a koji je priložen tužbi, također proizlazi da je grupa kojoj je tužitelj pripadao podnijela 3. lipnja 2015. svoju obvezujuću ponudu za otkup i da je sporazum o prijenosu potpisan 14. prosinca 2015., dakle u oba slučaja nakon isteka roka koji je zainteresiranim strankama određen za podnošenje očitovanja nakon objave odluke o pokretanju postupka u Službenom listu Europske unije.

45

Također valja istaknuti da Komisija nije tužitelju uputila nikakav zahtjev za pružanje informacija na temelju članka 7. u vezi s člankom 12. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe 2015/1589.

46

Iz toga slijedi da Komisija, unatoč tomu što od lipnja 2015. zna za postupak prijenosa poslovanja starog HelB‑a te unatoč tomu što je između datuma tog prijenosa i donošenja pobijane odluke prošlo tri i pol godine, ni u jednom trenutku nije uključila tužitelja u postupak u svojstvu stvarnog korisnika spornih mjera, iako je na kraju tog postupka odlučila proširiti obvezu povrata potpore na njega.

47

U tom je pogledu doduše točno to da je tužitelj bio nužno obaviješten o službenom istražnom postupku koji je bio u tijeku i o posljedicama eventualne obveze povrata predmetne potpore, s obzirom na to da je ugovor o prodaji sadržavao klauzulu o naknadi štete koja ga, kako se u njoj navodi, štiti od svih zahtjeva za povrat državne potpore. Iako je tužitelj, kao gospodarski subjekt koji postupa s dužnom pažnjom, Komisiji mogao spontano dostaviti sve korisne informacije o preuzimanju poslovanja starog HelB‑a, takva okolnost Komisiju ne oslobađa njezinih postupovnih obveza.

48

Slijedom navedenog, posebne okolnosti ovog slučaja opravdavale su to da Komisija, s obzirom na to da je namjeravala ispitati pitanje gospodarskog kontinuiteta između djelatnosti starog i novog HelB‑a, u većoj mjeri uključi tužitelja u postupak, u njegovu svojstvu stvarnog korisnika spornih mjera. Budući da mu nije omogućila da se očituje o pitanju postojanja gospodarskog kontinuiteta, Komisija je povrijedila pravo zajamčeno člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a.

49

Kao treće, kada je riječ o pitanju je li Komisija, kao što to tvrdi tužitelj, počinila bitnu povredu postupka, valja podsjetiti na to da Komisijina obveza da u fazi odluke o pokretanju postupka zainteresiranim osobama omogući podnošenje svojih očitovanja predstavlja bitni postupovni zahtjev (vidjeti točku 28.), čija povreda dovodi ex lege do poništenja akta koji sadržava povredu (vidjeti presudu od 10. ožujka 2022., Komisija/Freistaat Bayern i dr., C‑167/19 P i C‑171/19 P, EU:C:2022:176, t. 94. i navedenu sudsku praksu).

50

U ovom je slučaju nesporno to da je odluka o pokretanju postupka sadržavala sve tražene podatke i da je propisno objavljena u Službenom listu Europske unije (vidjeti točku 32. ove presude). Povreda utvrđena u točki 48. ove presude stoga se ne odnosi na obveze koje Komisija ima na dan pokretanja službenog istražnog postupka, u skladu s odredbama članka 108. stavka 2. UFEU‑a i članka 6. stavka 1. Uredbe 2015/1589, nego na obveze koje ima zbog posebne okolnosti koja proizlazi iz događaja koji se zbio nakon što su zainteresirane stranke bile pozvane podnijeti svoja očitovanja, a prije donošenja sporne odluke. U tom se smislu ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojima su donesene presude od 22. veljače 2006., Le Levant 001 i dr./Komisija (T‑34/02, EU:T:2006:59) i od 12. prosinca 2018., Freistaat Bayern/Komisija (T‑683/15, EU:T:2018:916), na koje se tužitelj poziva, a koje se odnose na Komisijino nepoštovanje obveza u vezi sa sadržajem odluke o pokretanju službenog istražnog postupka na dan pokretanja tog postupka. Osim toga, utvrđeno je da u ovom predmetu Komisija nije bila dužna donijeti odluku o ispravku ili proširenju službenog istražnog postupka (vidjeti točku 41. ove presude).

51

Iz toga slijedi da Komisija, povrijedivši pravo zajamčeno člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a, kao što je utvrđeno u točki 48. ove presude, nije povrijedila bitan postupovni zahtjev, nego je počinila postupovnu nepravilnost koja može dovesti do djelomičnog ili potpunog poništenja pobijane odluke samo ako se utvrdi da je bez te nepravilnosti pobijana odluka mogla imati drukčiji sadržaj (vidjeti presudu od 11. ožujka 2020., Komisija/Gmina Miasto Gdynia i Port Lotniczy Gdynia Kosakowo, C‑56/18 P, EU:C:2020:192, t. 80. i navedenu sudsku praksu).

52

U tom pogledu tužitelj tvrdi da bi, da je bio u mogućnosti očitovati se, Komisiji dostavio presudne dodatne informacije u vezi s pitanjem je li potpora o kojoj je riječ bila prenesena na njega i da se stoga ne može isključiti mogućnost da bi pobijana odluka uz takve podatke bila drukčija. Konkretno, tužitelj tvrdi da je Komisija tijekom postupka postavila pitanje Republici Finskoj u vezi s prijenosom poslovanja sa staroga na novi HelB i da ona nije odgovorila na pitanja o poslovnom planu i mogućem kontinuitetu s poslovnom strategijom starog HelB‑a. U okviru trećeg tužbenog razloga tužitelj pojašnjava da je izvršio brojna ulaganja i poduzeo mjere kako bi integrirao poslovanje starog HelB‑a u grupu kojoj pripada (prijenos poslova rukovodstva i uprave na društvo majku grupe, udruživanje i zajedničko korištenje autobusa s drugim društvima iz grupe, udruživanje osoblja, integracija garažnih, mehaničarskih i informatičkih usluga). Stoga je Komisija odlučila o postojanju gospodarskog kontinuiteta a da nije raspolagala svim potrebnim informacijama.

53

Najprije valja istaknuti da u okviru ispitivanja utjecaja utvrđene postupovne nepravilnosti na pobijanu odluku nije riječ o utvrđivanju jesu li tužiteljevi argumenti osnovani, nego o ocjeni je li Komisija uz navedene informacije mogla donijeti drukčiju odluku.

54

U tom pogledu valja istaknuti da se, prema sudskoj praksi, gospodarski kontinuitet između društava koja su stranke prijenosa imovine ocjenjuje s obzirom na predmet prijenosa, to jest imovinu i obveze, zadržavanje radne snage, grupiranu imovinu, cijenu prijenosa, identitet dioničara ili vlasnika poduzeća koje obavlja preuzimanje i prvobitnog poduzeća, trenutak prijenosa, to jest nastupa li on nakon početka istrage, pokretanja postupka ili konačne odluke, odnosno gospodarsku logiku transakcije (vidjeti presudu od 7. ožujka 2018., SNCF Mobilités/Komisija, C‑127/16 P, EU:C:2018:165, t. 108. i navedenu sudsku praksu).

55

U ovom predmetu, s jedne strane, Komisija je u pobijanoj odluci zaključila da povrat predmetne državne potpore treba proširiti na tužitelja nakon što je ispitala, kao prvo, opseg transakcije prijenosa poslovanja, kao drugo, cijenu prijenosa, kao treće, identitet prijašnjeg i trenutačnog vlasnika, kao četvrto, vrijeme provedbe transakcije i, kao peto, gospodarsku logiku transakcije.

56

Tužitelj svojim argumentima nastoji dokazati da je svojim očitovanjima mogao utjecati na ocjenu Komisije o kriteriju u vezi s gospodarskom logikom transakcije. Očitovanja koja su se, prema mišljenju tužitelja, mogla podnijeti da nije bilo utvrđene postupovne nepravilnosti odnose se stoga samo na jedan od kriterija korištenih za utvrđivanje postojanja gospodarskog kontinuiteta.

57

S druge strane, kada je riječ o gospodarskoj logici transakcije, valja istaknuti da je cilj tog čimbenika utvrditi je li imovina stečena za obavljanje gospodarske djelatnosti za koju je primljena predmetna potpora ili se ona koristi za obavljanje drugih djelatnosti ili u skladu s drugom strategijom ili poslovnim modelom. Činjenica da poduzetnik koji je preuzeo imovinu poduzetnika koji je prvobitni korisnik mjere potpore koristi tu imovinu na isti način kao i potonji poduzetnik, bez promjene poslovne strategije, govori u prilog gospodarskom kontinuitetu između dvaju poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2021., Fortischem/Komisija, C‑890/19 P, neobjavljenu, EU:C:2021:345, t. 88.).

58

U ovom je predmetu Komisija u uvodnim izjavama 250. i 251. pobijane odluke utvrdila da je tužiteljevo stjecanje uključivalo svu imovinu potrebnu za nastavak poslovanja starog HelB‑a kao trajnog poslovanja zajedno sa svim zaposlenicima starog HelB‑a te povezanim pravima i obvezama (osim zajma za opremu iz 2002. i zajmova za kapital iz 2005., 2011. i 2012.) i da je prodaja izvršena bez prekida poslovanja. Komisija je također smatrala da preuzimanje poslovanja od strane društva koje posluje na istom tržištu kao i stari HelB pokazuje da se djelatnost starog HelB‑a treba bez bitnih razlika nastaviti s istim autobusima, na istim linijama i s istim bojama.

59

Tužitelj ne osporava opseg preuzimanja, nepostojanje prekida poslovanja i njegov nastavak s istim autobusima, istim linijama i istom bojom. Ne osporava ni to da je, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 221. pobijane odluke, u ugovoru o prodaji sklopljenom 14. prosinca 2015. bilo predviđeno da se poslovanje starog HelB‑a prenosi kao trajno poslovanje i da se prodaja odnosi na svu imovinu i sve ugovore i obveze potrebne za daljnje poslovanje. U tom je pogledu nesporno to da je tužitelj pravni sljednik starog HelB‑a u ugovorima zaključenima s tijelom koje je davatelj koncesije za usluge javnog prijevoza u području Helsinkija, tako da djeluje u strogom okviru uvjeta definiranih tim ugovorima, koji se ne mogu značajno izmijeniti. Tužitelj također navodi da se cijelo poslovanje koje je preuzeo temelji na tim ugovorima.

60

Isto tako, tužitelj ne dovodi u pitanje činjenicu da je poslovanje preuzelo društvo koje pripada grupi koja posluje na tržištu autobusnog prijevoza u Finskoj, odnosno na istom tržištu na kojem je poslovao stari HelB. Konkretno, tužitelj u svojim podnescima nikada nije osporio činjenicu, navedenu u uvodnoj izjavi 23. pobijane odluke, da je ta grupa 2016. držala 21,9 % tog tržišta. Okolnost da tužitelj ili grupa kojoj on pripada od 2001. više ne posluju na tom tržištu u pokrajini Helsinki nema utjecaja na ocjenu postojanja gospodarskog kontinuiteta.

61

S druge strane, tužitelj osporava činjenicu da se koristi imovinom starog HelB‑a na isti način. Tvrdi da je u tom smislu mogao podnijeti dokaze koji proizlaze iz okolnosti da je, s jedne strane, grupa kojoj pripada izvršila značajna ulaganja, koja se među ostalim sastoje od nabave 83 nova autobusa i da je, s druge strane, poduzeo brojne mjere kako bi integrirao poslovanje starog HelB‑a, što mu je omogućilo da ostvari znatne sinergijske učinke.

62

U tom pogledu valja primijetiti da je u odgovoru na pitanja koja se odnose na tužiteljevu poslovnu strategiju, a koja je Komisija postavila Republici Finskoj, ona prenijela informacije koje su se nalazile na internetskoj stranici grupe kojoj tužitelj pripada, pozivajući se osobito na postupak pripajanja tužitelja toj grupi, pri čemu je navela da nije upoznata sa strategijom i poslovnim planovima navedene grupe. Međutim, kao što to ističe Komisija, na temelju činjenice da se mjerama čiji je cilj integracija poslovanja u grupu racionalizira upravljanje tim poslovanjem, osobito objedinjavanjem određenih troškova, ne može se dokazati promjena modela ili poslovne strategije ako je tužitelj nastavio poslovanje u skladu s postojećim ugovorima, koji nisu pretrpjeli nikakvu značajnu izmjenu.

63

Iz toga slijedi da se mjerama integracije poslovanja starog HelB‑a u grupu kojoj pripada tužitelj, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, a s obzirom na okolnosti ovog slučaja, ne može dokazati postojanje izmjene poslovne strategije. Isto vrijedi i za okolnost da je navedena grupa u tužiteljevu korist izvršila navedena ulaganja.

64

Stoga valja smatrati da tužitelj nije dokazao da bi, da je imao mogućnost podnijeti svoja očitovanja o pitanju postojanja gospodarskog kontinuiteta, ona mogla izmijeniti Komisijinu ocjenu u tom pogledu.

65

Iz svega navedenog proizlazi da prvi tužbeni razlog valja odbiti.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (šesto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje: