—

za J. Webb‑Sämanna, R. Buschmann i J. Schubert,

—

za C. Seagona, u svojstvu stečajnog upravitelja društva Baumarkt Praktiker DIY GmbH, E. Hess i L. Hinkel, Rechtsanwälte,

—

za njemačku vladu, R. Kanitz i T. Henze, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, M. Kellerbauer i T. Maxian Rusche, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca (SL L 283, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 128.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između J. Webb‑Sämanna i C. Seagona, koji djeluje u svojstvu stečajnog upravitelja društva Baumarkt Praktiker DIY GmbH (u daljnjem tekstu: Baumarkt Praktiker), povodom prava na izdvajanje iz stečajne mase mirovinskih doprinosa koje navedeno društvo nije platilo prije nastupanja njegove insolventnosti.

3

Uvodna izjava 3. Direktive 2008/94 glasi:

„Potrebno je osigurati zaštitu zaposlenika u slučajevima insolventnosti njihovih poslodavaca te osigurati minimalni stupanj zaštite, posebno kako bi se jamčila isplata njihovih nepodmirenih potraživanja, vodeći računa o potrebi uravnoteženoga gospodarskog i socijalnog razvoja u [Uniji]. […]“

4

Članak 3. te direktive glasi kako slijedi:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da jamstvene ustanove jamče, ovisno o članku 4., isplatu nepodmirenih potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa, uključujući, gdje je to predviđeno nacionalnim zakonodavstvom, isplatu otpremnina nakon prestanka radnog odnosa.

Zahtjevi za isplatu koje je preuzela jamstvena ustanova smatraju se nepodmirenim naknadama za rad u odnosu na razdoblje prije i/ili, prema potrebi, nakon datuma koji su odredile države članice.“

5

U skladu s člankom 4. navedene direktive:

„1.   Države članice mogu ograničiti obvezu plaćanja jamstvenih ustanova iz članka 3.

2.   Ako države članice iskoriste mogućnost iz stavka 1., one navode trajanje razdoblja za koje jamstvena ustanova treba podmiriti nepodmirena potraživanja. Ipak, to razdoblje ne može biti kraće od razdoblja koje pokriva naknada za rad za posljednja tri mjeseca radnog odnosa prije i/ili nakon datuma iz drugog stavka članka 3.

[…]

3.   Države članice mogu odrediti gornje granice za plaćanja od strane jamstvene ustanove. Te gornje granice ne smiju pasti ispod razine koja je u skladu sa socijalnim ciljem ove Direktive.

Ako države članice iskoriste tu mogućnost, obavješćuju Komisiju o metodama koje su koristile prilikom određivanja gornje granice.“

6

Članak 6. te direktive određuje:

„Države članice mogu odrediti da se članci 3., 4. i 5. ne primjenjuju na doprinose unutar nacionalnog sustava zakonske socijalne sigurnosti ili unutar dopunskog strukovnog ili među‑strukovnog mirovinskog sustava izvan nacionalnih sustava zakonske socijalne sigurnosti.“

7

Članak 8. Direktive 2008/94 propisuje:

„Države članice osiguravaju poduzimanje potrebnih mjera za zaštitu interesa zaposlenika i osoba koje su na dan nastanka insolventnosti poslodavca već napustile njegovo poduzeće ili pogon, koji se odnose na stečena ili buduća prava na davanja iz mirovinskog sustava, uključujući i davanja za nadživjele osobe, u okviru dopunskog strukovnog ili među‑strukovnog mirovinskog sustava, izvan nacionalnih sustava zakonske socijalne sigurnosti.“

8

Članak 11. stavak 1. te direktive glasi kako slijedi:

„Ova Direktiva ne utječe na pravo država članica da primjene ili uvedu zakone i druge propise koji su povoljniji za zaposlenike.“

9

Članak 47. Insolvenzordnunga (Zakon o stečaju) određuje:

„Svatko tko na temelju nekog stvarnog ili osobnog prava može dokazati da neki predmet ne ulazi u stečajnu masu nije vjerovnik u stečajnom postupku. Njegovo izlučno pravo uređeno je zakonima koji se primjenjuju izvan stečajnog postupka.“

10

Članak 165. treće knjige Sozialgesetzbucha (Zakonik o socijalnom osiguranju) glasi:

„1.   Radnici imaju pravo na naknadu za slučaj stečaja ako su bili zaposleni u Njemačkoj i ako još uvijek imaju tražbine po osnovi plaća za tri mjeseca koji prethode stečaju.

[…]

2.   Tražbine po osnovi plaća obuhvaćaju sva prava na naknadu koja se temelje na radnom odnosu. […] Ako je radnik jedan dio svoje plaće pretvorio, u skladu s člankom 1. stavkom 2. točkom 3. Betriebsrentengesetza (Zakon o strukovnim mirovinama), i ako je taj dio plaće stavljen u mirovinski fond ili proizvod izravnog osiguranja, pretvaranje plaće smatra se, za potrebe izračuna naknade za slučaj stečaja, kao da nije zaključeno, ako poslodavac nije podmirio uplate organizmu zaduženom za isplatu mirovine.“

11

J. Webb‑Sämann bio je zaposlenik na nepuno radno vrijeme Baumarkt Praktiker od 18. studenoga 1996. Dana 1. listopada 2013. nad tim je poduzećem otvoren stečaj. C. Seagon imenovan je stečajnim upraviteljem.

12

J. Webb‑Sämann podnio je Arbeitsgerichtu Darmstadt (radnom sudu u Darmstadtu, Njemačka) tužbu radi nalaganja C. Seagonu, u svojstvu stečajnog upravitelja Baumarkt Praktikera, da mu isplati iznos od 1017,56 eura s kamatama. Tužitelj iz glavnog postupka objasnio je da taj iznos odgovara tražbinama po osnovi plaća koje je Baumarkt Praktiker trebao uplatiti na njegov individualni mirovinski račun kod Hamburger Pensionskassea na ime doprinosa za strukovnu mirovinu.

13

Tražbine, uključujući i tražbine koje se odnose na doprinose za strukovnu mirovinu, koje se odnose na razdoblje od tri mjeseca koji prethode otvaranju stečajnog postupka, podmirene su od strane jamstvenog tijela. Od tog trenutka, stranke glavnog postupka spore se samo o izdvajanju doprinosa za strukovnu mirovinu za razdoblje od siječnja do lipnja 2013., uključujući i te mjesece.

14

J. Webb‑Sämann u tom je kontekstu istaknuo da ima izlučno pravo u visini traženog iznosa, na temelju članka 47. zakona o stečaju. Dodao je da je taj iznos tuženik zadržao kao povjerenik, te da on stoga ne čini dio stečajne mase. J. Webb‑Sämann pozvao se i na članak 8. Direktive 2008/94, kako bi tvrdio da bi – ako mu se ne prizna izlučno pravo iz stečajne mase dugovanih iznosa – ta odredba u ovom slučaju bila prekršena.

15

C. Seagon tvrdio je da iznos koji potražuje J. Webb‑Sämann nikada nije izišao iz imovine Baumarkt Praktikera i da, osobito, između J. Webb‑Sämanna i Baumarkt Praktikera nikada nije zaključen ugovor o povjereništvu u pogledu tog iznosa. Stoga se, prema mišljenju C. Seagona, J. Webb‑Sämann ne može pozivati na članak 47. Zakona o stečaju kako bi tvrdio da posjeduje izlučno pravo.

16

Arbeitsgericht Darmstadt (Radni sud u Darmstadtu) odbio je tužbu J. Webb‑Sämanna. Taj je sud najprije istaknuo da on nema pravo ishoditi isplatu mirovinskih doprinosa na svoj vlastiti račun, i da može tražiti samo isplatu na individualni mirovinski račun. Potom je navedeni sud istaknuo da J. Webb‑Sämann nije podnio dokaz o postojanju ugovora o povjereništvu zaključenog s Baumarkt Praktikerom. Naposljetku, naglasio je da je – čak i pod pretpostavkom da je takav ugovor zaključen – izlučno pravo isključeno zbog neodredivosti imovine koja se nalazi u povjereništvu u odnosu na druge iznose u stečajnoj masi.

17

J. Webb‑Sämann podnio je žalbu protiv te presude sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku. U nastavku diskusije između stranaka, kako je rezimirana u točkama 14. i 15. ove presude, sud koji je uputio zahtjev pita se je li članku 8. Direktive 2008/94 protivno tumačenje članka 47. Zakona o stečaju, prema kojem J. Webb‑Sämann ne bi imao izlučno pravo za iznose doprinosa neplaćenih od strane Baumarkt Praktikera u korist Hamburger Pensionskassea.

18

U tim je okolnostima Hessisches Landesarbeitsgericht (Zemaljski radni sud u Hessenu, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

19

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 8. Direktive 2008/94 tumačiti na način da nalaže – u slučaju insolventnosti poslodavca – da se zadržaji iz plaće pretvoreni u mirovinske doprinose bivšeg zaposlenika, koje je taj poslodavac morao isplatiti na mirovinski račun u korist tog zaposlenika, izdvoje iz stečajne mase.

20

Uvodno treba odgovoriti na pitanje koje su u svojim pisanim očitovanjima istaknuli C. Seagon i Komisija, o tome primjenjuje li se članak 8. Direktive 2008/94 u glavnom postupku, ili je u njemu bitan isključivo članak 3. navedene direktive, što zahtijeva da se odredi područje primjene svake od tih odredaba.

21

Člankom 3. Direktive 2008/94 nalaže se državama članicama da poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da jamstvene ustanove jamče, ovisno o članku 4., isplatu nepodmirenih potraživanja zaposlenika.

22

U skladu s člankom 6. navedene direktive, države članice mogu odrediti da se njezini članci 3., 4. i 5. ne primjenjuju na doprinose unutar dopunskog mirovinskog sustava. Na taj način mogućnost isključenja tih doprinosa implicira da oni u načelu potpadaju pod članak 3. te direktive.

23

Međutim, iz prethodno navedenoga ne može se zaključiti da su neplaćeni mirovinski doprinosi isključeni iz područja primjene članka 8. Direktive 2008/94. Iz njegova teksta proizlazi da se tim člankom nameće obveza državama članicama da osiguravaju poduzimanje potrebnih mjera za zaštitu interesa zaposlenika, koji se odnose na stečena ili buduća prava na davanja iz mirovinskog sustava, u okviru dopunskog strukovnog ili među‑strukovnog mirovinskog sustava, izvan nacionalnih sustava zakonske socijalne sigurnosti.

24

Iako u članku 8. Direktive 2008/94 mirovinski doprinosi nisu izrijekom spomenuti, oni su usko povezani sa stečenim ili budućim pravima na davanja iz mirovinskog sustava, koja ta odredba štiti. Naime, ti doprinosi imaju za predmet financiranje prava stečenih u korist zaposlenika u trenutku njegova odlaska u mirovinu. U tom je pogledu Sud već smatrao da neisplata doprinosa od strane poslodavca može predstavljati razlog za nedovoljnu pokrivenost dopunskog strukovnog mirovinskog sustava, što potpada pod članak 8. navedene direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 25. travnja 2013., Hogan i dr., C‑398/11, EU:C:2013:272, t. 37. do 40.). Iz navedenoga slijedi da su i članak 3. i članak 8. navedene direktive relevantni u slučaju neplaćanja mirovinskih doprinosa.

25

Isto je tako točno da članak 3. i članak 8. Direktive 2008/94 imaju različite svrhe i da se odnose na dva različita oblika zaštite.

26

Kada je riječ o članku 3. navedene direktive, on određuje da jamstvene ustanove jamče, ovisno o članku 6. navedene direktive, isplatu nepodmirenih potraživanja zaposlenika, uključujući, ne samo plaće, već i određene doprinose koji su izjednačeni s plaćama. Usto, članak 4. stavci 2. i 3. Direktive 2008/94 dodjeljuju državama članicama mogućnost ograničavanja područja primjene njezina članka 3. Takvo se ograničenje može odnositi kako na trajanje razdoblja koje daje pravo na isplatu neplaćenih tražbina od strane jamstvene ustanove, tako i na gornju granicu plaćanja od strane te ustanove. Osim toga, zaštita ustanovljena člankom 3. Direktive 2008/94 u načelu se odnosi na kratkoročna potraživanja, kako je istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 46. svojeg mišljenja.

27

Međutim, članak 8. Direktive 2008/94 ima ograničeniji materijalni doseg, u smislu da mu je cilj zaštita interesa zaposlenika na isplatu njihovih mirovinskih prava. Osim toga, taj članak, za razliku od članaka 3. i 4. navedene direktive, izrijekom ne predviđa mogućnost za države članice da ograniče razinu zaštite (presuda od 25. siječnja 2007., Robins i dr., C‑278/05, EU:C:2007:56, t. 43.). Naposljetku, za razliku od članka 3. te direktive, njezin članak 8. za cilj ima jamčenje zaštite dugoročnih interesa zaposlenika, s obzirom na to da se takvi interesi, što se tiče stečenih ili budućih prava, u načelu protežu na cijelo razdoblje mirovine.

28

Iz svega navedenoga proizlazi da se članak 8. Direktive 2008/94 primjenjuje u slučaju neplaćenih mirovinskih doprinosa, ako oni nisu kompenzirani u skladu s člankom 3. navedene direktive. Kako je istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 37. svojega mišljenja, zaštita koju jamči članak 8. navedene direktive jest komplementarna sa zaštitom koju jamči njezin članak 3., te se i jedna i druga odredba mogu zajednički primijeniti na jedan te isti slučaj.

29

U ovom slučaju iz spisa proizlazi da je J. Webb‑Sämann na temelju članka 165. treće knjige Zakona o socijalnom osiguranju, primio naknadu za slučaj stečaja na ime svojih neplaćenih tražbina po osnovi plaća za tri mjeseca koji su prethodili otvaranju stečajnog postupka nad Baumarkt Praktikerom. Usto, s obzirom na to da Savezna Republika Njemačka nije iskoristila mogućnost iz članka 6. Direktive 2008/94 da isključi mirovinske doprinose iz područja primjene njezina članka 3., tužitelj iz glavnog postupka je obeštećen i u pogledu njegovih mirovinskih doprinosa za ta tri mjeseca. Međutim, glavni se postupak odnosi na mirovinske doprinose dugovane za razdoblje od devet do tri mjeseci prije otvaranja navedenog stečajnog postupka. S obzirom na to da za te neplaćene doprinose nije isplaćeno nikakvo obeštećenje, te da se neplaćanje nužno odrazilo na iznos budućih prava, oni potpadaju pod područje primjene članka 8. navedene direktive.

30

Stoga, upućeno pitanje valja ispitati isključivo s obzirom na članak 8. Direktive 2008/94.

31

U skladu s njezinom uvodnom izjavom 3., cilj je te direktive „osigurati zaštitu zaposlenika u slučajevima insolventnosti njihovih poslodavaca“ te „osigurati minimalni stupanj zaštite, […] vodeći računa o potrebi uravnoteženoga gospodarskog i socijalnog razvoja u [Uniji].“

32

Na taj način navedena direktiva, koja nastoji pomiriti interese zaposlenika i uravnoteženi gospodarski i socijalni razvoj, za cilj ima jamčiti tim zaposlenicima – u okviru prava Unije – minimum zaštite u slučaju insolventnosti poslodavca, bez utjecaja, u skladu s njezinim člankom 11., na povoljnije propise koje države članice mogu primijeniti ili uvesti. Stupanj zaštite koji se navedenom direktivom zahtijeva za svako od specifičnih jamstava koja se njome uvode treba utvrditi s obzirom na izraze koji se koriste u odgovarajućoj odredbi, protumačene, u slučaju potrebe, u svjetlu prethodnih razmatranja (vidjeti u tom smislu presudu od 25. siječnja 2007., Robins i dr., C‑278/05, EU:C:2007:56, t. 39. do 41.).

33

Što se tiče teksta članka 8. Direktive 2008/94, u njemu se općenito navodi da države članice „osiguravaju poduzimanje potrebnih mjera za zaštitu interesa zaposlenika“.

34

U tom je pogledu Sud već presudio da države članice raspolažu širokom marginom prosudbe radi utvrđivanja kako mehanizma tako i razine zaštite prava na davanja iz mirovinskog sustava u okviru dopunskog strukovnog mirovinskog sustava u slučaju insolventnosti poslodavca, koji isključuje obvezu potpunog jamstva (presude od 25. siječnja 2007., Robins i dr., C‑278/05, EU:C:2007:56, t. 36. i 42. do 45. kao i od 25. travnja 2013., Hogan i dr., C‑398/11, EU:C:2013:272, t. 42.).

35

Iako stoga države članice raspolažu širokom marginom prosudbe prilikom provedbe članka 8. Direktive 2008/94, one su ipak obvezne, sukladno cilju koji se tom direktivom ostvaruje, jamčiti zaposlenicima minimum zaštite zahtijevane tom odredbom. U tom je pogledu Sud već presudio da pravilno prenošenje članka 8. Direktive 2008/94 zahtijeva da zaposlenik u slučaju insolventnosti svojeg poslodavca dobije barem polovicu davanja iz mirovinskog sustava koja proizlaze iz njegovih akumuliranih mirovinskih prava za koja je plaćao doprinose u okviru dopunskog strukovnog mirovinskog sustava (vidjeti u tom smislu presude od 25. siječnja 2007., Robins i dr., C‑278/05, EU:C:2007:56, t. 57., kao i od 25. travnja 2013., Hogan i dr., C‑398/11, EU:C:2013:272, t. 51.), a da se pri tome ne isključuje mogućnost da, u drugim okolnostima, i pretrpljeni gubici mogu – iako se njihov postotak razlikuje – biti smatrani očito neproporcionalnima, u odnosu na obvezu zaštite interesa zaposlenika iz članka 8. Direktive 2008/94.

36

U ovom slučaju iz spisa proizlazi, a osobito iz informacija koje je dostavio J. Webb‑Sämann, da bi njegova mirovinska prava bila – zbog neplaćanja mirovinskih doprinosa tijekom razdoblja o kojem je riječ u glavnom postupku – mjesečno umanjena za iznos od 5 do 7 eura. U tim okolnostima – čiju je točnost dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev – treba smatrati da članak 8. Direktive 2008/94 ne zahtijeva zaštitu koja premašuje zaštitu koja je u ovom slučaju već osigurana tužitelju iz glavnog postupka.

37

Stoga, ukoliko država članica ispuni obvezu osiguranja minimuma zaštite koju zahtijeva članak 8. Direktive 2008/94, njezina margina prosudbe u pogledu mehanizma za zaštitu prava na davanja iz mirovinskog sustava, u okviru dopunskog strukovnog mirovinskog sustava, u slučaju insolventnosti poslodavca, ne može biti umanjena.

38

Imajući sve prethodno izneseno u vidu, na upućeno pitanje valja odgovoriti da članak 8. Direktive 2008/94 treba tumačiti na način da on ne nalaže da se, u slučaju insolventnosti poslodavca, zadržaji iz plaće pretvoreni u mirovinske doprinose bivšeg zaposlenika, koje je taj poslodavac morao isplatiti na mirovinski račun u korist tog zaposlenika, izdvoje iz stečajne mase.

39

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 8. Direktive 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca, treba tumačiti na način da ne nalaže da se, u slučaju insolventnosti poslodavca, zadržaji iz plaće pretvoreni u mirovinske doprinose bivšeg zaposlenika, koje je taj poslodavac morao isplatiti na mirovinski račun u korist tog zaposlenika, izdvoje iz stečajne mase.