EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62015CC0454

Mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Bobeka od 8. rujna 2016.

Court reports – general

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2016:653

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

MICHALA BOBEKA

od 8. rujna 2016. ( 1 )

Predmet C‑454/15

Jürgen Webb‑Sämann

protiv

Christophera Seagona (u svojstvu stečajnog upravitelja društva Baumarkt Praktiker DIY GmbH)

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Hessisches Landesarbeitsgericht (Zemaljski radni sud u Hessenu, Njemačka))

„Socijalna politika — Direktiva 2008/94 — Zaštita zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca — Odredbe koje se odnose na socijalno osiguranje — Doseg — Obveza države članice da osigura poduzimanje mjera nužnih za zaštitu stečenih ili budućih prava zaposlenika u okviru dopunskog mirovinskog sustava“

I – Uvod

1.

J. Webb‑Sämann (tužitelj) bio je zaposlenik u nepunom radnom vremenu društva Baumarkt Praktiker DIY GmbH i njegovih pravnih prednika (stečajni dužnik). Njegov poslodavac zadržao je određene iznose novca iz tužiteljeve plaće te su oni pretvoreni u mirovinske doprinose. Tijekom listopada 2013. pokrenut je stečajni postupak protiv stečajnog dužnika. Pokazalo se da za razdoblje od siječnja do rujna 2013. stečajni dužnik nije uplatio tužiteljeve mirovinske doprinose u odgovarajući mirovinski fond.

2.

Ovim zahtjevom za prethodnu odluku postavlja se pitanje nalaže li članak 8. Direktive 2008/94/EZ ( 2 ), u slučaju insolventnosti poslodavca, da se iznosi koje je poslodavac oduzeo od zaposlenikove plaće kako bi oni bili deponirani u dopunski mirovinski fond, ali koje poslodavac zapravo nije uplatio na poseban račun, izluče i izdvoje iz stečajne mase.

II – Pravni okvir

A – Pravo Unije

1. Direktiva 2008/94

3.

U uvodnoj izjavi 3. Direktive 2008/94 navodi se da je „potrebno […] osigurati zaštitu zaposlenika u slučajevima insolventnosti njihovih poslodavaca te osigurati minimalni stupanj zaštite, posebno kako bi se jamčila isplata njihovih nepodmirenih potraživanja, vodeći računa o potrebi uravnoteženoga gospodarskog i socijalnog razvoja u Zajednici. Radi toga, države članice trebaju osnovati tijelo koje jamči isplatu nepodmirenih potraživanja dotičnih zaposlenika”.

4.

U članku 1. određeno je područje primjene Direktive te se u njemu navodi da se ona primjenjuje na „potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja postoje prema poslodavcima koji su insolventni […]”.

5.

Članci 3. do 5. Direktive nalaze se u poglavlju II., naslovljenom „Odredbe o jamstvenim ustanovama”. Člankom 3. Direktive od država članica zahtijeva se da uspostave jamstvene ustanove kako bi „zaposlenicima isplatile nepodmirena potraživanja koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa […]”. Takve ustanove moraju biti neovisne o obrtnom kapitalu poslodavca i nedostupna u postupku zbog insolventnosti u skladu s člankom 5. točkom (a) Direktive.

6.

U članku 4. navodi se da države članice mogu ograničiti odgovornost jamstvenih ustanova u odnosu na nepodmirena potraživanja zaposlenika. Države članice to mogu učiniti tako da navedu trajanje razdoblja za koje jamstvena ustanova treba podmiriti nepodmirena potraživanja. U članku 4. dalje se ističu najniži pragovi ispod kojih ograničenje odgovornosti jamstvene ustanove ne smije pasti.

7.

Poglavlje III. Direktive, koje sadržava odredbe o socijalnoj sigurnosti, sastoji se od članaka 6. do 8. Članak 6. državama članicama daje mogućnost „odrediti da se [članci koji se odnose na obveze jamstvene ustanove] ne primjenjuju na doprinose unutar nacionalnog sustava zakonske socijalne sigurnosti ili unutar dopunskog strukovnog ili među‑strukovnog mirovinskog sustava izvan nacionalnih sustava zakonske socijalne sigurnosti”.

8.

Člankom 8. predviđeno je da „države članice osiguravaju poduzimanje potrebnih mjera za zaštitu interesa zaposlenika i osoba koje su na dan nastanka insolventnosti poslodavca već napustile njegovo poduzeće ili pogon, koji se odnose na stečena ili buduća prava na davanja iz mirovinskog sustava, uključujući i davanja za nadživjele osobe, u okviru dopunskog strukovnog ili među‑strukovnog mirovinskog sustava, izvan nacionalnih sustava zakonske socijalne sigurnosti”.

2. Direktiva 2003/41/EZ

9.

U uvodnoj izjavi 9. Direktive 2003/41 ( 3 ) navodi se da bi „države članice […] trebale zadržati punu odgovornost za organizaciju svojih mirovinskih sustava […]”. U uvodnoj izjavi 18. priznaje se da se „u slučaju stečaja pokroviteljskog poduzeća, član suočava s rizikom gubitka posla i stečenih mirovinskih prava. Zbog te činjenice potrebno je osigurati jasnu odvojenost takvog poduzeća od institucije i utvrditi minimalne nadzorne standarde za zaštitu članova”.

10.

Člankom 8. od svake države članice zahtijeva se da osigura „zakonsk[u] odvojenost pokroviteljskog poduzeća i institucije za strukovno mirovinsko osiguranje da bi u interesu članova i korisnika zaštitila imovinu institucije u slučaju stečaja pokroviteljskog poduzeća”.

B – Njemačko pravo

11.

Članak 47. Insolvenzordnunga (njemački Stečajni zakon ( 4 )) omogućuje da se predmet izdvoji iz stečajne mase ako određena osoba na temelju nekog stvarnog ili osobnog prava dokaže da određeni predmet ne ulazi u stečajnu masu.

12.

U skladu s pisanim odgovorom njemačke vlade u ovom predmetu, člankom 165. stavkom 1. Sozialgesetzbucha, Drittes Buch (Zakonik o socijalnom osiguranju, knjiga III. ( 5 )) propisano je da zaposlenici insolventnih društava imaju pravo na naknadu ako su bili zaposleni na nacionalnom državnom području i ako i dalje imaju tražbine po osnovi plaća za tri mjeseca koja prethode stečaju.

13.

U skladu s člankom 165. stavkom 2. trećom rečenicom tog zakonika, ako je radnik jedan dio svoje plaće pretvorio u mirovinske doprinose, za potrebe izračuna naknade zaposlenicima društava u stečaju smatra se da do tog pretvaranja nije došlo ako poslodavac te doprinose nije uplatio odgovarajućem mirovinskom fondu ili tijelu za osiguranje.

14.

U svojem pisanom odgovoru Sudu njemačka vlada poziva se i na članak 7. Betriebsrentengesetza (Zakon o poboljšanju strukovnih mirovina ( 6 )). Članak 7. štiti stečena prava zaposlenika na davanja iz strukovnog mirovinskog sustava dajući im pravo da od Pensions‑Sicherungs‑Vereina (Udruženje za osiguranje mirovina) zahtijevaju iznos koji odgovara onomu koji bi poslodavac bio uplatio u njihov mirovinski fond ili fond osiguranja da nije pokrenut stečajni postupak.

III – Činjenice, nacionalni postupak i prethodno pitanje

15.

Tužitelj bio je zaposlenik u nepunom radnom vremenu stečajnog dužnika od 18. studenoga 1996.

16.

Kako to proizlazi iz spisa koji je podnesen Sudu, zaposlenicima stečajnog dužnika u skladu s kolektivnim ugovorom ponuđene su četiri mogućnosti oduzimanja mirovinskih doprinosa od njihove plaće: (i.) pretvaranje dodatka za obrok u doprinos za dodatno mirovinsko osiguranje u iznosu koji doseže 275 eura jednom godišnje; (ii.) jednogodišnja uplata od 300 eura (160,08 eura za radnike u nepunom radnom vremenu); (iii.) pretvaranje 50 eura od plaće jednom mjesečno; i (iv.) pretvaranje regresa za godišnji odmor od 500 eura jednom godišnje.

17.

Zaposlenici su mogli odabrati jednu od tih mogućnosti ili više njih. Odgovarajući iznosi tada bi se zadržali iz plaća zaposlenika i pretvarali u mirovinske doprinose u svrhu njihova prijenosa u mirovinski fond.

18.

Iz tužiteljevih pisanih očitovanja proizlazi da je on odabrao sve četiri mogućnosti.

19.

Nad imovinom stečajnog dužnika 1. listopada 2013. pokrenut je stečajni postupak. Christopher Seagon (tuženik) imenovan je stečajnim upraviteljem.

20.

Tužitelj pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdi da mu je za razdoblje od siječnja do lipnja 2013. ( 7 ) iznose koji su mu oduzeti od plaće i koji su pretvoreni u mirovinske doprinose od ukupno 1017,56 eura stečajni dužnik trebao isplatiti na račun njegova strukovnog mirovinskog fonda kod Hamburger Pensionskassea (Hamburški mirovinski fond) ( 8 ).

21.

Tužitelj tvrdi da zato što stečajni dužnik nije prenio novac u mirovinski fond on ima izlučno pravo na tim iznosima u skladu s člankom 47. njemačkog Stečajnog zakona. Tvrdi da je te iznose za sebe zadržao povjerenik (na temelju ugovora o povjereništvu).

22.

Tužitelj tvrdi da bi, u slučaju da se ti iznosi ne izdvoje iz stečajne mase, to predstavljalo povredu članka 8. Direktive 2008/94.

23.

Stečajni upravitelj tvrdi da između tužitelja i stečajnog dužnika nikada nije sklopljen ugovor o povjereništvu. Nadalje, kako sporni iznosi nikada nisu izišli iz poslodavčeve imovine, stečajni upravitelj tvrdi da se ne mogu izdvojiti iz stečajne mase na temelju članka 47. njemačkog Stečajnog zakona.

24.

Arbeitsgericht (Radni sud) odbio je tužiteljevu tužbu. Zauzeo je stajalište da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe jer nije tražio isplatu na svoje ime, već je tražio da se potraživanje isplati na ime mirovinskog fonda. Nadalje, zaključio je da tužitelj nije dokazao da je sa stečajnim dužnikom sklopio ugovor o povjereništvu. Čak i pod pretpostavkom da se to moglo dokazati, izlučno pravo ne bi postojalo zato što nije bilo moguće odrediti koje je to iznose, u odnosu na ostale iznose u stečajnoj masi, trebalo izlučiti.

25.

Tužitelj je podnio žalbu protiv te presude sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku. Tvrdi da je postojao ugovor o povjereništvu sa stečajnim dužnikom koji se odnosio na iznose koji su mu oduzeti od plaće i koje je trebalo uplatiti u mirovinski fond.

26.

S obzirom na tužiteljeve argumente, Hessisches Landesarbeitsgericht (Zemaljski radni sud u Hessenu, Njemačka) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Je li tumačenje pravila na nacionalnoj razini – prema kojem dospjele tražbine plaće koje su deponirane kod poslodavca kako bi na točno određeni dan bile uplaćene u mirovinski fond i koje on, međutim, nije uplatio na poseban račun pa ne podliježu izlučnom pravu u skladu s člankom 47. Stečajnog zakona – protivno članku 8. Direktive 2008/94 odnosno nekom drugom izvoru prava Unije?”

27.

Tužitelj, tuženik i Komisija podnijeli su pisana očitovanja. U skladu s člankom 61. stavkom 1. svojeg Poslovnika, Sud je njemačkoj vladi uputio pitanje na koje je trebalo odgovoriti pisano prije rasprave. Tužitelj, tuženik, Komisija i njemačka vlada dali su usmene argumente na raspravi 4. srpnja 2016.

IV – Ocjena

28.

Problemima iznesenima u pitanju koje je uputio nacionalni sud pristupit ću na način da će oni biti ispitani u tri dijela ovog mišljenja.

29.

Kao prvo, u odgovoru na očitovanja koja su podnijele stranke započet ću time koje su točno odredbe europskog prava mjerodavne za davanje odgovora na postavljeno pitanje. Zaključujem, kao i sud koji je uputio zahtjev, da je u ovom slučaju članak 8. Direktive 2008/94 doista najmjerodavnija odredba.

30.

Kao drugo, predložit ću odgovor koji treba dati na konkretno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev. Smatram da članak 8. Direktive 2008/94 ne zahtijeva da se iznosi koje je poslodavac, koji je sada u stečaju, oduzeo od zaposlenikove plaće kako bi bili deponirani u dopunski mirovinski fond ( 9 ), ali koje on zapravo nije uplatio na poseban račun ili u mirovinski fond, izdvoje iz stečajne mase.

31.

Kao treće, kako bih nacionalnom sudu pružio potpun i koristan odgovor, dodat ću nekoliko zaključnih primjedbi u vezi s time koji rezultat države članice moraju postići prema članku 8. Također ću iznijeti praktična očitovanja o važnosti sredstava koja su države članice odabrale kako bi stvarno mogle ostvariti taj rezultat.

A – Određivanje mjerodavnog prava i mjerodavnih odredbi prava Unije

1. Mjerodavno sekundarno pravo Unije

32.

U svojem očitovanju tužitelj upućuje na Direktivu 2003/41. Posebice se usredotočuje na zahtjev sadržan u njezinu članku 8., u skladu s kojim države članice moraju osigurati zakonsku odvojenost poslodavca ( 10 ) i mirovinskog fonda kako bi zaštitile imovinu mirovinskog fonda u slučaju stečaja ili insolventnosti poslodavca.

33.

Iako je svrha odvojenosti poslodavca i mirovinskog fonda zaštita mirovinskih prava zaposlenika, samo to nije dovoljno za rješavanje problema iz ovog predmeta ( 11 ). Postojanje zakonske odvojenosti mirovinskog fonda i poslodavca ne rješava problem koji se pojavljuje kada poslodavac stvarno ne uplati mirovinske doprinose zaposlenikâ u mirovinski fond, osim ako se zahtjev zakonske odvojenosti poslodavca i mirovinskog fonda ne tumači na način koji je gotovo ekstreman, to jest kao zahtjev trenutačne i automatske odvojenosti njihove imovine. To ekstremnije tumačenje ne proizlazi iz teksta članka 8. Direktive 2003/41. Stoga smatram da je odvojenost poslodavca i mirovinskog fonda bitna samo onda kada se novac stvarno nalazi u mirovinskom fondu.

34.

To je istaknuto činjenicama iznesenima u ovom predmetu. Očito je da je zahtjev zakonske odvojenosti stečajnog dužnika (poslodavac) i Hamburškog mirovinskog fonda u cilju zaštite imovine potonjeg u biti ispunjen. Novac koji je stvarno u Hamburškom mirovinskom fondu zaštićen je ako dođe do stečajnog postupka protiv poslodavca ( 12 ). Međutim, ostaje pitanje što se događa s novcem koji je još kod poslodavca, ali ga je trebalo uplatiti u mirovinski fond.

35.

Stoga se slažem sa sudom koji je uputio zahtjev i smatram da Direktiva 2003/41 ima ograničenu relevantnost za rješavanje praktičnog problema koji se pojavljuje u ovom slučaju. Odgovarajuću analizu problema valja provesti u skladu s Direktivom 2008/94.

2. Mjerodavne odredbe Direktive 2008/94

36.

Jedan od argumenata koji Komisija ističe u svojem pisanom očitovanju jest taj da je članak 3. Direktive 2008/94, a ne njezin članak 8., odredba koja je u ovom slučaju mjerodavna. Iako je Komisija na raspravi odstupila od tog argumenta, sličan argument na raspravi su iznijeli tuženik i njemačka vlada. Stoga smatram da je potrebno općenito razgraničiti članak 3. od članka 8. Direktive i potom na temelju toga odrediti koja se od tih odredbi primjenjuje na ovaj predmet.

a) Granica između članka 3. i članka 8. Direktive 2008/94

37.

Smatram da postoji određen stupanj preklapanja između članka 3. i članka 8. Oba članka pružaju dopunske oblike zaštite. Kako je to Komisija navela na raspravi, oni se mogu istodobno primijeniti.

38.

Člankom 6. Direktive 2008/94 propisano je da države članice mogu odrediti da se obveze jamstvene ustanove ne primjenjuju na doprinose unutar nacionalnog sustava zakonske socijalne sigurnosti ili unutar dopunskog mirovinskog sustava. Navedeno upućuje na to da, osim ako ih država članica ne isključi, mirovinski doprinosi načelno pripadaju u područje primjene članka 3.

39.

Člankom 8. uređuju se interesi zaposlenika kad je riječ o njihovim pravima na davanja iz dopunskog mirovinskog sustava. Logički govoreći, mirovinskim doprinosima u konačnici se financiraju zaposlenikova buduća prava na mirovinu. Slijedom toga, postoji prirodna veza između članaka 3. i 8. Direktive 2008/94.

40.

Međutim, imajući to na umu, očito je da članak 3. i članak 8. imaju tek ponešto različite svrhe i ciljeve. S obzirom na to, njihovo područje primjene i sadržaj nisu potpuno međusobno zamjenjivi. Uostalom, to objašnjava zašto u Direktivi nije upotrijebljen samo jedan članak, nego dvije posebne odredbe, i zašto se članci 3. i 8. pojavljuju u različitim poglavljima Direktive. Razlike među dvjema odredbama su sljedeće.

41.

Prvo, cilj je članka 3. jamčiti, putem neovisne jamstvene ustanove, plaćanje nepodmirenih potraživanja zaposlenika nastalih iz njihovih radnih odnosa. Takvo potraživanje može biti potraživanje mirovinskih doprinosa, koje je zaposlenik zaradio kao dio svoje plaće i koje je poslodavac trebao uplatiti u mirovinski fond. Kao što je to objašnjeno u točki 38. ovog mišljenja, to očito proizlazi iz teksta članka 6., u kojem je navedeno da članak 3. načelno obuhvaća mirovinske doprinose. Međutim, članak 3. općenito spominje „nepodmirena potraživanja”. On stoga uključuje razna druga potraživanja nastala iz ugovora o radu, poput otpremnine (kad je to predviđeno nacionalnim zakonodavstvom) i plaće, a ne samo mirovinske doprinose.

42.

S druge strane, članak 8. ima uže materijalno područje primjene. Materijalno područje primjene članka 8., za razliku od materijalnog područja primjene članka 3., ograničeno je na dopunske mirovinske fondove, a ne općenito na bilo koje nepodmireno potraživanje.

43.

Kao drugo, članak 3. u biti jamči da zaposlenici prime ono što su već zaradili. To je očito zbog uporabe pojma „nepodmirena potraživanja”, koji upućuje na to da su potraživanja koja on spominje nastala u prošlosti, dok je radni odnos postojao, i da ih još treba podmiriti.

44.

Nasuprot tomu, članak 8. usredotočuje se na različit vremenski trenutak. Državama članicama nameće obvezu osiguravanja zaštite interesa zaposlenika koji se odnose na „stečena ili buduća prava na davanja iz mirovinskog sustava” u okviru dopunskog mirovinskog sustava. Uporaba riječi „stečena” i „buduća” upućuje na to da se članak 8. odnosi na prava koja su stečena sada i ona koja će biti stečena u budućnosti ( 13 ).

45.

Kao treće, ciljevi članaka 3. i 8. moraju se postići na različite načine. Dok se cilj članka 3. postiže uplatama zaposlenicima, članak 8. državama članicama dopušta poduzimanje „potrebnih mjera” a da se u njemu ne navodi koje su to mjere. On se može postići na mnoge načine, a ne samo uplatama zaposlenicima ( 14 ).

46.

Kao četvrto i posljednje, interesi koje štite članak 3. i članak 8. su različiti. Članak 3. zasigurno uzima u obzir kratkotrajan „šok” s kojim se zaposlenik suočava u slučajevima insolventnosti svojeg poslodavaca. Na to se aludira u mišljenju Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora o Komisijinu prijedlogu Direktive 80/987, u kojem se Odbor poziva na činjenicu da tijekom stečajnog postupka protiv svojeg poslodavca „radnici […] hitno trebaju isplatu svojih plaća kako bi mogli pokriti svoje svakodnevne troškove i troškove svojih obitelji” ( 15 ). Slično, nezavisna odvjetnica Kokott u predmetu Robins također je priznala da je neisplata plaća na temelju članka 3. vjerojatno nešto što je „kratkotrajno” i da zaposlenici „u takvim slučajevima mogu reagirati relativno brzo” ( 16 ).

47.

S druge strane, svrha je članka 8. zaštititi dugoročna prava zaposlenika na mirovinu. Komisijino izvješće o prijenosu Direktive Vijeća 80/987 potvrđuje to razlikovanje između članaka 3. i 8. jer se u njemu navodi da u skladu s člankom 8. „više nije riječ o tome da se jamče plaće, nego prava na davanja iz mirovinskog sustava” ( 17 ). Kao što je to nezavisna odvjetnica Kokott navela u predmetu Robins, „smanjenje prava na mirovinu utjecat će na cijelo razdoblje za koje će se mirovina isplaćivati” ( 18 ) i malo je vjerojatno da je zaposlenik u položaju nadoknaditi taj manjak ( 19 ). Zbog toga samo vraćanje mirovinskih „doprinosa”, kako je predviđeno člancima 6. i 3. Direktive, nije dovoljno da bi se postupalo u skladu sa zahtjevom zaštite „prava” propisanim člankom 8., s obzirom na to da se time dugoročno ne „štiti obveza plaćanja sadašnjih i budućih davanja” ( 20 ).

b) Odredba koja je mjerodavna za ovaj predmet

48.

Bez obzira na to što između članka 3. i članka 8. u pogledu područja primjene, zamisli i središta interesa postoje određene razlike, kao što je to istaknuto u prethodnom odjeljku, spreman sam priznati da predmet može potpadati pod obje odredbe istodobno. To je upravo slučaj s mirovinskim doprinosima, koji se mogu kvalificirati kao „nepodmirena potraživanja” u smislu članka 3., ali kojima se u konačnici financiraju stečena ili buduća prava na davanja iz mirovinskog sustava u okviru dopunskog mirovinskog sustava u smislu članka 8.

49.

Stoga smatram da ovaj predmet pripada u područje primjene članka 3. i članka 8. Direktive 2008/94. Budući da Njemačka očito nije iskoristila mogućnost da u skladu s člankom 6. Direktive isključi mirovinske doprinose iz područja primjene obveze svojih jamstvenih ustanova uspostavljenih na temelju članka 3., tužitelj ima pravo na isplatu svojih nepodmirenih mirovinskih doprinosa za razdoblje koje je propisano njemačkim pravom kojim se prenose članci 3. do 5. Direktive ( 21 ). Na temelju njemačkog prava na koje se u pisanom odgovoru na pitanje koje je postavio Sud poziva njemačka vlada, to razdoblje iznosi tri mjeseca.

50.

Usto, budući da se ovaj predmet odnosi na dopunski mirovinski fond koji je podfinanciran zato što poslodavac u njega nije uplaćivao tužiteljeve doprinose, to će utjecati na tužiteljev interes koji se tiče njegovih budućih mirovinskih prava, tako da predmet pripada u područje primjene članka 8. Sud je u predmetu Hogan ( 22 ) već potvrdio da podfinanciranje mirovinskog fonda pripada u područje primjene članka 8. Direktive.

51.

Shvaćam da je tužitelj u ovom slučaju već primio uplatu za tri mjeseca koja su prethodila otvaranju stečajnog postupka protiv stečajnog dužnika, uključujuću uplatu svojih mirovinskih doprinosa, i to na temelju njemačkog prava kojim se prenose članci 3. do 5. Direktive ( 23 ). Međutim, u ovom slučaju stečajni dužnik nije u tužiteljev mirovinski fond uplatio njegove mirovinske doprinose za razdoblje od devet mjeseci. Stoga se postavlja pitanje utječe li zaštita stečenih i budućih mirovinskih prava iz članka 8. na bilo koji način na preostalih šest mjeseci tužiteljevih neplaćenih mirovinskih doprinosa ili je li ona u tom smislu mjerodavna. To je pitanje koje ću razmotriti u preostalom dijelu ovog mišljenja.

B – Odgovor na konkretno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev

52.

Nacionalni sud pita zahtijeva li članak 8. Direktive 2008/94 da se, kada poslodavac postane insolventan, iznosi koje je oduzeo od zaposlenikove plaće kako bi bili deponirani u dopunski mirovinski fond, ali koje zapravo nije uplatio na poseban račun, izdvoje iz stečajne mase. Drugim riječima, postavlja se pitanje je li članak 8. toliko dalekosežan da zahtijeva izmjenu ili poništenje mjerodavnih odredbi nacionalnih stečajnih propisa koji ne sadržavaju nikakva posebna pravila koja uređuju tu posebnu situaciju.

53.

Moj kratak odgovor na to konkretno pitanje glasi „ne”. Međutim, taj odgovor uključuje i pojašnjenje. Glavni je razlog za taj negativan odgovor jednostavan: smatram da je teško tumačiti instrument minimalnog usklađivanja, kao što je to Direktiva 2008/94, i osobito njezinu namjerno nejasnu odredbu, kao što je to članak 8. (koji državama članicama daje veliku diskrecijsku ovlast u pogledu sredstava za njegovu provedbu), tako da je u biti nužno da se u pravni poredak države članice uvedu vrlo specifične odredbe, poput pravila kojim se zahtijeva izdvajanje iz poslodavčeve stečajne mase neplaćenih mirovinskih doprinosa.

1. Direktiva 2008/94 instrument je minimalnog usklađivanja

54.

Direktiva 2008/94 teško se može shvatiti kao rješenje za sve negativne učinke insolventnosti poslodavca na njegove zaposlenike. Ona samo utvrđuje minimalne standarde u Europskoj uniji ispod kojih zaštita zaposlenika u državama članicama ne smije pasti, ali iznad čijih okvira države članice mogu slobodno određivati pravila koja smatraju prikladnima ( 24 ).

55.

To potvrđuju dva aspekta Direktive. Kao prvo, u uvodnoj izjavi 3. Direktive 2008/94 jasno je navedeno da je njezin cilj „osigurati minimalni stupanj zaštite” zaposlenika u slučajevima insolventnosti njihovih poslodavaca. U njoj je dalje navedeno da je potrebno voditi računa o „potrebi uravnoteženoga gospodarskog i socijalnog razvoja u Zajednici”.

56.

Kao drugo, u članku 11. Direktive 2008/94 navodi se da ona ne utječe na pravo država članica da primijene ili uvedu zakone i druge propise koji su povoljniji za zaposlenike. Drugim riječima, Direktiva 2008/94 utvrđuje donju granicu zaštite zaposlenika u slučajevima insolventnosti njihovih poslodavaca koju države članice mogu prijeći ili tu zaštitu mogu proširiti ako tako odaberu ( 25 ). To potkrepljuju izvorni Komisijin prijedlog Direktive 80/987 i Komisijino izvješće o prijenosu Direktive Vijeća 80/987. U obama dokumentima, kada se raspravlja o (sadašnjem) članku 11. Direktive 2008/94, navodi se da on upućuje na činjenicu da Direktiva zaposlenicima nudi samo minimalnu zaštitu ( 26 ).

57.

Činjenica da je Direktiva instrument minimalnog usklađivanja znači da se njezine odredbe ne bi smjele tumačiti na način da se njima nešto pretjerano uređuje. Umjesto toga, pri tumačenju Direktive 2008/94 zahtijeva se uravnotežen pristup koji odražava minimalnu zaštitu zaposlenika koju ona želi postići. Imajući to u vidu, sada ću se posvetiti tumačenju samog članka 8.

2. Nejasan izričaj članka 8. Direktive 2008/94

58.

Članak 8. pisan je na osobito nerazumljiv način. Državama članicama nameće obvezu postizanja rezultata: osigurati zaštitu interesa zaposlenika koji se odnose na stečena ili buduća prava na davanja iz mirovinskog sustava. Međutim, ta odredba očito ne propisuje način na koji će se ta zaštita osigurati.

59.

Jasno je da je zakonodavac tako namjerno postupio, kao što je to razvidno iz pripremnih akata za Direktivu 2008/94 i Direktivu 80/987, koja joj je prethodila. Izvorna direktiva, Direktiva 80/987, bila je jedna od triju direktiva donesenih kao dio socijalnog akcijskog programa od 1974. do 1976. čiji je cilj bio rješavanje socijalnih posljedica restrukturiranja društava do kojih je došlo zbog većeg tržišnog natjecanja s obzirom na to da su uklonjene prepreke trgovini. Druge dvije direktive bile su Direktiva 77/187/EEZ o zaštiti prava zaposlenika u slučaju prijenosa poduzeća ( 27 ) (sada Direktiva 2001/23/EZ ( 28 )) i Direktiva 75/129/EEZ o kolektivnom otkazivanju ( 29 ).

60.

Sve tri direktive dio su istog zakonodavnog paketa. Stoga, uvidom u direktive 77/187 i 75/129, dobivaju se korisne kontekstualne informacije kad je riječ o tumačenju Direktive 80/987 i sada Direktive 2008/94.

61.

U Komisijinu prijedlogu Direktive 80/987, u kojem se raspravljalo o (onome što je sada) članak 8. Direktive 2008/94, posebno se upućuje na Direktivu 77/187. Komisija navodi da članak 8. slijedi rješenje koje je već propisano Direktivom 77/187 o prijenosu poduzeća ( 30 ). Naime, tekst članka 8. Direktive 80/987 gotovo je istovjetan onomu članka 3. stavka 3. Direktive 77/187 (sada članak 3. stavak 4. točka (b) Direktive 2001/23).

62.

Prilikom donošenja Direktive 77/187 Komisija je odustala od svojeg prvotnog pokušaja da na usklađen način uredi prijenos dopunskih mirovinskih prava prema članku 3. Razlozi koji su bili navedeni u prilog tomu su ti da se „zahtjevi, oblici i narav [mirovinskih] obveza toliko razlikuju i da su načini na koje su one uređene toliko različiti da u Direktivi nije moguće propisati posebna pravila Zajednice. Ona nisu ni potrebna za postizanje ciljeva Direktive. Zbog tih razloga, prijedlog Direktive ograničen je na to da se od država članica zahtijeva da osiguraju to da radnici ne izgube prava te im ostavlja izbor načina i sredstava kako to postići” ( 31 ).

63.

Navedeno upućuje na to da je Komisija državama članicama ostavila široku marginu prosudbe u odnosu na sredstva kojima se prava zaposlenikâ u okviru dopunskog mirovinskog sustava trebaju zaštititi na temelju Direktive 77/187. Isti pristup primijenjen je u odnosu na članak 8. Direktive 80/987 (sada članak 8. Direktive 2008/94).

64.

Taj zaključak potkrijepljen je i izmjenom teksta članka 8. Direktive 80/987. U Komisijinu prijedlogu prvotno je stajalo da „[će] države članice donijeti potrebne mjere […]” ( 32 ). Zatim je Vijeće izmijenilo taj tekst tako da u konačnoj verziji Direktive 80/987 on glasi: „Države članice osigurat će donošenje potrebnih mjera […]”. Vjerojatno se time državama članicama daje još veći broj mogućnosti za postizanje zaštite mirovinskih sustava zaposlenika ( 33 ). Primjerice, u skladu s potonjim tekstom, one ne moraju same donijeti mjere, već mogu zahtijevati da to učini drugo tijelo ili čak poslodavac ( 34 ).

65.

Naposljetku, Sud je također priznao da je člankom 8. državama članicama dana „široka margina prosudbe” za određivanje načina na koje valja postići cilj iz članka 8. ( 35 ).

3. Privremeni zaključak

66.

Ukratko, Direktiva 2008/94 instrument je minimalnog usklađivanja. Izričaj članka 8. posebno je širok te se njime namjerno državama članicama dodjeljuje „široka margina prosudbe”. Zbog tih razloga ne smatram da Sud treba propisati posebne načine kojima države članice postižu cilj iz članka 8.

67.

Dakako, država članica može izabrati postići cilj iz članka 8. uvođenjem izlučnog pravila kojim se mirovinski doprinosi izdvajaju iz stečajnih masa, kako je to u ovom postupku predložio tužitelj. Ali država članica to nije dužna učiniti ako zaštitu predviđenu člankom 8. ostvari na drugi način.

68.

To također potkrepljuje Komisijino izvješće o prijenosu Direktive 80/987, u kojem se navode sljedeći primjeri o tome kako se cilj iz članka 8. može postići: uvođenje obveze uspostavljanja pričuvnih fondova, nadzora investicija, aktuarskog nadzora, neovisnosti fonda u svim okolnostima, osiguranja i dr. ( 36 ). Navedeno upućuje na to da se cilj članka 8. može u cijelosti postići primjenom različitih metoda, pri čemu nijedna nije obvezna.

69.

Taj odgovor ima i praktični značaj za sud koji je uputio zahtjev. Direktivom 2008/94 ne nastoji se potpuno urediti i uskladiti nacionalno mirovinsko pravo ili stečajno pravo. Nadalje, stečajno i mirovinsko pravo na nacionalnoj razini vrlo je složeno i stručno. Države članice stoga zadržavaju nadzor nad time kako stečajni postupak treba biti uređen i kako vjerovnici trebaju biti rangirani ( 37 ). Tumačenje članka 8. tako da se iznosi izdvajaju kako bi se zaposlenicima zajamčili mirovinski doprinosi moglo bi znatno zadirati u način na koji države članice uređuju davanje prednosti vjerovnicima u stečajnom postupku ( 38 ). Ništa ne upućuje na to da su članak 8. ili Direktiva 2008/94 namijenjeni postizanju takvih dalekosežnih učinaka ( 39 ).

70.

Stoga Sudu predlažem da na konkretno pitanje odgovori kako slijedi: člankom 8. Direktive 2008/94 ne traži se da se dospjele tražbine plaće koje su deponirane kod poslodavca kako bi na točno određeni dan bile uplaćene u mirovinski fond, a koje on, međutim, nije uplatio na poseban račun, izdvoje iz stečajne mase tog poslodavca.

C – Dodatno pojašnjenje u vezi s člankom 8.

71.

Pored danog odgovora na konkretno i precizno pitanje suda koji je uputio zahtjev, smatram da vezano za ovaj predmet valja iznijeti nekoliko zaključnih razmatranja. Ta se razmatranja odnose na rezultat koji se namjerava postići člankom 8. i na djelotvornost metoda koje je država članica odabrala za postizanje tog rezultata.

1. Rezultat koji treba postići člankom 8.

72.

S obzirom na gornju raspravu o Direktivi 2008/94 kao instrumentu minimalnog usklađivanja, smatram da se člankom 8. od država članica ne traži da predvide potpunu zaštitu mirovinskih prava zaposlenika u slučajevima insolventnosti njihova poslodavaca ( 40 ). Uzimajući u obzir njegov razvoj, tekst i tumačenje koje je dao Sud, jasno je da se na temelju članka 8. ne može sve naknaditi.

73.

Međutim, smatram da su na temelju članka 8. države članice odgovorne osigurati zaštitu interesa zaposlenika u odnosu na njihova stečena i buduća mirovinska prava u najvećoj mogućoj mjeri, na način i u iznosu koji je razuman i proporcionalan.

74.

Međutim, ne može se apstraktno navesti što je razumno i proporcionalno. Poseban kontekst i činjenice slučaja iznimno su važni. Ono što se može iznijeti u ovom mišljenju su općeniti, ogledni kriteriji za provođenje procjene o tome što je razumno i proporcionalno. Takva procjena može uključivati razmatranja kao što su iznos koji su zaposlenik ili zaposlenici već uplatili u mirovinski fond, iznos za koji će njihova mirovinska prava biti umanjena zbog insolventnosti, razdoblje u kojem je mirovinski fond bio podfinanciran i vjerojatnost da će se zaposlenik ponovno zaposliti i biti u stanju izvršavati daljnje uplate doprinosa u mirovinski fond.

75.

U predmetu Hogan Sud je zaključio da je država članica bila odgovorna za zaštitu barem 50 % vrijednosti ostvarenih prava zaposlenikâ na davanja koja odgovaraju starosnoj mirovini ( 41 ). Taj postotak možda ne bi trebalo smatrati „uklesanim u kamen” za sve moguće buduće slučajeve. Umjesto toga, može se shvatiti kao određeni najniži prag do kojeg se došlo u tom posebnom kontekstu.

76.

Primjena tih smjernica i procjena proporcionalnosti i razumnosti u ovom predmetu pitanje je koje treba riješiti nacionalni sud. Iz informacija dostavljenih Sudu proizlazi da iznos mirovinskih doprinosa koji nedostaje u tužiteljevu mirovinskom fondu obuhvaća razdoblje od devet mjeseci. Njemačka vlada navela je da je tužitelja u cijelosti obeštetila za tri mjeseca. Sukladno tužiteljevim navodima, njegova će se mjesečna mirovinska prava smanjiti za iznos od 5 do 7 eura, i to za razdoblje mirovinskog osiguranja počevši (pretpostavlja se najmanje) od 1996., kada je tužitelj počeo raditi za stečajnog dužnika. U tom kontekstu, proizlazi da je tužiteljeva situacija znatno iznad najnižeg praga koji je Sud utvrdio u predmetu Hogan, ali to je nacionalni sud ipak dužan provjeriti.

2. Djelotvornost metoda koje su odabrale države članice

77.

Iako imaju visok stupanj slobode, proizlazi da države članice primjenjuju dvije glavne metode zaštite zaposlenikovih mirovinskih prava na temelju članka 8. ( 42 ).

78.

Prva metoda u biti se sastoji od uspostavljanja osiguravajućih ustanova, koje preuzimaju obveze insolventnog poslodavca koje se odnose na mirovinske doprinose njegovih zaposlenika. Druga metoda sastoji se u provođenju strogog pravnog odvajanja poslodavčeve imovine i imovine mirovinskog fonda te u osiguranju dostatnosti imovine mirovinskog fonda.

79.

Njemačka vlada na raspravi je navela da Njemačka primjenjuje obje metode, ovisno o vrsti mirovinskog fonda koji je zaposlenik odabrao. Tužiteljev mirovinski fond u ovom je slučaju „Pensionskasse”. Iz toga proizlazi da je on na temelju njemačkog prava zaštićen drugom metodom ( 43 ).

80.

Zbog razloga navedenog u gornjoj točki 76. ovog mišljenja, ne proizlazi da predmet poput ovoga nije obuhvaćen zahtjevima iz članka 8. Međutim, u odnosu na drugu metodu treba općenito iznijeti sljedeće zaključno razmatranje.

81.

Odvajanje poslodavčeve imovine i imovine mirovinskog fonda samo po sebi nije dovoljno za postizanje cilja iz članka 8. Na to sam gore upozorio u vezi s Direktivom 2003/41, gdje sam naveo da se jednostavnim odvajanjem poslodavčeve imovine i imovine mirovinskog fonda ne rješava problem koji se pojavljuje u ovom slučaju. Nezavisni odvjetnik Lenz u predmetu Komisija protiv Italije također je naveo da je „zaštita koja je ograničena na nedodirljivost fondova […] i kojom se ne vodi računa o dostatnosti uplata u takve fondove očito nedovoljna” ( 44 ).

82.

Kako bi pravilno izvršila svoje obveze, država članica mora osigurati to da imovina mirovinskog fonda bude dostatna za ispunjenje njegovih obveza i da se izbjegne ponavljajuće podfinanciranje u iznosima kojima se ne može upravljati ( 45 ). To pretpostavlja strog nadzor nad mirovinskim fondom i pravilo o njegovu odgovarajućem osiguranju. Taj se nadzor može postići na različite načine. Može se zaposlenicima dati pristup informacijama vezanima uz uplate njihovih mirovinskih doprinosa u mirovinski fond na redovitoj (recimo mjesečnoj ili kvartalnoj) razini. Alternativno, sama država može osigurati redoviti javni nadzor nad mirovinskim fondovima ili se poslodavcu ili mirovinskom fondu može formalno nametnuti obveza obavještavanja o uplatama mirovinskih doprinosa.

83.

Ukratko, države članice zadržavaju znatnu diskreciju glede načina na koji žele provesti svoju obvezu iz članka 8. Međutim, jednom kada izaberu način, ta se metoda mora stvarno poštovati i provesti. Ta provedba mora uključivati redoviti nadzor kojim će se spriječiti slučajevi znatnog i dugoročnog podfinanciranja.

84.

Zaključno, članak 8. Direktive 2008/94 ne zahtijeva da se dospjele tražbine plaće koje su deponirane kod poslodavca kako bi na točno određeni dan bile uplaćene u mirovinski fond, a koje on, međutim, nije uplatio na poseban račun, izdvoje iz stečajne mase tog poslodavca. Međutim, istodobno, cilj iz članka 8. mora se primjereno i djelotvorno ostvariti drugim sredstvima.

V – Zaključak

85.

S obzirom na gornja razmatranja, predlažem Sudu da na pitanje koje je postavio Hessisches Landesarbeitsgericht (Zemaljski radni sud u Hessenu) odgovori na sljedeći način:

 

Članak 8. Direktive 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca ne zahtijeva da se dospjele tražbine plaće koje su deponirane kod poslodavca kako bi na točno određeni dan bile uplaćene u mirovinski fond, a koje on, međutim, nije uplatio na poseban račun, izdvoje iz stečajne mase tog poslodavca. Međutim, istodobno, cilj iz članka 8. mora se primjereno i djelotvorno ostvariti drugim sredstvima.


( 1 ) Izvorni jezik: engleski

( 2 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca (SL 2008., L 283, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 128.)

( 3 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 3. lipnja 2003. o djelatnostima i nadzoru institucija za strukovno mirovinsko osiguranje (SL 2003., L 235, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 8., str. 92.)

( 4 ) Stečajni zakon od 5. listopada 1994. (BGBl. 1994. I, str. 2866.), posljednji put izmijenjen člankom 16. Zakona od 20. studenoga 2015. (BGBl. 2015. I, str. 2010.)

( 5 ) Knjiga III. Zakonika o socijalnom osiguranju, članak 1. Zakona od 24. ožujka 1997., BGBl. 1997. I, str. 594., 595., posljednji put izmijenjen člankom 3. Zakona od 3. ožujka 2016. (BGBl. 2016. I, str. 369.)

( 6 ) Zakon o strukovnim mirovinama od 19. prosinca 1974. (BGBl. 1974. I, str. 3610.), posljednji put izmijenjen člankom 1. Zakona od 21. prosinca 2015. (BGBl. 2015. I str. 2553.)

( 7 ) Iako je to činjenično pitanje o kojem odlučuje nacionalni sud, u svrhu pojašnjenja navest ću da sam ja to shvatio tako da poslodavac nije uplatio doprinose za razdoblje od devet mjeseci, to jest od siječnja do rujna 2013. Međutim, tužitelj zahtijeva isplatu samo za šest mjeseci neplaćenih doprinosa. U skladu s pisanim odgovorom koji je njemačka vlada dala na pitanje Suda, to je zato što je on primio naknadu za tri mjeseca (uključujući neplaćene mirovinske doprinose), od srpnja do rujna 2013., na temelju članka 165. Zakonika o socijalnom osiguranju. To je na raspravi potvrdio i tuženik.

( 8 ) Konačni iznos koji se temelji na pro rata izračunima tužiteljevih mirovinskih doprinosa od siječnja do lipnja 2013., kao što je to naveo sud koji je uputio zahtjev.

( 9 ) U ovom mišljenju koristim se naizmjence i općenito pojmovima „mirovinski fond” i „mirovinski sustav”. Svjestan sam da u skladu s njemačkim pravom pojam „Pensionskasse” (ili na engleskom „pension fund”) ima posebno pravno značenje. To što se koristim tim pojmovima ne znači da se namjeravam osvrnuti samo na tu vrstu fonda predviđenu njemačkim pravom, već to namjeravam učiniti u odnosu na sve vrste dopunskog mirovinskog osiguranja, osim ako drukčije ne navedem.

( 10 ) Pojam koji se upotrebljava u članku 8. Direktive 2003/41 jest „pokroviteljsko poduzeće”. „Pokroviteljsko poduzeće” definirano je u članku 6. točki (c) kao poduzeće koje se sastoji od „jedne ili više pravnih ili fizičkih osoba, koj[e] ima ulogu poslodavca ili samozaposlene osobe ili njihove kombinacije i koj[e] plaća doprinose instituciji za strukovno mirovinsko osiguranje”. Ovdje se koristim kraćim pojmom „poslodavac” jer je to pojam koji je u kontekstu Direktive 2003/41 najmjerodavniji za ovaj slučaj.

( 11 ) Vidjeti također točku 81. i sljedeće ovog mišljenja.

( 12 ) Ponavljam, to će u konačnici potvrditi nacionalni sud.

( 13 ) To potvrđuje i Komisijino izvješće o prijenosu Direktive Vijeća 80/987/EEZ od 20. listopada 1980. o usklađivanju zakonodavstava država članica o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca (Direktiva 80/987 prethodila je Direktivi 2008/94: SL 1980., L 283, str. 23.). Tekst članka 8. nije se izmijenio Direktivom 2008/94. U izvješću je vezano uz članak 8. navedeno da je njegov osnovni cilj bio „zaštititi buduća potraživanja”, COM(95) 164 final, str. 48.

( 14 ) Vidjeti točku 67. i sljedeće ovog mišljenja.

( 15 ) Mišljenje o prijedlogu Direktive Vijeća o usklađivanju zakonodavstava država članica o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca (SL 1979., C 105, str. 14., t. 1.3.)

( 16 ) Mišljenje nezavisne odvjetnice Kokott u predmetu Robins i dr. (C‑278/05, EU:C:2006:476, t. 61.)

( 17 ) Komisijino izvješće o prijenosu Direktive Vijeća 80/987/EEZ od 20. listopada 1980. o usklađivanju zakonodavstava država članica o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca, COM(95) 164 final, str. 46.

( 18 ) Mišljenje nezavisne odvjetnice Kokott u predmetu Robins i dr. (C‑278/05, EU:C:2006:476, t. 65.)

( 19 ) Doista, kao što je to predloženo u akademskoj literaturi, gubitak strukovnih mirovinskih prava može za mnoge zaposlenike biti najozbiljnija posljedica insolventnosti poslodavca: Watson, P., EU Social and Employment Law, Oxford University Press, Oxford, 2014., t. 13.45.

( 20 ) Komisijino izvješće o prijenosu Direktive Vijeća 80/987/EEZ od 20. listopada 1980. o usklađivanju zakonodavstava država članica o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca, COM(95) 164 final, str. 52., u kojem je raspravljeno grčko pravo koje je štitilo samo (barem u vrijeme izrade izvješća) povrat doprinosa.

( 21 ) Članak 165. Zakonika o socijalnom osiguranju, knjiga III., koji je njemačka vlada navela u pisanom odgovoru i na raspravi.

( 22 ) Presuda od 25. travnja 2013., Hogan i dr. (C‑398/11, EU:C:2013:272, t. 37. do 40.). Vidjeti također mišljenje koje je nezavisni odvjetnik Lenz iznio u predmetu Komisija/Italija (22/87, EU:C:1988:500, t. 49.).

( 23 ) To jest, za mjesece od srpnja do rujna 2013. Osnova za to bio je članak 165. Zakonika o socijalnom osiguranju, knjiga III., kojim se prenosi članak 3. Direktive 2008/94, što je njemačka vlada potvrdila na raspravi.

( 24 ) Vidjeti presudu od 25. siječnja 2007., Robins i dr. (C‑278/05, EU:C:2007:56, t. 40.) u kontekstu Direktive 80/987 koja je prethodila Direktivi 2008/94. Vidjeti također presude od 11. rujna 2003., Walcher (C‑201/01, EU:C:2003:450, t. 38.); od 18. listopada 2001., Gharehveran (C‑441/99, EU:C:2001:551, t. 26.); od 14. srpnja 1998., Regeling (C‑125/97, EU:C:1998:358, t. 20.); od 10. srpnja 1997., Maso i dr. (C‑373/95, EU:C:1997:353, t. 56.); od 19. studenoga 1991., Francovich i dr. (C‑6/90 i C‑9/90, EU:C:1991:428, t. 3.) i od 2. veljače 1989., Komisija/Italija (C‑22/87, EU:C:1989:45, t. 23.).

( 25 ) Vidjeti, među ostalim, presude od 10. srpnja 2014., Julian Hernández i dr. (C‑198/13, EU:C:2014:2055, t. 44. i 45.) i od 18. travnja 2013., Mustafa (C‑247/12, EU:C:2013:256, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

( 26 ) Vidjeti Komisijin prijedlog Direktive Vijeća o usklađivanju zakonodavstava država članica o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca, COM(78) 141 final, str. 7. i Komisijino izvješće o prijenosu Direktive Vijeća 80/987/EEZ od 20. listopada 1980. o usklađivanju zakonodavstava država članica o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca, COM(95) 164 final, str. 59.

( 27 ) Direktiva Vijeća od 14. veljače 1977. o usklađivanju prava država članica o zaštiti prava zaposlenika u slučaju prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona (SL 1977., L 61, str. 26.)

( 28 ) Direktiva Vijeća od 12. ožujka 2001. (SL 2001., L 82, str. 16.)

( 29 ) Direktiva Vijeća od 17. veljače 1975. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na kolektivno otkazivanje (SL 1975., L 48, str. 29.)

( 30 ) Komisijin prijedlog Direktive Vijeća o usklađivanju zakonodavstava država članica o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca, COM(78) 141 final, str. 7.

( 31 ) Izmijenjeni prijedlog Direktive Vijeća o usklađivanju zakonodavstava država članica o zaštiti prava i pogodnosti koje zaposlenici imaju u slučaju spajanja, preuzimanja i koncentracija poduzeća, COM(75) 429 final, str. 8.

( 32 ) Komisijin prijedlog Direktive Vijeća o usklađivanju zakonodavstava država članica o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca, COM(78) 141 final, članak 7. prvotnog nacrta

( 33 ) Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika Lenza u predmetu Komisija/Italija (22/87, EU:C:1988:500, t. 50.).

( 34 ) Vidjeti slične navode u presudi od 25. siječnja 2007., Robins i dr. (C‑278/05, EU:C:2007:56, t. 37.).

( 35 ) Vidjeti primjera radi presude od 25. siječnja 2007., Robins i dr. (C‑278/05, EU:C:2007:56, t. 36.) i od 25. travnja 2013., Hogan i dr. (C‑398/11, EU:C:2013:272, t. 42.).

( 36 ) Vidjeti također Komisijino izvješće o prijenosu Direktive Vijeća 80/987/EEZ od 20. listopada 1980. o usklađivanju zakonodavstava država članica o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca, COM(95) 164 final, str. 48.

( 37 ) Vidjeti sličan zaključak u mojem mišljenju iznesenom u predmetu ENEFI (C‑212/15, EU:C:2016:427, t. 28.).

( 38 ) Primjerice, u nekim državama zaposlenici će se smatrati povlaštenim vjerovnicima, ali nakon osiguranih vjerovnika.

( 39 ) Vidjeti također uvodnu izjavu 9. Direktive 2003/41.

( 40 ) Presude od 25. siječnja 2007., Robins i dr. (C‑278/05, EU:C:2007:56, t. 57.) i od 25. travnja 2013., Hogan i dr. (C‑398/11, EU:C:2013:272, t. 43., 51. i slj.)

( 41 ) Presuda od 25. travnja 2013., Hogan i dr. (C‑398/11, EU:C:2013:272, t. 43., 51. i slj.)

( 42 ) Vidjeti, općenito, Komisijino izvješće o prijenosu Direktive Vijeća 80/987/EEZ od 20. listopada 1980. o usklađivanju zakonodavstava država članica o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca, COM(95) 164 final, str. 46. i sljedeće i Radni dokument Komisijinih službi o provedbi članka 8. i vezanih odredbi Direktive Vijeća 80/987 o dopunskom strukovnom ili međustrukovnom mirovinskom sustavu izvan nacionalnog sustava zakonske socijalne sigurnosti (SEC(2008) 475 final).

( 43 ) Kao što je to na raspravi potvrdila njemačka vlada, što je dodatno naknadi koja se temelji na članku 165. Zakonika o socijalnom osiguranju, knjiga III. Za druge vrste mirovinskih fondova može se primijeniti članak 7. Zakona o poboljšanju strukovnih mirovina, koji čini prvu metodu.

( 44 ) Mišljenje nezavisnog odvjetnika Lenza u predmetu Komisija/Italija (22/87, EU:C:1988:500, t. 48.)

( 45 ) Podfinanciranje je dopušteno na privremenoj osnovi prema članku 16. Direktive 2003/41, ali je Komisija navela da bi država članica trebala, ako privremeno dopusti podfinanciranje mirovinskog sustava, donijeti daljnje mjere za ostvarenje dospjelih i budućih starosnih mirovinskih prava zaposlenika ako njihov poslodavac postane insolventan: Radni dokument Komisijinih službi o provedbi članka 8. i vezanih odredbi Direktive Vijeća 80/987 o dopunskom strukovnom ili međustrukovnom mirovinskom sustavu izvan nacionalnog sustava zakonske socijalne sigurnosti (SEC(2008) 475 final).

Top