1.   Ova se Direktiva primjenjuje na sve državljane trećih zemalja i osobe bez državljanstva koji izraze namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu na državnom području, uključujući na vanjskoj granici, u teritorijalnom moru ili u područjima tranzita država članica, pod uvjetom da je tim državljanima trećih zemalja i osobama bez državljanstva dopušteno ostati na državnom području kao tražiteljima. Ova se Direktiva također primjenjuje na članove obitelji tražitelja pod uvjetom da su ti članovi obitelji obuhvaćeni takvim zahtjevom za međunarodnu zaštitu u skladu s nacionalnim pravom.

2.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na zahtjeve za diplomatski ili teritorijalni azil koji su podneseni predstavništvima država članica.

3.   Države članice mogu odlučiti primjenjivati ovu Direktivu u vezi s postupcima za odlučivanje o zahtjevima za oblike zaštite koji nisu oni na temelju Uredbe (EU) 2024/1347.

1.   Države članice tražiteljima što je prije moguće i pravodobno pružaju informacije koje se odnose na uvjete prihvata utvrđene u ovoj Direktivi, uključujući informacije specifične za njihove sustave prihvata, kako bi se tražiteljima djelotvorno omogućilo da se koriste pravima i ispunjavaju obveze predviđene u ovoj Direktivi.

Države članice tražiteljima osobito pružaju standardne informacije koje se odnose na uvjete prihvata utvrđene u ovoj Direktivi, koristeći se predloškom koji izrađuje Agencija Europske unije za azil („Agencija za azil”). Te se informacije pružaju što je prije moguće, a najkasnije tri dana od izražavanja namjere za podnošenje zahtjeva ili u roku za njezinu registraciju u skladu s Uredbom (EU) 2024/1348.

Države članice osiguravaju da su tražiteljima pružene informacije o organizacijama ili skupinama osoba koje pružaju posebnu pravnu pomoć i zastupanje, uključujući informacije o organizacijama ili skupinama osoba koje besplatno pružaju pravnu pomoć i zastupanje, te organizacijama koje bi im mogle pomoći ili ih informirati o dostupnim uvjetima prihvata, uključujući zdravstvenu skrb.

2.   Države članice osiguravaju da se informacije iz stavka 1. pružaju u pisanom, sažetom, transparentnom, razumljivom i lako dostupnom obliku, koristeći se jasnim i jednostavnim jezikom, i na jeziku koji tražitelj razumije ili se opravdano pretpostavlja da ga razumije. Ako je to potrebno, te se informacije pružaju i usmeno ili, prema potrebi, u vizualnom obliku, primjerice s pomoću videozapisa ili piktograma, te su prilagođene potrebama tražitelja.

U slučaju maloljetnika bez pratnje države članice pružaju informacije iz stavka 1. na način primjeren dobi i na način kojim se osigurava da ih maloljetnik bez pratnje razumije, koristeći se, prema potrebi, informativnim materijalima posebno prilagođenima maloljetnicima. Te se informacije pružaju u nazočnosti zastupnika maloljetnika bez pratnje ili osobe prikladne privremeno djelovati kao zastupnik do imenovanja zastupnika.

U iznimnim slučajevima država članica može tražitelju pružiti informacije iz stavka 1. usmenim prijevodom ili, prema potrebi, u vizualnom obliku kao što su videozapisi ili piktogrami ako:

U slučajevima iz trećeg podstavka država članica što je prije moguće pribavlja pisani prijevod informacija iz stavka 1. i dostavlja ga tražitelju, osim ako je jasno da takvo dostavljanje više nije potrebno.

1.   Države članice osiguravaju da se tražitelju dostavi dokument iz članka 29. stavka 1. Uredbe (EU) 2024/1348.

2.   Države članice ne zahtijevaju od tražitelja, isključivo zato što su tražitelji međunarodne zaštite ili isključivo na temelju njihova državljanstva, da dostave nepotrebnu dokumentaciju ili nerazmjernu količinu dokumentacije niti nameću druge administrativne zahtjeve tražiteljima prije nego što im dodijele prava koja imaju na temelju ove Direktive.

3.   Države članice mogu tražiteljima izdati putnu ispravu samo kada nastupe ozbiljni humanitarni razlozi ili drugi nužni razlozi koji zahtijevaju njihovu prisutnost u drugoj državi. Valjanost putne isprave ograničena je na svrhu i trajanje koje je potrebno zbog razloga njezina izdavanja.

1.   Države članice mogu slobodno organizirati svoje sustave prihvata u skladu s ovom Direktivom. Tražitelji se mogu slobodno kretati na državnom području dotične države članice.

2.   Pod uvjetom da se svi tražitelji djelotvorno koriste svojim pravima iz ove Direktive, države članice mogu tražiteljima dodijeliti smještaj na svojem državnom području kako bi upravljale svojim sustavima azila i prihvata.

3.   Pri dodjeli smještaja tražiteljima ili preraspodjeli smještaja tražiteljima države članice uzimaju u obzir objektivne čimbenike, uključujući jedinstvo obitelji iz članka 14. i posebne potrebe tražitelja u vezi s prihvatom.

4.   Pružanje materijalnih uvjeta prihvata od strane država članica može biti uvjetovano stvarnim boravkom tražitelja u smještaju koji im je dodijeljen u skladu sa stavkom 2.

5.   Države članice također mogu uspostaviti mehanizme za procjenu potreba svojih sustava prihvata i odgovaranje na te potrebe, uključujući mehanizme kojima se provjerava borave li tražitelji stvarno u smještaju koji im je dodijeljen u skladu sa stavkom 2.

6.   Države članice zahtijevaju od tražitelja da nadležnim tijelima dostave svoju trenutačnu adresu, telefonski broj na kojem su dostupni i, ako postoji, adresu elektroničke pošte. Države članice također zahtijevaju od tražitelja da što je prije moguće obavijeste takva nadležna tijela o svakoj promjeni adrese, telefonskog broja ili adrese elektroničke pošte.

7.   Od država članica ne zahtijeva se donošenje upravnih odluka za potrebe ovog članka.

1.   Države članice mogu tražitelje raspodijeliti na zemljopisno područje unutar svojeg državnog područja na kojem se mogu slobodno kretati tijekom trajanja postupka za međunarodnu zaštitu u skladu s Uredbom (EU) 2024/1348.

2.   Države članice mogu raspodijeliti tražitelje na zemljopisno područje na svojem državnom području u skladu sa stavkom 1. samo kako bi osigurale brzu, učinkovitu i djelotvornu obradu njihovih zahtjeva u skladu s Uredbom (EU) 2024/1348 ili zemljopisnu distribuciju tih tražitelja, uzimajući u obzir kapacitete dotičnih zemljopisnih područja.

Države članice obavješćuju tražitelje u skladu s člankom 5. o njihovoj raspodjeli na određeno zemljopisno područje, uključujući o zemljopisnim granicama tog područja.

3.   Države članice osiguravaju da tražitelji imaju djelotvoran pristup svojim pravima na temelju ove Direktive i postupovnim jamstvima u postupku za međunarodnu zaštitu unutar zemljopisnog područja na koje su ti tražitelji raspodijeljeni. To zemljopisno područje mora biti dovoljno veliko, omogućavati pristup potrebnoj javnoj infrastrukturi i ne smije utjecati na neotuđivu sferu privatnog života tražitelja.

4.   Od država članica ne zahtijeva se donošenje upravnih odluka za potrebe stavka 1.

5.   Države članice na zahtjev tražitelja daju tom tražitelju dopuštenje za privremeno napuštanje zemljopisnog područja zbog opravdanih hitnih i ozbiljnih obiteljskih razloga, ili potrebnog liječenja koje nije dostupno unutar zemljopisnog područja.

Ako tražitelj napusti zemljopisno područje bez dopuštenja, država članica ne primjenjuje druge sankcije osim onih predviđenih ovom Direktivom.

Od tražitelja ne zahtijeva se traženje dopuštenja za prisustvovanje sastancima s tijelima vlasti ili sudovima ako se zahtijeva njegova prisutnost. Tražitelj unaprijed obavješćuje nadležna tijela o takvim sastancima.

6.   Ako se utvrdi, uključujući kao posljedica zahtjeva tražitelja za žalbu ili preispitivanje u skladu s člankom 29., da tražitelju nije odobren djelotvoran pristup njegovim pravima na temelju ove Direktive ili postupovnim jamstvima u postupku za međunarodnu zaštitu unutar zemljopisnog područja, raspodjela tog tražitelja na to zemljopisno područje više se ne primjenjuje.

7.   Prije primjene ovog članka dotična država članica utvrđuje uvjete za primjenu ovog članka u nacionalnom pravu i o tome obavješćuje Komisiju i Agenciju za azil u skladu s poglavljem 5. Uredbe (EU) 2021/2303.

1.   Prema potrebi, države članice iz razloga javnog reda ili djelotvornog sprečavanja bijega tražitelja ako postoji opasnost od bijega mogu odlučiti da je tražitelju dopušteno boraviti samo na određenome mjestu koje je prilagođeno za smještaj tražitelja, posebno u pogledu:

Ako je tražitelju dopušteno boraviti samo na određenome mjestu u skladu s ovim stavkom, pružanje materijalnih uvjeta prihvata uvjetuje se stvarnim boravkom tražitelja na tom određenome mjestu.

2.   Države članice mogu, prema potrebi, zahtijevati od tražitelja da se jave nadležnim tijelima u određeno vrijeme ili u razumnim vremenskim razmacima, bez nerazmjernog utjecanja na prava tražitelja na temelju ove Direktive.

Takvi zahtjevi u pogledu javljanja mogu se nametnuti kako bi se osiguralo poštovanje odluka iz stavka 1. ili kako bi se djelotvorno spriječio bijeg tražitelja.

3.   Na zahtjev tražitelja države članice mogu tom tražitelju dopustiti da privremeno boravi izvan određenog mjesta utvrđenog u skladu sa stavkom 1. Odluke u pogledu takvog dopuštenja donose se objektivno i nepristrano o meritumu pojedinačnog slučaja te, ako dopuštenje nije dano, za to se navode razlozi.

Od tražitelja se ne zahtijeva traženje dopuštenja za prisustvovanje terminima s tijelima vlasti ili sudovima ako je njegova prisutnost potrebna. Tražitelj obavješćuje nadležna tijela o takvim terminima.

4.   Odluke donesene u skladu sa stavcima 1. i 2. moraju biti razmjerne i njima se uzimaju u obzir relevantni aspekti pojedinačne situacije tražitelja, uključujući posebne potrebe tog tražitelja u vezi s prihvatom.

5.   Države članice navode činjenične i, prema potrebi, pravne razloge svake odluke koja se donosi u skladu sa stavcima 1. i 2. ovog članka u toj odluci. Tražitelje se pisanim putem obavješćuje o takvoj odluci, kao i o postupcima za osporavanje odluke u skladu s člankom 29. i posljedicama nepoštovanja obveza nametnutih odlukom. Države članice pružaju tražiteljima takve informacije na jeziku koji razumiju ili za koji se opravdano pretpostavlja da ga razumiju te u sažetom, transparentnom, razumljivom i lako dostupnom obliku, uz upotrebu jasnog i jednostavnog jezika. Države članice osiguravaju da odluke donesene u skladu s ovim člankom preispituje sudsko tijelo po službenoj dužnosti ako se te odluke primjenjuju dulje od dva mjeseca ili da se na te odluke može podnijeti žalba na zahtjev dotičnog tražitelja u skladu s člankom 29.

1.   Države članice ne smiju zadržati osobu isključivo zato što je ta osoba tražitelj ili isključivo na temelju državljanstva tog tražitelja. Zadržavanje se temelji samo na jednom ili više razloga za zadržavanje utvrđenih u stavku 4. Zadržavanje ne smije biti kaznene prirode.

2.   Prema potrebi i na temelju pojedinačne ocjene svakog slučaja države članice mogu zadržati tražitelja ako se ne mogu djelotvorno primijeniti druge manje prisilne mjere.

3.   Pri zadržavanju tražitelja države članice uzimaju u obzir sve vidljive znakove, izjave ili ponašanje koji ukazuju na to da tražitelj ima posebne potrebe u vezi s prihvatom. Ako procjena iz članka 25. još nije dovršena, ona se dovršava bez nepotrebne odgode, a njezini se rezultati uzimaju u obzir pri odlučivanju o nastavku zadržavanja ili o tome treba li prilagoditi uvjete zadržavanja.

4.   Tražitelja se može zadržati samo na temelju jednog ili više sljedećih razloga:

Razlozi za zadržavanje iz prvog podstavka utvrđuju se nacionalnim pravom.

5.   Države članice osiguravaju da su pravila o alternativama zadržavanju, kao što su redovito javljanje tijelima, davanje financijskog jamstva ili obveza boravka na određenome mjestu, utvrđena nacionalnim pravom.

1.   Tražitelja se zadržava što je kraće moguće i samo tako dugo dok su primjenjivi razlozi iz članka 10. stavka 4.

Upravni postupci relevantni za razloge za zadržavanje utvrđene u članku 10. stavku 4. provode se s dužnom pažnjom. Kašnjenja upravnih postupaka koja se ne mogu pripisati tražitelju ne opravdavaju nastavak zadržavanja.

2.   Zadržavanje tražitelja u pisanom obliku nalažu sudska ili upravna tijela. U nalogu o zadržavanju navode se činjenični i pravni razlozi na kojima se zadržavanje temelji, kao i razlozi zbog kojih se ne mogu djelotvorno primijeniti druge manje prisilne mjere.

3.   Kada zadržavanje nalažu upravna tijela, države članice osiguravaju brzo sudsko preispitivanje zakonitosti zadržavanja koje se provodi po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražitelja ili oboje. Kada se provodi po službenoj dužnosti, takvo preispitivanje zaključuje se što je prije moguće, uzimajući u obzir okolnosti svakog slučaja, a najkasnije 15 dana ili, u iznimnim situacijama, najkasnije 21 dan od početka zadržavanja. Kada se provodi na zahtjev tražitelja, takvo se preispitivanje zaključuje što je prije moguće, uzimajući u obzir okolnosti svakog slučaja, a najkasnije 15 dana ili, u iznimnim situacijama, najkasnije 21 dan od pokretanja odgovarajućih postupaka.

Ako sudsko preispitivanje iz prvog podstavka, u slučaju da se provodi po službenoj dužnosti, nije zaključeno u roku od 21 dana od početka zadržavanja ili ako, u slučaju da se provodi na zahtjev tražitelja, nije zaključeno u roku od 21 dana od pokretanja odgovarajućih postupaka, dotični tražitelj odmah se oslobađa.

4.   Zadržane tražitelje odmah se pisanim putem, na jeziku koji razumiju ili se opravdano pretpostavlja da ga razumiju, obavješćuje o razlozima zadržavanja i postupcima utvrđenim nacionalnim pravom za osporavanje naloga za zadržavanje kao i o mogućnosti traženja besplatne pravne pomoći i zastupanja.

5.   Zadržavanje u razumnim vremenskim razmacima preispituje sudsko tijelo po službenoj dužnosti ili na zahtjev dotičnog tražitelja, posebno kada zadržavanje dulje traje, kada se pojave relevantne okolnosti ili su dostupne nove informacije koje mogu utjecati na zakonitost zadržavanja.

Ne dovodeći u pitanje prvi podstavak, zadržavanje maloljetnika bez pratnje preispituje se po službenoj dužnosti u redovitim vremenskim razmacima.

Ako se na temelju sudskog preispitivanja utvrdi da je zadržavanje nezakonito, dotični tražitelj odmah se oslobađa.

6.   Države članice u slučaju sudskog preispitivanja naloga za zadržavanje iz stavaka 3. i 5. ovog članka osiguravaju da tražitelji imaju pristup besplatnoj pravnoj pomoći i zastupanju pod uvjetima utvrđenima u članku 29.

1.   Zadržavanje tražiteljâ u pravilu se provodi u specijaliziranim objektima za zadržavanje. Kada država članica ne može osigurati smještaj u specijaliziranim objektima za zadržavanje i kad mora pribjeći smještaju u zatvoru, zadržani tražitelj mora se držati odvojeno od drugih zatvorenika i primjenjuju se uvjeti zadržavanja predviđeni u ovoj Direktivi.

Zadržani tražitelji, koliko je to moguće, drže se odvojeno od drugih državljana trećih zemalja koji nisu podnijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu.

Ako se tražitelji ne mogu držati odvojeno od drugih državljana trećih zemalja, dotična država članica osigurava da se primjenjuju uvjeti zadržavanja predviđeni u ovoj Direktivi.

2.   Zadržani tražitelji moraju imati pristup prostoru na otvorenome.

3.   Države članice osiguravaju da predstavnici visokog predstavnika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) imaju mogućnost komuniciranja s tražiteljima te ih posjećivati u uvjetima koji poštuju privatnost. Ta se mogućnost primjenjuje i na organizaciju koja djeluje na državnom području dotične države članice u ime UNHCR-a na temelju sporazuma s tom državom članicom.

4.   Države članice osiguravaju da članovi obitelji, pravni savjetnici ili drugi savjetnici te osobe koje predstavljaju relevantne nevladine organizacije koje priznaje dotična država članica, imaju mogućnost komunicirati s tražiteljima te ih posjećivati u uvjetima koji poštuju privatnost. Pristup objektima za zadržavanje može se ograničiti samo ako je to na temelju nacionalnog prava objektivno potrebno zbog sigurnosti, javnog reda ili administrativnog upravljanja objektom za zadržavanje, pod uvjetom da se pristup time strogo ne ograniči ili onemogući.

5.   Države članice osiguravaju da se zadržanim tražiteljima sustavno pružaju informacije koje objašnjavaju pravila koja se primjenjuju u objektu te navode prava i obveze tih tražitelja na jeziku koji razumiju ili se opravdano pretpostavlja da ga razumiju. Ako je tražitelj zadržan na granici ili u području tranzita, države članice mogu odstupiti od te obveze u opravdanim slučajevima i za razumno razdoblje koje je što je moguće kraće. To se odstupanje ne primjenjuje u slučajevima iz članka 43. Uredbe (EU) 2024/1348.

1.   Nacionalna tijela primarno se brinu o zdravlju, uključujući duševno zdravlje, tražitelja koji imaju posebne potrebe u vezi s prihvatom.

Ako bi zadržavanje tražitelja s posebnim potrebama u vezi s prihvatom ozbiljno ugrozilo njihovo fizičko i duševno zdravlje, ti se tražitelji ne zadržavaju.

Kada se zadržavaju tražitelji s posebnim potrebama u vezi s prihvatom, države članice osiguravaju redovito praćenje tih tražitelja, kao i pružanje pravodobne i odgovarajuće potpore tim tražiteljima, uzimajući u obzir njihovu posebnu situaciju, uključujući njihovo fizičko i duševno zdravlje.

2.   Maloljetnici se u pravilu ne smiju zadržavati. Smještaju se u prikladan smještaj u skladu s člancima 26. i 27.

U skladu s načelom jedinstva obitelji, za obitelji s maloljetnicima u pravilu se koriste odgovarajuće alternative zadržavanju. Takve obitelji smještaju se u smještaj koji je za njih prikladan.

U iznimnim okolnostima, kao krajnju mjeru i nakon što se utvrdi da se druge manje prisilne mjere ne mogu djelotvorno primijeniti te nakon što se ocijeni da je zadržavanje u njihovu najboljem interesu u skladu s člankom 26., maloljetnici se mogu zadržati:

Takvo zadržavanje traje tijekom najkraćeg mogućeg razdoblja. Maloljetnici se nikada ne zadržavaju u zatvoru ili u drugom objektu koji se koristi za potrebe izvršavanja zakonodavstva. Čini se sve što je moguće da se zadržani maloljetnici oslobode i smjeste u objektima prikladnima za maloljetnike.

Primarna briga država članica mora biti najbolji interes djeteta kako je navedeno u članku 26.

Kada se zadržavaju maloljetnici, oni imaju pravo na obrazovanje u skladu s člankom 16., osim ako im je obrazovanje od ograničene vrijednosti zbog vrlo kratkog razdoblja njihova zadržavanja. Ti maloljetnici također imaju mogućnost sudjelovanja u rekreacijskim aktivnostima, uključujući igru i rekreacijske aktivnosti primjerene njihovoj dobi.

3.   Kada se zadržavaju maloljetnici bez pratnje, oni se smještaju u objekte prilagođene za smještaj maloljetnika bez pratnje. Takvi objekti raspolažu osobljem koje je kvalificirano za zaštitu prava maloljetnika bez pratnje i zadovoljavanje njihovih potreba.

Kada se zadržavaju maloljetnici bez pratnje, države članice osiguravaju da su smješteni odvojeno od odraslih.

4.   Zadržanim obiteljima osigurava se odvojen smještaj koji jamči odgovarajuću privatnost.

Zadržane obitelji s maloljetnicima smještaju se u objektima za zadržavanje prilagođenima potrebama maloljetnika.

5.   Države članice osiguravaju da su zadržani tražitelji i tražiteljice smješteni odvojeno, osim ako su ti zadržani tražitelji članovi obitelji i ako svi dotični pojedinci pristanu na to budu smješteni zajedno.

Iznimke od prvog podstavka mogu se primjenjivati i na uporabu zajedničkih prostora koji su namijenjeni rekreacijskim ili društvenim aktivnostima, uključujući osiguranje obroka.

6.   Ako je tražitelj zadržan na graničnom prijelazu ili u području tranzita, uz iznimku slučajeva iz članka 43. Uredbe (EU) 2024/1348, države članice mogu, u opravdanim slučajevima i za razumno razdoblje koje je što je moguće kraće, odstupiti od stavka 3. prvog podstavka, od stavka 4. i od stavka 5. prvog podstavka. Države članice moraju imati dostatne kapacitete i sredstva kako bi osigurale da odstupanja predviđena ovim stavkom primjenjuju samo u iznimnim situacijama. Kad primjenjuju ta odstupanja, države članice o tome obavješćuju Komisiju i Agenciju za azil.

1.   Države članice maloljetnoj djeci tražitelja i tražiteljima koji su maloljetnici odobravaju jednak pristup obrazovanju kao i vlastitim državljanima i pod sličnim uvjetima sve dok se stvarno ne izvrši mjera izgona protiv tih maloljetnika ili njihovih roditelja.

U obzir se uzimaju posebne potrebe maloljetnika, posebno u pogledu prava djeteta na obrazovanje i pristup zdravstvenoj skrbi. Obrazovanje maloljetnika u pravilu se mora integrirati s obrazovanjem državljana država članica i biti iste kvalitete. Države članice ulažu sve napore kako bi osigurale kontinuitet obrazovanja maloljetnika sve dok se stvarno ne izvrši mjera izgona protiv njih ili njihovih roditelja.

Države članice ne uskraćuju pravo na srednjoškolsko obrazovanje samo zato što je maloljetnik postao punoljetan.

2.   Države članice odobravaju maloljetnicima iz stavka 1. pristup obrazovnom sustavu što je prije moguće i ne odgađaju odobravanje tog pristupa više od dva mjeseca od datuma podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, uzimajući u obzir školske praznike. Države članice pružaju obrazovanje u okviru općeg obrazovnog sustava. Međutim, kao privremenu mjeru u trajanju te u trajanju od najviše mjesec dana, države članice mogu pružati to obrazovanje izvan općeg obrazovnog sustava.

Maloljetnicima se pruža pripremna nastava, uključujući nastavu jezika, ako je to potrebno da se olakša njihov pristup općem obrazovnom sustavu i sudjelovanje u njemu.

3.   Kada zbog posebne situacije maloljetnika pristup općem obrazovnom sustavu nije moguć, dotična država članica u skladu sa svojim nacionalnim pravom i praksom nudi druge obrazovne aranžmane.

1.   Države članice osiguravaju da tražitelji imaju pristup tržištu rada najkasnije šest mjeseci od datuma registracije namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, pod uvjetom da nadležno tijelo nije donijelo upravnu odluku i ako se kašnjenje ne može pripisati tražitelju.

Ako je država članica ubrzala razmatranje merituma zahtjeva za međunarodnu zaštitu u skladu s člankom 42. stavkom 1. točkama od (a) do (f) Uredbe (EU) 2024/1348, ne odobrava se pristup tržištu rada ili, ako je pristup već odobren, to se odobrenje ukida.

2.   Države članice osiguravaju da tražitelji koji imaju pristup tržištu rada u skladu sa stavkom 1. imaju djelotvoran pristup tržištu rada u skladu s nacionalnim pravom.

Zbog politika tržišta rada, među ostalim u pogledu stope nezaposlenosti mladih, države članice mogu provjeriti bi li određeno slobodno radno mjesto za čije popunjavanje poslodavac u obzir uzima tražitelja koji ima pristup tržištu rada u skladu sa stavkom 1. mogli popuniti državljani dotične države članice, drugi državljani Unije ili državljani trećih zemalja i osobe bez državljanstva koji zakonito borave u toj državi članici. Ako država članica utvrdi da bi takve osobe mogle popuniti određeno slobodno radno mjesto, država članica ili poslodavac mogu odbiti zapošljavanje tražitelja na to slobodno radno mjesto.

3.   Države članice osiguravaju da se prema tražiteljima koji imaju pristup tržištu rada u skladu sa stavkom 1. postupa jednako kao prema njihovim vlastitim državljanima u pogledu:

4.   Države članice mogu ograničiti jednako postupanje prema tražiteljima koji imaju pristup tržištu rada u skladu sa stavkom 1.:

5.   Države članice osiguravaju da se prema tražiteljima koji su zaposleni ili koji na temelju prethodnog zaposlenja imaju pravo na davanja iz sustava socijalne sigurnosti postupa jednako kao prema njihovim vlastitim državljanima kada je riječ o granama socijalne sigurnosti iz članka 3. stavaka 1. i 2. Uredbe (EZ) br. 883/2004.

6.   Ne dovodeći u pitanje Uredbu (EU) br. 1231/2010, države članice mogu ograničiti jednako postupanje na temelju stavka 5. ovog članka isključivanjem davanja iz sustava socijalne sigurnosti koja ne ovise o razdobljima zaposlenja ili doprinosima.

7.   Pravo na jednako postupanje u skladu s ovim člankom ne podrazumijeva pravo boravka ako na temelju odluke donesene u skladu s Uredbom (EU) 2024/1348 prestane pravo tražitelja na ostanak.

8.   Za potrebe stavka 3. točke (d) ovog članka i ne dovodeći u pitanje članak 2. stavak 2. i članak 3. stavak 3. Direktive 2005/36/EZ, države članice olakšavaju, u mjeri u kojoj je to moguće, puni pristup postojećim postupcima za priznavanje stranih kvalifikacija tražiteljima koji svoje kvalifikacije ne mogu dokazati dokumentacijom.

9.   Pristup tržištu rada ne smije se ukinuti tijekom žalbenog postupka ako tražitelj ima pravo ostati na državnom području države članice tijekom tog postupka i do službene obavijesti o negativnoj odluci o žalbi.

1.   Države članice osiguravaju da su tražiteljima dostupni materijalni uvjeti prihvata od trenutka kad izraze namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u skladu s člankom 26. Uredbe (EU) 2024/1348.

2.   Države članice osiguravaju da se materijalnim uvjetima prihvata i zdravstvenom skrbi primljenom u skladu s člankom 22. pruža odgovarajući životni standard tražiteljima koji jamči njihovu egzistenciju, štiti njihovo fizičko i duševno zdravlje te poštuje njihova prava na temelju Povelje.

Države članice osiguravaju da se odgovarajući životni standard iz prvog podstavka postigne u konkretnoj situaciji tražitelja s posebnim potrebama u vezi s prihvatom, kao i kad je riječ o situaciji zadržanih osoba.

3.   Države članice mogu osiguranje svih ili nekih materijalnih uvjeta prihvata uvjetovati tim da tražitelji nemaju dostatna sredstva za odgovarajući životni standard iz stavka 2.

4.   Ne dovodeći u pitanje stavak 2., države članice mogu od tražitelja zahtijevati da u pokriju troškove materijalnih uvjeta prihvata ili da doprinesu pokrivanju tih troškova ako tražitelji imaju dostatna sredstva za to, na primjer ako već rade tijekom razumnog razdoblja.

Ne dovodeći u pitanje stavak 2., države članice također mogu od tražitelja zahtijevati da pokriju troškove primljene zdravstvene skrbi ili da doprinesu pokrivanju tih troškova ako tražitelji imaju dostatna sredstva za to, osim ako se zdravstvena skrb pruža besplatno državljanima tih država članica.

5.   Ako se pokaže da je tražitelj imao dostatna sredstva da pokrije troškove materijalnih uvjeta prihvata ili primljene zdravstvene skrbi u skladu sa stavkom 4. u trenutku kada je tražitelju pružen odgovarajući životni standard, države članice mogu zahtijevati od tražitelja povrat troškova tih materijalnih uvjeta prihvata ili te zdravstvene skrbi.

6.   Kad države članice procjenjuju sredstva tražitelja, zahtijevaju od njega da pokrije troškove materijalnih uvjeta prihvata i primljene zdravstvene skrbi ili doprinese pokrivanju tih troškova ili kad od tražitelja zahtijevaju povrat troškova u skladu sa stavkom 5., države članice poštuju načelo proporcionalnosti. Države članice uzimaju u obzir i pojedinačne okolnosti tražitelja te potrebu da se poštuje njegovo dostojanstvo ili osobni integritet, uključujući posebne potrebe tražitelja u vezi s prihvatom.

7.   Ako države članice osiguravaju materijalne uvjete prihvata u obliku financijske pomoći ili vaučera, njihov iznos se određuje na temelju razina koje dotična država članica utvrđuje zakonom ili u praksi da državljanima osigura odgovarajući životni standard. Države članice o tim razinama obavješćuju Komisiju i Agenciju za azil. Države članice mogu u vezi s tim tražiteljima odobriti nepovoljnije postupanje u usporedbi s vlastitim državljanima, posebno kada se materijalna potpora daje u potpunosti ili djelomično u naravi ili kad se tim razinama, koje se primjenjuju za državljane, namjerava osigurati viši životni standard nego što se to ovom Direktivom zahtijeva u slučaju tražitelja.

1.   Ako države članice pružaju smještaj u naravi, one osiguravaju da se takvim smještajem tražitelju pruža odgovarajući životni standard u skladu s člankom 19. stavkom 2., kao i potrebna potpora kako bi se uzele u obzir posebne potrebe tražitelja u vezi s prihvatom. Pruženi smještaj mora biti u jednom od sljedećih oblika ili u njihovoj kombinaciji:

2.   Ne dovodeći u pitanje posebne uvjete zadržavanja kako su predviđeni člancima 12. i 13., države članice u vezi sa smještajem iz stavka 1. točaka (a), (b) i (c) ovog članka osiguravaju:

3.   Države članice uzimaju u obzir pitanja povezana sa spolom i dobi te situacijom tražitelja s posebnim potrebama u vezi s prihvatom pri osiguravanju materijalnih uvjeta prihvata.

4.   Kad pružaju smještaj u skladu sa stavkom 1., države članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi, koliko je to moguće, osigurale sprečavanje napada i nasilja, uključujući nasilje motivirano spolom, rodom, rasom ili vjerom.

5.   Ako su tražiteljice smještene u centre za smještaj, države članice osiguravaju odvojene sanitarne objekte i sigurno mjesto za njih i njihovu maloljetnu djecu u tim centrima.

6.   Države članice osiguravaju, koliko je to moguće, da se uzdržavani odrasli tražitelji s posebnim potrebama u vezi s prihvatom smjeste zajedno s bliskim odraslim srodnicima koji se već nalaze u istoj državi članici i koji su za njih odgovorni u skladu s pravom ili praksom dotične države članice.

7.   Države članice osiguravaju da se tražitelji transferiraju iz jednog stambenog objekta u drugi samo kada je to potrebno. Države članice tražiteljima osiguravaju mogućnost da o transferu i novoj adresi obavijeste svoje pravne ili druge savjetnike.

8.   Osobe koje pružaju materijalne uvjete prihvata, uključujući one koje pružaju zdravstvenu skrb i obrazovanje u centrima za smještaj moraju biti odgovarajuće osposobljene i obvezuju ih pravila o povjerljivosti predviđena nacionalnim pravom u vezi sa svim informacijama koje pribave tijekom svojeg rada.

9.   Države članice mogu putem savjetodavnog odbora ili vijeća, koje zastupa stanare, uključiti tražitelje u upravljanje materijalnim resursima i nematerijalnim aspektima života u centru za smještaj. Ne dovodeći u pitanje članak 17., države članice također mogu dopustiti tražiteljima da obavljaju volonterski rad izvan centra za smještaj podložno uvjetima nacionalnog prava.

10.   U opravdanim slučajevima i tijekom razumnog razdoblja koje je što je moguće kraće države članice iznimno mogu osigurati materijalne uvjete prihvata koji se razlikuju od uvjeta predviđenih ovim člankom:

Različiti uvjeti materijalnog prihvata iz prvog podstavka ovog stavka u svakom slučaju osiguravaju pristup zdravstvenoj skrbi u skladu s člankom 22. i životni standard svim tražiteljima u skladu s pravom Unije, uključujući Povelju, i međunarodnim obvezama.

Ako država članica osigurava različite materijalne uvjete prihvata u skladu s prvim podstavkom ovog stavka, ta država članica bez odgode obavješćuje Komisiju i Agenciju za azil u skladu s člankom 32. stavkom 2. o aktivaciji svojeg plana za nepredvidive situacije. Ta država članica također obavješćuje Komisiju i Agenciju za azil čim razlozi za osiguravanje tih različitih materijalnih uvjeta prestanu postojati.

1.   Države članice osiguravaju da tražitelji, neovisno o tome gdje moraju biti prisutni u skladu s Uredbom (EU) 2024/1351, prime potrebnu zdravstvenu skrb, bez obzira na to pruža li tu skrb liječnik opće prakse ili, ako je to potrebno, liječnici specijalisti. Takva potrebna zdravstvena skrb mora biti odgovarajuće kvalitete i uključivati barem hitnu medicinsku pomoć, osnovno liječenje bolesti, među ostalim teških duševnih poremećaja, i zdravstvenu skrb u pogledu spolnog i reproduktivnog zdravlja koja je ključna za liječenje ozbiljnih fizičkih stanja.

2.   Države članice osiguravaju da maloljetna djeca tražitelja i tražitelji koji su maloljetnici primaju istu vrstu zdravstvene skrbi kao i njihovi državljani koji su maloljetni. Države članice osiguravaju da se posebno liječenje koje se pruža u skladu s ovim člankom koje je započelo prije nego što je maloljetnik postao punoljetan i koje se smatra potrebnim, prima bez prekida ili odgode nakon što maloljetnik postane punoljetan.

3.   Ako je to potrebno iz zdravstvenih razloga, države članice osiguravaju potrebnu medicinsku ili drugu pomoć, kao što su potrebna rehabilitacija i asistivni medicinski proizvodi, tražiteljima s posebnim potrebama u vezi s prihvatom, uključujući primjerenu skrb za duševno zdravlje.

1.   U pogledu tražitelja koji moraju biti prisutni na njihovu državnom području u skladu s člankom 17. stavkom 4. Uredbe (EU) 2024/1351 države članice mogu smanjiti ili ukinuti naknadu za svakodnevne troškove.

Ako je to opravdano i razmjerno, države članice također mogu:

2.   Države članice mogu donijeti odluku u skladu sa stavkom 1. ako tražitelj:

3.   Ako država članica donese odluku u situaciji iz stavka 2. točke (a), (b) ili (f), a okolnosti na kojima se ta odluka temeljila prestanu postojati, ona razmatra mogu li se neki ili svi ukinuti ili smanjeni materijalni uvjeti prihvata ponovno uvesti. Ako se ne uvedu ponovno svi materijalni uvjeti prihvata, država članica donosi propisno obrazloženu odluku i dostavlja je tražitelju.

4.   Odluke u skladu sa stavkom 1. ovog članka donose se objektivno i nepristrano o meritumu svakog pojedinačnog slučaja te se u njima navode razlozi na kojima se temelje. Odluke se temelje na posebnoj situaciji tražitelja, posebno u pogledu tražitelja s posebnim potrebama u vezi s prihvatom, uzimajući u obzir načelo proporcionalnosti. Države članice svim tražiteljima osiguravaju pristup zdravstvenoj skrbi u skladu s člankom 22. te im osiguravaju životni standard u skladu s pravom Unije, uključujući Povelju, i međunarodnim obvezama.

5.   Države članice osiguravaju da se materijalni uvjeti prihvata ne ukidaju ili smanjuju prije nego što se donese odluka u situaciji iz stavka 2.

1.   Kako bi djelotvorno provele članak 24., države članice što je prije moguće nakon izražavanja namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu na pojedinačnoj osnovi ocjenjuju ima li tražitelj posebne potrebe u vezi s prihvatom, uz upotrebu usmenog prevođenja prema potrebi.

Ocjenu iz prvog podstavka ovog stavka moguće je uključiti u postojeće nacionalne postupke ili u ocjenu iz članka 20. Uredbe (EU) 2024/1348.

Ocjena iz prvog podstavka ovog stavka pokreće se utvrđivanjem posebnih potreba u vezi s prihvatom na temelju vidljivih znakova ili izjava ili ponašanja tražitelja ili, ako je to primjenjivo, izjava roditelja ili zastupnika tražitelja.

Ocjena iz prvog podstavka ovog stavka dovršava se u roku od 30 dana od izražavanja namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili, ako je uključena u ocjenu iz članka 20. Uredbe (EU) 2024/1348, u roku utvrđenom u toj uredbi te se odgovara na posebne potrebe u vezi s prihvatom utvrđene na temelju takve ocjene.

Ako posebne potrebe u vezi s prihvatom postanu jasne u kasnijoj fazi postupka za međunarodnu zaštitu, države članice ocjenjuju te potrebe te na njih odgovaraju.

Države članice osiguravaju da potpora koja se pruža tražiteljima s posebnim potrebama u vezi s prihvatom u skladu s ovom Direktivom uzima u obzir njihove posebne potrebe u vezi s prihvatom tijekom cijelog postupka za međunarodnu zaštitu te osiguravaju odgovarajuće praćenje njihove situacije.

2.   Za potrebe stavka 1. države članice osiguravaju da osoblje koje ocjenjuje posebne potrebe u vezi s prihvatom u skladu s ovim člankom:

Nadležna tijela uzimaju u obzir rezultate ocjene iz točke (c) pri odlučivanju o vrsti posebne potpore u vezi s prihvatom koja se može pružiti tražitelju.

3.   Ocjena iz stavka 1. prvog podstavka ne mora biti u obliku upravnog postupka.

4.   Samo tražitelji s posebnim potrebama u vezi s prihvatom mogu imati koristi od posebne potpore koja se pruža u skladu s ovom Direktivom.

5.   Ocjenom iz stavka 1. prvog podstavka ne dovodi se u pitanje ocjena potreba za međunarodnu zaštitu u skladu s Uredbom (EU) 2024/1347.

1.   Najbolji interes djeteta primarna je briga država članica pri provedbi odredaba ove Direktive koje možda utječu na maloljetnike. Države članice osiguravaju životni standard koji odgovara fizičkom, duševnom, duhovnom, moralnom i socijalnom razvoju maloljetnika.

2.   Pri ocjeni najboljeg interesa djeteta države članice na odgovarajući način posebno uzimaju u obzir sljedeće čimbenike:

3.   Države članice osiguravaju da maloljetnici imaju pristup rekreacijskim aktivnostima, uključujući igru i rekreacijske aktivnosti primjerene njihovoj dobi, kao i aktivnostima na otvorenom u prostorima i centrima za smještaj iz članka 20. stavka 1. točaka (a) i (b) te, prema potrebi, obrazovnim materijalima.

4.   Države članice osiguravaju pristup uslugama rehabilitacije za maloljetnike koji su bili žrtve bilo kakvog oblika zlostavljanja, zanemarivanja, iskorištavanja, mučenja ili okrutnog, neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili koji su patili zbog oružanih sukoba te osiguravaju da se prema potrebi organizira primjerena zdravstvena skrb za duševno zdravlje i pruži stručno savjetovanje.

5.   Države članice osiguravaju da se maloljetna djeca tražitelja ili tražitelji koji su maloljetnici smjeste zajedno sa svojim roditeljima ili odraslom osobom koja je za njih odgovorna i svojom nevjenčanom maloljetnom braćom i sestrama u skladu s pravom ili praksom dotične države članice, pod uvjetom da je to u najboljem interesu dotičnih maloljetnika.

6.   Osobe koje rade s maloljetnicima, uključujući zastupnike i osobe koje su prikladne privremeno djelovati kao zastupnik kako je navedeno u članku 27. ne smiju u kaznenoj evidenciji imati kaznena djela povezana s djecom, kao ni kaznena djela koja izazivaju ozbiljne sumnje u njihovu sposobnost za preuzimanje odgovorne uloge u odnosu na maloljetnike te primaju početno i kontinuirano odgovarajuće osposobljavanje u vezi s pravima i potrebama maloljetnika, uključujući ono koje se odnosi na bilo koje primjenjive zaštitne standarde za djecu, i obvezuju ih pravila o povjerljivosti predviđena u nacionalnom pravu u vezi sa svim informacijama koje pribave tijekom svojeg rada.

1.   Ako namjeru za podnošenje zahtjeva izražava osoba koja tvrdi da je maloljetnik ili za koju postoje objektivni razlozi vjerovati da je ta osoba maloljetna, države članice:

Zastupnik i osoba prikladna privremeno djelovati kao zastupnik sastaju se s maloljetnikom bez pratnje i uzimaju u obzir stajališta maloljetnika o njegovim potrebama.

Ako je država članica ocijenila da je tražitelj koji tvrdi da je maloljetnik nesumnjivo stariji od 18 godina, ta država članica ne mora imenovati zastupnika ni odrediti osobu prikladnu privremeno djelovati kao zastupnik u skladu s prvim odnosno drugim podstavkom.

Države članice u svoje planove za nepredvidive situacije iz članka 32. uključuju mjere koje treba poduzeti kako bi se osiguralo imenovanje zastupnika i određivanje osoba prikladnih privremeno djelovati kao zastupnik u skladu s ovim člankom u slučajevima u kojima se suočavaju s nerazmjerno velikim brojem maloljetnika bez pratnje koji izražavaju namjeru za podnošenje zahtjeva.

Ako provedba mjera iz četvrtog podstavka nije dovoljna kako bi se odgovorilo na nerazmjerno velik broj maloljetnika bez pratnje koji izražavaju namjeru za podnošenje zahtjeva ili u drugim iznimnim situacijama, imenovanje zastupnika može se odgoditi za deset radnih dana i može se povećati broj maloljetnika bez pratnje po zastupniku, i to na najviše 50 maloljetnika bez pratnje.

Kad primjenjuju peti podstavak, države članice o tome na odgovarajući način obavješćuju Komisiju i Agenciju za azil.

Dužnosti zastupnika i osobe prikladne privremeno djelovati kao zastupnik prestaju ako nadležna tijela, nakon procjene dobi iz članka 25. stavka 1. Uredbe (EU) 2024/1348, ne pretpostavljaju da je tražitelj maloljetnik ili smatraju da tražitelj nije maloljetnik ili ako tražitelj više nije maloljetnik bez pratnje.

2.   Ako maloljetnik bez pratnje izrazi namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, države članice osiguravaju da se osobu prikladnu privremeno djelovati kao zastupnik odmah obavijesti o svim relevantnim činjenicama koje se odnose na tog maloljetnika. Osobe čiji interesi jesu ili bi mogli biti u sukobu s interesima maloljetnika bez pratnje ne određuju se kao osobe prikladne privremeno djelovati kao zastupnik. Maloljetnika bez pratnje odmah se obavješćuje da je određena osoba koja je prikladna privremeno djelovati kao zastupnik.

3.   Ako je organizacija imenovana kao zastupnik ili određena kao osoba prikladna privremeno djelovati kao zastupnik, ona imenuje fizičku osobu za obavljanje zadaća zastupnika u odnosu na maloljetnika bez pratnje u skladu s ovom Direktivom.

4.   Zastupnik predviđen u stavku 1. ovog članka može biti ista osoba kao i osoba predviđena u članku 23. stavku 2. Uredbe (EU) 2024/1348.

5.   Nadležna tijela odmah obavješćuju:

6.   Zastupnika ili osobu prikladnu privremeno djelovati kao zastupnik zamjenjuje se samo ako je to potrebno, osobito ako nadležna tijela smatraju da taj zastupnik ili ta osoba nisu obavljali zadaće na odgovarajući način.

Organizacije ili fizičke osobe čiji interesi jesu ili bi mogli biti u sukobu s interesima maloljetnika bez pratnje ne imenuju se kao zastupnici ni određuju kao osobe prikladne privremeno djelovati kao zastupnik.

7.   Države članice zadužuju fizičku osobu imenovanu kao zastupnik ili određenu kao osoba prikladna privremeno djelovati kao zastupnik za razmjeran i ograničen broj maloljetnika bez pratnje i, u uobičajenim okolnostima, za najviše 30 maloljetnika bez pratnje u isto vrijeme, kako bi se osiguralo da ta osoba može djelotvorno obavljati zadaće.

8.   Države članice osiguravaju da postoje upravna ili sudska tijela ili drug subjekti odgovorni za nadzor pravilnog obavljanja zadaća zastupnika i osoba prikladnih privremeno djelovati kao zastupnik, među ostalim pregledom kaznene evidencije tih imenovanih zastupnika i osoba koje su određene u redovitim vremenskim razmacima kako bi se utvrdile moguće neusklađenosti s njihovom ulogom. Ta upravna ili sudska tijela ili drugi subjekti preispituju pritužbe koje su podnijeli maloljetnici bez pratnje protiv svojih imenovanih zastupnika ili osoba koje su im određene.

9.   Maloljetnike bez pratnje koji izraze namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, od trenutka kada im je dopušten ulazak na državno područje države članice u kojoj je izražena namjera za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili u kojoj se taj zahtjev razmatra do trenutka kada moraju napustiti tu državu članicu, smješta se:

Države članice mogu maloljetnike bez pratnje koji imaju 16 godina ili više smjestiti u centar za smještaj za odrasle tražitelje, ako je to u njihovu najboljem interesu, kako je predviđeno u članku 26. stavku 2.

Koliko je to moguće, braća i sestre drže se zajedno, pri čemu se uzima u obzir najbolji interes dotičnog maloljetnika, a posebno njegova dob i stupanj zrelosti. Promjene boravišta maloljetnika bez pratnje ograničavaju se na najmanju moguću mjeru.

10.   Države članice započinju tražiti članove obitelji maloljetnika bez pratnje, prema potrebi uz pomoć međunarodnih ili drugih relevantnih organizacija, što je prije moguće nakon izražavanja namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i pritom štite najbolji interes tog maloljetnika bez pratnje. U slučaju moguće prijetnje životu ili integritetu maloljetnika ili njegovih bliskih srodnika, posebno ako su ti srodnici ostali u zemlji podrijetla, mora se osigurati povjerljivo prikupljanje, obrada i širenje informacija koje se odnose na te osobe, kako se ne bi ugrozila njihova sigurnost.

1.   Države članice osiguravaju da osobe koje su bile podvrgnute trgovini ljudima, mučenju, silovanju ili drugim teškim djelima psihološkog, fizičkog ili seksualnog nasilja, uključujući nasilje motivirano spolom, rodom, bojom kože ili vjerom, dobiju potrebno medicinsko i psihološko liječenje i skrb, uključujući prema potrebi usluge rehabilitacije i savjetovanje, s obzirom na štetu prouzročenu takvim djelima. Tim se osobama prema potrebi osigurava usmeno prevođenje u skladu s člankom 25. stavkom 2. točkom (c).

Pristup takvom liječenju i skrbi osigurava se što je prije moguće nakon utvrđivanja potreba tih osoba.

2.   Osobe koje rade s osobama iz stavka 1., uključujući zdravstvene djelatnike, odgovarajuće su osposobljene te se nastavljaju i dalje odgovarajuće osposobljavati u vezi s potrebama tih osoba i odgovarajućim liječenjem, uključujući potrebne usluge rehabilitacije. Također ih obvezuju pravila o povjerljivosti predviđena nacionalnim pravom i mjerodavnim profesionalnim etičkim kodeksima u vezi sa svim informacijama koje dobiju tijekom svojeg rada.

1.   Države članice osiguravaju da se na odluke koje se odnose na odobravanje, ukidanje ili smanjenje prava na temelju ove Direktive, odluke kojima se odbija dati dopuštenje iz članka 8. stavka 5. prvog podstavka ili na odluke donesene na temelju članka 9. koje utječu na tražitelje pojedinačno, može podnijeti žalba u okviru postupaka utvrđenih u nacionalnom pravu. Barem u zadnjem stupnju osigurava se žalba ili preispitivanje činjeničnih i pravnih pitanja pred sudskim tijelom.

2.   U slučaju žalbe ili preispitivanja pred sudskim tijelom iz stavka 1. ovog članka te u slučaju sudskog preispitivanja iz članka 11. stavaka 3. i 5. države članice osiguravaju da je dostupna besplatna pravna pomoć i zastupanje u mjeri u kojoj je to potrebno da se osigura djelotvoran pristup pravosuđu. Takva pravna pomoć i zastupanje sastoje se od pripreme žalbe ili zahtjeva za preispitivanje, uključujući barem pripremu potrebnih postupovnih dokumenata i sudjelovanje na raspravi pred sudskim tijelima u ime tražitelja.

Besplatnu pravnu pomoć i zastupanje osiguravaju pravni savjetnici ili druge odgovarajuće kvalificirane osobe koje to mogu obavljati ili im je to dopušteno u skladu s nacionalnim pravom, a čiji interesi nisu, ili ne bi mogli biti, u suprotnosti s interesima tražitelja.

3.   Države članice mogu odlučiti ne odobriti besplatnu pravnu pomoć i zastupanje ako:

Ako odluku da se ne odobri besplatna pravna pomoć i zastupanje donese tijelo koje nije sud zato što smatra da žalba ili preispitivanje nemaju realnih izgleda za uspjeh, tražitelj ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom protiv te odluke te u tu svrhu ima pravo zatražiti besplatnu pravnu pomoć i zastupanje.

Države članice također mogu predvidjeti da besplatnu pravnu pomoć i zastupanje pružaju samo pravni ili drugi savjetnici koji su u skladu s nacionalnim pravom posebno određeni za pomaganje i zastupanje tražitelja ili nevladine organizacije akreditirane na temelju nacionalnog prava za pružanje besplatne pravne pomoći i zastupanja.

4.   Države članice također mogu:

5.   Ne dovodeći u pitanje članak 19. stavak 2. ove Direktive, države članice mogu zatražiti potpun ili djelomičan povrat svih nastalih troškova ako se financijska situacija tražitelja znatno poboljša tijekom postupka za međunarodnu zaštitu u skladu s Uredbom (EU) 2024/1348 ili ako je odluka o pružanju besplatne pravne pomoći i zastupanja donesena na temelju neistinitih informacija koje je dao tražitelj.

6.   Države članice utvrđuju posebna postupovna pravila kojima se uređuje način podnošenja i obrade zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć i zastupanje ili primjenjuju postojeća pravila za domaće zahtjeve slične naravi, pod uvjetom da se tim pravilima ne onemogućuje ni prekomjerno otežava pristup besplatnoj pravnoj pomoći i zastupanju.

1.   Države članice uz odgovarajuće poštovanje svojeg ustavnog uređenja, uspostavljaju relevantne mehanizme kako bi osigurale uspostavu primjerenog usmjeravanja, praćenja i nadzora razine uvjeta prihvata. Države članice uzimaju u obzir dostupne, neobvezujuće operativne standarde, pokazatelje, smjernice ili najbolje prakse o uvjetima prihvata koje je izradila Agencija za azil u skladu s člankom 13. Uredbe (EU) 2021/2303, ne dovodeći u pitanje nadležnost država članica za organizaciju vlastitih sustava prihvata u skladu s ovom Direktivom.

2.   Sustavi za prihvat država članica podliježu mehanizmu za praćenje utvrđenom u poglavlju 5. Uredbe (EU) 2021/2303.

1.   Svaka država članica sastavlja plan za nepredvidive situacije uz savjetovanje s lokalnim i regionalnim vlastima, organizacijama civilnog društva i međunarodnim organizacijama, prema potrebi. U planu za nepredvidive situacije utvrđuju se mjere koje treba poduzeti kako bi se osigurao primjeren prihvat tražitelja u skladu s ovom Direktivom kad je država članica suočena s nerazmjerno velikim brojem tražitelja međunarodne zaštite, uključujući maloljetnike bez pratnje. Plan za nepredvidive situacije uključuje i mjere za odgovaranje na situacije iz članka 20. stavka 10. točke (b) što je prije moguće.

2.   U planu za nepredvidive situacije iz stavka 1. uzimaju se u obzir posebne nacionalne okolnosti, upotrebom predloška koji treba izraditi Agencija za azil, te se o njemu obavješćuje Agencija za azil do 12. travnja 2025. Taj se plan preispituje prema potrebi zbog promijenjenih okolnosti, a najmanje svake tri godine, te se o ažuriranju obavješćuje Agenciji za azil. Države članice obavješćuju Komisiju i Agenciju za azil o svakoj aktivaciji plana za nepredvidive situacije.

3.   Države članice Agenciji za azil na njezin zahtjev dostavljaju informacije o svojim planovima za nepredvidive situacije iz stavka 1., a Agencija za azil uz njihovu suglasnost pomaže državama članicama u izradi i preispitivanju njihovih planova za nepredvidive situacije.

1.   Države članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi osigurale da osoblje tijela i drugih organizacija izravno odgovornih za provedbu ove Direktive dobije potrebno osposobljavanje u pogledu potreba tražitelja, uključujući maloljetnike. U tom cilju države članice u osposobljavanje svojeg osoblja uključuju relevantne ključne dijelove europskog programa obuke o azilu povezane s uvjetima prihvata, kao i alat za identifikaciju tražitelja s posebnim potrebama u vezi s prihvatom, koje je razvila Agencija za azil.

2.   Države članice dodjeljuju potrebna sredstva, uključujući potrebno osoblje te pismene i usmene prevoditelje, za provedbu ove Direktive, uzimajući u obzir sezonske fluktuacije broja tražitelja. Ako u provedbi ove Direktive sudjeluju lokalna i regionalna tijela, organizacije civilnog društva ili međunarodne organizacije, dodjeljuju im se potrebna sredstva.

1.   Države članice stavljaju na snagu zakone i druge propise koji su potrebni radi usklađivanja s člancima od 1. do 10., 12., 13., od 17. do 29. i od 31. do 34. do 12. lipnja 2026. One Komisiji odmah dostavljaju tekst tih mjera.

Kada države članice donose te mjere, one sadržavaju upućivanje na ovu Direktivu ili se na nju upućuje prilikom njihove službene objave. One sadržavaju i izjavu da se upućivanja u postojećim zakonima i drugim propisima na direktivu stavljenu izvan snage ovom Direktivom smatraju upućivanjima na ovu Direktivu. Države članice određuju načine tog upućivanja i način oblikovanja te izjave.

2.   Države članice Komisiji dostavljaju tekst glavnih mjera nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.