–

tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 6. prosinca 2021.,

–

zahtjev za obustavu postupka koji je podnijela Komisija i koji je podnesen tajništvu Općeg suda 1. ožujka 2022.,

–

podnesak kojim se vrši prilagodba tužbe podnesen tajništvu Općeg suda 6. travnja 2022.,

–

Komisijina očitovanja o podnesku kojim se vrši prilagodba tužbe podnesena tajništvu Općeg suda 29. travnja 2022.,

–

rješenje od 7. srpnja 2022. kojim je Opći sud odlučio odgoditi svoju odluku o zahtjevu za obustavu postupka do odluke o meritumu,

–

repliku i odgovor na repliku podnesenih tajništvu Općeg suda 8. listopada i 5. prosinca 2022.,

–

rješenje od 2. ožujka 2023. kojim je Opći sud, na temelju mjere izvođenja dokaza, naložio Komisiji da u cijelosti podnese određene dokumente,

1

Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU-a, tužitelji F. Fabien Courtois i druge fizičke osobe čija se imena nalaze u prilogu zahtijevaju poništenje Odluke C (2022) 1359 final Europske komisije od 28. veljače 2022., donesene na temelju članka 4. Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.), kojom im se odobrava djelomičan pristup određenim dokumentima o kupnji cjepiva od strane te institucije u kontekstu pandemije bolesti COVID-19, kao i francuske verzije navedene odluke, priopćene 31. ožujka 2022.

2

Dana 14. travnja 2020. Vijeće Europske unije donijelo je Uredbu (EU) 2020/521 o aktivaciji hitne potpore na temelju Uredbe (EU) 2016/369 i izmjeni njezinih odredaba s obzirom na izbijanje bolesti COVID-19 (SL 2020., L 117, str. 3.). Tom je uredbom Vijeće aktiviralo hitnu potporu uspostavljenu Uredbom Vijeća (EU) 2016/369 od 15. ožujka 2016. o pružanju hitne potpore unutar Unije (SL 2016., L 70, str. 1.) kao jednu od mjera kojom se Europskoj uniji kao cjelini trebalo omogućiti da se u duhu solidarnosti suoči s krizom povezanom s pandemijom bolesti COVID-19, s obzirom na ograničenja povezana s brzim širenjem virusa i s obzirom na to da je zbog opsega i transnacionalnog karaktera tog širenja i njegovih učinaka bio potreban sveobuhvatan odgovor.

3

Dana 17. lipnja 2020. Komisija je objavila komunikaciju naslovljenu „Strategija EU-a za cjepiva protiv bolesti COVID-19” (COM(2020)245 final). Ta strategija čiji je cilj bio ubrzati razvoj, proizvodnju i primjenu cjepiva protiv bolesti COVID-19 temeljila se na dvama stupovima. Prvi je bio osigurati dostatnu proizvodnju cjepiva u Uniji, a time i dostatnu opskrbu država članica na temelju sporazuma o prethodnoj kupnji sklopljenih s proizvođačima cjepiva u okviru instrumenta za hitnu potporu, kako je aktiviran Uredbom 2020/521. Drugi je bio prilagoditi regulatorni okvir Unije tadašnjoj aktualnoj krizi i iskoristiti postojeću regulatornu fleksibilnost kako bi se ubrzao razvoj, izdavanje odobrenja i stavljanje cjepiva na raspolaganje, a istodobno održali standardi kvalitete, sigurnosti i učinkovitosti cjepiva.

4

U tom pogledu, Komisija je pojasnila da će države članice biti uključene u postupak od samog početka i da će sve države članice sudionice biti zastupljene u Upravljačkom odboru (u daljnjem tekstu: Upravljački odbor), koji će Komisiji pomagati u svim aspektima povezanima sa sporazumima o prethodnoj kupnji prije njihova potpisivanja. Također je pojasnila da će zajednički pregovarački tim, koji se sastoji od nje i malog broja stručnjaka iz država članica, biti zadužen za pregovaranje o sporazumima o prethodnoj kupnji (u daljnjem tekstu: zajednički pregovarački tim), pri čemu potonji moraju biti sklopljeni u ime svih država članica sudionica. Komisija je također tvrdila da će ona biti odgovorna za postupak javne nabave u ime država članica i za sklopljene sporazume o prethodnoj kupnji.

5

Prema Komisiji, predloženi se okvir stoga mora tumačiti kao „polica osiguranja” koja se sastoji od djelomičnog prijenosa rizika koji je na farmaceutskom sektoru na javna tijela u zamjenu za osiguravanje pravednog pristupa država članica cjenovno pristupačnom cjepivu.

6

Dopisom od 24. svibnja 2021. upućenim predsjednici Komisije kao i porukom elektroničke pošte od istog dana upućene Glavnom tajništvu Komisije, koja je 15. lipnja 2021. registrirana pod referentnim brojem GESTDEM 2021/3395, dva su odvjetnika zatražila „u ime i za račun prvih 86000 podnositelja peticije platforme „https://dejavu/legal/” (u daljnjem tekstu: peticija) koju predstavljaju i među kojima su i tužitelji, pristup, na temelju Uredbe br. 1049/2001, određenom broju dokumenata koji se odnose na kupnju, od strane Komisije i za račun država članica Unije, cjepiva u okviru pandemije bolesti COVID-19 (u daljnjem tekstu: prvotni zahtjev). Dopis je također sadržavao zahtjev za dostavu informacija.

7

Konkretno, prvotni zahtjev odnosio se na ugovore o kupnji koje je Komisija potpisala s proizvođačima cjepiva, na identitet predstavnika Unije koji su sudjelovali u pregovorima s tim proizvođačima i na izjave o izravnim ili neizravnim interesima između tih predstavnika i navedenih proizvođača te je bio sastavljen pozivajući se na sljedeće dokumente:

„1. Svi ugovori koje je Europska komisija potpisala na temelju [Uredbe 2020/521], a osobito ugovori s društvima:

Pfizer-Biontech;

Moderna;

Johnson & Johnson;

AstraZeneca.

Nakon što je pojašnjeno da:

2. Popis, odluke o imenovanju i potpuni identitet predstavnika Europske unije u pregovorima o ugovorima (ime, PREZIME, profesionalna ili institucionalna uloga).

3. Izjave o izravnim ili neizravnim interesima između predstavnika Europske unije iz točke 2. ovog zahtjeva i proizvođača, ulagača, financijskih sredstava cjepiva i drugih lijekova.”

8

Dopisom od 30. srpnja 2021. glavna direktorica Komisijine Glavne uprave (GU) za zdravlje i sigurnost hrane (u daljnjem tekstu: GU za zdravlje) odgovorila je na prvotni zahtjev te je navela da je utvrdila 46 dokumenata koji odgovaraju navedenom zahtjevu, odnosno četiri sporazuma o prethodnoj kupnji i tri ugovora o kupnji koja je Komisija sklopila s AstraZenecom, Pfizer-BioNTechom, Janssenom i Modernom, 17 dokumenata nazvanih „nacrti memoranduma o razumijevanju” (draft term sheet) i 22 izjave o nepostojanju sukoba interesa. Navela je da je odobren djelomičan pristup gore navedenim sporazumima o prethodnoj kupnji i ugovorima o kupnji, čije su djelomično redigirane verzije objavljene na jednoj od njezinih internetskih stranica. Informacije su ispuštene na temelju izuzeća u vezi sa zaštitom privatnosti i integriteta pojedinca, zaštitom komercijalnih interesa poduzetnikâ i zaštitom procesa odlučivanja institucija, predviđenima u članku 4. stavku 1. točki (b), članku 4. stavku 2. prvoj alineji i članku 4. stavku 3. Uredbe br. 1049/2001. Ti dijelovi koji sadržavaju osjetljive poslovne informacije, među ostalim o poduzetnicima, njihovim podugovarateljima i povezanim društvima, uključujući znanstvene podatke o cjepivima, cijeni, vremenskom rasporedu primjene cjepiva, kapacitetu proizvodnje, stručnom znanju i iskustvu i sudjelovanju stručnjaka i partnera, poslovnim strategijama i drugim informacijama imaju komercijalnu vrijednost. Djelomičan pristup također je bio odobren za izjave o nepostojanju sukoba interesa, od kojih je samo jedan primjerak poslan tužiteljima, pri čemu se ti dokumenti razlikuju samo u pogledu imena potpisnika, potpisa i datuma potpisivanja. Informacije su ispuštene na temelju izuzeća koje se odnosi na zaštitu privatnosti i integriteta pojedinca, predviđenog u članku 4. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 1049/2001. Suprotno tomu, Komisija je navela da pristup 17 „nacrta memoranduma o razumijevanju” treba odbiti u potpunosti na temelju izuzeća koja se odnose na zaštitu komercijalnih interesa poduzetnika i na zaštitu procesa odlučivanja institucija, predviđenih u članku 4. stavku 2. prvoj alineji i u članku 4. stavku 3. Uredbe br. 1049/2001, te, za šest navedenih „nacrta memoranduma o razumijevanju”, također na temelju izuzeća koje se odnosi na zaštitu sudskog postupka, predviđenog u članku 4. stavku 2. drugoj alineji navedene uredbe.

9

Tužitelji su 13. kolovoza 2021., na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001, podnijeli ponovni zahtjev kojim su tražili da Komisija preispita svoje stajalište u pogledu svih dokumenata kojima je pristup bio djelomično ili u cijelosti odbijen (u daljnjem tekstu: ponovni zahtjev).

10

Dopisom od 24. rujna 2021. Komisija je priopćila tužitelju da i dalje nije u mogućnosti odgovoriti na ponovni zahtjev. Tog datuma je izostanak odgovora na ponovni zahtjev doveo do prešutne odluke o odbijanju navedenog zahtjeva (u daljnjem tekstu: prešutna odluka o odbijanju), u skladu s člankom 8. stavkom 3. Uredbe br. 1049/2001.

11

Dana 28. veljače 2022. i nakon savjetovanja s farmaceutskim poduzetnicima o kojima je riječ Komisija je u skladu s člankom 4. stavkom 4. Uredbe br. 1049/2001 (u daljnjem tekstu: poduzetnici o kojima je riječ) donijela Odluku C(2022) 1359 final, donesenu u skladu s člankom 4. Uredbe br. 1049/2001 (u daljnjem tekstu: izričita odluka), o kojoj su tužitelji obaviješteni 1. ožujka 2022. Komisija je navela da je izričita odluka dostavljena na engleskom jeziku radi žurnosti i da će se tužiteljima uskoro priopćiti prijevod te odluke na francuski jezik.

12

U izričitoj odluci Komisija je istaknula da je prilikom ocjene ponovnog zahtjeva Glavno tajništvo ponovno ispitalo odgovor koji je na prvotni zahtjev dala GU za zdravlje, da je nakon tog novog ispitivanja popis dokumenata koji se odnose na zahtjev za pristup dokumentima izmijenjen i da je broj utvrđenih dokumenata bio 66.

13

Konkretno, ta izmjena je rezultirala uklanjanjem svih 17 dokumenata koji su prethodno identificirani kao „nacrt memoranduma o razumijevanju” od strane GU za zdravlje, kojima je pristup u cijelosti odbijen kao odgovor na prvotni zahtjev (vidjeti točku 8. ove presude), te dodavanjem novih dokumenata, kojima je pristup djelomično odobren, uključujući sporazume o prethodnoj kupnji, ugovore o kupnji i 31 dopis obuhvaćen prepiskom između Komisije i država članica. Osim toga, širi djelomičan pristup odobren je četirima sporazumima o prethodnoj kupnji i trima ugovorima o kupnji kojima je već bio odobren djelomičan pristup nakon prvotnog zahtjeva.

14

Tako je izričitom odlukom odobren djelomičan pristup sljedećim sporazumima o prethodnoj kupnji i sljedećim ugovorima o kupnji (u daljnjem tekstu: ugovori o kojima je riječ):

15

Osim toga, odobren je djelomičan pristup sljedećim dokumentima:

16

U izričitoj odluci Komisija je navela da se izuzeće koje se odnosi na zaštitu privatnosti i integriteta pojedinca primjenjuje na sve ugovore o kojima je riječ i druge dokumente navedene u točkama 14. i 15. ove presude te da se, što se tiče ugovora o kojima je riječ, primjenjuje i izuzeće u vezi sa zaštitom komercijalnih interesa poduzetnika.

17

Dana 31. ožujka 2022. tužitelji su obaviješteni o francuskoj verziji izričite odluke.

18

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

19

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

20

U svojim očitovanjima na podnesak kojim se vrši prilagodba tužbe kao i u odgovoru na repliku Komisija je iznijela određene zadrške u pogledu aktivne procesne legitimacije svih tužitelja. U tom pogledu, istaknula je da je teško sa sigurnošću utvrditi nalaze li se svi tužitelji među prvih 86000 potpisnika peticije, u ime i za čiji je račun bio podnesen prvotni zahtjev.

21

Mjerom upravljanja postupkom o kojoj su obaviješteni 7. srpnja 2022. Opći je sud zatražio od tužiteljâ da podnesu dokaz da je barem jedan od njih bio dio skupine od 86000 podnositelja peticije u ime i za čiji je račun bio podnesen prvotni zahtjev te da su svi tužitelji imali aktivnu procesnu legitimaciju.

22

U odgovoru na tu mjeru upravljanja postupkom, tužitelji su dostavili popis elektroničkih potpisa podnositelja peticije, navodeći za svakog od njih datum na koji je potvrđen potpis peticije.

23

U ovom je slučaju barem jedan od tužitelja, odnosno F. Courtois, uredno izvršio potvrdu potpisa peticije prije podnošenja prvotnog zahtjeva, pri čemu je ta potvrda donesena 24. veljače 2021. Prema tome, F. Courtois ima aktivnu procesnu legitimaciju u okviru ove tužbe.

24

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, koja se temelji na razlozima procesne ekonomije, kada je riječ o jednoj te istoj tužbi, čim jedan od tužitelja ima aktivnu procesnu legitimaciju, ne treba ispitivati aktivnu procesnu legitimaciju ostalih tužitelja (vidjeti u tom smislu presudu od 23. rujna 2015., ClientEarth i Međunarodno tajništvo za kemikalije/ECHA, T-245/11, EU:T:2015:675, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

25

Iz toga slijedi da nije potrebno ispitivati ima li svaki od ostalih tužitelja, čija se imena nalaze na popisu potpisa podnositelja peticije, aktivnu procesnu legitimaciju.

26

Prešutna odluka o odbijanju, na koju se prvotno odnosio zahtjev za poništenje u okviru tužbe koju su tužitelji podnijeli, bila je zamijenjena izričitom odlukom nakon podnošenja tužbe. Ta zamjena navela je tužitelje da prilagode svoje prvotne tužbene zahtjeve kao i tužbene razloge iznesene u potporu tih zahtjeva, u skladu s člankom 86. Poslovnika Općeg suda.

27

Nakon prilagodbe svojih tužbenih zahtjeva, tužitelji su zatražili poništenje francuske verzije izričite odluke o kojoj su obaviješteni 31. ožujka 2022.

28

Komisija se nije protivila prilagodbi tužbenih zahtjeva i tužbenih razloga tužiteljâ, već tvrdi da je francuska verzija izričite odluke samo jednostavan potvrdni prijevod akta koji se pobija, pri čemu je potonji izričita odluka donesena 28. veljače 2022. na engleskom jeziku i dostavljena 1. ožujka 2022.

29

Komisija je na raspravi pojasnila da je naknadno priopćavanje francuske verzije izričite odluke, kako se zahtijeva člankom 41. stavkom 4. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, člankom 24. četvrtim stavkom UFEU-a i člankom 2. Uredbe Vijeća br. 1 od 6. listopada 1958. o određivanju jezika koji se koriste u Europskoj ekonomskoj zajednici (SL 1958., 17, str. 385.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 3., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 517/2013 Vijeća od 13. svibnja 2013. (SL 2013., L 158, str. 1.), uzrokovalo da rok za pobijanje akta ponovno teče. Tužitelji su pak u biti tvrdili, da su zahtijevali poništenje izričite odluke u dvjema njezinim jezičnim verzijama kako bi se izbjeglo upadanje u „postupovnu zamku”. Istaknuli su da žele ishoditi odluku Općeg suda o meritumu njihove tužbe, a ne o pitanju jezika izričite odluke, te da nisu tražili produljenje roka za podnošenje podneska kojim se vrši prilagodba tužbe.

30

S tim u vezi, budući da je prešutna odluka o odbijanju djelomičnog pristupa povučena učinkom naknadno donesene Komisijine odluke, treba obustaviti postupak o tužbi u dijelu u kojem je bila usmjerena protiv prešutne odluke (presuda od 2. srpnja 2015., Typke/Komisija, T-214/13, EU:T:2015:448, t. 36.; vidjeti također u tom smislu presudu od 2. listopada 2014., Strack/Komisija, C-127/13 P, EU:C:2014:2250, t. 88. i 89.). Slijedom toga, obustavlja se postupak povodom ove tužbe u dijelu u kojem se odnosi na dio tužbenog zahtjeva, naveden u tužbi i replici, kojim se traži poništenje prešutne odluke o odbijanju.

31

Osim toga, stranke se nisu pozvale ni na kakvu razliku između francuske i engleske verzije izričite odluke. Opći sud nije utvrdio ni postojanje takve razlike, uz iznimku treće uvodne točke u svakoj od tih jezičnih verzija, u kojoj se objašnjava slanje francuskog prijevoda. Stoga postoji samo jedna izričita odluka donesena u dvjema jezičnim verzijama.

32

U tim okolnostima, zapravo, valja smatrati da su drugi i treći dio tužbenog zahtjeva tužitelja usmjereni na isti cilj, odnosno na poništenje izričite odluke (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). Stoga će se navedeni dijelovi tužbenog zahtjeva ispitati zajedno.

33

Kako bi obradio tužbene razloge koje su istaknuli tužitelji, Opći je sud rješenjem od 2. ožujka 2023. naložio Komisiji da dostavi u cijelosti, s jedne strane, ugovore o kojima je riječ, kojima je pobijanom odlukom djelomično uskratila pristup i, s druge strane, 17 dokumenata koje je GU za zdravlje identificirao kao „nacrte memoranduma o razumijevanju” kojima je pristup bio u potpunosti odbijen u odgovoru na prvotni zahtjev i koji su, u pobijanoj odluci, uklonjeni s popisa dokumenata za koje je utvrđeno da odgovaraju zahtjevu za pristup dokumentima, pri čemu je pojasnio da se, u skladu s člankom 104. Poslovnika, ti dokumenti neće dostaviti tužiteljima. Komisija je postupila u skladu s tim zahtjevima u zadanim rokovima. Podnošenje tih dokumenata omogućilo je Općem sudu da na temelju poznavanja činjeničnog stanja ispita tužbene razloge.

34

U prilog svojoj tužbi, kako je prilagođena, tužitelji u biti ističu četiri tužbena razloga koji se temelje, kao prvo, na nepotpunosti popisa dokumenata za koje je utvrđeno da su obuhvaćeni zahtjevom za pristup dokumentima, kao drugo, na neprimjenjivosti dvaju izuzeća na koja se Komisija poziva kako bi opravdala djelomično odbijanje pristupa zatraženim dokumentima, kao treće, na postojanju prevladavajućeg javnog interesa koji opravdava potpun pristup zatraženim dokumentima i, kao četvrto, na povredi načela proporcionalnosti.

35

Argumentacija koju su tužitelji iznijeli u okviru prvog tužbenog razloga dijeli se na dva dijela.

36

Prvim dijelom tužitelji prigovaraju Komisiji da je u pobijanoj odluci s popisa dokumenata za koje je utvrđeno da odgovaraju zahtjevu za pristup dokumentima uklonila 17 dokumenata koji su identificirani kao „nacrti memoranduma o razumijevanju” koje je GU za zdravlje navela u odgovoru na prvotni zahtjev.

37

Drugim dijelom tužitelji tvrde da je Komisija, time što je priopćila samo obrasce akata ili redigirane verzije ključnih informacija zatraženih dokumenata, povrijedila načelo javnog pristupa dokumentima, pogrešno protumačila izuzeća koja se mogu primijeniti na zahtjev za pristup dokumentima i nije pružila objašnjenja u pogledu pitanja na koji bi način pristup tim dokumentima mogao ugroziti navodno zaštićene interese.

38

Komisija osporava tu argumentaciju.

39

Što se tiče prvog dijela prvog tužbenog razloga, kao što je to navedeno u točkama 8., 12. i 13. ove presude, iz spisa proizlazi da je u odgovoru na prvotni zahtjev, GU za zdravlje identificirao 46 dokumenata koji odgovaraju navedenom zahtjevu, od kojih je 17 dokumenata identificirano kao„nacrti memoranduma o razumijevanju” kojima je pristup odbijen. Nakon ponovnog zahtjeva, popis dokumenata koji odgovaraju prvotnom zahtjevu proširen je na 66 dokumenata, ali je iz njega uklonjeno 17 gore navedenih dokumenata, pri čemu je Komisija smatrala da su oni greškom uključeni. Prema njezinu mišljenju, oni nisu obuhvaćeni početnim zahtjevom, jer ih je u bitnome trebalo smatrati pripremnim dokumentima.

40

U ovom slučaju, dovoljno je primijetiti da su tužitelji zatražili pristup samo „ugovorima koje je potpisala” Komisija (vidjeti točku 7. ove presude), tako da se njihov zahtjev za pristup ne može shvatiti kao da se odnosi i na pripremne dokumente za potpisivanje tih ugovora, utvrđene u pobijanoj odluci pod naslovom „Nacrti memoranduma o razumijevanju”, koji se odnose na grube nacrte ili privremene dokumente čija je svrha izrada ugovornih odredbi o kojima će se stranke naknadno dogovoriti.

41

Ta se ocjena ne može dovesti u pitanje pojašnjenjem iz točke 1. podtočke (a) zahtjeva za pristup, prema kojem „ugovorom valja smatrati svako pismo namjere, običnu narudžbenicu, memorandum of understanding, ugovor, sporazum, dodatak, jednostrano obećanje ili dvostranoobvezni predugovor”. Naime, svi navedeni pojmovi označuju dokumente koji sadržavaju obvezujuću izjavu pravne volje i koja nužno rezultira čvrstom i neopozivom obvezom. Ni na koji se način nijedan od tih pojmova ne može izjednačiti s pripremnim dokumentom, kao što su to grubi nacrti ili privremeni dokumenti koji za cilj imaju razradu ugovornih odredbi koje naknadno moraju biti predmet pregovora i konačnog sporazuma između stranaka.

42

Prilikom tumačenja dosega zahtjeva za pristup dokumentima koje je Komisija utvrdila u pobijanoj odluci nije počinjena pogreška u ocjeni.

43

Osim toga, na temelju članaka 7. i 8. Uredbe br. 1049/2001, postupak pristupa dokumentima institucija odvija se u dva koraka. Iz toga proizlazi da je odgovor na prvotni zahtjev u smislu članka 7. stavka 1. Uredbe br. 1049/2001 tek prvo zauzimanje stajališta, koje se može preispitati nakon podnošenja ponovnog zahtjeva u skladu s člankom 7. stavkom 2. te Uredbe (vidjeti u tom smislu presude od 2. listopada 2014., Strack/Komisija, C-127/13 P, EU:C:2014:2250, t. 36. i navedenu sudsku praksu, i od 11. prosinca 2018., Arca Capital Bohemia/ Komisija, T-440/17, EU:T:2018:898, točke 17. do 19.).

44

Iz toga slijedi da je, u fazi pobijane odluke, Komisija mogla, opravdano, ukloniti s popisa dokumenata za koje je utvrđeno da odgovaraju zahtjevu za pristup dokumentima 17 dokumenata o kojima je riječ. Naime, nijedan od navedenih dokumenata ne odgovara „ugovoru koji je potpisala” Komisija.

45

Iz prethodno navedenog proizlazi da valja odbiti prvi dio prvog tužbenog razloga.

46

U dijelu u kojem tužitelji općim i apstraktnim navodima sadržanima u drugom dijelu prvog tužbenog razloga osporavaju, djelomično ili potpuno odbijanje pristupa određenim dokumentima ili dijelovima dokumenata, među kojima su i izjave o nepostojanju sukoba interesa i ugovorima o kojima je riječ, navedene se tvrdnje preklapaju s drugim i trećim tužbenim razlogom. Stoga se upućuje na točke 47. do 214. ove presude.

47

U prilog drugom tužbenom razlogu, koji se dijeli na dva dijela, tužitelji tvrde da dva izuzeća na koja se Komisija poziva kako bi opravdala odbijanje pristupa zatraženim dokumentima, odnosno izuzeće koje se odnosi na zaštitu privatnosti i integriteta pojedinca i izuzeće koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa poduzetnika, nisu bila primjenjiva u ovom slučaju.

48

U okviru prvog dijela drugog tužbenog razloga, koji se odnosi na djelomično odbijanje pristupa izjavama o nepostojanju sukoba interesa, tužitelji tvrde da Komisija nije dokazala na koji bi način otkrivanje identiteta članova zajedničkog pregovaračkog tima konkretno ugrozilo privatnost ili integritet tih članova. U tom pogledu tužitelji tvrde da je Komisija, polazeći od jednostavne pretpostavke i bez odvagivanja postojećih interesa, prebacila teret dokazivanja.

49

Tužitelji tvrde da nužnost za prosljeđivanje traženih podataka, koji se nalaze u izjavama o nepostojanju sukoba interesa kojima je odobren djelomičan pristup, proizlazi iz potrebe da se provjeri nepostojanje sukoba interesa osoba koje su pregovarale o ugovorima kao i iz prava i povećane potrebe za informiranošću i transparentnošću građana, osobito kad je riječ o članovima zajedničkog pregovaračkog tima, kojima je povjerena javna dužnost ili barem misija pružanja javne usluge.

50

Komisija osporava tu argumentaciju.

51

Komisija tvrdi da razmatranja koja su tužitelji iznijeli u ponovnom zahtjevu nisu dovoljna da bi se dokazalo da je prosljeđivanje osobnih podataka o kojima je riječ bilo nužno u ovom slučaju. Dodaje da su tužitelji, nakon otkrivanja anonimiziranih verzija izjava o nepostojanju sukoba interesa, mogli provjeriti ispunjavaju li dotični javni službenici obveze povezane sa svim postupcima koji se primjenjuju na javnu nabavu Unije. Također ona tvrdi da nije došlo ni do kakvog prebacivanja tereta dokazivanja, nego da – s obzirom na to da kada, kao u ovom slučaju, postoje razlozi za mišljenje da bi otkrivanje o kojemu je riječ moglo ugroziti legitimne interese osoba o kojima je riječ – nije potrebno dostaviti podatke poput onih koji se traže, osobito kad je riječ o javnim službenicima koji nemaju ovlast za donošenje odluka u okviru svoje institucije niti obnašaju visoku funkciju u hijerarhiji. Osim toga, ona primjećuje da su se tužitelji pozvali na nove argumente u fazi podneska kojim se vrši prilagodba tužbe kako bi se utvrdilo postojanje potrebe za prijenosom osobnih podataka koje joj nije bilo omogućeno ispitati u trenutku donošenja pobijane odluke.

52

Treba podsjetiti na to da, na temelju članka 15. stavka 3. UFEU-a, svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili sjedištem u nekoj državi članici ima pravo pristupa dokumentima institucija, tijela, ureda i agencija Unije podložno načelima i uvjetima koji su utvrđeni u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom. Svrha Uredbe br. 1049/2001 jest, kako je navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 4. i članku 1., dati javnosti najšire moguće pravo pristupa dokumentima institucija (presude od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob, C-404/10 P, EU:C:2012:393, t. 111.; od 28. lipnja 2012., Komisija/Agrofert Holding, C-477/10 P, EU:C:2012:394, t. 53.; vidjeti također u tom smislu presudu od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C-514/11 P i C-605/11 P, EU:C:2013:738, t. 40.).

53

Načelo najšireg mogućeg pristupa javnosti dokumentima ipak je podložno određenim ograničenjima na temelju razloga javnog ili privatnog interesa. Naime, Uredba br. 1049/2001 osobito njezina uvodna izjava 11. i članak 4., predviđa sustav izuzeća koji i institucijama i tijelima nalaže da ne otkrivaju dokumente u slučaju kad bi takvo otkrivanje ugrozilo jedan od tih interesa (vidjeti u tom smislu presude od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob, C-404/10 P, EU:C:2012:393, t. 111.; od 28. lipnja 2012., Komisija/Agrofert Holding, C-477/10 P, EU:C:2012:394, t. 53., i od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C-514/11 P i C-605/11 P, EU:C:2013:738, t. 40.).

54

Budući da izuzeća predviđena u članku 4. Uredbe br. 1049/2001 predstavljaju odstupanje od načela najšireg mogućeg pristupa javnosti dokumentima, potrebno ih je tumačiti i primjenjivati usko (vidjeti u tom smislu presude od 21. srpnja 2011., Suède/MyTravel i Komisija, C‑506/08 P, EU:C:2011:496, t. 75., i od 3. srpnja 2014., Vijeće/in’t Veld, C‑350/12 P, EU:C:2014:2039, t. 48.).

55

U skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1049/2001, institucije Unije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu privatnosti i integriteta pojedinca, posebno u skladu s propisima Zajednice o zaštiti osobnih podataka.

56

Prema sudskoj praksi, iz toga proizlazi da, kada se zahtjevom traži pristup osobnim podacima u smislu članka 3. stavka 1. Uredbe (EU) 2018/1725 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2018. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 45/2001 i Odluke br. 1247/2002/EZ (SL 2018., L 295, str. 39.), odredbe te uredbe postaju u cijelosti primjenjive (vidjeti, analogijom, presudu od 16. srpnja 2015., ClientEarth i PAN Europe/EFSA, C-615/13 P, EU:C:2015:489, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

57

Stoga, osobni podaci mogu biti preneseni trećim osobama na temelju Uredbe br. 1049/2001 samo ako taj prijenos, s jedne strane, ispunjava uvjete propisane u članku 9. stavku 1. točkama (a) ili (b) Uredbe br. 2018/1725 i, s druge strane, ako predstavlja zakonitu obradu u skladu sa zahtjevima u članku 5. te iste uredbe (vidjeti, analogijom, presudu od 2. listopada 2014., Strack/Komisija, C-127/13 P, EU:C:2014:2250, t. 104.).

58

U tom pogledu, u skladu s člankom 9. stavkom 1. točkom (b) Uredbe 2018/1725, osobni podaci prenose se primateljima s poslovnim nastanom u Uniji koji nisu institucije i tijela Unije samo ako primatelj utvrdi da je potrebno izvršiti prijenos tih podataka za posebnu svrhu u javnom interesu, a voditelj obrade, u slučaju da postoji razlog za mišljenje da bi legitimni interesi ispitanika mogli biti ugroženi, utvrdi da je prijenos podataka u te svrhe razmjeran, nakon što je dokazano odvagnuo različite suprotstavljene interese.

59

Prema tome, iz samog teksta članka 9. stavka 1. točke (b) Uredbe 2018/1725 proizlazi da se tom odredbom prosljeđivanje osobnih podataka uvjetuje ispunjenjem više kumulativnih uvjeta.

60

Najprije je na podnositelju zahtjeva za pristup da dokaže postojanje potrebe za prijenosom osobnih podataka za posebnu svrhu u javnom interesu. Kako bi ispunio taj uvjet, treba dokazati da je prijenos osobnih podataka najprikladnija od svih mogućih mjera za ostvarivanje cilja koji podnositelj zahtjeva želi postići te da je ona proporcionalna tom cilju, zbog čega je podnositelj zahtjeva obvezan ponuditi izričite i zakonite razloge (vidjeti u tom smislu presudu od 19. rujna 2018., Chamber of Commerce and Industry Metropolitan Bretagne-Ouest (luka Brest)/Komisija, T-39/17, neobjavljenu, EU:T:2018:560, stavak 42. i navedenu sudsku praksu). Iz toga proizlazi da primjena uvjeta potrebe za prijenosom osobnih podataka za posebnu svrhu javnog interesa dovodi do priznavanja postojanja izuzeća od pravila utvrđenog člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 1049/2001 prema kojem podnositelj zahtjeva nije dužan opravdati svoj zahtjev za pristup (presuda od 15. srpnja 2015., Dennekamp/Parlament, T-115/13, EU:T:2015:497, t. 55.).

61

Samo ako je ovaj dokaz osiguran, tada je na instituciji o kojoj je riječ da provjeri postoji li bilo kakav razlog za vjerovanje da bi prijenos o kojemu je riječ mogao ugroziti legitimne interese osobe o kojoj je riječ i, u takvom slučaju, odvagnuti, na način koji se može provjeriti, različite suprotstavljene interese s ciljem procjene razmjernosti traženog prijenosa osobnih podataka (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., ClientEarth i PAN Europe/EFSA, C-615/13 P, EU:C:2015:489, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

62

U svjetlu tih razmatranja treba analizirati ovaj dio tužbenog zahtjeva.

63

U ovom slučaju Komisija je smatrala da tužitelji nisu dokazali nikakvu potrebu za posebnim javnim interesom koji bi opravdao prijenos osobnih podataka, osobito „uzimajući u obzir otkrivanje anonimizirane verzije izjava o nepostojanju sukoba interesa”. Dodala je da postoje razlozi za mišljenje da bi otkrivanje osobnih podataka ugrozilo legitimne interese osoba o kojima je riječ, s obzirom na to da postoji stvarni, a ne hipotetski rizik da bi otkrivanje ugrozilo njihovu privatnost i izložilo ih neželjenim vanjskim kontaktima, uzimajući u obzir osjetljivost predmeta.

64

Komisija je stoga zaključila da se, u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1049/2001, pristup osobnim podacima ne može odobriti.

65

Stoga najprije valja provjeriti jesu li tužitelji dokazali potrebu za prijenosom osobnih podataka o članovima zajedničkog pregovaračkog tima.

66

U tom pogledu valja priznati da se u ponovnom zahtjevu za pristup navodi samo okolnost da „osoblje, dužnosnici, opunomoćenici ili drugi” Unije koji su pregovarali o ugovorima o kojima je riječ „imaju zadaću od javnog interesa” koju nisu mogli zanemariti s obzirom na medijsku pokrivenost teme te da transparentnost proizlazi iz težnje za ostvarenjem javnog interesa s obzirom na iznimnu prirodu provedbe hitnog postupka i sklapanja ugovora o kojima je riječ. Stoga se iz tog zahtjeva može jasnije vidjeti da su tužitelji imali za cilj provjeru nepristranosti članova zajedničkog pregovaračkog tima.

67

Međutim, valja istaknuti da je u ponovnom zahtjevu za pristup preuzet tekst iz prvotnog zahtjeva. Osim toga, u prvotnom zahtjevu, tužitelji su Komisiji uputili pitanja kako bi saznali „[i]dentitet osoba koje je Komisija ovlastila […] da pregovaraju s proizvođačima cjepiva” i „koje su [bile] izravne ili neizravne interesne veze između proizvođača cjepiva, ulagača ili financijera povezanih sa strankama”.

68

Slijedom toga, kada su tužitelji zatražili da im se proslijede informacije o identitetu tih članova i o njihovim eventualnim vezama s proizvođačima cjepiva, Komisija je mogla shvatiti da podnositelji zahtjeva za pristup nastoje ostvariti cilj naveden u točki 66. ove presude, odnosno provjeriti nepristranost članova zajedničkog pregovaračkog tima.

69

Prema tome, valja utvrditi da su tužitelji doista iznijeli argumente kojima nastoje dokazati potrebu za prijenosom osobnih podataka. Stoga valja odbiti Komisijine argumente koji se temelje na tome da su se tužitelji na takvu posebnu svrhu u javnom interesu prvi put pozvali tek pred Općim sudom.

70

Iz uvodne izjave 2. Uredbe br. 1049/2001 proizlazi da transparentnost daje više legitimnosti institucijama Unije i da ih čini učinkovitijima i odgovornijima prema građanima u demokratskom sustavu (vidjeti presudu od 22. siječnja 2020., PTCTherapeutics International/EMA, C-175/18 P, EU:C:2020:23, t. 53. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, u skladu s uvodnom izjavom 28. Uredbe 2018/1725, posebna svrha u javnom interesu u smislu članka 9. stavka 1. točke (b) navedene uredbe može se odnositi na transparentnost institucija i tijela Unije.

71

U tom kontekstu, transparentnost procesa koji je slijedila Komisija tijekom pregovora s proizvođačima cjepiva protiv bolesti COVID-19 i sklapanje ugovora o kojima je riječ u ime država članica mogli bi doista predstavljati posebnu svrhu u javnom interesu u smislu članka 9. stavka 1. točke (b) Uredbe 2018/1725, jer će vjerojatno pridonijeti povećanju povjerenja građana Unije u pogledu strategije cijepljenja koju promiče ta institucija i, posljedično, posebno se boriti protiv širenja lažnih informacija u vezi s uvjetima koji okružuju pregovore i sklapanje ugovora o kojima je riječ (vidjeti u tom smislu presude od 7. rujna 2022., Saure/Komisija, T-448/21, neobjavljenu, EU:T:2022:525, t. 45. i od 7. rujna 2022., Saure/Komisija, T-651/21, neobjavljenu, EU:T:2022:526, t. 46.), posebno dopuštajući građanima Unije da se uvjere u nepostojanje bilo kakvog sukoba interesa između članova zajedničkog pregovaračkog tima i proizvođača cjepiva o kojima je riječ.

72

Osim toga, opća priroda razloga za prijenos osobnih podataka ne utječe izravno na to je li prijenos potreban za ostvarivanje cilja koji želi postići podnositelj zahtjeva (presuda od 15. srpnja 2015., Dennekamp/Parlament, T-115/13, EU:T:2015:497, t. 61.).

73

Uzimajući u obzir te elemente, Opći sud smatra da su tužitelji dovoljno naveli posebnu svrhu u javnom interesu koju nastoje postići kao i potrebu za prijenosom osobnih podataka o kojima je riječ. Naime, tužitelji su samo u posjedu prezimena, imena i profesionalne ili institucionalne uloge članova zajedničkog pregovaračkog tima mogli provjeriti da navedeni članovi nisu bili u sukobu interesa.

74

Nadalje, što se tiče opasnosti od ugrožavanja privatnosti osoba o kojima je riječ, valja istaknuti da je Komisija tvrdila da je otkrivanje identiteta članova zajedničkog pregovaračkog tima moglo ugroziti privatnost osoba o kojima je riječ, izlažući ih neželjenim vanjskim kontaktima, osobito uzimajući u obzir osjetljivost teme.

75

U tom pogledu valja istaknuti proturječnost u argumentaciji koju su iznijeli tužitelji kako bi doveli u pitanje tu ocjenu. Naime, s jedne strane, oni tvrde da zbog njihove zadaće u javnom interesu otkrivanja identiteta članova zajedničkog pregovaračkog tima ne dovodi ni do kakve opasnosti od neželjenih vanjskih kontakata. S druge strane, tvrde da se članovi o kojima je riječ, zbog same prirode svojih dužnosti, izlažu neželjenim vanjskim zahtjevima.

76

U svakom slučaju, valja utvrditi da se Komisija nije oslonila na narav zadaće koju obavljaju članovi zajedničkog pregovaračkog tima kako bi zaključila hoće li biti izloženi neželjenim vanjskim kontaktima, nego na njihovu uključenost u predmet o kojem se raspravlja, odnosno na sklapanje ugovora za proizvodnju i kupnju cjepiva protiv bolesti COVID-19.

77

Tužitelji ne osporavaju poseban kontekst u kojem su članovi zajedničkog pregovaračkog tima morali raditi, odnosno razdoblje koje obilježava velika potražnja za cjepivima protiv bolesti COVID-19 i, istodobno, nepovjerenje dijela građana Unije u pogledu strategije cijepljenja koju promiče Komisija. U tim okolnostima izlaganje članova zajedničkog pregovaračkog tima neželjenim vanjskim kontaktima nakon otkrivanja njihova identiteta nije bilo samo hipotetsko.

78

Okolnost koju ističu tužitelji, prema kojoj nisu zahtijevali otkrivanje informacija o adresi članova zajedničkog pregovaračkog tima ili informacija koje su obuhvaćene člankom 10. Uredbe br. 2018/1725, ne može dovesti u pitanje taj zaključak jer otkrivanje identiteta osobe otvara mogućnost pretraživanja te osobe i stoga pronalaženje takvih informacija.

79

Budući da su tužitelji dokazali postojanje potrebe za prijenosom osobnih podataka i da je Komisija pravilno smatrala da postoji opasnost od ugrožavanja privatnosti osoba o kojima je riječ, na Komisiji je bilo da odvagne postojeće interese.

80

U tom pogledu iz pobijane odluke proizlazi da je Komisija uzela u razmatranje, s jedne strane, tehničku ulogu u postupku javne nabave koju su imali članovi zajedničkog pregovaračkog tima i, s druge strane, okolnost da su tužitelji imali pristup informacijama zahvaljujući djelomičnom otkrivanju predmeta o kojem se raspravljalo u ugovornim dokumentima i otkrivanju anonimizirane verzije izjava o nepostojanju sukoba interesa i poštovanju povjerljivosti.

81

Međutim, time, s jedne strane, Komisija nije objasnila zašto bi činjenica da je uloga članova zajedničkog pregovaračkog tima bila samo tehnička trebala prevagnuti nad ciljem koji su tužitelji odredili, odnosno provjeru nepostojanja sukoba interesa članova o kojima je riječ.

82

U tom pogledu, u pobijanoj odluci nisu izričito navedena dodatna razmatranja navedena u okviru ove tužbe koja se u biti odnose na odvagivanje različitih konkurentskih interesa i, osobito, u vezi s mogućim položajem članova zajedničkog pregovaračkog tima u hijerarhiji (vidjeti točku 51. ove presude).

83

S druge strane, točno je da su se tužitelji upoznali sa sadržajem izjave o nepostojanju sukoba interesa koju su potpisali članovi zajedničkog pregovaračkog tima.

84

Međutim, ako se ne otkrije identitet članova zajedničkog pregovaračkog tima, ne može se postići posebna svrha u javnom interesu koju tužitelji žele postići, a to je omogućiti građanima Unije da osiguraju nepostojanje bilo kakvog sukoba interesa između članova tog tima i proizvođača cjepiva. Naime, sama činjenica da su svi članovi zajedničkog pregovaračkog tima potpisali izjavu o nepostojanju sukoba interesa ne omogućuje građaninu da se sam uvjeri da su ti članovi potpuno neovisni u obavljanju svoje zadaće.

85

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da su, suprotno onomu što je Komisija smatrala u pobijanoj odluci, tužitelji dokazali potrebu za dobivanjem pristupa prezimenu i imenu članova zajedničkog pregovaračkog tima radi postizanja posebne svrhe u javnom interesu i stoga je u ovom slučaju ispunjen prvi od uvjeta koji se člankom 9. stavkom 1. točkom (b) Uredbe 2018/1725 zahtijeva za odobrenje prosljeđivanja tih informacija. Osim toga, Komisija nije dovoljno uzela u obzir različite okolnosti ovog slučaja kako bi pravilno odvagnula interese o kojima je riječ.

86

S druge strane, otkrivanje datuma potpisivanja tih izjava o nepostojanju sukoba interesa kao i vlastoručnog potpisa članova zajedničkog tima nije nužno kako bi se provjerila njihova nepristranost.

87

Komisijini argumenti ne pobijaju taj zaključak.

88

Kao prvo, za razliku od ovog predmeta, tužitelj u predmetu u kojem je donesena presuda od 6. travnja 2022., Saure/Komisija (T-506/21, neobjavljena, EU:T:2022:225) nije potrebom da se osigura nepostojanje bilo kakvog sukoba interesa između članova zajedničkog pregovaračkog tima, od kojih su neki bili članovi Upravljačkog odbora, i proizvođača cjepiva opravdao svoj zahtjev za pristupom. Stoga se argumenti koje Komisija izvodi iz ove presude moraju odbaciti.

89

Kao drugo, Komisija ne može s uspjehom prigovoriti tužiteljima da nisu naveli nijedan konkretan element kojim bi se moglo dovesti u pitanje neovisnost članova zajedničkog pregovaračkog tima.

90

Točno je da Komisija pravilno primjećuje da u presudi od 16. srpnja 2015., ClientEarth i PAN Europe/EFSA (C-615/13 P, EU:C:2015:489), to jest tek nakon što je utvrdio da su navodi tužitelja potkrijepljeni konkretnim elementima koji upućuju na veze koje je održavao određeni broj stručnjaka koje je odabrala Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) s industrijskim okruženjem, veze koje su upravo bile izvor optužbi pristranosti tog tijela i njezinih stručnjaka, da je Sud poništio EFSA-inu odluku o uskraćivanju pristupa imenima stručnjaka koji su podnijeli pojedinačna očitovanja u okviru izrade nacrta smjernice.

91

Međutim, u slučaju koji je doveo do ove presude, tužitelji su bili obaviješteni o imenima stručnjaka o kojima je riječ te su dobili pristup njihovim izjavama o interesima (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., ClientEarth i PAN Europe/EFSA, C-615/13 P, EU:C:2015:489, t. 58.). U ovom slučaju tužitelji nisu znali identitet stručnjaka koje su imenovale države članice zastupljene u zajedničkom pregovaračkom timu, tako da nisu mogli podastrijeti dokaze koji bi mogli dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

92

Iz prethodno navedenog proizlazi da se stoga mora usvojiti prvi dio prvog tužbenog razloga.

93

Drugim dijelom drugog tužbenog razloga, koji se odnosi na ugovore o kojima je riječ, tužitelji ističu da se iznimka koja se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa poduzetnika ne protivi otkrivanju određenih informacija koje su ispuštene na temelju te iznimke, osobito kad je riječ o pravnim i znanstvenim elementima koji se sastoje od odredbi o svojstvima cjepiva, odredbi o načinima kontrole kvalitete proizvoda, odredbi o odgovornosti i odšteti te odredbi koje se odnose na podugovaratelje.

94

Tužitelji tako prigovaraju Komisiji da se u pobijanoj odluci pogrešno pozvala na različite argumente, odnosno osjetljivost informacija, strah od negativnih učinaka vezanih uz otkrivanje podataka, strah od sudskih postupaka, rizik od pružanja konkurentske prednosti određenim proizvođačima cjepiva ili pak ugrožavanje ugledu proizvođača cjepiva koji su s Komisijom sklopili ugovore o kojima je riječ kod potrošača i poslovnih partnera, kako bi se usprotivila otkrivanju odredbi navedenih u točki 93. ove presude, a osobito onih koje se odnose na odštetu.

95

Komisija smatra da te tvrdnje ne dovode u pitanje obrazloženje iz pobijane odluke.

96

U tom pogledu valja podsjetiti na to da članak 4. stavak 2. prva alineja Uredbe br. 1049/2001 dopušta institucijama da uskrate pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu „komercijalnih interesa fizičke ili pravne osobe, uključujući intelektualno vlasništvo”, osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes.

97

U tom okviru valja podsjetiti na to da iz samog teksta članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 proizlazi da obično ugrožavanje predmetnih interesa može, prema potrebi, opravdati primjenu jednog od izuzeća koji su u njoj navedeni a da pritom to zadiranje ne mora biti posebno ozbiljno (presuda od 22. siječnja 2020., PTC Therapeutics Ilaznternational/EMA,C-175/18 P, EU:C:2020:23, t. 90.).

98

Iz sudske prakse proizlazi, uz ono što je već navedeno u točkama 52 do 54 gore da je sustav izuzeća, predviđen u članku 4. Uredbe br. 1049/2001 i osobito u stavku 2., utemeljen na odvagivanju interesa koji su u danoj situaciji suprotstavljeni, to jest, s jedne strane, interesa kojima bi koristilo otkrivanje dokumenata o kojima je riječ i, s druge strane, interesa koji bi bili ugroženi tim otkrivanjem. Odluka koja se donosi povodom zahtjeva za pristup dokumentima ovisi o tome koji interes mora prevladati u konkretnom slučaju (presude od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C-514/11 P i C-605/11 P, EU:C:2013:738, t. 42., i od 23. rujna 2015., ClientEarth i International Chemical Secretariat/ECHA, T-245/11, EU:T:2015:675, t. 168.).

99

Kad je riječ o pojmu komercijalnih interesa, valja istaknuti da Uredba br. 1049/2001 ne definira taj pojam, osim u dijelu u kojem pojašnjava da ti interesi mogu obuhvaćati intelektualno vlasništvo određene fizičke ili pravne osobe. Nadalje, treba imati na umu da, kako bi se opravdalo odbijanje pristupa dokumentu čije se otkrivanje zahtijeva, u načelu nije dovoljno da je traženi dokument obuhvaćen komercijalnom aktivnošću, već je na instituciji kojoj je upućen zahtjev da pruži objašnjenja o tome na koji bi način pristup spomenutom dokumentu mogao konkretno i stvarno ugroziti komercijalne interese i pokazati da je opasnost od takvog ugrožavanja razumno predvidljiva, a ne samo hipotetska (vidjeti u tom smislu presude od 3. srpnja 2014., Vijeće/in 't Veld, C-350/12 P, EU:C:2014:2039, t. 52. i navedenu sudsku praksu, i od 27. veljače 2018., CEE Bankwatch Network/Komisija, T-307/16, EU:T:2018: 97., t. 103. do 105. i navedenu sudsku praksu).

100

Nadalje, valja napomenuti da se ne može smatrati da su sve informacije o društvu i njegovim poslovnim odnosima obuhvaćene zaštitom koja se mora jamčiti komercijalnim interesima u skladu s člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom Uredbe br. 1049/2001 jer bi se u suprotnom onemogućila primjena općeg načela koje se sastoji od pružanja javnosti najšireg mogućeg pristupa dokumentima koje posjeduju institucije (vidjeti presudu od 9. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, T-516/11, neobjavljenu, EU:T:2014:759, t. 81. i navedenu sudsku praksu). Međutim, ova zaštita može obuhvatiti osjetljive komercijalne informacije, kao što su informacije koje se odnose na komercijalne strategije poduzetnika, iznose njihove prodaje, njihove tržišne udjele ili njihove komercijalne odnose (vidjeti u tom smislu presude od 28. lipnja 2012., Komisija/Agroferta Holding, C-477/10 P, EU:C:2012:394, točke 54. do 56., i od 9. rujna 2014., MasterCard i drugi/Komisija, T-516/11, neobjavljenu, EU:T:2014:759, točke 82. i 83.).

101

Konačno, u kontekstu primjene odredaba Uredbe br. 1049/2001, cilj obveze institucije je da obrazloži svoju odluku kojom se uskraćuje pristup dokumentu, s jedne strane, pružiti zainteresiranoj osobi dovoljno informacija da zaključi je li odluka osnovana ili eventualno sadržava pogrešku zbog koje se može osporavati njezina valjanost i, s druge strane, omogućiti sudu Unije da provede nadzor nad zakonitošću odluke. Opseg te obveze ovisi o naravi predmetnog akta i o okolnostima u kojima je donesen (vidjeti presudu od 6. veljače 2020., Compañía de Tranvías de la Coruña/Komisija, T‑485/18, EU:T:2020:35, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

102

U svjetlu tih razmatranja treba analizirati ovaj dio tužbenog zahtjeva.

103

U tom kontekstu, u dijelu u kojem tužitelji ističu da se izuzeće koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa ne može primijeniti zbog okolnosti u kojima su ugovori o kojima je riječ bili sklopljeni, Opći sud ističe da poduzetnici o kojima je riječ, koji su svi privatna farmaceutska društva, obavljaju gospodarske djelatnosti u kontekstu kojih se moraju natjecati na unutarnjem tržištu i na međunarodnim tržištima, te ih te okolnosti dovode do potrebe očuvanja svojih interesa na tim tržištima.

104

Iz sudske prakse proizlazi da ako poduzetnik s javnim kapitalom može imati komercijalne interese koji se mogu zaštititi na isti način kao oni privatnog poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2018., CEE Bankwatch Network/Komisija, T-307/16, EU:T:2018:97, t. 108.), isto se mora a fortiori primijeniti na privatnog poduzetnika, čak i ako pridonosi obavljanju poslova od javnog interesa (presuda od 5. prosinca 2018., Falcon Technologies International/Komisija, T-875/16, neobjavljena, EU:T:2018:877, t. 49.).

105

Stoga sama okolnost da su poduzetnici o kojima je riječ putem depozita ili predujmova iz javnih sredstava sudjelovali u izvršavanju zadaća od javnog interesa, osobito razvoju cjepiva protiv bolesti COVID-19, nije dovoljna za pretpostavku da se njihovi komercijalni interesi ne mogu zaštititi.

106

Osim toga, Opći sud ističe da su ugovori o kojima je riječ ugovori od određene važnosti, koji mogu sadržavati osjetljive povjerljive informacije koje se odnose na poduzetnika o kojima je riječ i njihove poslovne odnose u smislu sudske prakse navedene u točki 100. ove presude.

107

Iz toga slijedi da se kontekst u kojima su ugovori o kojima je riječ sklopljeni ne protivi primjeni izuzeća predviđenog u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001.

108

Prvim prigovorom tužitelji u biti osporavaju dostatnost obrazloženja pobijane odluke i njezinu osnovanost kako bi opravdali djelomično odbijanje pristupa odredbama o svojstvima cjepiva i kontroli kvalitete, na temelju izuzeća koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa iz članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001.

109

U tom kontekstu, tužitelji naglašavaju činjenicu da je dokument 13. uklonjen iz Priloga V. kad je riječ o svojstvima cjepiva i da su dokumenti 4. i 6. izostavljeni iz odredbe I.6.13., naslovljene „Testovi i provjere kvalitete” (quality test and checks), što se tiče kontrole kvalitete.

110

Tužitelji tvrde da su odredbe koje se odnose na svojstva cjepiva i načine kontrole kvalitete bile ispuštene, a da to nije moguće opravdati nikakvim komercijalnim interesom. Osim toga, Komisija nije dokazala na koji bi način otkrivanje načina kontrole kvalitete cjepiva imalo za učinak ugrožavanje industrijskih kapaciteta poduzetnika o kojima je riječ. Otkrivanje odredbi o kojima je riječ omogućilo bi da se osiguraju nužna jamstva kvalitete cjepiva i ostvare ciljevi Unije. Prema mišljenju tužitelja, zaštita komercijalnih ili konkurentskih interesa poduzetnika o kojima je riječ ne može prevagnuti nad pravom na život.

111

Komisija osporava tu argumentaciju.

112

U točki 2.2.2. pobijane odluke, koja se odnosi na rizike u vezi s organizacijom i industrijskim kapacitetom poduzetnika o kojima je riječ, Komisija je navela da određene ispuštene informacije sadržavaju elemente koji nisu javni i koji su izravno povezani sa znanjem i iskustvom (know-how) u području proizvodnje cjepiva. Ako bi se otkrili detalji o proizvodu i tehnologiji koje su razvili poduzetnici o kojima je riječ, njih bi mogli iskoristiti njihovi konkurenti, a osobito oni koji se koriste istom tehnologijom za osmišljavanje vlastitih proizvoda, obezvrjeđujući njihove industrijske napore, narušavajući njihov položaj na tržištu i ugrožavajući samo izvršenje ugovora o kojima je riječ.

113

Kao konkretne primjere odredbi koje bi potpadale pod tu kategoriju, Komisija se pozvala na određene dijelove definicije „proizvoda” u dokumentu 7. i definiciju „cjepiva” ili „prilagođenog cjepiva” u dokumentu 5. Također je istaknula informacije sadržane u prilozima ugovora o kojima je riječ koji se odnose na „uvjete proizvodnje cjepiva” (specifikacija proizvoda), uključujući Dodatak IV. dokumentu 7. Na kraju, istaknula je odredbe koje se odnose na proces isporuke s obzirom na koje bi bilo moguće ekstrapolirati tehničke detalje o proizvodnom procesu. U tom je smislu, kao primjere, navela odredbu o skladištenju, prijevozu i preuzimanju proizvoda u dokumentu 4. i prilog navedenom dokumentu koji se odnosi na specifikacije isporuke i hladni lanac, kao i na cijeli drugi dio dokumenta 6.

114

Osim toga, Komisija je pojasnila da su prilikom ocjene primjenjivosti izuzeća koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa na ispuštene informacije, uzeti u razmatranje različiti čimbenici, osobito posebna situacija svakog poduzetnika o kojemu je riječ, njegove značajke, odnosi s drugim poslovnim subjektima te njegove tržišne i poduzetničke strategije i način na koji bi njegovi konkurenti mogli koristiti otkrivenu informaciju.

115

Iz tih razmatranja proizlazi da je Komisija pružila objašnjenja, popraćena konkretnim primjerima – a da pritom nije otkrila sadržaj ispuštenih informacija na način da se izuzeće koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa liši njegove bitne svrhe – o naravi ispuštenih odredbi koje se odnose na znanje i iskustvo predmetnih poduzetnika i na uvjete proizvodnje cjepiva. Navedena objašnjenja obuhvaćaju odredbe o „svojstvima” cjepiva i „kontroli kvalitete” pri čemu potonje obuhvaća uvjete proizvodnje cjepiva, na koje se pozivaju tužitelji.

116

Isto tako, Komisija je pružila detaljna objašnjenja o načinu na koji bi njihovo otkrivanje moglo konkretno i stvarno ugroziti komercijalne interese poduzetnika o kojima je riječ.

117

Nadalje, iako je Komisija dužna izložiti razloge koji u ovom slučaju opravdavaju primjenu jednog od izuzeća od prava na pristup iz Uredbe br. 1049/2001, ona nije dužna pružiti informacije kojima se nadilazi ono što je potrebno da bi podnositelj zahtjeva za pristupom razumio razloge njezine odluke i da bi Opći sud proveo nadzor njezine zakonitosti (presuda od 30. siječnja 2008., Terezakis/Komisija, T-380/04, neobjavljena, EU:T:2008:19, t. 119.).

118

Opći sud ističe da se tužitelji tek u stadiju podneska kojim se vrši prilagodba tužbe pozivaju na odredbe koje se odnose na svojstva cjepiva, osobito u dokumentu 13., i na odredbu naslovljenu „Testovi i provjere kvalitete” u dokumentima 4. i 6.

119

Iz toga slijedi da razlozi pobijane odluke omogućuju tužiteljima da shvate razloge koji su naveli Komisiju da, u ugovorima o kojima je riječ, ispusti odredbe koje se odnose na komercijalno osjetljive informacije koje nisu javno dostupne, u vezi sa znanjem i iskustvom poduzetnika o kojima je riječ i uvjetima proizvodnje cjepiva, uključujući svojstva cjepiva, i sudu Unije da izvrši svoj nadzor zakonitosti ispuštanja o kojima je riječ, u smislu sudske prakse navedene u točkama 101. i 117. ove presude.

120

Stoga treba odbiti prigovor koji se temelji na nedostatnosti obrazloženja pobijane odluke u tom pogledu.

121

Što se tiče osnovanosti razloga u pobijanoj odluci kojima se opravdava djelomično ispuštanje spornih informacija, valja utvrditi je li Komisija u pobijanoj odluci uvjerljivo obrazložila pitanje na koji bi način pristup ispuštenim informacijama mogao konkretno i stvarno ugroziti zaštitu komercijalnih interesa poduzetnika o kojima je riječ i može li se navodno ugrožavanje smatrati razumno predvidljivim, a ne samo hipotetskim (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenog 2020., Bronckers/Komisija, T-166/19, EU:T:2020:557, t. 58.).

122

U skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 97. i 99. ove presude, Komisija nije dužna utvrditi postojanje određenog rizika od ugrožavanja zaštite komercijalnih interesa poduzetnika o kojima je riječ.

123

Dovoljno je u tom pogledu da pobijana odluka sadržava konkretne elemente koji omogućuju zaključivanje da je rizik od ugrožavanja komercijalnih interesa poduzetnika o kojima je riječ, na dan njezina donošenja, bio razumno predvidljiv, a ne samo hipotetski, uz navođenje među ostalim postojanja, na taj dan, objektivnih razloga koji omogućuju da se razumno predvidi da će doći do takvog ugrožavanja ako zainteresirana osoba otkrije zatražene dokumente (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2011., Toland/Parlament, T-471/08, EU:T:2011:252, t. 78. i 79.).

124

U ovom slučaju, kao što je to navedeno u točki 112. ove presude, iz pobijane odluke proizlazi da je Komisija odbila potpun pristup odredbama koje se odnose na znanje i iskustvo poduzetnika o kojima je riječ, kako se ne bi riskiralo otkrivanje komercijalno osjetljivih elemenata koje bi mogli iskoristiti njihovi konkurenti, u vrijeme koje je obilježeno visokom potražnjom za cjepivima protiv bolesti COVID-19 i u vrlo konkurentnom okviru.

125

Opći sud nakon uvida u verziju dokumenta 13. utvrđuje da je Prilog V. naslovljen „Predviđeni proizvod” (target product profil) te utvrđuje glavne crte obilježja cjepiva koje se još uvijek razvija. Osim toga, javno je poznato da je cjepivo koje je razvio taj poduzetnik dobilo odobrenje za stavljanje na tržište tek nakon datuma donošenja pobijane odluke. Štoviše, iz odgovora na pisano pitanje Općeg suda postavljeno Komisiji proizlazi da su isporuke na temelju tog istog sporazuma o prethodnoj kupnji započele tek u trećem tromjesečju 2022., odnosno nakon datuma donošenja pobijane odluke.

126

Osim toga, Opći sud utvrđuje, kao što to navodi Komisija, da se odredba I.6.13., naslovljena „Testovi i provjere kvalitete”, ispuštena u dokumentima 4., 5. i 6., ne odnosi na regulatorne obveze Unije u području kontrole kvalitete lijeka, nego na ugovornu obvezu koja se odnosi na unutarnju organizaciju tog proizvođača u vezi s uvjetima proizvodnje cjepiva. U svakom slučaju, iz odredbe I.6.5. tih istih dokumenata, kojima je Komisija odobrila pristup, proizlazi da je poduzetnik o kojemu je riječ dužan poštovati sve uvjete predviđene u odobrenjima za stavljanje svojih proizvoda na tržište.

127

Slijedi da je Komisija bila u pravu kada je u pobijanoj odluci smatrala da bi potpuno otkrivanje odredbi koje se odnose na znanje i iskustvo poduzetnika o kojima je riječ moglo konkurentima tih poduzetnika pružiti komercijalno osjetljive informacije u vezi s njihovim proizvodima i tehnologijama (vidjeti u tom smislu presudu od 12. listopada 2022., Saure/Komisija, T-524/21, EU:T:2022:632, t. 99. do 102.).

128

Iz prethodno navedenog proizlazi da su osnovana Komisijina objašnjenja u pobijanoj odluci o postojanju razumno predvidljivog i nehipotetskog rizika od ugrožavanja zaštite komercijalnih interesa poduzetnika o kojima je riječ u vezi s otkrivanjem odredbi koje se odnose na znanje i iskustvo poduzetnika o kojima je riječ i, osobito, Priloga V. dokumentu 13. i odredbe I. 6.13. dokumenata 4., 5. i 6.

129

S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti prvi prigovor drugog dijela drugog tužbenog razloga.

130

Drugim prigovorom tužitelji u biti osporavaju dostatnost obrazloženja pobijane odluke i njezinu osnovanost kao opravdanje djelomičnog odbijanja pristupa odredbama koje se odnose na odgovornost i odštetu, na temelju izuzeća koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa predviđenog u članku 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001.

131

Kao prvo, tužitelji osporavaju razmatranja navedena u pobijanoj odluci prema kojima potpuno otkrivanje odredbi o odgovornosti i odšteti može dovesti do višestrukih zloupotrebljivih i neopravdanih pravnih radnji. Ta su razmatranja hipotetska i špekulativna, a to je dokazano upotrebom kondicionala u pobijanoj odluci.

132

Kao drugo, tužitelji ističu da nije dokazana pretpostavka prema kojoj bi potpuno otkrivanje odredbi o kojima je riječ konkurentima poduzetnika o kojemu je riječ otkrilo „slabe točke” pokrića njegove odgovornosti i navedenim konkurentima pružilo konkurentsku prednost i ne može prevagnuti nad pravom na život i naknadom štete prouzročenu eventualno neispravnim cjepivima.

133

Kao treće, tužitelji osporavaju da bi potpuno otkrivanje odredbi o kojima je riječ utjecalo na opći ugled poduzetnika o kojima je riječ. Elementi koje je istaknula Komisija su hipotetski. Ugled poduzetnika o kojima je riječ bio bi ugrožen „pripisivanjem nenadoknadive prirode” štete nastale zbog neispravnih proizvoda i neotkrivanjem navedenih odredbi. Osim toga, zatraženi dokumenti više se odnose na pravne i znanstvene elemente nego na informacije od komercijalnog interesa.

134

Komisija osporava tu argumentaciju.

135

Komisija tvrdi da odredbe o kojima je riječ imaju istu ekonomsku i financijsku važnost kao i svaki drugi element troška za poduzetnika o kojemu je riječ i o kojima se pojedinačno pregovaralo.

136

Kao prvo, Komisija smatra da bi potpuno otkrivanje odredbi o kojima je riječ povećalo broj tužbi za naknadu štete protiv poduzetnika o kojemu je riječ, jer bi moglo potaknuti podnošenje tužbi za naknadu štete i dati tužitelju više argumenata na temelju kojih bi pokušao utvrditi neispravnost cjepiva. Ističe da se, suprotno onomu što tvrde tužitelji, zaštićeni komercijalni interes ne sastoji od oslobađanja poduzetnika o kojima je riječ od njihove odgovornosti.

137

Kao drugo, Komisija tvrdi da pobijana odluka u dovoljnoj mjeri objašnjava razloge zbog kojih bi potpuno otkrivanje odredbi o kojima je riječ imalo negativne komercijalne posljedice za poduzetnike o kojima je riječ, osobito tako što daje konkurentsku prednost konkurentima i otkriva razmjer financijskog rizika koji su oni prihvatili u okviru ugovora o kojima je riječ.

138

Kao treće, Komisija osporava argumentaciju tužitelja prema kojoj pravni ili znanstveni elementi ne predstavljaju komercijalni interes. U tom kontekstu ističe da uvjeti financijskih obveza predviđeni ugovorima o kojima je riječ ili znanstveni podaci mogu biti komercijalno osjetljivi.

139

U ovom slučaju, u točki 2.2.1. pobijane odluke, Komisija je navela da informacije koje su ispuštene na temelju izuzeća koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa, predviđenog u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001, sadržavaju osjetljive komercijalne podatke koji se osobito odnose na odgovornost i odštetu. Navela je da bi potpuno otkrivanje takvih informacija, konkurentima poduzetnika o kojemu je riječ, otkrilo točnu korist koja proizlazi iz pregovora za navedenog poduzetnika.

140

Nadalje, u točki 2.2.4. Komisija je najprije, u biti, razmotrila izvanugovornu odgovornost poduzetnika o kojima je riječ prema trećim osobama, osobito za nuspojave koje proizlaze iz uporabe cjepiva, i odredbe koje se odnose na eventualnu odštetu, odnosno povrat poduzetnicima o kojima je riječ od strane država članica, u slučaju da se potonjima naloži plaćanje naknade štete i kamata trećim osobama na temelju njihove izvanugovorne odgovornosti. Nadalje, razmotrila je različite aspekte ugovorne odgovornosti poduzetnika o kojima je riječ.

141

Tako je Komisija pojasnila da bi potpuno otkrivanje odredbi o kojima je riječ moglo u trima pogledima ugroziti komercijalne interese poduzetnika o kojima je riječ.

142

Ponajprije, precizno poznavanje granica odgovornosti poduzetnika o kojemu je riječ omogućava strateško ponašanje prema njemu, do te mjere da bi se mogao suočiti s ekonomskim posljedicama višestrukih pravnih radnji, pokrenutih na zlouporabljiv i neopravdan način, isključivo s ciljem dobivanja odštete u vezi s upotrebom njihova cjepiva. Kao drugo, potpuna objava odredbi koje se odnose na odštetu poduzetnicima o kojima je riječ od strane država članica, osobito onih kojima se definiraju točni uvjeti u kojima je isključena odšteta od strane države članice, neizbježno otkiva konkurentima poduzetnika o kojemu je riječ, uključujući one koji ne proizvode cjepiva, „slabe točke” pokrića njegove odgovornosti te im pruža konkurentsku prednost koju bi mogli iskoristiti. Kao treće, precizno poznavanje granica odgovornosti poduzetnika o kojemu je riječ također utječe na njegov opći ugled kod potrošača i potencijalnih poslovnih partnera. Prema Komisijinu mišljenju, ti razlozi objašnjavaju zbog čega se određeni odlomci koji se odnose na odstupanje od odredbe o odšteti, odnosno uvjeta u kojima poduzetnik o kojemu je riječ neće biti obeštećen, ne mogu otkriti. U tom je kontekstu kao primjer uputila na ispuštanja u odredbi I.12. dokumenta 4.

143

Nadalje, Komisija je navela da određene odredbe o ugovornoj odgovornosti imaju komercijalnu dimenziju koja se ocjenjuje i o kojoj se pregovara s poduzetnikom o kojemu je riječ, a čije bi otkrivanje njegovim konkurentima otkrilo informacije koje se odnose na njegov kapacitet i unutarnju strategiju, osobito u mjeri u kojoj te informacije omogućuju da se točno saznaju troškovi koje bi raskid ugovora mogao prouzročiti tom poduzetniku. Komisija je svoje navode ilustrirala primjerima preciznih odredbi.

144

Komisija je pojasnila da su informacije komercijalno osjetljive. S jedne strane, otkrivanje tih informacija omogućava da se točno saznaju troškovi koje bi povreda ugovora mogla prouzročiti poduzetnicima o kojima je riječ. S druge strane, otkrivanje tih informacija moglo bi se pokazati štetnim za poduzetnike o kojima je riječ, jer njegovim konkurentima pruža vrlo realnu predodžbu o stvarnim koristima ostvarenima na temelju ugovora o kojemu je riječ, dok su u trenutku donošenja pobijane odluke ti isti poduzetnici pregovarali o ugovorima o isporuci cjepiva protiv bolesti COVID-19 s kupcima iz trećih zemalja, pri čemu se tržišno natjecanje u tom pogledu odvijalo na svjetskom tržištu. Komisija je još pojasnila da je taj mogući sukob s komercijalnim interesima poduzetnika o kojima je riječ tim više štetan s obzirom na to da je izvršenje određenih ugovora uskoro započelo, kao što je to bio slučaj, u trenutku donošenja pobijane odluke, posebice, dokumenata 5. i 6.

145

Naposljetku, Komisija je naglasila da u tom kontekstu svjetsko tržište na kojem poduzetnici o kojima je riječ djeluju treba uzeti u obzir prilikom ocjene učinaka otkrivanja odredbi o kojima je riječ na temelju Uredbe br. 1049/2001. Ona je pojasnila da su, prilikom ocjene primjenjivosti izuzeća koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa, u obzir uzeti različiti čimbenici, osobito posebna situacija svakog poduzetnika o kojemu je riječ, njegove značajke, odnosi s drugim poslovnim subjektima, njegove tržišne i poduzetničke strategije i način na koji bi njegovi konkurenti mogli koristiti otkrivene informacije. Iz toga je zaključila da bi potpuno otkrivanje ugovora sklopljenih s poduzetnicima o kojima je riječ ugrozilo njihove komercijalne interese, uglavnom ugrožavajući njihovu konkurentnost na svjetskim tržištima.

146

Iz tih razmatranja proizlazi da je Komisija pružila objašnjenja o komercijalnoj osjetljivosti informacija sadržanih u odredbama o odgovornosti i odšteti. Isto tako, Komisija je u dovoljnoj mjeri objasnila kako bi, prema njezinu mišljenju, potpuno otkrivanje odredbi o kojima je riječ moglo konkretno i stvarno ugroziti komercijalne interese poduzetnika o kojima je riječ, bilo između njih samih ili između njih i trećih osoba s kojima su u tržišnom natjecanju.

147

Iz toga slijedi da razlozi pobijane odluke omogućuju tužiteljima da shvate specifične razloge koji su naveli Komisiju da iz ugovora o kojima je riječ djelomično ispusti odredbe koje se odnose na odgovornost društava o kojima je riječ, ugovornu i izvanugovornu, kao i odredbe koje se odnose na moguću odštetu od strane država članica za moguće obveze poduzetnika o kojima je riječ u slučaju da njihova izvanugovorna odgovornost bude dovedena u pitanje, a Sudu Unije da provede nadzor nad zakonitošću navedenih ispuštanja, u smislu sudske prakse navedene u točkama 101. i 117. ove presude.

148

Stoga treba odbiti prigovor koji se temelji na nedostatnosti obrazloženja pobijane odluke u tom pogledu.

149

Što se tiče osnovanosti razloga koje je Komisija iznijela kako bi opravdala djelomično ispuštanje odredbi o odgovornosti i odšteti, valja utvrditi je li, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 97., 99., 121. i 123. ove presude, ona pružila uvjerljiva objašnjenja u pogledu činjenice da bi pristup ispuštenim informacijama mogao konkretno i stvarno ugroziti zaštitu komercijalnih interesa poduzetnika o kojima je riječ i činjenicu da se navodno ugrožavanje može smatrati razumno predvidljivim, a ne samo hipotetskim.

150

U ovom slučaju, kao što je to navedeno u točkama 143. do 145. ove presude, iz pobijane odluke proizlazi da je Komisija odbila potpun pristup odredbama o ugovornoj odgovornosti poduzetnika o kojima je riječ kako ne bi riskirala otkrivanje navodno komercijalno osjetljivih informacija o utvrđenim rizicima u vezi s provedbom ugovora o kojima je riječ i financijskim pragovima koje su poduzetnici o kojima je riječ prihvatili u pogledu navedenih rizika, u razdoblju obilježenom velikom potražnjom za cjepivima protiv bolesti COVID-19 i tijekom kojeg su u tijeku, ili su u najmanju ruku bili mogući, pregovori s kupcima iz trećih zemalja.

151

Nakon što je pregledao cjelovite verzije ugovora o kojima je riječ, Opći je sud utvrdio da su odredbe koje se odnose na odgovornost poduzetnika o kojima je riječ u slučaju povrede, raskida ili suspenzije ugovora o kojima je riječ, osobito u vezi s kašnjenjima u isporuci ili nepostojećim isporukama, različite. Osim toga, tužitelji ne osporavaju ni kontekst snažne potražnje za cjepivima protiv bolesti COVID-19 ni okolnost da su pregovori s kupcima iz trećih zemalja bili u tijeku ili su u najmanju ruku bili mogući.

152

Slijedi da je Komisija bila u pravu kada je u pobijanoj odluci smatrala da bi potpuno otkrivanje odredbi o kojima je riječ moglo konkurentima poduzetnika o kojima je riječ, kao i kupcima trećim stranama, pružiti komercijalno osjetljive informacije koje se odnose na elemente troškova, o njihovim kapacitetima i internim strategijama i o prihvaćenim financijskim pragovima (vidjeti u tom smislu presudu od 12. listopada 2022., Saure/Komisija, T-524/21, EU:T:2022:632, t. 99. do 102.).

153

Iz prethodno navedenog proizlazi da su osnovana Komisijina objašnjenja u pobijanoj odluci o postojanju razumno predvidljivog i nehipotetskog rizika od ugrožavanja zaštite komercijalnih interesa poduzetnika o kojima je riječ u vezi s potpunim otkrivanjem odredbi koje se odnose na ugovornu odgovornost poduzetnika o kojim je riječ.

154

Uvodno valja istaknuti da je, u skladu s člancima 1. i 12. Direktive Vijeća 85/374/EEZ od 25. srpnja 1985. o približavanju zakona i drugih propisa država članica u vezi s odgovornošću za neispravne proizvode (SL 1985., L 210, str. 29.), proizvođač odgovoran za štetu prouzročenu neispravnošću svojega proizvoda i njegova se odgovornost u odnosu prema oštećenoj osobi ne smije ograničiti niti isključiti nekom odredbom koja bi ograničavala njegovu odgovornost ili ga oslobađala od odgovornosti. Stoga, kao što je to Komisija priznala na raspravi, u nedostatku izmjene Direktive 85/374, ni Komisija ni države članice nisu imale pravo odstupiti od odredaba navedene direktive.

155

Osim toga, nijedna odredba Direktive 85/374 ne zabranjuje da treća osoba, u ovom slučaju država članica, nadoknadi štetu, i kamate koje je proizvođač platio zbog neispravnosti svojeg proizvoda.

156

Nadalje, Sud primjećuje da je članak 6., treći stavak, sporazuma od 16. lipnja 2020. o kupnji cjepiva protiv bolesti COVID-19 sklopljenog između Komisije i država članica objavljen na web stranici Komisije 7. rujna 2020. i u cijelosti otkriven kao dodatak ugovorima o kojima je riječ, osim dokumenta 1. Ova odredba predviđa mehanizam odštete poduzetnicima o kojima je riječ od strane država članica za ekonomske troškove, točnije moguće štete i kamate, koje bi inače padale na navedene poduzetnike u pogledu njihove odgovornosti za njihova cjepiva. Isto tako, komunikacija COM(2020) 245 final, spomenuta u točki 3. ove presude, navodi kako je predloženi okvir stoga sličan „polici osiguranja” koja se sastoji od djelomičnog prijenosa rizika koji je na farmaceutskom sektoru na javna tijela u zamjenu za osiguravanje pravednog pristupa država članica cjenovno pristupačnom cjepivu, ako isto bude pronađeno.

157

Iz prethodno navedenog proizlazi, s jedne strane, da mehanizam odštete od strane država članica poduzetnicima o kojima je riječ ni na koji način ne utječe na sustav pravne odgovornosti poduzetnika o kojima je riječ na temelju Direktive 85/374 i, s druge strane, da je ta informacija već bila javno poznata u trenutku podnošenja prvotnog zahtjeva za pristup i donošenja pobijane odluke.

158

Nakon što je pregledao potpune verzije ugovora o kojima je riječ, Opći sud utvrđuje da, iako sporazumi o prethodnoj kupnji i ugovori o kupnji sadržavaju odredbu o odšteti, kao što je to bilo predviđeno člankom 6. Sporazuma od 16. lipnja 2020. o kupnji cjepiva protiv bolesti COVID-19 koji su Komisija i države članice sklopile, sadržaj odredbi o kojima je riječ nije u potpunosti istovjetan. U tom okviru Opći sud ističe postojanje razlika što se tiče, kao prvo, konkretnih situacija u kojima je ugovoreno da odšteta od strane države članice neće biti primjenjiva, pri čemu je većina navedenih situacija u ugovorima o kojima je riječ ipak općenito slična, kao drugo, vremenskog ili materijalnog područja primjene eventualne odštete i, kao treće, načina obrane od eventualnih tužbi za naknadu štete i isplaćivanja eventualne odštete.

159

Nakon tih pojašnjenja preostaje utvrditi je li Komisija pravilno odbila šire ili čak potpuno otkrivanje odredbi o odšteti.

160

U tom se pogledu ne može prihvatiti prvi razlog na koji se poziva u pobijanoj odluci, to jest da bi precizno poznavanje granica odgovornosti poduzetnika o kojemu je riječ u odnosu na njega omogućilo strateško ponašanje, s obzirom na to da bi se on mogao suočiti s ekonomskim posljedicama višestrukih pravnih radnji, koje su se pokrenule na zlonamjeran i neopravdan način, isključivo s ciljem dobivanja odštete povezane s upotrebom njegova cjepiva.

161

Naime, čak i ako činjenica da je društvo izloženo tužbama za naknadu štete nesumnjivo može imati za posljedicu visoke troškove, bilo u pogledu ekonomskih izvora, vremena ili osoblja, čak i u slučaju da su takve tužbe naknadno odbijene kao neosnovane, pravo trećih osoba koje su eventualno oštećene neispravnim cjepivom da podnesu tužbe za utvrđivanje odgovornosti protiv poduzetnika o kojima je riječ temelji se na nacionalnom zakonodavstvu kojim se prenosi Direktiva 85/374. To pravo na pravno sredstvo ne ovisi o postojanju i sadržaju odredbi o odšteti.

162

Nadalje, interes poduzetnika o kojima je riječ da izbjegnu takve postupke za naknadu štete, u slučaju da su stvarno proizveli i stavili u promet neispravno cjepivo, ne može se kvalificirati kao komercijalni interes i, u svakom slučaju, ne predstavlja interes vrijedan zaštite, posebno imajući u vidu pravo svake osobe da traži naknadu za štetu koju joj je prouzročio neispravan proizvod (vidjeti, analogijom, presudu od 15. prosinca 2011., CDC Hydrogene Peroxide/Komisija, T-437/08, EU:T:2011:752, t. 49. i navedenu sudsku praksu). Isto tako, želja da se izbjegne izlaganje većim troškovima povezanim s pravnim postupkom ne predstavlja interes zaštićen prema prvoj alineji članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 (vidjeti u tom smislu presudu od 28. lipnja 2019., Intercept Pharma i Intercept Pharmaceuticals/EMA, T-377/18, neobjavljenu, EU:T:2019:456, t. 55. i 56.).

163

Osim toga, pobijana odluka ne sadržava nijedan element na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da bi šire otkrivanje mehanizma odštete poduzetnicima o kojima je riječ moglo biti temelj tužbi podnesenih protiv tih poduzetnika. Naime, predmet takvih tužbi uvijek će biti da se proizvođaču cjepiva naloži naknada pretrpljene štete, bez obzira na identitet subjekta koji će, u konačnici, snositi plaćenu štetu i kamate.

164

U tim okolnostima Opći sud smatra da drugi razlog na koji se poziva u pobijanoj odluci kako bi se odbilo šire otkrivanje odredbe o odšteti ne dokazuje, kao što se to zahtijeva sudskom praksom navedenom u točki 99. ove presude, postojanje predvidljivog, a ne samo hipotetskog rizika za komercijalne interese poduzetnika o kojima je riječ.

165

Drugi razlog na koji se poziva u pobijanoj odluci radi odbijanja potpunog otkrivanja odredbi koje se odnose na odštetu, osobito onih kojima se definiraju točni uvjeti u kojima je isključena odšteta od strane države članice, jest taj da bi takvo otkrivanje neizbježno otkrilo konkurentima poduzetnika o kojemu je riječ, uključujući one koji ne proizvode cjepiva, „slabe točke” pokrivenosti njegove odgovornosti i da bi im to pružilo konkurentsku prednost koju bi mogli iskoristiti, primjerice, u oglašavanju i usporednom oglašavanju.

166

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je razlog zbog kojeg su odredbe o odšteti bile uključene u ugovore o kojima je riječ, naime kako bi se nadoknadili rizici za poduzetnike o kojima je riječ u vezi sa skraćivanjem roka za razvoj cjepiva, bio javno poznat prije donošenja pobijane odluke.

167

Osim toga, svi ugovori o kojima je riječ sadržavaju odredbu o odšteti koja, osim toga, na vrlo sličan način navodi glavne specifične situacije u kojima je poduzetniku o kojemu je riječ isključena odšteta od strane države članice.

168

Budući da su svi poduzetnici o kojima je riječ, zbog utvrđenog i legitimnog razloga, imali koristi od odredbe o odšteti, pobijana odluka ne sadržava nijedan element na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je, u slučaju šireg otkrivanja odredbe o odšteti, rizik od ugrožavanja komercijalnih interesa poduzetnika o kojima je riječ, osobito tako da se navedenim poduzetnicima dodijeli konkurentska prednost među njima, na dan njezina donošenja bio razumno predvidljiv, a ne samo hipotetski.

169

U tim okolnostima Opći sud smatra da drugi razlog na koji se poziva u pobijanoj odluci kako bi se odbilo šire otkrivanje odredbe o odšteti ne dokazuje, kao što se to zahtijeva sudskom praksom navedenom u točki 99. ove presude, postojanje predvidljivog, a ne samo hipotetskog rizika za komercijalne interese poduzetnika o kojima je riječ.

170

Što se tiče trećeg razloga na koji se poziva u pobijanoj odluci za odbijanje potpunog otkrivanja odredbe o odšteti, osobito uvjeta u kojima je isključena odšteta od strane države članice, odnosno da bi precizno poznavanje granica odgovornosti poduzetnika o kojima je riječ imalo posljedice na njihov ugled kod potrošača i potencijalnih trgovinskih partnera, valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrde tužitelji, ugrožavanje ugleda poduzetnika zasigurno predstavlja ugrožavanje njegovih komercijalnih interesa jer je ugled svakog subjekta aktivnog na tržištu ključan za ostvarenje njegovih ekonomskih djelatnosti na tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 5. prosinca 2018., Falcon Technologies International/Komisija, T-875/16, neobjavljenu, EU:T:2018:877, t. 51. i 53.).

171

Međutim, zbog istih razloga kao što su oni navedeni u točkama 166. do 168. ove presude, pobijana odluka ne sadržava nijedan element na temelju kojeg bi se moglo razumno zaključiti da je u slučaju šireg otkrivanja odredbe o odšteti, rizik od ugrožavanja komercijalnih interesa poduzetnika o kojima je riječ, osobito njihovu ugledu, na dan njezina donošenja bio razumno predvidljiv, a ne samo hipotetski.

172

U tim okolnostima Opći sud smatra da treći razlog na koji se poziva u pobijanoj odluci kako bi se odbilo šire otkrivanje odredbe o odšteti ne dokazuje, kao što se to zahtijeva sudskom praksom navedenom u točki 99. ove presude, postojanje predvidljivog, a ne samo hipotetskog rizika za komercijalne interese poduzetnika o kojima je riječ.

173

S obzirom na prethodno navedeno, drugi prigovor drugog dijela drugog tužbenog razloga osnovan je u dijelu u kojem se odnosi na odredbe o odšteti za ugovore o kojima je riječ.

174

Iz toga slijedi da valja djelomično prihvatiti drugi prigovor drugog dijela drugog tužbenog razloga u dijelu koji se odnosi na odredbe koje se odnose na odštetu i odbiti ga djelomično u pogledu odredbi koje se odnose na ugovornu odgovornost poduzetnika o kojima je riječ.

175

Trećim prigovorom tužitelji u biti osporavaju dostatnost obrazloženja pobijane odluke i njezinu osnovanost kako bi opravdali djelomično odbijanje pristupa informacijama o popisu partnera u proizvodnoj mreži i podugovaratelja poduzeća o kojima je riječ, na temelju izuzeća koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa predviđenim člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom Uredbe br. 1049/2001.

176

Komisija osporava tu argumentaciju.

177

U tom pogledu valja istaknuti da je Komisija u pobijanoj odluci navela da je odabir proizvodnog pogona na određenom mjestu ili angažiranje određenog podugovaratelja za određeni zadatak dio unutarnje poslovne strategije poduzetnika o kojima je riječ i proizlazi iz preciznog ekonomskog izbora. Lokacija tih pogona i njihov gospodarski ili industrijski odnos s poduzetnikom o kojemu je riječ nije bila javno poznata. Zaključila je da bi otkrivanje priloga svim ugovorima o kojima je riječ koji se odnose na podugovaratelje otkrilo konkurentima poduzetnika o kojima je riječ važne podatke o njihovim industrijskim kapacitetima te bi moglo naštetiti njihovim industrijskim kapacitetima za proizvodnju cjepiva, pa čak i, u konačnici, ometati iz gospodarskih razloga potpuno izvršenje sklopljenih ugovora.

178

Time je Komisija, suprotno onomu što tvrde tužitelji, pružila dovoljna objašnjenja u pogledu komercijalno osjetljive naravi informacija koje se odnose na popis partnera u proizvodnoj mreži i podugovaratelja poduzetnika o kojima je riječ, tako da valja odbiti njihov prigovor koji se odnosi na nedostatnost obrazloženja pobijane odluke u tom pogledu.

179

Nakon uvida u cjelovite verzije ugovora o kojima je riječ, Opći sud utvrđuje da se u njima, više ili manje detaljno, otkrivaju identitet i lokacija različitih podugovaratelja ili partnera poduzetnika o kojima je riječ kao i, ovisno o slučaju, dodjela zadataka među nabrojanim subjektima. Usto, u nekim su slučajevima u fazi ugovora o kupnji izvršene izmjene, u odnosu na sporazum o prethodnoj kupnji, kao što su dodaci ili promjene lokacija ili partnera.

180

Stoga je Komisija, u pobijanoj odluci, pravilno smatrala da su informacije o popisu partnera u proizvodnoj mreži i podugovarateljima poduzetnika o kojima je riječ koji su ispušteni iz predmetnih ugovora obuhvaćene njihovim poslovnim odnosima i, u konačnici, njihovim kapacitetom i poslovnom strategijom.

181

Kao što je to navedeno u točki 100. ove presude, zaštita koja mora biti zajamčena komercijalnim interesima u skladu s člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom Uredbe br. 1049/2001 može obuhvaćati takve informacije.

182

Usto, kao što Komisija, u biti, napominje, ne može se isključiti da su komercijalni odnosi koje su poduzetnici o kojima je riječ uspostavili sa svojim partnerima u proizvodnoj mreži i njihovim podugovarateljima stvorili sinergiju koja ima tržišnu vrijednosti i da pristup imenima u vezi s navedenim odnosima može ugroziti komercijalne interese zainteresiranih strana ili naštetiti poštenom tržišnom natjecanju (vidjeti u tom smislu analogijom presudu od 17. studenoga 2022., Antea Polska i drugi, C-54/21, EU:C:2022:888, t. 79.).

183

Nadalje, podaci sadržani u ugovorima o kojima je riječ ne mogu se smatrati povijesnim (vidjeti u tom smislu presudu od 7. srpnja 2015., Axa Versicherung/Komisija, T-677/13, EU:T:2015:473, t. 154. i navedenu sudsku praksu i rješenje od 12. srpnja 2018., RATP/Komisija, T-250/18 R, neobjavljeno, EU:T:2018:458, t. 55. i 57.). Naime, ti su podaci bili stariji od dvije godine i, kao što to proizlazi iz Komisijina odgovora na pitanje postavljeno na temelju mjere upravljanja postupkom, većina ugovora o kojima je riječ još je bila u fazi provedbe u trenutku donošenja pobijane odluke.

184

Naposljetku, tužitelji ne osporavaju ni vrlo konkurentni okvir u kojem djeluju poduzetnici o kojima je riječ ni kontekst u kojemu je postojala velika potražnja za cjepivima protiv bolesti COVID-19.

185

Slijedi da je Komisija bila u pravu kada je u pobijanoj odluci smatrala da bi potpuno otkrivanje popisa partnera u proizvodnoj mreži i podugovaratelja moglo konkurentima tih poduzetnika pružiti komercijalno osjetljive informacije u vezi s njihovim industrijskim kapacitetima (vidjeti u tom smislu presude od 7. rujna 2022., Saure/Komisija, T‑651/21, neobjavljenu, EU:T:2022:526, t. 108. i 109., i od 12. listopada 2022., Saure/Komisija, T-524/21, EU:T:2022:632, t. 99. do 102.).

186

Iz prethodno navedenog proizlazi da su osnovana Komisijina objašnjenja u pobijanoj odluci o postojanju razumno predvidljivog i nehipotetskog rizika od ugrožavanja zaštite komercijalnih interesa poduzetnika o kojima je riječ u vezi s potpunim otkrivanjem popisa partnera u proizvodnoj mreži i podugovaratelja poduzetnika o kojima je riječ.

187

S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti treći prigovor drugog dijela drugog tužbenog razloga.

188

Zbog razloga navedenih u točkama 65. do 92. i 154. do 174. ove presude, prvi dio drugog tužbenog razloga i drugi prigovor drugog dijela drugog tužbenog razloga treba prihvatiti, a pobijanu odluku poništiti u dijelu u kojem se odnosi na djelomično odbijanje pristupa izjavama o nepostojanju sukoba interesa i odredbama o odšteti, a drugi tužbeni razlog treba odbiti u preostalom dijelu.

189

U potporu trećem tužbenom razlogu tužitelji ističu da je njihov zahtjev za pristup dokumentima opravdan prevladavajućim javnim interesom koji može posebno opravdati otkrivanje osjetljivih informacija koje su ispuštene. Konkretno, tužitelji se pozivaju na načelo dobrog upravljanja Unije i na načelo transparentnosti, koji imaju poseban značaj, s obzirom na to da su zatraženi dokumenti bili dio povreda njihovih temeljnih prava. Također se pozivaju na temeljna načela kojima se uređuje javna nabava EU-a i pravo na pošteno suđenje, dobru upravu i integritet osobe. Oni zahtijevaju da im se omogući ocjena i provjera praksi institucionalnih aktera zaduženih za pregovore i sklapanje ugovora o kojima je riječ, nadzor zakonitosti ugovora o kojima je riječ, osiguravanje djelotvorne uporabe javnih sredstava Komisije te slobodno i informirano pristajanje na cijepljenje. Pozivaju se na nevoljkost mnogih građana da budu cijepljeni, okolnost da su bili prisiljeni biti cijepljeni zbog ograničenja slobodnog kretanja iz javnozdravstvenih razloga koje su nametnule države članice i njihovu želju da im se omogući pristup ugovorima o kojima je riječ u svrhu njihova pravilnog informiranja i pristanka na medicinski postupak.

190

Komisija osporava tu argumentaciju.

191

U tom pogledu Opći sud najprije ističe, s jedne strane, da se ispitivanje trećeg tužbenog razloga odnosi samo na ugovore o kojima je riječ, to jest na dokumente u pogledu kojih je Komisija zaključila da su obuhvaćeni izuzećem iz članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001.

192

Točno je da, kao što ističe Parlament, odredbama članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001 nije predviđeno odvagivanje javnog interesa koji se odnosi na privatnost i integritet pojedinca i prevladavajućeg javnog interesa (presuda od 15. srpnja 2015., Dennekamp/Parlament, T-115/13, EU:T:2015:497, t. 62.). Stoga se treći tužbeni razlog ne odnosi na izjave o nepostojanju sukoba interesa o kojima se raspravljalo u okviru prvog dijela drugog tužbenog razloga.

193

S druge strane, Opći sud podsjeća na to da drugi prigovor drugog dijela drugog tužbenog razloga treba djelomično prihvatiti jer razlozi za odbijanje šireg otkrivanja odredbi o odšteti ne upućuju na postojanje predvidljivog, a ne samo hipotetskog rizika od ugrožavanja komercijalnih interesa poduzetnika o kojima je riječ, čime se povređuje članak 4. stavak 2. prva alineja Uredbe br. 1049/2001. Iz toga slijedi da se ispitivanje trećeg tužbenog razloga ne odnosi na taj aspekt pobijane odluke.

194

U skladu s člankom 4. stavkom 2. posljednjim dijelom rečenice Uredbe br. 1049/2001, institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo, osobito, zaštitu komercijalnih interesa fizičke ili pravne osobe „osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes”. Iz toga proizlazi da institucije Unije ne uskraćuju pristup dokumentu ako je njegovo otkrivanje opravdano prevladavajućim javnim interesom, čak i ako bi ono moglo ugroziti zaštitu komercijalnih interesa određene fizičke ili pravne osobe.

195

U tom kontekstu, treba odvagnuti, s jedne strane, specifičan interes koji je potrebno zaštititi neobjavljivanjem dotičnog dokumenta i, s druge strane, osobito, opći interes davanja pristupa tom dokumentu, s obzirom na prednosti koje proizlaze, kao što to navodi uvodna izjava 2. Uredbe br. 1049/2001, iz pojačane transparentnosti, odnosno čvršćeg sudjelovanja građana u procesu odlučivanja kao i veće legitimnosti, veće učinkovitosti i veće odgovornosti administracije prema građanima u demokratskom sustavu (vidjeti presudu od 21. listopada 2010., Agapiou Joséphidès/Komisija i EACEA, T-439/08, neobjavljenu, EU:T:2010:442, t. 136. i navedenu sudsku praksu; presuda od 5. veljače 2018., PTC Therapeutics International/EMA, T-718/15, EU:T:2018:66, t. 107.).

196

Podnositelj zahtjeva mora konkretno navesti okolnosti na kojima se temelji prevladavajući javni interes koji opravdava otkrivanje dokumenata u pitanju (vidjeti u tom smislu presude od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C-514/11 P i C-605/11 P, EU:C:2013:738, t. 94. i navedenu sudsku praksu i od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 90. i navedenu sudsku praksu). Naime, teret dokazivanja snose osobe koje se pozivaju na postojanje prevladavajućeg javnog interesa u smislu posljednjeg dijela rečenice članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 (presuda od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T-306/12, EU:T:2014:816, t. 97.).

197

U tom kontekstu, osoba koja se namjerava usprotiviti razlogu za odbijanje objave mora, s jedne strane, istaknuti postojanje javnog interesa koji može prevladati nad tim razlogom, a s druge strane, dokazati upravo da, u ovom slučaju, otkrivanje dokumenata o kojima je riječ doprinosi, na konkretan način, osiguravanju zaštite tog javnog interesa do te mjere da načelo transparentnosti ima prednost nad zaštitom interesa koji su motivirali odbijanje otkrivanja (vidjeti u tom smislu rješenje od 21. svibnja 2019., Pint/Komisija, C-770/18 P, neobjavljeno, EU:C:2019:436, t. 18.), naime, u ovom slučaju, zaštite komercijalnih interesa poduzetnika o kojima je riječ.

198

Prevladavajući javni interes, koji može opravdati otkrivanje dokumenta, ne mora nužno biti različit od načela na kojima počiva Uredba br. 1049/2001. Međutim, općenita razmatranja, ne mogu se koristiti za opravdanje pristupa traženim dokumentima, što zahtijeva da načelo transparentnosti ima, u danoj situaciji, poseban značaj kojim se mogu prevladati razlozi koji opravdavaju odbijanje otkrivanja dokumenata o kojima je riječ (vidjeti u tom smislu presude od 14. studenog 2013., LPN i Finska/Komisija, C-514/11 P i C-605/11 P, EU:C:2013:738, t. 92. i 93. i navedenu sudsku praksu, i od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C-612/13 P, EU:C:2015:486, t. 92. i 93.).

199

U ponovnom zahtjevu tužitelji su se pozvali na prevladavajući javni interes koji opravdava otkrivanje zatraženih dokumenata, koji se u biti temelji na transparentnosti u pogledu „dobrog upravljanja koje prevladava nad funkcioniranjem Unije prema članku 15. UFEU-a”. Taj javni interes prevladava nad komercijalnim interesima poduzetnika o kojima je riječ uzimajući u obzir izvanredno zdravstveno stanje.

200

U pobijanoj odluci, kojom je Komisija odobrila širi pristup dokumentima 1., 3. do 6., 8. i 9., koji su prethodno otkriveni, kao i djelomičan pristup dokumentima 2., 7. i 10. do 13., koji do tada nisu bili javno otkriveni u redigiranom obliku, Komisija je navela da priznaje izvanredno stanje povezano s pandemijom bolesti COVID-19, pridaje važnost povjerenja javnosti u njezine aktivnosti u pogledu nabave cjepiva i prepoznaje zahtijevanu visoku razinu transparentnosti. Međutim, smatrala je da tužitelji nisu dokazali potrebu otkrivanja komercijalno osjetljivih informacija koje su ispuštene na temelju članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001. Naime, argumenti koji se odnose na dobro upravljanje i transparentnost su općenite naravi. Podsjetila je na to da je redovito dostavljala informacije o trenutačnom stanju pregovora s poduzećima o kojima je riječ i o različitim poduzetim koracima, uključujući Europskom parlamentu, kako bi se osigurala transparentnost. Navela je da se savjetovala s poduzetnicima o kojima je riječ kako bi odobrila najširi mogući pristup ugovorima o kojima je riječ. Međutim, istaknula je da pravo na pristup dokumentima nije opće i apsolutno pravo. Zatim je podsjetila na to da općenita razmatranja, uključujući ona o zaštiti javnog zdravlja, nisu bila dovoljna da opravdaju prevladavajući javni interes, bez pojašnjenja o konkretnim razlozima koji opravdavaju u kojoj mjeri otkrivanje služi tom javnom interesu. Pojasnila je da nije mogla utvrditi nikakav javni interes koji bi mogao prevladati javni i privatni interes zaštićen člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom Uredbe br. 1049/2001. Naposljetku, smatrala je da činjenica da se ugovori o kojima je riječ odnose na upravni postupak, a ne na zakonodavne akte, pojačava zaključak prema kojem nijedan prevladavajući javni interes ne opravdava otkrivanje ispuštenih informacija.

201

U ovom slučaju Komisijina ocjena nije zahvaćena nikakvom pogreškom koja se tiče prava s obzirom na članak 4. stavak 2. prvu alineju Uredbe br. 1049/2001.

202

Konkretno, tužitelji su u svojem ponovnom zahtjevu naveli samo opća razmatranja o transparentnosti i dobrom upravljanju. Na temelju takvih razmatranja ne može se utvrditi da je interes u pogledu transparentnosti u ovom slučaju imao poseban značaj i da je mogao prevladati nad razlozima koji opravdavaju odbijanje otkrivanja dijelova ispuštenih iz ugovora o kojima je riječ.

203

U svakom slučaju, valja utvrditi da Komisija nije zanijekala postojanje javnog interesa za dobivanje informacija o kupnji cjepiva i o ugovorima o kojima je riječ, nego je u pobijanoj odluci smatrala da je taj interes zadovoljen različitim mjerama poduzetima kako bi se osigurala transparentnost, među kojima je objava ažuriranih informacija o stanju pregovora i pružanje informacija Parlamentu u usmenom i pisanom obliku. Također valja utvrditi da ispuštene informacije ne sadržavaju znanstvene podatke o učinkovitosti i sigurnosti cjepiva koji bi se odnosili na moguću zabrinutost javnosti u vezi s upotrebom cjepiva.

204

Taj zaključak ne dovode u pitanje argumenti tužiteljâ istaknuti u okviru njihova podneska kojim se vrši prilagodba tužbe.

205

Kao prvo, suprotno onomu što tvrde tužitelji, iz pobijane odluke proizlazi da je Komisija ispitala pitanje postojanja prevladavajućeg javnog interesa, pri čemu se točka 3. te odluke odnosila na navedeno pitanje.

206

Kao drugo, u dijelu u kojem su tužitelji u ponovnom zahtjevu tvrdili da postoji prevladavajući javni interes koji opravdava potpuno otkrivanje ugovora o kojima je riječ, na njima je da konkretno navedu okolnosti koje opravdavaju takvo otkrivanje. Argument tužiteljâ prema kojem je na Komisiji da po službenoj dužnosti ispita postojanje takvog interesa, čak i ako se na njega nisu pozvali, ne može dovesti u pitanje taj zaključak.

207

Točno je da članak 6. stavak 1. Uredbe br. 1049/2001, koji predviđa praktična rješenja za podnošenje zahtjeva za pristup dokumentima u skladu s tom uredbom, određuje da „[p]odnositelj zahtjeva nije dužan navesti razloge za podnošenje zahtjeva”. Međutim, kada institucija koja prima zahtjev za pristup utvrdi da bi otkrivanje o kojemu je riječ moglo ugroziti zaštitu jednog od interesa navedenih u članku 4. stavku 2. te uredbe, kao što je to učinila Komisija u odgovoru na prvotni zahtjev, na podnositelju je zahtjeva navodeći postojanje prevladavajućeg javnog interesa koji želi da institucija o kojoj je riječ preispita svoje stajalište da u tu svrhu iznese argumente, kao što je to utvrđeno u točkama 196. i 197. ove presude.

208

Kao treće, što se tiče općih tvrdnji o njihovoj želji da nadziru prakse institucionalnih sudionika zaduženih za sklapanje ugovora o kojima je riječ i o zakonitosti navedenih ugovora te da osiguraju djelotvornu uporabu javnih sredstava koja dodjeljuje Komisija, tužitelji nisu iznijeli konkretne razloge koji bi u ovom slučaju opravdali šire otkrivanje ugovora o kojima je riječ. U tom okviru valja istaknuti da nije na tužiteljima da dokažu u kojoj su mjeri poštovani pravo Unije u području provedbe postupka javne nabave i belgijsko pravo, koje je pravo mjerodavno za ugovore o kojima je riječ. Isto tako, na njima nije da osiguraju zaštitu financijskih interesa Unije. Naime, Uredba (EU, Euratom) 2018/1046 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. srpnja 2018. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o izmjeni uredaba (EU) br. 1296/2013, (EU) br. 1301/2013, (EU) br. 1303/2013, (EU) br. 1304/2013, (EU) br. 1309/2013, (EU) br. 1316/2013, (EU) br. 223/2014, (EU) br. 283/2014 i Odluke br. 541/2014/EU te o stavljanju izvan snage Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 (SL 2018., L 193, str. 1.) i Uredbe 2016/369 kako je izmijenjena Uredbom 2020/521 te ugovora o kojima je riječ sadržavaju odredbe kojima se Komisija, Europski revizorski sud i Ured europskog javnog tužitelja ovlašćuju za provođenje revizija i istraga, u skladu s njihovim nadležnostima. Osim toga, tužitelji ne objašnjavaju kako bi im otkrivanje komercijalno osjetljivih elemenata omogućilo da formiraju informirano mišljenje o zajedničkoj javnoj nabavi cjepiva protiv bolesti COVID-19 ili o upotrebi javnih sredstava, iako bi se ti isti elementi mogli upotrijebiti protiv poduzetnika o kojima je riječ, pa čak i protiv Komisije i država članica u okviru naknadnih ugovora o kupnji. Iz toga slijedi da tužitelji nisu uspjeli precizno dokazati kako bi otkrivanje ispuštenih informacija konkretno doprinijelo osiguranju zaštite interesa na koje se pozivaju.

209

Kao četvrto, u dijelu u kojem tužitelji, u biti, tvrde da je šire otkrivanje ugovora o kojima je riječ nužno za njihovo pravilno informiranje i kako bi, na svjestan način, pristali na cijepljenje protiv bolesti COVID-19, osim što su te tvrdnje općenite, one se temelje na pretpostavci da ispušteni dijelovi ugovora o kojima je riječ sadržavaju znanstvene podatke koji se odnose na moguću zabrinutost javnosti u pogledu uporabe cjepiva. Kao što je to istaknuto u točki 202. ove presude, to nije slučaj i, kao što je to istaknuto u točki 126. ove presude, poduzetnici o kojima je riječ dužni su poštovati sve uvjete predviđene u odobrenjima za stavljanje u promet. Iz toga slijedi da tužitelji nisu uspjeli precizno dokazati kako bi otkrivanje ispuštenih informacija konkretno doprinijelo osiguranju zaštite javnog interesa na koje se pozivaju.

210

Kao peto, treba odbiti argumentaciju tužitelja prema kojoj transparentnost ima poseban značaj s obzirom na to da su ugovori o kojima je riječ bili dio ugrožavanja njihovih temeljnih prava. Naime, ugovorima o kojima je riječ ne utvrđuje se ni obveza cijepljenja protiv bolesti COVID-19 ni obveza podnošenja dokaza o cijepljenju kao uvjet za ukidanje ograničenja slobodnog kretanja koja su države članice uspostavile zbog javnozdravstvenih razloga. U tom pogledu, obveze u tom smislu proizlaze isključivo iz nacionalnog prava država članica (vidjeti u tom smislu rješenje od 29. travnja 2022., Abenante i drugi/Parlament i Vijeće, T-527/21, neobjavljeno, EU: T: 2022:278, t. 22. i 23.).

211

Konačno, budući da se tužitelji pozivaju na želju za provedbom demokratske kontrole nad radnjama Komisije, kao što je Komisija navela u pobijanoj odluci, njezina upravna aktivnost ne zahtijeva isti opseg pristupa dokumentima kao ona koju zahtijeva zakonodavna aktivnost institucije Unije (vidjeti, analogijom, presude od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau, C-139/07 P, EU:C:2010:376, t. 60., i od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW, C-365 /12 P, EU:C:2014:112, t. 91.).

212

U ovom slučaju ugovori o kojima je riječ ulaze u okvir upravne aktivnosti.

213

U tim okolnostima Komisija nije počinila pogrešku koja se tiče prava kada se, na dan donošenja pobijane odluke, pozvala na izuzeće u vezi sa zaštitom komercijalnih interesa poduzetnika o kojima je riječ, pri čemu, međutim, kao što to proizlazi iz članka 4. stavka 7. Uredbe br. 1049/2001, to izuzeće nije namijenjeno primjeni tijekom neograničenog razdoblja, nego samo dok je ta zaštita opravdana s obzirom na sadržaj dokumenta o kojemu je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 26. siječnja 2010., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C-362/08 P, EU:C:2010:40, t. 56. i 57.).

214

Iz toga slijedi da treći tužbeni razlog, kako je opisan u točkama 191. do 193. ove presude, valja odbiti kao neosnovan.

215

U prilog četvrtom tužbenom razlogu tužitelji tvrde da se mjerama koje je Komisija poduzela povređuje načelo proporcionalnosti.

216

Komisija zahtijeva da se taj tužbeni razlog odbije.

217

U ovom slučaju, zbog razloga iznesenih u točkama 85. do 92. i 193. ove presude, ispitivanje četvrtog tužbenog razloga ne odnosi se na djelomično odbijanje pristupa ni izjavama o nepostojanju sukoba interesa ni odredbama o odšteti za sporazume o kojima je riječ.

218

Što se tiče prigovora Komisiji da nije provjerila je li otkrivanje bilo proporcionalno ugrožavanju interesa tužitelja, valja istaknuti da članak 4. stavak 6. Uredbe br. 1049/2001 predviđa da ako su izuzećima obuhvaćeni samo dijelovi traženog dokumenta, preostali se dijelovi dokumenta objavljuju i da ispitivanje djelomičnog pristupa navedenom dokumentu Komisije treba provesti s obzirom na načelo proporcionalnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2001., Vijeće/Hautala, C-353/99 P, EU:C:2001:661, točke 27. i 28.).

219

Sudska praksa naime naglašava da iz odredbi članka 4. stavka 6. Uredbe br. 1049/2001 proizlazi da je institucija ili tijelo dužno ispitati treba li odobriti djelomičan pristup dokumentima na koje se odnosi zahtjev za pristup, ograničavajući eventualno odbijanje samo na podatke na koje se odnose izuzeća. Institucija ili tijelo mora odobriti takav djelomični pristup ako se cilj koji ta institucija ili tijelo želi postići odbijanjem pristupa dokumentu može postići na način da se ta institucija ograniči na ispuštanje dijelova koji mogu ugroziti zaštićeni javni interes (presuda od 12. rujna 2013., Besselink/Vijeće, T-331/11, neobjavljena, EU:T:2013:419, t. 84.; vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2001., Vijeće/Hautala, C-353/ 99 P, EU:C:2001:661, t. 29.).

220

Detaljna analiza različitih dokumenata iz pobijane odluke pokazuje da je Komisija ispitala zahtjev za pristup dokumentima uz strogo poštovanje načela proporcionalnosti čija je primjena u području pristupa dokumentima opisana u sudskoj praksi iz točaka 218. i 219. ove presude.

221

S obzirom na prethodno navedeno, četvrti tužbeni razlog, kako je opisan u točki 217. ove presude, treba odbiti kao neosnovan.

222

S obzirom na sva prethodna razmatranja, pobijanu odluku valja poništiti u dijelu u kojem se njome odbija, protivno članku 4. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 1049/2001, širi pristup izjavama o nepostojanju sukoba interesa koje su potpisali članovi zajedničkog pregovaračkog tima i u dijelu u kojem se njome odbija, protivno članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001, širi pristup odredbama o odšteti, a u preostalom dijelu tužbu valja odbiti.

223

U tom kontekstu, treba imati na umu da nije na Sudu da umjesto Komisije naznači dijelove dokumenata kojima je morao biti odobren potpuni ili djelomični pristup, nego je institucija dužna, prilikom izvršenja ove presude i u skladu s člankom 266. UFEU-a, uzeti u obzir obrazloženja koja su u tom pogledu navedena u ovoj presudi (vidjeti u tom smislu presudu od 6. srpnja 2006., Franchet i Byk/Komisija, T-391/03 i T-70/04, EU:T:2006:190, t. 133.).

224

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Osim toga, prema članku 137. Poslovnika, u slučaju obustave postupka, Opći sud o troškovima odlučuje po slobodnoj ocjeni. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova, sukladno tužiteljičinu zahtjevu.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (peto vijeće)

proglašava i presuđuje:

I. Okolnosti spora

II. Zahtjevi stranaka

III. O pravu

A. Aktivna procesna legitimacija tužiteljâ

B. Predmet spora

C. Meritum

1. Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nepotpunosti popisa dokumenata za koje je utvrđeno da su obuhvaćeni zahtjevom za pristup dokumentima

2. Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na neprimjenjivosti dvaju izuzeća na koja se Komisija poziva kako bi opravdala odbijanje pristupa zatraženim dokumentima

a) Prvi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na neprimjenjivosti izuzeća u vezi sa zaštitom privatnosti i integriteta pojedinca (članak 4. stavak 1. točka (b)) Uredbe br. 1049/2001.

b) Drugi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na neprimjenjivosti izuzeća u vezi sa zaštitom komercijalnih interesa poduzetnika (članak 4. stavak 2. prva alineja Uredbe br. 1049/2001)

1) Djelomično odbijanje pristupa odredbama o svojstvima cjepiva i kontroli kvalitete

i) Obrazloženje pobijane odluke

ii) Obrazloženje pobijane odluke

2) Djelomično odbijanje pristupa odredbama o odšteti

i) Obrazloženje pobijane odluke

ii) Obrazloženje pobijane odluke

– Odredbe koje se odnose na ugovornu odgovornost

– Odredbe koje se odnose na odštetu

3) Odbijanje pristupa popisu partnera u proizvodnoj mreži i podugovaratelja poduzeća o kojima je riječ

c) Zaključak o drugom tužbenom razlogu

3. Treći tužbeni razlog, koji se temelji na postojanju prevladavajućeg javnog interesa koji opravdava potpuni pristup zatraženim dokumentima

4. Četvrti tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu načela proporcionalnosti

IV. Troškovi