1

Svojom žalbom društvo Ludwig‑Bölkow‑Systemtechnik GmbH zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 19. veljače 2016., Ludwig‑Bölkow‑Systemtechnik/Komisija (T‑53/14, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2016:88), kojom je taj sud djelomično prihvatio njegovu tužbu za utvrđenje, s jedne strane, da Europska komisija nije imala pravo od njega tražiti povrat predujmova isplaćenih na osnovi triju ugovora i, s druge strane, da žalitelj nije bio dužan Komisiji isplatiti paušalne naknade.

2

Okolnosti spora u točkama 1. do 19. pobijane presude iznesene su kako slijedi:

3

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 20. siječnja 2014. žalitelj je pokrenuo postupak zahtijevajući da se utvrdi, kao prvo, da Komisija nije obračunala troškove triju projekata u skladu s ugovornim odredbama, kao drugo, da je u okviru projekta HyWays iznos financijskog doprinosa Unije koji je žalitelj primio bio niži od onoga navedenog u dvjema obavijestima o terećenju koje je izdala Komisija, kao treće, da je Komisija u projektu HyApproval pogrešno prekvalificirala troškove upravljanja u troškove istraživanja, kao četvrto, da žalitelj nije bio dužan isplatiti Komisiji paušalne naknade u okviru triju projekata i, konačno, kao peto, da je Komisija pogrešno izdala sporne obavijesti o terećenju, s obzirom na to da su iznosi koje je žalitelj bio dužan platiti bili niži od onih navedenih u tim obavijestima.

4

Žalitelj je u prilog tužbi u biti isticao četiri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temeljio se na tome da je Komisija pogrešno odbila prihvatiti metodu obračuna troškova projekta koju je predložio žalitelj. U svojem drugom tužbenom razlogu žalitelj je isticao da je Komisija pogrešno smatrala da mu je u okviru projekta HyWays isplaćen financijski doprinos u iznosu od 604240,79 eura. Treći tužbeni razlog temeljio se na pogrešnoj prekvalifikaciji određenih troškova koji su nastali u okviru ugovora koji se odnosi na projekt HyApproval. Konačno, četvrti tužbeni razlog odnosio se na pogrešan Komisijin zahtjev za isplatu paušalne naknade.

5

Kad je riječ o drugom i trećem dijelu tužbenog zahtjeva, Opći je sud u odnosu na njih obustavio postupak, s obzirom na to da je Komisija donošenjem obavijesti o knjiženju br. 3233150004 i br. 3233150006 priznala osnovanost žaliteljevih navoda.

6

Opći sud odbio je prvi dio žaliteljeva tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na metodu obračuna troškova projekta. Osobito je, u točki 58. pobijane presude, presudio da je Komisija osnovano odbila primjenu metode knjiženja troškova koju predlaže žalitelj zato što je ona dovodila do prijavljivanja troškova koji nisu bili ni stvarni, ni ekonomični, ni potrebni za provedbu projekta u smislu članka II.19 stavka 1. točke (a) općih uvjeta.

7

U odnosu na četvrti dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na paušalne naknade, Opći je sud ispitao je li Komisijina primjena članka II.30 općih uvjeta u okolnostima predmetnog slučaja bila u skladu s pravilima belgijskog Građanskog zakonika, kojima je uređena primjena odredbi o ugovornoj kazni. Po završetku tog ispitivanja naveo je da treba, primjenom članka 1231. belgijskog Građanskog zakonika, smanjiti iznose koje žalitelj treba platiti po osnovi paušalnih naknada na iznos koji je jednak 10 % predujmova što ih je potonji neosnovano primio.

8

Svojom žalbom žalitelj od Suda zahtijeva da:

9

Komisija zahtijeva odbijanje žalbe i nalaganje žalitelju snošenja troškova.

10

Ona tvrdi da je žalba nedopuštena, s obzirom na to da se odnosi na podjelu troškova o kojoj je Opći sud odlučio u pobijanoj presudi, povezanih s drugim i trećim dijelom tužbenog zahtjeva, u odnosu na koje je Opći sud obustavio postupak.

11

U prilog svojoj žalbi žalitelj ističe pet žalbenih razloga, koji se temelje na nedostatku u obrazloženju, povredi načela dobre vjere, iskrivljavanju dokaza, povredi članaka 1162., 1134. i 1135. belgijskog Građanskog zakonika i, konačno, pogreškama koje se tiču prava u odnosu na primjenu paušalnih naknada.

12

Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelj ističe da Opći sud u točkama 51., 55. i 58. pobijane presude nije ispunio svoju obvezu obrazlaganja kada je odbio primjenu metode obračuna satnice kojom se žalitelj koristio, s obrazloženjem da su se na temelju te metode odobravali viši troškovi „koji nisu bili ni stvarni, ni ekonomični, ni potrebni za provedbu projekta”, što je također imalo za učinak to da je Komisija sudjelovala „u pokrivanju svih tužiteljevih troškova, neovisno o bilo kojoj analizi njihove povezanosti s projektima”.

13

Žalitelj ističe da su razlozi koji su navedeni u tim točkama nerazumljivi, s obzirom na to da je količnik koji je on predložio (troškovi/sati rada koji se mogu knjižiti) znatno povezaniji s projektima na koje se odnose ugovori od količnika koji je primjenjivala Komisija (troškovi/ukupan broj sati rada (koji se mogu knjižiti i koji se ne mogu knjižiti)). Naime, potonji obuhvaća ne samo druge projekte nego i ukupan broj sati rada koji nisu povezani s projektima.

14

U svojoj replici žalitelj navodi da znanja stečena u okviru nadzora projekta i u okviru obuke jamče i poboljšavaju kvalitetu svih projekata, uključujući sporne projekte. Iz toga proizlazi da su troškovi nadzora projekta i troškovi obuke prihvatljivi troškovi, na temelju članka II.19 stavka 1. i članka II.20 stavka 1. općih uvjeta.

15

Komisija smatra da prvi žalbeni razlog treba odbiti.

16

Valja podsjetiti da obveza obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a predstavlja bitnu postupovnu pretpostavku, koja se mora razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost osporenog akta. Naime, obrazloženje odluke sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se ta odluka temelji. Ako ti razlozi imaju nedostatke, oni negativno utječu na materijalnu zakonitost akta, ali ne i na njegovu obrazloženost, koja može biti zadovoljavajuća čak i kad navodi pogrešne razloge. Iz toga slijedi da prigovori i argumenti kojima se osporava osnovanost akta nisu relevantni u okviru razloga koji se odnosi na nepostojanje ili nedostatnost obrazloženja (presuda od 18. lipnja 2015., Ipatau/Vijeće, C‑535/14 P, EU:C:2015:407, t. 37. i navedena sudska praksa).

17

Budući da se argumentacija koju je žalitelj istaknuo u potporu prvom žalbenom razlogu može shvatiti tako da se njome osporava osnovanost ocjene Općeg suda u odnosu na metodu obračuna satnice ili tako da se njome navodi je Opći sud u točkama 51., 55. i 58. pobijane presude obrazložio svoju ocjenu na proturječan i nejasan način, tu argumentaciju treba odbiti kao neosnovanu.

18

Naime, Opći je sud u točkama 46. do 48. te presude podsjetio na posebne značajke financiranja Unije koje se dodjeljuje u okviru ugovorâ o dodjeli bespovratnih sredstava, prije nego što je provjerio s obzirom na te značajke je li Komisija imala pravo isključiti metodu za utvrđivanje prihvatljivih troškova koju je primijenio žalitelj s obrazloženjem da nije bila u skladu s ugovornim odredbama.

19

U točki 51. navedene presude Opći sud naveo je da primjena žaliteljeve metode obračuna „ima za učinak da se iz obračuna satnica isključi određen broj sati koje su odradili njegovi suradnici, kao što su oni koji se odnose na nadzor projekta, na obuku, na sudjelovanje na konferencijama, na istraživanje i na praćenje kontakata s klijentima, zbog toga što se oni ne odnose na pružanje usluga svim naručiteljima i što se, slijedom toga, ne mogu knjižiti”. Opći sud smatra da „iz toga proizlazi da je osnova koja služi kao zajednički nazivnik bliža od one koja se sastoji od svih plaćenih sati i da, slijedom toga, proizlazi da je satnica viša”, tako da, „jednom primijenjena na sate koji su stvarno odrađeni u okviru projekata, dovodi do prijave većih troškova”.

20

U točki 55. pobijane presude Opći sud naveo je „da je smanjenje osnovice obračuna satnice i povećanje razine prihvatljivih troškova koji iz toga proizlaze imalo za učinak to da je Komisija sudjelovala u pokrivanju svih tužiteljevih troškova, neovisno o bilo kakvoj analizi njihove povezanosti s projektima koji su bili predmet financiranja Unije”. Opći je sud iz toga u točki 56. te presude zaključio da, „iako se takav pristup može legitimno razumjeti u okviru klasičnog ugovora o pružanju usluga, […] on ne može biti u skladu s posebnostima predmetnih ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava”.

21

Iz toga slijedi da je Opći sud smatrao da nije presudno pitanje je li količnik koji je tužitelj primijenio bio usko vezan uz predmetne projekte u ugovorima o dodjeli bespovratnih sredstava, već jesu li primjenom navedenog količnika troškovi bili raspoređeni na sve sate rada, što je jamčilo da se iz proračuna Unije ne financiraju troškovi koji se odnose na nadzor projekta, na obuku, na sudjelovanje na konferencijama, na istraživanje i na praćenje kontakata s klijentima.

22

Stoga Opći sud nije bio proturječan kada je u točki 58. pobijane presude utvrdio da je Komisija osnovano odbila primjenu metode knjiženja troškova koju je predložio tužitelj, s obrazloženjem da je ona dovodila do prijavljivanja troškova koji nisu bili ni stvarni, ni ekonomični, ni potrebni za provedbu projekta u smislu članka II.19 općih uvjeta.

23

Proizlazi da prvi žalbeni razlog treba odbiti.

24

Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud, time što nije utvrdio da je Komisija prekršila opće načelo dobre vjere koje treba prevladavati u odnosima između institucija Unije i subjekata na tržištu, sâm prekršio to načelo.

25

Prvim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelj ističe da je Komisija prekršila navedeno načelo, s obzirom na to da u članku II.19 i sljedećima općih uvjeta nije pojasnila način na koji druga ugovorna strana treba obračunati prihvatljive troškove. On smatra da je stoga Komisija samo navela opća načela i u članku II.19 stavku 1. točki (b) općih uvjeta uputila na uobičajena računovodstvena načela druge ugovorne strane. Pojašnjava da je načelo dobre vjere sastavni dio općih načela prava Unije koja je uspostavio Sud. U tom pogledu upućuje na više presuda, među kojima su one od 12. srpnja 1957., Algera i dr./Zajednička skupština (7/56 i 3/57 do 7/57, EU:C:1957:7, str. 114. i 115.) i od 29. travnja 2004., IPK‑München i Komisija (C‑199/01 P i C‑200/01 P, EU:C:2004:249, t. 78.).

26

Drugim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelj ističe da je Opći sud – time što je u točkama 50. do 63. pobijane presude odbio primjenu metode obračuna satnice koju on predlaže i time što je u njezinoj točki 59. samo naveo da se upućivanjem na model ukupnog troška ne može dokazati sukladnost metode obračuna koju je primijenio žalitelj, osobito s člankom II.19 stavkom 1. točkom (a) općih uvjeta – također prekršio to načelo.

27

Komisija ponajprije tvrdi da drugi žalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten i, podredno, da nije osnovan.

28

U odnosu na prvi dio drugog žalbenog razloga, koji se temelji na tome da je Komisija prekršila opće načelo dobre vjere prava Unije, valja utvrditi da svojom argumentacijom koju je istaknuo u njegovu potporu žalitelj samo dovodi u pitanje Komisijinu odluku. Stoga je takva argumentacija, koja nije usmjerena protiv pobijane presude, u okviru žalbe nedopuštena.

29

U odnosu na drugi dio tog žalbenog razloga, koji se temelji na tome da je Opći sud prekršio načelo dobre vjere, valja podsjetiti da bi, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, dopustiti stranci da pred Sudom prvi put iznese neki razlog na koji se nije pozvala pred Općim sudom značilo omogućiti joj da pred Sudom vodi širi postupak od onoga koji se vodio pred Općim sudom. U okviru žalbe nadležnost Suda u načelu je ograničena na ispitivanje ocjene razloga Općeg suda koji su bili izneseni pred taj sud. Međutim, argument koji nije bio istaknut u prvom stupnju ne predstavlja novi razlog koji je nedopušten u stadiju žalbe ako je riječ samo o proširenju argumentacije već iznesene u kontekstu razloga navedenog u tužbi pred Općim sudom (presuda od 28. srpnja 2016., Tomana i dr./Vijeće i Komisija, C‑330/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:601, t. 33. i navedena sudska praksa).

30

Budući da tim drugim dijelom navedenog žalbenog razloga žalitelj ističe da je Opći sud trebao utvrditi da je Komisija povrijedila načelo dobre vjere, valja navesti da argumentacija koja se odnosi na povredu tog načela nije istaknuta pred Općim sudom. Stoga, drugi dio drugog žalbenog razloga predstavlja novu argumentaciju i treba je smatrati nedopuštenom.

31

Stoga drugi žalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten.

32

Svojim trećim žalbenim razlogom žalitelj prigovara Općem sudu da je iskrivio dokaze.

33

Prvim dijelom tog žalbenog razloga žalitelj ističe da je Opći sud iskrivio dokaze i činjenice koje je on istaknuo u potporu svojoj argumentaciji, time što je u točkama 55., 56. i 58. pobijane presude zaključio da je žalitelja metoda knjiženja troškova koju je primijenio dovela do prikazivanja troškova koji nisu bili ni stvarni, ni ekonomični, ni potrebni za provedbu projekta i stoga se nisu mogli smatrati prihvatljivima za ostvarenje predmetnih projekata. U tom pogledu pojašnjava da je Opći sud u točki 46. te presude podsjetio „da prihvatljivi troškovi [nisu mogli] imati za posljedicu to da ugovaratelj ostvari profit”. Međutim, s jedne strane, u okviru svoje tužbe u prvostupanjskom postupku žalitelj je istaknuo da njegova metoda obračuna nije dovela do toga da ostvaruje profit, već je, suprotno tomu, njezina primjena mogla najviše dovesti do pokrivanja njegovih troškova koji su vezani uz projekte, dok bi Komisijina metoda obračuna dovela do toga da bi imao znatne gubitke. S druge strane, razlog sadržan u točki 58. navedene presude temelji se na pogrešnim elementima, s obzirom na to da su oni opovrgnuti elementima koje je žalitelj istaknuo i dokazao.

34

Drugim dijelom navedenog žalbenog razloga žalitelj prigovara Općem sudu to što je presudio da je ostvario profit i da nije postojala dovoljno uska veza između zatraženih troškova i predmetnih projekata a da pritom nije prikupio dokaze o metodi obračuna koju je on primijenio.

35

Trećim dijelom istog žalbenog razloga žalitelj prigovara Općem sudu da nije dao definiciju „svih troškova”, kada je u točki 55. pobijane presude naveo da je tužiteljeva metoda obračuna imala za učinak to da je Komisija sudjelovala „u pokrivanju svih tužiteljevih troškova”.

36

Konačno, četvrtim dijelom trećeg žalbenog razloga žalitelj ističe da je Opći sud očito iskrivio Komisijinu argumentaciju u dijelu u kojem je u točki 61. pobijane presude naveo da je tumačenje članka II.19 i sljedećih općih uvjeta bilo „jasno”. Međutim, Komisija je također dvosmisleno protumačila te uvjete, s obzirom na to da je kao količnik za obračun satnice ponekad uzela u obzir „troškove osoblja”, a ponekad „sve troškove”.

37

Komisija smatra da treći žalbeni razlog treba odbiti.

38

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, Opći sud jedini je nadležan utvrditi činjenice, osim u slučaju kada sadržajna netočnost njegovih utvrđenja proizlazi iz dijelova spisa koji su mu podneseni, te ocijeniti podnesene dokaze. Dakle, utvrđivanje tih činjenica i ocjenjivanje tih dokaza ne predstavlja, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, pravno pitanje koje je kao takvo podložno nadzoru Suda (presuda od 29. listopada 2015., Komisija/ANKO, C‑78/14 P, EU:C:2015:732, t. 22. i navedena sudska praksa).

39

Kada navodi da je Opći sud iskrivio dokaze, žalitelj treba primjenom članka 256. UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda precizno navesti dokaze koji su prema njegovu mišljenju iskrivljeni i dokazati pogreške u analizi koja je prema njegovoj procjeni dovela do toga da je Opći sud iskrivio dokaze. Usto, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iskrivljavanje mora očito proizlaziti iz sadržaja spisa a da nije potrebno provoditi novu ocjenu činjenica i dokaza (presuda od 30. studenoga 2016., Komisija/Francuska i Orange, C‑486/15 P, EU:C:2016:912, t. 99. i navedena sudska praksa).

40

Iako se svojim trećim žalbenim razlogom žalitelj poziva na iskrivljavanje dokaza, valja utvrditi da prvim i četvrtim dijelom koji su istaknuti u potporu navedenom žalbenom razlogu on samo prigovara ocjenama činjenica koje je Opći sud proveo, s jedne strane, u točkama 55., 56. i 58. pobijane presude – prema kojima je, u biti, tužiteljeva metoda obračuna dovodila do prijavljivanja troškova koji nisu bili ni stvarni, ni ekonomični, ni potrebni za provedbu predmetnih projekata – i, s druge strane, u točki 61. te presude, prema kojima su članci II.19 do II.21 općih uvjeta bili jasni. Žalitelj u biti pokušava od Suda ishoditi novu ocjenu činjenica u tom pogledu a da pritom nije precizno naveo koji je to dokaze Opći sud iskrivio. Stoga prvi i četvrti dio trećeg žalbenog razloga treba smatrati nedopuštenim.

41

U odnosu na drugi dio tog žalbenog razloga, ne može se Općem sudu prigovoriti da nije prikupio potrebne dokaze, s obzirom na to da je na žalitelju da dostavi, ako je to potrebno, sve dokaze koji su takve naravi da podupiru i potkrepljuju njegove argumente koje je istaknuo u okviru tužbe pred Općim sudom (vidjeti u tom smislu rješenje od 30. lipnja 2015., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑575/14 P, neobjavljeno, EU:C:2015:443, t. 21.).

42

U odnosu na treći dio trećeg žalbenog razloga, kojim žalitelj Općem sudu prigovara da nije definirao izraz „svi troškovi” iz točke 55. pobijane presude, dovoljno je utvrditi da taj navod nije razumljiv i nije od važnosti u okviru žalbenog razloga koji se temelji na iskrivljavanju dokaza, s obzirom na to da se ne odnosi na dokaz.

43

Iz toga proizlazi da treći žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

44

Svojim četvrtim žalbenim razlogom žalitelj ističe da je Opći sud – time što je u točki 61. pobijane presude utvrdio da je tumačenje članaka II.19 do II.21 općih uvjeta u odnosu na metodu utvrđenja spornih troškova bilo jasno i da, slijedom toga, nije trebalo primijeniti načela belgijskog Građanskog zakonika – prekršio članke 1162., 1134. i 1135. tog zakonika.

45

U tom pogledu navodi da je Komisija bila dužna prije sklapanja predmetnih ugovora jasno precizirati načine utvrđenja troškova. Ističe da su ugovori u odnosu na to pitanje bili neprecizni, s obzirom na to da nisu dana ta pojašnjenja. Stoga ih je trebalo tumačiti u skladu s gore navedenim odredbama belgijskog prava, kojima je predviđeno da, u slučaju dvojbe prilikom tumačenja, sporazum treba tumačiti na štetu onoga koji je obvezu odredio i u korist onoga koji je na obvezu pristao te da su ugovorne strane podvrgnute obvezi izvršavanja ugovorâ u dobroj vjeri. Žalitelj smatra da je Opći sud trebao zaključiti da je metoda obračuna satnice koju je on predložio bila u skladu s općim uvjetima predmetnih ugovora i gore navedenim odredbama belgijskog Građanskog zakonika. Ističe da je u tim okolnostima Opći sud trebao smatrati da su sporne obavijesti o terećenju protivne ugovorima i stoga nezakonite.

46

U tom pogledu žalitelj također ističe da je, u skladu sa sudskom praksom Suda i osobito s presudom od 26. veljače 2015., Planet/Komisija (C‑564/13 P, EU:C:2015:124, t. 21.), tumačenje i primjena članaka 1162., 1134. i 1135. belgijskog Građanskog zakonika, kao relevantnih odredbi nacionalnog prava koje se primjenjuje na ugovore na temelju arbitražne klauzule, pravno pitanje koje se u okviru žalbe može postaviti Sudu.

47

Komisija smatra da četvrti žalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten ili bespredmetan.

48

Svojim četvrtim žalbenim razlogom žalitelj u biti prigovara Općem sudu da u točki 61. pobijane presude nije primijenio članke 1162., 1134. i 1135. belgijskog Građanskog zakonika, s obrazloženjem da je definicija izravnih i neizravnih prihvatljivih troškova sadržana u člancima II.19 do II.21 općih uvjeta bila jasna i da, slijedom toga, nije trebalo primijeniti načela belgijskog građanskog prava o tumačenju ugovorâ.

49

Valja ipak utvrditi da time žalitelj u biti osporava tumačenje članaka II.19 do II.21 općih uvjeta ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava u kojem je Opći sud zaključio da su oni bili jasni. Međutim, tumačenje ugovorne odredbe koje je proveo Opći sud predstavlja činjenično pitanje koje kao takvo nije podložno nadzoru Suda (vidjeti u tom smislu presudu od 29. listopada 2015., Komisija/ANKO, C‑78/14 P, EU:C:2015:732, t. 23.).

50

Iz toga proizlazi da četvrti žalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten.

51

Prvim dijelom koji je istaknut u prilog petom žalbenom razlogu žalitelj ističe da je Opći sud prekršio svoju obvezu obrazlaganja time što je u točki 79. pobijane presude odbio kao „očito neosnovanu” – a da u tom pogledu nije dao druga pojašnjenja – žaliteljevu argumentaciju koja se temelji na tome da je članak II.30 općih uvjeta protivan moralnim načelima zaštićenima člankom 1172. belgijskog Građanskog zakonika.

52

Drugim dijelom tog žalbenog razloga žalitelj prigovara Općem sudu da je propustio ispitati pitanje ništetnosti članka II.30 općih uvjeta, s obzirom na to da je, prema njegovu mišljenju, taj članak protivan člancima 1172. i 1231. belgijskog Građanskog zakonika. Žalitelj priznaje da je Opći sud ograničio učinke primjene članka II.30 općih uvjeta. U tom je cilju, s jedne strane, u točki 94. pobijane presude smatrao da se navedeni članak ne može primijeniti na običnu štetu povezanu s kašnjenjem povrata neosnovano plaćenih predujmova. S druge strane, primijenio je mogućnost predviđenu u članku 1231. belgijskog Građanskog zakonika i smanjio iznos paušalnih naknada čije plaćanje Komisija ima pravo tražiti na 10 % iznosa predujmova koje treba vratiti. Na taj je način Opći sud proveo smanjenje iznosa koje treba vratiti i pritom zadržao primjenu članka II.30 općih uvjeta na predmetni slučaj. Žalitelj ipak ističe da je Opći sud trebao proglasiti ništetnost tog članka II.30 jer je protivan članku 1172. belgijskog Građanskog zakonika i stoga zaključiti da tužitelj nije bio dužan platiti bilo kakvu naknadu.

53

U tom pogledu žalitelj se poziva na ustaljenu sudsku praksu u području nepoštenih uvjeta prema potrošačima, u kojoj je Sud smatrao da nadležni sud ne može od nepoštenih općih uvjeta ugovora zadržati samo onaj njihov dio koji je ostao zakonit, već, suprotno tomu, treba isključiti njihovu primjenu u odnosu na drugu ugovornu stranu (presuda od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito, C‑618/10, EU:C:2012:349, t. 58. i sljedeće). Žalitelj smatra da je ta sudska praksa primjenjiva u predmetnom slučaju, s obzirom na to da je, poput potrošačâ, slabija strana ugovora o financiranju Unije kojoj se nalažu Komisijini opći ugovorni uvjeti o kojima ne može pregovarati.

54

Komisija smatra da peti žalbeni razlog treba odbiti.

55

U odnosu na prvi dio petog žalbenog razloga, koji se temelji na nedostatku u obrazloženju, valja podsjetiti, s jedne strane, da prema ustaljenoj sudskoj praksi u okviru žalbenog postupka nadzor Suda ima za cilj, među ostalim, provjeriti je li Opći sud dovoljno pravno odgovorio na sve argumente koje je iznio žalitelj i, s druge strane, da žalbeni razlog koji se temelji na izostanku odgovora Općeg suda na argumente koji su izneseni u prvostupanjskom postupku u biti znači isticanje povrede obveze obrazlaganja koja proizlazi iz članka 36. Statuta Suda Europske unije, koji se na Opći sud primjenjuje na temelju njegova članka 53. prvog stavka i članka 117. Poslovnika Općeg suda (presuda od 11. svibnja 2017., Dyson/Komisija, C‑44/16 P, EU:C:2017:357, t. 37. i navedena sudska praksa).

56

U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da Općem sudu obveza obrazlaganja koju ima ne nalaže da pruži obrazloženje kojim bi se iscrpno i pojedinačno osvrnuo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u sporu i da obrazloženje Općeg suda, dakle, može biti implicitno, pod uvjetom da se njime omogućuje zainteresiranim osobama da saznaju razloge zbog kojih Opći sud nije prihvatio njihove argumente, a Sudu da raspolaže dostatnim elementima za izvršavanje svojeg nadzora (presuda od 11. svibnja 2017., Dyson/Komisija, C‑44/16 P, EU:C:2017:357, t. 38. i navedena sudska praksa).

57

U ovom slučaju u točki 79. pobijane presude Opći sud odbio je kao očito neosnovanu žaliteljevu argumentaciju koja se temelji na navodnoj protivnosti članka II.30 općih uvjeta moralnim načelima zaštićenima člankom 1172. belgijskog Građanskog zakonika. Time se ograničio na odbijanje te argumentacije a da pritom nije naveo nikakav razlog u potporu svojoj ocjeni.

58

Iako je točno da je žaliteljeva tvrdnja odbijena kao „očito” neosnovana, ostaje činjenica da odbijanje argumenta koji je istaknuo žalitelj, neovisno o tome koliko je očito, ne oslobađa Opći sud od njegove obveze da obrazloži svoju odluku. Opći sud stoga je svoju ocjenu nedostatno obrazložio, što, međutim, u predmetnom slučaju nije takve naravi da dovodi do ukidanja pobijane presude.

59

Naime, kao što je to Opći sud naveo u točki 76. pobijane presude, ispitivanje četvrtog dijela tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na paušalne naknade, podrazumijevalo je provjeru je li Komisijina primjena tog članka u okolnostima predmetnog slučaja bila u skladu s pravilima belgijskog Građanskog zakonika kojima je uređena primjena odredbi o ugovornoj kazni. Budući da je u belgijskom pravu, koje se primjenjuje na sporne ugovore o dodjeli bespovratnih sredstava, predviđena primjena tih odredbi i da je, u skladu s člankom 1229. belgijskog Građanskog zakonika, kao što je to Opći sud naveo u točkama 81. i 82. pobijane presude, učinak takve odredbe o ugovornoj kazni da nadomjesti zakašnjenje u izvršenju glavne obveze ili njezino neizvršenje, odredba o ugovornoj kazni predviđena u članku II.30 općih uvjeta ne može se, slijedom toga, smatrati nezakonitom ili protivnom moralnim načelima.

60

U odnosu na drugi dio petog žalbenog razloga, valja utvrditi da se on temelji na pretpostavci da su prekršeni članci 1172. i 1231. belgijskog Građanskog zakonika.

61

Međutim, kao što to proizlazi iz ispitivanja prvog dijela petog žalbenog razloga, Opći sud nije prekršio članak 1172. belgijskog Građanskog zakonika. U odnosu na njegov članak 1231., dovoljno je podsjetiti da, kao što je to Opći sud osnovano naveo u točki 90. pobijane presude, ta odredba ne uvjetuje valjanost odredbe o ugovornoj kazni, već omogućuje sudu da smanji iznos koji je vjerovnik zatražio kada on očito premašuje iznos koji su stranke mogle utvrditi za popravljanje štete koja proizlazi iz neizvršavanja predmetnog sporazuma.

62

Osim toga, u odnosu na argument koji se temelji na presudi od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito (C‑618/10, EU:C:2012:349), kako bi se potkrijepila tvrdnja da je Opći sud trebao članak II.30 općih uvjeta proglasiti neprimjenjivim, valja utvrditi da je on prvi put istaknut pred Sudom i da ga treba odbiti zbog istih razloga kao što su oni izloženi u točki 29. ove presude.

63

Iz toga proizlazi da peti tužbeni razlog treba odbiti.

64

Žalitelj zahtjeva ukidanje točke 4. izreke pobijane presude, u kojoj mu je Opći sud naložio snošenje vlastitih troškova, uključujući i one koji se odnose na drugi i treći dio tužbenog zahtjeva, glede kojih je postupak obustavljen.

65

Treba podsjetiti da na temelju članka 58. drugog stavka Statuta Suda Europske unije „žalba samo protiv odluke o naknadi troškova ili o njihovoj visini nije dopuštena”. Nadalje, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u slučaju kad su svi drugi žalbeni razlozi odbijeni, zahtjevi koji se odnose na navodnu nepravilnost odluke Općeg suda o troškovima trebaju se primjenom te odredbe odbaciti kao nedopušteni (vidjeti osobito rješenje od 16. rujna 2005., Schmoldt i dr./Komisija, C‑342/04 P, neobjavljeno, EU:C:2005:562, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

66

Iz toga proizlazi da, s obzirom na to da su svi drugi žalbeni razlozi odbijeni, dio žalbenog zahtjeva koji se odnosi na navodnu nepravilnost odluke Općeg suda o troškovima treba proglasiti nedopuštenim.

67

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da žalbu treba odbiti u cijelosti.

68

Sukladno članku 138. stavku 1. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju njegova članka 184. stavka 1., stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija podnijela zahtjev da se žalitelju naloži snošenje troškova i da on nije uspio u svojem žalbenom zahtjevu, treba mu naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenoga, Sud (deseto vijeće) proglašava i presuđuje: