—

za Staatsanwaltschaft München I, H. Kornprobst, u svojstvu agenta,

—

za njemačku vladu, T. Henze i M. Hellmann, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, R. Troosters i S. Grünheid, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 2., članka 3. stavka 1. točke (c) i članka 6. stavaka 1. i 3. Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informaciju u kaznenom postupku (SL L 142, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 48.).

2

Zahtjevi su podneseni u okviru kaznenih postupaka protiv Ioanosa Trance i Ionela Oprie, zbog krađe, kao i protiv Tanje Reiter, zbog nanošenja tjelesne ozljede i pružanja otpora policiji.

3

Članak 2. stavak 1. Direktive 2012/13 određuje njezino područje primjene kako slijedi:

„Ova se Direktiva primjenjuje od trenutka kada nadležna tijela država članica obavijeste osobe da su osumnjičene ili okrivljene za počinjenje kaznenog djela pa do završetka postupka, pri čemu se misli na konačno rješavanje pitanja je li osumnjičenik ili okrivljenik počinio kazneno djelo, uključujući, ako je to potrebno, određivanje sankcije i odlučivanje o žalbi.”

4

Članak 3. stavak 1. te direktive definira pravo na informiranje o pravima kako slijedi:

„Države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili okrivljenicima žurno pruže informacije barem o sljedećim postupovnim pravima, kako se primjenjuju prema nacionalnom pravu, kako bi im se omogućilo djelotvorno ostvarivanje tih prava:

[…]

[…]”

5

Članak 6. navedene direktive naslovljen „Pravo na informiranje o optužbama”, u svojim stavcima 1. i 3. određuje:

„1.   Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici dobiju informacije o kaznenim djelima za koja se sumnjiče ili za čije počinjenje su okrivljeni. Te se informacije dostavljaju žurno i uz toliko detalja koliko je potrebno kako bi se osigurala pravičnost postupka i djelotvorno ostvarivanje prava na obranu.

[…]

3.   Države članice osiguravaju da se najkasnije po dostavljanju optužnice sudu, pruže detaljne informacije o optužbama, uključujući vrstu i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, kao i vrstu sudjelovanja od strane okrivljene osobe.”

6

Članak 44. Strafprozessordnung (Zakonik o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: StPO), određuje:

„Ako je netko bez svoje krivnje spriječen ispoštovati neki rok, na njegov će se zahtjev odrediti povrat u prijašnje stanje. Osoba koja nije obaviještena u skladu s člankom 35. prvom i drugom rečenicom, nije kriva za nepoštovanje roka za podnošenje pravnog sredstva. […].”

7

Članak 116. StPO‑a određuje:

„1)   Sud će odgoditi izvršenje uhidbenog naloga koji je obrazložen jedino rizikom od bijega, ako je sa zadovoljavajućom sigurnošću moguće zaključiti da će i manje ograničavajuće mjere također omogućiti postizanje cilja koji se ostvaruje istražnim zatvorom. Osobito dolaze u obzir […]

[…]

8

Članak 116.a stavak 3. StPO‑a glasi:

„Okrivljenik koji zahtijeva odgodu izvršenja uhidbenog naloga uz davanje jamstva, i koji ne boravi u teritorijalnom području primjene ovog zakona, dužan je dati punomoć za primanje dostava osobi koja boravi na području nadležnog suda.”

9

Članak 127.a StPO‑a predviđa:

„1)   Kada okrivljenik nema prebivalište ili boravište na teritorijalnom području primjene ovoga zakona i uvjeti za izdavanje uhidbenoga naloga su ispunjeni samo zbog postojanja rizika od bijega, može se odustati od nalaganja ili produžavanja njegova uhićenja

2)   Članak 116.a stavci 1. i 3. primjenjuju se na odgovarajući način.”

10

Članak 132. stavak 1. StPO‑a određuje:

„Ako okrivljenik, za kojega se osnovano sumnja da je počinio kazneno djelo, nema prebivalište ili boravište na teritorijalnom području primjene ovoga zakona i uvjeti za izdavanje uhidbenoga naloga nisu ispunjeni, rješenjem se može odrediti u svrhu osiguranja vođenja kaznenog postupka da okrivljenik:

11

Članak 410. StPO‑a glasi kako slijedi:

„1.   Okrivljenik može uložiti prigovor protiv kaznenog naloga sudu koji ga je izdao u roku od dva tjedna od njegove dostave pisano ili usmeno na zapisnik tajništvu suda […]

2.   Prigovor se može ograničiti na određene točke.

3.   Ako protiv kaznenog naloga nije pravodobno uložen prigovor, on stječe svojstvo pravomoćne presude.”

12

U predmetu C‑124/16, I. Tranca, koji je optužen za krađu, može dobiti novčanu kaznu u visini od 20‑30 dnevnih iznosa. U predmetu C‑213/16, T. Reiter, koja je optužena za nanošenje tjelesne ozljede i pružanje otpora policiji, može dobiti novčanu kaznu u visini od 50 do 70 dnevnih iznosa. Iz odluka o upućivanju zahtjeva proizlazi da i I. Tranca i T. Reiter nemaju prebivalište ni boravište ni u Njemačkoj ni u njihovoj državi podrijetla.

13

Tužiteljstvo u Münchenu od nadležnog suca istrage Amtsgericht München (Općinski sud u Münchenu, Njemačka) zatražilo je izdavanje uhidbenih naloga protiv navedenih osoba kako bi ih se zadržalo u istražnom zatvoru zbog rizika od bijega.

14

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev iznosi da sudac istrage tijekom ispitivanja tog zahtjeva mora, prema njemačkom pravu, ocijeniti posebice proporcionalnost istražnog zatvora i, u tu svrhu, provjeriti mogu li se primijeniti manje ograničavajuće mjere.

15

Naime, u slučajevima kao što su oni iz glavnih postupaka, članci 116., 116.a i 127.a StPO‑a predviđaju, posebice, da sudac odgađa izvršenje uhidbenog naloga koji je obrazložen isključivo rizikom od bijega, ako okrivljenik može dati primjereno jamstvo koje pokriva predvidljiv iznos novčane kazne koja mu se može izreći.

16

Iz navedenih članaka proizlazi i da okrivljenik koji ne boravi na njemačkom državnom području, protiv kojega je izdan takav uhidbeni nalog, mora odrediti punomoćnika za dostavu mjera ili akata koji se na njega odnose.

17

Međutim, u okviru ispitivanja koje prethodi izdavanju ili izvršenju uhidbenog naloga, sudac istrage mora provjeriti i omogućavaju li takve alternativne mjere brzo okončanje kaznenog postupka pod istim uvjetima kao i da je okrivljenik stavljen u istražni zatvor.

18

Međutim, to bi bio slučaj samo ako bi okrivljeniku bilo moguće dostaviti kazneni nalog na način da se može osigurati da on postane konačan. Osobito bi, ako je okrivljenikovo boravište nepoznato, to podrazumijevalo da se taj kazneni nalog može dostaviti njegovu punomoćniku, i da od te dostave počinje teći rok za prigovor, po isteku kojeg navedeni kazneni nalog postaje pravomoćan i izvršan.

19

Međutim, sud koji je uputio zahtjev izražava sumnju u to da je postupak izdavanja kaznenog naloga njemačkog prava sukladan s Direktivom 2012/13, kako ju je protumačio Sud u svojoj presudi od 15. listopada 2015., Covaci (C‑216/14, EU:C:2015:686).

20

U toj je presudi Sud presudio da članak 2., članak 3. stavak 1. točku (c) i članak 6. stavke 1. i 3. Direktive 2012/13 o pravu na informiranje u kaznenom postupku treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo države članice koje u kaznenom postupku zahtijeva da okrivljenik koji nema boravište u toj državi članici imenuje punomoćnika za primanje pismena u svrhu dostave kaznenog naloga koji se odnosi na njega pod uvjetom da okrivljenik ima pravo na cijeli rok za podnošenje prigovora protiv navedenoga naloga, odnosno da se taj rok ne može skratiti za vrijeme koje je nužno punomoćniku da navedeni nalog dostavi njegovu adresatu.

21

Međutim, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, to bi rješenje, ako bi ga se primijenilo na postupke koji se pred njim vode, a u kojima boravište okrivljenika nije poznato, za posljedicu imalo sprječavanje toga da kazneni nalog postane konačan. Naime, kako se on ne bi mogao osobno predati adresatu, rok za podnošenje prigovora ne bi mogao početi teći.

22

Stoga je, prema mišljenju tog suda, pitanje koje se postavlja ono je li njemačko pravo u skladu s pravom Unije kako ga tumači Sud, ako se to nacionalno pravo tumači na način da dostava kaznenog naloga punomoćniku okrivljenika koji nema poznato boravište dovodi do toga da rok za podnošenje prigovora protiv naloga počinje teći, ali pri čemu, u slučaju da okrivljenik bude prekludiran, on ipak ostaje u mogućnosti zahtijevati povrat u prijašnje stanje kako bi podnio prigovor protiv naloga.

23

Sud koji je uputio zahtjev iznosi da bi alternativa toj mogućnosti pribjegavanja punomoćniku u okolnostima kada okrivljenik ne raspolaže poznatim boravištem, a koja bi se sastojala od izvršenja uhidbenog naloga izdanog protiv okrivljenika, i njegova stavljanja u istražni zatvor, kako bi mu bilo moguće dostaviti kazneni nalog, bila više ograničavajuća nego što je to predloženo tumačenje nacionalnog prava. On smatra i da takvo tumačenje poštuje načelo pravičnog postupka, jer okrivljenik poznaje punomoćnikovo ime i adresu, jer je obaviješten o njegovoj ulozi i jer ostaje slobodan kod punomoćnika se raspitati o izdavanju kaznenog naloga protiv sebe.

24

U tim je okolnostima Amtsgericht München (Općinski sud u Münchenu) odlučio odgoditi svoje odluke u pogledu izdavanja predmetnih uhidbenih naloga, te postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja koja su na identičan način formulirana u predmetima C‑124/16 i C‑213/16:

25

I. Opria, koji je rumunjski državljanin, u Njemačkoj je optužen za krađu. Iz odluke o upućivanju zahtjeva proizlazi da navedena osoba nema ni boravište ni stalno prebivalište ni u Njemačkoj ni u državi svojeg porijekla.

26

I. Opria je imenovao punomoćnika za primanje dostave kaznenih mjera koje se na njega odnose. Na zahtjev tužiteljstva Amtsgericht München (Općinski sud u Münchenu) 13. listopada 2015. protiv njega je donio kazneni nalog te mu je odredio novčanu kaznu u iznosu od 300 eura. Taj je kazneni nalog dostavljen imenovanom punomoćniku, koji je 27. listopada 2015. potvrdio primitak navedenih dokumenata.

27

Kako sudu u predviđenom roku za ulaganje prigovora nije pristigla nikakva izjava okrivljenika, tajnik tog suda je 11. studenoga 2015. na navedeni nalog stavio klauzulu pravomoćnosti.

28

Tužiteljstvo, kao tijelo nadležno za izvršenje kazne, nakon što je odbijeno s više drugih pravnih sredstava kojima se htjelo utvrditi zakonitost izvršenja kazne, a pozivajući se na presudu od 15. listopada 2015., Covaci (C‑216/14, EU:C:2015:686), od spomenutog je tajnika zahtijevalo ukidanje te klauzule. Taj je zahtjev odbijen odlukom od 2. veljače 2016. Potom je tužiteljstvo podnijelo tužbu u tom smislu pred Amtsgericht München (Općinski sud u Münchenu), koji ju je rješenjem od 17. veljače 2016. odbio kao nedopuštenu. Potom je 22. veljače 2016. u posljednjem stupnju podnijelo pred Landgericht München I (Zemaljski sud u Münchenu I) „izravnu žalbu” (sofortige Beschwerde) protiv tog rješenja.

29

Sud koji je uputio zahtjev smatra da rješavanje postupka koji se pred njim vodi, i koji se odnosi na zakonitost stavljanja ovršne klauzule na predmetni kazneni nalog, ovisi o tome je li rok za podnošenje prigovora počeo teći od dostave naloga punomoćniku.

30

Nakon što je utvrdio da je, u skladu s presudom od 15. listopada 2015., Covaci (C‑216/14, EU:C:2015:686), dopuštena obveza da okrivljenik, u određenim okolnostima, u okviru kaznenog postupka mora imenovati punomoćnika za primanje dostave kaznenog naloga koji se na njega odnosi, pod uvjetom da ima pravo na cijeli rok za podnošenje prigovora protiv navedenoga naloga, sud koji je uputio zahtjev ispituje različita tumačenja njemačkog prava o kojem je riječ, a koja bi omogućila da se tom uvjetu udovolji.

31

Prema njegovu mišljenju, prvo bi se tumačenje sastojalo u tome da rok za podnošenje prigovora počinje teći tek nakon trenutka u kojem je okrivljenik stvarno saznao za kazneni nalog koji se na njega odnosi. Međutim, to bi tumačenje u biti bilo contra legem, s obzirom na to da mjerodavno njemačko pravo jasno određuje da taj rok počinje teći nakon dostave naloga punomoćniku.

32

Drugo bi se tumačenje sastojalo u tome da se po službenoj dužnosti svaka dostava kaznenih naloga punomoćnicima smatra nedopuštenom, što bi uzrokovalo znatna ugrožavanja njemačkog pravnog poretka.

33

U skladu s trećim mogućim tumačenjem njemačkog prava, nacionalne odredbe koje se odnose na povrat u prijašnje stanje bi se mogle tumačiti u skladu s člankom 6. Direktive 2012/13. Tako bi se prigovor protiv navedenog kaznenog naloga po službenoj dužnosti trebalo smatrati kao da je podnesen u roku, ako je pisanim putem podnesen tijekom dva tjedna od trenutka kada je dotična osoba uistinu saznala za njega.

34

Međutim, kako Landgericht München I (Zemaljski sud u Münchenu I), sumnja u sukladnost posljednjeg tumačenja s Direktivom 2012/13, odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 2., članak 3. stavak 1. točku (c) i članak 6. stavke 1. i 3. [Direktive 2012/13] tumačiti na način da im se protive propisi države članice prema kojima se u okviru kaznenog postupka protiv optuženika, koji u toj državi članici nema prebivalište ili uobičajeno boravište, dostava kaznenog naloga izdanog protiv optuženika može izvršiti opunomoćeniku za primanje pismena za dostavu kojeg je imenovao optuženik s posljedicom da kazneni nalog istekom (dvotjednog) roka za prigovor koji počinje teći dostavom opunomoćeniku za primanje pismena za dostavu postaje pravomoćan, čak i onda kad prema propisima države članice svakom takvom optuženiku koji u roku od dva tjedna od svojeg stvarnog saznanja za kazneni nalog podnese pisani prigovor protiv kaznenog naloga nadležnom sudu treba po službenoj dužnosti odobriti povrat u prijašnje stanje s posljedicom da od donošenja odluke o povratu u prijašnje stanje postupak treba nastaviti kao da je prigovor pravodobno podnesen?”

35

Svojim pitanjima, na koja valja odgovoriti zajedno, sudovi koji su uputili zahtjeve u biti pitaju treba li članak 2., članak 3. stavak 1. točku (c) i članak 6. stavke 1. i 3. Direktive 2012/13 tumačiti na način da im se protivi zakonodavstvo države članice, kao što je ono iz glavnog postupka, koje, u okviru kaznenog postupka protiv okrivljenika koji u toj državi članici - a niti u svojoj državi podrijetla - nema prebivalište ili uobičajeno boravište, predviđa da isti mora imenovati punomoćnika za primanje dostave kaznenog naloga koji se na njega odnosi, i koje predviđa da rok za podnošenje prigovora protiv tog naloga, prije nego što postane izvršan, teče od dostave naloga punomoćniku, pri čemu okrivljenik ipak može zahtijevati povrat u prijašnje stanje ako stvarno nije znao za predmetni kazneni nalog.

36

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, valja podsjetiti da je Sud već presudio da, imajući u vidu članke 2., 3. i 6. Direktive 2012/13, dostavu kaznenog naloga, kao što je ona koju predviđa njemačko pravo, treba smatrati oblikom priopćavanja optužbe protiv dotične osobe koji treba poštovati zahtjeve postavljene tim člankom 6. (presuda od 15. listopada 2015., Covaci, C‑216/14, EU:C:2015:686, t. 61.).

37

Točno je da Direktiva 2012/13 ne uređuje načine na koje informacije o optužbi, predviđene u njezinu članku 6., trebaju biti priopćene toj osobi (presuda od 15. listopada 2015., CovaciC‑216/14, EU:C:2015:686, t. 62).

38

Međutim, tim načinima se ne smije dovesti u pitanje cilj koji je predviđen osobito tim člankom 6., a koji se sastoji, kao što također proizlazi iz uvodne izjave 27. navedene direktive, u tome da osumnjičenici i osobe okrivljene za počinjenje kaznenog djela mogu pripremiti svoju obranu i da se osigura pravičnost postupka (presuda od 15. listopada 2015., CovaciC‑216/14, EU:C:2015:686, t. 63).

39

U ovom slučaju, iz odluka kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku predviđa da se kazneni nalog dostavlja okrivljenikovu punomoćniku za primanje pismena i da okrivljenik ima rok od dva tjedna za podnošenje prigovora protiv toga naloga, s time da taj rok teče od dostave prigovora navedenom punomoćniku. Istekom toga roka nalog postaje pravomoćan.

40

U tom pogledu Sud je već istaknuo da i cilj koji se sastoji od toga da okrivljenik može pripremiti svoju obranu i potreba za izbjegavanjem svakog razlikovanja između, s jedne strane, okrivljenika koji imaju boravište na području primjene dotičnog nacionalnog zakona i, s druge strane, onih čije je boravište izvan njegova područja primjene, koji su jedini dužni imenovati punomoćnika za dostavu sudskih odluka, zahtijevaju da se okrivljeniku stavi na raspolaganje cijeli taj rok (presuda od 15. listopada 2015., CovaciC‑216/14, EU:C:2015:686, t. 65).

41

Međutim, točno je da bi se, u slučaju da rok od dva tjedna u predmetu u glavnom postupku počne teći od trenutka kad je okrivljenik stvarno saznao za kazneni nalog, time osiguralo da toj osobi bude na raspolaganju cijeli rok (presuda od 15. listopada 2015., CovaciC‑216/14, EU:C:2015:686, t. 66).

42

Međutim, članak 6. Direktive 2012/13 ne nameće obvezu da navedeni rok počne teći od trenutka kada je okrivljenik uistinu saznao za kazneni nalog. Nasuprot tome, važno je da postupak bude pravičan i da stvarno izvršavanje prava na obranu bude zajamčeno.

43

Međutim, Sud je već priznao da je tome tako kada, ako nacionalni propisi previđaju da rok za podnošenje prigovora počinje teći od dostave kaznenog naloga okrivljenikovu punomoćniku za primanje pismena, trajanje toga roka nije skraćeno za vrijeme potrebno da punomoćnik pošalje kazneni nalog njegovu adresatu, tako da potonjemu navedeni rok stoji u cijelosti na raspolaganju (presuda od 15. listopada 2015., CovaciC‑216/14, EU:C:2015:686, t. 67).

44

Stoga je na unutrašnjem pravnom poretku svake države članice da utvrdi pravne posljedice proteka takvog roka, među kojima su i uvjeti pod kojima odluka u kaznenom predmetu postaje konačna i izvršna.

45

Međutim, očito bi se ugrozilo cilj članka 6. Direktive 2012/13, koji je naveden i u točki 38. ove presude, ako adresat kaznenog naloga, kao što su nalozi iz glavnog predmeta, koji je postao konačan i izvršan, ne bi više mogao podnijeti prigovor protiv njega, iako nije znao za njegovo postojanje i sadržaj u trenutku u kojem je mogao izvršavati svoja prava obrane, jer mu, zbog nepostojanja poznatog boravišta, isti nije mogao biti osobno dostavljen.

46

Naime, u takvoj situaciji adresat takvog naloga ne samo da ne bi mogao koristiti cijeli rok za podnošenje prigovora već bi ga bio potpuno lišen.

47

Stoga se države članice moraju uvjeriti da okrivljenici ili osumnjičenici u okviru kaznenog postupka, koji, u okolnostima kao što su one iz glavnih postupaka, dostavu optužbe istaknute protiv njih prime tek u trenutku stadija izvršenja konačne osuđujuće odluke, ipak zadržavaju mogućnost da u potpunosti izvršavaju svoja prava obrane. U tu se svrhu okrivljenika, čim stvarno sazna za kaznenu odluku koja se na njega odnosi, mora staviti u isti položaj kao da mu je navedena odluka osobno dostavljena te on mora, osobito, moći raspolagati cijelim rokom za podnošenje prigovora.

48

No, kako su naveli sudovi koji su uputili zahtjev, iako nacionalno pravo predviđa da kazneni nalog postaje konačan nakon isteka roka za podnošenje prigovora, koji teče od dostave tog naloga punomoćniku okrivljene osobe, ono isto tako omogućuje toj osobi da zatraži povrat u prijašnje stanje i da faktično raspolaže rokom istog trajanja kako bi podnijela prigovor protiv naloga, od trenutka u kojem je dotična osoba saznala o njegovu postojanju.

49

Stoga su sudovi koji su uputili zahtjev dužni protumačiti nacionalno pravo, i osobito postupak povrata u prijašnje stanje i uvjete u kojima se on odvija, na način koji je sukladan zahtjevima članka 6. Direktive 2012/13.

50

Imajući sve navedeno u vidu, na prethodna pitanja valja odgovoriti da članak 2., članak 3. stavak 1. točku (c) i članak 6. stavke 1. i 3. Direktive 2012/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi zakonodavstvo države članice, kao što je ono iz glavnog postupka, koje, u okviru kaznenog postupka protiv okrivljenika koji u toj državi članici - a niti u svojoj državi podrijetla - nema prebivalište ili uobičajeno boravište, predviđa da isti mora imenovati punomoćnika za primanje dostave kaznenog naloga koji se na njega odnosi, i koje predviđa da rok za podnošenje prigovora protiv tog naloga, prije nego što postane izvršan, teče od dostave naloga punomoćniku.

51

Međutim, članak 6. Direktive 2012/13 zahtijeva da se tijekom izvršenja kaznenog naloga okrivljenika, čim je stvarno saznao za taj nalog, mora staviti u isti položaj kao da mu je navedena odluka osobno dostavljena te on mora, osobito, moći raspolagati cijelim rokom za podnošenje prigovora, uz korištenje, ako je to potrebno, pravom na povrat u prijašnje stanje.

52

Sud koji je uputio zahtjev dužan je paziti da nacionalni postupak povrata u prijašnje stanje, kao i uvjeti korištenja tim postupkom, budu primijenjeni u skladu s navedenim zahtjevima, kao i da taj postupak omogući stvarno izvršavanje prava predviđenih navedenim člankom 6.

53

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Članak 2., članak 3. stavak 1. točku (c) i članak 6. stavke 1. i 3. Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informaciju u kaznenom postupku, treba tumačiti na način da im se ne protivi zakonodavstvo države članice, kao što je ono iz glavnog postupka, koje, u okviru kaznenog postupka protiv okrivljenika koji u toj državi članici - a niti u svojoj državi podrijetla - nema prebivalište ili uobičajeno boravište, predviđa da isti mora imenovati punomoćnika za primanje dostave kaznenog naloga koji se na njega odnosi, i koje predviđa da rok za podnošenje prigovora protiv tog naloga, prije nego što postane izvršan, teče od dostave naloga punomoćniku.

Međutim, članak 6. Direktive 2012/13 zahtijeva da se tijekom izvršenja kaznenog naloga okrivljenika, čim je stvarno saznao za taj nalog, mora staviti u isti položaj kao da mu je navedena odluka osobno dostavljena te on mora, osobito, moći raspolagati cijelim rokom za podnošenje prigovora, uz korištenje, ako je to potrebno, pravom na povrat u prijašnje stanje.

Sud koji je uputio zahtjev dužan je paziti da nacionalni postupak povrata u prijašnje stanje, kao i uvjeti korištenja tim postupkom, budu primijenjeni u skladu s navedenim zahtjevima, kao i da taj postupak omogući stvarno izvršavanje prava predviđenih navedenim člankom 6.