1

Svojom žalbom, podnesenom tajništvu Suda 16. siječnja 2014., Europska komisija zatražila je od Suda ukidanje odluke Općeg suda Rusal Armenal/Vijeće (T‑512/09, EU:T:2013:571, u daljnjem tekstu: pobijana presuda) o poništenju Uredbe Vijeća (EZ) br. 925/2009 od 24. rujna 2009. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz određene aluminijske folije podrijetlom iz Armenije, Brazila i Narodne Republike Kine (SL L 262, str. 1.) (poglavlje 11., svezak 82., str. 156.) (u daljnjem tekstu: sporna uredba) u dijelu koji se odnosi na Rusal Armenal ZAO (u daljnjem tekstu: Rusal Armenal).

2

Ta žalba, podnesena protiv odluke kojom se poništava uredba, dovela je, u skladu s drugim stavkom članka 60. Statuta Suda Europske unije, do toga da se dan od kojeg pobijana presuda proizvodi učinke odgodi do dana eventualne odluke o odbijanju žalbe, bez utjecaja na pravo Rusal Armenala da pokrene postupak pred Sudom, na temelju članaka 278. UFEU‑a i 279. UFEU‑a, za suspenziju učinaka poništene uredbe ili određivanje svih ostalih privremenih mjera.

3

Zahtjevom podnesenim tajništvu Suda 2. travnja 2014. Rusal Armenal je u biti zatražio suspenziju učinaka sporne uredbe.

4

Rusal Armenal je društvo koje proizvodi i izvozi aluminijske proizvode osnovano u Armeniji 2000. godine. Dana 5. veljače 2003. Republika Armenija je pristupila Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO) potpisanom u Marakešu 15. travnja 1994. (SL 1994, L 336, str. 3.) i odobrenom Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986.‑1994.) (SL L 336, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 3.) (u daljnjem tekstu: Sporazum o osnivanju WTO‑a).

5

Nastavno na pritužbu od 28. svibnja 2008., Komisija je pokrenula antidampinški postupak u vezi s uvozom određene aluminijske folije porijeklom iz Armenije, Brazila i Kine. Obavijest o pokretanju tog postupka objavljena je u Službenom listu Europske unije od 12. srpnja 2008. (SL C 177, str. 13.).

6

Dana 7. travnja 2009. Komisija je usvojila Uredbu (EZ) br. 287/2009 o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz određene aluminijske folije podrijetlom iz Armenije, Brazila i Narodne Republike Kine (SL L 94, str. 17.) [neslužbeni prijevod].

7

Dana 24. rujna 2009. Vijeće Europske unije usvojilo je spornu uredbu kojom je u njezinom članku 1. stavku 2. uvedena osobito antidampinška pristojba na uvoz aluminijskih proizvoda koje proizvodi Rusal Armenal po stopi od 13,4% na neto cijenu franko granica Zajednice, neocarinjeno.

8

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 21. prosinca 2009., Rusal Armenal je podnio zahtjev za poništaj sporne uredbe. Naveo je pet razloga za poništaj, od kojih se prvi temelji na prigovoru nezakonitosti utemeljenom na povredi članka 2. stavaka 1. do 6. Uredbe Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995., o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1996, L 56, str. 1.) [neslužbeni prijevod], kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 2117/2005 od 21. prosinca 2005. (SL L 340, str. 17.) [neslužbeni prijevod] (u daljnjem tekstu: Osnovna uredba), kao i članaka 2.1 i 2.2 Sporazuma o provedbi članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (GATT) (SL L 336, str. 103., u daljnjem tekstu: Sporazum o antidampingu) iz priloga 1A Sporazumu o osnivanju WTO‑a. Osnovna uredba zamijenjena je Uredbom Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL L 343, str. 51., ispravak u SL 2010, L 7, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202.).

9

Opći sud je u biti presudio da je, oslanjajući se na pozivanje na Republiku Armeniju u bilješci na dnu stranice, umetnutoj u članak 2. stavak 7. točku (a) Osnovne uredbe i primjenjujući, nastavno na odbijanje zahtjeva za primjenu tretmana tržišnog gospodarstva, koji je tužitelj postavio na temelju članka 2. stavka 7. točke (b) te uredbe, metodologiju treće zemlje sa tržišnim gospodarstvom, sporna uredba uspostavila metodu izračuna normalne vrijednosti koja nije bila u skladu s člancima 2.1 i 2.2 Sporazuma o antidampingu kao ni sa drugom dodatnom odredbom stavka 1. članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (GATT) (SL L 336, str. 11.) [neslužbeni prijevod], iz Priloga 1A Sporazumu o osnivanju WTO‑a, i da je također povrijedila članak 2. stavke 1. do 6. Osnovne uredbe. S obzirom na navedeno, Opći sud je utvrdio da je prvi tužbeni razlog osnovan.

10

Točka 1. izreke pobijane presude glasi kako slijedi:

„[Sporna] uredba se poništava u dijelu koji se odnosi na Rusal Armenal“.

11

Rusal Armenal traži od Suda da:

12

Komisija i Vijeće traže od Suda da, u biti:

13

Prije svega treba podsjetiti da prema prvom stavku članka 60. Statuta Suda žalba protiv presude Općeg suda načelno nema suspenzivni učinak. Međutim, drugi stavak članka 60. tog Statuta također određuje da, odstupajući od odredaba članka 280. UFEU‑a, odluke Općeg suda kojima se uredba proglašava ništavom stupaju na snagu tek istekom roka iz članka 56. stavka 1. tog Statuta ili, ako je u tom roku podnesena žalba, od dana njezina odbijanja, ali ne dovodeći pritom u pitanje pravo stranke da od Suda zatraži, u skladu s člancima 278. UFEU‑a i 279. UFEU‑a, suspenziju učinaka uredbe koja je proglašena ništavom ili određivanje druge privremene mjere.

14

Rusal Armenal iskoristio je tu mogućnost podnoseći zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.

15

Komisija tvrdi da je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu nedopušten na temelju činjenice da je suspenzija koju je zatražio Rusal Armenal, u stvarnosti, konačna mjera i time povrjeđuje članak 39. stavak 4. Statuta Suda. U tu svrhu Komisija navodi da sud koji odlučuje o zahtjevu za privremenu suspenziju antidampinške pristojbe uvedene jednom uredbom može odrediti zatraženu suspenziju samo u slučaju da tužitelj ponudi jamstvo koje pokriva iznos koji duguje prema toj uredbi. Budući da tužitelj nije ponudio jamstvo u svojem zahtjevu, taj zahtjev je neprihvatljiv.

16

U tom pogledu, iz karaktera mjera koje su nužno privremene proizlazi da sudac koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu može odlučiti da suspenzija učinaka sporne uredbe, koju je zatražio Rusal Armenal, može samo privremeno osloboditi potonjeg obveze da plati pristojbu koju duguje na temelju te uredbe, uz rezervu da navedeni mora platiti tu pristojbu ne samo za buduća razdoblja već i za razdoblja pod suspenzijom ako se utvrdi da je uredba zakonita.

17

Treba također podsjetiti da se, u skladu s člankom 162. stavkom 2. Poslovnika suda, primjena rješenja može uvjetovati time da podnositelj zahtjeva položi jamstvo, čiji se iznos i vrsta određuju ovisno o okolnostima. Korištenje te ovlasti ne ovisi o postojanju ponude od strane podnositelja zahtjeva. Naime, kako proizlazi iz sudske prakse Suda, taj sud može, kad smatra da je to prikladno, donijeti privremena rješenja, posebno na način da suspenziju podvrgne uvjetima [vidjeti, u tom smislu, rješenja predsjednika Suda, Nederlandse Vereniging voor de Fruit- en Groentenimporthandel i Nederlandse Bond van Grossiers in Zuidvruchten en ander Geïmporteerd Fruit/Komisija, 71/74 R i RR, EU:C:1974:103, t. 5. do 8.; VBVB i VBBB/Komisija, 43/82 R i 63/82 R, EU:C:1982:119, t. 9. do 12., kao i rješenje potpredsjednika Suda, EMA/InterMune UK i dr., C‑390/13 P(R), EU:C:2013:795, t. 55.].

18

Također, nepostojanje ponude za jamstvo od strane Rusal Armenala nije prepreka da sudac koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu odredi, kada je potrebno, zatraženu suspenziju pod uvjetom da društvo položi jamstvo za iznose koje duguje na temelju sporne uredbe.

19

Iz navedenog slijedi da prigovor nedopuštenosti koji je iznijela Komisija treba odbaciti.

20

Članak 160. stavak 3. Poslovnika propisuje da zahtjevi za privremenu pravnu zaštitu trebaju pojasniti „predmet spora, okolnosti zbog kojih postoji hitnost, kao i činjenične i pravne razloge koji na prvi pogled opravdavaju određivanje privremene mjere koja se zahtijeva“. Također, sudac koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu može odrediti suspenziju i privremene mjere ako se utvrdi da je njihovo određivanje na prvi pogled činjenično i pravno opravdano (fumus boni juris) i da su hitne, na način da je potrebno, da bi se izbjegla teška i nepopravljiva šteta za interese stranke koja traži privremene mjere, da se odluka donese i proizvodi svoje pravne učinke prije donošenja odluke u glavnom postupku (vidjeti, u tom smislu, rješenje predsjednika Suda, Technische Glaswerke Ilmenau/Komisija, C‑404/04 P‑R, EU:C:2005:267, t. 10. i 11. kao i navedenu sudsku praksu).

21

Treba napomenuti da se ti uvjeti moraju primijeniti u slučaju zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu koji podnese stranka koja je uspjela u prvostupanjskom postupku u okviru žalbenog postupka koji je pokrenula druga stranka protiv presude Općeg suda o poništaju uredbe. Ako se takvoj žalbi ne želi uskratiti suspenzivni učinak iz drugog stavka članka 60. Statuta Suda, to pravilo se mora primijeniti u slučaju takve presude Općeg suda donesene u korist tuženika u prvostupanjskom postupku. Međutim, primjenjujući te uvjete, kako ih je protumačio Sud u svojoj sudskoj praksi, sudac suda koji odlučuje o žalbi i koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu ne može ignorirati činjenicu da je prvostupanjski sud u postupku koji se pred njim vodio odlučio u korist tužitelja. Stoga treba nužno primijeniti navedene uvjete mutatis mutandis.

22

Što se tiče uvjeta koji se odnosi na postojanje fumus boni juris, treba podsjetiti da je udovoljeno ovom uvjetu kada postoji, u stadiju postupka privremene pravne zaštite, važan pravni spor čije rješenje nije unaprijed očito.

23

Ako je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu postavila stranka koja nije uspjela u prvostupanjskom postupku u okviru žalbe, onda se sudac koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu treba ograničiti na ocjenjivanje, na prvi pogled, osnovanosti žalbenih razloga na koje se poziva kako bi se uvjerio da žalba nema ozbiljne temelje ili da, drugim riječima, postoji dovoljno velika mogućnost da se žalba usvoji. Naime, cilj postupka privremene pravne zaštite je zajamčiti punu učinkovitost konačne odluke o intervenciji uz izbjegavanje praznine u pravnoj zaštiti koju pruža Sud (vidjeti, u tom smislu, rješenje potpredsjednika Suda Komisija/ANKO, C‑78/14 P‑R, EU:C:2014:239, t. 15.).

24

Nasuprot tome, u slučaju kad je postavljen zahtjev za privremenu pravnu zaštitu, kao u predmetnom slučaju, u okviru žalbe koja ima suspenzivni učinak jer je usmjerena na ukidanje presude kojom je Opći sud poništio uredbu, sudac koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu odlučuje u postupku koji je pokrenula stranka koja je uspjela u prvostupanjskom postupku. Uzevši u obzir navedeno, za ocjenu postoji li, na prvi pogled, u stadiju postupka privremene pravne zaštite, važan pravni spor čije rješenje nije odmah očito, sudac koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu treba provjeriti jesu li argumenti te stranke koja traži da se žalba odbije osnovani na način da je vjerojatnost da će se žalba usvojiti dovoljno velika.

25

To znači da strana koja je uspjela u prvostupanjskom postupku treba dokazati da je, unatoč žalbenim razlozima koje je iznijela suprotna strana za njezine vlastite argumente o suprotnome dovoljno vjerojatno da će, na prvi pogled, biti uvaženi i da, posljedično, nije očito da pobijanu presudu treba ukinuti. U predmetnom slučaju Rusal Armenal bi dokazao fumus boni juris samo ako bi udovoljio toj obvezi za svaki od žalbenih razloga jer bi samo jedan od tih razloga, u mjeri u kojoj bi bio osnovan, bio dovoljan da se opravda poništaj pobijane presude.

26

U prilog svojoj žalbi Komisija navodi tri razloga, s tim da se prvi u biti sastoji u tome da je Opći sud odlučio ultra petita usvajajući razlog za poništenje od kojeg je Rusal Armenal odustao, da se drugi sastoji u navodno pogrešnoj primjeni presude Nakajima/Vijeće (C‑69/89, EU:C:1991:186) u vezi s utjecajem Sporazuma o antidampingu na sudsku kontrolu Suda i treći razlog koji se sastoji u navodnoj povredi načela institucionalne ravnoteže.

27

Treba utvrditi da, iznošenjem prvog žalbenog razloga prema kojem je Opći sud pogrešno odlučio o razlogu za poništenje, koji proizlazi iz prigovora nezakonitosti koji se temelji na članku 2. stavcima 1. do 6. Osnovne uredbe kao i člancima 2.1 i 2.2 Sporazuma o antidampingu, kada je Rusal Armenal odustao od tog razloga u svom odgovoru u prvostupanjskom postupku, Komisija tvrdi da se radi o povredi postupka pred Općim sudom kojom se povrjeđuju njeni interesi u smislu članka 58. Statuta Suda.

28

Rusal Armenal navodi da je taj razlog za poništenje imao za cilj samo to da Opći sud utvrdi da se članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe ne primjenjuje u njegovom posebnom slučaju i da su Komisija i Vijeće morali izračunati normalnu vrijednost proizvodâ Rusal Armenala u skladu s člankom 2. stavcima 1. do 6. te uredbe. Iznoseći tu tvrdnju u svom odgovoru, Rusal Armenal nije odustao od razloga za poništenje niti je time isti izgubio smisao. Komisija, koju podupire Vijeće, tvrdi, nasuprot tome, da je Rusal Armenal, nakon što se pozivao u svom zahtjevu u prvostupanjskom postupku na nezakonitost članka 2. stavka 7. navedene uredbe, u odnosu na pravne odredbe WTO‑a, modificirao tu argumentaciju u svom odgovoru napominjući da je tražio samo od Općeg suda da utvrdi da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu usklađenog tumačenja.

29

U tom pogledu, iz teksta odgovora Rusal Armenala u prvom stupnju proizlazi da ispitivanje obrazloženja tog društva, prema kojem se navedeni ograničio na definiranje opsega svojeg razloga bez odustajanja od istog, da bi odgovorio na argumente Vijeća, zahtijeva tumačenje njegovog odgovora i time dovodi do važnog pravnog spora o sadržaju i dosegu tog razloga.

30

Naime, Rusal Armenal je posebno iznio u svojem odgovoru da članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe ne isključuje mogućnost za armenskog proizvođača da ima individualni status poduzetnika koji se razvija u tržišnom gospodarstvu. Prema mišljenju Rusal Armenala, navedena odredba nije stoga bila spojiva s pravom WTO‑a, i posebno sa Sporazumom o antidampingu, ne samom po sebi, već samo u dijelu u kojem je Vijeće primijenilo u predmetnom slučaju članak 2. stavak 7. točku (a) te uredbe, umjesto članka 2. stavka 7. točaka (b) i (c) navedene, a da pritom nije uzelo u obzir činjenicu da je, u skladu s člankom 2. stavkom 7. Sporazuma o antidampingu i druge dodatne odredbe u vezi sa stavkom 1. člankom VI. GATT‑a, Vijeće smjelo primijeniti članak 2. stavak 7. točku (a) te uredbe samo ako se ispune uvjeti predviđeni u toj drugoj dodatnoj uredbi.

31

Uzevši u obzir poseban sadržaj navoda u odgovoru Rusal Armenala u prvostupanjskom postupku, ne može se zaključiti na prvi pogled, u ovom stadiju zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu, da je navedeni odustao pred Općim sudom od svog prvog razloga za poništenje ili da je time isti izgubio smisao. Stoga se argumenti Rusal Armenala usmjereni na odbijanje prvog žalbenog razloga čine dovoljno uvjerljivima da rješenje spora koji se javlja u vezi s tim nije odmah očito.

32

U vezi s drugim žalbenim razlogom, kojim se tvrdi da je Opći sud navodno pogrešno primijenio presudu Nakajima/Vijeće (EU:C:1991:186), Rusal Armenal navodi, suprotno argumentu Komisije, da je Sud u toj presudi utvrdio ne samo jedini kriterij „namjere da se izvrši određena obveza preuzeta u okviru WTO‑a“, već dva alternativna kriterija, odnosno takvu namjeru i „izravno upućivanje na sporazum o osnivanju WTO‑a“. Taj drugi žalbeni razlog bio bi nespojiv s tom sudskom praksom Suda i posebno s drugim gore navedenim alternativnim kriterijem koji proizlazi iz izričitog upućivanja, u uvodnoj izjavi 5. Osnovne uredbe, na detaljna pravila iz Sporazuma o antidampingu koja se odnose na izračun dampinške marže. Komisija i Vijeće prigovaraju da članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe ne nameće obveze koje proizlaze iz GATT‑a ili prava WTO‑a, tako da se zakonitost te odredbe ne može ispitivati u vezi s takvim obvezama, u skladu s presudom Nakajima/Vijeće (EU:C:1991:186). Opći sud je stoga povrijedio pravo ispitujući bilješku na dnu stranice koja se odnosi na članak 2. stavak 7. točku (a) Osnovne uredbe, koja spominje Republiku Armeniju, u vezi s navedenim obvezama.

33

Treba uzeti u obzir da je u točki 36. pobijane presude Opći sud presudio kao slijedi:

„[...] U tom pogledu, iz preambule Osnovne uredbe, preciznije iz njezine uvodne izjave [5], proizlazi da je ponajprije cilj te uredbe prenijeti u pravo Zajednice nova i detaljna pravila iz Sporazuma o antidampingu, koja posebno uključuju, pravila koja se odnose na izračun dampinške marže, da bi se osigurala ispravna i transparentna primjerena primjena tih pravila. Nesporno je da je Zajednica usvojila Osnovnu uredbu da bi udovoljila svojim međunarodnim obvezama koje proizlaze iz Sporazuma o antidampingu [vidjeti presudu Suda Petrotub i Republica, C‑76/00 P, EU:C:2003:4, t. 53. do 56. i navedenu sudsku praksu], i to izvršavajući članak 18. stavak 4. navedenog Sporazuma [presuda Općeg suda, Chiquita Brands i dr./Komisija, T‑19/01, EU:T:2005:31, t. 160.]. U preostalom dijelu, člankom 2. te uredbe, naslovljenim „Utvrđivanje postojanja dampinga“, Zajednica je namjeravala izvršiti posebne obveze iz članka 2. tog sporazuma, što se također odnosi na postojanje dampinga.“

34

Stoga treba utvrditi da postoji spor između Komisije i Vijeća, s jedne strane, i Rusal Armenala koji u biti brani stajalište Općeg suda u pobijanoj presudi, s druge strane, o važnom pravnom pitanju jesu li kriteriji koje je odredio Sud u presudi Nakajima/Vijeće (EU:C:1991:186) ispunjeni u predmetnom slučaju. Ne dovodeći u pitanje odluku koju će donijeti Sud o osnovanosti drugog žalbenog razloga, argumenti Rusal Armenala, koji su sumjereni na odbijanje navedenog, kako su dopunjeni obrazloženjem Općeg suda iz pobijane presude, čine se uvjerljivima, uzimajući u obzir sudsku praksu Suda, kao i izričito pozivanje, iz uvodne izjave 5. Osnovne uredbe, na relevantna pravila koja proizlaze iz Sporazuma o antidampingu i članka VI. GATT‑a. Stoga ti argumenti nisu lišeni smisla na način da je vjerojatnost da će ih se usvojiti dovoljno velika u svrhu ocijene fumus boni juris.

35

U vezi s trećim žalbenim razlogom, kojim se tvrdi da je došlo do povrede načela institucionalne ravnoteže koju bi počinio Opći sud presuđujući da upućivanje na Republiku Armeniju u bilješci na dnu stranice koje se odnosi na članak 2. stavak 7. točku (a) navedene uredbe nije bilo spojivo sa sustavom uvedenim Sporazumom o antidampingu, dovoljno je utvrditi, u svrhu ove ocjene fumus boni juris, da je taj razlog usko povezan s drugim žalbenim razlogom. Naime, kako Komisija implicitno priznaje u svojim očitovanjima za privremenu pravnu zaštitu, Opći sud je, prema njenom mišljenju, zbog pogrešne interpretacije presude Suda Nakajima/Vijeće (EU:C:1991:186) počinio tu povredu. Posljedično, čini se da postojanje te povrede u predmetnom slučaju ovisi o povredi prava u primjeni kriterija iz te odluke. Stoga zbog razloga iznesenih u prethodnoj točki ovog rješenja treba zaključiti da je Rusal Armenal dokazao da postoji važan pravni prijepor u dijelu koji se odnosi na osnovanost trećeg žalbenog razloga.

36

Uzevši u obzir sve gore navedeno, uvjet koji se odnosi na fumus boni juris jest ispunjen u predmetnom slučaju.

37

U vezi s uvjetom hitnosti, stranka koja traži usvajanje privremene mjere treba dokazati da ne može čekati do donošenja meritorne odluke u postupku o žalbi a da joj se ne nanese teška i nepopravljiva šteta [vidjeti, u tom smislu, rješenje predsjednika Suda, Matra/Komisija, C‑225/91 R, EU:C:1991:460, t. 19., kao i SCK i FNK/Komisija, C‑268/96 P(R), EU:C:1996:381, t. 30.]. Da bi se utvrdilo postojanje takve teške i nepopravljive štete, ne treba zahtijevati da se postojanje štete utvrdi s apsolutnom sigurnošću, već da se nastanak iste može predvidjeti s dovoljnom razinom vjerojatnosti (rješenje potpredsjednika Suda, Komisija/ANKO, EU:C:2014:239, t. 23. i navedena sudska praksa).

38

Rusal Armenal navodi da su uvjeti nužni za određivanje privremene mjere nezavisni, tako da se u slučaju kada je fumus boni juris posebno ozbiljan uvjet koji se odnosi na hitnost može manje strogo ocjenjivati jer je očito nezakonit karakter neke mjere dovoljan da se utvrdi potreba za privremenom zaštitom prava osobe koja traži donošenje privremene mjere. Takav je osobito ovdje slučaj jer je Opći sud usvojio njegovu tužbu poništivši spornu uredbu.

39

U tom pogledu, treba zaključiti da okolnost na koju se poziva Rusal Armenal da bi zatražio, primarno, suspenziju učinaka uredbe koju je poništio Opći sud nije takve naravi da bi smanjila zahtjeve u vezi s kriterijem hitnosti. Dakle, primjena sporne uredbe, unatoč tome što je poništena pobijanom presudom, ne dovodi sama po sebi do štete na temelju koje bi Rusal Armenal mogao postaviti zahtjev za odštetu. Naime, budući da je zakonodavac Unije usvajanjem članka 60. Statuta Suda odlučio dati suspenzivni učinak ulaganju žalbe protiv presude Općeg suda kojom se poništava uredba, nije na sucu koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu u vezi sa žalbom da uskrati tom članku u jednom dijelu njegov učinak u praksi na način da sustavno ublažava učinak koji se odnosi na hitnost u takvim okolnostima.

40

Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da više ili manje ozbiljan karakter pretpostavke fumus boni juris nije bez važnosti za ocjenu hitnosti (vidjeti rješenje predsjednika Suda, Komisija/Éditions Odile Jacob, C‑404/10 P‑R, EU:C:2011:37, t. 27.). Sudac postupka privremene pravne zaštite mora tim više uzeti u obzir hitnost na koju se tužitelj može pozivati, ako fumus boni juris razlogâ i argumenata na koje se poziva izgleda posebno ozbiljno (vidjeti, u tom smislu, rješenje predsjednika Suda, Austrija/Vijeće, C‑445/00 R, EU:C:2001:123, t. 110.). Ne dovodeći u pitanje odluku o osnovanosti žalbe koju će donijeti Sud, iz točaka 26. do 36. predmetnog rješenja proizlazi da je fumus boni juris razlogâ i argumenata Rusal Armenala dovoljno ozbiljan da zadovolji taj uvjet, okolnost koju treba uzeti u obzir u nastavku analize i osobito, kada je potrebno, u okviru vaganja interesa o kojima se radi.

41

Ostaje činjenica da su, u skladu s odredbama članka 160. stavka 3. Poslovnika, pretpostavke koje se odnose na fumus boni juris i na hitnost različite i kumulativne, tako da Rusal Armenal i dalje mora dokazati postojanje prijetnje da će nastati teška i nenadoknadiva šteta [vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda, Akhras/Vijeće, C‑110/12 P(R), EU:C:2012:507, t. 26., i potpredsjednika Suda, Komisija/ANKO, EU:C:2014:239, t. 14.].

42

S druge strane, kako navode Komisija i Vijeće, sporna uredba stupila je na snagu u mjesecu rujnu 2009. i stoga proizvodi učinke više od četiri godine a da Rusal Armenal nije zatražio suspenziju izvršenja te mjere od suca koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu na Općem sudu u tijeku tog razdoblja. Prema tome, na toj je stranci da dokaže, u okviru postojećeg postupka privremene pravne zaštite, da unatoč činjenici da se antidampinška pristojba od 13,4% primjenjuje na uvođenje određenih proizvoda u Uniju od 2009. treba hitno usvojiti privremene mjere da bi je se zaštitilo od teške i nepopravljive štete koja bi joj bila nanesena u nedostatku takvih mjera. Iz navedenog slijedi da Rusal Armenal treba opravdati bilo štetu koju nije pretrpio tijekom posljednje četiri godine, unatoč činjenici da se ona može pripisati spornoj uredbi, bilo štetu koja je od tada teška i nepopravljiva na način da je određivanje privremene mjere hitno iako je Rusal Armenal već pretrpio tu štetu tijekom četiri godine postupka pred Općim sudom koji je doveo do pobijane presude.

43

Nasuprot tome, treba odmah odbaciti argumentaciju Komisije i Vijeća koja se oslanja na činjenicu da antidampinška mjera uvedena navedenom uredbom istječe u rujnu 2014., dakle pet godina nakon njezinog uvođenja, na način da usvajanje eventualne privremene mjere za razdoblje od samo nekoliko mjeseci ne bi bilo opravdano. Naime, budući da se u predmetnom slučaju radi o konačnoj antidampinškoj pristojbi, ne treba se isključiti mogućnost da se postupak preispitivanja predmetne mjere započne na inicijativu Komisije ili na zahtjev proizvođača Unije, uzevši u obzir, u tom slučaju, da bi mjera kojom se uvodi to pravo ostala na snazi u iščekivanju rezultata preispitivanja u skladu s člankom 11. stavkom 2. Uredbe br. 1225/2009 koja sada zamjenjuje Osnovnu uredbu.

44

U predmetnom slučaju Rusal Armenal navodi tri vrste nepopravljive štete koja bi u slučaju da se ne primijeni suspenzija proizašla iz primjene sporne uredbe, odnosno, prvo, njegovo vjerojatno zatvaranje od strane društva majke, drugo, konačno otpuštanje velikog broja zaposlenika zbog vjerojatnog zatvaranja njegove tvornice, treće, posljedica za ekonomiju Republike Armenije i njezina izvoza u Uniju. Nadalje, navodi da bi došlo do značajnog smanjenja njegovog tržišnog udjela.

45

Prije svega, u vezi s eventualnim zatvaranjem Rusal Armenala, navedeni tvrdi da je pretrpio značajne gubitke nakon stupanja na snagu sporne uredbe, prije svega zbog njegove nemogućnosti da zbog te uredbe izvozi proizvode u Uniju. Nastavno na to, njegovo društvo majka, UC Rusal, neće više moći pokrivati gubitke svojih deficitarnih podružnica zbog vlastitih financijskih poteškoća koje proizlaze iz niske cijene aluminija na svjetskom tržištu. Stoga je vrlo vjerojatno da će odlučiti zatvoriti Rusal Armenal u bliskoj budućnosti u nedostatku poboljšanja njegove profitabilnosti.

46

Treba podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kada je šteta na koju se poziva financijske naravi, zatražene privremene mjere su opravdane ako bi se pokazalo da se, u nedostatku tih mjera, tužitelj našao u situaciji koja bi dovela u opasnost njegovu financijsku održivost prije donošenja odluke kojom se okončava postupak o meritumu stvari ili u kojoj bi se na značajan način utjecalo na njegov tržišni udio u vezi s, posebno, njegovom veličinom i godišnjim prihodom njegovog poduzeća kao i s karakteristikama grupe kojoj pripada [rješenje potpredsjednika Suda, EDF/Komisija, C‑551/12 P(R), EU:C:2013:157, t. 54.].

47

Rusal Armenal ne tvrdi da financijska šteta koju trpi zbog gubitaka koji se mogu eventualno pripisati spornoj uredbi može dovesti u pitanje održivost grupe društava kojoj pripada, na način da bi ta grupa, uključujući njegovo društvo majku, mogla nestati. Stoga treba zaključiti da eventualno zatvaranje Rusal Armenala ne bi proizlazilo izravno iz navedene uredbe, već iz komercijalne odluke društva majke. Takva bi se odluka donijela, kada bi to bilo potrebno, uzimajući u obzir sve pripadajuće tržišne okolnosti, uključujući učinke antidampinške pristojbe koji proizlaze iz te uredbe na rentabilnost Rusal Armenala. Ostali faktori, posebno teški ekonomski uvjeti na međunarodnom tržištu aluminija na koje se poziva Rusal Armenal, također bi igrali važnu ulogu u donošenju te odluke.

48

Međutim, treba podsjetiti da je u slučaju zahtjeva za suspenziju određivanje zatražene privremene mjere opravdano samo ako akt o kojem se radi predstavlja odlučujući razlog teške i nepopravljive štete na koju se poziva (rješenje potpredsjednika Suda, EDF/Komisija, EU:C:2013:157, t. 41. i navedena sudska praksa). U okolnostima predmetnog slučaja na koji se navedena sudska praksa primjenjuje analogijom, kada se radi o zahtjevu kojim se traži suspenzija učinaka uredbe koju je poništio Opći sud, Rusal Armenal nije u dovoljnoj mjeri dokazao da je sporna uredba koja je na snazi više od četiri godina sama po sebi odlučujući razlog za njegovo zatvaranje u budućnosti od strane društva majke, pod pretpostavkom da to tog zatvaranja dođe.

49

U tom pogledu, treba dodati, u mjeri u kojoj je bitno, da je poništenje navedene uredbe od strane Općeg suda otvorilo mogućnost eventualnog ukidanja predmetne antidampinške pristojbe u dijelu u kojem se odnosi na Rusal Armenal, što će poboljšati, u potrebnoj mjeri, predviđanja za srednjoročnu profitabilnost tog društva, uključujući u svrhu trgovačkih izračuna u vezi s njegovim eventualnim zatvaranjem od strane njegovog društva majke.

50

Nadalje, u dijelu koji se odnosi na štetu koju navodi Rusal Armenal a koja proizlazi iz konačnog otpuštanja njegovih 677 zaposlenika u slučaju zatvaranja tvornice, Komisija i Vijeće prigovaraju da se taj poduzetnik može pozvati samo na vlastitu štetu da bi dokazao hitnost, što ne uključuje štetu koja bi nastala trećima.

51

Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da stranka koja traži određivanje privremene mjere mora dokazati da ne može čekati završetak glavnog postupka a da osobno ne pretrpi štetu koja za nju nosi teške i nepopravljive posljedice [rješenje predsjednika Suda, Cheminova i dr./Komisija, C‑60/08 P(R), EU:C:2009:181, t. 35.]. Stoga se Rusal Armenal ne može pozivati, sam po sebi, na štetu koju bi pretrpjeli njegovi zaposlenici u slučaju ukidanja njihovih radnih mjesta.

52

Međutim, treba uzeti u obzir da činjenica da poduzetnik treba otpustiti zaposlenike i tako se odreći obučene i djelatne radne snage može tom poduzetniku nanijeti izravnu i osobnu štetu, nezavisno od pojedinačne štete koju pretrpe zaposlenici, na način da će mu biti teže ponovo započeti svoje aktivnosti u nastavku u slučaju promjene ekonomskih uvjeta.

53

U okviru predmetnog postupka, međutim, Rusal Armenal nije dokazao da bi eventualno zatvaranje njegove tvornice u budućnosti, bilo zbog njegovog prestanka rada bilo zbog restrukturiranja u svrhu smanjenja troškova, bilo posljedica, u smislu sudske prakse Suda navedene u točki 48. ovog rješenja, antidampinške pristojbe uvedene spornom uredbom prije više od četiri godine.

54

Naposljetku, treba utvrditi da štetu koja bi proizlazila iz štetnih posljedica antidampinške pristojbe uvedene navedenom uredbom za ekonomiju Republike Armenije i njezin izvoz u Europsku uniju, kada bi se utvrdilo da je do iste došlo, ne bi pretrpio Rusal Armenal osobno, već stanovnici Armenije općenito. Stoga se, u skladu sa sudskom praksom Suda iz točke 51. predmetnog rješenja, Rusal Armenal ne može pozivati na tu štetu na svrhovit način da bi opravdao hitnost koju navodi.

55

Nadalje, Rusal Armenal nije nikakvim konkretnim ili specifičnim argumentom potkrijepio bitno smanjenje svog tržišnog udjela na koje se poziva, koje bi proizlazilo iz isključivanja njegovih proizvoda s tržišta Unije. U nedostatku preciznih informacija koje se odnose na navodno isključujući učinak antidampinške pristojbe uvedene tom uredbom na izvoz proizvoda Rusal Armenala u Uniju i na druge karakteristike predmetnog tržišta, sudac koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu ne može utvrditi postojanje štete koja proizlazi iz navodnog smanjenja predmetnog tržišnog udjela i ocijeniti težinu i nepopravljivost te štete.

56

Iz svega naprijed navedenog slijedi da Rusal Armenal nije dokazao da bi nedostatak suspenzije učinaka sporne uredbe, koja je na snazi od 2009., mogao uzrokovati tešku i nepopravljivu štetu. Iz navedenog slijedi da uvjet koji se odnosi na hitnost nije ispunjen, tako da predmetni zahtjev za privremenu pravnu zaštitu treba odbiti, bez potrebe vaganja postojećih interesa ili ispitivanja dopuštenosti zahtjeva za privremene mjere koje je alternativno postavio Rusal Armenal.

Slijedom navedenoga, potpredsjednik Suda rješava: