1.

Ostvaruje li se sudskom praksom najviših redovnih i upravnih sudova koja se navodi u nastavku ovog zahtjeva i, konkretno, rješenjem Cortea suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija) br. 13973/2022 od 3. svibnja 2022., kojim se počasnom pravosudnom dužnosniku zaposlenom na određeno vrijeme, kao što je to mirovna sutkinja iz glavnog postupka, odbija priznati bilo kakvo pravo povezano sa statusom radnika zaposlenog u uvjetima rada koji su usporedivi s uvjetima rada profesionalnog pravosudnog dužnosnika zaposlenog na neodređeno vrijeme, ozbiljna povreda prava Unije jer se sprečava djelotvorno korištenje sudskom zaštitom prava pred neovisnim nacionalnim sudom ako i u dijelu u kojem Sud utvrdi da se navedenom sudskom praksom redovnog suda koji odlučuje u posljednjem stupnju povređuju članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima […], članak 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (2) […], članci 2. i 4. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme koji su ETUC, UNICE i CEEP sklopili 18. ožujka 1999. i koji se navodi u Prilogu Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. (3) […], kako ih Sud Europske unije tumači u presudi od 16. srpnja 2020., Governo della Repubblica italiana (Status talijanskih mirovnih sudaca), C-658/18, [UX] EU:C:2020:572 […] i u presudi od 7. travnja 2022. [PG], C-236/20, EU:C:2022:263 […], kao i članak 47. prvi i drugi stavak Povelje?

2.

Protivi li se članku 31. stavku 2. Povelje, članku 7. Direktive 2003/88/EZ, člancima 2. i 4. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme koji se provodi Direktivom 1999/70/EZ, kako ih Sud Europske unije tumači u presudama UX i PG, kao i članku 47. prvom i drugom stavku Povelje, nacionalni propis kao što je članak 29. stavak 5. [Decreta legislativo (Zakonodavna uredba)] br. 116/2017 koji je uveden člankom 1. stavkom 629. Leggea nr. 234/2021 (Zakon br. 234/2021), u dijelu u kojem se nacionalnom odredbom predviđa automatsko odricanje ex lege od svakog zahtjeva koji proizlazi iz prava Unije i, u glavnom postupku, odricanje od prava na plaćeni godišnji odmor koje pripada tužiteljici, koja je mirovna sutkinja, u slučaju u kojem je tužiteljica, koja je mirovna sutkinja, podnijela zahtjev za sudjelovanje u natječajnom postupku ustaljivanja na dužnosti radi potvrde uvrštenja na zatvoreni popis do navršenih 70 godina na temelju radnog odnosa pri Ministeru della Giustizia (Ministarstvo pravosuđa, Italija) pod istim uvjetima u pogledu plaće kao što su oni upravnog dužnosnika koji obavlja sudačke dužnosti i u slučaju da ostvari pozitivan rezultat u natječajnom postupku?

3.

Je li u skladu s uputama koje je Sud Europske unije pružio u presudama UX i PG odabir koji sud koji je uputio zahtjev namjerava primijeniti nakon što uspješno izvrši sve provjere koje se navedenom sudskom praksom Suda povjeravaju nacionalnom sudu, a koje se odnose na usporedivost uvjeta rada tužiteljice, koja je mirovna sutkinja, i uvjeta rada istovjetnog redovnog pravosudnog dužnosnika zaposlenog na neodređeno vrijeme u pogledu tužiteljičina prava na naknadu štete zbog toga što joj nije plaćen godišnji odmor, da kao mjerilo za izračun pripadajuće naknade štete primijeni plaću predviđenu za redovnog suca na sudu koji posjeduje kvalifikaciju HH03, pri čemu se poštuje raznolikost postupaka zapošljavanja počasnih pravosudnih dužnosnika i profesionalnih sudaca zaposlenih na neodređeno vrijeme te se samo za drugonavedene (redovne pravosudne dužnosnike) predviđa pravo na napredovanje u financijskom i profesionalnom smislu zbog viših kvalifikacija, a ne napredovanje u platnim razredima i stupnjevima samo zbog radnog staža?

4.

Naposljetku, protivi li se članku 47. Povelje i uvjetima neovisnosti sudaca koje je Sud istaknuo u točkama 45. do 49. presude UX nacionalni propis kao što je članak 21. [Zakonodavne uredbe] br. 116/2017, kojim se predviđa mogućnost da se na ovog suca koji je uputio zahtjev primijeni mjera razrješenja sa sudačke dužnosti koja isključivo ovisi o diskrecijskoj odluci Consiglia superiore della magistratura (Vrhovno sudsko vijeće, Italija) bez bilo kakvog stupnjevanja stegovnih sankcija, čak i u slučaju da ovaj nacionalni sudac u glavnom postupku namjerava primijeniti sudsku praksu Suda, pri čemu bi postupio protivno nacionalnim propisima koji su primjenjivi na slučaj koji je predmet glavnog postupka te navedenoj sudskoj praksi najviših redovnih i upravnih sudova?