–

za Irsku, M. Browne, Chief State Solicitor, A. Burke i A. Joyce, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Thuilliera, BL‑a,

–

za Europsku komisiju, C. Georgieva, H. Kranenborg, P.-J. Loewenthal i F. Wilman, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama) (SL 2002., L 201, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 52., str. 111.) i članka 47. drugog stavka, članka 52. stavka 1. i članka 53. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka pokrenutog protiv osoba HYA, IP, DD, ZI i SS zbog sudjelovanja u zločinačkom udruženju.

3

Uvodna izjava 11. Direktive 2002/58 glasi:

„Poput Direktive 95/46/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka (SL 1995., L 281, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 7., str. 88.)], ova Direktiva ne obuhvaća pitanja zaštite temeljnih prava i sloboda koje se odnose na aktivnosti koje nisu uređene pravom Zajednice. Stoga se njome ne mijenja postojeća ravnoteža između prava na privatnost pojedinca i mogućnosti država članica da poduzmu mjere iz članka 15. stavka 1. ove Direktive, koje su nužne za zaštitu javne sigurnosti, obrane, državne sigurnosti (uključujući gospodarsko blagostanje države kada se aktivnosti odnose na sigurnosna pitanja države) te za provođenje odredaba kaznenog prava. Kao posljedica toga, ova direktiva ne utječe na sposobnost država članica da provode zakonito presretanje elektroničkih komunikacija, odnosno da poduzimaju druge mjere ako je to nužno u neku od gore navedenih svrha te u skladu s Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda [potpisanom u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP)], na način kako je tumači Europski sud za ljudska prava. Takve mjere moraju biti prikladne, strogo razmjerne svrsi za koju se poduzimaju i neophodne unutar demokratskog društva te trebaju biti podložne prikladnim zaštitnim mehanizmima u skladu s [EKLJP‑om].”

4

Članak 5. stavak 1. Direktive 2002/58 propisuje:

„Države članice putem svojih zakonodavstava osiguravaju povjerljivost komunikacija i s time povezanih podataka o prometu koji se šalju preko javne komunikacijske mreže i javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga. One posebno zabranjuju svim osobama koje nisu korisnici slušanje, prisluškivanje, pohranjivanje ili druge oblike presretanja odnosno nadzora nad komunikacijama i s time povezanim podacima o prometu, bez pristanka korisnika, osim u slučaju kada imaju zakonsko dopuštenje da to učine u skladu s člankom 15. stavkom 1. Ovaj stavak ne sprečava tehničko pohranjivanje koje je nužno za prijenos komunikacije, ne dovodeći u pitanje načelo povjerljivosti.”

5

Članak 15. stavak 1. te direktive glasi kako slijedi:

„Države članice mogu donijeti zakonske mjere kojima će ograničiti opseg prava i obveza koji pružaju članak 5., članak 6., članak 8. stavci 1., 2., 3. i 4., te članak 9. ove Direktive kada takvo ograničenje predstavlja nužnu, prikladnu i razmjernu mjeru unutar demokratskog društva s ciljem zaštite nacionalne sigurnosti (odnosno državne sigurnosti), obrane, javne sigurnosti te s ciljem sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela odnosno neovlaštene uporabe elektroničkog komunikacijskog sustava iz članka 13. stavka 1. Direktive [95/46]. S tim u vezi, države članice mogu, između ostalog, donijeti zakonske mjere kojima se omogućuje zadržavanje podataka tijekom ograničenog razdoblja opravdane razlozima određenim u ovom stavku. Sve mjere iz ovog stavka moraju biti u skladu s općim načelima prava Zajednice, uključujući ona iz članka 6. stavaka 1. i 2. [UEU‑a].”

6

Članak 121. stavak 4. bugarskog Ustava predviđa da „sudski akti moraju biti obrazloženi […]”.

7

Članak 34. Nakazatelno procesualenog kodeksa (Zakonik o kaznenom postupku), u verziji koja je primjenjiva u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: NPK) predviđa da „svaki sudski akt mora sadržavati […] obrazloženje”.

8

U skladu s člankom 105. stavkom 2. NPK‑a, „[n]edopuštena su materijalna dokazna sredstva koja nisu prikupljena ili utvrđena pod uvjetima i na načine predviđene ovim zakonikom”.

9

U skladu s člankom 173. stavkom 1. NPK‑a:

„Za korištenje posebnim istražnim metodama u predsudskom stadiju postupka potrebno je da državni odvjetnik nadležan za istragu sudu podnese pisani obrazloženi zahtjev. […]”

10

U članku 174. stavcima 3. i 4. NPK‑a, u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, predviđeno je:

„(3)   Odobrenje za korištenje posebnim istražnim metodama u postupku koji je u nadležnosti Specializiranog nakazatelenog sada [Specijalizirani kazneni sud, Bugarska] prethodno izdaje predsjednik tog suda. […]

(4)   Tijelo navedeno u stavcima 1. do 3. odluku donosi u obliku obrazloženog rješenja. […]”

11

Članak 14. stavak 1. Zakona za specialnite razuznavatelni sredstva (Zakon o posebnim istražnim metodama) (DV br. 95 od 21. listopada 1997., str. 2.) u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: ZSRS) propisuje:

„Za korištenje posebnim istražnim metodama potrebno je da […] podnese pisani obrazložen zahtjev […]”

12

U članku 15. stavku 1. ZSRS‑a, u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, predviđeno je:

„[…] predsjednici […] Specializiranog nakazatelenog sada (Specijalizirani kazneni sud) […] izdaju […] pisano odobrenje za korištenje posebnim istražnim metodama, obrazlažući svoju odluku.”

13

Između 10. travnja i 23. svibnja 2017. Specializirana prokuratura (Specijalizirano državno odvjetništvo, Bugarska) podnijela je predsjedniku Specializiranog nakazatelenog sada (Specijalizirani kazneni sud) sedam zahtjeva za odobrenje korištenja posebnim istražnim metodama radi slušanja i prisluškivanja, odnosno nadzora i praćenja telefonskih razgovora četiriju osoba, IP‑a, DD‑a, ZI‑a i SS‑a, osumnjičenih za počinjenje teških kaznenih djela.

14

U svakom od tih zahtjeva za prisluškivanje telefonskih razgovora bili su temeljito, detaljno i obrazloženo opisani predmet zahtjeva, ime i telefonski broj osobe o kojoj je riječ, veza koja postoji između tog broja i te osobe, dokazi koji su dotad prikupljeni i navodna uloga osobe o kojoj je riječ u kaznenim djelima. Potreba za prisluškivanjima telefonskih razgovora koja su zatražena radi prikupljanja dokaza o kriminalnoj aktivnosti koja je predmet istrage, kao i razlozi i uvjeti koji opravdavaju nemogućnost prikupljanja tih informacija na druge načine također su posebno obrazloženi.

15

Predsjednik Specializiranog nakazatelenog sada (Specijalizirani kazneni sud) prihvatio je svaki od tih zahtjeva na dan njihova podnošenja te je slijedom toga donio sedam odluka o odobrenju za prisluškivanje telefonskih razgovora. Prema navodu tog suda, ta odobrenja odgovaraju unaprijed utvrđenom predlošku namijenjenom obuhvaćanju svih mogućih slučajeva odobrenja, bez ikakvog upućivanja na činjenične i pravne okolnosti, uz iznimku razdoblja tijekom kojeg je odobreno korištenje posebnim istražnim metodama. Na temelju tih odobrenja određeni su razgovori koje su vodile osobe IP, DD, ZI i SS snimljeni i pohranjeni.

16

Dana 19. lipnja 2020. specijalizirano državno odvjetništvo optužilo je te četiri osobe, te petu osobu, HYA, za sudjelovanje u organiziranom zločinačkom udruženju koje je, u cilju bogaćenja, državljane trećih zemalja nezakonito prevozilo preko bugarskih granica, pomagalo im pri nezakonitom ulasku na bugarsko državno područje te primalo ili davalo mita u vezi s tim aktivnostima.

17

Sud koji je prvotno odlučivao o meritumu predmeta, odnosno Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud), smatrajući da je sadržaj snimljenih razgovora od izravne važnosti za utvrđivanje osnovanosti optužnica protiv osoba IP, DD, ZI i SS, zaključio je da je dužan prethodno provjeriti valjanost postupka koji je doveo do izdavanja odobrenjâ za prisluškivanje telefonskih razgovora.

18

Taj je sud u tim okolnostima odlučio da Sudu odlukom od 3. lipnja 2021. uputi zahtjev za prethodnu odluku, kako bi ga pitao ono što je bilo predmet njegova prvog pitanja, a to je da li je nacionalna praksa – u skladu s kojom je obveza obrazlaganja sudske odluke kojom se odobrava korištenje posebnim istražnim metodama povodom obrazloženog zahtjeva kaznenih tijela ispunjena kad se u toj odluci, sastavljenoj u skladu s unaprijed utvrđenim predloškom teksta bez individualiziranih razloga, samo navodi da su ispunjeni zahtjevi predviđeni zakonodavstvom koji se u njoj spominju – u skladu sa zadnjom rečenicom stavka 1. članka 15. Direktive 2002/58 u vezi s njezinom uvodnom izjavom 11.

19

Presudom od 16. veljače 2023., HYA i dr. (Obrazloženje odobrenja za prisluškivanje telefonskih razgovora) (C‑349/21, u daljnjem tekstu: presuda HYA i dr. I, EU:C:2023:102), Sud je presudio da članak 15. stavak 1. Direktive 2002/58 u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje treba tumačiti na način da mu se ne protivi takva nacionalna praksa, pod uvjetom da se precizni razlozi zbog kojih je nadležni sud smatrao da su poštovani zakonski uvjeti s obzirom na činjenične i pravne elemente predmetnog slučaja mogu lako i nedvosmisleno izvesti iz usporednog čitanja odluke i zahtjeva za odobrenje, pri čemu taj zahtjev mora biti učinjen dostupnim, nakon izdanog odobrenja, osobi u odnosu na koju je odobreno korištenje posebnim istražnim metodama.

20

U tim okolnostima, Sud je u točki 66. navedene presude presudio da nije potrebno odgovoriti na drugo postavljeno pitanje, kojim je sud htio saznati povređuje li se, u slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, pravo Unije ako se nacionalni zakon tumači na način da se informacije dobivene na temelju takvog odobrenja upotrebljavaju za dokazivanje optužbe.

21

Nakon izmjene zakona koja je stupila na snagu 27. srpnja 2022., određeni kazneni predmeti pokrenuti pred Specializiranim nakazatelenim sadom (Specijalizirani kazneni sud), koji je raspušten, preneseni su na Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji), a riječ je o sudu koji je uputio zahtjev u ovom predmetu. Potonji sud u svojem zahtjevu za prethodnu odluku navodi da je naišao na određene poteškoće pri primjeni presude HYA i dr. I.

22

Podsjeća na to da je Sud u točkama 56. do 61. te presude naložio sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li obrazloženje odobrenja korištenja posebnih istražnih metoda dostupno i razumljivo, na način da u tu svrhu izvrši usporedno čitanje zahtjeva i sudskog odobrenja.

23

Točno je da je, prema tvrdnjama suda koji je uputio zahtjev, u ovom slučaju cjelokupan zahtjev bio priložen spisu i da je bio dostupan obrani. Usto, sadržaj tog zahtjeva odgovara zahtjevima propisanima nacionalnim zakonodavstvom. Slijedom toga, ako se usporedno čitaju obrazloženja iz zahtjeva i sudskog odobrenja, moguće je lako i nedvosmisleno razumjeti razloge sudske odluke kojom se odobrava slušanje, prisluškivanje i pohranjivanje komunikacija bez pristanka korisnika.

24

Međutim, navedeni sud smatra da model obrazloženja koji je Sud sastavio u presudi HYA i dr. I, koji se u bitnome sastoji od toga da se, kada je odobrenje sastavljeno u skladu s unaprijed sastavljenim predloškom bez individualiziranih razloga, usporedno čitaju odobrenje i zahtjev kako bi se iz njih izveli konkretni razlozi zbog kojih je izdano odobrenje, nije primjenjiv u nacionalnom pravu s obzirom na zahtjeve koji su njime propisani u pogledu postupka izdavanja sudskih odluka kojima se odobrava slušanje, prisluškivanje i pohranjivanje komunikacija bez pristanka korisnika. Naime, člankom 14. stavkom 1. ZSRS‑a i člankom 173. stavkom 1. NPK‑a predviđeno je da zahtjev koji u tu svrhu podnose kaznena tijela mora biti sastavljen u pisanom obliku i obrazložen. Jednako tako, člankom 15. stavkom 1. ZSRS‑a i člankom 174. stavkom 4. NPK‑a zahtijeva se da i samo sudsko odobrenje izdano povodom takvog zahtjeva mora biti sastavljeno u pisanom obliku i obrazloženo.

25

Slijedom toga, sud koji je uputio zahtjev smatra da postoji proturječje između nacionalnog prava i prava Unije u pogledu kvalitete obrazloženja sudskog odobrenja. Naime, nacionalnim se pravom zahtijeva da i samo sudsko odobrenje sadržava izričite razloge u pisanom obliku, dok je u pravu Unije dovoljno i standardno sudsko odobrenje, pod uvjetom da se odobrenje donosi na temelju zahtjeva koji je detaljno obrazložen i dostupan sudu i obrani, tako da usporedno čitanje sudskog odobrenja i zahtjeva omogućava razumijevanje razloga za donošenje odluke.

26

U nedostatku bilo kakve mogućnosti usklađenog tumačenja nacionalnog prava, taj se sud pita treba li na temelju načela nadređenosti prava Unije izuzeti iz primjene nacionalno pravo kako bi se primijenio model obrazloženja koji je Sud utvrdio u presudi HYA i dr. I, iako se ta presuda čini protivnom, ne samo ranijoj sudskoj praksi Suda, kao što osobito proizlazi iz presude od 2. ožujka 2021., Prokuratuur (Uvjeti pristupa podacima o elektroničkim komunikacijama) (C‑746/18, EU:C:2021:152), nego i sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, kako proizlazi iz presude od 11. siječnja 2022., Ekimdzhiev i dr. protiv Bugarske (CE:ECHR:2022:0111JUD007007812).

27

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev primjećuje da model obrazloženja koji je Sud utvrdio u presudi HYA i dr. I proizlazi iz tumačenja članka 47. drugog stavka Povelje.

28

Međutim, dvojbeno je je li taj model obrazloženja u skladu sa zahtjevima koji proizlaze, kao prvo, iz uvodne izjave 11. Direktive 2002/58, prema kojoj primjena mjera predviđenih člankom 15. stavkom 1. te direktive mora biti u skladu s EKLJP‑om i s načinom na koji ga tumači Europski sud za ljudska prava, kao drugo, iz članka 52. Povelje, prema kojem svako ograničenje pri ostvarivanju prava koja su njome priznata mora biti predviđeno zakonom i poštovati bit tih prava, i to u skladu s načelom proporcionalnosti, kao treće, iz članka 53. Povelje, kojim je predviđeno da se nijedna njezina odredba ne smije tumačiti kao ograničavanje određenog prava priznatog EKLJP‑om ili ustavom države članice i, kao četvrto, iz načela ekvivalentnosti, prema kojem se pravna situacija koja se odnosi na pravo Unije ne smije nepovoljnije urediti nacionalnim pravom i sudskom praksom od slične pravne situacije koja se isključivo odnosi na unutarnju pravnu situaciju.

29

Stoga se postavlja pitanje protivi li se tim odredbama i načelima prava Unije izuzimanje iz primjene nacionalnog zakonodavstva kojim se izričito zahtijeva obrazlaganje sudskih odluka i ne dopušta model obrazloženja koji je Sud utvrdio u presudi HYA i dr. I.

30

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev pita se protivi li se – u slučaju potvrdnog odgovora na to prvo pitanje – pravu Unije nacionalno pravno pravilo, poput onog predviđenog u članku 105. stavku 2. NPK‑a, kojim se zahtijeva da se snimljeni razgovori izdvoje iz dokaza zbog nepostojanja obrazloženja sudskih odobrenja, kada ta sudska odobrenja, u skladu s pravom Unije, ne zahtijevaju vlastito obrazloženje pod uvjetom da su zahtjevi dostatno obrazloženi. U takvom slučaju, u skladu s člankom 47. drugim stavkom Povelje, ništa ne sprječava mogućnost da se telefonski razgovori koriste kao dokazi. U protivnom bi, u skladu s člankom 105. stavkom 2. NPK‑a, zbog činjenice da odobrenja nemaju vlastito obrazloženje, što je protivno nacionalnom pravu, telefonske razgovore trebalo izdvojiti iz dokaza, osim ako Sud, ovisno o slučaju, smatra da se pravu Unije ne protivi tumačenje te odredbe na način da dopušta korištenje dokaza prikupljenih na temelju sudskog odobrenja koje nije obrazloženo ako je zakonitost tog odobrenja sud naknadno utvrdio, u skladu s optuženikovim pravima obrane.

31

U tim je okolnostima Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 15. stavak 1. Direktive 2002/58 […] u vezi s člankom 47. [drugim] stavkom […] Povelje […], kako ga tumači Sud u presudi [HYA i dr. I], a s obzirom na uvodnu izjavu 11. Direktive [2002/58], članak 52. stavak 1. i članak 53. Povelje te načelo ekvivalentnosti, tumačiti na način da obvezuje nacionalni sud da:

32

Komisija ističe da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten. Naime, tim se zahtjevom od Suda traži da odluči o tome je li s bugarskim pravom usklađena nacionalna sudska praksa koja je bila predmet presude HYA i dr. I, prema kojoj se sudske odluke kojima se odobrava korištenje posebnim istražnim metodama, poput slušanja telefonskih razgovora povodom obrazloženog i detaljnog zahtjeva kaznenih tijela, sastavljaju u skladu s unaprijed utvrđenim tekstom bez individualiziranih razloga, u kojem je, osim trajanja valjanosti odobrenja, samo navedeno da su poštovani zahtjevi predviđeni zakonodavstvom, koji su navedeni u tim odlukama. Međutim, takvo pitanje, koje se odnosi na tumačenje nacionalnog prava, nije u nadležnosti Suda.

33

U tom pogledu valja primijetiti da je točno da iz zahtjeva za prethodnu odluku, koji se pojavljuje u kontekstu istog glavnog predmeta kao što je onaj u kojem je donesena presuda HYA i dr. I, proizlazi da je, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, kojem je prenesen taj predmet, ta nacionalna sudska praksa u suprotnosti s većim brojem odredbi nacionalnog prava, konkretno s člankom 121. stavkom 4. bugarskog Ustava, iz kojih proizlazi da i svaka sudska odluka kojom se odobrava slušanje, prisluškivanje i pohranjivanje komunikacija bez pristanka korisnika, mora sadržavati izričito pisano obrazloženje, neovisno o postojanju obrazloženog zahtjeva kaznenih tijela.

34

Stoga taj sud zagovara tumačenje nacionalnog prava koje se, kao što to proizlazi iz točaka 47. do 52. presude HYA i dr. I, razlikuje od tumačenja koje je predvidio nacionalni sud koji je prvotno bio zadužen za navedeni predmet i povodom čije je odluke kojom se upućuje prethodno pitanje donesena potonja presuda.

35

Naime, valja podsjetiti na to da Sud u skladu s ustaljenom sudskom praksom nije nadležan za tumačenje unutarnjeg prava države članice (presuda od 26. siječnja 2021., Hessischer Rundfunk, C‑422/19 i C‑423/19, EU:C:2021:63, t. 31. i navedena sudska praksa).

36

S obzirom na navedeno, valja utvrditi da sud koji je uputio zahtjev tim novim zahtjevom za prethodnu odluku ne traži da se utvrdi usklađenost navedene nacionalne sudske prakse s odredbama nacionalnog prava, nego da se utvrdi protive li se pravu Unije odredbe nacionalnog prava koje zabranjuju takvu praksu, propisivanjem zahtjeva da i svaka sudska odluka kojom se odobrava slušanje, prisluškivanje i pohranjivanje komunikacija bez pristanka korisnika mora sadržavati izričito pisano obrazloženje, neovisno o postojanju obrazloženog zahtjeva kaznenih tijela. Doista, odgovor na takvo pitanje, koje se odnosi na tumačenje prava Unije, u nadležnosti je Suda.

37

Stoga valja odgovoriti na ovaj zahtjev za prethodnu odluku.

38

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome želi saznati treba li članak 15. stavak 1. Direktive 2002/58 u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje tumačiti na način da mu se protive odredbe nacionalnog prava kojima je propisano da i sama sudska odluka, kojom se odobrava slušanje, prisluškivanje i pohranjivanje komunikacija bez pristanka korisnika, mora sadržavati izričito obrazloženje u pisanom obliku, neovisno o postojanju obrazloženog zahtjeva kaznenih tijela. U slučaju potvrdnog odgovora, taj sud pita protivi li se toj istoj odredbi Direktive 2002/58 nacionalno pravno pravilo kojim se zahtijeva da se snimljeni razgovori izdvoje iz dokaznih sredstava zbog nepostojanja obrazloženja sudskog odobrenja, iako bi usporedno čitanje sudskog odobrenja i zahtjeva omogućilo lako i nedvosmisleno razumijevanje razloga za to odobrenje.

39

Prije svega, valja utvrditi da je sud koji je uputio zahtjev provjerio ulaze li mjere o kojima je riječ u glavnom predmetu u područje primjene Direktive 2002/58. Naime, nakon što ga je Sud u točki 38. presude HYA i dr. I pozvao da provjeri jesu li posebne istražne metode upotrijebljene u glavnom predmetu imale za posljedicu propisivanje obveza obrade dotičnim pružateljima elektroničkih komunikacijskih usluga, sud koji je uputio zahtjev naveo je u svojem zahtjevu za prethodnu odluku da je to bio slučaj, jer su dotični pružatelji usluga bili zakonito zaduženi za presretanje podataka i njihov prijenos policijskim tijelima.

40

Što se tiče upućenog pitanja, najprije valja istaknuti da se to pitanje temelji, kao što to proizlazi iz točaka 24. do 29. ove presude, na pretpostavci da iz presude HYA i dr. I proizlazi da se pravom Unije, osobito člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58 u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje zahtijeva da bugarski sudovi usvoje nacionalnu sudsku praksu ispitanu u toj presudi, tako da ti sudovi moraju – kao neusklađene s pravom Unije – izuzeti iz primjene odredbe nacionalnog prava koje protivno modelu obrazloženja koji je Sud utvrdio u toj presudi zahtijevaju da i svaka sudska odluka kojom se odobrava slušanje, prisluškivanje i pohranjivanje komunikacija bez pristanka korisnika mora sadržavati izričito obrazloženje u pisanom obliku.

41

Međutim, ta je pretpostavka pogrešna.

42

Naime, valja podsjetiti na to da je, u okviru raspodjele nadležnosti između sudova Unije i nacionalnih sudova, Sud dužan uzeti u obzir pravni i činjenični kontekst prethodnih pitanja, kako je utvrđen odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, tako da ispitivanje tog zahtjeva treba provesti s obzirom na tumačenje nacionalnog prava koje je dao sud koji je uputio zahtjev (vidjeti osobito presudu od 8. lipnja 2023., Prestige and Limousine, C‑50/21, EU:C:2023:448, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

43

U skladu s tom sudskom praksom, Sud je u presudi HYA i dr. I odlučio o usklađenosti s pravom Unije nacionalne sudske prakse koju je Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud) opisao u svojem zahtjevu za prethodnu odluku. Kao što je to već navedeno u točki 19. ove presude, Sud je dakle u presudi HYA i dr. I presudio da članak 15. stavak 1. Direktive 2002/58 u vezi sa člankom 47. drugim stavkom Povelje treba tumačiti na način da mu se ne protivi takva nacionalna sudska praksa, pod uvjetom da se precizni razlozi zbog kojih je nadležni sud smatrao da su poštovani zakonski uvjeti s obzirom na činjenične i pravne elemente predmetnog slučaja mogu lako i nedvosmisleno izvesti iz usporednog čitanja odluke i zahtjeva za odobrenje, pri čemu taj zahtjev mora biti učinjen dostupnim, nakon izdanog odobrenja, osobi u odnosu na koju je odobreno korištenje posebnim istražnim metodama.

44

Nasuprot tomu, navedenu presudu ne može se nikako tumačiti na način da je njome utvrđen model obrazloženja koji bi bugarskim tijelima nalagao da usvoje takvu praksu obvezujući ih da, zbog toga što nisu u skladu s pravom Unije, izuzmu od primjene odredbe nacionalnog prava kojima se nalaže da i sama sudska odluka kojom se odobrava korištenje posebnim istražnim metodama, poput slušanja, prisluškivanja i pohranjivanja komunikacija, sadržava izričito obrazloženje u pisanom obliku.

45

Upravo suprotno, iz obrazloženja presude HYA i dr. I proizlazi da se takve odredbe nacionalnog prava ni na koji način ne protive pravu Unije.

46

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da članak 5. stavak 1. Direktive 2002/58 utvrđuje načelo povjerljivosti komunikacija i s time povezanih podataka o prometu koji se šalju preko javne komunikacijske mreže i javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga. To načelo odražava se u zabrani slušanja, prisluškivanja kao i pohranjivanja ili bilo kojih drugih oblika presretanja odnosno nadzora nad komunikacijama i s time povezanim podacima o prometu, bez pristanka korisnika, osim u slučajevima predviđenima člankom 15. stavkom 1. navedene direktive (presuda HYA i dr. I, t. 40.).

47

Navedena odredba tako predviđa da države članice mogu donijeti zakonske mjere kojima će ograničiti opseg prava i obveza predviđenih u članku 5. iste direktive, među ostalim, kad takvo ograničenje predstavlja nužnu, prikladnu i razmjernu mjeru unutar demokratskog društva s ciljem sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela. Također pojašnjava da se sve te zakonske mjere moraju donijeti uz poštovanje općih načela prava Unije, uključujući prava, slobode i načela utvrđene Poveljom (presuda HYA i dr. I, t. 41.).

48

U tom pogledu, zakonske mjere kojima se uređuje pristup nadležnih tijela podacima iz članka 5. stavka 1. Direktive 2002/58 ne mogu se ograničiti na zahtjev da taj pristup odgovara svrsi koja se želi postići istim zakonskim mjerama, nego moraju predvidjeti i materijalne i postupovne uvjete kojima se uređuje ta obrada (presuda HYA i dr. I, t. 42. i navedena sudska praksa).

49

Takve mjere i uvjete treba primijeniti uz poštovanje općih načela prava Unije, među kojima je načelo proporcionalnosti, i temeljnih prava zajamčenih Poveljom, kao što to proizlazi iz članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58, koji upućuje na članak 6. stavke 1. i 2. UEU‑a (presuda HYA i dr. I, t. 43. i navedena sudska praksa).

50

Konkretno, postupovne uvjete iz točke 48. ove presude treba primijeniti uz poštovanje prava na pošteno suđenje, zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, koji, kao što to proizlazi iz objašnjenja koja se odnose na taj članak, odgovara članku 6. stavku 1. EKLJP‑a. To pravo zahtijeva da svaka sudska odluka mora biti obrazložena (presuda HYA i dr. I, t. 44. i navedena sudska praksa).

51

Stoga, kad se zakonskom mjerom donesenom na temelju članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58 predviđa da se ograničenja načela povjerljivosti elektroničkih komunikacija iz članka 5. stavka 1. te direktive mogu donijeti sudskim odlukama, taj članak 15. stavak 1. u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje nalaže državama članicama da predvide da takve odluke moraju biti obrazložene (presuda HYA i dr. I, t. 45.).

52

Naime, pravo na djelotvornu sudsku zaštitu zajamčeno člankom 47. Povelje zahtijeva da se zainteresiranoj osobi omogući upoznavanje s razlozima na kojima se temelji odluka donesena u odnosu na nju, bilo čitanjem same odluke ili priopćenjem tih razloga, kako bi joj se omogućilo da obrani svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i da uz potpuno poznavanje predmeta odluči hoće li pred sudom nadležnim za nadzor zakonitosti te odluke pokrenuti postupak za sudski nadzor (presuda HYA i dr. I, t. 46. i navedena sudska praksa).

53

Iz toga slijedi da je nacionalni propis kojim je propisano da i svaka sudska odluka kojom se odobrava slušanje, prisluškivanje i pohranjivanje komunikacija bez pristanka korisnika, mora sadržavati izričito obrazloženje u pisanom obliku nužno u skladu sa zahtjevima obrazlaganja koji proizlaze iz prava Unije. Nacionalni sudovi takav propis stoga nisu ni u kojem slučaju dužni izuzeti iz primjene.

54

Slijedom toga, na prvi dio postavljenog pitanja valja odgovoriti da članak 15. stavak 1. Direktive 2002/58 u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje, treba tumačiti na način da mu se ne protive odredbe nacionalnog prava kojima je propisano da i sama sudska odluka, kojom se odobrava slušanje, prisluškivanje i pohranjivanje komunikacija bez pristanka korisnika, mora sadržavati izričito obrazloženje u pisanom obliku, neovisno o postojanju obrazloženog zahtjeva kaznenih tijela.

55

Uzimajući u obzir odgovor na prvi dio pitanja, nije potrebno odgovoriti na njegov drugi dio.

56

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deseto vijeće) odlučuje:

Članak 15. stavak 1. Direktive 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama) u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

treba tumačiti na način da mu se:

ne protive odredbe nacionalnog prava kojima je propisano da i sama sudska odluka, kojom se odobrava slušanje, prisluškivanje i pohranjivanje komunikacija bez pristanka korisnika, mora sadržavati izričito obrazloženje u pisanom obliku, neovisno o postojanju obrazloženog zahtjeva kaznenih tijela.