–

za osobe HJ, IK i LM, R. Froger, avocat,

–

za Twenty First Capital SAS, G. Perrot, avocat,

–

za francusku vladu, B. Fodda, E. Leclerc, J. B. Merlin i S. Royon, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, C. Auvret, G. Goddin i H. Tserepa‑Lacombe, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 13. i članka 61. stavka 1. Direktive 2011/61/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2011. o upraviteljima alternativnih investicijskih fondova i o izmjeni direktiva 2003/41/EZ i 2009/65/EZ te uredbi (EZ) br. 1060/2009 i (EU) br. 1095/2010 (SL 2011., L 174, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 6., str. 47.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osoba HJ, IK i LM, s jedne strane, i društva Twenty First Capital SAS (u daljnjem tekstu: društvo TFC), s druge strane, u vezi s izvršenjem ugovora kojim se predviđaju nagrade koje potonje društvo mora isplatiti.

3

Uvodna izjava 24. Direktive 2011/61 glasi:

„Kako bi se riješili moguće štetni učinci slabo koncipiranih struktura nagrađivanja na odgovarajuće upravljanje rizicima i kontrolu ponašanja pojedinaca u vezi preuzimanja rizika, trebala bi postojati izričita obveza za [upravitelje alternativnih investicijskih fondova (u daljnjem tekstu: UAIF‑ovi)] da za one kategorije osoblja čije poslovne djelatnosti imaju značajan utjecaj na profile rizičnosti [alternativnih investicijskih fondova (u daljnjem tekstu: AIF‑ovi)] kojima upravljaju, uspostave i održavaju politike i prakse nagrađivanja koje dosljedno odražavaju odgovarajuće i učinkovito upravljanje rizicima. Te kategorije osoblja trebale bi obuhvatiti barem više rukovodstvo, preuzimatelje rizika, poslove kontrole i sve zaposlenike koji primaju ukupan iznos nagrada koji ih svrstava u isti platni razred kao i više rukovodstvo i preuzimatelje rizika.”

4

Člankom 1. te direktive, naslovljenim „Predmet”, određuje se:

„Ovom se Direktivom propisuju pravila za odobrenje za rad, trajno poslovanje i transparentnost upravitelja alternativnih investicijskih fondova (UAIF) koji upravljaju i/ili trguju alternativnim investicijskim fondovima (AIF) u Uniji.”

5

Članak 4. navedene direktive, naslovljen „Definicije”, u svom stavku 1. točki (b) predviđa da za potrebe iste direktive pojam „UAIF‑i” znači „pravne osobe čija je redovita djelatnost upravljanje jednim ili više AIF‑ova”.

6

Člankom 6. Direktive 2011/61, naslovljenim „Uvjeti za početak poslovanja UAIF‑a”, koji se nalazi u njezinu poglavlju II. naslovljenom „Odobrenje za rad UAIF‑a”, stavkom 1. određuje se:

„Države članice osiguravaju da ni jedan UAIF ne upravlja AIF‑ima, ako nije dobio odobrenje za rad u skladu s ovom Direktivom.

UAIF koji je dobio odobrenje za rad u skladu s ovom Direktivom u svakom trenutku mora ispunjavati uvjete za odobrenje za rad utvrđene u ovoj Direktivi.”

7

U skladu s člankom 7. navedene direktive, naslovljenim „Zahtjev za izdavanje odobrenja za rad”:

„1.   Države članice zahtijevaju da UAIF‑i podnesu zahtjev za izdavanje odobrenja za rad nadležnim tijelima svoje matične države članice.

2.   Države članice zahtijevaju da UAIF koji podnosi zahtjev za izdavanje odobrenja za rad dostavlja sljedeće informacije o UAIF‑u nadležnom tijelu svoje matične države članice:

[…]

[…]”

8

Članak 8. iste direktive, naslovljen „Uvjeti za izdavanje odobrenja za rad”, u stavku 1. određuje:

„Nadležna tijela matične države članice UAIF‑a ne smiju izdati odobrenje za rad ako nisu ispunjeni sljedeći uvjeti:

[…]

Odobrenje za rad je važeće za sve države članice.”

9

Članak 12. Direktive 2011/61, naslovljen „Opća načela”, u svom stavku 1. određuje:

„Države članice osiguravaju da UAIF‑i u svakom trenutku:

[…]

[…]”

10

Članak 13. te direktive, naslovljen „Nagrađivanje”, koji se nalazi u njezinu poglavlju III. naslovljenom „Uvjeti poslovanja za UAIF‑e”, predviđa:

„1.   Države članice zahtijevaju od UAIF‑ova da imaju politike i prakse nagrađivanja za kategorije osoblja, uključujući više rukovodstvo, preuzimatelje rizika, funkcije kontrole i sve zaposlenike koji primaju ukupan iznos nagrađivanja koji ih svrstava u isti platni razred kao i više rukovodstvo i preuzimatelje rizika, čije poslovne djelatnosti imaju značajan utjecaj na profile rizičnosti UAIF‑ova ili AIF‑ova kojima upravljaju, koje dosljedno odražavaju i promiču odgovarajuće i učinkovito upravljanje rizicima i ne potiču preuzimanje rizika koje nije u skladu s profilima rizičnosti, pravilima ili osnivačkim aktima AIF‑ova kojima upravljaju.

UAIF‑i utvrđuju politike i prakse nagrađivanja u skladu s Prilogom II.

2.   [Europsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala (ESMA)] osigurava postojanje smjernica o dobrim politikama primitaka koje su u skladu s Prilogom II. […]”

11

Članak 61. navedene direktive naslovljen „Prijelazne odredbe” u stavku 1. određuje:

„UAIF‑i koji obavljaju djelatnosti u skladu s ovom Direktivom prije 22. srpnja 2013. poduzimaju sve potrebne mjere za usklađivanje s nacionalnim pravom koje proizlazi iz ove Direktive i podnose zahtjev za izdavanje odobrenja za rad u roku od jedne godine od toga datuma.”

12

U članku 66. iste direktive, naslovljenom „Prenošenje”, navodi se:

„1.   Do 22. srpnja 2013. države članice donose i objavljuju zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom. One Komisiji odmah dostavljaju tekst tih odredaba i korelacijsku tablicu između tih odredbi i ove Direktive.

2.   Države članice primjenjuju zakone i druge propise iz stavka 1. od 22. srpnja 2013.

[…]”

13

U skladu s njezinim člankom 70., Direktiva 2011/61 stupila je na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije, do koje je došlo 1. srpnja 2011.

14

Direktiva 2011/61 prenesena je u francusko pravo putem Ordonnance no 2013‑676, du 25 juillet 2013, modifiant le cadre juridique de la gestion d’actifs (Uredba br. 2013‑676 od 25. srpnja 2013. o izmjeni pravnog okvira za upravljanje imovinom) (JORF od 27. srpnja 2013., tekst br. 9), koja je stupila na snagu 28. srpnja 2013., kojom je, među ostalim, u Code monétaire et financier (Monetarni i financijski zakonik) unesen članak L. 533‑22-2, koji preuzima odredbe članka 13. navedene direktive.

15

Uredba br. 2013‑676 u članku 33, I sadržava prijelaznu odredbu koja glasi kako slijedi:

„Društva za upravljanje koja na dan objave ove uredbe obavljaju djelatnosti koje odgovaraju odredbama koje su sadržane u njoj zahtijevaju odobrenje za rad kao društvo za upravljanje portfeljem definirano u članku L. 532‑9 Monetarnog i financijskog zakonika u verziji koja proizlazi iz te uredbe, prije 22. srpnja 2014.”

16

Notice explicative du décret no 2013‑687 (Napomena s objašnjenjem Uredbe br. 2013‑687) od 25. srpnja 2013., donesena radi primjene Uredbe br. 2013‑676 o izmjeni pravnog okvira za upravljanje imovinom (JORF od 30. srpnja 2013., tekst br. 3), sadržava sljedeću naznaku: „Stupanje na snagu: društva za upravljanje koja obavljaju djelatnosti koje odgovaraju odredbama navedenima u ovoj uredbi na datum njezine objave poduzimaju sve potrebne mjere kako bi se poštovale njezine odredbe i podnose odgovarajući zahtjev za izdavanje odobrenja za rad najkasnije 22. srpnja 2014.”

17

U ožujku 2014. društvo R Participations, koje je osnovala osoba HJ i čiji su članovi osobe LM i IK, prijenosom poslovnih sredstava ustupilo je društvu T tri subjekta za zajednička ulaganja koji se bave ulaganjima na tržištima u nastajanju. Osoba HJ postala je zaposlenik društva T.

18

Kako bi tu djelatnost preuzelo društvo TFC, osoba HJ je s tim društvom 5. lipnja 2014. sklopila ugovor na temelju kojeg je navedeno društvo obećalo da će je zaposliti, a 27. lipnja 2014. ugovor o partnerstvu kojim su predviđene različite naknade u korist osoba HJ, IK i LM (u daljnjem tekstu: ugovor o partnerstvu).

19

Društvo T je 24. listopada 2014. prenijelo na društvo TFC dio svojih poslovnih sredstava koji je obuhvaćao tri subjekta za zajednička ulaganja koji se bave ulaganjima na tržištima u nastajanju iz točke 16. ove presude.

20

Osoba HJ se 11. prosinca 2014. pridružila društvu TFC kao član izvršnog odbora, glavni direktor i drugi upravitelj tog društva.

21

Dana 24. prosinca 2015. i 6. siječnja 2016. osobe HJ i IK podnijele su tužbu protiv društva TFC radi izvršenja ugovora o partnerstvu te plaćanja naknade štete. Osoba LM dobrovoljno se umiješala u taj postupak. Društvo TFC protutužbom je zahtijevalo da se ugovor o partnerstvu proglasi ništavim.

22

Presudom od 10. siječnja 2019. tribunal de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu, Francuska) poništio je ugovor o partnerstvu uz obrazloženje da se nagradama ugovorenima u tom ugovoru povređuju odredbe članka L. 533‑22-2 Monetarnog i financijskog zakonika, nakon što je utvrdio da je društvo TFC upravljalo barem jednim AIF‑om, te je odbio zahtjeve osoba HJ, IK i LM za izvršenje navedenog ugovora i isplatu naknade štete povezane s njegovim neizvršenjem.

23

Presudom od 8. veljače 2021. cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska) potvrdio je tu presudu.

24

Osobe HJ, IK i LM podnijele su žalbu u kasacijskom postupku protiv te presude pred Courom de cassation (Kasacijski sud, Francuska), sudom koji je uputio zahtjev.

25

Taj sud ističe da žalitelji iz glavnog postupka tvrde da iz članka 33, I Uredbe br. 2013‑676, kako je protumačen s obzirom na članak 61. stavak 1. Direktive 2011/61, proizlazi da su upravitelji raspolagali rokom od godinu dana počevši od 22. srpnja 2013., krajnjeg roka za prenošenje te direktive, kako bi poštovali odredbe o praksama nagrađivanja AIF‑ova predviđene nacionalnim zakonodavstvom i podnijeli zahtjev za izdavanje odobrenja za rad. Navodeći da je društvo TFC dobilo odobrenje za rad tek 18. kolovoza 2014., iz toga su zaključili da se te odredbe nisu primjenjivale na to društvo na dan sklapanja ugovora o partnerstvu 27. lipnja 2014. i da su se primjenjivale samo na varijabilno nagrađivanje koje je ono isplatilo 2016. godine za 2015. godinu. Podredno ističu da navedene odredbe u svakom slučaju nisu bile obvezujuće na dan sklapanja ugovora o partnerstvu.

26

Sud koji je uputio zahtjev primjećuje da se žalitelji iz glavnog postupka u potporu svojoj analizi pozivaju na tri dokumenta.

27

Kao prvo, žalitelji iz glavnog postupka pozivaju se na dokument koji je Komisija sastavila na engleskom jeziku, naslovljen „AIFMD Q&As from the European Commission” (Pitanja i odgovori Europske komisije o Direktivi 2011/61), iz kojeg proizlazi da se „[t]ijekom prijelaznog razdoblja od jedne godine očekuje da [upravitelji] ulože sav napor kako bi poštovali zahtjeve nacionalnog zakona kojim se prenosi Direktiva [2011/61]. Obveza podnošenja zahtjeva za izdavanje odobrenja za rad pravno je obvezujuća, ali se može ispuniti u roku od jedne godine od trenutka stupanja na snagu Direktive. Kad je riječ o drugim obvezama iz Direktive [2011/61] (kao što je nagrađivanje), upravitelj koji postoji na datum stupanja na snagu Direktive [2011/61] treba tijekom prijelaznog razdoblja poduzeti sve mjere (odnosno učiniti sve u svojoj moći) kako bi se uskladio s Direktivom [2011/61] u pogledu svih djelatnosti provedenih nakon stupanja na snagu Direktive (22. srpnja 2013.). Nakon tog prijelaznog razdoblja, sve obveze koje proizlaze iz Direktive [2011/61] pravno su obvezujuće.”

28

Kao drugo, tužitelji iz glavnog postupka oslanjaju se na „Popis pitanja i odgovora koji se odnose na Direktivu [2011/61]”, koji je objavila ESMA, u kojem je navedeno:

„[…] Nakon što poduzeće dobije odobrenje za rad kao AIF, na njega se primjenjuju pravila o nagrađivanju iz Direktive [2011/61] i Smjernica o nagrađivanju. Stoga relevantna pravila treba početi primjenjivati od datuma izdavanja odobrenja za rad.

Međutim, u pogledu pravila o varijabilnom nagrađivanju […] upravitelji moraju primjenjivati ta pravila za izračun plaćanja koja se odnose na nove dodjele varijabilnog nagrađivanja svojem identificiranom osoblju (kako je definirano u Smjernicama o nagrađivanju) za razdoblja u kojima su ostvareni rezultati koja slijede razdoblje tijekom kojeg su odobreni. Stoga bi se sustav varijabilnog nagrađivanja [upravitelja] trebao primjenjivati samo na potpuna razdoblja u kojima su ostvareni rezultati i trebao bi se primjenjivati na prvo puno razdoblje u kojem su ostvareni rezultati nakon što upravitelj dobije odobrenje za rad.

Primjerice: […] u slučaju upravitelja koji već upravlja AIF‑ima čija poslovna godina završava 31. prosinca i koji podnosi zahtjev za izdavanje odobrenja za rad prije 22. srpnja 2014. te dobiva odobrenje za rad nakon tog datuma (uključujući ako je odobrenje za rad dobiveno nakon 31. prosinca 2014.), pravila Direktive [2011/61] o varijabilnom nagrađivanju treba primjenjivati na izračun plaćanja za poslovnu godinu 2015.”

29

Kao treće, žalitelji iz glavnog postupka pozivaju se na „Guide AIFM – Rémunération” (Vodič UAIF – Nagrađivanje”), koji je objavio Autorité des marchés financiers (Tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala, Francuska; u daljnjem tekstu: AMF), francusko tijelo zaduženo za zaštitu štednje koja se ulaže u financijske proizvode, informiranje ulagača i dobro funkcioniranje tržišta. Taj vodič predviđa:

„U skladu s člankom 61. [stavkom 1.] Direktive [2011/61], društva za upravljanje koja postoje na 22. srpnja 2013. trebaju u roku od jedne godine do 22. srpnja 2014. postupiti u skladu s obvezama predviđenima Direktivom [2011/61] i podnijeti zahtjev za izdavanje odobrenja za rad nadležnom tijelu.

Tako postoje tri mogućnosti:

30

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da društvo TFC smatra da su se odredbe članka L. 533‑22-2 Monetarnog i financijskog zakonika primjenjivale na dan sklapanja ugovora o partnerstvu, odnosno 27. lipnja 2014., s obzirom na to da, iako se Uredbom br. 2013‑676 kojom je unesena ta odredba predviđa odgođeno stupanje na snagu određenih odredbi o prenošenju, to nije slučaj s odredbama kojima se subjektima nalaže da uspostave prakse i politike nagrađivanja direktorâ društava za upravljanje AIF‑ima koje „dosljedno odražavaju odgovarajuće i učinkovito upravljanje rizicima”. Društvo TFC također tvrdi i da, čak i pod pretpostavkom da upravitelji imaju rok za usklađivanje s novim odredbama kojima se prenosi Direktiva 2011/61, oni tijekom tog roka ne mogu sklopiti ugovor o nagrađivanju koji je protivan članku 13. te direktive jer se njezinim člankom 61. stavkom 1. zahtijeva da „poduzimaju sve potrebne mjere za usklađivanje s nacionalnim pravom koje proizlazi iz ove Direktive”.

31

Taj sud utvrđuje da se čini da se u Komisijinu dokumentu navedenom u točki 26. ove presude navodi da postoji prijelazno razdoblje od jedne godine, koje završava 21. srpnja 2014., da se prije tog datuma od upravitelja očekuje samo da učine sve u svojoj moći kako bi ispunili zahtjeve nacionalnog zakona o prenošenju Direktive 2011/61 i da tek nakon tog datuma sve obveze koje proizlaze iz te direktive postaju pravno obvezujuće. Prema toj analizi nisu relevantni ni datum podnošenja zahtjeva za izdavanje odobrenja za rad ni datum dobivanja tog odobrenja.

32

Prema navedenom sudu, suprotno tomu, čini se da iz ESMA‑inih i AMF‑ovih analiza proizlazi da se pravila o praksama nagrađivanja iz Direktive 2011/61 primjenjuju na upravitelja tek od datuma kad je dobio odobrenje za rad, dok prije tog odobrenja nije obuhvaćen tim pravilima. Usto, u skladu s tim analizama, navedena pravila primjenjuju se tek od početka poslovne godine koja slijedi nakon dobivanja odobrenja za rad.

33

Sud koji je uputio zahtjev smatra da iz tumačenja članka 61. stavka 1. Direktive 2011/61 proizlazi da se nijedno od predloženih tumačenja ne nameće „kao očito”, pogotovo jer je moguće i drukčije tumačenje prema kojem se pravi razlika ovisno o tome je li nagrađivanje dogovoreno prije ili nakon prenošenja Direktive 2011/61 u nacionalno pravo. U prvom slučaju moglo bi se prihvatiti da je teško od upravitelja zahtijevati da odmah dovede u pitanje nagrađivanje koje nije povrjeđivalo nijedno pravilo kada je dogovoreno i da se od njega tijekom prijelaznog razdoblja može u najboljem slučaju zahtijevati da poduzme sve što je u njegovoj moći kako bi poštovao nove zahtjeve u pogledu nagrađivanja. U drugom slučaju moglo bi se zamisliti da se stupanjem na snagu nacionalnog teksta kojim se prenosi Direktiva 2011/61 upravitelju odmah zabranjuje da za budućnost dogovara nagrađivanje koje bi bilo protivno pravilima utvrđenima tom direktivom, koja je već stupila na snagu.

34

U tim je okolnostima Cour de cassation (Kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1. (a) Treba li članak 13. i članak 61. stavak 1. [Direktive 2011/61] tumačiti na način da su upravitelji koji obavljaju djelatnosti na temelju te direktive prije 22. srpnja 2013. dužni poštovati obveze koje se odnose na politike i prakse nagrađivanja:

35

Žalitelji iz glavnog postupka u svojim pisanim očitovanjima, iako implicitno, dovode u pitanje dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku ističući da glavni postupak ne ulazi ratione materiae u područje primjene Direktive 2011/61.

36

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru suradnje Suda i nacionalnih sudova koja je uspostavljena člankom 267. UFEU‑a, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da uvažavajući posebnosti predmeta ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom toga, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno dužan donijeti odluku (presude od 14. srpnja 2022., Volkswagen, C‑134/20, EU:C:2022:571, t. 56. i sudska praksa te od 11. siječnja 2024., Nárokuj, C‑755/22, EU:C:2024:10, t. 17.).

37

Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odgovoriti na prethodno pitanje nacionalnog suda samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja (presuda od 21. ožujka 2023., Mercedes‑Benz Group (Odgovornost proizvođačâ vozila koja imaju poremećajne uređaje), C‑100/21, EU:C:2023:229, t. 53. i navedena sudska praksa).

38

U ovom slučaju postavljena pitanja odnose se na tumačenje Direktive 2011/61. Osim toga, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su činjenice u glavnom postupku, koje žalitelji iz glavnog postupka osporavaju, utvrđene u prvostupanjskom i žalbenom postupku, a sud koji je uputio zahtjev pojasnio je da je odgovor na ta pitanja nužan kako bi mogao donijeti svoju odluku. Naposljetku, odluka kojom se upućuje prethodno pitanje sadržava sve činjenične i pravne elemente koji omogućuju davanje korisnog odgovora na navedena pitanja.

39

Iz navedenog slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

40

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev, u biti, želi doznati od kojeg su trenutka države članice bile dužne zahtijevati od upravitelja koji su obavljali djelatnosti na temelju Direktive 2011/61 prije 22. srpnja 2013. da poštuju obveze koje se odnose na politike i prakse nagrađivanja koje proizlaze iz članka 13. te direktive.

41

U tom pogledu valja podsjetiti na to da članak 13. stavak 1. Direktive 2011/61 obvezuje države članice da zahtijevaju od upravitelja da imaju politike i prakse nagrađivanja za određene kategorije osoblja, koje dosljedno odražavaju i promiču odgovarajuće i učinkovito upravljanje rizicima i ne potiču preuzimanje rizika koje nije u skladu s profilima rizičnosti, pravilima ili osnivačkim aktima AIF‑ova kojima upravljaju.

42

Člankom 66. te direktive određeno je da države članice do 22. srpnja 2013. donose i objavljuju zakone i druge propise koji su potrebni radi usklađivanja s tom direktivom te da počinju primjenjivati te odredbe nakon tog datuma.

43

No, člankom 61. stavkom 1. Direktive 2011/61, naslovljenim „Prijelazne odredbe”, predviđa se da upravitelji koji su obavljali djelatnosti prije 22. srpnja 2013.„poduzimaju sve potrebne mjere za usklađivanje s nacionalnim pravom koje proizlazi iz ove Direktive i podnose zahtjev za izdavanje odobrenja za rad u roku od jedne godine od toga datuma”.

44

Iz teksta te odredbe proizlazi da Direktiva 2011/61 državama članicama ne nameće obvezu da od 22. srpnja 2013. zahtijevaju da ta kategorija upravitelja poštuje odredbe članka 13. stavka 1. te direktive.

45

Međutim, tekst članka 61. stavka 1. Direktive 2011/61 sam po sebi ne omogućuje određivanje datuma na koji su obveze predviđene člankom 13. stavkom 1. te direktive, kako su prenesene u nacionalno pravo, postale obvezujuće za te upravitelje jer iz navedenog teksta proizlazi da je taj datum mogao biti ili dan isteka roka od jedne godine počevši od 22. srpnja 2013. koji je predviđen tom odredbom ili datum dobivanja odobrenja za rad upravitelja, koje se u njoj spominje.

46

S obzirom na to, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, pri tumačenju odredbe prava Unije treba uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve i svrhu akta kojeg je ona dio (presuda od 7. ožujka 2024., IAB Europe, C‑604/22, EU:C:2024:214, t. 34. kao i navedena sudska praksa).

47

Kad je riječ o kontekstu u kojem se nalazi članak 61. stavak 1. Direktive 2011/61, s obzirom na to da se tom odredbom uvodi rok od jedne godine počevši od 22. srpnja 2013. za podnošenje zahtjeva za odobrenje za rad od strane dotičnih upravitelja, valja osobito uzeti u obzir odredbe te direktive koje se odnose na odobrenje za rad sadržane, među ostalim, u člancima 6. do 8. te direktive.

48

Članak 6. stavak 1. Direktive 2011/61 predviđa, s jedne strane, da države članice osiguravaju da nijedan upravitelj ne upravlja AIF‑ima ako nije dobio odobrenje za rad u skladu s tom direktivom i, s druge strane, da upravitelji koji su dobili odobrenje za rad u skladu s tom direktivom u svakom trenutku moraju ispunjavati uvjete za odobrenje za rad koji su u njoj utvrđeni.

49

Članak 7. stavak 2. točka (d) Direktive 2011/61 određuje da se među informacijama koje upravitelji moraju dostaviti nadležnim tijelima kako bi dobili odobrenje za rad nalaze, među ostalim, informacije o politikama i praksama nagrađivanja u skladu s člankom 13. te direktive.

50

Naposljetku, iz članka 8. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/61 proizlazi da se zatraženo odobrenje za rad izdaje samo ako su nadležna tijela uvjerena da će upravitelj biti u mogućnosti ispunjavati uvjete iz te direktive.

51

Iz tih odredbi proizlazi, kao prvo, da je odobrenje za rad potrebno za obavljanje djelatnosti upravitelja, kao drugo, da se to odobrenje za rad izdaje samo ako su nadležna tijela uvjerena, s obzirom na informacije koje im je dao dotični upravitelj u svojem zahtjevu za izdavanje odobrenja za rad, da je on u stanju ispuniti obveze predviđene Direktivom 2011/61 i, kao treće, da je taj upravitelj, nakon što mu je izdano odobrenje za rad, dužan trajno ispunjavati te obveze, uključujući one koje proizlaze iz članka 13. te direktive. Iz toga slijedi da, u okviru Direktive 2011/61, datum odobrenja ima središnju važnost.

52

Budući da članak 61. stavak 1. Direktive 2011/61 izričito predviđa da upravitelji koji su već obavljali djelatnosti na temelju te direktive prije 22. srpnja 2013. podnose zahtjev za izdavanje odobrenja za rad u roku od jedne godine od tog datuma, valja dakle smatrati da tu odredbu, tumačenu s obzirom na članke 6., 7. i 8. navedene direktive, treba tumačiti na način da su ti upravitelji bili dužni u potpunosti poštovati obveze predviđene tom direktivom, posebno u pogledu njihovih politika i praksi nagrađivanja, kako su prenesene u nacionalno pravo, tek od datuma dobivanja odobrenja za rad, pod uvjetom da su u roku od jedne godine počevši od 22. srpnja 2023. podnijeli zahtjev za izdavanje tog odobrenja.

53

To je tumačenje u skladu s ciljevima Direktive 2011/61.

54

Iz sudske prakse proizlazi da se ti ciljevi sastoje, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 24. Direktive 2011/61, u zaštiti ulagatelja, osobito ako njihovi interesi mogu biti u sukobu s interesima upravitelja fondova kako s obzirom na rizik tako i s obzirom na održivost odluka o ulaganju, i u jamčenju stabilnosti financijskog sustava. Preciznije, politikama i praksama nagrađivanja koje se uređuju Direktivom 2011/61 u tom kontekstu se promiče odgovarajuće i učinkovito upravljanje rizicima te se ne potiče preuzimanje rizika koje nije u skladu s profilima rizičnosti, pravilima ili osnivačkim aktima AIF‑a (vidjeti, u tom smislu, presudu od 1. kolovoza 2022., HOLD Alapkezelő, C‑352/20, EU:C:2022:606, t. 52. i 54.).

55

Iako, doduše, navedeni ciljevi vrijede za djelatnosti svih upravitelja, valja također podsjetiti na to da Direktiva 2011/61, kad je riječ o upraviteljima koji su već bili aktivni prije 22. srpnja 2013., izričito predviđa prijelazno razdoblje čiji je cilj tim upraviteljima dati dodatno vrijeme da ispune zahtjeve uvedene tom direktivom, poduzimajući „sve potrebne mjere za usklađivanje s nacionalnim pravom koje proizlazi iz [te] direktive”.

56

Kada je riječ o eventualnoj relevantnosti datuma na koji je nagrada ugovorena, iz sudske prakse Suda proizlazi da se novo pravno pravilo primjenjuje počevši od stupanja na snagu akta kojim je ono uspostavljeno te da se, iako se ne primjenjuje na pravne situacije nastale i konačno okončane za vrijeme važenja prethodnog zakona, primjenjuje na buduće učinke tih situacija kao i na nove pravne situacije. Drukčije vrijedi, poštujući načelo zabrane retroaktivnosti pravnih akata, samo u slučaju kada se uz novo pravilo donesu posebne odredbe kojima se posebno određuju uvjeti njegove vremenske primjene (presuda od 13. srpnja 2023., Banco Santander (Upućivanje na službeni indeks), C‑265/22, EU:C:2023:578, t. 37. i navedena sudska praksa).

57

U ovom predmetu, s jedne strane, novom su pravilu pridodane posebne odredbe kojima se posebno određuju uvjeti njegove vremenske primjene, odnosno članak 61. stavak 1. Direktive 2011/61. S druge strane, s obzirom na to da je ugovor o partnerstvu sklopljen 27. lipnja 2014. i, s obzirom na to da je na dan kada je društvo TFC dobilo odobrenje za rad, odnosno 18. kolovoza 2014., taj ugovor još uvijek bio na snazi te je predviđao različite nagrade u korist osoba HJ, IK i LM, čini se, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, da pravna situacija nije konačno okončana i da je nastavila proizvoditi učinke.

58

Iz toga slijedi da datum na koji je dogovorena nagrada koja proizlazi iz tog ugovora nije relevantan za odgovor koji treba dati na prvo pitanje, tim više što je zakonodavac Unije prijelaznim razdobljem predviđenim u članku 61. stavku 1. Direktive 2011/61 upravo predvidio mogućnost za upravitelje koji su obavljali djelatnosti na temelju te direktive prije 22. srpnja 2013. da se postupno prilagode zahtjevima navedene direktive.

59

Suprotno onomu što žalitelji iz glavnog postupka ističu u svojim pisanim očitovanjima, to tumačenje također je u skladu s načelom pravne sigurnosti kojem se, u skladu sa sudskom praksom, protivi to da se novo pravno pravilo primjenjuje retroaktivno, odnosno na situaciju okončanu prije njegova stupanja na snagu i koje zahtijeva da se svaka činjenična situacija, osim ako nije izričito određeno protivno, u pravilu ocjenjuje s obzirom na pravna pravila koja su u to vrijeme bila na snazi (vidjeti, u tom smislu, presudu od 25. siječnja 2022., VYSOČINA WIND, C 181/20, EU:C:2022:51, t. 47. i navedena sudska praksa). Osim toga, ono odgovara, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 77. svojeg mišljenja, i tumačenju ESMA‑e koja, na temelju članka 13. stavka 2. Direktive 2011/61, osigurava postojanje smjernica za odgovarajuće politike nagrađivanja koje su u skladu s Prilogom II. i koja je, među informacijama koje to tijelo stavlja na raspolaganje javnosti, navedenima u točki 28. ove presude, izričito navela da se pravila navedene direktive u području nagrađivanja i s time povezane smjernice primjenjuju na upravitelje od datuma dobivanja odobrenja za rad.

60

S obzirom na sve prethodno navedeno, na prvo prethodno pitanje valja odgovoriti tako da članak 61. stavak 1. Direktive 2011/61 treba tumačiti na način da su države članice bile dužne zahtijevati od upravitelja koji su obavljali djelatnosti na temelju te direktive prije 22. srpnja 2013. da u potpunosti poštuju obveze koje se odnose na politike i prakse nagrađivanja koje proizlaze iz članka 13. stavka 1. navedene direktive počevši od datuma dobivanja njihova odobrenja za rad, pod uvjetom da su podnijeli zahtjev za izdavanje odobrenja za rad u roku od jedne godine počevši od 22. srpnja 2013.

61

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, valja smatrati da svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev, u biti, pita može li se smatrati da upravitelj koji u razdoblju od 22. srpnja 2013. do dana dobivanja odobrenja za rad zapošljava zaposlenika ili imenuje direktora društva pod uvjetima koji se odnose na nagrađivanje koji ne poštuju zahtjeve nacionalne odredbe kojom se prenosi članak 13. Direktive 2011/61 u nacionalno pravo, poduzima sve potrebne mjere za usklađivanje s nacionalnim pravom koje proizlazi iz te direktive, u smislu njezina članka 61.

62

Sud koji je uputio zahtjev stoga u biti želi doznati koji je doseg izraza predviđenog u članku 61. stavku 1. Direktive 2011/61, prema kojem tijekom prijelaznog razdoblja iz te odredbe ti upravitelji „poduzimaju sve potrebne mjere za usklađivanje s nacionalnim pravom koje proizlazi iz ove Direktive”, kad je riječ o politikama i praksama nagrađivanja iz članka 13. te direktive.

63

Kao što je, s jedne strane, istaknuto u točki 51. ove presude, odobrenje za rad se izdaje samo ako su nadležna tijela uvjerena, s obzirom na informacije koje im je dao dotični upravitelj u svojem zahtjevu za odobrenje za rad, da je u stanju ispunjavati obveze predviđene Direktivom 2011/61. Naime, na dan izdavanja odobrenja za rad ti upravitelji moraju imati politike i prakse nagrađivanja koje su u skladu s obvezama predviđenima u članku 13. stavku 1. te direktive, kako su prenesene u nacionalno pravo. Osim toga, nakon što je izdano odobrenje za rad, taj je upravitelj dužan trajno ispunjavati te obveze, uključujući one koje proizlaze iz članka 13. te direktive.

64

S druge strane, iz točke 58. ove presude proizlazi da je cilj prijelaznog razdoblja iz članka 61. Direktive 2011/61 omogućiti dotičnim upraviteljima da se postupno prilagode zahtjevima koji proizlaze iz Direktive 2011/61.

65

Međutim, kako bi se očuvao koristan učinak Direktive 2011/61, valja smatrati da, iako tijekom prijelaznog razdoblja od jedne godine iz članka 61. stavka 1. navedene direktive države članice moraju osigurati da upravitelji koji su obavljali djelatnosti u skladu s tom direktivom prije 22. srpnja 2013. poduzimaju sve potrebne mjere za usklađivanje s nacionalnim pravom koje iz nje proizlazi, činjenica je da te države članice moraju također osigurati da se ti upravitelji suzdrže od poduzimanja mjera koje bi mogle ozbiljno ugroziti ostvarivanje rezultata propisanog Direktivom 2011/61.

66

Stoga bi trebalo smatrati da izraz „poduzimaju sve potrebne mjere za usklađivanje s nacionalnim pravom koje proizlazi iz ove Direktive”, u smislu te odredbe, treba tumačiti na način da podrazumijeva da se upravitelji koji su obavljali djelatnosti prije 22. srpnja 2013. moraju suzdržati od poduzimanja mjera koje bi mogle ozbiljno ugroziti ostvarenje cilja te direktive.

67

S obzirom na sve prethodno navedeno, na drugo prethodno pitanje valja odgovoriti tako da članak 61. stavak 1. Direktive 2011/61 treba tumačiti na način da izraz „poduzimaju sve potrebne mjere za usklađivanje s nacionalnim pravom koje proizlazi iz ove Direktive” podrazumijeva da se upravitelji koji su obavljali djelatnosti prije 22. srpnja 2013. moraju suzdržati od poduzimanja mjera koje bi mogle ozbiljno ugroziti ostvarenje cilja te direktive.

68

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: