–

za MA, M. Poduschka, Rechtsanwalt,

–

za FPT Industrial SpA, A. Wittwer, Rechtsanwalt,

–

za Europsku komisiju, S. Noë i L. Wildpanner, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. točke 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. te ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe MA, austrijskog rezidenta, i dvaju talijanskih društava, FCA Italy SpA i FPT Industrial SpA, u vezi s odgovornošću tih društava za štetu nastalu ugradnjom poremećajnog uređaja kojim se smanjuje učinkovitost sustavâ za kontrolu emisija u vozilo koje je kupila osoba MA.

3

Uvodne izjave 15. i 16. Uredbe br. 1215/2012 glase kako slijedi:

4

Poglavlje II. Uredbe br. 1215/2012, naslovljeno „Nadležnost”, sadržava, među ostalim, odjeljak 1. naslovljen „Opće odredbe” i odjeljak 2. naslovljen „[Posebne nadležnosti]”. Člankom 4. stavkom 1. te uredbe, koji se nalazi u tom odjeljku 1., određeno je:

„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”

5

Članak 7. Uredbe br. 1215/2012 koji se nalazi u odjeljku 2. njezina poglavlja II. glasi kako slijedi:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

[…]

[…]”

6

U skladu s člankom 5. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 715/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2007. o homologaciji tipa motornih vozila u odnosu na emisije iz lakih osobnih i gospodarskih vozila (Euro 5 i Euro 6) i pristupu podacima za popravke i održavanje vozila (SL 2007., L 171, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 30., str. 284.):

„Uporaba poremećajnih uređaja koji smanjuju učinkovitost sustava za kontrolu emisij[a] zabranjena je. […]”

7

Ugovorom o kupoprodaji od 14. ožujka 2019., osoba MA, s domicilom u Krems an der Donau (Austrija), i njegova supruga kupili su kamper od trgovca automobilima sa sjedištem u Njemačkoj. Vozilo je predano kupcima preko prodavateljeva dostavnog skladišta u Salzburgu (Austrija).

8

FCA Italy i FPT Industrial, dva društva sa sjedištem u Italiji, su proizvođač tog vozila, odnosno njegova motora.

9

Smatrajući da je motor navedenog vozila nezakonito opremljen poremećajnim uređajem kojim se smanjuje učinkovitost sustavâ za kontrolu emisija, u smislu članka 5. stavka 2. Uredbe br. 715/2007, osoba MA podnijela je Landesgerichtu Salzburg (Zemaljski sud u Salzburgu, Austrija) tužbu za naknadu štete zbog izvanugovorne odgovornosti protiv društava FCA Italy i FPT Industrial. Prema mišljenju osobe MA, taj je sud međunarodno nadležan za odlučivanje o toj tužbi, na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, s obzirom na to da se štetni događaj dogodio u Salzburgu, mjestu u kojem je prodaja dovršena predajom stvari.

10

Društvo FPT Industrial istaknulo je prigovor nenadležnosti tog suda jer iz presude od 9. srpnja 2020., Verein für Konsumenteninformation (C‑343/19, u daljnjem tekstu: presuda VKI, EU:C:2020:534) proizlazi da se u takvoj situaciji mjesto u kojem se smatra da se dogodio štetni događaj, u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, nalazi u državi članici u kojoj je vozilo kupljeno od prodavatelja. Prema mišljenju društva FPT Industrial, osoba MA kupila je kamper u Njemačkoj, gdje su stranke potpisale kupoprodajni ugovor. Iz toga proizlazi da se mjesto u kojem se dogodio štetni događaj nalazi u Njemačkoj, tako da su za rješavanje predmeta nadležni njemački sudovi.

11

Rješenjem od 31. svibnja 2022. Landesgericht Salzburg (Zemaljski sud u Salzburgu) odbio je taj prigovor smatrajući, kao što to tvrdi osoba MA, da je šteta koju je ona pretrpjela nastala tek u trenutku predaje vozila u Austriju.

12

Rješenjem od 3. listopada 2022. Oberlandesgericht Linz (Visoki zemaljski sud u Linzu, Austrija) prihvatio je žalbu koju je podnijelo društvo FPT Industrial s obrazloženjem da prvostupanjski sud nije međunarodno nadležan za odlučivanje u predmetu jer je mjesto kupnje vozila mjesto sklapanja ugovora o kupoprodaji, koji je akt kojim su određene uzajamne obveze stranaka.

13

Protiv tog rješenja podnesena je revizija Oberster Gerichtshofu (Vrhovni sud, Austrija), sudu koji je uputio zahtjev.

14

Sud koji je uputio zahtjev navodi da se, za razliku od situacija o kojima je riječ u predmetu povodom kojeg je donesena presuda VKI, u ovom slučaju mjesto sklapanja ugovora o kupoprodaji i mjesto predaje vozila kupcu ne podudaraju.

15

Navedeni sud ističe da se, u austrijskom pravu, stjecanje prava vlasništva na pokretninama sastoji od pravnog posla na temelju kojeg su nastale obveze (titulus) i pravnog raspolaganja (modus), pri čemu potonji nastupa tek u trenutku i mjestu predaje te imovine. Međutim, primjena nacionalnog prava u svrhu tumačenja pojma „mjesto [u kojemu se dogodio štetni događaj]” u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 dovela bi do različitih rješenja i stoga bi bila protivna autonomnosti tog pojma u pravu Unije.

16

S jedne strane, sud koji je uputio zahtjev napominje da, ako bi se mjesto sklapanja ugovora o kupoprodaji smatralo odlučujućim za primjenu pravila o međunarodnoj nadležnosti, to bi bilo u suprotnosti sa zahtjevom uske povezanosti između suda pred kojim je pokrenut postupak i spora na kojem se temelji primjena članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 jer spor iz glavnog postupka nije značajno povezan s mjestom sklapanja ugovora, koje je u Njemačkoj.

17

S druge strane, prema mišljenju tog suda, iako je Sud u presudi VKI primijenio kriterij „stjecanja” vozila kako bi utvrdio mjesto u kojem se dogodio štetni događaj, iz točaka 30. do 35. te presude proizlazi drugi važan kriterij povezanosti, s obzirom na to da je Sud smatrao da šteta koja se sastoji od gubitka vrijednosti zbog stjecanja vozila s nedostatkom predstavlja početnu štetu koja nije isključivo imovinska i koja nastaje tek u trenutku stjecanja stvari s tim nedostatkom od prodavatelja.

18

Stoga se iz navedene presude može zaključiti da je mjesto u kojem se dogodio štetni događaj, u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, mjesto u kojem nedostatak stvari proizvodi svoje učinke. Prema mišljenju navedenog suda, budući da se vozilo s nedostatkom upotrebljava u skladu s njegovom namjenom u državi članici tužiteljeva domicila, sudovi te države međunarodno su nadležni za odlučivanje o tužbi za naknadu štete zbog izvanugovorne odgovornosti. Takav zaključak u skladu je i s načelima sudske prakse Suda u pogledu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012.

19

Naime, iako se radi utvrđivanja mjesta u kojem se dogodio štetni događaj, u svrhu primjene te odredbe, valja osloniti na mjesto nastanka štete, iz te sudske prakse proizlazi da se na temelju posebnih čimbenika to mjesto može najprije odrediti u državi članici tužiteljeva domicila, što dovodi do forum actoris. To bi osobito bio slučaj s tužbama koje se temelje na povredi obveze sastavljanja prospekta, povredi zakonske obveze obavješćivanja u državi članici u kojoj tužitelj ima domicil ili šteti povezanoj s vođenjem investicijskih računa. Sud koji je uputio zahtjev stoga nastoji doznati može li se, po istoj osnovi, mjesto u kojem nedostatak koji utječe na pravilno funkcioniranje stvari proizvodi svoje učinke smatrati i mjestom u kojem se dogodio štetni događaj.

20

U tim je okolnostima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 7. točku 2. [Uredbe br. 1215/2012] tumačiti na način da se, kad je riječ o tužbi za naknadu štete zbog izvanugovorne odgovornosti protiv proizvođača dizelskog motora sa zabranjenim poremećajnim uređajem u smislu članka 5. stavka 2. [Uredbe br. 715/2007] čije se sjedište nalazi u državi članici A (u ovom slučaju: Republika Italija), mjesto nastanka štete u slučaju u kojem je tužitelj s domicilom u državi članici B (u ovom slučaju: Republika Austrija) kupio vozilo od treće osobe sa sjedištem u državi članici C (u ovom slučaju: Savezna Republika Njemačka) nalazi

21

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da je mjesto nastanka štete u smislu te odredbe, kada je vozilo, koje je u prvoj državi članici njegov proizvođač navodno opremio nezakonitim poremećajnim uređajem kojim se smanjuje učinkovitost sustavâ za kontrolu emisija, bilo predmet ugovora o kupoprodaji sklopljenog u drugoj državi članici, a predano je kupcu u trećoj državi članici u kojoj se upotrebljavalo u skladu s njegovom namjenom, mjesto u kojem je taj ugovor sklopljen, mjesto u kojem je to vozilo predano ili pak mjesto njegove upotrebe.

22

Uvodno valja podsjetiti na to da, s obzirom na to da je Uredbom br. 1215/2012 stavljena izvan snage i zamijenjena Uredba Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.), koja je pak zamijenila Konvenciju od 27. rujna 1968. o sudskoj nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), kako je izmijenjena naknadnim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji, tumačenje Suda u pogledu odredaba potonjih pravnih instrumenata vrijedi i za tumačenje Uredbe br. 1215/2012, kad se te odredbe mogu smatrati „istovjetnima”. Takav je slučaj s člankom 5. točkom 3. navedene konvencije i Uredbe br. 44/2001, s jedne strane, te s člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012, s druge strane (presuda VKI, t. 22. i navedena sudska praksa).

23

Kako bi se odgovorilo na pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, treba, s jedne strane, podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, pravilo o posebnoj nadležnosti iz članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, koje tužitelju, propisivanjem iznimke od općeg pravila o nadležnosti sudova u mjestu domicila tuženika u članku 4. te uredbe, omogućuje da svoju tužbu u stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazidelikte podnese pred sudom mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi, treba autonomno i usko tumačiti (vidjeti u tom smislu presudu od 10. ožujka 2022., BMA Nederland, C‑498/20, EU:C:2022:173, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

24

To pravilo o posebnoj nadležnosti temelji se na postojanju posebno bliske veze između spora i sudova mjesta u kojem je nastala štetna radnja, koja opravdava dodjeljivanje nadležnosti tim sudovima radi dobrog sudovanja i postupovne ekonomije (vidjeti u tom smislu presudu od 10. ožujka 2022., BMA Nederland, C‑498/20, EU:C:2022:173, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

25

Naime, u stvarima koje se odnose na delikte ili kvazidelikte najprimjerenije je da odlučuje sud mjesta u kojem je nastala ili je mogla nastati štetna radnja, među ostalim, zbog blizine spora i radi lakšeg izvođenja dokaza (presuda od 10. ožujka 2022., BMA Nederland, C‑498/20, EU:C:2022:173, t. 30. i navedena sudska praksa).

26

S druge strane, treba podsjetiti na to da se pojam „mjesto [u kojemu se dogodio štetni događaj]” odnosi istodobno na mjesto nastanka štete i mjesto uzročnog događaja zbog kojeg je ta šteta nastala, tako da bi tuženik mogao biti tužen, prema tužiteljevu izboru, pred sudom jednog ili drugog od navedenih mjesta (presuda VKI, t. 23. i navedena sudska praksa).

27

U ovom slučaju, stranke iz glavnog postupka ne slažu se u pogledu određivanja mjesta nastanka štete.

28

S tim u vezi, kao prvo, Sud je već presudio da treba razlikovati, s jedne strane, početnu štetu koja proizlazi izravno iz uzročnog događaja, čije bi mjesto nastanka moglo opravdati nadležnost suda tog mjesta na temelju članka 7. točke 2. Uredbe 1215/2012, i, s druge strane, naknadne nepovoljne posljedice na kojima se ne može temeljiti dodjela nadležnosti na osnovi te odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2019., Tibor‑Trans, C‑451/18, EU:C:2019:635, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

29

Sud je stoga presudio da šteta koja je samo neizravna posljedica štete koju su prvotno pretrpjele druge osobe koje su bile izravni oštećenici koji su pretrpjeli štetu nastalu u mjestu različitom od onoga u kojemu je neizravni oštećenik naknadno pretrpio štetu, ne može biti osnova za sudsku nadležnost na temelju navedene odredbe (presuda od 29. srpnja 2019., Tibor‑Trans, C‑451/18, EU:C:2019:635, t. 29. i navedena sudska praksa).

30

S obzirom na tu sudsku praksu, Sud je u točkama 29. do 31. presude VKI štetu koja se sastoji u smanjenoj vrijednosti vozila zbog razlike u cijeni koju je stjecatelj tog vozila za njega platio i njegove stvarne vrijednosti zbog ugradnje uređaja za manipulaciju vrijednostima emisija ispušnih plinova, okvalificirao kao „početnu štetu” jer ona nije postojala prije nego što je konačni stjecatelj kupio vozilo, a ne kao neizravnu posljedicu štete koju su prvotno pretrpjele druge osobe.

31

U točkama 32. do 34. te presude Sud je također presudio da takva šteta nije isključivo imovinska, s obzirom na to da nije riječ o šteti koja izravno utječe na financijsku imovinu oštećene strane, nego o materijalnoj šteti koja odgovara smanjenju stvarne vrijednosti vozila koje je ta osoba stekla i za koje se pokazalo da ima nedostatak.

32

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz spisa kojim Sud raspolaže, ne tvrdi se da su vrsta i kvalifikacija štete čiju naknadu potražuje tužitelj iz glavnog postupka različite od onih o kojima je riječ u presudi VKI.

33

Kao drugo, kad je riječ o mjestu nastanka imovinske štete poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, Sud je u točkama 30., 31. i 35. presude VKI presudio da šteta nastaje tek u trenutku kupnje vozila s nedostatkom njegovim stjecanjem po većoj cijeni od stvarne vrijednosti tog vozila. Stoga je Sud na pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev u predmetu u kojem je donesena ta presuda odgovorio da članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se, kad je u jednoj državi članici proizvođač nezakonito opremio vozilo uređajem za manipulaciju vrijednostima emisija ispušnih plinova prije nego što ga je treća osoba stekla u drugoj državi članici, mjesto nastanka štete nalazi u potonjoj državi članici jer je to mjesto u kojoj je stvar stečena.

34

Međutim, u ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev želi doznati gdje je mjesto nastanka štete koju je pretrpio stjecatelj takvog vozila u slučaju u kojem se, za razliku od predmeta u kojem je donesena presuda VKI, dvije različite države članice mogu smatrati onima u kojima je to vozilo stečeno. Naime, u glavnom predmetu, u različitim državama članicama su se dogodili, s jedne strane, sklapanje ugovora o kupoprodaji, i, s druge strane, predaja tog vozila i njegova upotreba u skladu s njegovom namjenom.

35

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev u biti pita odgovara li mjesto stjecanja vozila s nedostatkom, a time i „mjesto [u kojemu se dogodio štetni događaj]”, u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, kako je protumačeno u presudi VKI, mjestu sklapanja ugovora o kupoprodaji vozila, mjestu u kojem je ono predano krajnjem stjecatelju ili pak mjestu u kojem se vozilo upotrebljava u skladu s njegovom namjenom.

36

Kad je riječ o, kao prvo, mjestu sklapanja ugovora o kupoprodaji, ono ne može samo po sebi biti odlučujuće za utvrđivanje mjesta stjecanja u takvom kontekstu.

37

Naime, izvanugovorna odgovornost proizvođača vozila u načelu se temelji na postojanju protupravne radnje opremanja tog vozila nezakonitim uređajem, štete nastale zbog razlike u cijeni koju je kupac platio i stvarne cijene vozila te utvrđivanju uzročne veze između te protupravne radnje i te štete, pri čemu načini stjecanja navedenog vozila u tom pogledu nisu relevantni. Stoga nije nužno da se za razmatranje postupanja koje se stavlja na teret i opsega štete za koju se traži naknada analizira sadržaj ugovora o kupoprodaji na temelju kojeg je oštećenik stekao to vozilo. Slijedom toga, zahtjev dobrog sudovanja i procesne ekonomije ne nalaže da se međunarodna nadležnost, u kontekstu tužbe za naknadu štete zbog izvanugovorne odgovornosti poput one u glavnom postupku, dodijeli sudu mjesta sklapanja ugovora o kupoprodaji.

38

Kao drugo, budući da šteta za koju se traži naknada u ovom slučaju nije isključivo financijska, kao što to proizlazi iz točke 32. ove presude, „mjesto [u kojemu se dogodio štetni događaj]” u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 ne mora odgovarati ni mjestu u kojem je nastala obveza plaćanja razlike u cijeni koju je oštećeni stjecatelj platio za vozilo s nedostatkom i stvarne vrijednosti vozila. Naime, dodjela nadležnosti sudu mjesta u kojem je financijski gubitak konačno utjecao na tužiteljevu imovinu relevantna je samo u slučaju isključivo financijske štete (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2016., Universal Music International Holding, C‑12/15, EU:C:2016:449, t. 30. do 32.), što nije slučaj u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku.

39

Kao treće i posljednje, kad je riječ o tome odgovara li mjesto stjecanja vozila s nedostatkom i, slijedom toga, mjesto nastanka štete u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, kako je protumačen u presudi VKI, mjestu u kojem je vozilo predano krajnjem stjecatelju, valja podsjetiti na to da je Sud u točki 27. presude od 16. srpnja 2009., Zuid‑Chemie (C‑189/08, EU:C:2009:475), presudio da je mjesto nastanka štete ono u kojem je događaj koji je uzrokovao štetu proizveo svoje štetne učinke, to jest mjesto u kojem se šteta uzrokovana neispravnim proizvodom doista pokazala.

40

S obzirom na tu sudsku praksu i razloge navedene u točkama 36. do 39. ove presude, valja zaključiti da kada su se, kao u ovom slučaju, s jedne strane, potpisivanje ugovora o kupoprodaji i, s druge strane, predaja vozila i njegova upotreba dogodili u različitim državama članicama, mjesto stjecanja tog vozila i stoga mjesto nastanka štete u smislu članka 7. točka 2. Uredbe br. 1215/2012, kako je protumačeno u presudi VKI, je ono u kojem se nedostatak koji utječe na navedeno vozilo, odnosno ugradnja nezakonitog uređaja, što je događaj koji je prouzročio štetu, pokazao i proizvodi svoje štetne učinke prema krajnjem kupcu, odnosno mjesto u kojem mu je vozilo predano.

41

Takvo tumačenje u skladu je s ciljem predvidljivosti pravila o sudskoj nadležnosti iz uvodne izjave 15. te uredbe, s obzirom na to da, nastavno na ono što je Sud već presudio u točki 36. presude VKI, odnosno da proizvođač automobila sa sjedištem u jednoj državi članici koji poduzima nezakonite manipulacije na vozilima koja se prodaju u drugim državama članicama može razumno očekivati da će biti tužen pred sudovima tih država, valja smatrati da takav proizvođač mora na isti način očekivati da će biti tužen pred sudovima država članica u kojima su vozila stavljena na tržište predana krajnjim stjecateljima.

42

Uostalom, mjesto upotrebe vozila s nedostatkom ne može biti relevantno za određivanje mjesta nastanka štete. S jedne strane, za razliku od mjesta predaje, takav kriterij ne ispunjava cilj predvidljivosti i, s druge strane, kao što to proizlazi iz prethodno navedenih razmatranja, valja smatrati da šteta nastaje prilikom stjecanja vozila, odnosno, u ovom slučaju, njegove predaje.

43

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se, kada je vozilo, koje je proizvođač u prvoj državi članici navodno opremio nezakonitim poremećajnim uređajem kojim se smanjuje učinkovitost sustavâ za kontrolu emisija, predmet ugovora o kupoprodaji sklopljenog u drugoj državi članici, a predano je kupcu u trećoj državi članici, mjesto nastanka štete u smislu te odredbe nalazi u državi članici u kojoj je vozilo predano.

44

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:

Članak 7. točku 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima

treba tumačiti na način da se:

kada je vozilo, koje je proizvođač u prvoj državi članici navodno opremio nezakonitim poremećajnim uređajem kojim se smanjuje učinkovitost sustavâ za kontrolu emisija, predmet kupoprodajnog ugovora sklopljenog u drugoj državi članici, a predano je kupcu u trećoj državi članici, mjesto nastanka štete u smislu te odredbe nalazi u državi članici u kojoj je vozilo predano.