–

za AV, BT, CV i DW, G. Graziani i C. Ingrillì, avvocati,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju E. De Bonisa i F. Sclafanija, avvocati dello Stato,

–

za Europsku komisiju, D. Recchia i F. van Schaik, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299, str. 9.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 1.) i članaka 4. i 5. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme sklopljenog 18. ožujka 1999. (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum) koji se nalazi u Prilogu Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (SL 1999., L 175, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 228.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osoba AV, BT, CV i DW, počasnih pravosudnih dužnosnika i Ministero della Giustizia (Ministarstvo pravosuđa, Italija) u vezi sa zahtjevom tih pravosudnih dužnosnika da ih se na jednak način ekonomski i pravno tretira kao i redovne pravosudne dužnosnike.

3

Člankom 2. točkom 1. Okvirnog sporazuma, naslovljenim „Područje primjene”, predviđa se:

„Ovaj Sporazum se primjenjuje na radnike koji rade na određeno vrijeme, koji su sklopili ugovor o radu ili se nalaze u radnom odnosu na način utvrđen zakonom, kolektivnim ugovorima ili praksom u svakoj pojedinoj državi članici.”

4

Člankom 4. Okvirnog sporazuma, naslovljenim „Načelo nediskriminacije”, predviđa se:

„1. U pogledu uvjeta zapošljavanja, prema radnicima zaposlenim na određeno vrijeme ne smije se postupati na nepovoljniji način nego prema usporedivim radnicima zaposlenim na neodređeno vrijeme, jedino zato što prvi imaju ugovor ili se nalaze u radnom odnosu na određeno vrijeme, osim ako drukčije postupanje nije opravdano iz objektivnih razloga.

2. U slučajevima kada je to prikladno, primjenjuje se načelo pro rata temporis

[…]”.

5

U skladu s člankom 5. Okvirnog sporazuma, naslovljenim „Mjere za sprječavanje zlouporaba”:

„1. Kako bi spriječile zlouporabe, koje proizlaze iz uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, države članice uvode, nakon savjetovanja sa socijalnim partnerima, u skladu s nacionalnim pravom, kolektivnim ugovorima ili praksom, i/ili socijalni partneri, kada ne postoje odgovarajuće pravne mjere za sprečavanje zlouporaba, tako da uzimaju u obzir potrebe pojedinačnih sektora i/ili kategorija radnika, jednu ili više sljedećih mjera:

2. Države članice, nakon savjetovanja sa socijalnim partnerima, i/ili socijalni partneri prema potrebi utvrđuju pod kojim uvjetima će se ugovori o radu ili radni odnosi na određeno vrijeme:

6

Članak 7. Direktive 2003/88, naslovljen „Godišnji odmor”, glasi:

„1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom.

2.   Najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.”

7

Članak 106. Ustava određuje:

„Pravosudni se dužnosnici imenuju na temelju natječaja.

Zakonom o ustrojstvu pravosuđa može se predvidjeti imenovanje, uključujući na temelju izbora, počasnih pravosudnih dužnosnika na sve dužnosti koje obavljaju suci pojedinci.

[…]”.

8

Regio decreto n. 12 – Ordinamento giudiziario (Kraljevska uredba br. 12 o pravosudnom sustavu) od 30. siječnja 1941. (GURI br. 28 od 4. veljače 1941.), u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Kraljevski dekret br. 12), u članku 4. stavcima 1. i 2. propisivao je:

„1.   Sudski poredak sastoji se od sudačkih vježbenika [pravosudnih dužnosnika na probnom radu], sudaca svih stupnjeva tribunala i sudova te državnih odvjetnika.

2.   Sudu kao počasni pravosudni dužnosnici pripadaju: suci miritelji, zamjenici miritelja, počasni suci tribunala, zamjenici državnog odvjetnika, stručnjaci na redovnom sudu i odjelu žalbenog suda maloljetnika te, osim toga, suci Kasacijskog suda i stručnjaci za radno pravosuđe u obavljanju svojih pravosudnih dužnosti.”

9

Člankom 42.a te uredbe predviđalo se ,,[…] počasni suci mogu biti raspoređeni na redovni sud”.

10

U skladu s člankom 42.b navedene uredbe:

„Počasni suci suda imenuju se uredbom ministra pravosuđa, u skladu s odlukom Vrhovnog sudskog vijeća, na prijedlog mjesno nadležnog sudbenog vijeća u sastavu predviđenom u članku 4. stavku 1. [legge n. 374. Istituzione del giudice di pace (Zakon br. 374 o uvođenju mirovnih sudaca”) od 21. studenoga 1991. (GURI br. 278 od 27. studenoga 1991.)]”.

11

Članak 42.d Kraljevske uredbe br. 12 predviđao je da „imenovanje počasnim sucem suda traje tri godine” i da se „[n]ositelj po isteku može potvrditi samo jednom”. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su se nizom odredbi donesenih počevši od 2005. uvela odstupanja od mogućnosti samo jednog naknadnog potvrđivanja počasnih sudaca.

12

Člankom 42.e te uredbe određivalo se:

„Počasnom sucu suda dužnost prestaje:

[…]”.

13

Člankom 42.f navedene uredbe predviđalo se:

„Počasni sudac suda dužan je, mutatis mutandis, poštovati obveze predviđene za redovne pravosudne dužnosnike. Počasni sudac može zahtijevati samo naknade i druga prava koja su zakonom izričito dodijeljena, posebno u pogledu odnosa počasne službe.”

14

Člankom 43.a te uredbe propisivalo se:

„Redovni i počasni suci obavljaju na redovnom sudu pravosudni rad koji im povjeri predsjednik suda ili, ako je sud sastavljen od vijeća, predsjednik ili drugi pravosudni dužnosnik koji predsjeda vijećem.

Počasni suci suda ne mogu održati raspravu osim u slučaju spriječenosti ili nedostatnosti redovnih sudaca.

U okviru postupaka dodjele iz prvog podstavka, primjenjuje se kriterij prema kojem se počasnim sucima ne povjeravaju:

15

U članku 71. Uredbe br. 12 bilo je određeno:

„Počasni pravosudni dužnosnici mogu biti raspoređeni u državna odvjetništva Republike pri redovnim sudovima kao zamjenici državnih odvjetnika za obavljanje dužnosti navedenih u članku 72. i drugih dužnosti koje su im posebno dodijeljene zakonom.

Počasni zamjenici državnih odvjetnika imenuju se u skladu s istim uvjetima koji se primjenjuju na počasne suce sudova. Na njih se primjenjuju odredbe članaka 42.b, 42.c, 42.d i 42.e.”

16

Člankom 72. te uredbe predviđalo se:

„U postupcima o kojima sud odlučuje u sastavu suca pojedinca, dužnosti državnog odvjetništva mogu se obavljati na temelju ovlasti glavnog državnog odvjetnika pri redovnom sudu:

Ovlast se dodjeljuje za određenu raspravu ili za poseban postupak. U kaznenim stvarima može se opozvati samo ako je Zakonom o kaznenom postupku predviđeno da se državno odvjetništvo može zamijeniti.

U kaznenim stvarima također se primjenjuje kriterij prema kojem se dužnosti državnog odvjetništva ne delegiraju u pogledu postupaka koji se odnose na kaznena djela različita od onih zbog kojih se progon pokreće privatnom tužbom u skladu s odredbama članka 550. Zakonika o kaznenom postupku.”

17

Decreto legislativo n. 116 – Riforma organica della magistratura onoraria e altre disposizioni sui giudici di pace, nonché disciplina transitoria relativa ai magistrati onorari in servizio, a norma della legge 28 aprile 2016, n. 57 (Zakonodavna uredba br. 116 o cjelovitoj reformi statusa počasnih pravosudnih dužnosnika i druge odredbe o mirovnim sucima kao i o prijelaznom uređenju koje se primjenjuje na počasne pravosudne dužnosnike koji obavljaju dužnosti na temelju Zakona br. 57 od 28. travnja 2016.) od 13. srpnja 2017. (GURI br. 177 od 31. srpnja 2017., str. 1.; u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 116) talijanski je zakonodavac stavio izvan snage odredbe Uredbe br. 12 iz točaka 8. do 16. ove presude.

18

Člankom 29. Zakonodavne uredbe br. 116, kako je izmijenjen leggeom n. 234 – Bilancio di previsione dello Stato per l’anno finanziario 2022 e bilancio pluriennale per il triennio 2022‑2024 (Zakon br. 234 o državnom proračunu za proračunsku godinu 2022. i višegodišnjem proračunu 2022. – 2024.) od 30. prosinca 2021. (GURI br. 310 od 31. prosinca 2021., str. 1.) predviđa se:

„1.   Počasni pravosudni dužnosnici koji su bili u službi na dan stupanja na snagu ove zakonodavne uredbe mogu se potvrditi na zahtjev do navršenih 70 godina.

2.   Počasni pravosudni dužnosnici koji su bili u službi na dan stupanja na snagu ove zakonodavne uredbe koji nisu potvrđeni jer nisu podnijeli zahtjev ili nisu uspješno prošli postupak ocjenjivanja iz stavka 3., ne dovodeći u pitanje mogućnost odbijanja, imaju pravo na naknadu u iznosu od 2500 eura prije poreznih odbitaka za svaku godinu staža u kojoj su sudjelovali na raspravama najmanje 80 dana odnosno na naknadu u iznosu od 1500 eura prije poreznih odbitaka za svaku godinu staža u kojoj su sudjelovali na raspravama manje od 80 dana, a u svakom slučaju u ukupnom iznosu od najviše 50000 eura prije poreznih odbitaka. U svrhu izračuna naknade iz prethodne rečenice, staž ostvaren u trajanju duljem od više od šest mjeseci izjednačuje se s jednom godinom. Prihvaćanje naknade podrazumijeva odricanje od svih ostalih zahtjeva bilo koje vrste koji proizlaze iz prijašnjeg izvršavanja dužnosti počasnog pravosudnog dužnosnika.

3.   Za potrebe potvrđivanja iz stavka 1. Vrhovno sudsko vijeće donosi odluku o organizaciji triju zasebnih postupaka ocjenjivanja koji će se provoditi svake godine u trogodišnjem razdoblju 2022. – 2024. One se odnose na počasne pravosudne dužnosnike koji su na dan stupanja na snagu ove uredbe navršili:

[…]

5.   Zahtjev za sudjelovanje u postupcima ocjenjivanja iz stavka 3. podrazumijeva odricanje od svakog dodatnog zahtjeva bilo koje vrste koji proizlazi iz prethodne dužnosti počasnog pravosudnog dužnosnika, izuzev prava na naknadu iz stavka 2. u slučaju nepotvrđivanja.

[…]”

19

Osobe AV, BT, CV i DW talijanski su počasni pravosudni dužnosnici. Ta kategorija dužnosnika sastoji se od pravnika koji obavljaju sudačke dužnosti izvan svoje glavne profesionalne djelatnosti, u teoriji tijekom ograničenog razdoblja, i koji nisu radnici u pravosuđu. Konkretno, tužitelji u glavnom postupku obavljaju dužnosti procuratore onorario aggiunto (počasni zamjenik državnog odvjetnika) i giudice onorario (počasni sudac).

20

Tužbom od 23. ožujka 2016., iako su obnašali svoje dužnosti već više od šesnaest godina, potonji su podnijeli tužbu Tribunaleu amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija), prvostupanjskom sudu u glavnom postupku, pri čemu su zahtijevali, među ostalim, da im se prizna ekonomski i pravni tretman jednak onom koji se primjenjuje na redovne pravosudne dužnosnike.

21

Budući da je ta tužba odbijena presudom tog suda od 1. rujna 2021., tužitelji u glavnom postupku podnijeli su žalbu Consigliju di Stato (Državno vijeće, Italija), sudu koji je uputio zahtjev.

22

Sud koji je uputio zahtjev ističe, s jedne strane, da se sustav koji se primjenjuje na redovne suce ne može automatski primijeniti na počasne suce zbog razlika koje proizlaze iz relevantnih odredbi Kraljevske uredbe br. 12, koje obilježavaju dužnosti, uvjete zaposlenja te vrstu odnosa između tih sudaca i javne uprave.

23

Konkretno, položaj počasnih pravosudnih dužnosnika razlikuje se od položaja redovnih pravosudnih dužnosnika po više bitnih elemenata, odnosno njihovu načinu zapošljavanja, neisključivoj i isprekidanoj naravi njihove sudske djelatnosti, sustavu nespojivosti djelatnosti, trajanju radnog odnosa, granicama njihove sudske djelatnosti, njihovu sustavu plaća i socijalne sigurnosti te naravi njihova odnosa s javnom upravom.

24

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev ipak ističe da počasni pravosudni dužnosnici pružaju stvarne i učinkovite usluge, koje nisu ni isključivo marginalne ni pomoćne, i za koje primaju naknade koje imaju narav plaće, tako da su, prema sudskoj praksi Suda, obuhvaćeni pojmom „radnik zaposlen na određeno vrijeme” u smislu članka 2. točke 1. Okvirnog sporazuma.

25

U tom pogledu taj sud izražava sumnje u pogledu usklađenosti s pravom Unije sustava koji se primjenjuje na počasne dužnosnike o kojima je riječ u glavnom postupku jer se, kao prvo, tim sustavom tim dužnosnicima uskraćuje mogućnost korištenja prava na plaćeni godišnji odmor kao i svakog oblika socijalne zaštite.

26

Kao drugo, taj se sud pita o usklađenosti tog sustava s pravom Unije s obzirom na to da se različitim nacionalnim zakonodavnim aktima kojima se odstupa od članka 42.d Kraljevske Uredbe br. 12 omogućilo uzastopno obnavljanje radnog odnosa počasnih pravosudnih dužnosnika, a time i produljenje njihova radnog odnosa. Konkretno, pita se mogu li se razlozi na koje se poziva talijanski zakonodavac kako bi opravdao uzastopna obnavljanja radnih odnosa tih pravosudnih dužnosnika, odnosno osobito potreba da se pričeka strukturna reforma počasnog pravosuđa i u međuvremenu osigura kontinuitet sudovanja, smatrati objektivnim razlozima u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma. U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev također se pita o svrsishodnosti uzimanja u obzir kompenzacijskih učinaka koji su povoljni za zainteresirane osobe, a koji proizlaze iz odstupanja od pravila iz članka 42.d Kraljevske uredbe br. 12, s obzirom na to da bi, zahvaljujući tim odstupanjima, počasnim pravosudnim dužnosnicima gotovo automatski bile produljene njihove dužnosti.

27

U tim je okolnostima Consiglio di Stato (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28

Prema mišljenju talijanske vlade, prethodna pitanja nisu dopuštena.

29

Što se tiče prvog pitanja, ta vlada ističe da Consiglio di Stato (Državno vijeće) u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku navodi da je različito postupanje s redovnim i počasnim pravosudnih dužnosnicima, kad je riječ o pravu na plaćeni godišnji odmor i pravu na sustav socijalne zaštite i obveznog osiguranja koji obuhvaća nesreće na radu i profesionalne bolesti, ukinuto nakon stupanja na snagu Zakonodavne uredbe br. 116 te da je moguće da su uvjeti za primjenu po analogiji te zakonodavne uredbe na odnose koji su predmet tužbe u glavnom postupku ispunjeni.

30

Stoga, prije upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu, taj je sud trebao detaljnije analizirati mogućnost primjene, po analogiji, u okviru glavnog postupka Zakonodavne uredbe br. 116. Naime, samo pozivanje na tu moguću primjenjivost ne omogućuje razumijevanje veze koja, prema mišljenju navedenog suda, postoji između navedenih odredbi prava Unije i relevantnih odredbi talijanskog prava.

31

Što se tiče drugog pitanja, talijanska vlada smatra da je sud koji je uputio zahtjev trebao uzeti u obzir stabilizaciju radnog odnosa počasnih pravosudnih dužnosnika, koja proizlazi iz izmjene članka 29. Zakonodavne uredbe br. 116, prije upućivanja tog zahtjeva za prethodnu odluku Sudu. Ta stabilizacija uskladila bi talijansko zakonodavstvo – koje se odnosi na počasne pravosudne dužnosnike – s člancima 4. i 5. Okvirnog sporazuma, što drugom pitanju daje hipotetski karakter.

32

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uzimajući u obzir posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu, koja uživaju pretpostavku relevantnosti. Slijedom toga, ako se postavljeno pitanje odnosi na tumačenje ili valjanost pravila prava Unije, Sud je u načelu dužan odlučiti, osim ako je očito da traženo tumačenje nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima kako bi mogao dati koristan odgovor na navedeno pitanje (presuda od 27. travnja 2023., AxFina Hungary, (C‑705/21, EU:C:2023:352, t. 27.).

33

Osim toga, u postupku iz članka 267. UFEU‑a, koji se zasniva na jasnom razgraničenju funkcija nacionalnih sudova i Suda, nacionalni je sud jedini ovlašten tumačiti i primijeniti odredbe nacionalnog prava, dok je Sud ovlašten samo iznijeti tumačenje ili izjasniti se o valjanosti propisa Unije polazeći od činjenica koje mu predstavi nacionalni sud (presuda od 27. travnja 2023., AxFina Hungary, C‑705/21, EU:C:2023:352, t. 28.).

34

U ovom slučaju valja utvrditi da je sud koji je uputio zahtjev jasno iznio činjenični i pravni kontekst prethodnih pitanja u okviru spora koji nije hipotetski niti fiktivan. Osim toga, izričito je istaknuo da Zakonodavna uredba br. 116 nije primjenjiva ratione temporis na spor u glavnom postupku.

35

Također valja podsjetiti na to da, u skladu sa sudskom praksom iz točaka 32. i 33. ove presude, nije na Sudu da odlučuje je li sud koji je uputio zahtjev, koji je iznio činjenične i pravne elemente potrebne za davanje korisnog odgovora na prethodna pitanja, prije nego što je uputio Sudu ovaj zahtjev za prethodnu odluku trebao provesti detaljniju analizu nacionalnog pravnog okvira koji je utvrdio pod vlastitom odgovornošću.

36

Iz toga slijedi da su prethodna pitanja dopuštena.

37

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. Direktive 2003/88 i članak 4. Okvirnog sporazuma tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis koji, za razliku od onoga što predviđa za redovne pravosudne dužnosnike, za počasne pravosudne dužnosnike isključuje svako pravo na isplatu naknade tijekom razdoblja godišnjeg odmora tijekom kojeg su pravosudne djelatnosti obustavljene kao i korištenje sustava socijalne zaštite i obveznog osiguranja koji pokriva ozljede na radu i profesionalne bolesti.

38

Valja podsjetiti na to da je člankom 4. točkom 1. Okvirnog sporazuma utvrđena zabrana postupanja, kad je riječ o uvjetima zapošljavanja, na nepovoljniji način prema radnicima zaposlenima na određeno vrijeme nego prema usporedivim radnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme samo zato što obavljaju određenu djelatnost na temelju ugovora na određeno vrijeme, osim ako različito postupanje nije opravdano iz objektivnih razloga (presuda od 7. travnja 2022., Ministero della Giustizia i dr. (Status talijanskih mirovnih sudaca), C‑236/20, EU:C:2022:263, t. 32.).

39

Najprije valja podsjetiti na to da je Sud u biti presudio da pojam „radnik zaposlen na određeno vrijeme” iz članka 2. točke 1. Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da obuhvaća mirovnog suca koji je imenovan na ograničeno razdoblje i koji u okviru svojih dužnosti pruža stvarne i učinkovite usluge, koje nisu ni isključivo marginalne ni pomoćne i za koje prima naknade koje imaju narav plaće (presuda od 7. travnja 2022.Ministero della Giustizia i dr. (Status talijanskih mirovnih sudaca), C‑236/20, EU:C:2022:263, t. 30.).

40

Budući da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su mirovni suci „počasni” pravosudni dužnosnici koji pripadaju talijanskom pravosudnom poretku, ta se sudska praksa može primijeniti i na pravosudne dužnosnike o kojima je riječ u glavnom postupku. Ti pravosudni dužnosnici stoga u načelu mogu biti obuhvaćeni pojmom „radnik zaposlen na određeno vrijeme” iz članka 2. točke 1. Okvirnog sporazuma pod uvjetom da pružaju stvarne i učinkovite usluge koje nisu ni isključivo marginalne ni pomoćne i za koje primaju naknade koje imaju narav plaće, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

41

Kao drugo, kada je riječ o „uvjetima zapošljavanja” iz članka 4. tog okvirnog sporazuma, Sud je već utvrdio da ti uvjeti obuhvaćaju uvjete koji se odnose na plaće i mirovine koje ovise o radnom odnosu i da isključuju uvjete koji se odnose na mirovine koji proizlaze iz zakonskog sustava socijalne sigurnosti. Sud je također presudio da je odlučujući kriterij za određivanje potpada li neka mjera pod taj pojam upravo kriterij zapošljavanja, to jest radni odnos uspostavljen između radnika i njegova poslodavca (vidjeti, u tom smislu, presude od 20. prosinca 2017., Vega González, C‑158/16, EU:C:2017:1014, t. 30. i od 7. travnja 2022., Governo della Repubblica italiana (Status talijanskih mirovnih sudaca), C‑236/20, EU:C:2022:263, t. 36.).

42

Stoga, sustav socijalne zaštite i obveznog osiguranja koji obuhvaća nesreće na radu i profesionalne bolesti poput onoga redovnih pravosudnih dužnosnika, ako ovisi o radnom odnosu tih sudaca, može biti obuhvaćen pojmom „uvjet zapošljavanja” u smislu članka 4. Okvirnog sporazuma, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

43

Osim toga, kad je riječ o isplati naknade tijekom godišnjeg odmora u slučaju obustavljanja pravosudnih djelatnosti, poput one na koju pravo imaju pravosudni dužnosnici, valja podsjetiti na to da „uvjeti zapošljavanja” iz članka 4. tog okvirnog sporazuma obuhvaćaju pravo na plaćeni godišnji odmor (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., Ministero della Giustizia i dr. (Status talijanskih mirovnih sudaca), C‑236/20, EU:C:2022:263, t. 38.).

44

Kao treće, valja podsjetiti na to da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, načelo nediskriminacije, kojeg je članak 4. točka 1. Okvirnog sporazuma poseban izraz, zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presuda od 16. srpnja 2020., Governo della Repubblica italiana (Status talijanskih mirovnih sudaca), C‑658/18, EU:C:2020:572, t. 141.).

45

Radi ocjene obavljaju li zainteresirane osobe isti ili sličan posao u smislu Okvirnog sporazuma treba ispitati, u skladu s člankom 3. točkom 2. i člankom 4. točkom 1. Okvirnog sporazuma, može li se – vodeći računa o cijelom nizu čimbenika, poput prirode posla, uvjeta stručnog osposobljavanja i radnih uvjeta – smatrati da se te osobe nalaze u usporedivim situacijama (presuda od 16. srpnja 2020., Governo della Repubblica italiana (Status talijanskih mirovnih sudaca), C‑658/18, EU:C:2020:572, t. 143.).

46

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev, s jedne strane, navodi niz razlika između pravnih i gospodarskih sustava primjenjivih na predmetne pravosudne dužnosnike i osobito ističe načine imenovanja počasnih pravosudnih dužnosnika, teoretski privremeno trajanje njihova radnog odnosa, vrstu predmeta koje su ti dužnosnici ovlašteni obrađivati kao i njihovu specifičnu naknadu.

47

S druge strane, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da počasni i redovni pravosudni dužnosnici imaju iste obveze i odgovornosti te podliježu istom nadzoru. Osim toga, nesporno je da počasni pravosudni dužnosnici obavljaju pravosudnu djelatnost.

48

U tim je okolnostima na sudu koji je uputio zahtjev, koji je jedini nadležan za ocjenu činjenica, da utvrdi nalaze li se počasni pravosudni dužnosnici poput tužitelja u glavnom postupku u situaciji koja je usporediva sa situacijom redovnih pravosudnih dužnosnika (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., Governo della Repubblica italiana (Status talijanskih mirovnih sudaca), C‑658/18, EU:C:2020:572, t. 148. i navedenu sudsku praksu).

49

U tom pogledu valja istaknuti da se različito postupanje prema redovnim i počasnim pravosudnim dužnosnicima, na koje se pozivaju tužitelji u glavnom postupku, temelji na činjenici da su, u odnosu na redovne pravosudne dužnosnike koji obavljaju dužnosti usporedive s dužnostima počasnih pravosudnih dužnosnika, potonji lišeni bilo kakve naknade tijekom razdoblja godišnjeg odmora tijekom kojeg je pravosudna djelatnost obustavljena kao i prava na sustav socijalne zaštite i obveznog osiguranja.

50

Ako se utvrdi da se počasni pravosudni dužnosnici, poput tužitelja u glavnom postupku, nalaze u situaciji usporedivoj s onom redovnih pravosudnih dužnosnika, valja provjeriti postoji li objektivan razlog koji opravdava takvo različito postupanje.

51

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, utvrđena nejednakost u postupanju treba biti opravdana postojanjem preciznih i točnih elemenata koji karakteriziraju uvjet zapošljavanja o kojem je riječ, u posebnom kontekstu u kojem se nalazi i na temelju objektivnih i transparentnih kriterija, kako bi se provjerilo odgovara li ta nejednakost stvarnoj potrebi, je li prikladna za ostvarenje cilja koji se želi postići i je li za tu svrhu nužna. Navedeni elementi mogu, među ostalim, biti posljedica posebne naravi zadataka za čije su ispunjenje sklapani ugovori na određeno vrijeme i značajki svojstvenih tim zadacima ili, prema potrebi, slijeđenja legitimnog cilja socijalne politike države članice (presuda od 7. travnja 2022., Ministero della Giustizia i dr. (Status talijanskih mirovnih sudaca), C‑236/20, EU:C:2022:263, t. 41. i navedena sudska praksa).

52

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi, kao prvo, da se ciljevi koje nastoji ostvariti talijanski zakonodavac a koji se sastoje od odražavanja razlika stručne prakse između počasnog i redovnog pravosudnog dužnosnika, mogu smatrati „objektivnim razlogom” u smislu članka 4. točke 1. i/ili 4. Okvirnog sporazuma, ako: odgovaraju stvarnoj potrebi, mogu postići željeni cilj i potrebni su u tu svrhu. Kao drugo, Sud je utvrdio da razlike između postupaka zapošljavanja počasnih i redovnih pravosudnih dužnosnika i, osobito, posebna važnost koju natječajima koji su posebno osmišljeni u svrhu zapošljavanja redovnih pravosudnih dužnosnika pridaje nacionalni pravni poredak i, konkretnije, članak 106. stavak 1. Ustava, upućuju na posebnu narav zadaća za koje su potonji odgovorni i različitu razinu kvalifikacija koje su potrebne za obavljanje tih zadaća (vidjeti po analogiji presudu od 7. travnja 2022., Ministero della Giustizia i dr. (Status talijanskih mirovnih sudaca), C‑236/20, EU:C:2022:263, t. 45. i 46.).

53

U tim uvjetima, postojanje ulaznog natječaja, posebno osmišljenog za pristup redovnih sudaca sudstvu, koji nije preduvjet za imenovanje počasnih sudaca, onemogućuje potonjima da u cijelosti uživaju prava koja imaju redovni suci (vidjeti po analogiji od 7. travnja 2022., Ministero della Giustizia (Status talijanskih mirovnih sudaca) (C‑236/20, EU:C:2022:263, t. 47.).

54

Međutim, iako se određene razlike u postupanju mogu opravdati razlikama u potrebnim kvalifikacijama i prirodom zadataka za koje redovni suci moraju biti odgovorni, isključenje svakog prava na plaćeni dopust kao i svakog oblika socijalne zaštite i mirovinskog osiguranja u pogledu počasnih sudaca ne može se prihvatiti s obzirom na članak 4. Okvirnog sporazuma (vidjeti po analogiji od 7. travnja 2022., Ministero della Giustizia (Status talijanskih mirovnih sudaca) (C‑236/20, EU:C:2022:263, t. 53.).

55

Što se konkretno tiče prava na godišnji odmor, valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88, „države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna”.

56

Osim toga, iz teksta Direktive 2003/88 i sudske prakse Suda proizlazi da se države članice, iako su ovlaštene definirati uvjete korištenja i primjene prava na plaćeni godišnji odmor, moraju suzdržati od određivanja bilo kakvih uvjeta za samo postojanje tog prava, koje proizlazi izravno iz navedene direktive (presuda od 7. travnja 2022., Ministero della Giustizia i dr. (Status talijanskih mirovnih sudaca), C‑236/20, EU:C:2022:263, t. 50. i navedena sudska praksa).

57

Naposljetku, valja podsjetiti na to da se, sukladno članku 4. stavku 2. Okvirnog sporazuma, prema potrebi primjenjuje načelo pro rata temporis.

58

U tim okolnostima, različito postupanje o kojem je riječ u točki 49. ove presude ne odgovara stvarnoj potrebi, nije prikladno za ostvarenje cilja koji se želi postići i nije u tu svrhu nužno, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

59

S obzirom na ta razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 7. Direktive 2003/88 i članak 4. Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis koji, za razliku od onoga što predviđa za redovne pravosudne dužnosnike, za počasne pravosudne dužnosnike koji se nalaze u usporedivoj situaciji isključuje svako pravo na isplatu naknade tijekom razdoblja godišnjeg odmora tijekom kojeg su pravosudne djelatnosti obustavljene kao i korištenje sustava socijalne zaštite i obveznog osiguranja koji pokriva ozljede na radu i profesionalne bolesti.

60

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti, pita treba li članak 5. Okvirnog sporazuma tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se radni odnos počasnih pravosudnih dužnosnika može uzastopno obnavljati a da se pritom ne predvide učinkovite i odvraćajuće sankcije ili izmjena radnog odnosa tih dužnosnika u radni odnos na neodređeno vrijeme kako bi se ograničila zlouporaba tih obnavljanja.

61

Članak 5. stavak 1. Okvirnog sporazuma zahtijeva od država članica, u cilju sprečavanja zlouporaba uzastopnih ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme, učinkovito i obvezujuće usvajanje barem jedne od mjera koje navodi jer njihovo domaće pravo ne sadržava jednake zakonske mjere. Tri mjere navedene u stavku 1. točkama (a) do (c) tog članka odnose se na objektivne razloge koji opravdavaju obnavljanje takvih ugovora ili radnih odnosa, maksimalno ukupno trajanje tih uzastopnih ugovora ili radnih odnosa i broj njihovih obnavljanja (presuda od 26. studenoga 2014., Mascolo i dr., C‑22/13, C‑61/13 do C‑63/13 i C‑418/13, EU:C:2014:2401, t. 74.).

62

Ustaljena je sudska praksa da, iako države članice raspolažu marginom prosudbe u pogledu mjera za sprečavanje zlouporaba u pogledu zlouporaba, one ipak ne mogu dovesti u pitanje cilj ili koristan učinak Okvirnog sporazuma (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., Ministero della Giustizia i dr. (Status talijanskih mirovnih sudaca), C‑236/20, EU:C:2022:263, t. 58.).

63

Osobito pojam „objektivni razlozi” u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma, treba razumjeti tako da se odnosi na točne i konkretne okolnosti koje karakteriziraju određenu djelatnost i da je stoga u takvom posebnom kontekstu opravdavana primjena uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme. Te okolnosti mogu proizlaziti ponajprije iz osobite naravi zadaća za izvršenje kojih su takvi ugovori sklopljeni i iz značajki svojstvenih takvim zadaćama ili, ovisno o slučaju, iz provođenja nekog legitimnog cilja socijalne politike jedne države članice (presuda od 26. studenoga 2014., Mascolo i dr., C‑22/13, C‑61/13 do C‑63/13 i C‑418/13, EU:C:2014:2401, t. 87.).

64

U tom kontekstu, obnavljanje ugovora o radu na određeno vrijeme ili radnih odnosa na određeno vrijeme radi zadovoljenja potreba koje zapravo nisu privremene nego, naprotiv, stalne i trajne, nije opravdano u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma. Naime, takvo sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme ili radnih odnosa na određeno vrijeme u izravnoj je suprotnosti s pretpostavkom na kojoj se temelji taj Okvirni sporazum, a ta je da ugovori o radu na neodređeno vrijeme čine osnovni oblik radnog odnosa iako su ugovori o radu na određeno vrijeme svojstveni zapošljavanju u određenim sektorima, zanimanjima i djelatnostima (presuda od 26. studenoga 2014., Mascolo i dr., C‑22/13, C‑61/13 do C‑63/13 i C‑418/13, EU:C:2014:2401, t. 100. i navedena sudska praksa).

65

Poštovanje članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma stoga zahtijeva konkretnu provjeru je li obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme ili uzastopnih radnih odnosa na određeno vrijeme namijenjeno zadovoljavanju privremenih potreba i ne upotrebljava li se nacionalna odredba zapravo za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba poslodavca glede osoblja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 26. studenoga 2014., Mascolo i dr., C‑22/13, C‑61/13 do C‑63/13 i C‑418/13, EU:C:2014:2401, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

66

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su odstupanja od pravila utvrđenog člankom 42.e Kraljevske uredbe br. 12, prema kojoj se počasni pravosudni dužnosnik imenuje na razdoblje od tri godine čiji se radni odnos može produljiti samo jednom, omogućila višekratno obnavljanje radnog odnosa tužiteljâ iz glavnog postupka. Osim toga, iz informacija kojima Sud raspolaže ne proizlazi da su tim propisom predviđene „odgovarajuće pravne mjere” u smislu članka 5. stavka 1. Okvirnog sporazuma koje imaju za cilj spriječiti zlouporabe koje proizlaze iz primjene uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme ili iz mogućnosti promjene radnog odnosa počasnih pravosudnih dužnosnika poput tužiteljâ u glavnom postupku u radni odnos na neodređeno vrijeme.

67

Prema mišljenju talijanske vlade, ta su odstupanja uvedena kao „objektivni razlozi” u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma kako bi se opravdalo obnavljanje radnih odnosa počasnih pravosudnih dužnosnika. Naime, ta su obnavljanja bila nužna do strukturne reforme počasnih pravosudnih dužnosnika koja je provedena tek 2021. kako bi se zajamčio kontinuitet sudovanja.

68

U tom pogledu valja istaknuti da je točno da kontinuitet sudovanja može biti legitiman cilj kojemu Talijanska Republika može težiti i koji opravdava obnavljanje određenih radnih odnosa počasnih pravosudnih dužnosnika.

69

Međutim, valja podsjetiti na to da je radni odnos tužiteljâ iz glavnog postupka, koji su stupili u službu počevši od 1995., obnovljen u više navrata i da je tek 2021., nakon revizije Zakonodavne uredbe br. 116, talijanski zakonodavac uveo mehanizam koji omogućuje stabilizaciju radnog odnosa počasnih pravosudnih dužnosnika.

70

U tim okolnostima, podložno provjeri suda koji je uputio zahtjev, čini se da su obnavljanja radnog odnosa tužiteljâ o kojima je riječ u glavnom postupku, s obzirom na njihov broj, korištena za pokrivanje potreba koje nisu privremene, primjerice zbog naglog i nepredvidivog povećanja sporova, nego radi ublažavanja stalnih i trajnih potreba talijanskog pravosudnog sustava.

71

Osim toga, valja podsjetiti na to da je Sud – u nedostatku bilo kakve sankcije koja bi mogla spriječiti i, ovisno o slučaju, sankcionirati zlouporabu uzastopnih ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme, – u presudi od 7. travnja 2022., Ministero della Giustizia i dr. (Status talijanskih mirovnih sudaca) (C‑236/20, EU:C:2022:263) u pogledu propisa koji se primjenjuje na počasne suce, a koji je različit od onoga koji proizlazi iz Kraljevske uredbe br. 12, presudio da članak 5. stavak 1. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se radni odnos na određeno vrijeme može produljiti uz najviše tri uzastopna obnavljanja, svakih četiri godine, u ukupnom trajanju koje ne prelazi šesnaest godina, i koji ne predviđa mogućnost učinkovitog i odvraćajućeg sankcioniranja zloporabnog obnavljanja radnih odnosa.

72

Stoga, pod uvjetom da sud koji je uputio zahtjev ocijeni činjenične okolnosti o kojima je riječ u glavnom postupku, valja smatrati da propis o kojem je riječ u glavnom postupku nije opravdan „objektivnim razlogom” u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma koji omogućava sprečavanje zlouporaba koje proizlaze iz korištenja uzastopnih radnih odnosa na određeno vrijeme.

73

U tom pogledu nije relevantan argument prema kojem obnavljanje radnih odnosa počasnih pravosudnih dužnosnika o kojem je riječ u glavnom postupku ima navodno pozitivne učinke, s obzirom na to da takvi učinci nisu okolnosti koje se mogu kvalificirati kao „objektivni razlog” u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma, kako ga tumači sudska praksa navedena u točki 63. ove presude.

74

S obzirom na prethodno navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti na način da se članak 5. točku 1. Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se radni odnos počasnih pravosudnih dužnosnika može uzastopno obnavljati a da se pritom ne predvide učinkovite i odvraćajuće sankcije ili izmjena radnog odnosa tih dužnosnika u radni odnos na neodređeno vrijeme kako bi se ograničila zlouporaba tih obnavljanja.

75

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje: