–

za osobu SF, U. Freitas, advogado,

–

za Instituto da Segurança Social IP, A. Serrano, advogada,

–

za portugalsku vladu, M. Afonso Brigas, P. Barros da Costa, A. de Almeida Morgado, I. Inverno i A. Rodrigues, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, A. Ballesteros Panizo, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, G. Braun, J. L. Buendía Sierra i I. Melo Sampaio, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 23. stavka 4. Direktive (EU) 2019/1023 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o okvirima za preventivno restrukturiranje, otpustu duga i zabranama te o mjerama za povećanje učinkovitosti postupaka koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga i o izmjeni Direktive (EU) 2017/1132 (Direktiva o restrukturiranju i nesolventnosti) (SL 2019., L 172, str. 18.) te članka 16. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe SF, fizičke osobe koja je postala nesolventna (u daljnjem tekstu: dužnik), s jedne strane, te osobe MV, Instituta da Segurança Social IP (Zavod za socijalnu sigurnost, Portugal), Autoridadea Tributária e Aduaneira (Porezna i carinska uprava, Portugal) i društva Cofidis SA – Sucursal em Portugal, s druge strane, u pogledu zahtjeva za otpust duga koji je dužnik podnio tijekom postupka u slučaju nesolventnosti koji se na njega odnosio.

3

U skladu s uvodnim izjavama 78. i 81. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti:

[…]

4

Članak 2. stavak 1. točka 10. te direktive glasi:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

5

Članak 20. navedene direktive, naslovljen „Pristup otpustu”, glasi:

„1.   Države članice osiguravaju da nesolventni poduzetnici imaju pristup barem jednom postupku koji može dovesti do potpunog otpusta duga u skladu s ovom Direktivom.

Države članice mogu zahtijevati završetak obavljanja trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti na koju se odnose dugovi nesolventnog poduzetnika.

2.   Države članice u kojima je potpuni otpust duga uvjetovan time da poduzetnik djelomično otplati dug osiguravaju da se dotična obveza otplate temelji na pojedinačnoj situaciji poduzetnika i posebno da je razmjerna ovršivom ili raspoloživom dohotku i imovini poduzetnika tijekom razdoblja otpusta i da uzima u obzir pravičan interes vjerovnika.

3.   Države članice osiguravaju da poduzetnici kojima su dugovi otpušteni mogu iskoristiti postojeće nacionalne okvire kojima se pruža potpora poslovanju poduzetnika, uključujući pristup relevantnim ažuriranim informacijama o takvim okvirima.”

6

Članak 23. te direktive, naslovljen „Odstupanja”, u stavku 4. predviđa:

„Države članice mogu iz otpusta duga isključiti posebne kategorije duga ili ograničiti pristup otpustu duga ili utvrditi dulje razdoblje otpusta ako su takva isključenja, ograničenja ili dulja razdoblja opravdana, kao u slučaju:

7

Članak 34. stavak 1. navedene direktive određuje:

„Države članice do 17. srpnja 2021. donose i objavljuju zakone i druge propise koji su potrebni radi usklađivanja s ovom Direktivom, uz iznimku odredaba koje su potrebne za usklađivanje s člankom 28. točkama (a), (b) i (c) koje se donose i objavljuju do 17. srpnja 2024. i odredaba koje su potrebne za usklađivanje s člankom 28. točkom (d) koje se donose i objavljuju do 17. srpnja 2026. One [Europskoj] [k]omisiji odmah dostavljaju tekst tih odredaba.

Države članice primjenjuju zakone i druge propise koji su potrebni radi usklađivanja s ovom Direktivom od 17. srpnja 2021., uz iznimku odredaba koje su potrebne za usklađivanje s člankom 28. točkama (a), (b) i (c) koje se primjenjuju od 17. srpnja 2024. i odredaba koje su potrebne za usklađivanje s člankom 28. točkom (d) koje se primjenjuju od 17. srpnja 2026.”

8

U skladu s člankom 35. te direktive, kojim se predviđa da ona stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije, navedena direktiva stupila je na snagu 16. srpnja 2019.

9

Članak 235. Códiga da Insolvência e da Recuperação de Empresas (Zakonik o nesolventnosti i oporavku poduzeća), potvrđenog Decreto‑Leijem n.o 53/2004 (Uredba sa zakonskom snagom br. 53/2004) od 18. ožujka 2004. (Diário da República I, serija I‑A, br. 66 od 18. ožujka 2004.), i kako je izmijenjen Leijem n.o 9/2022 (Zakon br. 9/2022) od 11. siječnja 2022. (Diário da República, 1. serija, br. 7 od 11. siječnja 2022.) (u daljnjem tekstu: CIRE), naslovljen „Opća načela”, glasi:

„Ako je dužnik fizička osoba, može mu se, u uvjetima navedenima u ovom poglavlju, odobriti otpust dugova koji su dio stečajne mase i koji nisu podmireni tijekom postupka u slučaju nesolventnosti ili u sljedeće tri godine od njegova završetka.”

10

Članak 242. stavak 2. CIRE‑a određuje:

„Ništeno je da dužnik ili treća osoba dodijeli posebne pogodnosti stečajnom vjerovniku.”

11

Članak 245. stavak 2. točka (d) CIRE‑a predviđa da otpust dugova ne obuhvaća, među ostalim, „porezne tražbine i tražbine iz socijalne sigurnosti”.

12

Portugalska Republika prenijela je 2022. Direktivu o restrukturiranju i nesolventnosti Zakonom br. 9/2022 od 11. siječnja 2022., kojim nije izmijenjen popis tražbina isključenih iz otpusta duga iz članka 245. stavka 2. CIRE‑a, među ostalim, poreznih tražbina i tražbina iz socijalne sigurnosti. Tim zakonom nije uvedeno opravdanje u pogledu isključenja potonjih tražbina.

13

Lei Geral Tributária (Opći porezni zakon), potvrđen Decreto‑Leijem n.o 398/98 (Uredba sa zakonskom snagom br. 398/98) od 17. prosinca 1998. (Diário da República I, serija I‑A, br. 290, od 17. prosinca 1998.) (u daljnjem tekstu: LGT), utvrđuje i definira opća načela koja uređuju portugalsko porezno pravo, ovlasti porezne uprave i jamstva priznata poreznim obveznicima.

14

Članak 5. LGT‑a predviđa:

„1.   Cilj je oporezivanja ispuniti financijske potrebe države i drugih javnih tijela te promicati društvenu pravdu, jednake mogućnosti i potrebno ispravljanje nejednakosti u raspodjeli bogatstva i dohotka.

2.   Prilikom oporezivanja poštuju se načela opće primjene, jednakosti, zakonitosti i materijalne pravičnosti.”

15

U skladu s člankom 30. stavcima 2. i 3. LGT‑a:

„2.   Porezni je dug neraspoloživ i uvjeti za njegovo smanjenje ili prestanak mogu se utvrditi samo uz poštovanje načela jednakosti i zakonitosti poreza.

3.   Odredbe iz prethodnog stavka nadređene su bilo kojem posebnom zakonodavstvu.”

16

Presudom od 18. lipnja 2018., koja je postala pravomoćna, dužnik je proglašen nesolventnim.

17

Prvostupanjski sud najprije je 23. siječnja 2019. proglasio dopuštenim dužnikov zahtjev za otpust duga.

18

Tuženikov stečajni upravitelj podnio je 29. srpnja 2022. završno izvješće, u kojem je smatrao da dužniku treba odobriti otpust duga.

19

Odlukom od 3. listopada 2022. dužniku je na temelju članka 245. stavka 2. točke (d) CIRE‑a odobren otpust duga, osim poreznih tražbina i tražbina iz socijalne sigurnosti.

20

Dužnik je podnio žalbu protiv te odluke Tribunalu da Relação do Porto (Žalbeni sud u Portu, Portugal), sudu koji je uputio zahtjev. U prilog svojoj žalbi tvrdio je da članak 245. stavak 2. CIRE‑a nije u skladu s člankom 23. stavkom 4. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti jer isključenje poreznih tražbina i tražbina iz socijalne sigurnosti iz otpusta duga nije „opravdano”, za razliku od onog što se predviđa u potonjoj odredbi. Osim toga, to isključenje sprečava ostvarivanje ciljeva koji se žele postići tom direktivom.

21

Taj sud utvrđuje da Zakon br. 9/2022 od 11. siječnja 2022., kojim je navedena direktiva prenesena u portugalsko pravo, ne sadržava nikakvo opravdanje u pogledu navedenog isključenja i da takvo opravdanje nije bilo predviđeno ni u nacrtu zakona. Taj sud ističe da, osim dvojbi u pogledu usklađenosti članka 245. stavka 2. CIRE‑a s tom direktivom, ima dvojbe i u pogledu toga čini li isključenje predviđeno tom odredbom prepreku postizanju ciljeva koji se nastoje postići UFEU‑om i djelotvornosti prava Unije.

22

U tim je okolnostima Tribunal da Relação do Porto (Žalbeni sud u Portu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23

Španjolska vlada u biti smatra da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten jer Direktiva o restrukturiranju i nesolventnosti nije bila primjenjiva na postupak koji je doveo do glavnog postupka, s obzirom na to da je predmetni zahtjev za otpust duga prethodio datumu stupanja na snagu te direktive.

24

U tom smislu valja podsjetiti na to da je u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova, uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u pravilu dužan donijeti odluku (presuda od 22. veljače 2024., Consejería de Presidencia, Justicia e Interior de la Comunidad de Madrid i dr., C‑59/22, C‑110/22 i C‑159/22, EU:C:2024:149, t. 43. i navedena sudska praksa).

25

Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o prethodnom pitanju koje je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje pravila Unije nema nikakve veze sa stvarnošću ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na upućena pitanja (presuda od 22. veljače 2024., Consejería de Presidencia, Justicia i Interior de la Comunidad de Madrid i dr., C‑59/22, C‑110/22 i C‑159/22, EU:C:2024:149, t. 44. i navedena sudska praksa).

26

Osim toga, iz članka 35. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti proizlazi da ona stupa na snagu 16. srpnja 2019. Usto, člankom 34. stavkom 1. te direktive predviđa se da države članice najkasnije do 17. srpnja 2021. donose, objavljuju i primjenjuju zakone i druge propise koji su potrebni radi usklađivanja, među ostalim, s člankom 23. navedene direktive. Iz toga slijedi da su od tog datuma države članice bile dužne, na temelju članka 288. trećeg stavka UFEU‑a, osigurati puni učinak tog članka 23. (vidjeti u tom smislu presudu od 2. rujna 2021., Komisija/Njemačka (Prenošenje direktiva 2009/72 i 2009/73), C‑718/18, EU:C:2021:662, t. 118. i navedenu sudsku praksu).

27

U ovom slučaju odluka o otpustu duga koja je predmet glavnog postupka donesena je 3. listopada 2022. Posljedično, u tom je trenutku sud koji je donio tu odluku bio dužan to učiniti uz puno poštovanje ciljeva i obveza utvrđenih Direktivom o restrukturiranju i nesolventnosti kako bi postupio u skladu s člankom 288. trećim stavkom UFEU‑a.

28

Ta ocjena nije dovedena u pitanje činjenicom da je zahtjev za otpust duga koji je doveo do te odluke bio podnesen prije datuma stupanja na snagu te direktive. Naime, članak 23. stavak 4. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti propisuje da države članice mogu iz otpusta duga isključiti posebne kategorije duga ili ograničiti pristup otpustu duga ili utvrditi dulje razdoblje otpusta ako su takva odstupanja od otpusta duga opravdana. Budući da taj zahtjev opravdanja ograničava marginu prosudbe država članica u pogledu donošenja tih odstupanja, on se primjenjuje i kada su zahtjevi za otpust duga podneseni prije stupanja na snagu te direktive, ali se odluka o tim zahtjevima donosi nakon isteka roka za prenošenje navedene direktive.

29

Stoga se na glavni postupak primjenjuje Direktiva o restrukturiranju i nesolventnosti te je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

30

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 23. stavak 4. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti tumačiti na način da je isključenje određene kategorije duga iz otpusta duga osim onih navedenih u toj odredbi moguće samo ako je „opravdano”.

31

U tom pogledu najprije valja utvrditi da je popis posebnih kategorija duga iz te odredbe uveden izrazom „kao u slučaju” i da se izrazi koji imaju isto značenje upotrebljavaju u drugim jezičnim verzijama navedene odredbe, uključujući njezinu verziju na portugalskom jeziku. Iz toga slijedi da iz teksta te odredbe proizlazi da to nisu taksativno nabrojene posebne kategorije duga u toj odredbi (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2024., Agencia Estatal de la Administración Tributaria (Isključenje javnih tražbina iz otpusta duga), C‑687/22, EU:C:2024:287, t. 37.).

32

Doslovno tumačenje članka 23. stavka 4. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti, prema kojem popis iz te odredbe nije taksativan, nego ilustrativan, potkrijepljeno je uvodnom izjavom 81. te direktive, iz koje proizlazi da je zakonodavac Unije smatrao da bi države članice „trebale moći isključiti dodatne kategorije duga kada je to opravdano” (presuda od 11. travnja 2024., Agencia Estatal de la Administración Tributaria (Isključenje javnih tražbina iz otpusta duga), C‑687/22, EU:C:2024:287, t. 38.).

33

Iz toga slijedi da taj članak 23. stavak 4. treba tumačiti na način da popis posebnih kategorija duga koji se u njemu nalazi nije taksativan i da države članice u opravdanim slučajevima mogu iz otpusta duga isključiti posebne kategorije duga različite od onih navedenih u toj odredbi (presuda od 11. travnja 2024., Agencia Estatal de la Administración Tributaria (Isključenje javnih tražbina iz otpusta duga), C‑687/22, EU:C:2024:287, t. 39.).

34

Osim toga, s obzirom na činjenicu da je zakonodavac Unije izričito podvrgnuo korištenje mogućnošću koja je tako dodijeljena državama članicama u tom članku 23. stavku 4. uvjetu da su takva isključenja „opravdana”, Sud je utvrdio da, kada nacionalni zakonodavac donese takva odstupanja, razlozi za ta odstupanja moraju proizlaziti iz nacionalnog prava ili postupka koji je doveo do njih, a ti razlozi moraju imati legitiman javni interes (presuda od 11. travnja 2024., Agencia Estatal de la Administración Tributaria (Isključenje javnih tražbina iz otpusta duga), C‑687/22, EU:C:2024:287, t. 42.).

35

Nadalje, i uvodna izjava 78. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti, u kojoj se upućuje na odstupanja „koja su opravdana razlozima utvrđenima u nacionalnom pravu”, i uvodna izjava 81. te direktive, u kojoj se navodi postojanje „opravdanog razloga na temelju nacionalnog prava”, omogućuju zaključak da je zakonodavac Unije smatrao da je dovoljno da se poštuju pravila predviđena u tu svrhu u različitim nacionalnim pravima (presuda od 11. travnja 2024., Agencia Estatal de la Administración Tributaria (Isključenje javnih tražbina iz otpusta duga), C‑687/22, EU:C:2024:287, t. 43.).

36

Naposljetku, valja pojasniti da se, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 42. svojeg mišljenja, Direktivom o restrukturiranju i nesolventnosti ne zahtijeva da opravdanje isključenja određene kategorije duga iz otpusta duga bude navedeno u samom aktu kojim se prenosi ta direktiva.

37

Naime, kao što je to istaknuto u točki 34. ove presude, iz navedene direktive proizlazi da opravdanje koje država članica mora dati u prilog isključenju poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku mora proizlaziti bilo iz postupka koji je doveo do isključenja bilo iz nacionalnog prava. Stoga, što se tiče prvog slučaja, kada su na temelju nacionalnog prava pripremni akti, preambula i obrazloženja zakonodavnih ili regulatornih akata njihov sastavni dio ili su relevantni za njihovo tumačenje i kada sadržavaju opravdanje za isključenje određene kategorije duga iz otpusta duga, valja smatrati da je to opravdanje u skladu sa zahtjevima iz članka 23. stavka 4. iste direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2024., Agencia Estatal de la Administración Tributaria (Isključenje javnih tražbina iz otpusta duga), C‑687/22, EU:C:2024:287, t. 54.). Osim toga, što se tiče drugog slučaja, navedeno opravdanje može se nalaziti i u drugim odredbama nacionalnog prava različitima od one koja sadržava to isključenje, kao što je nacionalna ustavna, zakonodavna ili regulatorna odredba.

38

U ovom slučaju iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi, s jedne strane, da se člankom 103. stavkom 1. Constituiçãa da República Portuguesa (Ustav Portugalske Republike) predviđa da je cilj poreznog sustava ispuniti financijske potrebe države i drugih javnih tijela i jednako raspodijeliti dohodak i bogatstvo te, s druge strane, da se u člancima 5. i 30. LGT‑a navode ciljevi i načela koja opravdavaju isključenje poreznih tražbina i tražbina iz socijalne sigurnosti iz otpusta duga kao ispunjavanje financijskih potreba države, promicanje društvene pravde, jednakih mogućnosti kao i potrebno ispravljanje nejednakosti u raspodjeli bogatstva i dohotka uz poštovanje načela opće primjene, jednakosti, zakonitosti, materijalne pravičnosti i neraspoloživosti poreznog duga. Stoga je a priori očito da u portugalskom pravu postoji opravdanje za to isključenje. Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev, koji je jedini nadležan za tumačenje i primjenu nacionalnog prava, jest da ocijeni je li navedeno isključenje opravdano na temelju nacionalnog prava.

39

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 23. stavak 4. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti treba tumačiti na način da je isključenje određene kategorije duga iz otpusta duga osim onih navedenih u toj odredbi moguće samo ako je opravdano na temelju nacionalnog prava.

40

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 23. stavak 4. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti tumačiti na način da države članice mogu isključiti određene posebne kategorije duga iz otpusta duga, kao što su porezne tražbine i tražbine iz socijalne sigurnosti, i tako im dodijeliti povlašteni status.

41

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja, s jedne strane, podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz točke 33. ove presude, tu odredbu treba tumačiti na način da popis posebnih kategorija duga koji se u njoj nalazi nije taksativan i da države članice u opravdanim slučajevima mogu iz otpusta duga isključiti posebne kategorije duga različite od onih navedenih u toj odredbi.

42

S druge strane, što se tiče margine prosudbe kojom raspolažu države članice u izvršavanju te mogućnosti, Sud je utvrdio da ni Direktiva o restrukturiranju i nesolventnosti ni pripremni akti za njezino donošenje ne sadržavaju elemente kojima bi se mogla potkrijepiti teza prema kojoj je, s obzirom na unutarnju dosljednost kategorija duga izričito navedenih u članku 23. stavku 4. te direktive, zakonodavac Unije namjeravao ograničiti marginu prosudbe država članica u pogledu isključenja iz otpusta duga kategorija duga različitih od onih navedenih u toj odredbi, poput poreznih tražbina i tražbina iz socijalne sigurnosti. Naprotiv, iz tih pripremnih akata osobito proizlazi da je zakonodavac imao stvarnu želju da se državama članicama ostavi određena margina prosudbe kako bi one prilikom prenošenja navedene direktive u svoje nacionalno pravo mogle uzeti u obzir gospodarsku situaciju i nacionalne pravne strukture (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2024., Agencia Estatal de la Administración Tributaria (Isključenje javnih tražbina iz otpusta duga), C‑687/22, EU:C:2024:287, t. 40.).

43

Osim toga, isključenje tražbina poput poreznih tražbina i tražbina iz socijalne sigurnosti iz otpusta duga može biti opravdano. Naime, nisu sve tražbine iste naravi, vjerovnici nemaju jednako svojstvo i naplata tih tražbina može služiti posebnim ciljevima. Stoga, s obzirom na narav poreznih tražbina i tražbina iz socijalne sigurnosti te cilj ubiranja poreza i socijalnih doprinosa, države članice mogu legitimno smatrati da se javni institucionalni vjerovnici ne nalaze u usporedivoj situaciji kao i komercijalni ili privatni vjerovnici u pogledu naplate dotičnih tražbina. U tim okolnostima mogućnost isključivanja poreznih tražbina i tražbina iz socijalne sigurnosti iz otpusta duga ne dovodi do neopravdanog davanja prednosti javnim institucionalnim vjerovnicima u odnosu na druge vjerovnike koji ne uživaju to isključenje.

44

Prema tome, članak 23. stavak 4. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti ne ograničava marginu prosudbe kojom države članice raspolažu u pogledu izbora kategorija duga različitih od onih navedenih u toj odredbi koje namjeravaju isključiti iz otpusta duga (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2024., Agencia Estatal de la Administración Tributaria (Isključenje javnih tražbina iz otpusta duga), C‑687/22, EU:C:2024:287, t 41.).

45

S obzirom na prethodno navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 23. stavak 4. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti treba tumačiti na način da države članice mogu isključiti određene posebne kategorije duga iz otpusta duga, kao što su porezne tražbine i tražbine iz socijalne sigurnosti, i tako im dodijeliti povlašteni status, pod uvjetom da je takvo isključenje opravdano na temelju nacionalnog prava.

46

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li ispitivanje opravdanosti isključenja posebne kategorije duga iz otpusta duga koje je država članica unijela u svoj nacionalni pravni poredak provesti s obzirom na, među ostalim, načelo nediskriminacije na temelju državljanstva iz članka 18. UFEU‑a, slobodu poduzetništva iz članka 16. Povelje kao i temeljne gospodarske slobode unutarnjeg tržišta.

47

U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz duha suradnje koji treba uređivati upućivanje zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je neophodno da nacionalni sud u odluci o upućivanju zahtjeva za prethodnu odluku navede točne razloge zbog kojih smatra da je odgovor na njegova pitanja o tumačenju određenih odredaba prava Unije nužan za rješenje spora (presuda od 28. studenoga 2023., Commune d’Ans, C‑148/22, EU:C:2023:924, t. 43. i navedena sudska praksa).

48

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova, potreba za tumačenjem prava Unije koje će biti korisno nacionalnom sudu zahtijeva da se on strogo pridržava uvjeta u pogledu sadržaja zahtjeva za prethodnu odluku koji su izričito navedeni u članku 94. Poslovnika Suda (presuda od 28. studenoga 2023., Commune d’Ans, C‑148/22, EU:C:2023:924, t. 44. i navedena sudska praksa).

49

Tako je u skladu s člankom 94. točkom (c) Poslovnika neophodno da zahtjev za prethodnu odluku sadržava prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju određenih odredaba prava Unije kao i pojašnjenje veze koja po mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku (presuda od 28. studenoga 2023., Commune d’Ans, C‑148/22, EU:C:2023:924, t. 46. i navedena sudska praksa).

50

U ovom slučaju valja utvrditi da odluka kojom se upućuje prethodno pitanje ne sadržava naznake koje bi omogućile razumijevanje veze koju sud koji je uputio zahtjev uspostavlja između odredaba prava Unije čije tumačenje traži i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku.

51

U tim je okolnostima treće pitanje nedopušteno.

52

Uzimajući u obzir odgovore na prvo i drugo pitanje, na četvrto pitanje nije potrebno odgovoriti.

53

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje: