1.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Odluke Vijeća 2013/488/EU od 23. rujna 2013. o sigurnosnim propisima za zaštitu klasificiranih podataka EU‑a ( 2 ) te članka 47. i članka 51. stavaka 1. i 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 3 ).

2.

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između društva protectus s.r.o., prije BONUL s.r.o. (u daljnjem tekstu: protectus ili žalitelj iz glavnog postupka) i Výbora Národnej rady Slovenskej republiky na preskúmavanie rozhodnutí Národného bezpečnostného úradu (Odbor nacionalnog parlamenta Slovačke Republike za nadzor odluka Nacionalnog ureda za sigurnost) (u daljnjem tekstu: Odbor) u pogledu toga što je taj odbor odbio žalbu koju je podnijelo društvo protectus protiv odluke Národný bezpečnostný úrada (Nacionalni ured za sigurnost, Slovačka) (u daljnjem tekstu: NBU) da se poništi njegova potvrda o gospodarskoj sigurnosti i da se, slijedom tog poništenja, ukine njegov certifikat o gospodarskoj sigurnosti.

3.

U skladu sa slovačkim pravom, svrha je potvrde o gospodarskoj sigurnosti odobriti osobi pristup klasificiranim podacima na temelju nacionalnog prava. Certifikat o gospodarskoj sigurnosti omogućuje osobi pristup klasificiranim podacima Europske unije (u daljnjem tekstu: klasificirani podaci EU‑a).

4.

Odluka o poništenju potvrde o gospodarskoj sigurnosti dodijeljene društvu protectus donesena je jer je za tog poduzetnika utvrđen sigurnosni rizik djelomično na temelju klasificiranih podataka. Usto, NBU u toj je odluci smatralo da je poništenje te potvrde nužno podrazumijevalo poništenje njegova certifikata o gospodarskoj sigurnosti jer u nacionalnom pravu postoji veza između te dvije vrste uvjerenja o sigurnosnoj provjeri.

5.

Za područje klasificiranih podataka EU‑a još nije doneseno horizontalno zakonodavstvo u pravu Unije, nego je svaka institucija Unije donijela pojedinačne odluke ( 4 ). Nadalje, zaštita klasificiranih podataka EU‑a samo je djelomično i u ograničenoj mjeri uređena pravom Unije. U tom se području pravo Unije temelji na već postojećim nacionalnim sustavima za zaštitu klasificiranih podataka na temelju jednake razine zaštite.

6.

Od Suda se već u više navrata tražilo da provede odvagivanje između prava na djelotvoran pravni lijek i interesa kojima se opravdava neobjavljivanje određenih informacija, konkretno kad se ti interesi odnose na nacionalnu sigurnost. Međutim, to je prvi put da se od Suda traži da pojasni to odvagivanje u odnosu na klasificirane podatke EU‑a.

7.

Kako bih odredio okvir takvog odvagivanja, u odgovoru na pitanja koja je postavio Najvyšší správny súd Slovenskej republiky (Vrhovni upravni sud Slovačke Republike), zagovarat ću sljedeće stajalište.

8.

Kao prvo, iznijet ću razloge zbog kojih smatram da, kad se od nacionalnog suda traži da provede nadzor zakonitosti odluke kojom se nekoj osobi ukida uvjerenje o sigurnosnoj provjeri koje joj omogućuje uvid u klasificirane podatke EU‑a u skladu s Odlukom 2013/488, takva situacija predstavlja provedbu prava Unije, u skladu s člankom 51. stavkom 1. Povelje. Prema mojem mišljenju, iz toga slijedi da je ta situacija primjenjiva u okviru ovog predmeta.

9.

Kao drugo, objasnit ću zašto, prema mojem mišljenju, valja odbaciti argumente koje je iznijela većina sudionika u ovom postupku u prilog tvrdnji da članak 47. Povelje nije primjenjiv u okolnostima o kojima je riječ u glavnom postupku. Prilikom ispitivanja merituma, navest ću razloge zbog kojih, s obzirom na posebne značajke područja zaštite klasificiranih podataka EU‑a, smatram da se slovačkim propisom predviđaju dostatna jamstva za zaštitu prava obrane osoba kojima se ukinulo uvjerenje o sigurnosnoj provjeri.

10.

Kao treće, pojasnit ću da se na temelju jamstva koja proizlaze iz članka 47. Povelje ni u kojem slučaju ne može naložiti da sud, koji je dužan provesti nadzor zakonitosti odluke o ukidanju uvjerenja o sigurnosnoj provjeri koja se djelomično temelji na klasificiranim podacima, raspolaže ovlašću da osobi na koju se ta odluka odnosi odobri pristup spisu nacionalnog sigurnosnog tijela koji sadržava takve podatke.

11.

NBU je 6. rujna 2018. žalitelju iz glavnog postupka izdao potvrdu o gospodarskoj sigurnosti kojom mu odobrava uvid u podatke sa stupnjem tajnosti „Très secret”, prijenos podataka sa stupnjem tajnosti „Secret” u papirnatom i elektroničkom obliku te stvaranje klasificiranih podataka sa stupnjem tajnosti „Secret”. Usto, na zahtjev žalitelja iz glavnog postupka, NBU mu je 15. studenoga 2018. izdao certifikat o gospodarskoj sigurnosti za stupanj SECRET UE/EU SECRET.

12.

Nadalje, NBU je dobio podatke koji nisu klasificirani oznakom tajnosti u kojima se, među ostalim, navodi da se protiv žalitelja iz glavnog postupka ili njegovih upravitelja vodi kaznena istraga, da je sklopio ugovore s društvima protiv kojih se vodi takva istraga, da je tim društvima isplatio neuobičajene iznose te da postoje sumnje u povezanost njegova osoblja s drugim društvom s kojim je sudjelovao u postupcima javne nabave, u kojima su ta dva društva sudjelovala pod zajedničkom kontrolom.

13.

NBU je dobio i druge podatke koji se nalaze u dokumentima koji su označeni kao klasificirani pisani dokazi.

14.

NBU je žalitelju iz glavnog postupka pružio mogućnost da iznese stajalište o nekima od dobivenih podataka, ali ne o različitim klasificiranim pisanim dokazima ni podacima koji su u njima navedeni.

15.

Odlukom od 25. kolovoza 2020. NBU je poništio potvrdu o gospodarskoj sigurnosti i certifikat o gospodarskoj sigurnosti žalitelja iz glavnog postupka. Poništenje te potvrde temeljilo se na utvrđenju da žalitelj iz glavnog postupka predstavlja sigurnosni rizik zbog postojanja poslovnog odnosa koji može naštetiti interesima Slovačke Republike u području sigurnosti i zbog postupanja koja su protivna gospodarskim interesima te države članice. U obrazloženju te odluke NBU je uputio, s jedne strane, na podatke koji nisu klasificirani oznakom tajnosti i koje je detaljno naveo te, s druge strane, na klasificirane podatke čiji sadržaj nije naveo. NBU je u navedenoj odluci pojasnio i da poništenje potvrde o gospodarskoj sigurnosti podrazumijeva poništenje certifikata o gospodarskoj sigurnosti jer valjanost tog certifikata ovisi o valjanosti te potvrde.

16.

Žalitelj iz glavnog postupka podnio je Odboru žalbu protiv odluke NBU‑a. U prilog toj žalbi najprije je tvrdio da nije imao mogućnost pristupa spisu NBU‑a, ni uvid u sadržaj klasificiranih pisanih dokaza. Žalitelj iz glavnog postupka osporavao je i zaključke NBU‑a, u dijelu u kojem se temelje na podacima koji nisu klasificirani.

17.

Odlukom od 4. studenoga 2020. Odbor je odbio tu tužbu.

18.

Žalitelj iz glavnog postupka podnio je žalbu protiv te odluke Najvyššem súdu Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike).

19.

Tom žalbom žalitelj iz glavnog postupka tvrdi da se na njegova postupovna prava u pogledu pristupa sadržaju spisa nije smjelo primijeniti apsolutno ograničenje samo zbog općeg razloga da je riječ o klasificiranim podacima. Kritizira i to što je voditelj NBU‑a njegovu odvjetniku uskratio pristup tim podacima na temelju vrlo općenitih razloga. Dovodi u pitanje i različita činjenična i pravna razmatranja na kojima su NBU i Odbor temeljili svoj zaključak prema kojem žalitelj iz glavnog postupka predstavlja sigurnosni rizik.

20.

Nakon podnošenja te žalbe, nadležnost za njezino ispitivanje prenesena je na Najvyšší správny súd Slovenskej republiky (Vrhovni upravni sud Slovačke Republike). NBU mu je 28. rujna 2022. dostavio cijeli spis, uključujući klasificirane pisane dokaze. Odlukom od 4. listopada 2022., predsjednik žalbenog vijeća isključio je te klasificirane dijelove spisa iz uvida.

21.

Istog je dana odvjetnik žalitelja iz glavnog postupka od tog suda zatražio da mu se omogući uvid u klasificirane pisane dokaze koje je dostavio NBU. Dopisom od 5. listopada 2022. predsjednik žalbenog vijeća odbio je taj zahtjev te je od NBU‑a zatražio da razmotri eventualno odobrenje priopćivanja tih dokaza tom odvjetniku. Dopisom od 25. studenoga 2022. NBU je odobrio priopćenje samo dva klasificirana pisana dokaza. Suprotno tomu, odbio je pristati na priopćenje drugih klasificiranih pisanih dokaza o kojima je riječ, uz obrazloženje da bi to priopćavanje moglo dovesti do otkrivanja izvora informacija i ugroziti istrage koje se provode u odnosu na žalitelja iz glavnog postupka. Dopisom od 16. siječnja 2023. odvjetnik žalitelja iz glavnog postupka ponovno je zatražio da mu se omogući uvid u sve klasificirane pisane dokaze, pri čemu se pozvao, među ostalim, na članak 47. Povelje, kako je Sud protumačio u presudi od 22. rujna 2022. Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr. ( 5 ).

22.

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati primjenjuje li se Povelja na glavni postupak.

23.

U tom pogledu konkretno naglašava da su uvjeti valjanosti certifikata o gospodarskoj sigurnosti utvrđeni slovačkim pravom, u kojem je valjanost takvog certifikata povezana s valjanošću potvrde o gospodarskoj sigurnosti, a da se njime pritom detaljnije ne uređuje postupanje s klasificiranim podacima EU‑a ni pristup njima. Međutim, ističe da se Odlukom 2013/488 državama članicama nalažu određene konkretne obveze koje se odnose na provjeru ugovaratelja, koji su u Dodatku A toj odluci definirani kao svi pojedinci ili pravni subjekti koji imaju pravnu sposobnost za sklapanje ugovora. Stoga bi nacionalna tijela prilikom izdavanja ili ukidanja certifikata o gospodarskoj sigurnosti trebala uzeti u obzir obveze koje proizlaze iz navedene odluke. Činjenica da se u određenim odredbama Odluke 2013/488 upućuje na nacionalne propise koje ta tijela trebaju poštovati ne utječe na to utvrđenje jer države članice trebaju primjenjivati tu odluku koristeći se pritom sredstvima i postupcima nacionalnog prava.

24.

Sud koji je uputio zahtjev usto smatra da okolnost prema kojoj primjenjiv slovački propis nije donesen kako bi se osigurala provedba određenog akta prava Unije te se njime predviđa veza između valjanosti certifikata o gospodarskoj sigurnosti i nacionalne potvrde o gospodarskoj sigurnosti ne znači da primjena tog propisa ne može predstavljati provedbu prava Unije. Taj sud ističe i da nadzor pobijane odluke koji treba provesti može predstavljati situaciju u kojoj država članica provodi pravo Unije te da se ni na temelju pravne osnove Odluke 2013/488 niti članka 346. stavka 1. točke (a) UFEU‑a ne može isključiti primjena Povelje.

25.

U slučaju da je Povelja primjenjiva na glavni postupak, sud koji je uputio zahtjev pita jesu li slovački propis i praksa koji se odnose na klasificirane podatke u skladu s člankom 47. Povelje.

26.

Taj je sud pojasnio da su, na temelju tog propisa, takvi podaci neograničeno dostupni sudovima od kojih se traži da odlučuju o žalbama protiv odluka koje se temelje na tim podacima. Odvjetnik nekog žalitelja može pristupiti tim podacima tek nakon što dobije odobrenje od tijela koje je utvrdilo klasificirani podatak o kojem je riječ a da pritom sud ne može provesti nadzor u pogledu odbijanja davanja tog odobrenja. Usto, taj odvjetnik i dalje ima obvezu povjerljivosti i stoga svojem klijentu ne smije otkriti sadržaj klasificiranih podataka kojima je imao pristup.

27.

S obzirom na te elemente, sud koji je uputio zahtjev navodi da se odgovor na pitanje je li navedeni propis u skladu s člankom 47. Povelje može izvesti iz presude Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr. U toj je presudi Sud odlučio da članak 23. stavak 1. Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite ( 6 ), u vezi s člankom 45. stavkom 4. te direktive te s obzirom na opće načelo prava Unije o pravu na dobru upravu te članak 47. Povelje, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se predviđa da, kada se odluka o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili o oduzimanju takve zaštite zasniva na informacijama čije bi otkrivanje ugrozilo nacionalnu sigurnost predmetne države članice, dotična osoba ili njezin savjetnik mogu pristupiti tim informacijama tek nakon što su za to dobili dozvolu, ne priopćava im se ni bitan sadržaj razloga na kojima se takve odluke temelje te se ni u kojem slučaju ne mogu, za potrebe upravnog ili sudskog postupka, koristiti povjerljivim podacima za koje im je dodijeljen pristup ( 7 ). Osim toga, Sud je u navedenoj presudi naveo da, kako bi se zajamčila prava obrane dotične osobe, mogućnost nadležnog suda da pristupi spisu ne može zamijeniti pristup dotične osobe ili njezina savjetnika informacijama iz tog spisa ( 8 ).

28.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ipak treba utvrditi može li rješenje koje proizlazi iz presude Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., koja se odnosi na područje zajedničkih postupaka za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, u potpunosti primijeniti u ovom slučaju. Naime, za razliku od slučaja u predmetu u kojem je donesena ta presuda, nije jasno može li se na pravilima predviđenima Odlukom 2013/488, konkretno njezinom članku 11. i Prilogu V. kako bi nacionalno sigurnosno tijelo dodijelilo uvjerenje o sigurnosnoj provjeri pravne osobe (FCS), temeljiti, u korist ugovaratelja o kojem je riječ, pravo zajamčeno pravom Unije, na čiju se zaštitu može pozvati na temelju članka 47. Povelje. Po potrebi, sud koji je uputio zahtjev traži pojašnjenja i o sadržaju sudske zaštite koja proizlazi iz tog članka i o ovlastima kojima treba raspolagati kako bi zajamčio prava koja proizlaze iz navedenog članka u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku.

29.

U tim je okolnostima Najvyšší správny súd Slovenskej republiky (Vrhovni upravni sud Slovačke Republike) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

30.

Pisana očitovanja podnijeli su Odbor, slovačka i estonska vlada, Vijeće Europske unije i Europska komisija.

31.

Rasprava je održana 30. siječnja 2024. uz sudjelovanje društva protectus, Odbora, slovačke i francuske vlade, Vijeća i Komisije.

32.

U ovom predmetu, sud koji je uputio zahtjev traži od Suda pojašnjenja o odvagivanju koje treba provesti između prava na djelotvoran pravni lijek i zaštite nacionalne sigurnosti, u okviru žalbe protiv odluke koja se temelji, među ostalim, na klasificiranim podacima i kojom se ukida, s jedne strane, potvrda o gospodarskoj sigurnosti kojom se odobrava pristup podacima koje je država članica označila kao klasificirane i, s druge strane, certifikat o gospodarskoj sigurnosti kojim se odobrava pristup klasificiranim podacima EU‑a.

33.

Kako bi odlučio o žalbi podnesenoj protiv te odluke, sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud je li s pravom Unije usklađen slovački propis, u dijelu u kojem se njime ograničava pristup osobe o kojoj je riječ klasificiranim podacima na kojima se temelji odluka donesena u odnosu na nju te kojim ovlastima nadležni sud treba raspolagati kako bi zajamčio prava te osobe.

34.

Odbor tvrdi da Sud nije nadležan odgovoriti na zahtjev za prethodnu odluku jer situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku nije obuhvaćena područjem primjene prava Unije.

35.

Budući da se argumentima iznesenima u tom pogledu nastoji utvrditi da Povelja nije primjenjiva u glavnom predmetu, potrebno ih je ispitati kako bi se odgovorilo na prvo prethodno pitanje koje se odnosi na tu problematiku. U prilog tom zaključku valja navesti da je prigovor koji se temelji na neprimjenjivosti odredbe prava Unije na glavni predmet obuhvaćen meritumom tog pitanja ( 9 ).

36.

Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 51. stavak 1. Povelje tumačiti na način da država članica provodi pravo Unije kada jedan od njezinih sudova provodi nadzor zakonitosti odluke kojom se poništava, s jedne strane, potvrda o gospodarskoj sigurnosti kojom se odobrava pristup podacima koje je država članica označila kao klasificirane i, s druge strane, certifikat o gospodarskoj sigurnosti kojim se odobrava pristup klasificiranim podacima EU‑a, u smislu članka 11. Odluke 2013/488. i Priloga V. toj odluci.

37.

Klasificirani podaci, uvjeti za uvid u njih, uvjeti za izdavanje i poništavanje potvrde o gospodarskoj sigurnosti te povezani postupci u slovačkom se pravu uređuju zákonom č. 215/2004 Z. z. o ochrane utajovaných skutočností (Zakon br. 215/2004 o zaštiti klasificiranih podataka ( 10 )).

38.

Iz članka 50. stavka 1. Zakona br. 215/2004 proizlazi da, „[a]ko se postupkom sigurnosne provjere dokaže da poduzetnik ispunjava uvjete utvrđene u članku 46.[ ( 11 )], NBU mu izdaje potvrdu o gospodarskoj sigurnosti”. U skladu sa stavkom 5. tog članka, „[a]ko NBU utvrdi da je poduzetnik prestao ispunjavati jedan od uvjeta gospodarske sigurnosti utvrđenih u članku 46. ili da je ozbiljno ili u više navrata povrijedio obveze povezane sa zaštitom klasificiranih podataka, poništava valjanost potvrde”. NBU je na temelju potonje odredbe odlučio poništiti potvrdu o gospodarskoj sigurnosti koja je dodijeljena društvu protectus.

39.

Uvjeti za izdavanje certifikata o gospodarskoj sigurnosti predviđaju se člankom 5. stavkom 6. vyhláške č. 134/2016 Z. z. o personálnej bezpečnosti (Uredba br. 134/2016 o sigurnosnoj provjeri osoblja) ( 12 ) koja se odnosi na uvjete izdavanja uvjerenja o sigurnosnoj provjeri fizičke osobe iz stavaka 1. do 5. tog članka. S jedne strane, iz tih odredbi osobito proizlazi da se u certifikatu o gospodarskoj sigurnosti navode najviši stupanj tajnosti klasificiranih podataka EU‑a kojima osoba može imati pristup i odgovarajuće odredbe propisa Unije na temelju kojeg je odobren pristup te osobe klasificiranim podacima ( 13 ). S druge strane, valjanost tog certifikata povezana je s valjanošću potvrde o gospodarskoj sigurnosti ( 14 ).

40.

Kako bi se utvrdilo predstavlja li provedbu prava Unije situacija u kojoj nacionalni sud provodi nadzor zakonitosti odluke kojom se poništavaju uvjerenja o sigurnosnoj provjeri unutar tako opisanog nacionalnog pravnog okvira, valja podsjetiti na područje primjene Povelje, u dijelu u kojem se odnosi na djelovanje država članica. Ono je definirano u članku 51. stavku 1. Povelje, u skladu s kojim se njezine odredbe odnose na države članice samo kada provode pravo Unije. Tim se člankom Povelje potvrđuje ustaljena sudska praksa Suda prema kojoj se temeljna prava koja se jamče u pravnom sustavu Unije primjenjuju na sve situacije uređene pravom Unije, ali ne i izvan njih ( 15 ). Prema tome, kada nacionalni propis ulazi u područje primjene prava Unije, Sud mora, kada mu se uputi zahtjev za prethodnu odluku, dati sve elemente tumačenja koji su potrebni nacionalnom sudu da ocijeni sukladnost takvih pravila s temeljnim pravima čije poštovanje osigurava ( 16 ). Nasuprot tomu, kada pravna situacija ne ulazi u područje primjene prava Unije, Sud nije nadležan o njoj odlučivati te eventualno istaknute odredbe Povelje ne mogu same po sebi biti temelj takve nadležnosti ( 17 ).

41.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojam „provedba prava Unije”, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, pretpostavlja postojanje određenog stupnja povezanosti između akta prava Unije i dotične nacionalne mjere, koji nadilazi sličnost obuhvaćenih područja ili neizravne učinke jednog područja na drugo, uzimajući u obzir kriterije za ocjenu koje je definirao Sud ( 18 ).

42.

Dakle, kako bi se utvrdilo odnosi li se nacionalni propis na „provedbu prava Unije” u smislu članka 51. stavka 1. Povelje valja provjeriti, uz druge elemente, je li cilj nacionalnog propisa iz glavnog postupka provedba odredbe prava Unije, prirodu tog propisa i ima li on ciljeve različite od onih koji su obuhvaćeni pravom Unije, čak i ako može neizravno utjecati na potonje, te također postoje li specifični propisi Unije u tom području ili takvi koji bi mogli utjecati na njega ( 19 ).

43.

Prethodno sam naveo da za zaštitu klasificiranih podataka EU‑a još nije donesen horizontalni propis u pravu Unije koji obuhvaća sve institucije i tijela Unije. Sustav te zaštite stoga proizlazi iz više različitih akata, koji su svojstveni svakoj instituciji ili tijelu Unije.

44.

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev navodi Odluku 2013/488 kao pravilo prava Unije koje se primjenjuje u okviru glavnog postupka. U nedostatku objašnjenja tog suda o njegovoj odluci da zatraži tumačenje te odluke, a ne neke druge, valja, prema mojem mišljenju, krenuti od pretpostavke na kojoj se temelji pravosudna suradnja uspostavljena postupkom predviđenim člankom 267. UFEU‑a, odnosno prema kojoj je nacionalni sud odgovoran za utvrđivanje regulatornog i činjeničnog okvira zahtjeva za prethodnu odluku, čiju točnost Sud nije dužan provjeravati, te prema kojoj su pitanja koja se odnose na tumačenje prava Unije koja u tom okviru postavi nacionalni sud uživaju presumpciju relevantnosti ( 20 ). Stoga smatram da postojanje provedbe prava Unije u predmetu o kojem je riječ u glavnom postupku treba ocijeniti s obzirom na navedenu odluku.

45.

Kako bi se utvrdilo predstavlja li situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku provedbu prava Unije, valja navesti različite obveze koje se Odlukom 2013/488, koju je donijelo Vijeće u okviru svoje ovlasti unutarnje organizacije, nalažu državama članicama.

46.

Kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 1. te odluke, njome se nastoje „razvi[ti] aktivnosti Vijeća u svim područjima u kojima je potrebno postupati s klasificiranim podacima, [pri čemu se uspostavlja] sveobuhvatni sigurnosni sustav za zaštitu klasificiranih podataka kojim će biti obuhvaćeni Vijeće, njegovo Glavno tajništvo i države članice”. U tom smislu iz uvodne izjave 3. navedene odluke proizlazi da „[u] skladu s nacionalnim zakonima i propisima i u mjeri u kojoj je to potrebno za funkcioniranje Vijeća, države članice trebale bi poštovati ovu Odluku kada njihova nadležna tijela, osoblje ili ugovaratelji postupaju s klasificiranim podacima EU‑a, kako bi svi bili sigurni da je za klasificirane podatke EU‑a osigurana jednaka razina zaštite”.

47.

Prema tome, kao što se to predviđa člankom 1. stavkom 1. Odluke 2013/488, njome se „utvrđuju osnovna načela i minimalni standardi sigurnosti za zaštitu klasificiranih podataka EU‑a”. U skladu sa stavkom 2. tog članka, „[n]avedeni minimalni standardi i osnovna načela primjenjuju se na Vijeće i [Glavno tajništvo Vijeća (u daljnjem tekstu: GSC)], a države članice ih poštuju u skladu s njihovim nacionalnim zakonima i propisima kako bi svi bili sigurni da je za klasificirane podatke EU‑a osigurana jednaka razina zaštite.

48.

U skladu s člankom 2. stavkom 1. te odluke „‚[k]lasificirani podaci EU‑a’ (EUCI) znači svaki podatak ili materijal koji je označen stupnjem tajnosti EU‑u i čije neovlašteno otkrivanje može uzrokovati različite stupnjeve prijetnje nanošenjem štete interesima Europske unije ili jedne ili više država članica”.

49.

Zaštita klasificiranih podataka EU‑a zahtijeva da države članice donesu mjere kada gospodarski subjekti imaju pristup takvim podacima.

50.

U tom smislu, u članku 11. stavku 1. Odluke 2013/488 „gospodarska sigurnost” definira se kao „primjena mjera kojima se osigurava da ugovaratelji i podugovaratelji štite klasificirane podatke EU‑a u pregovorima prije sklapanja ugovora i tijekom životnog ciklusa klasificiranih ugovora. Takvi ugovori ne smiju uključivati pristup podacima koji su klasificirani kao TRÈS SECRET UE/EU TOP SECRET.

51.

Primjena takvih mjera potrebna je ako, u skladu s člankom 11. stavkom 2. Odluke 2013/488, „GSC može na temelju ugovora povjeriti zadaće koje obuhvaćaju ili uključuju pristup ili postupanje s klasificiranim podacima EU‑a ili njihovo čuvanje gospodarskim ili drugim subjektima registriranima u državi članici […]”.

52.

U tom okviru, zaštita klasificiranih podataka EU‑a osobito podrazumijeva sljedeće:

53.

U Dodatku A Odluke 2013/488 klasificirani ugovor definiran je kao „ugovor sklopljen između GSC‑a i ugovaratelja za isporuku robe, izvođenje radova ili pružanje usluga, a čije izvršenje zahtijeva ili uključuje pristup klasificiranim podacima EU‑a ili njihovo stvaranje”. FSC je definiran kao „potvrda od strane [nacionalnog sigurnosnog tijela] ili [zaduženog sigurnosnog tijela] da, sa stajališta sigurnosti, pravna osoba može pružiti odgovarajuću razinu zaštite klasificiranim podacima EU‑a određenog stupnja tajnosti”.

54.

Kao što se to navodi u članku 15. stavku 3. Odluke 2013/488, za provedbu osnovnih načela i minimalnih standarda sigurnosti za zaštitu klasificiranih podataka EU‑a osobito su odgovorne države članice.

55.

One stoga trebaju poduzeti „sve odgovarajuće mjere u skladu sa svojim nacionalnim zakonima i propisima kako bi osigurale da prilikom postupanja s klasificiranim podacima EU‑a i njihova čuvanja [Odluku 2013/488] poštuje” niz osoba, uključujući one koje su „u skladu sa svojim funkcijama, propisno ovlaštene za pristup klasificiranim podacima EU‑a” (članak 15. stavak 3. točka (c)) i „ugovaratelji država članica, bez obzira na to jesu li na području države članice ili u inozemstvu” (članak 15. stavak 3. točka (d)).

56.

Nadalje, za potrebe provedbe članka 15. stavka 3. Odluke 2013/488, člankom 16. stavkom 3. točkom (a) te odluke predviđa se da države članice određuju nacionalno sigurnosno tijelo koje je odgovorno za sigurnosne mjere za zaštitu klasificiranih podataka EU‑a, kako bi među ostalim:

57.

Iz tih odredbi proizlazi da se Odlukom 2013/488 državama članicama nalaže niz konkretnih obveza u području zaštite klasificiranih podataka EU‑a. Među tim obvezama je i obveza prema kojoj države članice trebaju osigurati da osobe koje tijekom obavljanja svojih aktivnosti imaju pristup klasificiranim podacima EU‑a ishode uvjerenje o sigurnosnoj provjeri od nacionalnog sigurnosnog tijela.

58.

Ukratko, Odlukom 2013/488 predviđa se opća odgovornost država članica za to da određene osobe poštuju tu odluku (članak 15. stavak 3.), za to da se zajamči primjena odredbi kojima se osigurava zaštita klasificiranih podataka EU‑a (članak 16. stavak 3.) ili za to da ugovaratelji ili podugovaratelji koji sudjeluju u klasificiranim ugovorima posjeduju FSC (članak 11. stavak 5.).

59.

Napominjem da se Odlukom 2013/488 ne nalaže samo općenito obveza da osobe koje tijekom obavljanja svojih aktivnosti imaju pristup klasificiranim podacima EU‑a ishode uvjerenje o sigurnosnoj provjeri od nacionalnog sigurnosnog tijela. Naime, tom se odlukom utvrđuju i određena pravila za uređivanje postupka sigurnosne provjere i njegovih uvjeta.

60.

Tako glava III. Priloga V. navedenoj odluci sadržava sljedeće stavke 8. do 13.:

„8. FSC odobrava [nacionalno sigurnosno tijelo] ili [zaduženo sigurnosno tijelo] ili bilo koje drugo nadležno sigurnosno tijelo države članice kako bi naznačio da, u skladu s nacionalnim zakonima i propisima, gospodarski ili drugi subjekt može zaštititi klasificirane podatke EU‑a s odgovarajućim stupnjem tajnosti (CONFIDENTIEL UE/EU CONFIDENTIAL ili SECRET UE/EU SECRET) unutar svojih objekata. Predočuje se GSC‑u, kao tijelu za ugovaranje, prije nego što se ugovaratelju ili podugovaratelju ili mogućem ugovaratelju ili podugovaratelju dostave klasificirani podaci EU‑a ili mu se odobri pristup njima.

9. Prilikom izdavanja FSC‑a nadležn[o nacionalno sigurnosno tijelo] ili [zaduženo sigurnosno tijelo] kao minimum:

10. Gdje je to važno, GSC, kao tijelo za ugovaranje, obavješćuje odgovarajuć[e nacionalno sigurnosno tijelo]/[zaduženo sigurnosno tijelo] ili drugo nadležno sigurnosno tijelo o tome da je potreban FSC u fazi prije sklapanja ugovora ili za izvršenje ugovora. FSC ili [(uvjerenje o sigurnosnoj provjeri osobe (PSC)] je potreban u fazi prije sklapanja ugovora ako se klasificirani podaci EU‑a sa stupnjem tajnosti CONFIDENTIEL UE/EU CONFIDENTIAL ili SECRET UE/EU SECRET moraju dostaviti tijekom procesa nadmetanja.

11. Tijelo za ugovaranje ne sklapa klasificirani ugovor s najboljim ponuditeljem prije nego što primi potvrdu od [nacionalnog sigurnosnog tijela]/[zaduženog sigurnosnog tijela] ili drugog nadležnog sigurnosnog tijela države članice u kojoj je predmetni ugovaratelj ili podugovaratelj registriran da je, prema potrebi, izdan odgovarajući FSC.

12. [Nacionalno sigurnosno tijelo]/[zaduženo sigurnosno tijelo] ili drugo nadležno sigurnosno tijelo koje je izdalo FSC obavješćuje GSC kao tijelo za ugovaranje o promjenama koje utječu na FSC. Za podugovor se na odgovarajući način obavješćuje [nacionalno sigurnosno tijelo]/[zaduženo sigurnosno tijelo] ili bilo koje drugo nadležno sigurnosno tijelo.

13. Ako nadležn[o nacionalno sigurnosno tijelo]/[zaduženo sigurnosno tijelo] ili drugo nadležno sigurnosno tijelo ukine FSC, GSC kao tijelo za ugovaranje ima dovoljan razlog za raskid klasificiranog ugovora ili isključivanje ponuditelja iz nadmetanja.”

61.

Kako bi se utvrdilo predstavlja li situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku provedbu prava Unije, s obzirom na tako opisana pravila tog prava, prema mojem mišljenju, valja razlikovati uvjerenje koje je imalo društvo protectus za pristup podacima klasificiranima na temelju nacionalnog prava i uvjerenje koje mu je omogućilo da ima uvid u klasificirane podatke EU‑a.

62.

Stoga, situacija koja je dovela do toga da NBU, s jedne strane, društvu protectus izda potvrdu o gospodarskoj sigurnosti kojom mu se odobrava uvid u podatke klasificirane na temelju nacionalnog prava i, s druge strane, da poništi tu potvrdu, prema mojem mišljenju, ne predstavlja provedbu prava Unije. Naime, Odluka 2013/488 ne sadržava odredbe kojima se nastoje urediti odluke koje donose nacionalna tijela o pristupu podacima klasificiranima na temelju nacionalnog prava u svrhe predviđene tim pravom. Usto, iz spisa kojim raspolaže Sud ne proizlazi da bi se na temelju drugih akata Unije na bilo koji način uskladila nacionalna pravila kojima se uređuje status takvih podataka. Uostalom, Sud je nedavno u presudi NW i PQ (Klasificirane informacije) utvrdio da pravila o klasifikaciji i deklasifikaciji podataka na temelju nacionalnih propisa nisu predmet pravila usklađenih aktom Unije ( 21 ).

63.

Iz toga slijedi da treba smatrati da su slovački propis koji se odnosi na potvrdu o gospodarskoj sigurnosti i mjere koje se odnose na tu potvrdu i koje poduzimaju slovačka tijela obuhvaćeni samo nacionalnim pravom i da su stoga izvan područja primjene prava Unije. Slijedom toga, čini se da ocjena zakonitosti odluke kojom se poništava potvrda o gospodarskoj sigurnosti ne predstavlja izravno oblik „provedbe prava Unije” u smislu članka 51. stavka 1. Povelje.

64.

Suprotno tomu, čini mi se da situacija koja je dovela do toga da NBU, s jedne strane, društvu protectus izda certifikat o gospodarskoj sigurnosti kojim mu se odobrava pristup klasificiranim podacima EU‑a sa stupnjem tajnosti SECRET UE/EU SECRET i da, s druge strane, poništi taj certifikat, predstavlja provedbu prava Unije.

65.

Naime, može se smatrati da certifikat o gospodarskoj sigurnosti – u kojem se, podsjećam, na temelju slovačkih propisa navodi najviša razina tajnosti klasificiranih podataka EU‑a kojoj osoba može imati pristup i odgovarajuće odredbe propisa Unije na temelju kojeg je odobren pristup te osobe klasificiranim podacima – ima cilj i učinke koji se podudaraju s ciljem i učincima FSC‑a predviđenog Odlukom 2013/488. Nadalje, u skladu s onim što proizlazi iz te odluke, za provođenje postupka sigurnosne provjere zaduženo je nacionalno sigurnosno tijelo, u ovom slučaju NBU. Iz slovačkih propisa proizlazi i da je cilj postupka sigurnosne provjere omogućiti osobi koja posjeduje takvo uvjerenje uvid u klasificirane podatke povezane s obavljanjem zadaća koje proizlaze iz međunarodnog ugovora koji obvezuje Slovačku Republiku ( 22 ), iz čega se može zaključiti da se tim propisom ne nastoji postići isključivo nacionalni cilj, koji bi se stoga razlikovao od cilja Odluke 2013/488.

66.

Dodajem da se razlozi zbog kojih je NBU poništio certifikat o gospodarskoj sigurnosti žalitelja iz glavnog postupka, koji se odnose na to da taj žalitelj predstavlja sigurnosni rizik zbog postojanja poslovnog odnosa koji može naštetiti interesima Slovačke Republike u području sigurnosti i zbog postupanja koja su protivna gospodarskim interesima te države članice, mogu tumačiti na način da žalitelj iz glavnog postupka više ne poštuje minimalne uvjete za dodjelu FSC‑a koji se nalaze u Prilogu V. Odluci 2013/488 ( 23 ).

67.

Činjenica da je na temelju slovačkog propisa valjanost certifikata o gospodarskoj sigurnosti povezana s valjanošću potvrde o gospodarskoj sigurnosti ( 24 ), prema mojem mišljenju, ne može dovesti do isključenja situacije o kojoj je riječ u glavnom postupku iz područja primjene prava Unije. Naime, dva uvjerenja o sigurnosnoj provjeri poništena su upravo zbog utvrđenog sigurnosnog rizika.

68.

Nadalje, povezanost valjanosti certifikata o gospodarskoj sigurnosti s valjanošću potvrde o gospodarskoj sigurnosti čini mi se logičnom jer, kao što to Odbor priznaje u pisanim očitovanjima, ako se na temelju nacionalnog prava za subjekt utvrdi sigurnosni rizik, taj se rizik ne može ograničiti samo na državno područje Slovačke Republike, nego ga se nužno proširuje na sva područja obuhvaćena vanjskim odnosima te države članice. U ovom su području interesi država članica i interesi Unije usko povezani, tako da je normalno da sigurnosni rizik utvrđen na nacionalnoj razini, među ostalim, na temelju podataka klasificiranih na temelju nacionalnog prava, ima izravan utjecaj na uvjerenje kojim se odobrava pristup klasificiranim podacima EU‑u. Ta se veza između interesa država članica i interesa Unije uostalom navodi u samoj definiciji pojma klasificiranih podataka EU‑a iz članka 2. stavka 1. Odluke 2013/488, u kojem se ističe činjenica da su takvi podaci oni „čije neovlašteno otkrivanje može uzrokovati različite stupnjeve prijetnje nanošenjem štete interesima Europske unije ili jedne ili više država članica” ( 25 ).

69.

Usto, ranjivost poduzetnika o kojem je riječ može proizaći iz podataka koji su klasificirani na temelju nacionalnog prava a da to ne isključuje postojanje provedbe prava Unije kad je riječ o poništenju akta kojim se osobi odobrava pristup klasificiranim podacima EU‑a. Valja pojasniti i da se okolnost prema kojoj se, kao što to sud koji je uputio zahtjev navodi u točkama 35. i 37. odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, ukidanje nacionalne potvrde o gospodarskoj sigurnosti temeljilo isključivo na kriteriju pouzdanosti sa sigurnosnog stajališta, koji je definiran u nacionalnom propisu, ne protivi tomu da situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku predstavlja provedbu prava Unije. U tom pogledu napominjem da, iako je prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda na državama članicama da definiraju svoje osnovne interese sigurnosti i donesu prikladne mjere da osiguraju svoju unutarnju i vanjsku sigurnost, sama činjenica da je nacionalna mjera donesena radi zaštite nacionalne sigurnosti ne može dovesti do neprimjenjivosti prava Unije i osloboditi države članice nužne obveze da poštuju to pravo ( 26 ).

70.

Kad je riječ o tome da slovački propis nije posebno donesen za primjenu Odluke 2013/488, valja podsjetiti na to da činjenica da nacionalni propis nije donesen radi prenošenja akta Unije nije relevantna ako se primjenom tog propisa stvarno provodi pravo Unije ( 27 ).

71.

Prema mojem mišljenju, nije relevantno ostavlja li se Odlukom 2013/488 državama članicama široka margina prosudbe za utvrđenje postojanja i kriterija sigurnosnog rizika u okviru postupka za izdavanje, izmjenu ili ukidanje FSC‑a. Ta situacija odgovara situaciji u kojoj se aktom Unije državama članicama daje sloboda izbora između više načina primjene ili diskrecijsko pravo, koje je sastavni dio sustava utvrđenog tim aktom ( 28 ).

72.

Osim toga, činjenica da su nacionalna tijela i postupci korišteni za izvršenje obveza predviđenih Odlukom 2013/488 ne sprečava da se utvrdi postojanje provedbe prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje. To je samo uobičajen izraz pravila prema kojem države članice u okviru svojih nacionalnih struktura i postupaka trebaju osigurati primjenu pravila prava Unije kojima im se propisuju obveze.

73.

Prema mojem mišljenju, ni nepostojanje službenog prava na ishođenje ili zadržavanje FSC‑a ne predstavlja uvjet o kojem bi mogla ovisiti primjenjivost Povelje.

74.

Prema tome, zaštitu klasificiranih podataka EU‑a osiguravaju države članice i njihova nacionalna sigurnosna tijela u skladu s nacionalnim zakonima i propisima ( 29 ). To upućivanje na nacionalno pravo ne može se shvatiti kao da se državama članicama daje ovlast da samostalno utvrde okvir za zaštitu klasificiranih podataka EU‑a. Države članice stoga su dužne osigurati takvu zaštitu u skladu s pravnim pravilima utvrđenima pravom Unije.

75.

Općenitije, čini mi se da nije moguće tvrditi da pravo Unije nije povezano utvrđivanjem i provedbom pravila koja se odnose na zaštitu klasificiranih podataka EU‑a, kad je cilj tih pravila osigurati pravilno funkcioniranje Unije. To bi značilo da se davanje ili ukidanje uvjerenja za odobrenje pristupa takvim podacima može smatrati izvršavanjem zadržane nadležnosti država članica koja nije obuhvaćena područjem primjene prava Unije, a time ni Povelje. Naprotiv, u području zaštite klasificiranih podataka EU‑a nacionalne zakone i propise koji se odnose na klasificirane podatke treba, prema mojem mišljenju, primjenjivati u skladu s pravom Unije.

76.

Na temelju prethodno navedenih elemenata zaključujem da, s obzirom na pravila o zaštiti klasificiranih podataka EU‑a navedena u Odluci 2013/488, nacionalno tijelo koje izdaje certifikat o gospodarskoj sigurnosti koji je istovjetan FCS‑u daje odobrenje predviđeno pravom Unije. Učinci tog odobrenja, kao i učinci njegova ukidanja, utvrđeni su pravom Unije i proizvode se uglavnom u odnosima između osobe o kojoj je riječ i institucija Unije. Nadalje, nadležno nacionalno tijelo koje odluči poništiti FSC izvršava zadaću koju su mu delegirale institucije Unije kako bi se osigurala zaštita klasificiranih podataka EU‑a. To tijelo stoga treba ispunjavati minimalne zahtjeve utvrđene pravom Unije.

77.

Kad je riječ o žalitelju iz glavnog postupka, valja naglasiti i osobito široku prirodu osobnog područja primjene Odluke 2013/488. U tom pogledu ističem da je točka 8. Priloga V. toj odluci sastavljena općenito tako da ne ograničava osobe kojima treba izdati FSC ( 30 ).

78.

Osim toga, u toj se točki navodi da se „[FSC p]redočuje […] GSC‑u, […] prije nego što se ugovaratelju ili podugovaratelju ili mogućem ugovaratelju ili podugovaratelju dostave klasificirani podaci EU‑a ili mu se odobri pristup njima”. Iz te odredbe proizlazi da uvjerenje o sigurnosnoj provjeri predviđeno Odlukom 2013/488 može koristiti potencijalnom ugovaratelju, što je vrlo općenito i može se odnositi na poduzetnika kao što je žalitelj iz glavnog postupka. U tom smislu, valja pojasniti da je pojam „ugovaratelj” definiran u Dodatku A toj odluci kao „pojedinac ili pravni subjekt koji ima pravnu sposobnost za sklapanje ugovora”, a ne kao osoba koja je trenutačno ugovorom povezana s Vijećem ili koja je već poduzela korake za stupanje u ugovorni odnos.

79.

Kad je riječ o situaciji društva protectus u pogledu njegova eventualnog pristupa klasificiranim podacima EU‑a, važno je to da je, iako do takvog pristupa zapravo nikada nije došlo, to poduzeće zatražilo certifikat o gospodarskoj sigurnosti, čija je svrha, među ostalim, omogućiti njezinu korisniku da ima uvid u klasificirane podatke EU‑a. Osim toga, društvo protectus na raspravi je navelo da trenutačno ima sklopljene ugovore s Ministerstvo hospodárstva (Ministarstvo gospodarstva, Slovačka). Međutim, ne može se isključiti da u toj vrsti ugovornog odnosa mogu biti prisutni klasificirani podaci EU‑a, zbog preklapanja područja koja se odnose na zaštitu klasificiranih podataka na nacionalnoj razini i područja klasificiranih podataka EU‑a.

80.

S obzirom na sve te elemente, na temelju primjene kriterija utvrđenih u ustaljenoj sudskoj praksi Suda na situaciju o kojoj je riječ u glavnom postupku, prema mojem mišljenju, treba utvrditi da, suprotno onome što tvrde svi sudionici u tom postupku, osim društva protectus, država članica provodi pravo Unije u skladu s onim što se predviđa člankom 51. stavkom 1. Povelje, kada jedan od njezinih sudova provodi nadzor zakonitosti odluke kojom se poništava certifikat o gospodarskoj sigurnosti kojim se odobrava pristup klasificiranim podacima EU‑a, i koji je istovjetan FSC‑u, u smislu članka 11. Odluke 2013/488 i Priloga V. toj odluci. U tom pogledu nije relevantno uspostavlja li se nacionalnim propisom veza između valjanosti tog certifikata o gospodarskoj sigurnosti i nacionalne potvrde o gospodarskoj sigurnosti ako se ukidanje navedenog certifikata temelji na utvrđenju prema kojem njegov nositelj predstavlja sigurnosni rizik. Iz toga slijedi da se Povelja primjenjuje na glavni postupak.

81.

Drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud koja postupovna jamstva treba, u skladu s člankom 47. Povelje, osigurati poduzetniku kojem je nacionalno sigurnosno tijelo poništilo FSC djelomično na temelju klasificiranih podataka kojima taj poduzetnik nije mogao pristupiti. Konkretno, taj sud želi znati protivi li se tom članku nacionalni propis kojim se osobi o kojoj je riječ i njezinu odvjetniku ne jamči pristup klasificiranim podacima na kojima se temelji poništenje FSC‑a i kojim se sudu ne omogućuje da osigura takav pristup, dok on sam ima pristup tim klasificiranim podacima.

82.

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu navodi da iz članka 26. stavka 3. Zakona br. 215/2004, u vezi s člankom 50. stavkom 6. tog zakona proizlazi da, kada NBU odluči da osoba ne smije imati uvid u klasificirane podatke, on u svojoj odluci treba navesti elemente na kojima se ona temelji, razmatranja na kojima je temeljio ocjenu dokaza te informacije koje se odnose na mogućnost osporavanja odluke.

83.

Prema praksi NBU‑a i Odbora, različiti klasificirani podaci na kojima se temelje njihove odluke ne navode se u njihovu obrazloženju. Te odluke sadržavaju samo upućivanje na naslov pisanog dokaza koji sadržava te podatke.

84.

Ako sadržavaju klasificirane podatke, pisani dokazi nisu dostupni osobi na koju se primjenjuje postupak gospodarske sigurnosne provjere.

85.

Ako ta osoba podnese žalbu protiv odluke kojom se poništava potvrda ili certifikat o gospodarskoj sigurnosti, sudovi koji ispituju tu žalbu, na temelju članka 34. stavka 1. točke (f) Zakona br. 215/2004, imaju neograničeni uvid u sve klasificirane podatke uložene u spis.

86.

Na temelju članka 35. stavka 3. Zakona br. 215/2004, i odvjetnik osobe o kojoj je riječ može dobiti uvid u te klasificirane podatke, ali samo uz pristanak tijela koje je predmetne klasificirane podatke utvrdilo i prijavilo NBU‑u. Taj je odvjetnik tada obvezan čuvati povjerljivost tih podataka, što u praksi znači da ih ne smije otkriti svom klijentu.

87.

Prije ispitivanja usklađenosti s člankom 47. Povelje tako opisanih postupovnih jamstava, valja ispitati, kao što to sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da učini, primjenjivost tog članka u situaciji o kojoj je riječ u glavnom postupku.

88.

Kada provode pravo Unije države članice dužne su, u skladu s člankom 51. stavkom 1. Povelje, osigurati poštovanje zahtjeva koji proizlaze iz prava na djelotvoran pravni lijek i prava na pošteno suđenje propisanih člankom 47. prvim i drugim stavkom Povelje ( 31 ).

89.

Na prvi bi se pogled moglo činiti da provedba prava Unije, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, za sobom povlači primjenjivost njezina članka 47. ( 32 ). Tako bi postojao određeni automatizam između uvjeta provedbe prava Unije i potrebe za poštovanjem potonjeg članka.

90.

Međutim, čini se da se u sudskoj praksi Suda upućuje na to da taj automatizam nije stvaran.

91.

Naime, iz te sudske prakse proizlazi da primjena članka 47. Povelje u konkretno određenom slučaju pretpostavlja da se osoba koja se na njega poziva koristi pravima ili slobodama zajamčenima pravom Unije ili da se protiv te osobe vodi kazneni postupak koji čini provedbu prava Unije ( 33 ). Taj je uvjet dodan općem uvjetu koji se odnosi na provedbu prava Unije utvrđenom u članku 51. stavku 1. Povelje ( 34 ), na koji se odnosi prvo pitanje.

92.

U ovom slučaju, sud koji je uputio zahtjev izražava dvojbe kad je riječ o tome može li se žalitelj u glavnom postupku pozvati na pravo zajamčeno pravom Unije i traži od Suda da utvrdi može li se na pravilima predviđenima Odlukom 2013/488, u korist žalitelja iz glavnog postupka, temeljiti pravo zajamčeno pravom Unije, na čiju se zaštitu on može pozvati na temelju članka 47. Povelje.

93.

Smatram da je u ovom slučaju taj uvjet ispunjen.

94.

Međutim, kao što sam to prethodno naveo, Odlukom 2013/488 državama članicama daje se široka margina prosudbe da utvrde u kojim slučajevima treba odobriti ili ukinuti FSC. Tako se Prilogom V. toj odluci državama članicama nalaže da prije izdavanja FSC‑a provedu određene minimalne provjere a da pritom zainteresiranim stranama ne daju pravo na ishođenje FCS‑a kada su ispunjeni određeni uvjeti. One nemaju ni pravo zadržati uvjerenje, čak i ako i dalje ispunjavaju minimalne zahtjeve predviđene navedenom odlukom.

95.

Međutim, smatram da, iako se Odlukom 2013/488 ne dodjeljuje poduzetniku ni pravo na ishođenje FSC‑a ni pravo na njegovo zadržavanje, njome se ipak poduzetniku koji je ishodio takvo uvjerenje dodjeljuje posebno pravo na sudjelovanje u klasificiranim ugovorima Vijeća.

96.

U tom smislu, kako bi se utvrdilo primjenjuje li se članak 47. Povelje, prema mojem mišljenju, valja uzeti u obzir učinke koje odluka o ukidanju FCS‑a može imati na nekog poduzetnika. U tom pogledu napominjem da se u točki 13. Priloga V. Odluci 2013/488 predviđa da, „[u slučaju ukidanja takvog uvjerenja], GSC kao tijelo za ugovaranje ima dovoljan razlog za raskid klasificiranog ugovora ili isključivanje ponuditelja iz nadmetanja”. S obzirom na negativne posljedice koje odluka o oduzimanju FSC‑a može imati za poduzetnika, smatram da on može legitimno tražiti da se poštuju zahtjevi koji se odnose na djelotvornu sudsku zaštitu kad osporava zakonitost takve odluke.

97.

U svakom slučaju, ističem da prema sudskoj praksi Suda zaštita fizičkih i pravnih osoba od intervencija javne vlasti u njihovo područje privatnih aktivnosti, koje su arbitrarne ili neproporcionalne, predstavlja opće načelo prava Unije ( 35 ). Prema mišljenju Suda, na tu se zaštitu može pozvati pravna osoba kao na pravo zajamčeno pravom Unije, u smislu članka 47. prvog stavka Povelje, kako bi pred sudom osporila akt koji na nju negativno utječe ( 36 ).

98.

Budući da mi se čini da je primjenjivost članka 47. Povelje utvrđena, valja pojasniti koja postupovna jamstva poduzetnik kao što je protectus može izvesti iz tog članka u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku.

99.

Pitanja suda koji je uputio zahtjev o tome jesu li postupovna pravila predviđena slovačkim propisom usklađena s člankom 47. Povelje proizlaze iz navodne razlike između sudske prakse Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) i sudske prakse Suda u području ograničenja načela kontradiktornosti u slučaju postojanja klasificiranih podataka.

100.

Tako je, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, u presudi od 19. rujna 2017., Regner protiv Češke Republike ( 37 ), ESLJP smatrao odlučujućim da sud nadležan za nadzor zakonitosti odluke o ukidanju uvjerenja o sigurnosnoj provjeri ima pristup svim klasificiranim podacima na temelju kojih je donesena takva odluka te je zatim utvrdio da nije počinjena povreda članka 6. stavka 1. EKLJP‑a ( 38 ).

101.

U skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, moglo bi se stoga činiti dovoljnim, s obzirom na članak 47. Povelje i tu sudsku praksu ESLJP‑a koja se odnosi na članak 6. stavak 1. EKLJP‑a, da samo sud nadležan za pružanje sudske zaštite osobi o kojoj je riječ može imati uvid u klasificirane podatke.

102.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da iz sudske prakse Suda proizlazi da takvo rješenje nije nužno dostatno s obzirom na članak 47. Povelje. Taj sud u tom pogledu osobito upućuje na presudu Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr.

103.

Od Suda se stoga traži da utvrdi treba li, u području zaštite klasificiranih podataka EU‑a, članak 47. Povelje tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se u odluci o ukidanju FSC‑a ne navode klasificirani podaci na kojima se temelji ta odluka, pravna osoba o kojoj je riječ nema pristup spisu nacionalnog sigurnosnog tijela koji sadržava takve podatke, odvjetnik te pravne osobe može imati pristup tom spisu pod uvjetom da dobije pristanak tog tijela i jamči povjerljivost priopćenih podataka, a nacionalni sud koji je nadležan za nadzor zakonitosti te odluke ima pristup svim klasificiranim podacima sadržanima u tom spisu.

104.

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, ističem da iz sudske prakse Suda proizlazi da su, u slučaju kada ne postoje primjenjive odredbe prava Unije o načinu na koji države članice trebaju osigurati poštovanje prava obrane dotične osobe kada je njezino pravo na pristup spisu ograničeno u skladu s nacionalnim propisom, konkretna postupovna pravila utvrđena u tu svrhu obuhvaćena unutarnjim pravnim poretkom svake države članice na temelju načela postupovne autonomije država članica, ali pod uvjetom da nisu nepovoljnija od onih koja uređuju slične situacije u unutarnjem pravu (načelo ekvivalentnosti) i da ne čine u praksi nemogućim ili pretjerano otežanim korištenje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) ( 39 ).

105.

Kad je riječ o načelu ekvivalentnosti, podsjećam na to da, kao što je to naveo sud koji je uputio zahtjev, iz članka 26. stavka 3. Zakona br. 215/2004, u vezi s člankom 50. stavkom 6. tog zakona proizlazi da, kada NBU odluči da osoba ne smije imati uvid u klasificirane podatke na temelju nacionalnog prava, osobito kada se utvrdi da ta osoba predstavlja sigurnosni rizik, on u svojoj odluci treba navesti elemente na kojima se ona temelji, razmatranja na kojima je temeljio ocjenu dokaza te informacije koje se odnose na mogućnost osporavanja odluke.

106.

Ta postupovna jamstva, koja uključuju postojanje obrazložene odluke, treba primjenjivati i na odluku o ukidanju FCS‑a, inače bi došlo do povrede načela ekvivalentnosti. Stoga mi se čini nespornim da poduzetnik kao što je protectus, na koji se odnosi takva odluka, treba moći saznati barem glavne razloge na kojima se temelji ta odluka, pod uvjetima predviđenima tim odredbama Zakona br. 215/2004, kako ih tumače nacionalni sudovi. Čini se da je to slučaj zbog veze koja se u slovačkim propisima uspostavlja između ukidanja potvrde o gospodarskoj sigurnosti i ukidanja certifikata o gospodarskoj sigurnosti.

107.

Međutim, valja utvrditi da se iz načela ekvivalentnosti ne može izvesti obveza da se klasificirani podaci koji služe kao temelj za odluku o ukidanju FSC‑a priopće osobi u odnosu na koju je ta odluka donesena. Naime, kao što sam to prethodno naveo, prema praksi NBU‑a i Odbora, različiti klasificirani podaci na kojima se temelje njihove odluke ne navode se u njihovu obrazloženju. Stoga taj aspekt valja ispitati s gledišta načela djelotvornosti.

108.

Kad je riječ o tom načelu, važno je naglasiti da se ono poštuje samo pod uvjetom da je postupovno pravilo o kojem je riječ u skladu s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu zajamčenim člankom 47. Povelje ( 40 ). Tako obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava stranaka na temelju prava Unije podrazumijeva zahtjev sudske zaštite, zajamčen člankom 47. Povelje, koji je nacionalni sud dužan poštovati. Ta zaštita mora vrijediti kako u području određivanja sudova koji su nadležni za tužbe utemeljene na pravu Unije tako i što se tiče utvrđivanja postupovnih pravila vezanih za takve tužbe ( 41 ).

109.

Također valja podsjetiti na to da su države članice, kada provode pravo Unije, dužne osigurati poštovanje zahtjeva koji proizlaze iz prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 47. prvog stavka Povelje, kojim se tijekom sudskog postupka nalaže poštovanje prava obrane dotične osobe ( 42 ).

110.

Prema tome, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da djelotvornost sudskog nadzora zajamčenog člankom 47. Povelje, za koji valja napomenuti da je sam po sebi dovoljan ( 43 ), zahtijeva da zainteresiranoj osobi bude omogućeno da se upozna s razlozima na kojima se temelji odluka donesena u odnosu na nju, bilo čitanjem same odluke ili priopćenjem tih razloga na njezin zahtjev, ne dovodeći u pitanje ovlast nadležnog suda da od dotičnog tijela zahtijeva da ih dostavi, kako bi joj se omogućilo da obrani svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i da uz potpuno poznavanje predmeta odluči je li korisno pokrenuti postupak pred nadležnim sudom te kako bi taj sud mogao u potpunosti izvršiti nadzor zakonitosti dotične nacionalne odluke ( 44 ). Poštovanje prava obrane podrazumijeva da zainteresirana osoba može pristupiti ne samo obrazloženju odluke koja je donesena protiv njega nego i svim elementima spisa na kojima je uprava temeljila svoju odluku, kako bi zaista mogao zauzeti stajalište o tim elementima ( 45 ).

111.

Usto, načelo kontradiktornosti, koje čini dio prava obrane iz članka 47. Povelje, podrazumijeva da stranke postupka moraju imati pravo upoznati se sa svim podnescima ili očitovanjima podnesenima sudu kako bi utjecale na njegovu odluku i raspravile o njima, što pretpostavlja da osoba o kojoj je riječ mora biti u mogućnosti upoznati se s elementima svojeg spisa koji su stavljeni na raspolaganje sudu koji treba odlučiti povodom pravnog sredstva podnesenog protiv te odluke ( 46 ).

112.

Međutim, u skladu s onim što se predviđa člankom 52. stavkom 1. Povelje, pravo na pristup spisu nije apsolutno s obzirom na članak 47. Povelje. Prema tome, važno je podsjetiti na to da prava obrane nisu apsolutna i da pravo na pristup spisu koje je njihova posljedica stoga može biti ograničeno, na temelju odvagivanja između, s jedne strane, prava na djelotvoran pravni lijek dotične osobe te, s druge strane, interesa na koje se poziva za opravdanje neotkrivanja elementa spisa toj osobi, osobito kada su ti interesi povezani s nacionalnom sigurnosti ( 47 ). Naime, i u upravnom i u sudskom postupku može se pokazati nužnim da se zainteresiranoj osobi ne priopće određeni podaci, osobito s obzirom na razloge povezane s nacionalnom sigurnosti ( 48 ).

113.

Međutim, Sud je u više navrata odbio da se prava obrane uopće ne poštuju, neovisno o osjetljivosti područja o kojem je riječ. On u svakom predmetu traži od nacionalnog suda da pronađe ravnotežu između prava na djelotvoran pravni lijek i očuvanja sigurnosnih zahtjeva.

114.

Tako, prema mišljenju Suda, odvagivanje koje treba provesti nacionalni sud ne može dovesti, uzimajući u obzir nužno poštovanje članka 47. Povelje, do potpunog oduzimanja djelotvornosti prava obrane dotične osobe i lišavanja smisla njezina prava na pravni lijek koje treba imati osoba na temelju tog članka, osobito time što se toj osobi ili po potrebi njezinu zastupniku ne priopćava barem bitan sadržaj razloga na kojima se temelji odluka koja se na nju odnosi ( 49 ).

115.

Nasuprot tomu, to odvagivanje može dovesti do toga da određeni elementi spisa ne budu priopćeni dotičnoj osobi, kada otkrivanje tih elemenata može izravno i posebno ugroziti nacionalnu sigurnost dotične države članice jer osobito može dovesti u opasnost život, zdravlje ili slobodu osoba ili otkriti istražne metode koje posebno koriste tijela zadužena za posebne zadaće povezane s nacionalnom sigurnosti te time ozbiljno ugroziti, pa čak i spriječiti buduće izvršavanje zadaća tih tijela ( 50 ).

116.

Iz prethodno navedenog slijedi da, iako se pravom Unije državama članicama dopušta da, osobito kada to zahtijeva nacionalna sigurnost, dotičnoj osobi ne odobre izravan pristup cijelom njezinu spisu, to se pravo ne može, a da se pritom ne povrijede načelo djelotvornosti, pravo na dobru upravu i pravo na djelotvoran pravni lijek, tumačiti na način da dopušta nadležnim tijelima da tu osobu dovedu u položaj u kojem se ni ona ni njezin zastupnik ne mogu, po potrebi u okviru posebnog postupka za zaštitu nacionalne sigurnosti, stvarno upoznati s bitnim sadržajem odlučujućih elemenata iz tog spisa ( 51 ).

117.

U tom kontekstu Sud je već presudio, s jedne strane, da kada je otkrivanje informacija iz predmeta bilo ograničeno zbog razloga nacionalne sigurnosti, poštovanje prava obrane zainteresirane osobe nije dovoljno osigurano mogućnošću te osobe da pod određenim uvjetima ishodi dozvolu za pristup tim informacijama popraćenu potpunom zabranom korištenja tako pribavljenih informacija za potrebe upravnog ili sudskog postupka ( 52 ).

118.

S druge strane, kad je riječ o pitanju jesu li prava obrane dotične osobe dostatno zajamčena mogućnošću nadležnog suda da pristupi spisu, valja naglasiti da takva mogućnost ne može zamijeniti pristup dotične osobe ili njezina zastupnika informacijama iz tog spisa ( 53 ). Tako poštovanje prava obrane u sudskom postupku ne podrazumijeva to da nadležni sud raspolaže svim relevantnim elementima za donošenje odluke nego pak da dotična osoba, po potrebi posredstvom savjetnika, može obraniti svoje interese iznošenjem svojeg stajališta o tim elementima ( 54 ). Naime, pristup informacijama iz predmeta nadležnih sudova i uspostava postupaka kojima se jamči poštovanje prava obrane dotične osobe čine dva zasebna i kumulativna uvjeta ( 55 ).

119.

Na temelju prethodnih razmatranja Sud je u novijoj sudskoj praksi, u skladu s prethodnim presudama, odlučio da opće načelo dobre uprave i članak 47. Povelje, u vezi s člankom 20. UFEU‑a, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se predviđa da, kada je odluka kojom se ukida ili odbija pravo boravka državljaninu treće zemlje koji na temelju tog članka 20. može ostvariti izvedeno pravo boravka donesena na temelju informacija čije bi otkrivanje ugrozilo nacionalnu sigurnost predmetne države članice, taj državljanin treće zemlje ili njegov savjetnik mogu tim informacijama pristupiti tek nakon što za to dobiju dozvolu, ne priopćava im se bitan sadržaj razloga na kojima se takve odluke temelje te se ni u kojem slučaju ne mogu, za potrebe upravnog ili sudskog postupka, koristiti informacijama za koje im je dodijeljen pristup ( 56 ).

120.

Sud koji je uputio zahtjev želi znati mogu li se ti elementi koji proizlaze iz sudske prakse Suda i zaključci do kojih je on dosad došao primijeniti na područje koje se odnosi na zaštitu klasificiranih podataka EU‑a, što bi moglo dovesti do toga da se utvrdi da se nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku protivi članku 47. Povelje.

121.

To mi se pitanje čini opravdanim s obzirom na specifičnost područja koje se odnosi na zaštitu klasificiranih podataka EU‑a, po kojoj se razlikuje od područja u kojima je Sud dosad dao smjernice o odvagivanju koje treba provesti između prava na djelotvoran pravni lijek i interesa kojima se opravdava neobjavljivanje određenih informacija, konkretno kad se ti interesi odnose na nacionalnu sigurnost.

122.

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da postojanje povrede prava obrane, uključujući pravo na pristup spisu, treba ocijeniti s obzirom na posebne okolnosti svakog slučaja, a osobito s obzirom na prirodu akta u pitanju, kontekst njegova donošenja i pravna pravila koja uređuju odnosnu materiju ( 57 ).

123.

U tom pogledu, važno je naglasiti da se da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojima su donesene presude ZZ, Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr. te NW i PQ (Klasificirane informacije). Naime, kad je riječ o odluci kojom se građaninu Unije ograničava slobodno kretanje zbog razloga javne sigurnosti ili o odluci o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili o oduzimanju takve zaštite zbog prijetnje nacionalnoj sigurnosti, odnosno odluci o povlačenju ili odbijanju izdavanja dozvole boravka, zbog razloga nacionalne sigurnosti, državljaninu treće zemlje koji može ostvariti izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU‑a, primjenjuje se načelo potpunog priopćavanja razloga i informacija na kojima se temelje takve odluke. Ograničenje tog načela prema tome se čini kao iznimka koju treba usko tumačiti ( 58 ).

124.

Čini mi se da je logika u području zaštite klasificiranih podataka obrnuta, tako da se primjenjuje načelo zabrane otkrivanja tih podataka neovlaštenim osobama. Otkrivanje klasificiranih podataka stoga predstavlja iznimku od tog pravila i do njega može doći samo u korist osoba koje ispunjavaju potrebne uvjete kako bi im se izdalo uvjerenje o sigurnosnoj provjeri. Kao iznimka, na takvo se otkrivanje s pravom mogu primjenjivati stroga ograničenja.

125.

Iz toga slijedi da osoba čiji je FSC nacionalno sigurnosno tijelo dovelo u pitanje ne može, u okviru sudskog postupka kojim se osporava odluka o ukidanju tog odobrenja, tražiti pristup klasificiranim podacima na kojima se temelji ta odluka, neovisno o tome proizlazi li ta klasifikacija iz nacionalnog prava ili prava Unije. Bilo bi paradoksalno da, u situaciji u kojoj nacionalno sigurnosno tijelo dovodi u pitanje uvjerenje osobe kojim se odobrava pristup klasificiranim podacima, ta osoba u okviru tog postupka može dobiti mogućnost uvida u podatke te prirode koje se na nju odnose. Time bi joj se otkrili klasificirani podaci na kojima se temelji odluka čiji je cilj spriječiti osobu da ima uvid u klasificirane podatke EU‑a te bi joj se omogućilo da ima uvid u klasificirane podatke kako bi dokazala da joj se, suprotno onomu što smatra nadležno nacionalno tijelo, može odobriti pristup takvim podacima. Stoga bi, s obzirom na samu svrhu odluke o ukidanju uvjerenja o sigurnosnoj provjeri, pristup klasificiranim podacima osobe na koju se odnosi ta odluka, uključujući u okviru sudskog postupka, prema mojem mišljenju, doveo u pitanje pravilo prema kojem samo osobe koje imaju takvo odobrenje mogu imati uvid u te podatke.

126.

Poštovanje načela neotkrivanja klasificiranih podataka osobama koje osporavaju ukidanje svojeg uvjerenja o sigurnosnoj provjeri u okviru sudskog postupka opravdano je zahtjevima opreznosti i preventivnog djelovanja koji su svojstveni području zaštite klasificiranih podataka EU‑a te širokom marginom prosudbe koju treba priznati državama članicama radi izdavanja ili ukidanja FSC‑a.

127.

Usto, kao što sam to prethodno naveo, Sud je već istaknuo potrebu da određeni elementi spisa ne budu priopćeni dotičnoj osobi, kada otkrivanje tih elemenata može izravno i posebno ugroziti nacionalnu sigurnost dotične države članice jer osobito može dovesti u opasnost život, zdravlje ili slobodu osoba ili otkriti istražne metode koje posebno koriste tijela zadužena za posebne zadaće povezane s nacionalnom sigurnosti te time ozbiljno ugroziti, pa čak i spriječiti buduće izvršavanje zadaća tih tijela ( 59 ). Takvi zahtjevi, koje je Sud izvorno istaknuo u svojoj presudi ZZ ( 60 ) i kojima se može dodati potreba da se ne ugroze kaznene istrage koje su u tijeku i koje bi se mogle voditi protiv dotične osobe ili njezine okoline ( 61 ), čine mi se osobito važnima u području koje se odnosi na zaštitu klasificiranih podataka EU‑a.

128.

U tom smislu važno je istaknuti da se u odnosu na osobe koje zatraže uvjerenje o sigurnosnoj provjeri, kao i one koje su ga već ishodile, provode istrage čiji je cilj otkriti bilo koji element koji ih može izložiti riziku od ucjene ili pritiska s ciljem da ih se prisili na suradnju sa zlonamjernim strukturama ili dionicima koji žele pristup klasificiranim podacima u njihovu posjedu. Te se istrage temelje na objektivnim kriterijima i istražnim metodama koje omogućuju da se utvrdi predstavlja li ponašanje ili okolina osobe koja je zatražila ili posjeduje uvjerenje o sigurnosnoj provjeri ranjivost koju treća strana može iskoristiti za dobivanje zaštićenih podataka. Ukratko, nadležno nacionalno tijelo treba utvrditi može li se osoba smatrati pouzdanom s gledišta sigurnosti i nužne povjerljivosti klasificiranih podataka i uvjeriti se u to da je ta osoba poštena i pouzdana. Čini mi se da je bitno očuvati ne samo povjerljivost klasificiranih podataka koji nacionalnom sigurnosnom tijelu omogućuju da utvrdi da neka osoba predstavlja sigurnosni rizik, nego i tajnost dokaza i istražnih metoda kojima se takav rizik utvrđuje.

129.

Dakle, istrage namijenjene ocjeni postojanja rizika gospodarske sigurnosti po svojoj prirodi uživaju strogu povjerljivost, tim više jer je potrebno osigurati da se provedbom prava Unije ne ugrozi izvršavanje isključivo nacionalne nadležnosti koja uključuje zaštitu podataka klasificiranih na temelju nacionalnog prava.

130.

Iz tih elemenata proizlazi da se, u području zaštite klasificiranih podataka EU‑a, nacionalni sud koji je dužan provesti nadzor zakonitosti odluke o ukidanju FSC‑a treba izvršavati svoju zadaću u skladu s načelom neotkrivanja klasificiranih podataka žalitelju koji osporava takvu odluku.

131.

Međutim, kao što sam to već pojasnio, čini mi se da se sudska praksa Suda temelji na osnovnoj ideji prema kojoj se, neovisno o osjetljivosti područja o kojem je riječ, prava obrane ne mogu uopće ne poštovati, a nadzor koji provodi nacionalni sud na temelju svih relevantnih informacija ne može zamijeniti to da osoba o kojoj je riječ ili njezin zastupnik stvarno ostvari ta prava. Prava obrane, koja su neophodna kako bi se omogućilo, s jedne strane, osobi na koju se odnosi odluka o ukidanju FSC‑a da iznese svoje stajalište i, s druge strane, sucu da provede nadzor zakonitosti te odluke uz potpuno poznavanje činjenica, prema mojem mišljenju, podrazumijevaju da ta osoba nije potpuno neupoznata s onim za što je se tereti. Ne proizlaze uostalom nužno svi razlozi na kojima se temelji odluka o ukidanju FCS‑a iz klasificiranih podataka, kao što to pokazuje situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku. Valja dodati da na stvarno ostvarivanje prava obrane, na temelju kojeg osoba kojoj su se oduzela prava koja proizlaze iz FSC‑a treba imati mogućnost osporavanja prigovora koji se ističu u odnosu na nju, ne smije utjecati okolnost da se ta osoba ne može pozvati na pravo na ishođenje ili zadržavanje takvog uvjerenja.

132.

Stoga smatram da, ako u području koje se odnosi na zaštitu klasificiranih podataka EU‑a treba dati prednost načelu smanjenja na najmanju moguću mjeru elemenata koje treba priopćiti osobi na koju se odnosi odluka o oduzimanju FSC‑a, ta osoba ili, ovisno o slučaju, njezin zastupnik, treba imati uvid barem u bitan sadržaj razloga na kojima se temelji ta odluka. Takvo minimalno jamstvo proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda ( 62 ). Tome ću ipak dodati sljedeća ograničenja u specifičnom okviru područja o kojem je riječ u ovom predmetu.

133.

Kao prvo, jamstvo prema kojem dotičnoj osobi ili, ovisno o slučaju, njezinu zastupniku treba priopćiti barem bitan sadržaj razloga na kojima se temelji odluka o ukidanju FSC‑a ne smije dovesti čak ni do djelomičnog otkrivanja klasificiranih podataka. Taj bitan sadržaj razloga stoga treba priopćiti uz poštovanje stroge povjerljivosti te vrste podataka. Osim toga, takvo priopćenje treba provesti u skladu s drugim javnim interesima koje sam prethodno naveo, kao što je potreba da se ne otkriju istražne metode ili ne ugroze kaznene istrage koje su u tijeku.

134.

Kao drugo, smatram da, kako bi se u dovoljnoj mjeri zajamčila prava obrane osobe na koju se odnosi odluka o ukidanju FSC‑a, toj osobi ne treba priopćiti bitan sadržaj svih razloga na kojima se temelj ta odluka. Prema mojem mišljenju, dovoljno je da navedena osoba bude upoznata s bitnim sadržajem onih razloga koji, prema mišljenju nacionalnog suda, predstavljaju dovoljnu osnovu za navedenu odluku, uzimajući u obzir zahtjeve opreznosti i preventivnog djelovanja te široku marginu prosudbe koju treba priznati nadležnom nacionalnom tijelu u području zaštite klasificiranih podataka EU‑a ( 63 ).

135.

S obzirom na ta razmatranja, smatram da slovački propis sadržava dostatna jamstva koja, kad ih se razmatra zajedno, omogućuju da se osigura poštovanje prava obrane osobe na koju se odnosi odluka o ukidanju FSC‑a.

136.

U ovom slučaju, napominjem da u skladu s podacima koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, sud koji provodi nadzor zakonitosti te odluke ima pristup cijelom spisu nacionalnog sigurnosnog tijela. Osim toga, iako pravna osoba o kojoj je riječ nema pristup tom spisu koji sadržava klasificirane podatke koji su, uz ostale elemente, poslužili kao temelj za navedenu odluku, odvjetnik te pravne osobe može dobiti pristup navedenom spisu pod uvjetom da dobije pristanak tog tijela i da jamči povjerljivost priopćenih podataka. U tom pogledu ističem da je tijekom sudskog postupka, na zahtjev odvjetnika žalitelja iz glavnog postupka, NBU priopćio dva klasificirana pisana dokaza.

137.

Osim klasificiranih podataka, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je NBU dobio podatke koji nisu klasificirani oznakom tajnosti u kojima se, među ostalim, navodi da se u odnosu na žalitelja iz glavnog postupka ili njegove upravitelje vodi kaznena istraga, da je sklopio ugovore s društvima u odnosu na koje se vodi takva istraga, da je tim društvima isplatio neuobičajene iznose te da postoje sumnje u povezanost njegova osoblja s drugim društvom s kojim je sudjelovao u postupcima javne nabave, u kojima su ta dva društva sudjelovala pod zajedničkom kontrolom. Nije sporno da je žalitelj iz glavnog postupka mogao iznijeti stajalište o informacijama koje je tako dobio od NBU‑a.

138.

Usto, NBU‑ovo poništenje potvrde o gospodarskoj sigurnosti, koje je automatski dovelo do poništenja certifikata o gospodarskoj sigurnosti, temeljilo se na utvrđenju prema kojem žalitelj iz glavnog postupka predstavlja sigurnosni rizik zbog postojanja poslovnog odnosa koji može naštetiti interesima Slovačke Republike u području sigurnosti i zbog postupanja koja su protivna gospodarskim interesima te države članice. U obrazloženju te odluke NBU je uputio, s jedne strane, na podatke koji nisu klasificirani oznakom tajnosti i koje je detaljno naveo i, s druge strane, na klasificirane podatke čiji sadržaj nije naveo.

139.

Kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, žalitelj iz glavnog postupka u žalbi dovodi u pitanje različita činjenična i pravna razmatranja na temelju kojih su NBU i Odbor temeljili svoj zaključak prema kojem žalitelj iz glavnog postupka predstavlja sigurnosni rizik, što upućuje na to da je žalitelj iz glavnog postupka znao za ta razmatranja te ih je stoga imao mogućnost osporavati.

140.

Iz tih elemenata zaključujem da se, u skladu s jamstvima predviđenima slovačkim propisima, žalitelj iz glavnog postupka ne nalazi u situaciji u kojoj ne zna što mu se stavlja na teret, iako nije, prema mojem mišljenju pravilno, raspolagao svim klasificiranim podacima u koje je htio imati uvid. Na temelju navoda koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, naprotiv, smatram da je žalitelju iz glavnog postupka priopćen bitan sadržaj razloga koji mogu predstavljati dovoljnu osnovu za odluku o ukidanju njezina FSC‑a, što naravno treba provjeriti sud koji upućuje zahtjev. To znači da, ako taj sud smatra da su razlozi navedeni u toj odluci dovoljni da je opravdaju, uzimajući u obzir široku marginu prosudbe koju treba priznati nacionalnom tijelu nadležnom u području zaštite klasificiranih podataka EU‑a, i ako je o tim razlozima žalitelj iz glavnog postupka mogao iznijeti stajalište, što se čini da je i bio slučaj, nije potrebno utvrditi povredu prava obrane.

141.

Slijedom toga, članak 47. Povelje, prema mojem mišljenju, treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis na temelju kojeg se u odluci o poništenju FSC‑a ne navode klasificirani podaci na kojima se temelji ta odluka i pravna osoba o kojoj je riječ nema pristup spisu nacionalnog sigurnosnog tijela koji sadržava te podatke, uzimajući u obzir da, kao prvo, odvjetnik te pravne osobe može imati pristup tom spisu pod uvjetom da dobije pristanak tog tijela i jamči povjerljivost priopćenih podataka, kao drugo, nacionalni sud koji je nadležan za nadzor zakonitosti te odluke ima pristup svim klasificiranim podacima sadržanima u navedenom spisu i kao treće, navedena pravna osoba imala je uvid u bitan sadržaj razloga koji mogu predstavljati dovoljnu osnovu za navedenu odluku, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

142.

Trećim i četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 47. Povelje tumačiti na način da se njime nalaže da sud, koji je dužan provesti nadzor zakonitost odluke kojom se poništava FSC i koja se djelomično temelji na klasificiranim podacima, raspolaže ovlašću da osobi na koju se ta odluka odnosi odobri pristup spisu nacionalnog sigurnosnog tijela koji sadržava takve podatke. Ako je odgovor potvrdan, sud koji je uputio zahtjev traži i pojašnjenja opsega takve ovlasti.

143.

Valja napomenuti da sud koji je uputio zahtjev treće pitanje postavlja u slučaju da Sud na drugo pitanje odgovori da se članku 47. Povelje protivi slovački propis. Kao što sam to prethodno naveo, ovisno o provjerama koje treba provesti taj sud, čini mi se da su jamstva predviđena tim propisom, kad ih se razmatra zajedno, dovoljna da osiguraju zaštitu prava obrane osobe na koju se odnosi odluka o ukidanju FSC‑a.

144.

Međutim, čini mi se korisnim dati odgovor sudu koji je uputio zahtjev na pitanje nalaže li se člankom 47. Povelje da sud nadležan za nadzor zakonitosti takve odluke, osim jamstava predviđenih slovačkim propisom, raspolaže ovlašću da dotičnoj osobi odobri pristup cijelom spisu koji sadržava klasificirane podatke.

145.

Kad je riječ o tom aspektu, rješenje koje je Sud nedavno utvrdio u presudi NW i PQ (Klasificirane informacije) ne može se, prema mojem mišljenju, primijeniti samo a fortiori u području zaštite klasificiranih podataka EU‑a ( 64 ).

146.

Stoga se u toj presudi Sud oslonio na zaključke koje treba izvesti iz presude ZZ ( 65 ) kako bi odlučio da države članice mogu nacionalnim tijelima nadležnima za sigurnost pridržati ovlast priopćavanja razloga ili dokaza, pod uvjetom da nadležni sud ima ovlast izvesti zaključke iz odluke koju su u tom pogledu konačno donijela ta tijela ( 66 ).

147.

Prema mišljenju Suda, takvo rješenje može, kada nacionalno tijelo neopravdano sprečava priopćavanje svih ili dijela elemenata na kojima se temelji predmetna odluka, osigurati potpuno poštovanje članka 47. Povelje, s obzirom na to da jamči da povreda postupovnih obveza tog tijela neće dovesti do toga da se sudska odluka temelji na činjenicama i dokumentima s kojima se podnositelj zahtjeva nije mogao upoznati i o kojima stoga nije mogao zauzeti stajalište ( 67 ).

148.

Sud iz tih razmatranja zaključuje da se ne može smatrati da članak 47. Povelje podrazumijeva da sud nadležan za nadzor odluke koja se temelji na klasificiranim podacima nužno mora imati ovlast deklasificirati određene podatke i sam ih priopćiti podnositelju zahtjeva jer takva deklasifikacija i takvo priopćenje nisu nužni za osiguravanje djelotvorne sudske zaštite prilikom ocjene zakonitosti pobijane odluke ( 68 ).

149.

S obzirom na te elemente, smatram da na treće pitanje valja odgovoriti da članak 47. Povelje treba tumačiti na način da se njime ne nalaže da sud, koji je dužan provesti nadzor zakonitosti odluke kojom se poništava FSC i koja se djelomično temelji na klasificiranim podacima, raspolaže ovlašću da osobi na koju se ta odluka odnosi odobri pristup spisu nacionalnog sigurnosnog tijela koji sadržava takve podatke.

150.

S obzirom na odgovor koji predlažem Sudu na treće pitanje, smatram da nije potrebno razmotriti četvrto pitanje.

151.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Najvyšší správny súd Slovenskej republiky (Vrhovni upravni sud Slovačke Republike) odgovori na sljedeći način: