1.

Direktivom 2011/61/EU ( 2 ) uspostavlja se usklađen i strog regulatorni i nadzorni okvir za djelatnosti upravitelja alternativnih investicijskih fondova (u daljnjem tekstu: UAIF) u Uniji.

2.

Jedna od mjera koja se predviđa Direktivom 2011/61 obveza je država članica da od UAIF‑ova zahtijevaju da utvrde i provode politike i prakse nagrađivanja određenih kategorija osoblja koje su prikladne za učinkovito i odgovorno upravljanje rizicima (članak 13.).

3.

Ta se obveza odnosi na zaposlenike čije poslovne djelatnosti imaju značajan utjecaj na profile rizičnosti alternativnih investicijskih fondova (u daljnjem tekstu: AIF) kojima upravljaju.

4.

Spor u okviru kojeg je upućen zahtjev za prethodnu odluku vodi se između UAIF‑a i nekoliko njegovih partnera u pogledu naknada utvrđenih ugovorom od 27. lipnja 2014. Francuski prvostupanjski i žalbeni sud proglasili su taj ugovor ništavim jer se njime ne poštuju zahtjevi utvrđeni u nacionalnim pravnim pravilima kojima se prenosi Direktiva 2011/61.

5.

Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska), koji treba donijeti konačnu odluku u sporu, obraća se Sudu kako bi on utvrdio jesu li određene odredbe Direktive 2011/61 ratione temporis primjenjive na ugovor u pogledu kojeg se vodi spor.

6.

Predmetni zahtjev za prethodnu odluku Sudu stoga pruža mogućnost da protumači Direktivu 2011/61 kako bi utvrdio u kojem trenutku nastaje obveza UAIF‑ova da se u potpunosti prilagode zahtjevima u području nagrađivanja koji su utvrđeni člankom 13. navedene direktive.

7.

U skladu s uvodnom izjavom 24.:

„Kako bi se riješili moguće štetni učinci slabo koncipiranih struktura nagrađivanja na odgovarajuće upravljanje rizicima i kontrolu ponašanja pojedinaca u vezi preuzimanja rizika, trebala bi postojati izričita obveza za UAIF‑e da za one kategorije osoblja čije poslovne djelatnosti imaju značajan utjecaj na profile rizičnosti AIF‑ova kojima upravljaju, uspostave i održavaju politike i prakse nagrađivanja koje dosljedno odražavaju odgovarajuće i učinkovito upravljanje rizicima. Te kategorije osoblja trebale bi obuhvatiti barem više rukovodstvo, preuzimatelje rizika, funkcije kontrole i sve zaposlenike koji primaju ukupan iznos nagrađivanja koji ih svrstava u isti platni razred kao i više rukovodstvo i preuzimatelje rizika”.

8.

Člankom 1. („Predmet”) propisuje se:

„Ovom se Direktivom propisuju pravila za odobrenje za rad, trajno poslovanje i transparentnost upravitelja alternativnih investicijskih fondova (UAIF) koji upravljaju i/ili trguju alternativnim investicijskim fondovima (AIF) u Uniji”.

9.

U skladu s člankom 4. („Definicije”) stavkom 1.:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije: […] (b) ‚UAIF‑i’ znači pravne osobe čije je redovita djelatnost upravljanje jednim ili više AIF‑a”.

10.

Člankom 6. („Uvjeti za početak poslovanja UAIF‑a”) stavkom 1. određuje se:

„Države članice osiguravaju da ni jedan UAIF ne upravlja AIF‑ima, ako nije dobio odobrenje za rad u skladu s ovom Direktivom.

UAIF koji je dobio odobrenje za rad u skladu s ovom Direktivom u svakom trenutku mora ispunjavati uvjete za odobrenje za rad utvrđene u ovoj Direktivi”.

11.

Članak 7. („Zahtjev za izdavanje odobrenja za rad”) stavak 1. glasi:

„Države članice zahtijevaju da UAIF‑i podnesu zahtjev za izdavanje odobrenja za rad nadležnim tijelima svoje matične države članice”.

12.

Člankom 12. („Opća načela”), koji je dio poglavlja III. („Uvjeti poslovanja za UAIF‑e”) odjeljka 1. („Opći zahtjevi”), propisuje se:

„1.   Države članice osiguravaju da UAIF‑i u svakom trenutku:

[…]

[…]”.

13.

Člankom 13. („Nagrađivanje”) određuje se:

„1.   Države članice zahtijevaju od UAIF‑ova da imaju politike i prakse nagrađivanja za kategorije osoblja, uključujući više rukovodstvo, preuzimatelje rizika, funkcije kontrole i sve zaposlenike koji primaju ukupan iznos nagrađivanja koji ih svrstava u isti platni razred kao i više rukovodstvo i preuzimatelje rizika, čije poslovne djelatnosti imaju značajan utjecaj na profile rizičnosti UAIF‑ova ili AIF‑ova kojima upravljaju, koje dosljedno odražavaju i promiču odgovarajuće i učinkovito upravljanje rizicima i ne potiču preuzimanje rizika koje nije u skladu s profilima rizičnosti, pravilima ili osnivačkim aktima AIF‑ova kojima upravljaju.

UAIF‑i utvrđuje politike i prakse nagrađivanja u skladu s Prilogom II.

2.   ESMA [Europsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala; u daljnjem tekstu: ESMA] osigurava postojanje smjernica za odgovarajuće politike nagrađivanja koje su u skladu s Prilogom II. […]”.

14.

U skladu s člankom 61. („Prijelazne odredbe”) stavkom 1.:

„UAIF‑i koji obavljaju djelatnosti u skladu s ovom Direktivom prije 22. srpnja 2013. poduzimaju sve potrebne mjere za usklađivanje s nacionalnim pravom koje proizlazi iz ove Direktive i podnose zahtjev za izdavanje odobrenja za rad u roku od jedne godine od toga datuma”.

15.

Člankom 66. („Prenošenje”) propisuje se:

„1.   Do 22. srpnja 2013. države članice donose i objavljuju zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom. One Komisiji odmah dostavljaju tekst tih odredaba i korelacijsku tablicu između tih odredbi i ove Direktive.

2.   Države članice primjenjuju zakone i druge propise iz stavka 1. od 22. srpnja 2013.

[…]”.

16.

U skladu s člankom 70. („Stupanje na snagu”) Direktive 2011/61, ona je stupila na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije, odnosno 1. srpnja 2011.

17.

Radi usklađenosti s člankom 13. stavkom 2. Direktive 2011/61, ESMA je donijela Smjernice o politici nagrađivanja u skladu s Direktivom o upraviteljima alternativnih investicijskih fondova (ESMA/2013/232), objavljene 3. srpnja 2013., s ispravkom od 30. siječnja 2014. ( 3 ).

18.

Ordonnance no 2013‑676 du 25 juillet 2013 modifiant le cadre juridique de la gestion d’actifs ( 5 ), kojim je Direktiva 2011/61 prenesena u francusko pravo, stupio je na snagu 28. srpnja 2013.

19.

Konkretno, Zakonodavnom uredbom br. 2013‑676 izmijenjen je Monetarni i financijski zakonik tako što je dodan članak L. 533‑22-2, sljedećeg sadržaja:

20.

Članak 33. stavak I. Zakonodavne uredbe br. 2013‑676 sadržava prijelaznu odredbu u skladu s kojom „društva za upravljanje koja na datum objave ove Zakonodavne uredbe obavljaju djelatnosti koje odgovaraju njezinim odredbama trebaju zatražiti odobrenje za rad kao društva za upravljanje portfeljem […] prije 22. srpnja 2014.”.

21.

U napomeni s objašnjenjem iz décreta no 2013‑687 du 25 juillet 2013 pris pour l’application de l’ordonnance no 2013‑676 ( 6 ) ističe se sljedeće:

„Stupanje na snagu: društva za upravljanje koja obavljaju djelatnosti koje odgovaraju odredbama navedenima u ovoj uredbi na datum njezine objave poduzimaju sve potrebne mjere kako bi se poštovale njezine odredbe i podnose odgovarajući zahtjev za izdavanje odobrenja za rad najkasnije 22. srpnja 2014. […]”.

22.

Društvo Twenty First Capital SAS upravljalo je subjektima za zajednička ulaganja i najmanje jednim AIF‑om.

23.

Društvo Twenty First Capital sklopilo je 27. lipnja 2014. ugovor o partnerstvu ( 7 ) kojim se predviđaju različite naknade u korist osoba IK, HJ i LM ( 8 ).

24.

Društvo Twenty First Capital dobilo je 18. kolovoza 2014. odobrenje za rad kao UAIF u skladu s Direktivom 2011/61.

25.

Društvo Twenty First Capital obavijestilo je 12. studenoga 2015. osobe IK, HJ i LM da neće ispuniti ugovor o partnerstvu ( 9 ), pri čemu je tvrdilo da bi se njegovo izvršenje protivilo propisima.

26.

Osobe HJ i IK ( 10 ) podnijele su 24. prosinca 2015. i 6. siječnja 2016. tribunalu de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu, Francuska) tužbu protiv društva Twenty First Capital u kojoj zahtijevaju izvršenje ugovora o partnerstvu te plaćanje naknade štete. Društvo Twenty First Capital protutužbom je zahtijevalo da se taj ugovor proglasi ništavim.

27.

Prvostupanjski je sud presudom od 10. siječnja 2019. poništio ugovor o partnerstvu jer nije u skladu s nacionalnim pravnim pravilima kojima se prenosi Direktiva 2011/61 te je odbio zahtjeve tužiteljâ ( 11 ).

28.

Nakon što je protiv nje podnesena žalba, cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska) potvrdio je prvostupanjsku presudu 8. veljače 2021. ( 12 ).

29.

Osobe IK, HJ i LM protiv presude donesene u žalbenom postupku podnijele su Couru de cassation (Kasacijski sud) žalbu u kasacijskom postupku.

30.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da tumačenjem članka 13. i članka 61. stavka 1. Direktive 2011/61 treba razjasniti je li članak L. 533‑22-2 Monetarnog i financijskog zakonika, koji je stupio na snagu 28. srpnja 2013., bio primjenjiv na datum sklapanja ugovora o partnerstvu (27. lipnja 2014.).

31.

U tom pogledu napominje da postoje tri dokumenta, koje su donijeli Europska komisija ( 13 ), ESMA ( 14 ) i AMF ( 15 ), a koji bi mogli pomoći da se utvrdi područje primjene ratione temporis odredbi Direktive 2011/61 i nacionalnih propisa kojima se ona prenosi.

32.

Međutim, iz tih dokumenata mogu se donijeti oprečni zaključci u pogledu datuma stupanja na snagu zahtjeva iz članka 13. Direktive 2011/61:

33.

Sud koji je uputio zahtjev razmatra, osim toga, još jedno moguće tumačenje, koje ovisi o tome je li nagrada dogovorena prije ili nakon što je Direktiva 2011/61 prenesena u francusko pravo.

34.

Budući da je smatrao da nijedno od tih rješenja nije očito, Cour de cassation (Kasacijski sud) uputio je Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1. (a) Treba li članak 13. i članak 61. stavak 1. [Direktive 2011/61] tumačiti na način da su upravitelji koji obavljaju djelatnosti na temelju te direktive prije 22. srpnja 2013. dužni poštovati obveze koje se odnose na politike i prakse nagrađivanja:

(b) Ovisi li odgovor na to pitanje o tome je li nagrada koju upravitelj alternativnih investicijskih fondova isplaćuje zaposleniku ili direktoru društva dogovorena prije ili nakon:

35.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 21. ožujka 2023.

36.

Pisana očitovanja podnijele su osobe HJ, IK i LM (zajednički), društvo Twenty First Capital, francuska vlada i Komisija.

37.

Sud je odlučio da nije potrebno održati raspravu.

38.

Prema mišljenju osoba HJ, IK i LM, spor ratione materiae nije obuhvaćen područjem primjene Direktive 2011/61 jer se vodi u pogledu naknada koje se ne odnose na aktivnost upravljanja AIF‑om ( 17 ).

39.

Kao što je to poznato, zahtjevi za prethodnu odluku koji se odnose na tumačenje prava Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Osim toga, na nacionalnom je sudu da, pod vlastitom odgovornošću, utvrdi zakonski i činjenični okvir čiju točnost Sud nije dužan provjeravati. Sud može odbiti donijeti odluku o nekom od tih zahtjeva u iznimnim slučajevima, koje je sam utvrdio ( 18 ).

40.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev u ovom predmetu tvrdi da su sporne naknade, s obzirom na njihov predmet, obuhvaćene područjem primjene Direktive 2011/61 i nacionalnih pravnih pravila kojima se ona prenosi ( 19 ).

41.

Polazeći od te pretpostavke, koju Sud mora poštovati, ne postoji nijedna okolnost na temelju koje bi se mogla isključiti primjenjivost Direktive na koju se odnosi zahtjev za prethodnu odluku.

42.

U skladu s člankom 288. trećim stavkom UFEU‑a, direktiva je obvezujuća, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za svaku državu članicu kojoj je upućena, a odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima.

43.

Direktive su upućene državama članicama (i za njih su obvezujuće) te se njima načelno ne može izravno nalagati obveze pojedincima niti se na njih ne može pozivati protiv pojedinaca ( 20 ).

44.

Direktiva 2011/61 posebna je po tome što se njome propisuje obveza UAIF‑ima koji obavljaju djelatnosti (u skladu s tom direktivom) prije 22. srpnja 2013. ( 21 ). Člankom 61. stavkom 1. te direktive od njih se zahtijeva da poduzmu „sve potrebne mjere za usklađivanje s nacionalnim pravom koje proizlazi iz ove Direktive” te da, ako je to potrebno, podnesu zahtjev za izdavanje odobrenja za rad u roku od jedne godine od toga datuma.

45.

U skladu s posebnom prirodom direktiva, na koju sam se ranije osvrnuo, treba smatrati da su države članice dužne osigurati da UAIF‑i poštuju Direktivu 2011/61 u pogledu odobrenja za rad, obavljanja djelatnosti i transparentnosti vlastitog upravljanja AIF‑ima.

46.

Sud koji je uputio zahtjev od Suda traži da utvrdi od kojeg su datuma „[UAIF‑i] koji obavljaju djelatnosti na temelju [Direktive 2011/61] prije 22. srpnja 2013. dužni poštovati obveze koje se odnose na politike i prakse nagrađivanja”.

47.

U skladu s člankom 13. Direktive 2011/61, države članice zahtijevaju od UAIF‑ova da za određene kategorije osoblja imaju politike i prakse nagrađivanja ( 22 ) koje dosljedno odražavaju i promiču odgovarajuće i učinkovito upravljanje rizicima. Od tih se politika i praksi očekuje da „ne potiču preuzimanje rizika koje nije u skladu s profilima rizičnosti, pravilima ili osnivačkim aktima AIF‑ova kojima upravljaju”.

48.

U članku 66. Direktive 2011/61 opisuje se način prenošenja sadržaja navedene direktive u nacionalno pravo:

49.

Zajedničko tumačenje članka 13. stavka 1. i članka 66. stavaka 1. i 2. Direktive 2011/61 pokazuje da su države članice bile obvezne zahtijevati od UAIF‑ova da provode politike i prakse nagrađivanja koje dosljedno odražavaju odgovarajuće i učinkovito upravljanje rizicima i usklađene su s Prilogom II. navedenoj direktivi od 22. srpnja 2013.

50.

Međutim, taj opći sustav uključuje prijelaznu odredbu koja se odnosi na „UAIF‑[ove] koji obavljaju djelatnosti u skladu s […] Direktivom [2011/61] prije 22. srpnja 2013.”. Ti UAIF‑i „poduzimaju sve potrebne mjere za usklađivanje s nacionalnim pravom koje proizlazi iz ove Direktive i podnose zahtjev za izdavanje odobrenja za rad u roku od jedne godine od toga datuma” ( 24 ).

51.

Uvođenje prijelaznog sustava za UAIF‑e koji su već (prije 22. srpnja 2013.) obavljali djelatnosti obuhvaćene područjem primjene Direktive 2011/61 osobito je relevantno za ovaj spor. Uz napomenu koju ističem u nastavku, to znači da ti UAIF‑i nisu bili odmah obvezni u potpunosti ispuniti odredbe Direktive 2011/61 u pogledu nagrađivanja zaposlenika na najvišim položajima.

52.

Iz te pretpostavke zaključujem da valja odbaciti prve dvije pretpostavke na koje se odnosi pitanje suda koji je uputio zahtjev: obveze u području nagrađivanja koje moraju poštovati UAIF‑i aktivni prije 22. srpnja 2013. nisu nastale „nakon isteka roka za prenošenje navedene direktive” (pretpostavka i.) ni „na datum stupanja na snagu odredbi kojima se Direktiva prenosi u nacionalno pravo” (pretpostavka ii.).

53.

Priznajem da je doslovan tekst članka 61. stavka 1. Direktive 2011/61 višeznačan: izraz „u roku od jedne godine od toga datuma [22. srpnja 2013.]” mogao bi se tumačiti na oba načina na koja se upućuje u pretpostavkama iii. i iv. koje iznosi sud koji je uputio zahtjev.

54.

Stoga treba razjasniti jesu li UAIF‑i aktivni prije 22. srpnja 2013. bili obvezni, od toga datuma pa do 22. srpnja 2014., poduzeti potrebne mjere kako bi ispunili svoje obveze i podnijeti zahtjev za izdavanje odobrenja za rad ili pak samo podnijeti navedeni zahtjev.

55.

Pri tumačenju pravila prava Unije treba uzeti u obzir ne samo njegov tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve i svrhu akta kojeg je ono dio ( 25 ).

56.

Članak 61. stavak 1. Direktive 2011/61 treba dovesti u vezu s člankom 13. stavkom 1. i člankom 66. stavcima 1. i 2. iste direktive. Njihovo zajedničko tumačenje pokazuje, kao što sam to već naveo, da su države članice bile obvezne od UAIF‑ova zahtijevati da provode politike i prakse nagrađivanja koje dosljedno odražavaju odgovarajuće i učinkovito upravljanje rizicima od 22. srpnja 2013.

57.

Međutim, volja zakonodavca Unije bila je da se za UAIF‑e koji već obavljaju djelatnosti obuhvaćene područjem primjene Direktive 2011/61 uvede prijelazni sustav. Prijelazno razdoblje toj je kategoriji UAIF‑ova trebalo omogućiti da se postupno prilagode zahtjevima same Direktive.

58.

Analiza konteksta u kojem se nalazi članak 61. Direktive 2011/61 upućuje na važnost sustava odobrenja koji se njome uspostavlja. Pitanje suda koji je uputio zahtjev odnosi se upravo na to može li se uspostaviti veza „između dobivanja odobrenja za rad i primjene pravila iz Direktive” ( 26 ).

59.

Države članice osiguravaju da nijedan UAIF ne upravlja AIF‑ima ako nije dobio odobrenje za rad u skladu s Direktivom 2011/61. UAIF‑i koji su dobili odobrenje za rad u skladu s tom direktivom u svakom trenutku moraju ispunjavati uvjete za odobrenje za rad utvrđene u Direktivi 2011/61 ( 27 ).

60.

Među informacijama koje UAIF‑i moraju dostaviti nadležnim tijelima kako bi dobili odobrenje za rad nalaze se upravo informacije o „politikama i praksama nagrađivanja u skladu s člankom 13.” ( 28 ).

61.

To se odobrenje za rad ne smije izdati ako nadležna tijela „[nisu] uvjerena […] da će UAIF biti u mogućnosti ispunjavati uvjete [navedene] Direktive” ( 29 ). Čim dobiju odobrenje za rad, UAIF‑i mogu početi upravljati AIF‑ima u skladu sa strategijama ulaganja opisanima u zahtjevu u svojim matičnim državama članicama ( 30 ).

62.

U članku 61. stavku 1. Direktive 2011/61 također se zahtijeva da UAIF‑i aktivni prije 22. srpnja 2013., pod uvjetima opisanim u navedenoj direktivi, podnesu zahtjev za izdavanje odobrenja za rad u roku od jedne godine od toga datuma.

63.

Iz članaka 7., 8. i 61. Direktive 2011/61 proizlazi da UAIF‑i aktivni prije 22. srpnja 2013. nisu, prije ishođenja obveznog odobrenja za rad, bili obvezni u potpunosti poštovati obveze u području nagrađivanja koje se propisuju navedenom direktivom.

64.

Suprotno tomu, te se obveze na njih primjenjuju nakon što im nadležna nacionalna tijela izdaju odobrenje za rad, i to nakon što ocijene mogućnost UAIF‑ova da pro futuro poštuju odredbe koje proizlaze iz Direktive 2011/61. Iako je, kao što sam to već naveo, odobrenje nužno za poslovanje kao UAIF, logično je da politika nagrađivanja koja se primjenjivala prije datuma dobivanja odobrenja za rad ne ispunjava iste stroge uvjete kao kasnija politika.

65.

Stoga se slažem s osobama IK, HJ, LM i francuskom vladom u pogledu toga da se od UAIF‑ova aktivnih prije 22. srpnja 2013. moglo zahtijevati da u potpunosti ispunjavaju obveze od datuma kad su im nadležna nacionalna tijela izdala odobrenje za rad ( 31 ). Od tog se trenutka na svaki UAIF (neovisno o tome je li bio aktivan prije 22. srpnja 2013. ili je s radom započeo nakon tog datuma) primjenjuje cjelokupni opći pravni sustav iz Direktive 2011/61.

66.

Takvo tumačenje ne ugrožava ostvarivanje ciljeva koji se žele postići Direktivom 2011/61.

67.

Sud je presudio da se ti ciljevi „sastoje u zaštiti ulagatelja, osobito ako njihovi interesi mogu biti u sukobu s interesima upravitelja fondova kako s obzirom na rizik tako i s obzirom na održivost odluka o ulaganju, i u jamčenju stabilnosti financijskog sustava” ( 32 ).

68.

Sud je također utvrdio da se „politikama i praksama nagrađivanja koje se uređuju Direktiv[om] […] 2011/61 u tom […] kontekstu promiče odgovarajuće i učinkovito upravljanje rizicima te se ne potiče preuzimanje rizika koje nije u skladu s profilima rizičnosti, pravilima ili osnivačkim aktima […] AIF‑a” ( 33 ).

69.

Smatram da se ti ciljevi ne dovode u pitanje ako se UAIF‑ima aktivnim prije 22. srpnja 2013. ostavi prijelazno razdoblje za prilagodbu, koje traje do trenutka kad dobiju obvezno odobrenje za rad. Mogućnost korištenja tog prijelaznog razdoblja usto im omogućuje da usklade ostvarivanje tih ciljeva sa zahtjevom pravne sigurnosti.

70.

U prilog tom stajalištu idu najmanje dva argumenta:

71.

Ukratko, UAIF‑i aktivni prije 22. srpnja 2013. bili su dužni poštovati sve obveze koje proizlaze iz te direktive tek nakon dobivanja (obveznog) odobrenja za rad koje su morali zatražiti u roku od jedne godine od toga datuma. Nagrade isplaćene nakon dobivanja odobrenja za rad trebale su biti u skladu s člankom 13 stavkom 1. Direktive 2011/61.

72.

To tumačenje podupire ESMA, tijelo kojem se u Direktivi 2011/61 pripisuje „opć[a] funkcij[a] koordiniranja” ( 35 ). U članku 13. stavku 2. te direktive daje joj se zadatak izrade „smjernica za odgovarajuće politike nagrađivanja koje su u skladu s Prilogom II.” ( 36 ).

73.

ESMA navodi da UAIF nakon dobivanja odobrenja za rad mora poštovati pravna pravila Direktive 2011/61 i Smjernice u području nagrađivanja, koja se primjenjuju od dobivanja odobrenja za rad ( 37 ).

74.

Tom kriteriju treba pridodati činjenicu da ESMA, kad je riječ o varijabilnim nagradama, smatra da su pravna pravila Direktive 2011/61 obvezujuća tijekom godine koja je slijedila dodjeli odobrenja za rad ( 38 ).

75.

Sud koji je uputio zahtjev želi znati koji bi utjecaj na spor moglo imati to je li nagrada koju UAIF isplaćuje dogovorena prije ili nakon nekog od datuma koje iznosi kao pretpostavke (datumi istovjetni onima iz točke (a) prvog prethodnog pitanja).

76.

Prema mojem mišljenju, datum dogovaranja nagrade nije relevantan u svrhe o kojima je ovdje riječ ( 39 ). Izraz ugovorne volje nema prednost nad zakonodavnim uređenjem, pa primjena članka 13. stavka 1. Direktive 2011/61 ne može ovisiti o tom subjektivnom elementu.

77.

Slažem se s ESMA‑om i u tom pogledu: datum sklapanja ugovora kojim je dogovorena nagrada nije odlučujući podatak. Prema ESMA‑inu mišljenju, pravila o varijabilnim nagradama iz njezinih Smjernica ( 40 ) primjenjuju se nakon što UAIF dobije odobrenje za rad ( 41 ).

78.

Teza koju predlažem u skladu je sa sudskom praskom Suda, koja glasi kako slijedi:

79.

Smatram da je isplata nagrade proizašle iz ugovora sklopljenog u trenutku kad UAIF aktivan prije 22. srpnja 2013. još nije imao obvezno odobrenje za rad jedan od mogućih budućih učinaka situacije nastale dok je prethodno pravno pravilo bilo na snazi. Stoga nema prepreke da se novo pravno pravilo (Direktiva 2011/61) primijeni na nagrade koje se obračunavaju od trenutka u kojem ta direktiva u potpunosti stupi na snagu, neovisno o datumu prethodnog dogovora inter partes.

80.

S obzirom na navedeno, smatram da su, u skladu s člankom 13. i člankom 61. stavkom 1. Direktive 2011/61, države članice bile obvezne zahtijevati od UAIF‑ova aktivnih prije 22. srpnja 2013. da u potpunosti poštuju obveze koje se odnose na politike i prakse nagrađivanja od datuma dobivanja odobrenja za rad kao UAIF.

81.

Sud koji je uputio zahtjev postavlja drugo pitanje za slučaj da „iz odgovora na prvo pitanje proizlazi da je, nakon prenošenja Direktive u nacionalno pravo, upravitelj alternativnih investicijskih fondova tijekom određenog razdoblja samo obvezan učiniti sve u svojoj moći kako bi se uskladio s nacionalnim pravom koje proizlazi iz te direktive”.

82.

Pod tom pretpostavkom, upućuje sljedeće pitanje: „[I]spunjava li [UAIF] tu obvezu ako tijekom tog razdoblja zapošljava zaposlenika ili imenuje direktora društva pod uvjetima nagrađivanja koji nisu u skladu sa zahtjevima iz nacionalne odredbe kojom se prenosi članak 13. Direktive [2011/61]?”

83.

Kao što sam to upravo naveo, države članice bile su obvezne zahtijevati od UAIF‑ova aktivnih prije 22. srpnja 2013. da, od datuma dobivanja obveznog odobrenja za rad, u potpunosti slijede politike i prakse nagrađivanja propisane navedenom direktivom i nacionalnim pravnim pravilima kojima se ta direktiva prenosi.

84.

Također sam istaknuo da se člankom 61. stavkom 1. Direktive 2011/61 uspostavlja prijelazni sustav, koji se primjenjuje na UAIF‑e aktivne prije 22. srpnja 2013. Tijekom tog prijelaznog razdoblja UAIF‑i su trebali poduzeti „sve potrebne mjere za usklađivanje s nacionalnim pravom koje proizlazi iz […] Direktive [2011/61]”.

85.

Sad je dvojbeno značenje potonjeg izraza (poduzeti sve potrebne mjere) u pogledu ispunjavanja obveza koje se odnose politike i prakse nagrađivanja.

86.

Konkretno, sporno je poštuje li se postupanjem protivnim članku 13. Direktive 2011/61, ali započetim prije dobivanja odobrenja za rad, članak 61. stavak 1. te direktive.

87.

Prema mojem mišljenju, UAIF‑i koji su 22. srpnja 2013. već bili aktivni imali su od tog datuma obvezu (u pogledu politika i praksi nagrađivanja) koja je bila manje obvezujuća od one kojoj podliježu od trenutka dobivanja odobrenja za rad.

88.

Prijelazni sustav iz članka 61. stavka 1. Direktive 2011/61, u vezi s njezinim člankom 13., nalazi se između potpunog izuzeća od poštovanja politika i praksi nagrađivanja koje proizlaze iz Direktive 2011/61 i potpune obveze da se iste politike i prakse strogo poštuju.

89.

Ravnoteža između potpune obveze i potpunog izuzeća može se uspostaviti, kao što to predlaže Komisija ( 45 ), tako da se prihvati da se članak 61. stavak 1. Direktive 2011/61 tijekom navedenog prijelaznog razdoblja primjenjuje kao odredba o „povećanoj pažnji” („best efforts”). Zakonodavac Unije samo je nastojao da se u tom pogledu ulože napori, pri čemu nije želio utvrditi konkretne rezultate koje valja ostvariti ( 46 ).

90.

Smatram da to tumačenje, s jedne strane, poštuje iznimnost prijelaznog sustava (tako što se on prilagođava zahtjevima pravne sigurnosti) te je, s druge strane, u skladu s ciljem koji se nastoji postići Direktivom 2011/61.

91.

Stoga navedeni prijelazni sustav treba tumačiti na način da su UAIF‑i aktivni prije 22. srpnja 2013. imali obvezu postupno prilagoditi svoje prakse pravnim pravilima Direktive 2011/61. Ta su pravna pravila pak bila u potpunosti obvezujuća za UAIF‑e koji nisu obavljali nijednu od djelatnosti na koje se tada primjenjivala Direktiva 2011/61.

92.

Samo se postupanje koje očito nije u skladu s navedenim pravnim pravilima, a koje je provedeno u razdoblju od 22. srpnja 2013. do datuma dobivanja odobrenja za rad, može smatrati protivnim članku 61. stavku 1. Direktive 2011/61, u vezi s njezinim člankom 13.

93.

Smatram da je to tumačenje najdosljednije s obzirom na kontekst u kojem se nalaze te i druge odredbe Direktive 2011/61. Konkretno, kao što to tvrdi francuska vlada:

94.

Konačno, UAIF‑i koji su obavljali djelatnosti na temelju Direktive 2011/61 prije 22. srpnja 2013. nisu, nakon tog datuma, a prije dobivanja odobrenja za rad, mogli započeti s postupanjima koja očito nisu s skladu s dužnom pažnjom koju bi od njih valjalo očekivati tijekom tog razdoblja.

95.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se na pitanja koja je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) odgovori na sljedeći način:

„Članak 13. i članak 61. stavak 1. Direktive 2011/61/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2011. o upraviteljima alternativnih investicijskih fondova i o izmjeni direktiva 2003/41/EZ i 2009/65/EZ te uredbi (EZ) br. 1060/2009 i (EU) br. 1095/2010

treba tumačiti na način da: