1.

Predmetni zahtjev za prethodnu odluku Sudu pruža priliku da pojasni uvjete prihvata državljana trećih zemalja koji žele studirati na visokom učilištu u državi članici te postupovna jamstva koja imaju na temelju Direktive (EU) 2016/801 ( 2 ).

2.

Taj je zahtjev upućen u okviru spora između kamerunske državljanke i Étata belge (Belgijska Država), koji zastupa secrétaire d’État à l’Asile et la Migration (državni tajnik za azil i migracije, Belgija), u pogledu zakonitosti odbijanja tog državnog tajnika da joj odobri zatraženu vizu s obrazloženjem da ona nema želju studirati u Belgiji. Iako se člankom 20. stavkom 2. točkom (f) Direktive 2016/801 državama članicama daje mogućnost da odbiju takav zahtjev ako postoje dokazi ili razlozi na temelju kojih se može utvrditi da bi državljanin treće zemlje boravio na njihovu području u svrhu različitu od one zbog koje podnosi zahtjev za prihvat, u belgijskom zakonodavstvu primjenjivom na glavni postupak takav razlog za odbijanje nije bio izričito predviđen.

3.

Sud je u presudi od 10. rujna 2014., Ben Alaya ( 3 ), koja se odnosi na tumačenje Direktive 2004/114/EZ ( 4 ), zaključio da države članice mogu zahtijevati sve potrebne dokaze za ocjenu koherentnosti zahtjeva koji je podnio državljanin treće zemlje kako bi izbjegle zlouporabu i prijevarnu uporabu postupka ustanovljenog tom direktivom ( 5 ). To se tumačenje temeljilo na ispitivanju teksta članaka 6. i 7. navedene direktive, koji se odnose na opće i posebne uvjete prihvata državljanina treće zemlje u svrhu studija, kao i na ispitivanju opće strukture i cilja te direktive.

4.

Ovaj je predmet pokrenut nakon što je Direktiva 2004/114 stavljena izvan snage i zamijenjena Direktivom 2016/801, čiji je cilj poboljšati i pojednostavniti te uvjete, zajamčiti brzo odvijanje postupka prihvata i ojačati postupovna prava državljana trećih zemalja.

5.

Conseil d’État (Državno vijeće, Belgija) Sudu postavlja pitanja o trima aspektima postupka prihvata u svrhu studija.

6.

Kao prvo, traži od Suda da pojasni uvjete pod kojima država članica može odbiti zahtjev za dozvolu boravka ili vizu u svrhu studija (u daljnjem tekstu: „studentska” dozvola boravka ili viza) s obrazloženjem da bi boravak državljanina treće zemlje na državnom području u stvarnosti imao drugu svrhu. Od Suda se stoga traži da tumači članak 20. stavak 2. točku (f) Direktive 2016/801 i da se osobito osvrne na strategije koje države članice mogu donijeti, u fazi prije ulaska takvog državljanina na državno područje, radi suzbijanja opasnosti od zlouporabe „studentske” dozvole boravka ili vize. Prema istraživanju koje je provela Europska migracijska mreža (EMN) u ožujku 2022., takve je strategije donijelo 12 država članica, među kojima i Kraljevina Belgija ( 6 ).

7.

U ovom ću mišljenju iznijeti razloge zbog kojih smatram da nadležno tijelo države članice zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu može odbiti samo ako ima dokaze ili ozbiljne i objektivne razloge na temelju kojih se može utvrditi da ni cilj ni osnovna svrha boravka državljanina treće zemlje na državnom području nije pohađanje redovitog studija, kao njegove glavne djelatnosti, radi stjecanja visokoškolske kvalifikacije koju ta država članica priznaje.

8.

Kao drugo, Conseil d’État (Državno vijeće) Sudu postavlja pitanje o pravilima prenošenja u nacionalno pravo članka 20. stavka 2. točke (f) Direktive 2016/801, koji je fakultativna odredba ( 7 ).

9.

U tom ću pogledu objasniti da načela pravne sigurnosti i transparentnosti zahtijevaju da država članica koja namjerava prenijeti tu odredbu u svoj nacionalni pravni poredak izričito predvidi, u jasnom, preciznom i predvidljivom zakonskom okviru, da može odbiti zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu zbog toga što ima dokaze ili ozbiljne i objektivne razloge na temelju kojih se može utvrditi da bi državljanin treće zemlje o kojem je riječ boravio na njezinu području u svrhu različitu od one zbog koje podnosi zahtjev za prihvat.

10.

Naposljetku, kao treće, Conseil d’État (Državno vijeće) Sudu postavlja pitanje o postupovnim pravilima u pogledu pravnog lijeka protiv odluke kojom se odbija zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu, koji je predviđen člankom 34. stavkom 5. Direktive 2016/801, i, konkretno, o opsegu ovlasti koje u tu svrhu treba dodijeliti upravnom ili sudskom tijelu koje odlučuje o tom pravnom lijeku.

11.

U tom ću pogledu iznijeti razloge zbog kojih smatram da tu odredbu, u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 8 ), treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da država članica upravnom ili sudskom tijelu koje odlučuje o pravnom lijeku podnesenom protiv odluke kojom se odbija zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu dodijeli ovlast poništenja, isključujući ovlast izmjene, pod uvjetom da nadležno tijelo novu odluku donese prije početka akademske godine na visokom učilištu na koje je državljanin treće zemlje redovno upisan.

12.

U uvodnim izjavama 41. i 60. Direktive 2016/801 navodi se:

[…]

13.

Člankom 3. točkama 3. i 21. te direktive određuje se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

14.

Poglavlje II. navedene direktive, naslovljeno „Prihvat”, sadržava članke 5. do 16. Članak 5. te direktive, naslovljen „Načela”, glasi:

„1.   Prihvat državljanina treće zemlje na temelju ove Direktive podložan je provjeri dokazne dokumentacije kojom se potvrđuje da državljanin treće zemlje ispunjava:

2.   Države članice mogu zahtijevati da podnositelj zahtjeva predoči dokaznu dokumentaciju iz stavka 1. na službenom jeziku dotične države članice ili na bilo kojem službenom jeziku Unije koji je utvrdila ta država članica.

3.   Ako su ispunjeni svi opći uvjeti i odgovarajući posebni uvjeti za prihvat, državljani trećih zemalja stječu pravo na odobrenje.

Ako država članica izdaje boravišne dozvole [dozvole boravka] samo na svojem državnom području i ako su svi uvjeti za prihvat utvrđeni u ovoj Direktivi ispunjeni, dotična država članica državljaninu treće zemlje izdaje traženu vizu.”

15.

Člankom 7. Direktive 2016/801, naslovljenim „Opći uvjeti”, propisuje se:

„1.   U pogledu prihvata državljanina treće zemlje na temelju ove Direktive, podnositelj zahtjeva:

2.   Države članice mogu zahtijevati od podnositelja zahtjeva da dostavi adresu dotičnog državljanina treće zemlje na njihovu državnom području.

[…]

3.   Države članice mogu navesti referentni iznos koji smatraju ‚dostatnim sredstvima’ kako je navedeno u stavku 1. točki (e). Procjena dostatnih sredstava temelji se na pojedinačnom ispitivanju slučaja.

4.   Zahtjev se podnosi i ispituje kada državljanin treće zemlje boravi izvan državnog područja države članice za koju podnosi zahtjev za prihvat ili kada već boravi u toj državi članici kao nositelj važeće boravišne dozvole [dozvole boravka] ili vize za dugotrajan boravak.

Država članica iznimno može u skladu sa svojim nacionalnim pravom odobriti podneseni zahtjev ako dotični državljanin treće zemlje nema važeću boravišnu dozvolu [dozvolu boravka] ili vizu za dugotrajan boravak, ali zakonito boravi na njezinu državnom području.

5.   Države članice određuju treba li zahtjeve podnijeti državljanin treće zemlje, subjekt domaćin ili bilo koji od njih.

6.   Državljanima trećih zemalja za koje se smatra da predstavljaju prijetnju javnom poretku, javnoj sigurnosti ili javnom zdravlju ne odobrava se prihvat.”

16.

Člankom 11. te direktive propisuju se, kao što to pokazuje njezin naslov, „[p]osebni uvjeti za studente”. Njime se određuje:

„1.   Pored općih uvjeta iz članka 7., u pogledu prihvata državljanina treće zemlje u svrhu studiranja, podnositelj zahtjeva dostavlja dokaz:

2.   Za državljane trećih zemalja koji automatski ispunjavaju uvjete za dobivanje zdravstvenog osiguranja za sve rizike za koje su obično pokriveni državljani dotične države članice kao rezultat upisa na visoko učilište smatra se da ispunjavaju uvjete iz članka 7. stavka 1. točke (c).

3.   Država članica koja je uspostavila postupak davanja suglasnosti za visoka učilišta u skladu s člankom 15. izuzima podnositelje zahtjeva od dostavljanja jedne ili više isprava ili dokaza iz stavka 1. točke (b), (c) ili (d) ovog članka ili članka 7. stavka 1. točke (d) ili članka 7. stavka 2., ako državljanima trećih zemalja domaćin trebaju biti visoka učilišta koja su dobila suglasnost.”

17.

U poglavlju IV. navedene direktive, naslovljenom „Razlozi za odbijanje, povlačenje ili odbijanje produljenja odobrenjâ”, nalazi se članak 20., u kojem se navode „[r]azlozi za odbijanje”, a koji glasi:

„1.   Države članice mogu odbiti [odbijaju] zahtjev ako:

[…]

2.   Države članice mogu odbiti zahtjev ako:

[…]

[…]

4.   Ne dovodeći u pitanje stavak 1., države članice u svakoj odluci o odbijanju zahtjeva uzimaju u obzir posebne okolnosti slučaja i poštuju načelo proporcionalnosti.”

18.

To poglavlje IV. sadržava i članak 21., kojim se, u skladu s njegovim naslovom, propisuju „[r]azlozi za povlačenje ili odbijanje produljenja odobrenja”.

19.

U poglavlju VII. Direktive 2016/801, naslovljenom „Postupak i transparentnost”, nalaze se članci 33. do 36. Člankom 34. te direktive, koji se odnosi na „[p]ostupovna jamstva i transparentnost”, propisuje se:

„1.   Nadležna tijela dotične države članice donose odluku o zahtjevu za izdavanje odobrenja ili produljenje odobrenja i pisanim putem obavješćuju podnositelja zahtjeva o odluci, u skladu s postupcima obavješćivanja prema nacionalnom pravu, što je prije moguće, ali najkasnije 90 dana od dana podnošenja potpunog zahtjeva.

2.   Odstupajući od stavka 1. ovog članka, ako se postupak prihvata odnosi na odobrenog subjekta domaćina kako je navedeno u člancima 9. i 15., odluka o potpunom zahtjevu donosi se što je prije moguće, ali najkasnije u roku od 60 dana.

3.   Ako su informacije ili dokumentacija priložene u potporu zahtjevu nepotpune, nadležna tijela u razumnom razdoblju obavješćuju podnositelja zahtjeva o potrebnim dodatnim informacijama te određuju razuman rok za njihovu dostavu. Razdoblje iz stavaka 1. ili 2. suspendira se dok nadležna tijela ne dobiju tražene dodatne informacije. Ako dodatne informacije ili dokumenti ne budu dostavljeni unutar roka, zahtjev se može odbiti.

4.   Podnositelju zahtjeva u pisanom obliku dostavljaju se razlozi za odluku kojom se zahtjev proglašava nedopuštenim ili se on odbija ili se odbija produljenje. Razlozi za odluku o povlačenju odobrenja dostavljaju se u pisanom obliku državljaninu treće zemlje. Razlozi za odluku o povlačenju odobrenja mogu se dostaviti u pisanom obliku i subjektu domaćinu.

5.   Svaka odluka kojom se zahtjev za odobrenje proglašava nedopuštenim ili se odbija, kojom se odbija produljenje odobrenja ili kojom se odobrenje povlači može se pravno osporavati u dotičnoj državi članici u skladu s nacionalnim pravom. U pisanoj obavijesti navodi se sud ili upravno tijelo kojem se može podnijeti žalba te rok za podnošenje žalbe.”

20.

U članku 35. navedene direktive, naslovljenom „Transparentnost i pristup informacijama”, navodi se:

„Države članice omogućuju podnositeljima zahtjeva jednostavan pristup informacijama o cjelokupnoj dokaznoj dokumentaciji potrebnoj za podnošenje zahtjeva te informacijama o uvjetima ulaska i boravka, uključujući prava, obveze i postupovne zaštitne mjere, državljana trećih zemalja obuhvaćenih područjem primjene ove Direktive i, prema potrebi, članova njihovih obitelji. To uključuje, prema potrebi, iznos mjesečnih dostatnih sredstava, uključujući dostatna sredstva potrebna za pokrivanje troškova studija ili troškova osposobljavanja, ne dovodeći u pitanje pojedinačno ispitivanje svakog slučaja i primjenjivih naknada.

Nadležna tijela u svakoj državi članici objavljuju popis subjekata domaćina odobrenih za potrebe ove Direktive. Ažurirane inačice takvih popisa objavljuju se što je prije moguće nakon svake njihove izmjene.”

21.

U poglavlju VIII. Direktive 2016/801, naslovljenom „Završne odredbe”, člankom 40., koji se odnosi na „[p]renošenje”, određuje se:

„1.   Države članice stavljaju na snagu zakone i druge propise koji su potrebni radi usklađivanja s ovom Direktivom do 23. svibnja 2018. One [Europskoj] [k]omisiji odmah dostavljaju tekst tih odredaba.

Kada države članice donose te odredbe, one sadržavaju upućivanje na ovu Direktivu ili se na nju upućuje prilikom njihove službene objave. One sadržavaju i izjavu da se upućivanja u postojećim zakonima i drugim propisima na direktive stavljene izvan snage ovom Direktivom smatraju upućivanjima na ovu Direktivu. Države članice određuju načine tog upućivanja i način oblikovanja te izjave.

2.   Države članice Komisiji dostavljaju tekst glavnih odredaba nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.”

22.

Člankom 3. loia sur l’accès au territoire, le séjour, l’établissement et l’éloignement des étrangers, du 15 décembre 1980 (Zakon od 15. prosinca 1980. o ulasku na državno područje, boravku, nastanjenju i udaljavanju stranaca) ( 9 ) bilo je propisano:

„Osim ako nije drukčije propisano međunarodnim ugovorom ili zakonom, odobrenje ulaska može se odbiti strancu koji je obuhvaćen jednim od sljedećih slučajeva:

[…]

23.

U članku 39/2 stavku 2. tog zakona bilo je navedeno:

„Conseil [du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima, Belgija) ( 11 )] odlučuje presudom o drugim tužbama za poništenje zbog postupovnih povreda koje su bitne ili uzrokuju ništetnost te zbog prekoračenja ili zlouporabe ovlasti.”

24.

Člankom 58. Zakona od 15. prosinca 1980. bilo je određeno:

„Kad stranac koji želi studirati ili pohađati pripremnu godinu na visokom učilištu u Belgiji podnese belgijskoj diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu zahtjev za odobrenje boravka u Kraljevini duljeg od tri mjeseca, taj boravak treba odobriti ako zainteresirana osoba nije obuhvaćena jednim od slučajeva predviđenih u članku 3. prvom stavku točkama 5. do 8. te ako je podnijela sljedeće dokumente:

Ako stranac ne dostavi potvrdu predviđenu u [točki 3.] i [točki 4.] prvog stavka, ministar [nadležan za područje ulaska na državno područje, boravka, nastanjenja i udaljavanja stranaca ( 12 )] ili njegov zamjenik ipak može, s obzirom na okolnosti, odobriti tom strancu boravak u Belgiji radi studiranja.

Stranac može podnijeti zahtjev za odobrenje boravka u Kraljevini duljeg od tri mjeseca u skladu s pravilima koja utvrđuje Kralj na temelju članka 9. drugog stavka.”

25.

Loi du 11 juillet 2021 modifiant la loi du 15 décembre 1980 sur l’accès au territoire, le séjour, l’établissement et l’éloignement des étrangers en ce qui concerne les étudiants (Zakon od 11. srpnja 2021. o izmjeni Zakona od 15. prosinca 1980. o ulasku na državno područje, boravku, nastanjenju i udaljavanju stranaca u odnosu na studente) ( 13 ) djelomično je prenio Direktivu 2016/801, nakon isteka roka za prenošenje te direktive propisanog u njezinu članku 40.

26.

Žaliteljica iz glavnog postupka, kamerunska državljanka, 6. kolovoza 2020. je Belgijskom veleposlanstvu u Yaoundéu (Kamerun) podnijela zahtjev za „studentsku” vizu na temelju članka 58. Zakona od 15. prosinca 1980.

27.

Budući da joj je odlukom od 18. rujna 2020. odbijeno izdavanje vize, žaliteljica iz glavnog postupka je 28. rujna 2020. tražila poništenje te odluke pred Conseilom du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima, Belgija), koji je odbio njezin zahtjev presudom od 23. prosinca 2020.

28.

U tom je pogledu Conseil du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima) odlučio, u biti, da se člankom 58. Zakona od 15. prosinca 1980. Kraljevini Belgiji nalaže da provjeri želi li žaliteljica iz glavnog postupka studirati u Belgiji. Osim toga, smatrao je da Kraljevina Belgija može odbiti izdati vizu koja se traži na temelju tog članka 58. čak i ako članak 20. stavak 2. točka (f) Direktive 2016/801 nije prenesen jer se navedenim člankom 58. također predviđala mogućnost odbijanja takvog zahtjeva za vizu. Prema mišljenju Conseila du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima), člankom 58. Zakona od 15. prosinca 1980. Kraljevini Belgiji nalaže se da provjeri želi li državljanin treće zemlje doista studirati u Belgiji te joj stoga omogućuje da odbije zahtjev ako se pokaže da taj državljanin u stvarnosti ne želi studirati.

29.

Žalbom od 19. siječnja 2021. žaliteljica iz glavnog postupka tražila je pred Conseilom d’État (Državno vijeće) ukidanje navedene presude.

30.

Ona tvrdi, kao prvo, da Conseil du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima) nije mogao valjano odlučiti da je primjena članka 58. Zakona od 15. prosinca 1980. u skladu s člankom 20. stavkom 2. točkom (f) Direktive 2016/801 jer potonja odredba nije prenesena u belgijsko pravo i jer se, protivno obvezama transparentnosti i pravne sigurnosti, belgijskim pravom ne određuju ozbiljni i objektivni razlozi na temelju kojih se može utvrditi da bi njezin boravak imao svrhu različitu od one zbog koje je podnijela zahtjev za prihvat.

31.

Osim toga, dok Belgijska Država odgovara da ta direktiva, osobito njezina uvodna izjava 41., nadležnim tijelima omogućuje da provjere vjerodostojnost studijskog plana podnositelja zahtjeva i njegovu namjeru da studira, tako da države članice mogu zahtijevati dokaze potrebne da se ocijeni dosljednost zahtjeva za prihvat, žaliteljica iz glavnog postupka smatra da definicija pojma „student” predviđena u članku 3. točki 3. navedene direktive tijelima omogućuje samo da se uvjere da je podnositelj zahtjeva primljen na visoko učilište, a ne i želi li on studirati.

32.

Naime, Belgijska Država tvrdi da je člankom 58. Zakona od 15. prosinca 1980., kojim se određuje da se odobrava boravak strancu koji želi studirati u Belgiji, prenesen članak 20. stavak 2. točka (f) Direktive 2016/801, što žaliteljica iz glavnog postupka osporava.

33.

Stoga se sud koji je uputio zahtjev pita je li navođenje „žel[je] studira[nja]” dovoljno da bi se prenio članak 20. stavak 2. točka (f) i ispunjava li takvo tumačenje te direktive obveze transparentnosti i pravne sigurnosti. Osim toga, ističe da u članku 58. Zakona od 15. prosinca 1980. nisu definirani, pa ni popisani, dokazi ili ozbiljni i objektivni razlozi na temelju kojih se može utvrditi da bi državljanin treće zemlje boravio na području države članice u svrhu različitu od one zbog koje podnosi zahtjev za prihvat te zato dvoji bi li ta definicija trebala biti izričito predviđena nacionalnim mjerama prenošenja.

34.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da taj argument žaliteljice iz glavnog postupka nije osnovan, s obzirom na to da članak 20. stavak 2. točka (f) Direktive 2016/801 omogućuje da se zahtjev odbije ako se pokaže da bi državljanin treće zemlje boravio na području države članice u svrhu različitu od one zbog koje podnosi zahtjev za prihvat, što podrazumijeva da države članice moraju moći provjeriti ima li podnositelj doista namjeru boraviti na njihovu području u svrhu koja opravdava njegov zahtjev. Međutim, smatra da Sudu valja uputiti pitanje u tom pogledu.

35.

Osim toga, taj se sud pita zahtijeva li pravilna primjena članka 20. stavka 2. točke (f) te direktive, u skladu s načelima transparentnosti i pravne sigurnosti, da se, s jedne strane, nacionalnim pravom izričito predviđa da se taj zahtjev može odbiti ako država članica ima dokaze ili ozbiljne i objektivne razloge da utvrdi da bi državljanin treće zemlje boravio na njezinu području u svrhu različitu od one zbog koje podnosi zahtjev za prihvat te da se, s druge strane, u nacionalnom pravu točno navedu ti dokazi ili ozbiljni i objektivni razlozi na temelju kojih se može utvrditi da bi državljanin treće zemlje boravio na tom području u svrhu različitu od one zbog koje podnosi zahtjev.

36.

Kao drugo, žaliteljica iz glavnog postupka tvrdi da način na koji Conseil du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima) provodi nadzor nije u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz prava Unije. Taj je nadzor, na temelju članka 39/2 stavka 2. Zakona od 15. prosinca 1980., nadzor zakonitosti, tako da, iako Conseil du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima) može sankcionirati nezakonitost, on nema ovlast izmjene. Međutim, u slučaju poništenja pobijane odluke, drugu stranku u postupku obvezuje pravomoćnost izreke presude i obrazloženja koje je njezin nužan temelj.

37.

Slijedom navedenog, sud koji je uputio zahtjev smatra da Sudu valja uputiti pitanje, kao što to tvrdi žaliteljica iz glavnog postupka, ispunjava li članak 39/2 stavak 2. Zakona od 15. prosinca 1980. zahtjeve koji proizlaze iz članka 34. stavka 5. Direktive 2016/801, načela djelotvornosti i članka 47. Povelje.

38.

U tim je okolnostima Conseil d’État (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

39.

Pisana očitovanja podnijele su žaliteljica iz glavnog postupka, belgijska vlada i Komisija. Te su stranke sudjelovale na raspravi koja je održana 11. listopada 2023., na kojoj su usmena očitovanja podnijele i češka, litavska, luksemburška, mađarska i nizozemska vlada ( 14 ).

40.

Predlažem Sudu da na prvom mjestu ispita drugo prethodno pitanje, koje se odnosi na uvjete pod kojima država članica može odbiti zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu zbog razloga navedenog u članku 20. stavku 2. točki (f) Direktive 2016/801. Na drugom ću mjestu razmotriti pravila prenošenja te odredbe u nacionalno pravo, na što se sud koji je uputio zahtjev usredotočio u prvom prethodnom pitanju. Naposljetku ću, na trećem mjestu, analizirati postupovna pravila u pogledu pravnog lijeka protiv odluke kojom se odbija „studentska” dozvola boravka ili viza, predviđenog u članku 34. stavku 5. te direktive, koja su predmet trećeg prethodnog pitanja.

41.

Svojim drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud, u biti, je li nadležno tijelo, radi ispitivanja zahtjeva za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu podnesenog na temelju Direktive 2016/801, dužno provjeriti ima li državljanin treće zemlje želju i namjeru studirati te, ovisno o slučaju, u skladu s kojim uvjetima treba provesti to ispitivanje.

42.

Sud koji je uputio zahtjev ne govori izričito o ispitivanju koje treba provesti na temelju članka 20. stavka 2. točke (f) te direktive, nego općenitije o „ispitivanj[u] zahtjeva za izdavanje vize za studiranje”. Međutim, zbog razloga koje ću sada iznijeti, samo ta odredba podrazumijeva da nadležno tijelo, radi ocjene takvog zahtjeva, provjerava ima li državljanin treće zemlje namjeru studirati na državnom području države članice domaćina.

43.

Naime, iz članka 5. Direktive 2016/801, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 30., proizlazi da državljanin treće zemlje ima pravo na „studentsku” dozvolu boravka ili vizu ako nadležno tijelo utvrdi da su zahtjevom ispunjeni opći i posebni uvjeti navedeni u članku 7. odnosno članku 11. te direktive ( 15 ).

44.

Ni jedan od tih uvjeta, bilo općih bilo posebnih, ne podrazumijeva da nadležno tijelo provjerava, u strogom smislu, ima li državljanin treće zemlje namjeru i želju studirati. Primitak na visoko učilište radi studiranja ( 16 ), plaćanje naknade u tu svrhu ili pak zadovoljavajuća razina znanja jezika na kojem se odvija studijski program objektivni su kriteriji na temelju kojih se uobičajeno može utvrditi ima li podnositelj zahtjeva namjeru studirati. Međutim, unatoč tim materijalnim utvrđenjima nije moguće isključiti situacije u kojima nadležno tijelo može biti prevareno, namjerno ili nenamjerno, u pogledu svrhe boravka državljanina treće zemlje.

45.

Tako se u uvodnoj izjavi 36. Direktive 2016/801 pojašnjava da bi države članice „trebal[e] [imati mogućnost] odbiti prihvat na temelju opravdanih razloga”. Kao što je na to na raspravi podsjetila Komisija, ti su razlozi taksativno navedeni u članku 20. te direktive i države članice ne mogu dodati druge razloge.

46.

U članku 20. stavku 1. Direktive 2016/801 propisani su razlozi zbog kojih država članica mora odbiti zahtjev za prihvat. Riječ je o obvezujućim razlozima. Suprotno tomu, u članku 20. stavku 2. te direktive propisani su razlozi zbog kojih država članica može odbiti takav zahtjev. Kao što to pokazuje činjenica da je zakonodavac Unije upotrijebio glagol „moći”, ti razlozi nisu obvezujući za državu članicu.

47.

Naime, od svih tih razloga samo se razlog za odbijanje naveden u članku 20. stavku 2. točki (f) navedene direktive odnosi na, u strogom smislu, svrhu boravka podnositelja zahtjeva ( 17 ).

48.

Stoga sada valja utvrditi u kojoj je mjeri nadležno tijelo države članice, kojem je podnesen zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu, dužno provjeriti ima li državljanin treće zemlje namjeru studirati. Da bih to utvrdio, ispitivanje ću započeti tekstualnom analizom članka 20. stavka 2. točke (f) Direktive 2016/801, a zatim ću razmotriti kontekst i ciljeve koji se nastoje postići zakonodavstvom čiji je ta odredba dio.

49.

Člankom 20. stavkom 2. točkom (f) Direktive 2016/801 nadležnom tijelu države članice daje se mogućnost da odbije zahtjev za prihvat ako „ima dokaze ili ozbiljne i objektivne razloge da utvrdi da bi državljanin treće zemlje boravio na njezinu području u svrhu različitu od one zbog koje podnosi zahtjev za prihvat“.

50.

Kao prvo, tu odredbu treba usko tumačiti. Naime, ona nadležnom tijelu omogućuje da odbije zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu i time državljaninu treće zemlje odbije ulazak i boravak na državnom području države članice domaćina u svrhu studija iako je utvrđeno da taj zahtjev nema ni jedan od nedostataka navedenih u članku 20. stavku 1. Direktive 2016/801, odnosno da ispunjava uvjete prihvatljivosti koji se zahtijevaju člancima 7. i 11. te direktive, da su dokumenti i informacije na kojima se navedeni zahtjev temelji vjerodostojni i točni te, ovisno o slučaju, da je subjekt domaćin o kojem je riječ dobio suglasnost.

51.

Usko tumačenje članka 20. stavka 2. točke (f) Direktive 2016/801 nalaže se tim više što je razlog za odbijanje zahtjeva za prihvat naveden u toj odredbi ujedno razlog za povlačenje ili odbijanje produljenja odobrenja dodijeljenog studentu, u skladu s člankom 21. stavkom 1. točkom (d) te direktive, kao i razlog za odbijanje zahtjeva za mobilnost koji taj student podnese drugoj državi članici, u skladu s člankom 31. stavkom 7. točkom (b) navedene direktive. U tim okolnostima, takav razlog može imati još teže posljedice, koje se ne tiču samo podnositelja zahtjeva nego i članova njegove obitelji ( 18 ).

52.

Kao drugo, iz teksta članka 20. stavka 2. točke (f) Direktive 2016/801 proizlazi da se on odnosi na situaciju u kojoj bi dozvola boravka ili viza imala „svrhu različitu” od one zbog koje se traži. Zakonodavac Unije svrhu boravka utvrđuje kao osnovni uvjet, što je u skladu sa „specifičn[om] prirod[om] boravka svake kategorije državljana trećih zemalja” obuhvaćene tom direktivom ( 19 ).

53.

Kad je riječ o „studentskoj” dozvoli boravka ili vizi, svrha boravka proizlazi iz definicije pojma „student”, navedene u članku 3. točki 3. Direktive 2016/801, na temelju koje je student „državljanin treće zemlje koji je primljen na visoko učilište i kojemu je odobren prihvat na državnom području države članice kako bi, obavljajući to kao svoju glavnu djelatnost, redovito studirao te stekao visokoškolsku kvalifikaciju koju dotična država članica priznaje” ( 20 ).

54.

Prema tome, suprotno onomu što tvrdi žaliteljica iz glavnog postupka, državljanin treće zemlje koji je primljen na visoko učilište, ali čiji zahtjev za prihvat nadležno tijelo još razmatra, nema svojstvo „studenta” u smislu članka 3. točke 3. te direktive.

55.

Naime, iz te definicije, a osobito upotrebe sastavnog veznika „i”, proizlazi da svojstvo „studenta” zahtijeva ispunjenje dvaju kumulativnih uvjeta, odnosno, s jedne strane, da je državljanin treće zemlje primljen na visoko učilište i, s druge strane, da mu je odobren prihvat na državnom području države članice, i to radi redovitog studiranja, kao njegove glavne djelatnosti, na visokom učilištu na kojem je redovito upisan. Kao što je to na raspravi naglasila belgijska vlada, ta je svrha izražena i u članku 11. stavku 1. točki (a) Direktive 2016/801, kojim se zahtijeva da je taj državljanin primljen na visoko učilište „radi studiranja”. S obzirom na navedenu definiciju, čini mi se da nadležno tijelo države članice stoga može odbiti zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu na temelju članka 20. stavka 2. točke (f) te direktive kada utvrdi da bi boravak navedenog državljanina imao neku drugu svrhu.

56.

Do takve situacije može doći nenamjernom pogreškom. To može biti slučaj kada nadležno tijelo utvrdi da državljanin treće zemlje namjerava obavljati gospodarsku aktivnost u okolnostima koje mu ne omogućuju „slobodno vrijeme” za to – u skladu s izrazom upotrijebljenim u članku 24. te direktive ( 21 ), čime boravak gubi svoj cilj i osnovnu svrhu.

57.

Takva situacija može biti i rezultat namjernog pokušaja zlouporabe postupka. U tom je slučaju nadležno tijelo prevareno u pogledu stvarne svrhe boravka namjerom subjekta domaćina ili državljanina treće zemlje da počini zlouporabu ili prijevaru ( 22 ). Tako bi zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu taj državljanin mogao podnijeti samo u svrhu zlouporabe mogućnosti uspostavljenih pravom Unije u korist stranih studenata, ostvarivanja prava i prednosti povezanih sa statusom studenta ( 23 ), izbjegavanja primjene uvjeta ulaska i boravka koji bi se inače na njega primjenjivali ili pak ostanka u državi članici. Stoga je cilj članka 20. stavka 2. točke (f) Direktive 2016/801 sprečavanje situacija u kojima se utvrđuje da bi pravo na boravak ili „studentska” viza bili zlouporabljeni, ostavljajući državama članicama sredstva za njihovo otkrivanje, poput mjera koje one mogu poduzeti u svojim veleposlanstvima ili konzulatima kako bi se otkrile i spriječile zlouporabe prava na spajanje obitelji, primjerice sklapanjem brakova iz koristi ( 24 ).

58.

To tumačenje članka 20. stavka 2. točke (f) Direktive 2016/801 potvrđuje uvodna izjava 41. te direktive, u kojoj se navodi da bi, „[u] slučaju sumnje u razloge zahtjeva za prihvat, države članice trebale […] moći provoditi odgovarajuće provjere ili zahtijevati dokaze kako bi u svakom pojedinačnom slučaju procijenile namjeravan[i] […] studij [ili] osposobljavanje [podnositelja zahtjeva] […] te bi trebale biti u mogućnosti boriti se protiv zlouporabe i nepravilne uporabe postupka utvrđenog u [navedenoj direktivi]” ( 25 ).

59.

Kao treće, upotreba kondicionala („boravio bi”) u članku 20. stavku 2. točki (f) Direktive 2016/801 omogućuje da se pobliže odredi priroda ocjene koju treba provesti nadležno tijelo. Riječ je o ocjeni ex ante, s obzirom na to da to tijelo treba utvrditi, u hipotetskoj situaciji, namjere podnositelja zahtjeva u pogledu cilja i svrhe boravka ( 26 ).

60.

Ta se ocjena stoga razlikuje od one koju navedeno tijelo treba provesti u skladu s člankom 21. stavkom 1. točkom (d) Direktive 2016/801. Na temelju te odredbe, to tijelo treba povući ili odbiti produljiti prethodno dodijeljeno odobrenje ako utvrdi da „svrha boravka državljanina treće zemlje ne odgovara svrhama za koje je boravak državljaninu treće zemlje dopušten” ( 27 ). U tom slučaju, objektivne okolnosti, kao što su činjenica da taj državljanin nije započeo studij o kojem je riječ, da ga je prekinuo ili je od njega prijevremeno odustao, ili pak činjenica da obavlja gospodarsku aktivnost u većem broju sati nego što je dopušteno, da boravi daleko od mjesta studija, pa i na državnom području druge države članice u kojoj nema pravo mobilnosti unutar EU‑a, materijalna su utvrđenja na temelju kojih se mogu lakše utvrditi cilj i svrha boravka navedenog državljanina i, konkretno, slučajevi zlouporabe postupka. Do takvih je utvrđenja teže doći kada je zahtjev podnesen dok državljanin treće zemlje još boravi izvan državnog područja države članice o kojoj je riječ.

61.

U tom pogledu, budući da u članku 20. stavku 2. točki (f) Direktive 2016/801 o tome nema riječi, dokazivanje je slobodno. Zakonodavac Unije ne utvrđuje nikakve posebne zahtjeve u pogledu oblika dokazivanja, a u uvodnoj izjavi 41. te direktive navodi da bi države članice trebale moći provoditi „odgovarajuće provjere” i zahtijevati „dokaze” ( 28 ) kako bi, u svakom pojedinačnom slučaju, procijenile studij ili osposobljavanje koje državljanin treće zemlje namjerava pohađati te rizik od zlouporabe ili nepravilne uporabe. Usto, iz teksta tog članka proizlazi da razlozi na kojima nadležno tijelo temelji svoju odluku trebaju biti „objektivni i ozbiljni” ( 29 ), što podrazumijeva da ono raspolaže detaljno opisanim i čvrstim razlozima, utvrđenima pojedinačnim ispitivanjem zahtjeva, koji opravdavaju njegovo odbijanje.

62.

Navest ću dvije napomene u pogledu tih naznaka koje proizlaze iz teksta.

63.

Prva se odnosi na teret dokazivanja. Prema mojem mišljenju, nije dovoljno da nadležno tijelo sumnja u cilj i svrhu zahtjeva za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu. Čini mi se, suprotno tomu, da mora biti uvjereno da studiranje na visokom učilištu navedenom u tom zahtjevu nije ni cilj ni svrha boravka. Ta se ocjena mora temeljiti na skupu indicija, i objektivnih i subjektivnih, te može zahtijevati suradnju svih dionika o kojima je riječ, ne samo podnositelja zahtjeva, diplomatskih misija, veleposlanstava ili konzulata (ovisno o uređenju nacionalnih tijela o kojima je riječ), nego i visokih učilišta, pa čak i službi za imigraciju. Namjera državljanina treće zemlje subjektivni je element koji će se načelno utvrditi na temelju objektivnih kriterija, kao što su njegov upis na visoko učilište, nastali troškovi studija, znanje jezika države članice domaćina, zakonitost prethodnih boravaka u državi članici Unije. Određene države članice posebnu pozornost u tom kontekstu mogu pridavati dosljednosti studijskog plana podnositelja zahtjeva. U Francuskoj, egipatski državljani uz zahtjev moraju podnijeti obrazloženi plan, koji je „dosljedan te se, u mjeri u kojoj je to moguće, nadovezuje na prethodno obrazovanje” ( 30 ). U Belgiji, kao što to proizlazi iz dokumenata priloženih očitovanjima žaliteljice iz glavnog postupka, kao i iz naznaka koje je na raspravi dala belgijska vlada, zahtjev za prihvat koji se podnosi konzularnim tijelima u Kamerunu sadržava upitnik i popraćen je razgovorom koji državljaninu treće zemlje treba omogućiti da dokaže da doista ima namjeru u Belgiji boraviti u svojstvu studenta ( 31 ). U tim se slučajevima dosljednost studijskog plana ocjenjuje s obzirom na kompetencije koje je državljanin treće zemlje stekao, osobito tijekom svojeg obrazovnog puta, te s obzirom na njegova očekivanja i profesionalne ambicije. Taj državljanin također ima mogućnost objasniti ili opravdati svoj studijski plan ili plan osposobljavanja na razgovoru sa savjetnikom za usmjeravanje.

64.

Na raspravi se posebna pozornost obratila na relevantnost uzimanja u obzir dosljednosti studijskog plana državljanina treće zemlje u okviru otkrivanja i sprečavanja zlouporabe postupka. Naime, iako je zakonodavac Unije taj element izričito naveo u uvodnoj izjavi 15. Direktive 2004/114, nije ga preuzeo u uvodnoj izjavi 41. Direktive 2016/801, dajući prednost općenitijem tekstu u kojem je naglasak stavljen na „studij [ili] osposobljavanje” koje državljanin treće zemlje namjerava pohađati. Prema mojem mišljenju, ništa ne sprečava nadležno tijelo da uzme u obzir dosljednost studijskog plana tog državljanina, ali pod uvjetom da je ta ocjena pojedinačna i da je provodi kvalificirano osoblje, razborito i u suradnji s navedenim državljaninom. Također mi se čini bitno u obzir uzeti situacije u kojima se državljanin treće zemlje možda odlučio za nekonvencionalni obrazovni put ili je razmišljao o promjeni usmjerenja. Stoga je dosljednost studijskog plana element koji nadležno tijelo može uzeti u obzir, ali čija će važnost ovisiti o okolnostima pojedinačnog slučaja.

65.

U ovom slučaju, iz dokumenata priloženih očitovanjima žaliteljice iz glavnog postupka proizlazi da su belgijska konzularna tijela tomu dala iznimnu važnost. Naime, na temelju odgovora koje je dala u upitniku priloženom njezinu zahtjevu za prihvat i nakon njezina razgovora sa savjetnikom za usmjeravanje, ta su tijela smatrala da je njezin studijski plan „očito nedosljedan” ne samo u pogledu njezina obrazovnog puta nego i njezina karijernog plana. Zaključila su da zahtjev treba odbiti s obrazloženjem da je to pokušaj zlouporabe postupka za izdavanje „studentskih” viza u svrhu migracije ( 32 ). Ovdje ću samo pojasniti da država članica, prema mojem mišljenju, može odbiti zahtjev za prihvat zbog toga što je studijski plan državljanina treće zemlje nedosljedan samo pod uvjetom, s jedne strane, da podnositelju zahtjeva omogući da taj plan izloži i opravda pred kvalificiranim osobljem i, s druge strane, da su te nedosljednosti očite.

66.

Druga napomena koju želim iznijeti odnosi se na prenošenje članka 20. stavka 2. točke (f) Direktive 2016/801 u nacionalni pravni poredak. Ništa ne obvezuje državu članicu da, u svojem zakonu o prenošenju, navede razloge na temelju kojih se može utvrditi da bi državljanin treće zemlje boravio na njezinu području u svrhu različitu od one zbog koje podnosi zahtjev za prihvat. Ti razlozi ovise o ocjeni pojedinačnog slučaja i takav bi popis razloga mogao lišiti nadležno tijelo njegove margine prosudbe. Međutim, to je tijelo dužno, u skladu s člankom 34. stavkom 4. te direktive, u pisanom obliku dostaviti razlog zbog kojeg je zahtjev odbijen, čime se državljaninu treće zemlje omogućuje da istakne sve okolnosti kojima se dokazuje vjerodostojnost ili dosljednost njegova studijskog plana u okviru pravnog lijeka koji može podnijeti u skladu sa stavkom 5. tog članka.

67.

U zaključku ove tekstualne analize smatram da nadležno tijelo države članice može odbiti zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu na temelju članka 20. stavka 2. točke (f) Direktive 2016/801 samo ako utvrdi, nakon pojedinačne ocjene zahtjeva i na temelju dokaza ili ozbiljnih i objektivnih razloga, da ni cilj ni osnovna svrha boravka državljanina treće zemlje nije redovito studiranje, kao njegova glavna djelatnost, radi stjecanja visokoškolske kvalifikacije koju ta država priznaje. U okviru tog ispitivanja, ništa ne sprečava nadležno tijelo da u obzir uzme dosljednost studijskog plana.

68.

Sustavna i teleološka analiza Direktive 2016/801 potvrđuju to tumačenje.

69.

Kad je riječ, kao prvo, o sustavnoj analizi Direktive 2016/801, takvo tumačenje, prema mojem mišljenju, omogućuje osiguranje poštovanja načela proporcionalnosti i temeljnih prava osobe o kojoj je riječ.

70.

Naime, iz uvodne izjave 61. te direktive proizlazi da odluka o odbijanju zahtjeva za prihvat mora poštovati temeljna prava te osobe, kako su ona zajamčena Poveljom, među kojima je i pravo na obrazovanje.

71.

Usto, u članku 20. stavku 4. navedene direktive navodi se da „države članice u svakoj odluci o odbijanju zahtjeva uzimaju u obzir posebne okolnosti slučaja i poštuju načelo proporcionalnosti”. To podrazumijeva da nadležno tijelo, prije nego što donese odluku o zahtjevu, provede pojedinačno ispitivanje zahtjeva u okviru kojeg mora iscrpno ocijeniti i objektivne i subjektivne elemente kojima raspolaže i uzeti u obzir, na uravnotežen i razuman način, sve interese o kojima je riječ ( 33 ).

72.

Načelo proporcionalnosti opće je načelo prava Unije koje je obvezujuće za države članice kada provode to pravo ( 34 ). Stoga, iako je borba protiv prijevara legitiman cilj koji opravdava provjere i, ovisno o slučaju, odbijanje zahtjeva, podsjećam na to da, u slučaju kao što je ovaj, državljanin treće zemlje ispunjava i opće i posebne uvjete prihvatljivosti koji se zahtijevaju člancima 7. i 11. Direktive 2016/801. To podrazumijeva da je primljen na visoko učilište i da je, ovisno o slučaju, podnio dokaz o uplati naknade. Slijedom navedenog, tom državljaninu može biti odbijen zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu i stoga može biti lišen mogućnosti studiranja na visokom učilištu na koje je upisan. U tim okolnostima, osim u situacijama u kojima postoji očita zlouporaba prava, bitno je, prema mojem mišljenju, da nadležno tijelo ocijeni u svakom slučaju zasebno je li odbijanje zahtjeva neproporcionalno i mogu li se time ugroziti neka od temeljnih prava zajamčenih Poveljom.

73.

Kao drugo, kad je riječ o teleološkoj analizi Direktive 2016/801, odluka kojom nadležno tijelo države članice odbije zahtjev za prihvat u svrhu studija, s obrazloženjem da državljanin treće zemlje ne bi boravio na državnom području kako bi, obavljajući to kao svoju glavnu djelatnost, redovito studirao te stekao visokoškolsku kvalifikaciju koju dotična država članica priznaje, pridonosi ostvarenju ciljeva te direktive.

74.

Prije svega, cilj je Direktive 2016/801 utvrditi uvjete ulaska i boravka više kategorija državljana trećih zemalja i na području države članice domaćina i na području drugih država članica, pri čemu su ti uvjeti utvrđeni ovisno o specifičnoj prirodi boravka svake od tih kategorija.

75.

Kad je riječ o boravku u svrhu studija, cilj je Direktive 2016/801 promicati Europu kao svjetsko središte izvrsnosti za studiranje poboljšanjem i pojednostavnjenjem „uvjeta za ulazak i boravak onih koji u te svrhe žele doći u Uniju” ( 35 ). Usto, iz uvodnih izjava 15. i 44. te direktive proizlazi da joj je cilj olakšati mobilnost studenata unutar EU‑a kako bi se europsko visoko obrazovanje učinilo privlačnim i konkurentnim. U tu je svrhu cilj navedene direktive uspostaviti, u skladu s njezinim uvodnim izjavama 44. i 48., „poseban program mobilnosti” za studente unutar EU‑a s neovisnim pravilima o ulasku i boravku u svrhu studija u državama članicama koje nisu država članica domaćin. Tako se odobrenjem boravka koje je izdala država članica domaćin državljanima trećih zemalja daje pravo na ulazak i boravak na području druge države članice kako bi ondje proveli dio svojeg studija tijekom razdoblja od najviše 360 dana, u skladu s odredbama kojima se uređuje mobilnost u članku 31. navedene direktive.

76.

Zatim, cilj je Direktive 2016/801, u skladu s njezinim člankom 1., utvrditi prava državljana trećih zemalja u svrhu studija i na području države članice domaćina i na području drugih država članica. Iz uvodne izjave 54. te direktive proizlazi da bi se njome prava tih državljana trebala uskladiti s pravima koja uživaju državljani dotične države članice, pa stoga odobrenje boravka omogućuje studentu da uživa jednakost postupanja u skladu s uvjetima predviđenima u članku 22. stavku 3. navedene direktive.

77.

Naime, odluka kojom nadležno tijelo odbije zahtjev za prihvat u svrhu studija, s obrazloženjem da državljanin treće zemlje ne bi boravio na području države članice kako bi, obavljajući to kao svoju glavnu djelatnost, redovito studirao te stekao visokoškolsku kvalifikaciju koju ta država priznaje, omogućuje da se spriječe situacije u kojima bi se na tog državljanina bez legitimnog razloga primjenjivali pojednostavnjeni uvjeti ulaska i boravka te bi on dobio status studenta i široka prava povezana s tim statusom. Takva odluka također omogućuje jamčenje specifičnosti uvjeta ulaska i boravka različitih kategorija državljana trećih zemalja, na kojoj se temelji Direktiva 2016/801, te sprečavanje toga da određeni državljani trećih zemalja izbjegnu primjenu uvjeta za izdavanje dozvole boravka koji bi se na njih inače primjenjivali.

78.

Naposljetku, s obzirom na široka prava povezana sa „studentskom” dozvolom boravka ili vizom, članak 20. stavak 2. točka (f) te direktive trebao bi državama članicama omogućiti da se učinkovito bore protiv prijevare ili zlouporabe prava nudeći im mogućnost da odbiju prihvat kada se utvrdi da ga podnositelj zahtjeva traži kako bi počinio zlouporabu ili prijevaru. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, nitko ne može zahtijevati stjecanje ili zadržavanje stečenih prava s pomoću prijevare, bilo da je tu prijevaru počinila osoba koja uživa ta prava ili da je ta osoba o njoj imala saznanja ( 36 ).

79.

S obzirom na sva ta razmatranja, predlažem Sudu da presudi da članak 20. stavak 2. točku (f) Direktive 2016/801 treba tumačiti na način da nadležno tijelo države članice zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu može odbiti samo ako ima dokaze ili ozbiljne i objektivne razloge na temelju kojih se može utvrditi da ni cilj ni osnovna svrha boravka državljanina treće zemlje na državnom području nije redovito studiranje, kao njegova glavna djelatnost, radi stjecanja visokoškolske kvalifikacije koju ta država priznaje. Odluci o odbijanju takvog zahtjeva mora prethoditi njegovo pojedinačno ispitivanje u okviru kojeg se namjera državljanina treće zemlje da studira na državnom području mora ocijeniti na temelju i objektivnih i subjektivnih elemenata, među kojima može biti i dosljednost njegova studijskog plana.

80.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud, u biti, je li, s obzirom na članak 288. UFEU‑a, članke 14. i 52. Povelje, članke 3., 5., 7., 11., 20., 34., 35. i 40. i uvodne izjave 2. i 60. Direktive 2016/801 te načela pravne sigurnosti i transparentnosti, država članica koja namjerava odbiti zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu zbog razloga navedenog u članku 20. stavku 2. točki (f) te direktive dužna u svojem nacionalnom pravu izričito predvidjeti takvu mogućnost i, ovisno o slučaju, razloge na temelju kojih može utvrditi da bi državljanin treće zemlje boravio na njezinu području u svrhu različitu od one zbog koje podnosi zahtjev za prihvat.

81.

To se pitanje postavlja jer, za razliku od trenutačnog belgijskog zakonodavstva kojim se članak 20. stavak 2. točka (f) Direktive 2016/801 formalno prenosi na način da se predviđa da ministar nadležan za područje ulaska na državno područje, boravka, nastanjenja i udaljavanja stranaca ili njegov zamjenik može odbiti zahtjev ako postoje „dokazi ili ozbiljni i objektivni razlozi na temelju kojih se može utvrditi da svrha boravka nije studiranje”, to nije bio slučaj kad je riječ o zakonodavstvu primjenjivom na činjenice iz glavnog postupka ( 37 ).

82.

Svoju ću analizu započeti pojašnjenjem da su razlozi za odbijanje zahtjeva predviđeni člankom 20. stavkom 2. Direktive 2016/801 fakultativni za države članice. Tom se direktivom stoga nalaže samo određeni stupanj usklađivanja kad je riječ o uvjetima ulaska i boravka kategorija državljana trećih zemalja obuhvaćenih područjem njezine primjene jer je prenošenje te odredbe u nacionalne pravne poretke prepušteno diskreciji svake države članice. One su slobodne samostalno odlučiti o njihovu prenošenju ovisno o političkim, pravnim, gospodarskim ili pak socijalnim razmatranjima. Stoga se čini da određene države članice, koje se ubrajaju u najizloženije opasnosti od zlouporabe postupka za izdavanje „studentskih” viza, temeljitije ispituju zahtjeve koje podnose državljani određenih trećih zemalja ili koji se odnose na studij na točno određenim visokim učilištima ( 38 ).

83.

Međutim, činjenica da je članak 20. stavak 2. Direktive 2016/801 fakultativna odredba ipak ne znači da države članice imaju potpunu slobodu u pogledu njegove provedbe kako bi odbile, ovisno o svojoj dobroj volji, boravak državljana trećih zemalja koji su obuhvaćeni područjem primjene te odredbe.

84.

Kao prvo, države članice dužne su izvršavati svoju ovlast u skladu s općim načelima prava Unije, među kojima je i načelo pravne sigurnosti ( 39 ). Sud je tako nedavno podsjetio na to da prenošenje u nacionalno pravo odredbi prava Unije zahtijeva da se te odredbe provedu odredbama koje imaju potrebnu specifičnost, preciznost i jasnoću kako bi se ispunio zahtjev pravne sigurnosti ( 40 ). Tim se načelom osigurava predvidljivost situacija i pravnih odnosa koji proizlaze iz prava Unije i ono zahtijeva da svaki akt uprave koji proizvodi pravne učinke bude jasan i precizan kako bi zainteresirane osobe nedvosmisleno mogle znati svoja prava i obveze i posljedično se ponašati u skladu s njima. Taj se zahtjev osobito nalaže kada akt o kojem je riječ može imati nepovoljne učinke na zainteresirane osobe ( 41 ).

85.

Kad je riječ, konkretno, o članku 20. stavku 2. točki (f) Direktive 2016/801, ako se pokaže da država članica nije poštovala navedeno načelo, nadležno tijelo te države ne može se pozvati na tu odredbu kako bi odbilo zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu.

86.

Kao drugo, iz sudske prakse Suda proizlazi da se države članice slobodom koju imaju moraju koristiti na način kojim se poštuju uvjeti koje je utvrdio zakonodavac Unije i kojim se ne ugrožava ni cilj Direktive 2016/801 ni njezin koristan učinak ( 42 ).

87.

Naime, donošenjem Direktive 2016/801 zakonodavac Unije namjeravao je ispraviti nedostatke sustava prethodno uspostavljenog Direktivom 2004/114 i poboljšati ga kako bi se „osigurala veća transparentnost i pravna sigurnost […] za različite kategorije državljana trećih zemalja koji dolaze u Uniju”, kao što je to izričito navedeno u uvodnoj izjavi 2. Direktive 2016/801 ( 43 ). U tom pogledu, člankom 35. te direktive, nedvosmisleno naslovljenim „Transparentnost i pristup informacijama”, od država članica se zahtijeva da podnositeljima zahtjeva pruže informacije o uvjetima ulaska i boravka, uključujući prava, obveze i postupovne zaštitne mjere obuhvaćene navedenom direktivom. U tom kontekstu, čini mi se bitnim da državljanin treće zemlje koji podnosi zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu koja ispunjava zahtijevane uvjete prihvatljivosti treba biti obaviješten o tome da taj zahtjev, neovisno o tome je li podnesen u dobroj ili lošoj vjeri, može biti odbijen ako njegov boravak ima neku drugu svrhu.

88.

Slijedom navedenog, i načelo pravne sigurnosti i načelo transparentnosti zahtijevaju da država članica koja se namjerava pozvati na odredbe navedene u članku 20. stavku 2. točki (f) Direktive 2016/801 izričito predvidi, u jasnom, preciznom i predvidljivom zakonskom okviru, da može odbiti zahtjev za prihvat zbog toga što ima dokaze ili ozbiljne i objektivne razloge na temelju kojih se može utvrditi da bi državljanin treće zemlje boravio na njezinu području u svrhu različitu od one zbog koje podnosi zahtjev za prihvat.

89.

Međutim, zbog razloga navedenih u točki 66. ovog mišljenja, prenošenje tog članka državu članicu ne obvezuje da navede te razloge.

90.

Sada valja ispitati je li članak 20. stavak 2. točka (f) Direktive 2016/801 prenesen u tekst koji je bio na snazi u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka.

91.

Belgijska je vlada na raspravi priznala da nije bilo pozitivnog akta prenošenja te odredbe. Ona je u tom pogledu naglasila, i to u skladu sa svojim pisanim očitovanjima, da se članak 58. Zakona od 15. prosinca 1980. može smatrati postojećom nacionalnom odredbom kojom se osiguravalo dostatno prenošenje prava Unije u nacionalno pravo ( 44 ). Također je nesporno da taj tekst ne sadržava nikakvo upućivanje na Direktivu 2016/801 i da se uz njega ne navodi takvo upućivanje, što je protivno odredbama navedenima u članku 40. stavku 1. drugom podstavku te direktive.

92.

Člankom 58. Zakona od 15. prosinca 1980. određuje se da „[k]ad stranac koji želi studirati ili pohađati pripremnu godinu na visokom učilištu u Belgiji podnese belgijskoj diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu zahtjev za odobrenje boravka u Kraljevini duljeg od tri mjeseca” ( 45 ), to odobrenje treba dodijeliti ako državljanin treće zemlje nije obuhvaćen jednim od slučajeva predviđenih u članku 3. prvom stavku točkama 5. do 8. i ako je podnio potvrdu koju je izdalo učilište, dokaz da ima dostatna sredstva za život, liječničku potvrdu i potvrdu o nekažnjavanju za teža ili lakša kaznena djela općeg kaznenog prava.

93.

Iz tog članka jasno proizlazi da se odobrenje boravka može odbiti ako državljanin treće zemlje ne ispunjava neke od općih i posebnih uvjeta prihvatljivosti zahtjeva sadržanih u člancima 7. i 11. Direktive 2016/801.

94.

Međutim, člankom 58. Zakona od 15. prosinca 1980. ne propisuje se izričito da se „studentska” viza može odbiti u slučaju da se utvrdi, na temelju dokaza ili ozbiljnih i objektivnih razloga, da svrha boravka državljanina treće zemlje nije studiranje u Belgiji. Okolnost koja se navodi u toj nacionalnoj odredbi da zahtjev podnosi stranac koji „želi studirati na visokom učilištu u Belgiji” Conseil du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima) tumači na način da ona podrazumijeva ispitivanje želje državljanina treće zemlje da studira na visokom učilištu. Riječ je o sastavnom elementu zahtjeva, tako da je Belgijska Država ovlaštena odbiti zahtjev ako se pokaže da taj državljanin nema takvu namjeru. Međutim, ne smatram da se takva okolnost može shvatiti kao upućivanje na razlog za odbijanje zahtjeva za prihvat predviđen u članku 20. stavku 2. točki (f) Direktive 2016/801 niti se može tumačiti na način da se time jamči prenošenje te odredbe u skladu s prethodno navedenim zahtjevima jasnoće, preciznosti i predvidljivosti.

95.

Slijedom navedenog, smatram da se člankom 58. Zakona od 15. prosinca 1980., u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, ne osigurava prenošenje članka 20. stavka 2. točke (f) Direktive 2016/801 pod uvjetima kojima se poštuju načela pravne sigurnosti i transparentnosti.

96.

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud, u biti, treba li članak 34. stavak 5. Direktive 2016/801, u vezi s člankom 47. Povelje, tumačiti na način da se njime od država članica zahtijeva da upravnom ili sudskom tijelu koje odlučuje o pravnom lijeku podnesenom protiv odluke kojom se odbija zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu daju ovlast da izmijeni tu odluku i da svojom ocjenom zamijeni ocjenu nadležnog tijela koje ju je donijelo ( 46 ).

97.

Člankom 34. stavkom 5. prvom rečenicom Direktive 2016/801 podnositeljima zahtjeva izričito se daje mogućnost da odluku kojom se odbija zahtjev za prihvat pravno osporavaju u državi članici o kojoj je riječ „u skladu s nacionalnim pravom”. Ipak, ta direktiva ne sadržava nijednu odredbu o, s jedne strane, opsegu i načinima podnošenja pravnog lijeka, osobito rokovima u kojima se mora podnijeti i o njemu odlučiti, i ovlastima koje u tu svrhu ima upravno ili sudsko tijelo koje odlučuje o pravnom lijeku te, s druge strane, učincima poništenja odluke koju je donijelo nadležno tijelo, osobito pitanju o tome koji rok ima za donošenje nove odluke. Slijedom navedenog, države članice imaju veliku marginu prosudbe. Zakonodavac Unije u članku 34. stavku 5. drugoj rečenici navedene direktive samo pojašnjava da nadležna tijela države članice o kojoj je riječ u pisanoj obavijesti trebaju navesti sud ili upravno tijelo kojem se može podnijeti žalba te rok za podnošenje žalbe.

98.

Opseg članka 34. stavka 5. prve rečenice Direktive 2016/801 Sud je tumačio u presudi od 10. ožujka 2021., Konsul Rzeczypospolitej Polskiej w N. ( 47 ), koja se odnosi na odbijanje poljskog konzularnog tijela da državljaninu treće zemlje izda „studentsku” vizu. Sud je utvrdio da je zakonodavac Unije, u skladu s načelom postupovne autonomije, državama članicama prepustio odluku o vrsti i konkretnim podrobnim pravilima u pogledu pravnih lijekova kojima raspolažu podnositelji zahtjeva za vize za dugotrajni boravak koje su obuhvaćene tom direktivom. Stoga države članice mogu dodijeliti ovlast poništenja ili izmjene upravnom ili sudskom tijelu pred kojim je pokrenut postupak. Usporedna analiza različitih nacionalnih zakonodavstava u tom je pogledu pokazala da su države članice primijenile vrlo raznolika postupovna rješenja ovisno o svojim pravnim tradicijama ( 48 ).

99.

Međutim, u skladu sa svojom ustaljenom sudskom praksom, Sud je podsjetio na to da značajke postupka podnošenja pravnog lijeka iz članka 34. stavka 5. Direktive 2016/801 trebaju biti utvrđene, s jedne strane, u skladu s člankom 47. Povelje, kojim se države članice obvezuje da osiguraju djelotvornu sudsku zaštitu pojedinačnih prava koja proizlaze iz pravnog poretka Unije ( 49 ) te, s druge strane, s načelom ekvivalentnosti (postupovna pravila ne smiju biti nepovoljnija od onih koja uređuju slične situacije podvrgnute nacionalnom pravu) i s načelom djelotvornosti (postupovna pravila ne smiju u praksi onemogućiti ili pretjerano otežati korištenje pravima dodijeljenima pravom Unije) ( 50 ).

100.

U glavnom se predmetu postavlja samo pitanje o poštovanju članka 47. Povelje i načela djelotvornosti.

101.

Kad je riječ o ovom predmetu, valja istaknuti tri aspekta.

102.

Prvi se aspekt odnosi na postojanje prava na pravni lijek. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se belgijskim zakonodavstvom predviđa pravo na pravni lijek protiv odluka kojima se odbija zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu. To se pravo na pravni lijek ostvaruje pred Conseilom du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima) koji je u skladu s člankom 39/1 stavkom 1. Zakona od 15. prosinca 1980. upravni sud koji je jedini nadležan za odlučivanje o pravnim lijekovima podnesenima protiv pojedinačnih odluka donesenih u skladu sa zakonima o ulasku na državno područje, boravku, nastanjenju i udaljavanju stranaca.

103.

Drugi se aspekt odnosi na opseg ovlasti upravnog ili sudskog tijela koje odlučuje o pravnom lijeku. Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava, u tom pogledu, da je na temelju članka 39/2 stavka 2. tog zakona Conseil du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima) nadležan za poništenje odluke kojom se odbija zahtjev za „studentsku” vizu. Međutim, on ne navodi u kojoj mjeri nadležno tijelo mora poštovati tu presudu.

104.

Treći aspekt odnosi se na rokove za donošenje presude. Iako sud koji je uputio zahtjev u svojem zahtjevu za prethodnu odluku ne upućuje na te rokove, ipak se čini, s obzirom na sudsku praksu Suda, da su oni od posebne važnosti kada su ovlasti upravnog ili sudskog tijela koje odlučuje o pravnom lijeku ograničene na ovlast poništenja, kao što je to slučaj u Belgiji ( 51 ). Pojašnjavam, slijedom navedenog, da je na temelju članka 39/82 stavaka 1. i 4. Zakona od 15. prosinca 1980. Conseil du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima) ovlašten naložiti odgodu izvršenja odluke protiv koje je podnesen pravni lijek i, u tu svrhu, odlučuje o takvom zahtjevu u roku od 30 dana ( 52 ). Ako se odgoda odredi, o tužbi za poništenje odlučuje se u roku od četiri mjeseca od objave odluke.

105.

Svoju ću analizu započeti ispitivanjem uvjeta koji se odnosi na jamstvo djelotvorne sudske zaštite propisano člankom 47. Povelje.

106.

Presude od 25. srpnja 2018., Alheto ( 53 ), od 29. srpnja 2019., Torubarov ( 54 ), i od 19. ožujka 2020., Bevándorlási és Menekültügyi Hivatal ( 55 ), koje se odnose na ocjenu zakonitosti odluka o priznavanju međunarodne zaštite, sadržavaju, naime, korisna pojašnjenja u kontekstu nacionalnih propisa kojima se nadležnom upravnom ili sudskom tijelu dodjeljuje samo ovlast poništenja, isključujući pritom ovlast izmjene.

107.

Takvi propisi sami po sebi ne povređuju zahtjev za djelotvornu sudsku zaštitu. Međutim, Sud smatra da svaka država članica mora urediti svoje nacionalno pravo na način da, nakon poništenja prvotne odluke i u slučaju vraćanja predmeta nadležnom tijelu, to tijelo donosi novu odluku, s jedne strane, u kratkom roku i, s druge strane, u skladu s ocjenama iz presude kojom se prethodna odluka poništava ( 56 ). Sud svoje rasuđivanje temelji na trima glavnim razmatranjima: nužnosti osiguranja što je moguće bržeg rješavanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, potrebi za osiguranjem korisnog učinka odredbi kojima se utvrđuje postojanje prava na pravni lijek i, naposljetku, nužnosti da se zajamči djelotvoran pravni lijek u skladu s člankom 47. Povelje.

108.

Zbog razloga koji se razlikuju od onih na temelju kojih se donosi odluka o priznavanju međunarodne zaštite, odluka koja se odnosi na izdavanje „studentske” dozvole boravka ili vize mora biti donesena u što kraćem roku, kako bi se državljaninu treće zemlje omogućilo da započne studijsku godinu na visokom učilištu na koje je redovito upisan i kojem je platio naknadu.

109.

Već je u okviru Direktive 2004/114 zakonodavac Unije naglasio da svaku odluku o zahtjevu za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu treba donijeti „u roku koji neće otežati nastavak relevantnih studija, ostavljajući nadležnim tijelima dovoljno vremena za obradu zahtjeva” ( 57 ).

110.

Cilj je donošenja Direktive 2016/801 bio poboljšati i olakšati uvjete ulaska i boravka državljana trećih zemalja koji žele doći u Europu kako bi u njoj studirali, zajamčiti brzo odvijanje postupka njihova prihvata i ojačati njihova postupovna prava ( 58 ). Ti ciljevi zahtijevaju da se državljaninu treće zemlje koji ispunjava materijalne uvjete potrebne za dobivanje „studentske” dozvole boravka ili vize ta dozvola ili viza izda u roku koji mu omogućuje da iskoristi prava i prednosti povezane s tim statusom.

111.

Tako iz članka 34. stavka 1. Direktive 2016/801 proizlazi da nadležna tijela trebaju donijeti odluku što je prije moguće, ali najkasnije 90 dana od dana podnošenja potpunog zahtjeva. Važnost rokova također je izražena, s jedne strane, u uvodnoj izjavi 42. te direktive, u kojoj zakonodavac Unije ustraje na tomu da podnositelj zahtjeva dostavi potrebne dodatne informacije u „razum[nom] rok[u]”, te, s druge strane, u uvodnoj izjavi 43. navedene direktive, u kojoj se nadležnim tijelima preporučuje da podnositelja zahtjeva o odluci obavijeste u pisanom obliku „što je moguće ranije”.

112.

Taj zahtjev brzine svojstven je specifičnoj prirodi „studentskog” boravka predviđenog Direktivom 2016/801 za državljane trećih zemalja.

113.

Priroda tog boravka podrazumijeva da državljanin treće zemlje postupa sa svom potrebnom dužnom pažnjom kako bi u razumnom roku podnio zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu te ga po potrebi dopunio, ovisno o rasporedu koji donosi svako visoko učilište o kojem je riječ. Ona podrazumijeva da država članica treba moći donijeti konačnu odluku, po potrebi nakon što upravno ili sudsko tijelo poništi prvotnu odluku, prije početka akademske godine, i to na način da se tom državljaninu da dovoljno vremena za poduzimanje drugih koraka koji se zahtijevaju za njegov ulazak i boravak na državnom području države članice domaćina, osobito ako boravi izvan tog područja.

114.

Slijedom navedenog, iako države članice mogu, kao što se čini da je to u ovom slučaju tako u belgijskom pravu, dodijeliti ovlast poništenja upravnom ili sudskom tijelu koje odlučuje o pravnom lijeku podnesenom protiv takve odluke, isključujući pritom ovlast izmjene, postupak podnošenja pravnog lijeka ipak mora ispuniti zahtjev brzine, i to na način da se državljanima trećih zemalja jamči ne samo djelotvoran pravni lijek u skladu s člankom 47. Povelje nego i puna djelotvornost prava koja imaju na temelju Direktive 2016/801. Ne čini mi se da je taj zahtjev brzine nespojiv s prirodom ispitivanja koje zahtijeva podnošenje zahtjeva za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu, s obzirom na to da ispitivanje, prema mojem mišljenju, ne uključuje složene činjenične ocjene.

115.

Iz toga proizlazi, prema mojem mišljenju, da bi svaka država članica stoga trebala urediti svoje nacionalno pravo na način da, nakon poništenja prvotne odluke i u slučaju vraćanja predmeta nadležnom tijelu, to tijelo donosi novu odluku koja je u skladu s ocjenama iz presude kojom se prethodna odluka poništava i koja se, usto, donosi prije početka akademske godine na visokom učilištu na koje je državljanin treće zemlje redovito upisan.

116.

Dodajem da bi države članice, prilikom utvrđivanja tih postupovnih pravila, posebnu pozornost trebale obratiti na situaciju podnositelja zahtjeva koji svoje zahtjeve podnose dok borave izvan državnog područja države članice o kojoj je riječ – na način da im se omogući da djelotvorno ostvaruju pravo na podnošenje pravnog lijeka – i na situaciju onih koji, iako se nalaze na državnom području te države, imaju dozvolu boravka ili vizu koja ubrzo istječe.

117.

S obzirom na sva ta razmatranja, predlažem Sudu da presudi da članak 34. stavak 5. Direktive 2016/801, u vezi s člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da država članica upravnom ili sudskom tijelu koje odlučuje o pravnom lijeku podnesenom protiv odluke kojom se odbija zahtjev za „studentsku” dozvolu boravka ili vizu dodijeli ovlast poništenja, isključujući pritom ovlast izmjene, pod uvjetom da nadležno tijelo novu odluku donese prije početka akademske godine na visokom učilištu na koje je državljanin treće zemlje redovito upisan.

118.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Conseil d’État (Državno vijeće, Belgija) odgovori na sljedeći način: