–

za OSTP Italy Srl, R. Dominici, A. Macchi, F. Munari i S. Pedemonte, avvocati,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju P. Gentilija, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, F. Clotuche‑Duvieusart i F. Moro, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 43. do 45. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1. i ispravci SL 2013., L 287, str. 90., SL 2015., L 70, str. 64., SL 2016., L 267, str. 2., SL 2018., L 294, str. 44., SL 2022., L 43, str. 93. i SL 2023./90151, L; u daljnjem tekstu: Carinski zakonik Unije).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, društva OSTP Italy Srl (u daljnjem tekstu: društvo OSTP) i, s druge strane, Agenzie delle Dogane e dei Monopoli, Ufficio delle Dogane di Genova 1 (Agencija za carine i monopole, Carinski ured u Genovi 1, Italija), Agenzie delle Dogane e dei Monopoli, Ufficio delle Dogane di Genova 2 (Agencija za carine i monopole, Carinski ured u Genovi 2, Italija) (u daljnjem tekstu zajedno: Agencija za carine i monopole) i Agenzie delle Entrate – Riscossione – Genova (Porezna uprava – naplata poreza, Genova, Italija) (u daljnjem tekstu: porezna uprava), u vezi s naplatom potraživanja koje se odnosi na tradicionalna vlastita sredstva Europske unije i koje je poništeno odlukom nacionalnog suda, protiv koje je podnesena žalba po kojoj je postupak u tijeku.

3

U članku 43. Carinskog zakonika Unije, naslovljenom „Odluke koje donose pravosudna tijela”, određuje se:

„Članci 44. i 45. ne primjenjuju se na žalbe koje se podnose u svrhu poništavanja, opoziva ili izmjene odluke koja se odnosi na primjenu carinskog zakonodavstva, a koju donose pravosudna tijela ili carinska tijela koja djeluju kao pravosudna tijela.”

4

U članku 44. tog zakonika, naslovljenom „Pravo žalbe”, propisuje se:

„1.   Svaka osoba ima pravo na žalbu protiv svih odluka koje donesu carinska tijela i koje se odnose na primjenu carinskog zakonodavstva, koje se te osobe tiču izravno i pojedinačno.

Svaka osoba koja je podnijela zahtjev carinskim tijelima za [donošenje odluke], a nije [primila takvu odluku] u roku navedenom u članku 22. stavku 3., također ima pravo ostvariti svoje pravo na žalbu.

2.   Pravo na žalbu može se ostvariti u najmanje dva koraka:

3.   Žalba se ulaže u državi članici u kojoj je odluka donesena ili zatražena.

4.   Države članice osiguravaju da žalbeni postupak omogućuje brzu potvrdu ili ispravak odluka koje donose carinska tijela.”

5

U članku 45. tog zakonika, naslovljenom „Suspenzija [izvršenja]”, određuje se:

„1.   Podnošenje žalbe ne suspendira [izvršenje] osporavane odluke.

2.   Međutim, carinska tijela suspendiraju [izvršenje] takve odluke u cijelosti ili djelomično ako imaju dobar razlog vjerovati da osporavana odluka nije u skladu s carinskim zakonodavstvom ili da postoji opasnost od nepopravljive štete za dotičnu osobu.

3.   U slučajevima iz stavka 2., ako je učinak osporavane odluke takav da su uvozne ili izvozne carine dospjele, suspenzija [izvršenja] te odluke uvjetovana je polaganjem osiguranja, osim ako se na temelju dokumentirane procjene utvrdi da bi takvo osiguranje moglo uzrokovati ozbiljne gospodarske ili socijalne poteškoće za dužnika.”

6

U stavku 1. prvom podstavku članka 90. tog zakonika, naslovljenog „Obvezno osiguranje”, propisuje se:

„Ako je polaganje osiguranja obvezno, carinska tijela određuju iznos takvog osiguranja na razini koja je jednaka točnom iznosu uvozne ili izvozne carine koja odgovara carinskom dugu i ostalim davanjima, ako se takav iznos može utvrditi sa sigurnošću u vrijeme kada se zahtijeva osiguranje.”

7

U članku 98. Carinskog zakonika Unije, naslovljenom „Vraćanje osiguranja”, određuje se:

„1.   Carinska tijela vraćaju osiguranje odmah čim se carinski dug [za koji je ono položeno] ili obveze za ostala davanja ugase ili ne mogu više nastati.

2.   Ako se carinski dug ili obveza za ostala davanja ugasi za dio, ili može nastati samo u vezi s dijelom iznosa koji je bio osiguran, odgovarajući se dio osiguranja vraća u skladu sa zahtjevom dotične osobe, osim ako dotični iznos ne opravdava takvu radnju.”

8

U stavku 1. članka 124. tog zakonika, naslovljenog „Gašenje”, navodi se:

„Ne dovodeći u pitanje važeće odredbe koje se odnose na ne[…]naplatu iznosa uvozne ili izvozne carine koji odgovara carinskom dugu u slučaju sudski utvrđene nesposobnosti plaćanja dužnika, uvozni ili izvozni carinski dug gasi se na jedan od sljedećih načina:

[…]

[…]

[…]”

9

U stavku 1. članka 2. Uredbe Vijeća (EU, Euratom) br. 609/2014 od 26. svibnja 2014. o metodama i postupku za stavljanje na raspolaganje tradicionalnih vlastitih sredstava i vlastitih sredstava koja se temelje na PDV‑u i BND‑u te o mjerama za zadovoljavanje potreba za gotovinom (SL 2014., L 168, str. 39.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EU, Euratom) 2016/804 od 17. svibnja 2016. (SL 2016., L 132, str. 85.; u daljnjem tekstu: Uredba br. 609/2014), naslovljenog „Datum [utvrđivanja] tradicionalnih vlastitih sredstava”, određuje se:

„Za potrebe primjene ove Uredbe, pravo Unije na tradicionalna vlastita sredstva iz članka 2. stavka 1. točke (a) Odluke [Vijeća] 2014/335/EU, Euratom [od 26. svibnja 2014. o sustavu vlastitih sredstava Europske unije (SL 2014., L 168, str. 105.)] utvrđuje se čim su ispunjeni uvjeti predviđeni carinskim propisima o knjiženju prava […] i o obavješćivanju dužnika.”

10

U stavcima 1. i 2. članka 13. Uredbe br. 609/2014, naslovljenog „Nenaplativi iznosi”, propisuje se:

„1.   Države članice poduzimaju sve potrebne mjere kako bi osigurale da iznos prava utvrđenih na temelju članka 2. ove Uredbe bude stavljen na raspolaganje [Europskoj k]omisiji na način utvrđen ovom Uredbom.

2.   Države članice oslobađaju se obveze stavljanja na raspolaganje Komisiji iznosa koji su jednaki pravima utvrđenim[a] u članku 2. koji se pokažu nenaplativim[a] zbog nekog od sljedećih razloga:

Države članice mogu biti oslobođene obveze stavljanja na raspolaganje Komisiji iznosa koji su jednaki pravima utvrđenima u skladu s člankom 2. kada se ta prava pokažu nenaplativima zbog odgađanja knjiženja na račune ili obavijesti o carinskom dugu kako se ne bi ugrozila kaznena istraga koja utječe na financijske interese Unije.

Iznosi utvrđenih prava proglašavaju se nenaplativima odlukom nadležnoga upravnog tijela koje utvrdi da se njihov povrat ne može osigurati.

Iznosi utvrđenih prava smatraju se nenaplativima najkasnije nakon razdoblja od pet godina od dana utvrđivanja iznosa u skladu s člankom 2. ili, u slučaju upravnog ili sudskog žalbenog postupka, kada je konačna odluka donesena, priopćena ili objavljena.

[…]”

11

Odlukom 2014/335 stavljena je izvan snage i zamijenjena Odluka Vijeća 2007/436/EZ, Euratom od 7. lipnja 2007. o sustavu vlastitih sredstava Europskih zajednica (SL 2007., L 163, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 15., str. 141.).

12

U članku 2. stavku 1. točki (a) Odluke 2014/335, u kojem je preuzet tekst članka 2. stavka 1. točke (a) Odluke 2007/436, određuje se:

„Sljedeći prihodi čine vlastita sredstva unesena u proračun Unije:

[…]”

13

U članku 47. decreta legislativo n. 546 – Disposizioni sul processo tributario in attuazione della delega al Governo contenuta nell’art. 30 della legge 30 dicembre 1991., n. 413 (Zakonodavna uredba br. 546 o odredbama koje se odnose na porezni postupak na temelju ovlasti delegirane vladi u skladu s člankom 30. Zakona br. 413 od 30. prosinca 1991.) od 31. prosinca 1992. (GURI br. 9 od 13. siječnja 1993., redovni dodatak br. 8; u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 546/1992) u biti se propisuje to da žalitelj, u slučaju osporavanja akta poreznog tijela koji mu može nanijeti tešku i nepopravljivu štetu, može zahtijevati privremenu suspenziju izvršenja navedenog akta do ispitivanja merituma žalbe.

14

U članku 67.-bis te zakonodavne uredbe, koji se odnosi na privremeno izvršenje, propisuje se da su presude poreznih sudova izvršne.

15

U članku 68. navedene zakonodavne uredbe, naslovljenom „Plaćanje poreza tijekom postupka”, određuje se:

„1.   Čak i odstupanjem od onoga što je propisano u pojedinim poreznim zakonima, u slučajevima u kojima je predviđeno obročno ubiranje poreza koji je predmet postupka pred [poreznim] sudovima, porez, zajedno s pripadajućim kamatama utvrđenima u poreznim zakonima, valja platiti:

U slučajevima iz prethodnih podstavaka već plaćeni iznosi u svakom se slučaju odbijaju od iznosa koje treba platiti.

2.   U slučaju prihvaćanja žalbe, porez koji je plaćen protivno onome što je odlučeno u presudi Commissionea tributaria provinciale [(općinski porezni sud)] i pripadajuće kamate utvrđene u poreznim zakonima moraju se vratiti po službenoj dužnosti u roku od 90 dana od dana dostave presude. U slučaju neizvršenja povrata, porezni obveznik može zahtijevati izvršenje u skladu s člankom 70. pred Comissioneom tributaria provinciale [(općinski porezni sud)] ili, ako je protiv presude podnesena žalba u kasnijim fazama postupka, pred Commissioneom tributaria regionale [(okružni porezni sud)].

3.   […]

3.-bis Plaćanje, do donošenja presude, tradicionalnih vlastitih sredstava iz članka 2. stavka 1. točke (a) Odluke [2007/436] i poreza na dodanu vrijednost naplaćenog pri uvozu i dalje je uređeno Uredbom Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. [o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.)], kako je izmijenjena [Carinskim zakonikom Unije], kao i drugim relevantnim odredbama Europske unije u tom području.”

16

U članku 69. Zakonodavne uredbe br. 546/1992, naslovljenom „Izvršenje presuda kojima se nalaže plaćanje u korist poreznog obveznika”, navodi se:

„1.   Presude kojima se nalaže plaćanje iznosa u korist poreznog obveznika i presude donesene povodom žalbe protiv rješenja o katastarskim transakcijama navedenima u članku 2. stavku 2. neposredno su izvršne. Međutim, kada je riječ o iznosima višim od deset tisuća eura, ne uključujući troškove, sud može uvjetovati plaćanje polaganjem jamstva, uzimajući u obzir i uvjete solventnosti podnositelja zahtjeva.

[…]

4.   Iznosi dugovani nakon donošenja presude moraju se platiti u roku od 90 dana od dana dostave presude odnosno od dana polaganja osiguranja iz stavka 2., ako se ono može zahtijevati.

5.   U slučaju neizvršenja presude, porezni obveznik može zahtijevati izvršenje u skladu s člankom 70. pred Comissioneom tributaria provinciale [(općinski porezni sud)] ili, ako je protiv presude podnesena žalba u kasnijim fazama postupka, pred Commissioneom tributaria regionale [(okružni porezni sud)].”

17

Agencija za carine i monopole, Carinski ured u Genovi 2, dostavila je 9. listopada 2019. društvu OSTP dodatna i ispravljena rješenja o utvrđenju obveze koja se odnose na antidampinške pristojbe na uvoz čeličnih cijevi podrijetlom iz trećih zemalja, među ostalim, zbog toga što su te cijevi prijavljene kao uvezene iz Indije, iako zapravo potječu iz Kine. Nakon tih rješenja sljedećeg su dana dostavljene odluke o izricanju sankcija društvu OSTP.

18

Agencija za carine i monopole, Ured u Genovi 1, također je, zbog istog razloga, društvu OSTP dostavila ispravljeno rješenje o utvrđenju obveze, nakon kojeg je uslijedila odluka kojom su mu izrečene sankcije.

19

Sud koji je uputio zahtjev je presudama od 17. i 19. svibnja 2021. u cijelosti poništio sva rješenja o utvrđenju obveze i sve sankcije.

20

Agencija za carine i monopole podnijela je žalbu protiv tih presuda Corteu di giustizia tributaria di secondo grado della Liguria (prije Commissione tributaria regionale della Liguria) (Drugostupanjski porezni sud, prije Okružni porezni sud Ligurije, Italija), koji nije formalno donio odluku o suspenziji izvršenja navedenih presuda.

21

Porezna uprava dostavila je 26. siječnja 2022. društvu OSTP prethodnu obavijest o upisu hipoteke u kojoj ga je upozorila na to da će, u slučaju neplaćanja iznosa navedenih u rješenjima o utvrđenju obveze, izvršiti upis hipoteke na njegovim nekretninama u vrijednosti dvostruko većoj od iznosa duga.

22

Društvo OSTP pobijalo je tu obavijest pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdeći da, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom u području naplate carinskih pristojbi i davanja, nakon što prvostupanjski sud u cijelosti ili djelomično prihvati žalbu protiv rješenja o utvrđenju obveze više nije moguće potraživati iznose čija se naplata zahtijeva na temelju tog rješenja.

23

Agencija za carine i monopole uključila se u taj drugi postupak. Ona tvrdi da postupak valja obustaviti jer je društvo OSTP u međuvremenu u cijelosti podmirilo iznose iz poništenih rješenja o utvrđenju obveze, što je dovelo do nestanka spora.

24

Podredno, Agencija za carine i monopole poziva se na rješenje Cortea suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) br. 22012 od 13. listopada 2020. u potporu stajalištu koje zastupa porezna uprava.

25

U tom je rješenju Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) istaknuo u biti da se, na temelju članka 45. Carinskog zakonika Unije, podnošenjem pravnog lijeka u upravnom ili sudskom postupku ne suspendira izvršnost odluke koja se odnosi na primjenu carinskog zakonodavstva i da se, u skladu s člankom 98. tog zakonika, osiguranje položeno za carinski dug ne može osloboditi ako taj dug, među ostalim, nije ugašen.

26

Taj je sud iz navedenog najprije zaključio da mjere koje je poduzela carinska uprava treba smatrati neposredno izvršnima, zatim, da zaštitu poreznog obveznika od moguće nepopravljivosti štete koja može nastati zbog nezakonitosti rješenja o utvrđenju obveze treba smatrati osiguranom time što je moguće podnijeti zahtjev za otpust carina, zahtjev za suspenziju izvršenja ispravljenog rješenja odnosno, tijekom postupka, zahtjev za suspenziju izvršenja rješenja o utvrđenju obveze i, naposljetku, da odluka pravosudnog tijela koja nije konačna, a povoljna je za poreznog obveznika, ne podrazumijeva njegovo pravo na povrat već plaćenih carina, s obzirom na to da plaćeni iznosi ostaju kao osiguranje za plaćanje carinskog duga do njegova konačnog gašenja.

27

S obzirom na te elemente, kao i obvezu država članica na koju je Sud podsjetio u presudi od 11. srpnja 2019.Komisija/Italija (Vlastita sredstva – Naplata carinskog duga) (C‑304/18, EU:C:2019:601) da, kada mjera upravnog tijela nije suspendirana na temelju carinskih propisa, pravodobno djeluju kako bi osigurale vlastita sredstva Unije, navedeni je sud zaključio da se „u području carina naplaćenih na granicama, koje predstavljaju vlastita sredstva [Unije], presuda koja nije konačna i kojom se predviđa povrat, u korist poreznog obveznika, carina za koje se smatralo da nisu dugovane ne može smatrati neposredno izvršnom na temelju članka 69. stavka 1. Zakonodavne uredbe br. 546/1992 […], [jer ta] odredba [nije u skladu] s Carinskim zakonikom [Unije]”.

28

S tim u vezi sud koji je uputio zahtjev dvoji isključivo o tome može li se, u biti, iz članka 45. tog zakonika, odnosno iz njegovih članaka 43. i 44., stvarno zaključiti da države članice ne moraju priznati neposrednu izvršnost prvostupanjskih presuda kojima su poništena rješenja o utvrđenju obveze koja se odnose na tradicionalna vlastita sredstva Unije. Konkretno, sud koji je uputio zahtjev pita se je li takvo rješenje protivno pravu na žalbu iz članka 44. tog zakonika u vezi s načelom djelotvorne sudske zaštite utvrđenim u članku 19. UEU‑a i članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, koje obvezuje države članice da predvide suspenziju izvršenja svake upravne odluke koju je poništio prvostupanjski sud, i to kako bi pravni lijekovi koji su predviđeni u nacionalnom zakonodavstvu stvarno koristili pojedincima.

29

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da, iako je društvo OSTP u konačnici podmirilo potraživane iznose, on mora otkloniti navedene dvojbe jer, s jedne strane, nije isključeno da je to društvo tako postupilo zbog straha od upisa hipoteke, u vrijednosti dvostruko većoj od potraživanih iznosa i jer, s druge strane, pitanje osnovanosti tvrdnji Agencije za carine i monopole utječe na pitanje raspodjele troškova postupka, o kojem se on još treba izjasniti.

30

U tim je okolnostima Corte di giustizia tributaria di primo grado di Genova (prije Commissione tributaria provinciale di Genova) (Prvostupanjski porezni sud u Genovi, prije Općinski porezni sud u Genovi, Italija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Mogu li se članci 43. [do] 45. [Carinskog zakonika Unije] tumačiti na način da isključuju usklađenost s pravom [Unije] nacionalnog propisa kojim se predviđa neposredna izvršnost prvostupanjskih presuda nacionalnih sudova koje mogu dovesti do toga da se u cijelosti ili djelomično ponište rješenja o utvrđenju obveze koja se odnose na tradicionalna vlastita sredstva [Unije]?”

31

Talijanska vlada tvrdi da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten jer je glavni postupak postao bespredmetan nakon što je žalitelj podmirio potraživane iznose i jer je sud koji je uputio zahtjev u njemu naveo da svoje pitanje postavlja pod pretpostavkom da porezni obveznik još nije platio te iznose.

32

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u okviru postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnom razdvajanju funkcija između nacionalnih sudova i Suda, nacionalni sud jedini ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice glavnog postupka te tumačiti i primijeniti nacionalno pravo. Isto je tako isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji sâm snosi odgovornost za sudsku odluku koju mora donijeti da, ovisno o pojedinostima predmeta, ocijeni kako nužnost tako i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Stoga, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno obvezan donijeti odluku (presude od 7. kolovoza 2018., Banco Santander i Escobedo Cortés, C‑96/16 i C‑94/17, EU:C:2018:643, t. 50. i od 24. studenoga 2022., Varhoven administrativen sad (Stavljanje izvan snage pobijane odredbe),C‑289/21, EU:C:2022:920, t. 24.).

33

Iz toga slijedi da se pretpostavka relevantnosti koja vrijedi za prethodna pitanja koja postavljaju nacionalni sudovi može oboriti samo u iznimnim slučajevima (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2005., Pupino,C‑105/03, EU:C:2005:386, t. 30.). Na taj način, Sud može odbiti odgovoriti na prethodno pitanje nacionalnog suda samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja (presuda od 24. srpnja 2023., Lin,C‑107/23 PPU, EU:C:2023:606, t. 62.).

34

Točno je da se u ovom slučaju iz informacija sadržanih u zahtjevu za prethodnu odluku može zaključiti da je žalitelj u glavnom postupku podmirenjem potraživanih iznosa otklonio prijetnju upisa hipoteke na svojim nekretninama. Međutim, postavljeno pitanje i dalje je relevantno s obzirom na to da se, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, žalitelj u glavnom postupku može, ovisno o odgovoru Suda, usprotiviti, kao što je to učinio u glavnom predmetu, mjerama čiji je cilj naplata iznosa koji se ne mogu potraživati i istaknuti svoje pravo na povrat već plaćenih iznosa. Nadalje, taj sud navodi da mu je odgovor na prethodno pitanje koje je postavio potreban kako bi odlučio, u skladu s nacionalnim pravom, o raspodjeli troškova, koja ovisi o osnovanosti žalbe.

35

Budući da, među ostalim, taj sud još nije odlučio o osnovanosti zahtjeva u glavnom postupku, nije očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku odnosno da je izneseni problem hipotetski (vidjeti po analogiji presudu od 28. studenoga 2018., Amt Azienda Trasporti e Mobilità i dr., C‑328/17, EU:C:2018:958, t. 35. do 38.).

36

Ta ocjena nije dovedena u pitanje tvrdnjom talijanske vlade prema kojoj je sud koji je uputio zahtjev u njemu naveo da svoje pitanje postavlja pod pretpostavkom da porezni obveznik još nije platio te iznose. Naime, takav navod nije vidljiv u zahtjevu za prethodnu odluku. Točno je da je sud koji je uputio zahtjev u njemu naveo „slučajeve u kojima porezni obveznik još nije platio”, ali to je učinio samo da bi uputio na stajalište Agencije za carine i monopole u vezi s rješenjem Cortea suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud), smatrajući da se tim stajalištem „prošir[uje] pravno načelo koje je [taj sud] izrazio i na slučaj u kojem porezni obveznik još nije platio”.

37

Budući da Sud usto raspolaže svim činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na postavljeno pitanje, zahtjev za prethodnu odluku valja proglasiti dopuštenim.

38

Uvodno, nesporno je da su dvojbe koje je izrazio sud koji je uputio zahtjev povezane s tumačenjem koje je prihvatio Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) u rješenju br. 22012 od 13. listopada 2020. Naime, potonji je sud u tom rješenju odbio primijeniti članak 69. stavak 1. Zakonodavne uredbe br. 546/1992, kojim se predviđa neposredna izvršnost presuda kojima se nalaže plaćanje iznosa u korist poreznog obveznika, uz obrazloženje, u biti, da članak 45. Carinskog zakonika Unije zahtijeva da se suspendira izvršenje svake prvostupanjske presude kojom se poništavaju rješenja o utvrđenju obveze koja se odnose na tradicionalna vlastita sredstva Unije, sve dok ta presuda ne postane konačna. Sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome je li tumačenje koje je prihvatio Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) u skladu s člankom 45. Carinskog zakonika Unije u vezi s njegovim člankom 43.

39

Prema tome, svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 43. do 45. Carinskog zakonika Unije tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa neposredna izvršnost prvostupanjskih presuda koje još nisu postale konačne, a u pitanju su tradicionalna vlastita sredstva Unije.

40

Uvodno se može istaknuti to da ni članak 44. ni članak 45. Carinskog zakonika Unije ne mogu biti relevantni za ocjenu usklađenosti s pravom Unije nacionalnog zakonodavstva kojim se predviđa neposredna izvršnost prvostupanjskih presuda, uključujući i one čiji je učinak cjelovito ili djelomično poništenje rješenjâ o utvrđenju obveze koja se odnose na tradicionalna vlastita sredstva Unije.

41

Naime, u članku 43. navedenog zakonika izričito se navodi to da se njegovi članci 44. i 45. ne primjenjuju na žalbe koje se podnose u svrhu poništavanja, opoziva ili izmjene odluke koja se odnosi na primjenu carinskog zakonodavstva, a koju donose pravosudna tijela. Stoga, iako se u članku 44. stavku 2. tog zakonika predviđa slučaj u kojem se pravo na žalbu – za koje se u toj odredbi predviđa da ga treba moći ostvariti u dva koraka – ostvaruje uzastopno pred dvama sudskim tijelima, pravilo iz članka 45. stavka 1. Carinskog zakonika Unije, prema kojem podnošenje žalbe ne suspendira izvršenje osporavane odluke, vrijedi samo u odnosu na žalbe podnesene protiv odluka carinskih tijela o primjeni carinskog zakonodavstva, ali ne i protiv sudskih odluka o takvim žalbama.

42

Budući da pitanje neposredne izvršnosti prvostupanjskih presuda kao i pravno uređenje žalbe ne ulaze u područje primjene članaka 44. i 45. Carinskog zakonika Unije, tim se odredbama ne može protiviti nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa neposredna izvršnost prvostupanjskih presuda koje još nisu postale konačne niti te odredbe zahtijevaju da se u nacionalnom zakonodavstvu predvidi neposredna izvršnost takvih presuda.

43

To tumačenje nije dovedeno u pitanje obvezom država članica, na koju talijanska vlada upućuje u svojim podnescima, da na temelju članka 13. Uredbe br. 609/2014 u vezi s Odlukom 2014/335 Europskoj komisiji stave na raspolaganje iznose koji odgovaraju pravima Unije na tradicionalna vlastita sredstva.

44

Točno je da na temelju članka 45. stavka 1. Carinskog zakonika Unije podnošenje žalbe ne suspendira izvršenje, tako da u slučaju osporavanja ispravljenog rješenja o utvrđenju obveze porezni obveznik u pravilu već podmiri potraživane iznose prije donošenja odluke o njegovoj žalbi u prvom stupnju ili, u najmanju ruku – ako mu carinska tijela odobre suspenziju izvršenja na temelju članka 45. stavka 2. tog zakonika – položi carinsko osiguranje u skladu s člankom 45. stavkom 3. navedenog zakonika. Prema tome, smatra se da država članica, u situaciji u kojoj su carinska tijela podnijela žalbu, nakon čega je ukinuta prvostupanjska presuda kojom su poništena ispravljena rješenja o utvrđenju obveze, već raspolaže iznosom koji odgovara pravima Unije na tradicionalna vlastita sredstva i koji mora staviti na raspolaganje Komisiji na temelju članka 13. Uredbe br. 609/2014 u vezi s Odlukom 2014/335.

45

Međutim, suprotno onomu što se čini da je ocijenio Corte suprema di Cassazione (Kasacijski sud) u rješenju br. 22012 od 13. listopada 2020., iz navedenog se ne može zaključiti da članak 45. stavak 1. Carinskog zakonika Unije treba tumačiti na način da postoji obveza država članica da – kako bi se Uniji osiguralo ubiranje prava utvrđenih na temelju članka 2. Uredbe br. 609/2014 – omoguće carinskim tijelima koja zakasne s naplatom potraživanja iz ispravljenog rješenja o utvrđenju obveze koje su donijela da to učine nakon donošenja prvostupanjske presude kojom se poništava navedeno rješenje, sve dok ta presuda ne postane konačna.

46

Štoviše, protivno pretpostavci na kojoj se, čini se, temelji ta ocjena, navedeno tumačenje nije nužno da bi se Uniji osiguralo ubiranje prava utvrđenih na temelju članka 2. Uredbe br. 609/2014. Naime, Sud je već bio u prilici naglasiti to da pogreške koje počine carinska tijela države članice ne oslobađaju potonju od njezine obveze da Uniji stavi na raspolaganje davanja koja je trebala utvrditi, po potrebi zajedno sa zateznim kamatama (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2019., Komisija/Italija (Vlastita sredstva – Naplata carinskog duga), C‑304/18, EU:C:2019:601, t. 61.). Jednako tako, manjak dužne pažnje carinskih tijela ne može osloboditi državu članicu te obveze.

47

Što je najvažnije, s obzirom na to da je tekst članka 43. Carinskog zakonika unije savršeno jasan i jednoznačan u pogledu neprimjenjivosti članaka 44. i 45. tog zakonika na žalbe podnesene protiv odluke koju je donijelo sudsko tijelo, ne može se tražiti nikakvo drugo tumačenje tih odredbi (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2019., Komisija/Španjolska (Vode – Ažuriranje planova upravljanja Kanarskih otoka), C‑556/18, EU:C:2019:785, t. 34.).

48

Prema tome, bez potrebe ispitivanja jesu li u ovom slučaju relevantna načela iz članka 19. UEU‑a i članka 47. Povelje o temeljnim pravima, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članke 43. do 45. Carinskog zakonika Unije treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa neposredna izvršnost prvostupanjskih presuda koje još nisu postale konačne, a u pitanju su tradicionalna vlastita sredstva Unije.

49

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deseto vijeće) odlučuje:

Članke 43. do 45. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije

treba tumačiti na način da im se:

ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa neposredna izvršnost prvostupanjskih presuda koje još nisu postale konačne, a u pitanju su tradicionalna vlastita sredstva Europske unije.