–

za Amazon Services Europe Sàrl, F. Angeloni, M. Berliri, S. Borocci, G. Gelera i F. Moretti, avvocati,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju L. Delbono i R. Guizzi, avvocati dello Stato,

–

za češku vladu, M. Smolek, T. Suchá i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za Irsku, M. Browne, Chief State Solicitor, A. Joyce i M. Tierney, u svojstvu agenata, uz asistenciju D. Fennellyja, BL,

–

za Europsku komisiju, L. Armati, M. Escobar Gómez, S. L. Kalėda i L. Malferrari, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Uredbe (EU) 2019/1150 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o promicanju pravednosti i transparentnosti za poslovne korisnike usluga internetskog posredovanja (SL 2019., L 186, str. 57.), Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) (SL 2000., L 178, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 58.), Direktive (EU) 2015/1535 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. rujna 2015. o utvrđivanju postupka pružanja informacija u području tehničkih propisa i pravila o uslugama informacijskog društva (SL 2015., L 241, str. 1.), Direktive 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu (SL 2006., L 376, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 47., str. 160.), kao i članka 56. UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Amazona Services Europe Sàrl (u daljnjem tekstu: Amazon), društva osnovanog u skladu s luksemburškim pravom i Autorite per le Garanzie nelle Comunicazioni (Regulatorno tijelo za komunikacije, Italija) (u daljnjem tekstu: AGCOM) u vezi s mjerama koje je donio AGCOM u pogledu pružateljâ usluga internetskog posredovanja.

3

Uvodne izjave 3., 7. i 51. Uredbe 2019/1150 glase:

[…]

[…]

4

U skladu s člankom 1. te uredbe:

„1.   Svrha je ove Uredbe doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta utvrđivanjem pravila kojima se osigurava da poslovni korisnici usluga internetskog posredovanja i korporativni korisnici internetskih stranica u odnosu na internetske tražilice uživaju prikladnu transparentnost, pravednost i mogućnosti djelotvorne pravne zaštite.

2.   Ova se Uredba primjenjuje na usluge internetskog posredovanja i internetske tražilice koje se pružaju ili čije se pružanje nudi poslovnim korisnicima i korporativnim korisnicima internetskih stranica koji imaju poslovni nastan ili boravište u Uniji i koji, putem tih usluga internetskog posredovanja ili internetskih tražilica, nude robu ili usluge potrošačima koji se nalaze u Uniji, neovisno o mjestu poslovnog nastana ili boravišta pružatelja tih usluga i neovisno o pravu koje je inače mjerodavno.

[…]

5.   Ovom se Uredbom ne dovodi u pitanje pravo Unije, a osobito mjerodavno pravo Unije u područjima pravosudne suradnje u građanskim stvarima, tržišnog natjecanja, zaštite podataka, zaštite poslovnih tajni, zaštite potrošača, elektroničke trgovine i financijskih usluga.”

5

Člankom 2. točkom 1. navedene uredbe predviđeno je:

„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

6

U skladu s člankom 1. Direktive 2000/31:

„1.   Ova direktiva ima za cilj doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta osiguranjem slobodnog kretanja usluga informacijskog društva između država članica.

[…]

5.   Ova Direktiva se ne odnosi na:

[…]”

7

Člankom 2. točkom (h) te direktive predviđa se:

„Za potrebe ove Direktive, sljedeći pojmovi imaju sljedeća značenja:

[…]

8

Članak 3. navedene direktive glasi:

„1.   Svaka država članica mora osigurati da usluge informacijskog društva koje pruža davatelj usluga s poslovnim nastanom na njezinom državnom području udovoljavaju onim nacionalnim odredbama te države članice koje spadaju u okvir područja koordinacije.

2.   Države članice ne mogu, zbog razloga koji spadaju u okvir područja koordinacije, ograničiti slobodu pružanja usluga informacijskog društva iz neke druge države članice.

[…]

4.   Države članice mogu poduzeti mjere za odstupanja od stavka 2. u pogledu određene usluge informacijskog društva ako su zadovoljeni sljedeći uvjeti:

9

U članku 1. stavku 1. Direktive 2006/123 predviđa se:

„Ovom direktivom određuju se opće odredbe kojima se pružateljima usluga olakšava ostvarivanje slobode poslovnog nastana te slobodno kretanje usluga uz istodobno održavanje visokog stupnja kvalitete tih usluga.”

10

U skladu s člankom 3. stavkom 1. te direktive:

„Ako su odredbe ove Direktive u suprotnosti s odredbom nekog drugog akta Zajednice koji uređuje posebne aspekte pristupa ili izvođenja uslužne djelatnosti u specifičnim sektorima ili za specifične struke, prednost ima odredba drugog akta Zajednice koja se primjenjuje na te specifične sektore ili struke. […]”

11

Članak 16. stavak 1. navedene direktive određuje:

„Države članice poštuju pravo pružatelja usluga da djeluju u državi članici u kojoj nemaju poslovni nastan.

Država članica u kojoj se pruža usluga osigurava slobodni pristup i slobodno izvođenje uslužne djelatnosti na svojem državnom području.

Države članice ne smiju uvjetovati pristup ili izvođenje uslužne djelatnosti na svojem državnom području ispunjavanjem nekog zahtjeva koji ne poštuje sljedeća načela:

12

Članak 1. stavak 1. Direktive 2015/1535 određuje:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

[…]

[…]”

13

Člankom 5. stavkom 1. prvim podstavkom te direktive predviđa se:

„Pridržavajući se članka 7., države članice Komisiji bez odlaganja dostavljaju sve nacrte tehničkih propisa, osim ako se njima u cijelosti prenosi tekst međunarodne ili europske norme, u kom su slučaju dovoljne informacije o toj normi; one Komisiji istodobno dostavljaju obrazloženje u kojemu navode razloge za donošenje tehničkog propisa, ako ti razlozi već nisu pojašnjeni u nacrtu.”

14

Članak 1. leggea n. 249 – Istituzione dell’Autorità per le garanzie nelle comunicazioni e norme sui sistemi delle telecomunicazioni e radiotelevisivo (Zakon br. 249 o osnivanju Regulatornog tijela za komunikacije i pravnim pravilima koja se odnose na telekomunikacijske i radiotelevizijske sustave) od 31. srpnja 1997. (redovni dodatak GURI‑ju br. 177. od 31. srpnja 1997.) određuje:

„[…]

29.   Na osobe koje u priopćenjima koja je zatražio [AGCOM] dostavljaju računovodstvene podatke ili činjenice koje se odnose na obavljanje njihove djelatnosti koji ne odgovaraju stvarnosti primjenjuju se kazne predviđene člankom 2621. Građanskog zakonika.

30.   Osobe koje ne dostave, u propisanim rokovima i na propisani način, dokumente, podatke i informacije koje zahtijeva [AGCOM] kaznit će se upravnom novčanom kaznom u iznosu od jednog milijuna [talijanskih lira (ITL) (oko 516 eura) do dvjesto milijuna ITL (oko 103000 eura)] koju izriče to tijelo.

[…]”

15

Zakon br. 249 od 31. srpnja 1997., kako je izmijenjen leggeom n. 178. – Bilancio di previsione dello Stato per lanno finanziario 2021 e bilancio pluriennale per il triennio 2021 – 2023 (Zakon br. 178 o okvirnom državnom proračunu za financijsku godinu 2021. i višegodišnjem proračunu za trogodišnje razdoblje 2021. – 2023.) od 30. prosinca 2020. (redovni dodatak GURI‑ju br. 322. od 30. prosinca 2020.), u članku 1. stavku 6. točki (c) podtočki 14.a predviđa:

„Odgovornosti [AGCOM‑a] utvrđene su kako slijedi:

[…]

(c) Vijeće

[…]

(14.a) osigurava primjerenu i učinkovitu provedbu Uredbe [2019/1150], osobito donošenjem smjernica, promicanjem kodeksa ponašanja i prikupljanjem relevantnih informacija”.

16

AGCOM je 25. lipnja 2013. donio Deliberu n. 397/13/CONS – Informativa economica di sistema (Odluka br. 397/13/CONS o Sustavnoj gospodarskoj izjavi, u daljnjem tekstu: Odluka br. 397/13).

17

U članku 2. stavku 1. Odluke br. 397/13 navode se kategorije osoba koje su obvezne dostaviti AGCOM‑u dokument naslovljen „Informativa economica di sistema” (Sustavna gospodarska izjava, u daljnjem tekstu: IES).

18

Člankom 6. te odluke predviđeno je:

„1.   Osobe koje za potrebe obveze iz članka 2. ove Odluke dostavljaju podatke koji ne odražavaju stvarno stanje kaznit će se u skladu s člankom 1. stavkom 29. Zakona br. [249 od 31. srpnja 1997.].

2.   Osobe koje ne ispune obvezu iz članka 2. u propisanom roku i na propisan način kaznit će se u skladu s člankom 1. stavkom 30. Zakona br. [249 od 31. srpnja 1997.].”

19

Dana 12. svibnja 2021. AGCOM je donio Deliberu n. 161/21/CONS, Modifiche alla delibera n. 397/13 del 25 giugno 2013 „Informativa Economica di Sistema” (Odluka br. 161/21/CONS o izmjenama Odluke br. 397/13 od 25. lipnja 2013. o Sustavnoj gospodarskoj izjavi) (u daljnjem tekstu: Odluka br. 161/21).

20

U skladu s preambulom Odluke br. 161/21:

„[…]

Uzimajući u obzir Uredbu 2019/1150 […]

Uzimajući u obzir Zakon [br. 178 od 30. prosinca 2020.] […]

[…]

Uzimajući u obzir da je [IES] godišnja prijava koju su komunikacijski operatori dužni [ispuniti] i koja se odnosi na osobne i gospodarske podatke o djelatnosti koju obavljaju subjekti o kojima je riječ, a čiji je cilj prikupljanje informacija koje su potrebne za ispunjavanje konkretnih pravnih obveza, među kojima su vrednovanje Sistema integrato delle comunicazioni [integrirani komunikacijski sustav (SIC)] i provjera pragova za koncentracije u okviru tog sustava, analize tržišta i mogućih vladajućih položaja ili položaja koji su u svakom slučaju štetni za pluralizam, godišnje izvješće i istrage […], te omogućivanje ažuriranja baze statističkih podataka o komunikacijskim operatorima;

Uzimajući u obzir da Zakon [br. 178 od 30. prosinca 2020.] [AGCOM‑u] dodjeljuje nove nadležnosti, povjeravajući mu zadaću da osigura „primjerenu i učinkovitu provedbu Uredbe [2019/1150], osobito donošenjem smjernica, promicanjem kodeksa ponašanja i prikupljanjem relevantnih informacija”;

[Uzimajući u obzir], stoga da je potrebno proširiti [određene] obveze dostave IES‑a na pružatelje usluga internetskog posredovanja i internetskih tražilica kako bi se godišnje prikupile relevantne informacije i provele aktivnosti kojima je cilj osigurati pravilnu i učinkovitu primjenu Uredbe 2019/1150 i izvršavanje zadaća koje su [AGCOM‑u] dodijeljene Zakonom [br. 178 od 30. prosinca 2020.];

[…]”

21

Člankom 1. stavkom 1. te odluke izmijenjen je popis iz članka 2. Odluke br. 397/13 kako bi se obveza slanja IES‑a AGCOM‑u proširila na sljedeće dvije kategorije osoba:

„[…]

(h) Pružatelji usluga internetskog posredovanja: fizičke ili pravne osobe koje, čak i ako nemaju poslovni nastan ili boravište na državnom području, pružaju ili nude pružanje usluga internetskog posredovanja, kako su definirane Uredbom 2019/1150, poslovnim korisnicima s poslovnim nastanom ili boravištem u Italiji;

(i) Pružatelji internetskih tražilica: fizičke ili pravne osobe koje, čak i ako nemaju poslovni nastan ili boravište na državnom području, pružaju ili predlažu isporuku internetskog pretraživača, kako je definiran Uredbom 2019/1150, na talijanskom jeziku ili korisnicima s poslovnim nastanom ili boravištem u Italiji.

[…]”

22

Društvo Amazon, čije se sjedište nalazi u Luksemburgu, upravlja internetskom platformom namijenjenom povezivanju prodavatelja i kupaca kako bi se između njih omogućilo sklapanje transakcija koje se odnose na prodaju robe.

23

Nakon izmjena nacionalnog pravnog okvira koje proizlaze iz Zakona br. 178 od 30. prosinca 2020. i Odluke br. 161/21, koje su donijela talijanska tijela, među ostalim, kako bi se osigurala primjena Uredbe 2019/1150, društvo Amazon, kao pružatelj usluga internetskog posredovanja, sada podliježe obvezi dostave IES‑a AGCOM‑u, dokumenta u kojem se moraju navesti podaci o gospodarskoj situaciji pružatelja.

24

Društvo Amazon je podnijelo tužbu Tribunaleu amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija), sudu koji je uputio zahtjev, među ostalim, za poništenje Odluke br. 161/21.

25

Društvo Amazon pred tim sudom tvrdi da je Odluka br. 161/2021, s obzirom na to da se njome nalaže obveza dostave IES‑a AGCOM‑u, protivna načelu slobode pružanja usluga, Uredbi 2019/1150 i većem broju direktiva.

26

U tom pogledu navedeni sud podsjeća, kao prvo, na to da je nakon donošenja Uredbe 2019/1150 talijanski zakonodavac Zakonom br. 178 od 30. prosinca 2020. izmijenio Zakon br. 249 od 31. srpnja 1997.

27

Tako je AGCOM zadužen za osiguravanje primjene Uredbe 2019/1150, osobito prikupljanjem informacija (članak 1. stavak 6. točka (c) podtočka 14.a Zakona br. 249 od 31. srpnja 1997., izmijenjenog Zakonom br. 178 od 30. prosinca 2020.).

28

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev navodi da je AGCOM Odlukom br. 161/21 izmijenio Odluku br. 397/13 kako bi uzeo u obzir mjere koje je donio talijanski zakonodavac za primjenu Uredbe 2019/1150. Slijedom toga, obveza dostave IES‑a AGCOM‑u proširena je na pružatelje usluga internetskog posredovanja i internetskih tražilica (u daljnjem tekstu: pružatelji predmetnih usluga) koji nude usluge u Italiji.

29

Taj sud pojašnjava da je slanje IES‑a prvotno bilo predviđeno za potrebe Garantea per la radiodiffusione e l’editoria (Jamstveno tijelo za radiodifuziju i nakladništvo, Italija), na temelju zakonskih odredbi koje su mu dale ovlast donošenja mjera radi utvrđivanja računovodstvenih podataka i drugih informacija koje su mu određeni subjekti morali priopćiti te da su nadležnosti tog jamstvenog tijela prenesene na AGCOM.

30

Navedeni sud smatra da je odlukom br. 161/21 AGCOM pružateljima predmetnih usluga naložio obvezu da mu proslijede važne i konkretne informacije koje se odnose na njihovu gospodarsku situaciju. Tako su, primjerice, ti pružatelji dužni priopćiti ukupne prihode od internetskih prodajnih mjesta, iznose koji se naplaćuju kao naknade za pretplate i kao troškovi upisa, članstva ili pretplate za korištenje platforme za internetsku prodaju tih pružatelja od strane korisnika s poslovnim nastanom u Italiji za nuđenje robe ili usluga potrošačima, fiksne i varijabilne naknade koje se naplaćuju od prodaja ostvarenih putem platforme za internetsku prodaju, robe ili usluga koje potrošačima nude poslovni korisnici usluga internetskog posredovanja u smislu članka 2. točke 1. Uredbe 2019/1150 (u daljnjem tekstu: poslovni korisnici) s poslovnim nastanom u Italiji, fiksne i varijabilne naknade koje plaćaju poslovni korisnici s poslovnim nastanom u Italiji za prodaju robe ili usluga koje se nude potrošačima putem internetske prodajne platforme, ostale prihode od usluga posredovanja, osim oglašavanja, koje se pružaju poslovnim korisnicima ili drugim korisnicima koji imaju poslovni nastan u Italiji i koji nude robu ili usluge potrošačima putem internetske prodajne platforme.

31

Sud koji je uputio zahtjev ističe da se nedostavljanje IES‑a AGCOM‑u ili dostavljanje netočnih podataka kažnjava sankcijama predviđenima člankom 1. stavcima 29. i 30. Zakona br. 249 od 31. srpnja 1997.

32

S obzirom na te elemente, taj sud smatra da bi obveza slanja IES‑a AGCOM‑u u više pogleda mogla biti nespojiva s pravom Unije, osobito s načelom slobodnog pružanja usluga, Uredbom 2019/1150 i nekoliko direktiva.

33

Što se tiče Uredbe 2019/1150, sud koji je uputio zahtjev smatra da ne postoji nikakva veza između poštovanja njome predviđenih obveza i informacija koje se traže u okviru IES‑a, koje se ponajprije odnose na prihode pružatelja predmetnih usluga, i nisu relevantne za osiguravanje transparentnosti i povjerenja u odnosima između tih pružatelja i poslovnih korisnika. Navedeni sud smatra da su talijanska tijela nacionalnim mjerama na temelju kojih su sada pružatelji usluga internetskog posredovanja obvezni AGCOM‑u dostavljati IES (u daljnjem tekstu: sporne nacionalne mjere) u svoj pravni poredak uvela odredbe kojima se predviđa nadzor koji se odnosi na elemente svojstvene tim pružateljima i koji se u potpunosti razlikuje od nadzora predviđenog tom uredbom, koji se pak odnosi na njihovo poštovanje obveza predviđenih navedenom uredbom.

34

Taj isti sud pojašnjava, među ostalim, da bi Odluka br. 161/21 bila nevaljana u slučaju da se informacije koje treba unijeti u IES ne smatraju relevantnima ni korisnima za pravilnu primjenu Uredbe 2019/1150 jer se Zakonom br. 178 od 30. prosinca 2020. AGCOM‑u dodjeljuje samo funkcija osiguravanja pravilne i djelotvorne primjene te uredbe, a ne ovlast donošenja drugih regulatornih akata u predmetnom sektoru.

35

Što se tiče Direktive 2015/1535, sud koji je uputio zahtjev, pozivajući se na njezine članke 1. i 5., smatra da se nacionalnim odredbama kojima se pružatelje predmetnih usluga obvezuje da AGCOM‑u dostavljaju IES konkretno uvodi opći zahtjev u pogledu pružanja usluga informacijskog društva, tako da se, s obzirom na to da nisu prethodno prijavljene Komisiji, one ne mogu primijeniti na pojedince.

36

Što se tiče načela slobodnog pružanja usluga, navedenog u članku 56. UFEU‑a i pojašnjenog u Direktivama 2000/31 i 2006/123, sud koji je uputio zahtjev ističe, s jedne strane, da članak 3. Direktive 2000/31 uspostavlja načelo prema kojem u „području koordinacije” u smislu njezina članka 2. točke (h) usluge informacijskog društva moraju podlijegati pravnom uređenju države članice u kojoj davatelj usluga ima poslovni nastan, pri čemu države članice mogu donijeti mjere koje odstupaju od tog načela samo uz poštovanje određenih, materijalnih i postupovnih uvjeta definiranih u stavku 4. navedenog članka 3. Međutim, prema mišljenju tog suda, sporne nacionalne mjere ne ispunjavaju te uvjete.

37

Sud koji je uputio zahtjev podsjeća, s druge strane, na to da, u skladu s člankom 16. Direktive 2006/123, države članice ne smiju uvjetovati pristup ili izvođenje uslužne djelatnosti na svojem državnom području ispunjavanjem nekog zahtjeva koji ne poštuje načela nediskriminacije, nužnosti i proporcionalnosti. Međutim, prema mišljenju tog suda, sporne nacionalne mjere nisu proporcionalne.

38

U tim je okolnostima Tribunale amministrativo per il Lazio (Okružni upravni sud u Laciju) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

39

Talijanska vlada osporava dopuštenost drugog pitanja jer sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da ispita relevantnost i korisnost informacija koje treba unijeti u IES s obzirom na cilj Uredbe 2019/1150, što bi potonjeg navelo da provede činjenične ocjene koje su u nadležnosti suda koji je uputio zahtjev, koji je, osim toga, propustio iznijeti zbog čega navedene informacije nisu relevantne ni korisne.

40

Valja podsjetiti na to da je u okviru postupka utvrđenog u članku 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnom razdvajanju dužnosti između nacionalnih sudova i Suda, ocjena činjenica u predmetu u nadležnosti nacionalnog suda. Međutim, da bi tom sudu dao koristan odgovor, Sud mu može, u duhu suradnje s nacionalnim sudovima, dati sve upute koje smatra potrebnima (presuda od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 30. i navedena sudska praksa).

41

Usto, iako nije na Sudu da tumači pravila nacionalnog prava države članice, on ipak može dati sudu koji je uputio zahtjev potrebna pojašnjenja u pogledu odredbi prava Unije kojima se ta pravila mogu protiviti (vidjeti u tom smislu presude od 8. studenoga 2016., Lesoochranárske zoskupenie VLK, C‑243/15, EU:C:2016:838, t. 64. i navedenu sudsku praksu i od 8. svibnja 2019., Rossato i Conservatorio di Musica F. A. Bonporti, C‑494/17, EU:C:2019:387, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

42

U ovom slučaju valja smatrati da drugo pitanje čini cjelinu s prvim pitanjem i da sud koji je uputio zahtjev tim pitanjima od Suda traži tumačenje Uredbe 2019/1150 u činjeničnom i pravnom kontekstu koji je iznio u svojem zahtjevu za prethodnu odluku.

43

Slijedom navedenog, drugo pitanje je dopušteno.

44

Svojim prvim, drugim, četvrtim i petim pitanjem, koja valja ispitati zajedno i na početku, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 56. UFEU‑a, članak 16. Direktive 2006/123 ili članak 3. Direktive 2000/31 tumačiti na način da im se protive mjere koje je donijela država članica i čija je navedena svrha osigurati primjerenu i učinkovitu primjenu Uredbe 2019/1150, na temelju kojih su, pod prijetnjom sankcija, pružatelji usluga internetskog posredovanja s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, kako bi pružali svoje usluge u prvoj državi članici, obvezni periodički tijelu te države članice dostavljati dokument koji se odnosi na njihovu gospodarsku situaciju, u kojem se moraju navesti brojne informacije posebice o pružateljevim prihodima.

45

Uvodno valja istaknuti da je, kao što to proizlazi iz članka 1. stavka 1. Direktive 2006/123, donesene na temelju članka 47. stavka 2. UEZ‑a i članka 55. UEZ‑a, čiji je tekst u biti preuzet u članku 53. stavku 1. UFEU‑a odnosno članku 62. UFEU‑a, njezin cilj, posebice, olakšati slobodno kretanje usluga. S druge strane, Direktiva 2000/31, koja je donesena na temelju članka 47. stavka 2. UEZ‑a, članka 55. UEZ‑a i članka 95. UEZ‑a, čiji je tekst u biti preuzet u članku 53. stavku 1. UFEU‑a, članku 62. i članku 114. UFEU‑a, ima za cilj, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1., doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta osiguranjem slobodnog kretanja usluga informacijskog društva između država članica.

46

Budući da se tim dvjema direktivama konkretizira slobodno pružanje usluga iz članka 56. UFEU‑a, ako se utvrdi da se jednoj od njih protive nacionalne mjere poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, prvo, drugo, četvrto i peto pitanje nije potrebno ispitati s obzirom na taj članak 56.

47

Što se tiče navedenog članka 56., kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 6. svojeg mišljenja, točno je da je on, prema sudskoj praksi, primjenjiv na mjere u području oporezivanja koje je isključeno iz područja primjene Direktive 2000/31 na temelju njezina članka 1. stavka 5. točke (a) (vidjeti, u tom smislu, presudu od 22. prosinca 2022., Airbnb Ireland i Airbnb Payments UK, C‑83/21, EU:C:2022:1018, t. 38.). Međutim, u ovom predmetu, ni sud koji je uputio zahtjev ni talijanska vlada ne tvrde da su sporne nacionalne mjere povezane s nužnošću da se osigura izvršavanje poreznih obveza.

48

Osim toga, treba podsjetiti na to da članak 3. stavak 1. Direktive 2006/123 predviđa, među ostalim, da ako su njezine odredbe u suprotnosti s odredbom nekog drugog akta Unije koji uređuje posebne aspekte pristupa ili izvođenja uslužne djelatnosti u specifičnim sektorima, prednost ima odredba tog drugog akta koja se primjenjuje na te specifične sektore.

49

Međutim, uzimajući u obzir činjenicu da se članak 3. Direktive 2000/31 odnosi na posebne aspekte pristupa djelatnosti pružanja usluge informacijskog društva i obavljanja te djelatnosti, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točkama 204. do 207. svojeg mišljenja, u slučaju da se utvrdi, s jedne strane, da su nacionalne mjere poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku obuhvaćene tom odredbom i, s druge strane, da se ona protivi navedenim mjerama, prvo, drugo, četvrto i peto pitanje nije potrebno ispitati s obzirom na Direktivu 2006/123.

50

Stoga, na prvom mjestu treba protumačiti članak 3. Direktive 2000/31.

51

U tom pogledu valja podsjetiti na to da taj članak 3. u svojem stavku 1. predviđa da svaka država članica mora osigurati da usluge informacijskog društva koje pruža davatelj usluga s poslovnim nastanom na njezinu državnom području udovoljavaju onim nacionalnim odredbama te države članice koje spadaju u okvir područja koordinacije. Stavkom 2. navedenog članka 3. određuje se da države članice ne mogu, zbog razloga koji ulaze u okvir područja koordinacije, ograničiti slobodno kretanje usluga informacijskog društva iz neke druge države članice.

52

Usto, na temelju članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31, države članice mogu – pod određenim kumulativnim uvjetima – u pogledu određene usluge informacijskog društva koja ulazi u područje koordinacije donijeti mjere kojima se odstupa od načela slobodnog kretanja usluga informacijskog društva (vidjeti, u tom smislu, presudu od 19. prosinca 2019., Airbnb Ireland, C‑390/18, EU:C:2019:1112, t. 83.).

53

Kada je riječ o „području koordinacije” iz članka 3. Direktive 2000/31, valja precizirati da se u članku 2. točki (h) te direktive taj pojam definira kao da obuhvaća zahtjeve utvrđene u pravnim sustavima država članica koji se primjenjuju na davatelje usluga informacijskog društva ili usluge informacijskog društva, bez obzira na to jesu li opće naravi ili su namijenjeni izričito njima. To se područje odnosi na zahtjeve koje davatelj mora ispuniti i koji se odnose na pristup djelatnosti pružanja usluge informacijskog društva, kao što su zahtjevi vezani za kvalifikaciju, ovlaštenje ili prijavu i obavljanje djelatnosti pružanja usluge informacijskog društva, kao što su zahtjevi koji se odnose na ponašanje davatelja usluga, kvalitetu ili sadržaj usluge.

54

Direktiva 2000/31 stoga počiva na primjeni načelâ nadzora u državi članici podrijetla i uzajamnog priznavanja, tako da su u okviru područja koordinacije definiranog u članku 2. točki (h) te direktive usluge informacijskog društva regulirane samo u državi članici na čijem državnom teritoriju pružatelji tih usluga imaju poslovni nastan (presuda od 9. studenoga 2023., Google Ireland i dr., C‑376/22, EU:C:2023:835, t. 42.).

55

Slijedom toga, s jedne strane, na svakoj je državi članici kao državi članici podrijetla usluga informacijskog društva da uredi te usluge i na toj osnovi zaštiti ciljeve od općeg interesa navedene u članku 3. stavku 4. točki (a) podtočki i. Direktive 2000/31 (presuda od 9. studenoga 2023., Google Ireland i dr., C‑376/22, EU:C:2023:835, t. 43.).

56

S druge strane, u skladu s načelom uzajamnog priznavanja, na svakoj je državi članici, kao državi članici pružanja usluga informacijskog društva, da ne ograniči slobodno kretanje tih usluga zahtijevajući poštovanje dodatnih obveza iz područja koordinacije koje je donijela (presuda od 9. studenoga 2023., Google Ireland i dr., C‑376/22, EU:C:2023:835, t. 44.).

57

Iz toga slijedi da se članku 3. Direktive 2000/31 protivi, podložno odstupanjima odobrenima u skladu s uvjetima predviđenima u stavku 4. tog članka, to da davatelj usluge informacijskog društva koji želi pružati tu uslugu u državi članici različitoj od one na čijem državnom području ima poslovni nastan podliježe zahtjevima iz područja koordinacije koje je postavila ta druga država članica.

58

U ovom slučaju nesporno je da se spornim nacionalnim mjerama – u dijelu u kojem se njima zahtijeva, pod prijetnjom sankcija, da pružatelji usluga internetskog posredovanja koji imaju poslovni nastan u drugim državama članicama, različitima od Talijanske Republike, AGCOM‑u dostavljaju IES – istima nalaže da ispune uvjete koji se u njihovoj državi članici poslovnog nastana ne zahtijevaju.

59

Isto tako, nije sporno da su te usluge obuhvaćene „uslugama informacijskog društva” iz članka 2. točke (a) Direktive 2000/31.

60

Suprotno tomu, talijanska vlada tvrdi da obveza slanja IES‑a AGCOM‑u nije obuhvaćena „područjem koordinacije” u smislu članka 2. točke (h) te direktive, s obzirom na to da joj je cilj omogućiti AGCOM‑u da od pružatelja predmetnih usluga dobije informacije koje mu omogućavaju izvršavanje njegovih nadzornih zadaća. Dakle, cilj takvih obveza nije to da pružatelji navedenih usluga dobiju odobrenje za pristup ili obavljanje uslužne djelatnosti informacijskog društva.

61

U tom pogledu, činjenica da je obveza periodičke dostave tijelu države članice informacija o gospodarskoj situaciji dotičnog poduzetnika, pod prijetnjom sankcija u slučaju njezina nepoštovanja, nametnuta u svrhu nadzora navedenog tijela nad pravilnošću obavljanja djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva, ni na koji način ne utječe na doseg navedene obveze, na temelju koje pružatelji takvih usluga koji imaju poslovni nastan u drugoj državi članici i koji žele pružati te usluge u prvoj državi članici moraju poštovati tu obvezu. Osim toga, činjenica da pružatelj usluga može de facto započeti i nastaviti pružati uslugu informacijskog društva a da ne ispuni tu obvezu ne utječe na nužnost njezina izvršavanja kako bi zakonito mogao obavljati predmetnu djelatnost.

62

Stoga, suprotno onomu što tvrdi talijanska vlada, obveza poput one da se periodički AGCOM‑u dostavlja IES predstavlja zahtjev koji se odnosi na obavljanje djelatnosti pružanja usluge informacijskog društva, tako da je ta obveza dio „područja koordinacije” u smislu članka 2. točke (h) Direktive 2000/31.

63

Stoga se članku 3. Direktive 2000/31 protive mjere koje je donijela država članica, na temelju kojih su, pod prijetnjom sankcija, pružatelji usluga internetskog posredovanja s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, kako bi pružali svoje usluge u prvoj državi članici, obvezni periodički tijelu te države članice dostavljati dokument koji se odnosi na njihovu gospodarsku situaciju, u kojem se moraju navesti brojne informacije posebice o pružateljevim prihodima, osim ako navedene mjere ispunjavaju uvjete predviđene u stavku 4. tog članka 3.

64

To se tumačenje ne može dovesti u pitanje argumentom češke vlade prema kojem se navedeni članak 3. možda ne protivi takvim mjerama, s obzirom na sudsku praksu koja se odnosi na članak 56. UFEU‑a, koja je primjenjiva po analogiji, prema kojoj nacionalno zakonodavstvo iz tog članka 56. koje se primjenjuje na sve subjekte koji obavljaju djelatnost na državnom području, koje nema za cilj utvrditi uvjete pružanja usluga poduzetnika o kojima je riječ te čiji su eventualni ograničavajući učinci na slobodno pružanje usluga previše neizvjesni i neizravni da bi se obveza koju to zakonodavstvo nameće mogla smatrati preprekom toj slobodi, nije u suprotnosti sa zabranom iz tog članka (presuda od 22. prosinca 2022., Airbnb Ireland i Airbnb Payments UK, C‑83/21, EU:C:2022:1018, t. 45. i navedena sudska praksa).

65

Naime, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točkama 166. i 167. svojeg mišljenja, s jedne strane, zahtjevi iz područja koordinacije ne mogu ispunjavati uvjete koji proizlaze iz te sudske prakse jer su oni po definiciji namijenjeni uređenju pristupa djelatnosti koja se sastoji od pružanja usluge informacijskog društva i obavljanja te djelatnosti. S druge strane, aktom sekundarnog prava zakonodavac Unije može konkretizirati temeljnu slobodu utvrđenu UFEU‑om stvarajući uvjete koji su još povoljniji za dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta od onih koji proizlaze iz primarnog prava (vidjeti, u tom smislu i po analogiji, presudu od 16. lipnja 2015., Rina Services i dr., C‑593/13, EU:C:2015:399, t. 40.).

66

Stoga valja provjeriti ispunjavaju li nacionalne mjere poput onih navedenih u točki 63. ove presude uvjete predviđene u članku 3. stavku 4. Direktive 2000/31.

67

U tu svrhu, kao prvo, valja istaknuti da, kao što to proizlazi iz samog teksta te odredbe, samo mjere poduzete „protiv određene usluge informacijskog društva” mogu biti obuhvaćene tom odredbom.

68

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je Sud u svojoj presudi od 9. studenoga 2023., Google Ireland i dr. (C‑376/22, EU:C:2023:835), presudio da članak 3. stavak 4. Direktive 2000/31 treba tumačiti na način da općenite i apstraktne mjere koje se odnose na općenito opisanu kategoriju određenih usluga informacijskog društva i koje se jednako primjenjuju na svakog pružatelja te kategorije usluga nisu obuhvaćene pojmom „mjere poduzete u pogledu određene usluge informacijskog društva” u smislu te odredbe.

69

U ovom slučaju, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, čini se da sporne nacionalne mjere imaju opći i apstraktan doseg, tako da ih se ne može kvalificirati kao „mjere poduzete protiv određene usluge informacijskog društva” u smislu članka 3. stavka 4. točke (a) Direktive 2000/31.

70

Osim toga, na temelju navedene odredbe, nacionalne mjere, kako bi se smatrale usklađenima s njome, moraju biti potrebne kako bi se zajamčile javna politika, zaštita javnog zdravlja, javna sigurnost ili zaštita potrošača.

71

Stoga valja provjeriti je li to slučaj u pogledu nacionalnih mjera donesenih s izričitim ciljem jamčenja primjene Uredbe 2019/1150.

72

U tom pogledu, treba podsjetiti da iz članka 1. stavka 5. Uredbe 2019/1150 proizlazi da se njome ne dovodi u pitanje mjerodavno pravo Unije, među ostalim, u području elektroničke trgovine.

73

Budući da Direktiva 2000/31 očito ulazi u to područje, mjere poput spornih nacionalnih mjera mogu se smatrati usklađenima s člankom 3. stavkom 4. točkom (a) te direktive, uz obrazloženje da se njima nastoji zajamčiti primjena Uredbe 2019/1150, samo ako je utvrđeno da njezin cilj odgovara jednom od ciljeva navedenih u toj odredbi.

74

Međutim, iz uvodnih izjava 7. i 51. Uredbe 2019/1150 proizlazi da je njezin cilj uspostaviti ciljani skup obveznih pravila na razini Unije kako bi se stvorilo pravedno, predvidljivo, održivo i pouzdano okruženje za internetsko poslovanje na unutarnjem tržištu. Konkretno, poslovni korisnici navedene uredbe trebali bi imati koristi od primjerene transparentnosti i učinkovitih pravnih lijekova diljem Unije kako bi se olakšale prekogranične poslovne aktivnosti unutar Unije, a time i neometano funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

75

Članak 1. stavak 1. navedene uredbe precizira da je njezina svrha doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta utvrđivanjem pravila kojima se osigurava da poslovni korisnici usluga internetskih stranica u odnosu na internetske tražilice uživaju prikladnu transparentnost, pravednost i mogućnosti djelotvorne pravne zaštite.

76

Kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 186. do 190. svojeg mišljenja, čak i pod pretpostavkom da se nacionalnim spornim mjerama nastoji zajamčiti cilj Uredbe 2019/1150, ne postoji izravna veza između, s jedne strane, tog cilja i, s druge strane, onih navedenih u članku 3. stavku 4. točki (a) podtočki i. Direktive 2000/31 te nabrojenih u točki 70. ove presude.

77

Naime, nesporno je da se cilj Uredbe 2019/1150 ne odnosi ni na javnu politiku, ni na zaštitu javnog zdravlja ni na javnu sigurnost.

78

Što se tiče zaštite potrošača, najprije valja istaknuti da ona ne obuhvaća zaštitu poduzetnika. No, Uredbom 2019/1150 utvrđuju se pravila o odnosima između pružateljâ usluga internetskog posredovanja i poslovnih korisnika.

79

Potom, iz uvodne izjave 3. Uredbe 2019/1150 proizlazi da je veza između „transparentnosti i povjerenja u poslovnim odnosima u ekonomiji internetskih platformi” i „poboljšanja povjerenja potrošača u ekonomiju internetskih platformi” samo neizravna.

80

Naposljetku, u toj se uvodnoj izjavi 3. pojašnjava da su „izravni učinci razvoja ekonomije internetskih platformi na potrošače obuhvaćeni drugim pravom Unije, osobito pravnom stečevinom u području zaštite potrošača”.

81

Valja dodati da stavak 4. članka 3. Direktive 2000/31, kao iznimku od načela nadzora u državi članici podrijetla, treba usko tumačiti (vidjeti, po analogiji, presude od 22. studenoga 2012., Probst, C‑119/12, EU:C:2012:748, t. 23. i od 21. lipnja 2022., Ligue des droits humains, C‑817/19, EU:C:2022:491, t. 70.). Posljedično, ta se iznimka ne može primijeniti na mjere koje u najboljem slučaju mogu biti samo neizravno povezane s jednim od ciljeva iz te odredbe.

82

Stoga se iz činjenice da su nacionalne mjere donesene s izričitim ciljem osiguravanja primjene Uredbe 2019/1150 ne može zaključiti da su te mjere nužne za jamčenje jednog od ciljeva navedenih u članku 3. stavku 4. točki (a) podtočki i. Direktive 2000/31.

83

Slijedom toga, mjere koje je donijela država članica na temelju kojih su, pod prijetnjom sankcija, pružatelji usluga internetskog posredovanja s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, kako bi pružali svoje usluge u prvoj državi članici, obvezni periodički tijelu te države članice dostavljati dokument koji se odnosi na njihovu gospodarsku situaciju, u kojem se moraju navesti brojne informacije posebice o pružateljevim prihodima, ne ispunjavaju uvjete predviđene u članku 3. stavku 4. točki (a) Direktive 2000/31.

84

Budući da sporne nacionalne mjere ulaze u područje koordinacije iz Direktive 2000/31 i da njezino tumačenje omogućuje davanje odgovora na prvo, drugo, četvrto i peto pitanje, kako su preoblikovana u točki 44. ove presude, nije potrebno, u skladu s razmatranjima iznesenima u točkama 45. do 49. ove presude, tumačiti i članak 56. UFEU‑a ili Direktivu 2006/123.

85

S obzirom na sve prethodno navedeno, na prvo, drugo, četvrto i peto pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. Direktive 2000/31 treba tumačiti na način da mu se protive mjere koje je donijela država članica i čija je navedena svrha osigurati primjerenu i učinkovitu primjenu Uredbe 2019/1150, na temelju kojih su, pod prijetnjom sankcija, pružatelji usluga internetskog posredovanja s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, kako bi pružali svoje usluge u prvoj državi članici, obvezni periodički tijelu te države članice dostavljati dokument koji se odnosi na njihovu gospodarsku situaciju, u kojem se moraju navesti brojne informacije posebice o pružateljevim prihodima.

86

Treće i šesto pitanje odnose se na obveze prethodnog prijavljivanja predviđene direktivama 2000/31 i 2015/1535, čije nepoštovanje dovodi do neprimjenjivosti u odnosu na pojedince mjera koje su trebale biti prijavljene, a koje to nisu bile.

87

Međutim, uzimajući u obzir odgovore na prvo, drugo, četvrto i peto pitanje, na treće i šesto pitanje nije potrebno odgovoriti.

88

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 3. Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini),

treba tumačiti na način da mu se:

protive mjere koje je donijela država članica i čija je navedena svrha osigurati primjerenu i učinkovitu primjenu Uredbe (EU) 2019/1150 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o promicanju pravednosti i transparentnosti za poslovne korisnike usluga internetskog posredovanja, na temelju kojih su, pod prijetnjom sankcija, pružatelji usluga internetskog posredovanja s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, kako bi pružali svoje usluge u prvoj državi članici, obvezni periodički tijelu te države članice dostavljati dokument koji se odnosi na njihovu gospodarsku situaciju, u kojem se moraju navesti brojne informacije posebice o pružateljevim prihodima.