–

za osobu NW, B. Pohárnok, ügyvéd,

–

za osobu PQ, A. Németh i B. Pohárnok, ügyvédek,

–

za mađarsku vladu, M. Z. Fehér i R. Kissné Berta, u svojstvu agenata,

–

za francusku vladu, R. Bénard, A. Daniel i J. Illouz, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. Katsimerou, E. Montaguti i A. Tokár, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 20. UFEU‑a, članka 9. stavka 3. i članka 10. stavka 1. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom (SL 2004., L 16, str. 44.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 41. i ispravak SL 2021., L 3, str. 41.) te članaka 7. i 24., članka 51. stavka 1. i članka 52. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru sporova između, s jedne strane, dvaju državljana trećih zemalja, osoba NW i PQ, te, s druge strane, Országos Idegenrendészeti Főigazgatósága (Glavna policijska uprava za strance, Mađarska) (u daljnjem tekstu: Policijska uprava za strance) i Miniszterelnöki Kabinetirodát vezető minisztera (ministar nadležan za upravljanje uredom predsjednika vlade, Mađarska) u vezi s odlukom kojom je ukinuta iskaznica stalnog boravka osobe NW te joj je naloženo da napusti mađarsko državno područje, odnosno odlukom kojom je odbijen zahtjev osobe PQ za izdavanje nacionalne dozvole stalnog boravka.

3

Članak 4. stavak 1. Direktive 2003/109/EZ glasi:

„Države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravkom državljanima trećih zemalja koji zakonito i neprekinuto borave na njezinu državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva.”

4

U skladu s člankom 5. te direktive:

„1.   Države članice zahtijevaju od državljana trećih zemalja da im za sebe i članove obitelji koje uzdržavaju osiguraju dokaz da imaju:

2.   Države članice mogu od državljana trećih zemalja zahtijevati da ispune uvjete integracije, u skladu s nacionalnim pravom.”

5

Člankom 7. stavkom 1. navedene direktive određuje se:

„Da bi stekao status osobe s dugotrajnim boravkom, državljanin treće zemlje podnosi zahtjev nadležnim tijelima države članice u kojoj boravi. Uz zahtjev se prilažu pisani dokazi određeni nacionalnim pravom kojima se dokazuje da podnositelj zahtjeva ispunjava uvjete određene u člancima 4. i 5. kao i, ako se to zahtijeva, valjana putna isprava ili njezina ovjerena preslika.

Dokazi iz prvog podstavka također mogu uključivati i dokumentaciju o primjerenom smještaju.”

6

Člankom 9. stavkom 3. iste direktive pojašnjava se:

„Države članice mogu predvidjeti da osoba s dugotrajnim boravkom ne može zadržati svoj status osobe s dugotrajnim boravkom u slučajevima kada predstavlja prijetnju javnom poretku, s obzirom na ozbiljnost kaznenog djela koje je počinila, ali takva prijetnja nije razlog za protjerivanje […]”

7

Članak 10. stavak 1. Direktive 2003/109 glasi:

„Moraju se navesti razlozi za svaku odluku kojom se odbija zahtjev za odobravanje statusa osobe s dugotrajnim boravkom ili se taj status ukida. O svakoj takvoj odluci obavješćuje se dotični državljanin treće zemlje u skladu s postupcima obavješćivanja na temelju odgovarajućeg nacionalnog zakonodavstva. U obavijesti se navode dostupni mogući postupci korištenja pravnog lijeka i vrijeme unutar kojeg može djelovati.”

8

U članku 13. te direktive navodi se:

„Države članice mogu izdati dozvole boravka sa stalnim ili neograničenim rokom važenja pod uvjetima koji su povoljniji od onih utvrđenih ovom Direktivom. Takvim […] dozvolama [boravka] ne dodjeljuje se pravo na boravak u drugim državama članicama kako je predviđeno poglavljem III. ove Direktive.”

9

Člankom 94. stavcima 2. do 5. a szabad mozgás és tartózkodás jogával rendelkező személyek beutazásáról és tartózkodásáról szólo 2007. évi I. törvényja (Zakon br. I iz 2007. o ulasku i boravku osoba s pravom slobodnog kretanja i boravka) od 5. siječnja 2007. (Magyar Közlöny 2007/1.) pojašnjava se:

„2.   Svakom državljaninu treće zemlje koji ima iskaznicu boravka ili iskaznicu stalnog boravka koja mu je, kao članu obitelji mađarskog državljanina, izdana […] na njegov se zahtjev, koji podnosi prije isteka iskaznice boravka ili iskaznice stalnog boravka, izdaje nacionalna dozvola stalnog boravka […] osim ako:

[…]

[…]

3.   Kad je riječ o stavku 2. točki c), u skladu s pravilima Zakona br. II o ulasku i boravku državljana trećih zemalja, u pogledu izdavanja dozvole stalnog boravka potrebno je zatražiti mišljenje navedenih specijaliziranih državnih tijela.

4.   Državljaninu treće zemlje koji je član obitelji mađarskog državljanina i ima važeću iskaznicu boravka ili iskaznicu stalnog boravka ta se iskaznica ukida

[…]

5.   U slučaju posebnih pitanja utvrđenih u stavku 4. točki b), u skladu s pravilima Zakona br. II od 2007. o ulasku i boravku državljana trećih zemalja, u pogledu izdavanja dozvole stalnog boravka potrebno je zatražiti mišljenje o tom pitanju od navedenih specijaliziranih državnih tijela.”

10

Člankom 33. stavcima 1. i 2. Zakona br. II iz 2007. o ulasku i boravku državljana trećih zemalja određuje se:

„1.   Dozvola privremenog boravka, nacionalna dozvola stalnog boravka ili dozvola EZ‑a za stalni boravak može se odobriti državljaninu treće zemlje:

[…]

2.   Dozvola privremenog boravka, nacionalna dozvola stalnog boravka ili dozvola EZ‑a za stalni boravak ne može se odobriti državljaninu treće zemlje

[…]

11

U članku 87. stavku 4. tog zakona navodi se:

„Mišljenje specijaliziranog državnog tijela u pogledu posebnog pitanja obvezujuće je za policijsko tijelo nadležno za strance koje odlučuje u predmetu.”

12

Člankom 11. a minősített adat védelméről szóló 2009. évi CLV. törvényja (Zakon br. CLV. iz 2009. o zaštiti klasificiranih informacija) od 29. prosinca 2009. (Magyar Közlöny 2009/194.) predviđa se:

„1.   Zainteresirana osoba ovlaštena je pristupiti svojim osobnim podacima koji imaju status nacionalnih klasificiranih informacija na temelju dozvole za uvid koju je izdao klasifikator a da pritom nije potrebno uvjerenje o sigurnosnoj provjeri osobe. Prije pristupa nacionalnim klasificiranim informacijama zainteresirana osoba mora dati pisanu izjavu o povjerljivosti i poštovati pravila o zaštiti tih informacija.

2.   Na zahtjev zainteresirane osobe klasifikator u roku od 15 dana odlučuje hoće li izdati odobrenje za uvid. Tijelo koje provodi klasifikaciju odbija odobrenje za uvid ako uvid u informacije ugrožava javni interes na kojem se temelji klasifikacija. Tijelo koje provodi klasifikaciju mora obrazložiti odbijanje odobrenja za uvid.

3.   U slučaju odbijanja odobrenja za uvid zainteresirana osoba može navedenu odluku osporavati u upravnom sporu. […]”

13

Člankom 12. stavkom 1. tog zakona pojašnjava se:

„Voditelj obrade klasificiranih informacija zainteresiranoj osobi može uskratiti pravo na pristup njezinim osobnim podacima ako se ostvarivanjem tog prava ugrožava javni interes na kojem se temelji klasifikacija.”

14

NW, državljanin treće zemlje, oženio se 2004. mađarskom državljankom. Oni su 2005. u toj bračnoj zajednici dobili dijete koje ima mađarsko državljanstvo. NW odgaja svoje dijete sa svojom suprugom.

15

Nakon što je NW više od pet godina zakonito boravio u Mađarskoj, mađarska tijela izdala su mu iskaznicu stalnog boravka s valjanošću do 31. listopada 2022., uzimajući u obzir njegovu obiteljsku situaciju.

16

U neobrazloženom mišljenju od 12. siječnja 2021. Alkotmányvédelmi Hivatal (Ured za zaštitu Ustava, Mađarska) naveo je da boravak osobe NW u Mađarskoj ugrožava interese nacionalne sigurnosti te države članice. To je specijalizirano tijelo podatke na temelju kojih je donijelo to mišljenje smatralo klasificiranim informacijama. Ministar unutarnjih poslova kao specijalizirano drugostupanjsko tijelo potvrdio je navedeno mišljenje 13. travnja 2021.

17

Odlukom od 22. siječnja 2021. prvostupanjsko policijsko tijelo nadležno za strance ukinulo je iskaznicu stalnog boravka osobi NW te joj je naložilo da napusti mađarsko državno područje jer njezin boravak na tom državnom području ugrožava nacionalnu sigurnost te države članice.

18

Policijska uprava za strance potvrdila je tu odluku 10. svibnja 2021. jer je ministar unutarnjih poslova utvrdio da boravak osobe NW na mađarskom državnom području ugrožava mađarske interese nacionalne sigurnosti. Policijska uprava za strance u svojoj je odluci naglasila da prema mađarskim propisima ne može odstupiti od mišljenja Ministarstva unutarnjih poslova i da stoga mora ukinuti iskaznicu stalnog boravka osobe NW bez obzira na njezinu osobnu situaciju.

19

NW je protiv odluke Policijske uprave za strance od 10. svibnja 2021. podnio tužbu Szegedi Törvényszéku (Okružni sud u Segedinu, Mađarska), sudu koji je uputio zahtjev.

20

Taj sud ističe da je ta odluka donesena samo na temelju obvezujućih i neobrazloženih mišljenja specijaliziranih državnih tijela, odnosno Ureda za zaštitu Ustava i ministra unutarnjih poslova, koja se temelje na klasificiranim informacijama kojima ni osoba NW ni tijela koja odlučuju o boravku nisu imali pristup. Potonja tijela stoga nisu ispitala nužnost i proporcionalnost navedene odluke.

21

Navedeni sud naglašava da iz sudske prakse Kúrije (Vrhovni sud, Mađarska) proizlazi da su u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku postupovna prava dotične osobe zajamčena ovlašću nadležnog suda da, radi ocjene zakonitosti odluke o boravku, izvrši uvid u klasificirane informacije na kojima se temelji mišljenje specijaliziranih tijela. Takav sud stoga mora provjeriti, kada to od njega zatraži tužitelj, opravdavaju li činjenice i podaci na kojima se temelji predmetno mišljenje tu odluku a da pritom u svojoj presudi ne navede klasificirane informacije za koje je saznao.

22

Usto, u skladu s mađarskim propisima, ni dotična osoba ni njezin zastupnik nisu imali konkretnu mogućnost očitovati se o neobrazloženom mišljenju tih tijela. Iako je točno da oni imaju pravo podnijeti zahtjev za pristup klasificiranim informacijama koje se odnose na tu osobu, sud koji je uputio zahtjev ističe da zaštita javnog interesa na kojem se temelji klasifikacija informacija načelno ima prednost pred privatnim interesom dotične osobe, s obzirom na to da je postojanje razloga za klasifikaciju u biti dovoljno za odbijanje zahtjeva za odobrenje uvida dotične osobe.

23

U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da se takav zahtjev prihvati, ni dotična osoba ni njezin zastupnik ne mogu se u okviru upravnog ili sudskog postupka koristiti klasificiranim informacijama kojima im je odobren pristup, s obzirom na to da im je praktički uskraćeno odobrenje za sastavljanje podneska koji sadržava bît tih informacija. Prema mađarskom propisu, Sud kojem je podnesena tužba protiv odluke o boravku nema nikakvu ovlast u tom pogledu.

24

U tim je okolnostima Szegedi Törvényszék (Okružni sud u Segedinu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25

Rješenjem od 8. kolovoza 2022., koju je Sud zaprimio istog dana, sud koji je uputio zahtjev dopunio je zahtjev za prethodnu odluku.

26

Sud koji je uputio zahtjev pojasnio je da je u tom zahtjevu pošao od pretpostavke da se Direktiva 2003/109 primjenjuje na osobu NW. Međutim, ako bi Sud smatrao da je ta pretpostavka pogrešna, s obzirom na to da između osobe NW i njezina maloljetnog djeteta postoji odnos zavisnosti, valjalo bi utvrditi treba li osoba NW imati izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU‑a.

27

Zbog toga je sud koji je uputio zahtjev pitanjima koja je već uputio Sudu dodao sljedeće prethodno pitanje:

28

PQ, državljanin treće zemlje, u lipnju 2005. zakonito je ušao u Mađarsku kao profesionalni nogometaš te otada zakonito boravi na državnom području te države članice. Od 2011. živi sa svojom partnericom, mađarskom državljankom. Oni su u toj zajednici dobili dvoje djece, rođene 2012. i 2021., koja imaju mađarsko državljanstvo.

29

PQ zajedno sa svojom partnericom ostvaruje roditeljsku skrb nad njihovom djecom. Trajno živi s njima i najveći ih dio vremena neposredno čuva i odgaja. Djeca osobe PQ, koja od njihova rođenja o njima neprestano skrbi, s njome su emocionalno blisko povezana te se nalaze u odnosu zavisnosti.

30

U neobrazloženom mišljenju od 9. rujna 2020. Ured za zaštitu Ustava smatrao je da boravak osobe PQ u Mađarskoj ugrožava interese nacionalne sigurnosti te države članice. To je specijalizirano tijelo podatke na temelju kojih je donijelo to mišljenje smatralo klasificiranim informacijama. Ministar unutarnjih poslova kao specijalizirano drugostupanjsko tijelo potvrdio je navedeno mišljenje 12. veljače 2021.

31

Odlukom od 27. listopada 2020. prvostupanjsko policijsko tijelo nadležno za strance odbilo je zahtjev osobe PQ za izdavanje nacionalne dozvole stalnog boravka.

32

Policijska uprava za strance potvrdila je tu odluku 25. ožujka 2021. jer je ministar unutarnjih poslova utvrdio da boravak osobe PQ na mađarskom državnom području ugrožava mađarske interese nacionalne sigurnosti. Policijska uprava za strance u svojoj je odluci naglasila da prema mađarskim propisima ne može odstupiti od mišljenja Ministarstva unutarnjih poslova i da stoga mora odbiti zahtjev osobe PQ bez obzira na njezinu osobnu situaciju.

33

PQ je protiv odluke Policijske uprave za strance od 25. ožujka 2021. podnio tužbu Szegedi Törvényszéku (Okružni sud u Segedinu), sudu koji je uputio zahtjev.

34

Taj sud iznosi razmatranja slična onima navedenima u točkama 20. do 23. ove presude.

35

U tim je okolnostima Szegedi Törvényszék (Okružni sud u Segedinu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

36

S obzirom na njihovu povezanost, predmete C‑420/22 i C‑528/22 valja spojiti u svrhu donošenja presude.

37

Mađarska vlada, ne dovodeći formalno u pitanje nadležnost Suda ili dopuštenost zahtjevâ za prethodnu odluku, tvrdi da Direktiva 2003/109 nije primjenjiva na glavni postupak u predmetu C‑420/22 i da članak 20. UFEU‑a nije primjenjiv ni na jedan od glavnih postupaka, što znači da ni Povelja nije primjenjiva na te sporove.

38

Kad je riječ, kao prvo, o primjenjivosti Direktive 2003/109 na glavni postupak u predmetu C‑420/22, ta vlada ističe da je osoba NW imala dozvolu boravka na temelju nacionalnog propisa čiji cilj nije prenošenje te direktive i kojim se predviđa dodjela takve dozvole iako svi uvjeti navedeni u toj direktivi nisu ispunjeni.

39

U tom pogledu valja istaknuti da se sud koji je uputio zahtjev u predmetnoj odluci kojom se upućuje prethodno pitanje ispravno oslonio na pretpostavku da je ista direktiva primjenjiva na taj spor. Međutim, u rješenju od 8. kolovoza 2022., navedenoj u točki 25. ove presude, sud koji je uputio zahtjev naveo je da bi ta pretpostavka mogla biti pogrešna te je pozvao Sud da, u slučaju da se s time slaže, odgovori na postavljena pitanja na temelju članka 20. UFEU‑a.

40

U tom kontekstu treba podsjetiti na to da je Sud presudio da sustav uspostavljen Direktivom 2003/109 jasno upućuje da je stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravkom dodijeljenoga na temelju te direktive podvrgnuto posebnom postupku i obvezi ispunjavanja uvjeta preciziranih u Poglavlju II. navedene direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 17. srpnja 2014., Tahir, C‑469/13, EU:C:2014:2094, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

41

Prema tome, na temelju članka 4. stavka 1. Direktive 2003/109, države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravkom državljanima trećih zemalja koji zakonito i neprekinuto borave na njezinu državnom području posljednjih pet godina. Taj se status ipak ne stječe automatski. Naime, u skladu s člankom 7. stavkom 1. te direktive, dotični državljanin treće zemlje mora u tu svrhu podnijeti zahtjev nadležnim tijelima države članice u kojoj boravi i tom zahtjevu priložiti pisane dokaze kojima se dokazuje da ispunjava uvjete određene u člancima 4. i 5. navedene direktive (presuda od 20. siječnja 2022., Landeshauptmann von Wien (Gubitak statusa osobe s dugotrajnim boravkom), C‑432/20, EU:C:2022:39, t. 24. i navedena sudska praksa).

42

Stoga se zahtjevi za ukidanje statusa osobe s dugotrajnim boravkom navedeni u člancima 9. i 10. Direktive 2003/109 primjenjuju na odluku o ukidanju dozvole stalnog boravka samo ako je dotični državljanin treće zemlje taj status stekao na temelju te direktive.

43

Prema tome, kada je državljaninu treće zemlje izdana dozvola stalnog ili neograničenog boravka pod uvjetima koji su povoljniji od onih propisanih navedenom direktivom, kao što to omogućava njezin članak 13., ukidanje te dozvole boravka nije uređeno odredbama iste direktive.

44

U ovom slučaju, iz odgovora koji je sud koji je uputio zahtjev dao na zahtjev Suda za pojašnjenje proizlazi da, s jedne strane, dozvola stalnog boravka na koju se odnosi glavni postupak u predmetu C‑420/22 nije odobrena osobi NW na temelju mađarskog propisa kojim se prenosi Direktiva 2003/109, nego na temelju drugog mađarskog propisa i, s druge strane, osoba NW nije zatražila izdavanje dozvole boravka na temelju tog prvog propisa.

45

Stoga valja zaključiti da ukidanje dozvole boravka koje je predmet glavnog postupka u predmetu C‑420/22 nije obuhvaćeno područjem primjene Direktive 2003/109.

46

To uostalom potvrđuje tvrdnja koju je osoba NW iznijela na raspravi prema kojoj je ona 22. lipnja 2023. na temelju te direktive podnijela zahtjev za dozvolu boravka, o kojem nadležno tijelo još nije odlučilo.

47

Prema tome, zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑420/22 nedopušten je u dijelu u kojem se odnosi na Direktivu 2003/109.

48

Kao drugo, kad je riječ o primjenjivosti članka 20. UFEU‑a na glavne postupke, mađarska vlada najprije tvrdi da je u predmetu C‑420/22 sud koji je uputio zahtjev prekoračio svoju ovlast time što je po službenoj dužnosti iznio argumentaciju koja se temelji na povredi tog članka. Nadalje, tvrdi da u predmetu C‑528/22 ne postoji odnos zavisnosti između osobe PQ i mađarskih članova njegove obitelji, a primjenjivost navedenog članka ovisi o postojanju takvog odnosa. Naposljetku, ta vlada tvrdi da članak 20. UFEU‑a treba izuzeti iz primijene u oba predmeta jer, s jedne strane, riječ je o odlukama kojima se ne nalaže napuštanje mađarskog državnog područja i, s druge strane, ni NW ni PQ nisu se pozvali na taj članak pred nadležnim mađarskim tijelima.

49

U tom pogledu, prije svega, budući da Sud nije ovlašten provjeravati je li zahtjev za prethodnu odluku upućen u skladu s nacionalnim pravilima o organizaciji sudova i o sudskom postupku (vidjeti u tom smislu presudu od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 30. i navedenu sudsku praksu), nedopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu C‑420/22 u dijelu u kojem se on odnosi na tumačenje tog članka ne može se utvrditi na temelju okolnosti da je sud koji je uputio zahtjev prekoračio ovlasti koje ima prema mađarskom propisu time što je po službenoj dužnosti iznio argumentaciju koja se temelji na povredi članka 20. UFEU‑a, pod pretpostavkom da je utvrđena.

50

Nadalje, tvrdnja prema kojoj ne postoji odnos zavisnosti između osobe PQ i mađarskih članova njezine obitelji izravno proturječi utvrđenjima suda koji je uputio zahtjev od kojih Sud ne može odstupiti.

51

Naime, u postupku iz članka 267. UFEU‑a, koji se zasniva na jasnom razgraničenju funkcija nacionalnih sudova i Suda, nacionalni sud jedini je ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice iz glavnog postupka (presuda od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 61. i navedena sudska praksa).

52

Naposljetku, drugi argumenti koje je istaknula mađarska vlada neodvojivo su povezani s odgovorima koje treba dati na dodatno pitanje u predmetu C‑420/22 i na prvo pitanje u predmetu C‑528/22.

53

Valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova koja je određena člankom 267. UFEU‑a isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da uvažavajući posebnosti predmeta ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom navedenog, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud načelno mora donijeti odluku (presuda od 24. srpnja 2023., Lin, C‑107/23 PPU, EU:C:2023:606, t. 61. i navedena sudska praksa).

54

Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odgovoriti na prethodno pitanje nacionalnog suda samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja (presuda od 24. srpnja 2023., Lin, C‑107/23 PPU, EU:C:2023:606, t. 62. i navedena sudska praksa).

55

Uzimajući u obzir tu pretpostavku relevantnosti, valja zaključiti da se, kada, kao u ovom slučaju, nije očito da tumačenje ili ocjena valjanosti odredbe prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, prigovor neprimjenjivosti te odredbe na predmet u glavnom postupku ne odnosi na dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku, već ulazi u meritum pitanja (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2023., BMW Bank i dr., C‑38/21, C‑47/21 i C‑232/21, EU:C:2023:1014, t. 114. i navedenu sudsku praksu).

56

S obzirom na sva prethodna razmatranja, Sud je nadležan odgovoriti na zahtjeve za prethodnu odluku i oni su dopušteni u dijelu u kojem se odnose na članak 20. UFEU‑a.

57

Prvim dijelom dodatnog pitanja u predmetu C‑420/22 i prvim dijelom prvog pitanja u predmetu C‑528/22, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 20. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi to da tijela države članice ukinu ili odbiju izdati dozvolu boravka državljaninu treće zemlje koji je član obitelji građana Unije, koji su državljani te države članice i nisu se nikad koristili svojom slobodom kretanja, a da prethodno nije ispitalo postoji li između tog državljanina treće zemlje i tih građana Unije odnos zavisnosti zbog kojeg bi ti građani Unije bili prisiljeni napustiti područje Europske unije u cijelosti kako bi pratili tog člana svoje obitelji.

58

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da se članku 20. UFEU‑a protive nacionalne mjere čiji je učinak uskraćivanje građanima Unije mogućnosti stvarnog uživanja prava koja proizlaze iz njihova statusa građanina Unije (presuda od 27. travnja 2023., M. D. (Zabrana ulaska u Mađarsku), C‑528/21, EU:C:2023:341, t. 57. i navedena sudska praksa).

59

Nasuprot tomu, odredbe UFEU‑a o građanstvu Unije ne dodjeljuju nikakvo samostalno pravo državljanima trećih zemalja. Naime, eventualna prava dodijeljena takvim državljanima nisu vlastita prava tih državljana, nego su izvedena iz onih koja uživa građanin Unije. Cilj i opravdanost tih izvedenih prava temelji se na utvrđenju da je odbijanje njihova priznanja takve naravi da povređuje slobodu kretanja i boravka građanina Unije na području Unije (presuda od 7. rujna 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Narav prava na boravak na temelju članka 20. UFEU‑a), C‑624/20, EU:C:2022:639, t. 51. i navedena sudska praksa).

60

U tom je pogledu Sud utvrdio da postoje vrlo specifične situacije u kojima se – bez obzira na činjenice da se sekundarno pravo Unije vezano za pravo boravka državljana trećih zemalja ne primjenjuje i da se dotični građanin Unije nije koristio svojom slobodom kretanja – pravo boravka ipak mora odobriti državljaninu treće zemlje, članu obitelji tog građanina Unije, jer bi se u protivnom doveo u pitanje koristan učinak građanstva Unije ako bi posljedica tog odbijanja bila ta da bi navedeni građanin Unije stvarno morao napustiti područje Unije u cijelosti te bi na taj način bio lišen stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njegova statusa (presude od 27. travnja 2023., M. D. (Zabrana ulaska u Mađarsku), C‑528/21, EU:C:2023:341, t. 58. i od 22. lipnja 2023., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Majka Tajlanđanka nizozemskog maloljetnog djeteta), C‑459/20, EU:C:2023:499, t. 24. i navedena sudska praksa).

61

Međutim, odbijanje odobravanja prava boravka državljaninu treće zemlje može dovesti u pitanje koristan učinak građanstva Unije samo ako između tog državljanina treće zemlje i dotičnog građanina Unije, člana njegove obitelji, postoji odnos zavisnosti koji bi doveo do toga da je građanin Unije prisiljen pratiti navedenog državljanina treće zemlje i napustiti područje Unije u cijelosti (presude od 27. travnja 2023., M. D. (Zabrana ulaska u Mađarsku), C‑528/21, EU:C:2023:341, t. 59. i od 22. lipnja 2023., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Majka Tajlanđanka nizozemskog maloljetnog djeteta), C‑459/20, EU:C:2023:499, t. 26. i navedena sudska praksa).

62

Pravo na boravak državljanina treće zemlje na temelju članka 20. UFEU‑a, u svojstvu člana obitelji građanina Unije, opravdano je zato što je takav boravak nužan kako bi taj građanin Unije mogao djelotvorno uživati bit prava koja taj status daje, toliko dugo dok traje odnos zavisnosti s navedenim državljaninom (presuda od 22. lipnja 2023., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Majka Tajlanđanka nizozemskog maloljetnog djeteta), C‑459/20, EU:C:2023:499, t. 33. i navedena sudska praksa).

63

Kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, priznavanje prava na boravak na temelju članka 20. UFEU‑a treba ocjenjivati s obzirom na intenzitet odnosa zavisnosti između dotičnog državljanina treće zemlje i građanina Unije, člana njegove obitelji, pri čemu takva ocjena mora uzeti u obzir sve okolnosti slučaja (presuda od 7. rujna 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Narav prava na boravak na temelju članka 20. UFEU‑a), C‑624/20, EU:C:2022:639, t. 38. i navedena sudska praksa).

64

U tom kontekstu valja, kao prvo, naglasiti da iz prethodno navedenog proizlazi da se u vrlo specifičnim situacijama navedenima u točki 60. ove presude člankom 20. UFEU‑a ne sprječava samo udaljavanje državljanina treće zemlje, nego se i nalaže da mu se odobri pravo boravka.

65

Iz toga slijedi da se na taj članak može pozivati ne samo protiv odluka kojima se državljaninu treće zemlje nalaže obveza napuštanja državnog područja predmetne države članice nego i protiv odluka o ukidanju ili odbijanju izdavanja dozvole boravka državljaninu treće zemlje (vidjeti u tom smislu presude od 13. rujna 2016., Rendón Marín, C‑165/14, EU:C:2016:675, t. 78.; od 10. svibnja 2017., Chavez‑Vilchez i dr., C‑133/15, EU:C:2017:354, t. 65. i od 22. lipnja 2023., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Majka Tajlanđanka nizozemskog maloljetnog djeteta), C‑459/20, EU:C:2023:499, t. 22.)

66

Međutim, budući da državljanin treće zemlje može zahtijevati odobrenje izvedenog prava boravka na temelju članka 20. UFEU‑a samo ako bi, u slučaju da mu se ne odobri takvo pravo, kako taj državljanin treće zemlje tako i građanin Unije, član njegove obitelji, bili prisiljeni napustiti područje Unije zbog odnosa zavisnosti koji postoji među njima, odobrenje tog prava boravka treba biti predviđeno samo ako državljanin treće zemlje, član obitelji građanina Unije, ne ispunjava uvjete propisane na temelju drugih odredaba, a osobito na temelju nacionalnog propisa koji se primjenjuje na pravo boravka u državi članici koje je taj građanin Unije državljanin (vidjeti u tom smislu presudu od 5. svibnja 2022., Subdelegación del Gobierno en Toledo (Boravak člana obitelji – Nedostatna sredstava), C‑451/19 i C‑532/19, EU:C:2022:354, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

67

Prema tome, iako okolnost da se predmet odnosi na odluku kojom se dotičnom državljaninu treće zemlje izravno ne nalaže obveza napuštanja državnog područja predmetne države članice nije dovoljna da se članak 20. UFEU‑a izuzme iz primjene, na taj se članak ipak ne može valjano pozivati kada se tom državljaninu treće zemlje može odobriti pravo boravka na temelju druge odredbe primjenjive u toj državi članici.

68

Kao drugo, kad je riječ o istraživanju koje nadležna nacionalna tijela moraju provesti prije donošenja odluka kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku, iako je doista na državama članicama da odrede načine provedbe izvedenog prava boravka koje se u vrlo specifičnim situacijama navedenima u točki 60. ove presude mora priznati državljaninu treće zemlje na temelju članka 20. UFEU‑a, ta postupovna uređenja ipak ne mogu ugroziti koristan učinak tog članka (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2020., Subdelegación del Gobierno en Ciudad Real (Bračni drug građanina Unije), C‑836/18, EU:C:2020:119, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

69

Sud je u tom pogledu smatrao da nacionalna tijela nemaju obvezu sustavno i na vlastitu inicijativu ispitati postojanje odnosa zavisnosti u smislu članka 20. UFEU‑a, s obzirom na to da osoba o kojoj je riječ mora podnijeti dokaze na temelju kojih se može ocijeniti jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu tog članka (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2020., Subdelegación del Gobierno en Ciudad Real (Bračni drug građanina Unije), C‑836/18, EU:C:2020:119, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

70

Međutim, kako bi se osigurao koristan učinak članka 20. UFEU‑a, na nacionalnim je tijelima koja odlučuju o pravu boravka državljanina treće zemlje, člana obitelji građanina Unije, da ocijene – osobito na temelju dokaza koje mu moraju moći slobodno podnijeti dotični državljanin treće zemlje i građanin Unije i, ako je potrebno, potrebnih provjera – postoji li između tih dviju osoba odnos zavisnosti kako je opisan u točki 60. ove presude (vidjeti u tom smislu presude od 27. veljače 2020., Subdelegación del Gobierno en Ciudad Real (Bračni drug građanina Unije), C‑836/18, EU:C:2020:119, t. 51. i od 27. travnja 2023., M. D. (Zabrana ulaska u Mađarsku), C‑528/21, EU:C:2023:341, t. 65.).

71

Stoga valja utvrditi da, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 77. svojeg mišljenja, nacionalna tijela, kada na temelju primjenjivog nacionalnog propisa namjeravaju ukinuti ili odbiti izdati dozvolu boravka državljaninu treće zemlje za kojeg znaju da je obiteljski povezan s građaninom Unije, trebaju osigurati da, po potrebi prikupljanjem potrebnih informacija u tu svrhu, odluka koju će donijeti nema učinak da taj građanin Unije stvarno mora napustiti područje Unije u cijelosti.

72

U tu svrhu ta tijela osobito moraju provjeriti postoji li između predmetnih osoba odnos zavisnosti kako je opisan u točki 60. ove presude.

73

S obzirom na načelo navedeno u točki 70. ove presude, kada navedena tijela raspolažu informacijama o postojanju obiteljskih veza između dotičnog državljanina treće zemlje i građanina Unije, okolnost da taj državljanin treće zemlje nije podnio zahtjev za izdavanje dozvole boravka koji se izričito temelji na članku 20. UFEU‑a i da se pred njima nije posebno pozvao na taj članak ne oslobađa ta tijela obveze provođenja takve provjere.

74

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvi dio dodatnog pitanja u predmetu C‑420/22 i na prvi dio prvog pitanja u predmetu C‑528/22 valja odgovoriti tako da članak 20. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi to da tijela države članice ukinu ili odbiju izdati dozvolu boravka državljaninu treće zemlje koji je član obitelji građanâ Unije, državljana te države članice koji se nikad nisu koristili svojom slobodom kretanja, a da prethodno nisu ispitala postoji li između tog državljanina treće zemlje i tih građana Unije odnos zavisnosti zbog kojeg bi navedeni građani Unije bili prisiljeni stvarno napustiti područje Unije u cijelosti kako bi pratili tog člana svoje obitelji, kada se, s jedne strane, navedenom državljaninu treće zemlje ne može odobriti pravo boravka na temelju druge odredbe primjenjive u navedenoj državi članici i kada, s druge strane, ta tijela raspolažu informacijama o postojanju obiteljskih veza između istog državljanina treće zemlje i istih građana Unije.

75

Drugim dijelom dodatnog pitanja i četvrtim pitanjem u predmetu C‑420/22 te drugim dijelom prvog pitanja i petim pitanjem u predmetu C‑528/22, koje valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 20. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji nacionalnim tijelima nalaže da zbog razloga nacionalne sigurnosti ukinu ili odbiju izdati dozvolu boravka državljaninu treće zemlje koji na temelju tog članka može ostvariti izvedeno pravo boravka samo na temelju neobrazloženog obvezujućeg mišljenja koje je donijelo tijelo zaduženo za posebne zadaće povezane s nacionalnom sigurnosti i bez temeljitog ispitivanja svih pojedinačnih okolnosti i proporcionalnosti te odluke o ukidanju ili odbijanju.

76

Kao prvo, iz sudske prakse Suda proizlazi da države članice pod određenim uvjetima mogu odstupiti od izvedenog prava boravka, koje proizlazi iz članka 20. UFEU‑a, za člana obitelji građanina Unije kao što je onaj naveden u točki 60. ove presude, kako bi se zajamčilo održavanje javnog poretka ili zaštita javne sigurnosti. To može biti tako ako državljanin treće zemlje predstavlja stvarnu, trenutačnu i dovoljno ozbiljnu prijetnju za javni poredak ili javnu ili nacionalnu sigurnost (presuda od 27. travnja 2023., M. D. i dr. (Zabrana ulaska u Mađarsku), C‑528/21, EU:C:2023:341, t. 67. i navedena sudska praksa).

77

Međutim, do odbijanja prava boravka zbog tog razloga može doći samo konkretnom ocjenom svih relevantnih okolnosti slučaja, s obzirom na načelo proporcionalnosti, temeljna prava čije poštovanje Sud osigurava i, ako je primjenjivo, najbolji interes djeteta dotičnog državljanina treće zemlje (vidjeti u tom smislu presudu od 5. svibnja 2022., Subdelegación del Gobierno en Toledo (Boravak člana obitelji – nedostatna sredstva), C‑451/19 i C‑532/19, EU:C:2022:354, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

78

Iako pravom Unije nije određeno koje tijelo treba donijeti tu ocjenu koja je sastavni dio ispitivanja koje treba provesti u skladu s člankom 20. UFEU‑a, odluka o ukidanju dozvole boravka ili odbijanju njezina izdavanja državljaninu treće zemlje koji može ostvariti izvedeno pravo boravka na temelju tog članka ipak može biti donesena samo na temelju takve ocjene.

79

Kao drugo, budući da pravo Unije ne sadržava pravilo kojim se točno utvrđuju konkretni načini ispitivanja koje treba provesti u skladu s člankom 20. UFEU‑a, oni su obuhvaćeni unutarnjim pravnim poretkom svake države članice na temelju načela postupovne autonomije država članica, ali pod uvjetom da ona nisu nepovoljnija od onih koja uređuju slične situacije u unutarnjem pravu (načelo ekvivalentnosti) i da ne čine u praksi nemogućim ili pretjerano otežanim korištenje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) (vidjeti po analogiji presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2022:708, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

80

U tom pogledu valja također podsjetiti na to da su države članice, kada provode pravo Unije, dužne osigurati poštovanje kako zahtjeva koji proizlaze iz općeg načela dobre uprave tako i prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 47. prvog stavka Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2022:708, t. 35. i 44. te navedenu sudsku praksu).

81

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da djelotvornost sudske zaštite zajamčene člankom 47. stavkom prvim Povelje zahtijeva da zainteresiranoj osobi bude omogućeno da se upozna s razlozima na kojima se temelji odluka koja se na nju odnosi, bilo čitanjem same odluke ili priopćenjem tih razloga na njezin zahtjev, ne dovodeći u pitanje ovlast nadležnog suca da od dotičnog tijela zahtijeva da ih dostavi, kako bi se omogućilo zainteresiranoj osobi da obrani svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i da uz potpuno poznavanje predmeta odluči je li korisno pokrenuti postupak pred nadležnim sudom te kako bi taj sud mogao u potpunosti izvršiti nadzor zakonitosti dotične nacionalne odluke (presuda od 24. studenoga 2020., Minister van Buitenlandse Zaken, C‑225/19 i C‑226/19, EU:C:2020:951, t. 43. i navedena sudska praksa).

82

Iz prethodnih razmatranja, osobito onih koja se odnose na zahtjev uzimanja u obzir svih okolnosti relevantnih za primjenu članka 20. UFEU‑a kao i na obvezu obrazlaganja odluka koje se odnose na tu primjenu, proizlazi da se nacionalno tijelo nadležno u području boravka ne može valjano ograničiti na to da provede neobrazloženu odluku koju je donijelo drugo nacionalno tijelo koje nije postupilo u skladu s tim zahtjevom i donijeti, samo na toj osnovi, odluku o ukidanju ili odbijanju izdavanja dozvole boravka zbog razloga nacionalne sigurnosti državljaninu treće zemlje koji može ostvariti izvedeno pravo boravka na temelju tog članka (vidjeti po analogiji presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2022:708, t. 79.).

83

To utvrđenje uopće ne isključuje to da dio informacija kojima se nadležno tijelo koristilo kako bi provelo svoju ocjenu navedenu u točki 77. ove presude mogu dostaviti tijela zadužena za posebne zadaće povezane s nacionalnom sigurnosti, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev tog tijela (vidjeti po analogiji presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2022:708, t. 82.).

84

Isto tako, navedeno utvrđenje ne zabranjuje državi članici da tijelo zaduženo za posebne zadaće povezane s nacionalnom sigurnosti ovlasti za izdavanje mišljenja kojim se na obvezujući način nalaže ukidanje ili odbijanje izdavanja takve dozvole boravka, pod uvjetom da to tijelo poštuje obvezu obrazlaganja i da takvo mišljenje može donijeti tek nakon što uzme u obzir sve relevantne okolnosti iz točke 77. ove presude.

85

Stoga na drugi dio dodatnog pitanja i na četvrto pitanje u predmetu C‑420/22 te na drugi dio prvog pitanja i peto pitanje u predmetu C‑528/22 valja odgovoriti tako da članak 20. UFEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji nacionalnim tijelima nalaže da zbog razloga nacionalne sigurnosti ukinu ili odbiju izdati dozvolu boravka državljaninu treće zemlje koji na temelju tog članka može ostvariti izvedeno pravo boravka samo na temelju neobrazloženog obvezujućeg mišljenja koje je donijelo tijelo zaduženo za posebne zadaće povezane s nacionalnom sigurnosti, a bez temeljitog ispitivanja svih pojedinačnih okolnosti i proporcionalnosti te odluke o ukidanju ili odbijanju.

86

Svojim prvim i drugim pitanjem u predmetu C‑420/22 te drugim i trećim pitanjem u predmetu C‑528/22, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li opće načelo dobre uprave i članak 47. Povelje, u vezi s člankom 20. UFEU‑a, tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se predviđa da, kada je odluka kojom se ukida ili odbija pravo boravka državljaninu treće zemlje koji na temelju tog članka 20. može ostvariti izvedeno pravo boravka donesena na temelju informacija čije bi otkrivanje ugrozilo nacionalnu sigurnost predmetne države članice, taj državljanin treće zemlje ili njegov savjetnik mogu tim informacijama pristupiti tek nakon što za to dobiju dozvolu, ne priopćava im se bitan sadržaj razloga na kojima se takve odluke temelje te se ni u kojem slučaju ne mogu, za potrebe upravnog ili sudskog postupka, koristiti informacijama za koje im je dodijeljen pristup.

87

Najprije valja utvrditi da, s obzirom na to da pravo Unije ne sadržava posebno pravilo kojim se određuju načini pristupa spisu u vezi s postupkom koji se odnosi na pravo boravka na temelju članka 20. UFEU‑a, konkretna postupovna pravila utvrđena u tu svrhu obuhvaćena su pravnim poretkom svake države članice, u granicama koje proizlaze iz načela i prava navedenih u točkama 79. i 80. ove presude.

88

Iz toga osobito proizlazi da poštovanje prava obrane dotične osobe mora biti zajamčeno kako tijekom upravnog tako i mogućeg sudskog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2022:708, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

89

U tom pogledu, kada je riječ, kao prvo, o upravnom postupku, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da poštovanje prava na obranu znači da adresatu odluke koja značajno utječe na njegove interese, uprave država članica, kada poduzimaju mjere koje ulaze u područje primjene prava Unije, moraju omogućiti da učinkovito iznese svoja stajališta u vezi s elementima na kojima uprava namjerava temeljiti svoju odluku (presuda od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2022:708, t. 45. i navedena sudska praksa).

90

Taj zahtjev ima za cilj, osobito u okviru postupka koji se odnosi na primjenu članka 20. UFEU‑a, omogućiti nadležnom tijelu da ispuni svoju obvezu, navedenu u točki 85. ove presude, da uz potpuno poznavanje činjenica provede individualnu ocjenu relevantnih okolnosti, za što je nužno da adresat odluke može ispraviti pogrešku ili iznijeti informacije u pogledu svoje osobne situacije, a koje idu za tim u smislu da se odluka donese, da se ne donese ili da ima ovakav ili onakav sadržaj (vidjeti po analogiji presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2017:708, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

91

Budući da navedeni zahtjev nužno pretpostavlja da se tom adresatu, po potrebi putem savjetnika, pruži konkretna mogućnost da se upozna s elementima na kojima uprava namjerava zasnovati svoju odluku, poštovanje prava obrane za posljedicu ima pravo na pristup svim elementima spisa tijekom upravnog postupka (vidjeti po analogiji presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2017:708, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

92

Kao drugo, kada je riječ o sudskom postupku, poštovanje prava obrane podrazumijeva da žalitelj može pristupiti ne samo obrazloženju odluke koja je donesena u odnosu na njega nego i svim elementima spisa na kojima se temeljila uprava, kako bi zaista mogao zauzeti stajalište o tim elementima (vidjeti u tom smislu presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2017:708, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

93

Usto, načelo kontradiktornosti, koje čini dio prava obrane iz članka 47. Povelje, podrazumijeva da stranke postupka moraju imati pravo upoznati se sa svim podnescima ili očitovanjima podnesenima sudu kako bi utjecale na njegovu odluku i raspravile o njima, što pretpostavlja da osoba na koju se odnosi odluka o boravku koja je obuhvaćena područjem primjene prava Unije mora biti u mogućnosti upoznati se s elementima svojeg spisa koji su stavljeni na raspolaganje sudu koji treba odlučiti povodom pravnog sredstva podnesenog protiv te odluke (vidjeti po analogiji presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2017:708, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

94

S obzirom na navedeno važno je podsjetiti na to da prava obrane nisu apsolutna i da pravo na pristup spisu koje je njihova posljedica može biti ograničeno, na temelju odvagivanja između, s jedne strane, općeg načela dobre uprave i prava na djelotvoran pravni lijek dotične osobe te, s druge strane, interesa na koje se poziva za opravdanje neotkrivanja elementa spisa toj osobi, osobito kada su ti interesi povezani s nacionalnom sigurnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2017:708, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

95

Međutim, to odvagivanje ne može dovesti, uzimajući u obzir nužno poštovanje članka 47. Povelje, do potpunog oduzimanja djelotvornosti prava obrane dotične osobe i lišavanja smisla njezina prava na pravni lijek koje proizlazi iz tog članka 47., osobito time što se toj osobi ili po potrebi njezinu zastupniku ne priopćava barem bitan sadržaj razloga na kojima se temelji odluka koja se na nju odnosi (vidjeti u tom smislu presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2017:708, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

96

Nasuprot tomu, to odvagivanje može dovesti do toga da određeni elementi spisa ne budu priopćeni dotičnoj osobi, kada otkrivanje tih elemenata može izravno i posebno ugroziti nacionalnu sigurnost dotične države članice jer osobito može dovesti u opasnost život, zdravlje ili slobodu osoba ili otkriti istražne metode koje posebno koriste tijela zadužena za posebne zadaće povezane s nacionalnom sigurnosti te time ozbiljno ugroziti, pa čak i spriječiti buduće izvršavanje zadaća tih tijela (presuda od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2017:708, t. 52. i navedena sudska praksa).

97

Slijedom toga, iako države članice mogu, osobito kada to zahtijeva nacionalna sigurnost, dotičnoj osobi ne odobriti izravan pristup cijelom njezinu spisu u okviru postupka iz članka 20. UFEU‑a, one ne mogu, a da pritom ne povrijede načelo djelotvornosti, opće načelo dobre uprave i pravo na djelotvoran pravni lijek, tu osobu dovesti u položaj u kojem se ni ona ni njezin zastupnik ne mogu, po potrebi u okviru posebnog postupka za zaštitu nacionalne sigurnosti, stvarno upoznati s bitnim sadržajem odlučujućih elemenata iz tog spisa (vidjeti po analogiji presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2017:708, t. 53.).

98

U vezi s tim valja utvrditi, s jedne strane, da kada je otkrivanje informacija iz predmeta bilo ograničeno zbog razloga nacionalne sigurnosti, poštovanje prava obrane zainteresirane osobe nije dovoljno osigurano mogućnošću te osobe da pod određenim uvjetima ishodi dozvolu za pristup tim informacijama popraćenu potpunom zabranom korištenja tako pribavljenih informacija za potrebe upravnog postupka ili mogućeg sudskog postupka (vidjeti po analogiji presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2017:708, t. 54.).

99

S druge strane, budući da iz odluka kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku proizlazi da se propis o kojem je riječ u glavnom postupku temelji na stajalištu prema kojem su prava obrane dotične osobe dostatno zajamčena mogućnošću nadležnog suda da pristupi spisu, valja naglasiti da takva mogućnost ne može zamijeniti pristup dotične osobe ili njezina zastupnika informacijama iz tog spisa (vidjeti po analogiji presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2022:708, t. 57.).

100

Naime, poštovanje prava obrane u sudskom postupku podrazumijeva da dotična osoba, po potrebi posredstvom savjetnika, može obraniti svoje interese iznošenjem svojeg stajališta o tim elementima (vidjeti po analogiji presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2022:708, t. 58.).

101

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i drugo pitanje u predmetu C‑420/22 te na drugo i treće pitanje u predmetu C‑528/22 valja odgovoriti tako da opće načelo dobre uprave i članak 47. Povelje, u vezi s člankom 20. UFEU‑a, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se predviđa da, kada je odluka kojom se ukida ili odbija pravo boravka državljaninu treće zemlje koji na temelju tog članka 20. može ostvariti izvedeno pravo boravka donesena na temelju informacija čije bi otkrivanje ugrozilo nacionalnu sigurnost predmetne države članice, taj državljanin treće zemlje ili njegov savjetnik mogu tim informacijama pristupiti tek nakon što za to dobiju dozvolu, ne priopćava im se bitan sadržaj razloga na kojima se takve odluke temelje te se ni u kojem slučaju ne mogu, za potrebe upravnog ili sudskog postupka, koristiti informacijama za koje im je dodijeljen pristup.

102

Trećim pitanjem u predmetu C‑420/22 i četvrtim pitanjem u predmetu C‑528/22, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 47. Povelje, u vezi s člankom 20. UFEU‑a, tumačiti na način da se njime propisuje da je sud, koji na temelju tog članka 20. nadzire zakonitost odluke o boravku koja je donesena na temelju klasificiranih informacija, nadležan za provjeru zakonitosti klasifikacije tih informacija i omogućavanje dotičnoj osobi da pristupi svim navedenim informacijama ako smatra da je ta klasifikacija nezakonita ili bîti istih informacija ako pak smatra da je navedena klasifikacija zakonita.

103

Valja utvrditi da pravila o klasifikaciji i deklasifikaciji informacija na temelju nacionalnih propisa nisu predmet pravila usklađenih aktom Unije.

104

Isto tako, pravo Unije ne sadržava odredbe kojima se točno definiraju ovlasti kojima treba raspolagati nacionalni sud nadležan za ispitivanje pravnog sredstva podnesenog protiv odluke o pravu boravka na temelju članka 20. UFEU‑a.

105

Međutim, kao što to proizlazi iz točaka 79. i 80. ove presude, te ovlasti trebaju biti definirane nacionalnim propisom uz poštovanje, među ostalim, članka 47. Povelje.

106

Sud je presudio da bi bilo nespojivo s temeljnim pravom na djelotvoran pravni lijek donijeti sudsku odluku na temelju činjenica i dokumenata o kojima same stranke ili jedna od njih nisu imale saznanja i o kojima stoga nisu mogle zauzeti stajalište (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2013., ZZ, C‑300/11, EU:C:2013:363, t. 56.).

107

Međutim, kako bi se u iznimnim slučajevima iz razloga državne sigurnosti zainteresiranoj osobi odbilo priopćiti precizne i potpune razloge na temelju kojih je donesena odluka o boravku, državama članicama dopušteno je predvidjeti metode i pravila postupovnog prava kojima se omogućuje usklađivanje, s jedne strane, legitimnih pitanja državne sigurnosti u pogledu prirode i izvora informacija koji su uzeti u obzir prilikom donošenja takve odluke i, s druge strane, nužnosti da se osobi u dovoljnoj mjeri zajamči poštovanje njezinih postupovnih prava, kao što je pravo na saslušanje, i načelo kontradiktornosti (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2013., ZZ, C‑300/11, EU:C:2013:363, t. 57.).

108

Sud je zaključio da je u skladu s člankom 47. Povelje sustav u kojem se nadležni sud može upoznati sa svim razlozima i s njima povezanim dokazima na temelju kojih je donesena predmetna odluka, ali i provjeriti je li priopćavanje svih tih razloga i dokaza doista protivno razlozima državne sigurnosti na koje se poziva nacionalno tijelo (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2013., ZZ, C‑300/11, EU:C:2013:363, t. 58. i 59.).

109

Kad je riječ o sudskom nadzoru tih razloga, Sud je smatrao da je za osiguravanje poštovanja članka 47. Povelje dovoljno da nadležni sud može, ako smatra da navedeni razlozi nisu valjani, omogućiti nacionalnom tijelu da zainteresiranu osobu obavijesti o razlozima i dokazima koji nedostaju (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2013., ZZ, C‑300/11, EU:C:2013:363, t. 63.).

110

U takvom slučaju, ako nacionalno tijelo odluči da neće priopćiti sve razloge i s njima povezane dokaze, nadležni sud treba, kako bi postupio u skladu s člankom 47. Povelje, ispitati zakonitost predmetne odluke samo na temelju razloga i dokaza koji su mu izneseni (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2013., ZZ, C‑300/11, EU:C:2013:363, t. 63.).

111

Nasuprot tomu, u slučaju da nadležni sud presudi da je potpuno priopćavanje tih razloga i dokaza protivno razlozima koje je navelo nacionalno tijelo, Sud je smatrao da nadležni sud može uzeti u obzir te razloge i dokaze tako da na odgovarajući način uspostavi ravnotežu između relevantnih zahtjeva te je istaknuo da, ako taj sud tako namjerava postupiti, mora paziti na to da osigura da zainteresirana osoba bude obaviještena o bitnom sadržaju razloga na kojima se temelji odluka na način kojim se u potpunosti poštuje potrebna povjerljivost dokaza (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2013., ZZ, C‑300/11, EU:C:2013:363, t. 64. do 68.).

112

Međutim, Sud je također pojasnio da kada je ta obveza priopćavanja povrijeđena navedeni je sud dužan iz toga izvesti zaključke na temelju nacionalnog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2013., ZZ, C‑300/11, EU:C:2013:363, t. 68.).

113

Iz prethodno navedenog proizlazi da, s jedne strane nadležni sud, prema potrebi, treba razmotriti priopćavanje, u potpunosti ili djelomično, razloga i dokaza bez obzira na njihovu eventualnu klasifikaciju i, s druge strane, države članice mogu predmetnim tijelima pridržati ovlast priopćavanja tih razloga ili dokaza, pod uvjetom da nadležni sud ima ovlast izvesti zaključke iz odluke koju su u tom pogledu konačno donijela ta tijela.

114

U svakom slučaju, takvo rješenje može, kada nacionalno tijelo neopravdano sprečava priopćavanje svih ili dijela elemenata na kojima se temelji predmetna odluka, osigurati potpuno poštovanje članka 47. Povelje, s obzirom na to da jamči da povreda postupovnih obveza tog tijela neće dovesti do toga da se sudska odluka temelji na činjenicama i dokumentima s kojima se podnositelj zahtjeva nije mogao upoznati i o kojima stoga nije mogao zauzeti stajalište.

115

Stoga, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 130. svojeg mišljenja, ne može se smatrati da taj članak podrazumijeva da sud nadležan za nadzor odluke koja se odnosi na primjenu članka 20. UFEU‑a nužno mora imati ovlast deklasificirati određene informacije i te informacija sâm priopćiti podnositelju zahtjeva jer takva deklasifikacija i takvo priopćavanje nisu nužni za osiguranje djelotvorne sudske zaštite prilikom ocjene zakonitosti pobijane odluke.

116

Slijedom toga, na treće pitanje u predmetu C‑420/22 i na četvrto pitanje u predmetu C‑528/22 valja odgovoriti tako da članak 47. Povelje, u vezi s člankom 20. UFEU‑a, treba tumačiti na način da se njime propisuje da je sud, koji na temelju tog članka 20. nadzire zakonitost odluke o boravku koja je donesena na temelju klasificiranih informacija, nadležan za provjeru zakonitosti klasifikacije tih informacija i omogućavanje dotičnoj osobi da pristupi svim navedenim informacijama ako smatra da je ta klasifikacija nezakonita ili bîti istih informacija ako pak smatra da je navedena klasifikacija zakonita. Nasuprot tomu, kako bi taj sud osigurao poštovanje prava obrane te osobe, on, kada je potrebno, treba izvesti zaključke iz eventualne odluke nadležnih tijela da ne priopće, u potpunosti ili djelomično, razloge donošenja te odluke i dokaze koji se na njih odnose.

117

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: