EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62022CJ0396

Presuda Suda (sedmo vijeće) od 21. prosinca 2023.
Generalstaatsanwaltschaft Berlin.
Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Kammergericht Berlin.
Zahtjev za prethodnu odluku – Policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Europski uhidbeni nalog – Članak 4.a stavak 1. – Postupak predaje između država članica – Uvjeti izvršenja – Razlozi za moguće neizvršenje – Iznimke – Obvezno izvršenje – Kazna izrečena u odsutnosti – Pojam ‚suđenje koje je rezultiralo odlukom’ – Postupak u kojem se preinačuju prethodno izrečene kazne – Odluka kojom se izriče jedinstvena kazna – Odluka donesena a da se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila – Nacionalni propis kojim se predviđa apsolutna zabrana predaje osobe o kojoj je riječ u slučaju odluke donesene u odsutnosti – Obveza usklađenog tumačenja.
Predmet C-396/22.

Court reports – general – 'Information on unpublished decisions' section

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2023:1029

Privremena verzija

PRESUDA SUDA (sedmo vijeće)

21. prosinca 2023.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Europski uhidbeni nalog – Članak 4.a stavak 1. – Postupak predaje između država članica – Uvjeti izvršenja – Razlozi za moguće neizvršenje – Iznimke – Obvezno izvršenje – Kazna izrečena u odsutnosti – Pojam ‚suđenje koje je rezultiralo odlukom’ – Postupak u kojem se preinačuju prethodno izrečene kazne – Odluka kojom se izriče jedinstvena kazna – Odluka donesena a da se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila – Nacionalni propis kojim se predviđa apsolutna zabrana predaje osobe o kojoj je riječ u slučaju odluke donesene u odsutnosti – Obveza usklađenog tumačenja”

U predmetu C-396/22,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Kammergericht Berlin (Visoki zemaljski sud u Berlinu, Njemačka), odlukom od 14. lipnja 2022., koju je Sud zaprimio 15. lipnja 2022., u postupku koji se odnosi na izvršenje europskog uhidbenog naloga

Generalstaatsanwaltschaft Berlin,

SUD (sedmo vijeće),

u sastavu: F. Biltgen (izvjestitelj), predsjednik vijeća, N. Wahl i M. L. Arastey Sahún, suci,

nezavisni odvjetnik: P. Pikamäe,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za njemačku vladu, J. Möller, P. Busche, M. Hellmann i R. Kanitz, u svojstvu agenata,

–        za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–        za Europsku komisiju, S. Grünheid i H. Leupold, u svojstvu agenata,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 4.a stavka 1. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka 2002/584).

2        Zahtjev je upućen u okviru postupka koji se odnosi na izvršenje, u Njemačkoj, europskog uhidbenog naloga izdanog u odnosu na poljskog državljanina radi izvršenja kazne zatvora u Poljskoj.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

3        U članku 1. Okvirne odluke 2002/584, naslovljenom „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, određuje se:

„1.      Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

2.      Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.

3.      Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU-a].”

4        Članak 4.a stavak 1. te odluke, naslovljen „Odluke donesene nakon suđenja na kojem se osoba nije osobno pojavila” glasi kako slijedi:

„Pravosudno tijelo izvršenja može također odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode ako se osoba nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo odlukom, osim ako se u europskom uhidbenom nalogu navodi da je osoba u skladu s dodatnim postupovnim zahtjevima utvrđenima u nacionalnom pravu države članice izdavanja:

(a)      pravovremeno

i.       bila osobno pozvana te time obaviještena o predviđenom datumu i mjestu suđenja koje je rezultiralo odlukom, ili je na drugi način stvarno primila službenu obavijest o predviđenom datumu i mjestu suđenja tako da se nedvojbeno utvrdilo da je osoba bila upoznata s predviđenim suđenjem;

i

ii.       bila obaviještena da se odluka može donijeti u slučaju njezinog nepojavljivanja na suđenju;

[...]”

 Njemačko pravo

5        Članak 83. stavak 1. točka 3. Gesetza über die internationale Rechtshilfe in Strafsachen (Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima), od 23. prosinca 1982. (BGBl. 1982. I, str. 2071.), u verziji objavljenoj 27. lipnja 1994. (BGBl. 1994. I, str. 1537.) (u daljnjem tekstu: IRG), propisuje:

„Izručenje nije dopušteno ako:

[...]

3.       u slučaju zahtjeva radi izvršenja kazne osuđena se osoba nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo presudom [...]”

6        Članak 460. Strafprozessordnunga (Zakonik o kaznenom postupku) predviđa naknadno odmjeravanje jedinstvene kazne, na temelju članka 55. Strafgesetzbucha (Kazneni zakonik), a članak 462. stavak 1. Zakonika o kaznenom postupku pobliže određuje da nadležan sud donosi svoju odluku rješenjem, bez održavanja rasprave.

 Poljsko pravo

7        Članak 139. stavak 1. Kodeksa postępowania karnego (Zakonik o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: kpk) u biti predviđa mogućnost obavljanja dostave na poznatu adresu osobe koja nije priopćila svoju novu adresu.

8        Na temelju članka 75. stavka 1. kpk-a, okrivljenik je dužan priopćiti svoju novu adresu u slučaju promjene adrese u okviru kaznenog postupka.

9        Članak 86. Kodeksa karny (Kazneni zakonik), u verziji koja se primjenjivala u trenutku nastanka činjenica u glavnom postupku, u biti određuje da je u okviru odmjeravanja jedinstvene kazne najviša pojedinačna kazna jest najniža jedinstvena kazna, a zbir kazni jest najviša jedinstvena kazna, pri čemu se istodobno određuje najviši konkretan prag takve jedinstvene kazne.

 Glavni postupak i prethodna pitanja

10      Kammergerichtu Berlin (Visoki zemaljski sud u Berlinu, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev, poljska su tijela podnijela zahtjev za izvršenje europskog uhidbenog naloga koji je 5. veljače 2021. u odnosu na poljskog državljanina izdao Sąd Okręgowy w Piotrkowie Trybunalskim (Okružni sud u Piotrkówu Trybunalskom, Poljska). Taj europski uhidbeni nalog odnosi se na uhićenje i predaju osobe o kojoj je riječ tim tijelima radi izvršenja trogodišnje kazne zatvora koju je izrekao Sąd Rejonowy w Piotrkowie Trybunalskim (Općinski sud u Piotrkówu Trybunalskom, Poljska), presudom od 30. listopada 2019., kojom je osoba o kojoj je riječ osuđena na jedinstvenu kaznu (u daljnjem tekstu: presuda kojom se odmjerava jedinstvena kazna od 30. listopada 2019.), od kojih ta osoba mora izvršiti još dvije godine, jedanaest mjeseci i 27 dana.

11      Presuda kojom se odmjerava jedinstvena kazna od 30. listopada 2019. uključuje više osuđujućih presuda koje je donio Sąd Rejonowy w Piotrkowie Trybunalskim (Općinski sud u Piotrkówu Trybunalskom), odnosno presudu od 25. travnja 2019., kojom je objedinjeno više kazni koje su ranije izrečene u pogledu osobe o kojoj je riječ, i presudu od 10. lipnja 2019.

12      Osoba o kojoj je riječ se osobno pojavila na suđenju ili ju je zastupao odvjetnik po službenoj dužnosti u okviru postupaka koji su doveli do izricanja kazni koje su objedinjene u jedinstvenu kaznu koja je izrečena tom presudom od 25. travnja 2019. Suprotno tomu, ta presuda od 10. lipnja 2019. i presuda kojom se odmjerava jedinstvena kazna od 30. listopada 2019. objavljene su u odsutnosti. Međutim, budući da su pozivi za rasprave prethodili objavama tih presuda, a nadležna poljska tijela su ih poslala osobi o kojoj je riječ poljskom poštom na adresu koju je potonja navela kao adresu svojega trajnog boravišta, njih se, na temelju članka 139. stavka 1. kpk-a, smatra dostavljenima toj osobi.

13      Generalstaatsanwaltschaft Berlin (Glavno državno odvjetništvo u Berlinu, Njemačka) najprije je zatražio da se osobi o kojoj je riječ odredi zadržavanje radi njezine predaje poljskim tijelima. To je odvjetništvo zatim smatralo da članak 83. stavak 1. točka 3. IRG-a, kojim je u njemačko pravo prenesen članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584, sprječava tu predaju. Prema njegovu mišljenju, poziv za kojeg se smatra da je dostavljen na temelju članka 139. stavka 1. kpk-a ne može jamčiti da je osoba o kojoj je riječ stvarno obaviještena o datumu i mjestu rasprave kako to zahtijeva sudska praksa Suda koja proizlazi osobito iz presude od 24. svibnja 2016., Dworzecki (C-108/16 PPU, EU:C:2016:346). Ono stoga sada zahtijeva da se predaja osobe o kojoj je riječ proglasi nezakonitom.

14      Sud koji je uputio zahtjev smatra da je u predmetnom slučaju ispunjen uvjet dvostruke kažnjivosti djela, kojim je uvjetovana takva predaja a koji se sastoji u provjeri toga da su djela koja se stavljaju na teret kazneno djelo u objema državama članicama koje su dužne surađivati.

15      Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev pita se o tome treba li pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, iz članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, tumačiti na način da se on odnosi na postupak u kojem je donesena presuda kojom je naknadno izrečena jedinstvena kazna objedinjavanjem ranije izrečenih kazni, ako tijelo koje je donijelo tu presudu ne može niti provjeriti utvrđenje krivnje niti izmijeniti ranije izrečene kazne.

16      S tim u vezi sud koji je uputio zahtjev ističe da je u presudi od 10. kolovoza 2017., Zdziaszek (C-271/17 PPU, EU:C:2017:629), Sud presudio da se taj pojam odnosi i na kasniji postupak, poput onog u kojem je izrečena jedinstvena kazna, po okončanju kojeg je donesena odluka kojom je pravomoćno izmijenjena visina prvotno izrečene kazne ako je tijelo koje je donijelo potonju odluku pritom raspolagalo određenom diskrecijskom ovlašću.

17      U predmetnom slučaju iz informacija koje su dostavili poljski sudovi proizlazi da u okviru postupka naknadnog objedinjavanja ranije izrečenih kazni, sud raspolaže, na temelju relevantnog nacionalnog zakonodavstva, određenom marginom prosudbe jer može prema vlastitom nahođenju izreći jedinstvenu kaznu čija se najniža granica najviša prvotna kazna, a najviša granica zbir svih prvotno izrečenih kazni. Međutim, budući da presudom kojom se odmjerava jedinstvena kazna od 30. listopada 2019. nije provjereno utvrđenje krivnje osobe o kojoj je riječ niti su izmijenjene ranije izrečene kazne, sud koji je uputio zahtjev dvoji da takva presuda može stvarno biti obuhvaćena pojmom „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, u smislu članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584.

18      Dvojbe suda koji je uputio zahtjev potkrijepljene su činjenicom da se, prema njegovu mišljenju, članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 primjenjuje jedino ako postupak objedinjavanja ranije izrečenih kazni dovede do donošenja presude na temelju rasprave. Međutim, to osobito nije tako u njemačkom pravu. Stoga on smatra da, uzimajući u obzir različitosti u organizaciji kaznenog postupka u različitim državama članicama, postoji opasnost da, ovisno o primjenjivom nacionalnom pravu, takav postupak bude ili ne bude obuhvaćen područjem primjene te odredbe.

19      Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita se protivi li se načelu nadređenosti prava Unije nacionalni propis, poput članka 83. stavka 1. točke 3. IRG-a, koji osudu u odsutnosti smatra „apsolutnom zaprekom” za predaju osobe na koju se odnosi europski uhidbeni nalog, iako članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584, koji taj propis prenosi u njemačko pravo, s tim u vezi predviđa samo fakultativni razlog za odbijanje.

20      Prema mišljenju koji je uputio zahtjev, potonja odredba nije u cijelosti prenesena u njemačko pravo, s obzirom na to da članak 83. stavak 1. točka 3. IRG-a ne predviđa mogućnost da pravosudno tijelo izvršenja izvršava direkcijsku ovlast u slučaju osude u odsutnosti.

21      Sud koji je uputio zahtjev ističe da je u presudi od 24. lipnja 2019., Popławski (C-573/17, EU:C:2019:530, t. 69, 72., 73. i 76.), Sud presudio da iako je isključena izravna primjena Okvirne odluke 2002/584, s obzirom na to da ona nema izravan učinak, pravosudno tijelo izvršenja ipak mora protumačiti nacionalno pravo u skladu s tom okvirnom odlukom kako bi se ostvario rezultat koji se njome želi postići, pri čemu je ipak isključeno tumačenje tog prava contra legem.

22      Sud koji je uputio zahtjev smatra da on ne može protumačiti članak 83. stavak 1. točku 3. IRG-a u smislu da mu on u okviru ispitivanja zapreke predaji osobe o kojoj je riječ, daje marginu prosudbe koja bi mu omogućavala da tu predaju proglasi zakonitom unatoč iznimkama predviđenima stavcima 2. do 4. tog članka. On smatra da bi, na temelju članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 i margine prosudbe kojom bi u tom pogledu trebao raspolagati, on morao moći smatrati da je, s obzirom na okolnosti slučaja, pravo saslušanja osobe o kojoj je riječ pravilno poštovano i da je njezina predaja stoga zakonita.

23      Naime, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, na prvi bi se pogled moglo smatrati da okolnosti u kojima je osobi o kojoj je riječ dostavljen poziv dostatno ne jamče da je ona zaista obaviještena o datumu rasprave na temelju koje je donesena presuda kojom se odmjerava jedinstvena kazna od 30. listopada 2019., kako to zahtijeva sudska praksa Suda, proizašla osobito iz presude od 24. svibnja 2016., Dworzecki (C-108/16 PPU, EU:C:2016:346), i stoga ne bi ispunjavale zahtjeve predviđene člankom 4.a stavkom 1. točkom (a) podtočkom i. Okvirne odluke 2002/584. Međutim, iz točaka 50. i 51. te presude proizlazi da pravosudno tijelo izvršenja može uzeti u obzir i druge okolnosti, osobito ponašanje osobe o kojoj je riječ, na temelju kojih se može uvjeriti da predaja osobe ne predstavlja povredu njezinih prava obrane, pri čemu se posebna pozornost može posvetiti eventualnom „očitom nedostatku pažnje” osobe o kojoj je riječ u na primjer kada je ona pokušala izbjeći dostavu informacije koja joj je upućena. U predmetnom slučaju nije sporno da je osoba o kojoj je riječ, time što nadležna poljska tijela nije obavještavala o svojoj stvarnoj adresi, spriječila da je se pozove na raspravu na temelju koje je donesena presuda kojom se odmjerava jedinstvena kazna od 30. listopada 2019.

24      U tim je okolnostima Kammergericht Berlin (Visoki zemaljski sud u Berlinu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Treba li zaključiti da je i postupak naknadnog određivanja jedinstvene kazne obuhvaćen područjem primjene članka 4.a stavka 1. [Okvirne odluke 2002/584], ako se odluka donosi presudom na temelju rasprave, ali se u tom postupku ne može ni provjeriti utvrđenje krivnje ni izmijeniti kazna izrečena za pojedinačno djelo?

2.      Je li u skladu s nadređenošću prava Unije činjenica da je njemački zakonodavac u članku 83. stavku 1. točki 3. [IRG-a] slučaj osuđivanja u odsutnosti uredio kao apsolutnu prepreku za predaju iako se člankom 4.a stavkom 1. [Okvirne odluke 2002/584], u tom pogledu propisuje samo fakultativan razlog za odbijanje?”

 O prethodnim pitanjima

 O prvom pitanju

25      Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi saznati treba li članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da se pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, sadržan u toj odredbi, odnosi na postupak u kojem je donesena presuda kojom je izrečena jedinstvena kazna naknadnim objedinjavanjem ranije izrečenih kazni, ako tijelo koje je donijelo tu presudu ne može provjeriti utvrđenje krivnje osobe o kojoj je riječ niti izmijeniti te potonje kazne.

26      S tim u vezi, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, u smislu članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, treba razumjeti kao autonoman pojam prava Unije i ujednačeno tumačiti na njezinu području, neovisno o kvalifikacijama u državama članicama (vidjeti u tom smislu presude od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 67. i od 22. prosinca 2017., Ardic, C-571/17 PPU, EU:C:2017:1026, t. 63.).

27      Taj pojam treba razumjeti tako da određuje postupak koji je doveo do sudske odluke kojom je osoba čija se predaja traži u okviru izvršenja europskog uhidbenog naloga pravomoćno osuđena (presude od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 74. i od 23. ožujka 2023., Minister for Justice and Equality (Opoziv uvjetnih osuda), C-514/21 i C-515/21, EU:C:2023:235, t. 52.).

28      Sud je pojasnio da se, u slučaju u kojem je postupak obuhvaćao više stupnjeva povodom kojih su donesene uzastopne odluke, od kojih je barem jedna donesena u odsutnosti, navedeni pojam odnosi na stupanj koji je doveo do posljednje od tih odluka, pod uvjetom da je sud o kojem je riječ nakon ispitivanja činjeničnih i pravnih okolnosti elemenata optužbe i obrane, što po potrebi obuhvaća uzimanje u obzir pojedinačnog položaja dotične osobe, pravomoćno odlučio o krivnji osobe o kojoj je riječ i osudio je na kaznu, kao što je mjera oduzimanja slobode (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 81.).

29      Usto, Sud je smatrao da, iako se donosi nakon što je jednom osuđujućom odlukom ili više njih osobi o kojoj je riječ izrečena jedna kazna ili više njih, odluka donesena u kasnijem stadiju postupka, kojom je izmijenjena jedna ili više prethodno izrečenih kazni zatvora, poput presude kojom se izriče jedinstvena kazna, ne dovodi se u pitanje utvrđenje krivnje iz tih prethodnih odluka, koje je stoga pravomoćno (presuda od 10. kolovoza 2017., Zdziaszek, C-271/17 PPU, EU:C:2017:629, t. 84.).

30      S jedne strane, takvom presudom mijenja se visina izrečene kazne ili kazni i stoga je se treba razlikovati od mjera koje se odnose na načine izvršavanja kazne zatvora. S druge strane, ishod postupka u kojem se donosi odluka poput presude kojom se izriče jedinstvena kazna, kojom se, osobito, jedna ili više kazni prethodno izrečenih osobi o kojoj je riječ objedinjava u jednu jedinstvenu kaznu, za potonjeg je nužno povoljniji. Tako se, primjerice, nakon više osuđujućih presuda, od kojih je svakom pojedinom izrečena kazna, izrečene kazne mogu objediniti kako bi se izrekla jedinstvena kazna koja je blaža od zbroja pojedinačnih kazni donesenih različitim prethodnim odlukama (presuda od 10. kolovoza 2017., Zdziaszek, C-271/17 PPU, EU:C:2017:629, t. 85. i 86).

31      Poštovanje pravičnosti postupka podrazumijeva pravo osobe o kojoj je riječ da sudjeluje na raspravama, s obzirom na znatan utjecaj koji one mogu imati na visinu kazne koja će joj se izreći. Stoga poseban postupak određivanja jedinstvene kazne ne podrazumijeva samo formalne i računske operacije nego i diskrecijsku ovlast prilikom određivanja visine kazne, osobito uzimanjem u obzir položaja ili osobnosti osobe o kojoj je riječ ili otegotnih i olakotnih okolnosti. U tom pogledu nije relevantno može li sud o kojem je riječ izreći težu kaznu od one prethodno izrečene (presuda od 10. kolovoza 2017., Zdziaszek, C-271/17 PPU, EU:C:2017:629, t. 87. do 89.).

32      Stoga, postupak u kojem se donosi presuda kojom se izriče jedinstvena kazna, u kojem se ponovno određuje visina prethodno izrečenih kazni zatvora, mora se smatrati obuhvaćenim područjem primjene članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, ako nadležnom tijelu dodjeljuje diskrecijsku ovlast i ako se u njemu donosi pravomoćna odluka o kazni (presuda od 10. kolovoza 2017., Zdziaszek, C-271/17 PPU, EU:C:2017:629, t. 90.).

33      Iz toga proizlazi da se pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, sadržano u članku 4.a stavku 1. Okvirne odluke 2002/584, odnosi na presudu kojom se izriče jedinstvena kazna poput presude kojom se odmjerava jedinstvena kazna od 30. listopada 2019., s obzirom na to da iz informacija koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da postupak u kojem je donesena ta presuda podrazumijeva marginu prosudbe za određivanje visine te jedinstvene kazne.

34      Slijedom toga na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke treba tumačiti na način da se pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, sadržan u toj odredbi, odnosi na postupak u kojem je donesena presuda kojom je izrečena jedinstvena kazna naknadnim objedinjavanjem ranije izrečenih kazni, ako tijelo koje je donijelo tu presudu ne može provjeriti utvrđenje krivnje osobe o kojoj je riječ niti izmijeniti te potonje kazne, ali raspolaže marginom prosudbe za određivanje visine te jedinstvene kazne.

 Drugo pitanje

35      Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi saznati protivi li se načelu nadređenosti prava Unije nacionalni propis, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se prenosi članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584, a kojim se općenito isključuje mogućnost da pravosudno tijelo izvršenja izvrši europski uhidbeni nalog koji je izdan radi izvršenja kazne ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila u okviru suđenja koje je rezultiralo odlukom o kojoj je riječ.

36      S tim u vezi valja podsjetiti na to da Okvirna odluka 2002/584 u članku 1. stavku 2. propisuje pravilo prema kojem su države članice obvezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama te okvirne odluke. Pravosudna tijela izvršenja mogu dakle, osim u iznimnim okolnostima, odbiti izvršiti takav nalog samo u taksativno navedenim slučajevima neizvršenja predviđenima navedenom okvirnom odlukom. Izvršenje europskog uhidbenog naloga može se uvjetovati samo jednim od uvjeta koji su njome taksativno propisani. Slijedom toga, dok je izvršenje europskog uhidbenog naloga načelo, odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 50.).

37      Okvirna odluka 2002/584 tako, s jedne strane, izričito navodi razloge za obvezno (članak 3. te okvirne odluke) i moguće (članci 4. i 4.a navedene okvirne odluke) neizvršavanje europskog uhidbenog naloga. Osobito, članak 4.a te okvirne odluke ograničava mogućnost odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga time što precizno i ujednačeno nabraja uvjete pod kojima se ne može odbiti priznavanje i izvršenje odluke donesene nakon suđenja na kojem se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 53.).

38      Iz teksta članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 proizlazi da ta odredba predviđa fakultativni razlog za neizvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila na suđenju koje je dovelo do njezine osude. Ta je ovlast ipak ograničena četirima iznimkama navedenima u točkama (a) do (d) te odredbe, koje pravosudnom tijelu izvršenja o kojem je riječ oduzimaju mogućnost odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga koji mu je poslan (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2013., Melloni, C 399/11, EU:C:2013:107, t. 40.).

39      Stoga pravosudno tijelo izvršenja ima mogućnost odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo odlukom o kojoj je riječ, osim ako se u europskom uhidbenom nalogu navodi da su ispunjeni uvjeti utvrđeni u točkama (a) do (d) članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628 t. 54.).

40      Iz toga slijedi da je pravosudno tijelo izvršenja dužno izvršiti europski uhidbeni nalog, bez obzira na odsutnost osobe o kojoj je riječ na suđenju koje je rezultiralo odlukom o kojoj je riječ, ako se utvrdi postojanje jedne od okolnosti iz članka 4.a stavka 1. točaka (a), (b), (c) ili (d) te okvirne odluke (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 55.).

41      Sud je imao prilike pojasniti da, s obzirom na taj članak 4.a predviđa slučaj fakultativnog neizvršenja europskog uhidbenog naloga, pravosudno tijelo izvršenja može u svakom slučaju, čak i nakon što je utvrdilo da okolnosti navedene u prethodnoj točki ove presude ne obuhvaćaju situaciju osobe u odnosu na koju je izdan europski uhidbeni nalog, uzeti u obzir druge okolnosti na temelju kojih se može uvjeriti da predaja osobe ne predstavlja povredu njezinih prava obrane (vidjeti u tom smislu presude od 10. kolovoza 2017., Zdziaszek, C-271/17 PPU, EU:C:2017:629, t. 107. i od 17. prosinca 2020., Generalstaatsanwaltschaft Hamburg, C-416/20 PPU, EU:C:2020:1042, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

42      U okviru takve ocjene pravosudno tijelo izvršenja bi tako moglo uzeti u obzir ponašanje osobe o kojoj je riječ. Naime, u toj fazi postupka predaje posebna bi se pozornost mogla posvetiti, među ostalim, činjenici da osoba o kojoj je riječ pokušava izbjeći dostavu upućene joj obavijesti (presuda od 17. prosinca 2020., Generalstaatsanwaltschaft Hamburg, C-416/20 PPU, EU:C:2020:1042, t. 52. i navedena sudska praksa).

43      Iz toga proizlazi da, ako utvrdi da je ispunjen jedan od uvjeta predviđenih člankom 4.a stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584, pravosudno tijelo izvršenja ne može biti spriječeno da se uvjeri u poštovanje prava obrane osobe o kojoj je riječ uzimajući u tom pogledu pravilno u obzir sve okolnosti predmeta o kojem odlučuje, uključujući informacije kojima samo može raspolagati.

44      U predmetnom slučaju iz informacija koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da njemački propis o kojem je riječ u glavnom postupku općenito obvezuje pravosudno tijelo izvršenja o kojem je riječ da odbije izvršiti europski uhidbeni nalog u slučaju osude u odsutnosti. Taj propis tom pravosudnom tijelu izvršenja ne ostavlja nikakvu marginu prosudbe prilikom ispitivanja, na temelju okolnosti slučaja, toga postoji li jedna od situacija koje su predviđene točkama (a) do (d) članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s pitanjem može li se smatrati da su poštovana prava obrane osobe o kojoj je riječ, a posljedično i u pogledu donošenja odluke da će izvršiti europski uhidbeni nalog o kojem je riječ.

45      U tim okolnostima valja utvrditi da se takav nacionalni propis protivi članku 4.a stavku 1. Okvirne odluke 2002/584.

46      Valja podsjetiti na to da je Sud presudio da načelo nadređenosti prava Unije treba tumačiti na način da ne zahtijeva da nacionalni sud izuzme iz primjene odredbu nacionalnog prava koja je suprotna odredbama Okvirne odluke 2002/584, s obzirom na to da ona nema izravan učinak. Tijela država članica, uključujući sudove, ipak su dužna u najvećoj mogućoj mjeri usklađeno protumačiti svoje nacionalno pravo, što im omogućuje da osiguraju rezultat koji je usklađen sa svrhom koju slijedi dotična okvirna odluka (presuda od 24. lipnja 2019., Popławski, C-573/17, EU:C:2019:530, t. 109.).

47      Naime, iako okvirne odluke ne mogu proizvesti izravan učinak, njihova obvezujuća priroda ipak obvezuje nacionalna tijela da usklađeno tumače nacionalno pravo od dana kada je istekao rok za prenošenje tih okvirnih odluka. Kada primjenjuju nacionalno pravo, ta su ga tijela stoga dužna tumačiti u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta i svrhe okvirne odluke radi postizanja rezultata koji se njome želi ostvariti, pri čemu je ipak isključeno tumačenje nacionalnog prava contra legem. Tako načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da se uzme u obzir cjelokupno unutarnje pravo i primijene metode tumačenja koje to pravo priznaje da bi se zajamčila puna djelotvornost predmetne okvirne odluke i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu sa svrhom koja se njome nastoji postići (presuda od 24. lipnja 2019., Popławski, C-573/17, EU:C:2019:530, t. 72. do 77.).

48      Iz toga slijedi da je nacionalni sud – uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući njime priznate metode tumačenja – dužan protumačiti taj nacionalni propis u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na tekst i svrhu Okvirne odluke 2002/584.

49      Slijedom toga, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da se navedenoj odredbi protivi nacionalni propis kojim se prenosi ta odredba, a kojim se općenito isključuje mogućnost da pravosudno tijelo izvršenja izvrši europski uhidbeni nalog koji je izdan radi izvršenja kazne ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila u okviru suđenja koje je rezultiralo odlukom o kojoj je riječ. Nacionalni sud dužan je – uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući njime priznate metode tumačenja – protumačiti taj nacionalni propis u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na tekst i svrhu te okvirne odluke.

 Troškovi

50      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

1.      Članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009.,

2.      treba tumačiti na način da se:

3.      pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, sadržan u toj odredbi, odnosi na postupak u kojem je donesena presuda kojom je izrečena jedinstvena kazna naknadnim objedinjavanjem ranije izrečenih kazni, ako tijelo koje je donijelo tu presudu ne može provjeriti utvrđenje krivnje osobe o kojoj je riječ niti izmijeniti te potonje kazne, ali raspolaže marginom prosudbe za određivanje visine te jedinstvene kazne.

4.      Članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299,

5.      treba tumačiti na način da se:

6.      navedenoj odredbi protivi nacionalni propis kojim se prenosi ta odredba, a kojim se općenito isključuje mogućnost da pravosudno tijelo izvršenja izvrši europski uhidbeni nalog koji je izdan radi izvršenja kazne ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila u okviru suđenja koje je rezultiralo odlukom o kojoj je riječ. Nacionalni sud dužan je – uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući njime priznate metode tumačenja – protumačiti taj nacionalni propis u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na tekst i svrhu te okvirne odluke.

Potpisi


*      Jezik postupka: njemački

Top