Privremena verzija

PRESUDA SUDA (peto vijeće)

21. prosinca 2023.(*)

„Žalba – Tužba za naknadu štete – Koncentracije poduzetnika – Komisijina odluka kojom se koncentracija proglašava nespojivom s unutarnjim tržištem i s funkcioniranjem Sporazuma o EGP-u – Poništenje odluke zbog povrede postupka – Izvanugovorna odgovornost Europske unije – Uzročna veza”

U predmetu C-297/22 P,

povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 3. svibnja 2022.,

United Parcel Service Inc., sa sjedištem u Atlanti, Georgia, (Sjedinjene Američke Države), koji zastupaju F. Hoseinian, advokat, W. Knibbeler, A. Pliego Selie, F. Roscam Abbing, T. van Helfteren, advocaten, i A. Ryan, solicitor,

žalitelj,

a druga stranka u postupku je:

Europska komisija, koju zastupaju P. Berghe, M. Farley i N. Khan, u svojstvu agenata,

tuženik u prvostupanjskom postupku,

SUD (peto vijeće),

u sastavu: E. Regan, predsjednik vijeća, K. Lenaerts, predsjednik Suda, u svojstvu suca petog vijeća, Z. Csehi (izvjestitelj), M. Ilešič i I. Jarukaitis, suci,

nezavisni odvjetnik: A. M. Collins,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom žalbom United Parcel Service Inc. (u daljnjem tekstu: UPS) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 23. veljače 2022., United Parcel Service/Komisija (T-834/17, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2022:84), kojom je odbijena njegova tužba na temelju članka 268. UFEU-a za naknadu štete koju je pretrpio zbog nezakonitosti Odluke Komisije C(2013) 431 od 30. siječnja 2013. o proglašenju koncentracije nespojivom s unutarnjim tržištem i s funkcioniranjem Sporazuma o EGP-u (predmet COMP/M.6570 – UPS/TNT Express) (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

 Pravni okvir

2        Članak 7. Uredbe Vijeća (EZ) br. 139/2004 od 20. siječnja 2004. o kontroli koncentracija između poduzetnika (SL 2004., L 24, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 5., str. 73.), naslovljen „Privremena odgoda koncentracijâ”, u stavku 1. predviđa:

„Koncentracija od značaja za cijelu Zajednicu, prema definiciji iz članka 1. ili koncentracija, koju [Europska k]omisija treba ispitati prema članku 4. stavku 5., ne provodi se ili prije nego što bude prijavljena ili dok se ne ocijeni sukladnom sa zajedničkim tržištem, prema odluci iz članka 6. stavka 1. točke (b), članka 8. stavka 1. ili 2. ili na temelju pretpostavke, u skladu s člankom 10. stavkom 6.”

3        Članak 10. te uredbe, naslovljen „Rokovi za pokretanje postupaka i donošenje odluka”, u stavku 5. predviđa:

„Donese li Sud EZ presudu, kojom se poništava cijela odluka ili dio odluke Komisije, koja podliježe rokovima utvrđenim u ovom članku, Komisija ponovno preispituje odgovarajuću koncentraciju, kako bi donijela odluku u skladu s člankom 6. stavkom 1.

Koncentracija se preispituje s obzirom na postojeće tržišne uvjete.

Ako prvobitna prijava postane nepotpuna, zbog promjena uvjeta na tržištu ili promjena u dostavljenim podacima, stranke podnositelji prijave dužne su bez odgode dostaviti novu prijavu ili nadopuniti prvobitnu. U slučaju da promjena nema, stranke su to dužne bez odgode potvrditi.

Rokovi utvrđeni u stavku 1. počinju teći na radni dan, koji slijedi nakon dana primitka cjelovitih podataka u novoj prijavi, nadopunjenoj prvobitnoj prijavi ili potvrdi u smislu trećeg podstavka.

Drugi i treći podstavak također vrijede u slučajevima iz članka 6. stavka 4. i članka 8. stavka 7.”

 Okolnosti spora

4        Okolnosti spora, kako proizlaze iz točaka 1. do 13. pobijane presude, su sljedeće:

„1.      U Europskom gospodarskom prostoru (EGP), tužitelj, [UPS] i TNT Express NV (u daljnjem tekstu: TNT) dva su društva prisutna na tržištu međunarodnih usluga brze dostave malih paketa.

2.      Dana 26. lipnja 2012. Europska komisija obavijestila je o prethodnoj prijavi koncentracije (predmet COMP/M.6570 – FedEx/TNT Express) (SL 2012., C 186, str. 9.) [...]

3.      Dana 11. siječnja 2013. Komisija je obavijestila UPS da namjerava zabraniti predloženu koncentraciju između njega i TNT-a.

4.      Dana 14. siječnja 2013. UPS je objavio tu informaciju priopćenjem za medije.

5.      [...]

6.      Komisija je 30. siječnja 2013. donijela [spornu odluku]. Komisija je smatrala da koncentracija između UPS-a i TNT-a predstavlja bitno ograničavanje stvarnog tržišnog natjecanja na tržištima predmetnih usluga u petnaest država članica, odnosno u Bugarskoj, Češkoj Republici, Danskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Mađarskoj, Malti, Nizozemskoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Sloveniji, Slovačkoj, Finskoj i Švedskoj.

7.      Priopćenjem za medije od istoga dana UPS je najavio da odustaje od predložene koncentracije.

8.      Dana 5. travnja 2013. UPS je Općem sudu podnio tužbu za poništenje sporne odluke, registriranu pod brojem T-194/13, te zahtjev za ubrzani postupak, koji je Opći sud odbio.

9.      Dana 7. travnja 2015. FedEx Corp. dao je ponudu za kupnju TNT-a.

10.      Dana 4. srpnja 2015. Komisija je obavijestila o prethodnoj prijavi koncentracije (predmet M.7630 – FedEx/TNT Express) (SL 2015., C 220, str. 15.), koja se odnosila na transakciju kojom je FedEx trebao kupiti TNT.

11.      Dana 8. siječnja 2016. Komisija je donijela odluku o ocjenjivanju koncentracije spojivom s unutarnjim tržištem i funkcioniranjem Sporazuma o EGP-u (predmet M.7630 – FedEx/TNT Express), čiji je sažetak objavljen u Službenom listu Europske unije (SL 2016., C 450, str. 12.), a koja se odnosila na transakciju između društava FedEx i TNT.

12.      Presudom do 7. ožujka 2017. United Parcel Service/Komisija (T-194/13, EU:T:2017:144), Opći je sud poništio spornu odluku.

13.      Dana 16. svibnja 2017. Komisija je podnijela žalbu protiv presude od 7. ožujka 2017., United Parcel Service/Komisija (T-194/13, EU:T:2017:144), koju je Sud odbio presudom od 16. siječnja 2019., Komisija/United Parcel Service (C-265/17 P, EU:C:2019:23).”

 Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

5        Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 29. prosinca 2017. UPS je pokrenuo postupak, kao prvo, za naknadu štete u iznosu od 1,742 milijarde eura, koju je navodno pretrpio zbog nezakonitosti sporne odluke i, kao drugo, za dodjelu naknade za poreze koji će mu biti naplaćeni na dodijeljenu naknadu štete.

6        U skladu s tužbom navodna šteta od 1,742 milijarde eura sastoji se od sljedećeg:

–        iznosa od 131 milijuna eura, koji odgovara neto iznosu UPS-ova gubitka zbog naknade za raskid ciljnom društvu zbog neizvršenja transakcije (200 milijuna eura bruto) isplaćene TNT-u na temelju sporazuma o pripajanju;

–        uvećano za iznos od 1,638 milijardi eura, kojim se odražava neto vrijednost, nakon oporezivanja, sinergije troškova izgubljene zbog zabrane transakcije;

–        uvećano za iznos od 2,4 milijuna eura, koji odgovara UPS-ovim sudskim troškovima (3,7 milijuna eura bruto) zbog intervencije u transakciju FedEx/TNT;

–        umanjeno za iznos od 29 milijuna eura izbjegnutih troškova transakcije (44,2 milijuna eura bruto).

7        Opći je sud pobijanom presudom odbio UPS-ovu tužbu.

8        Na prvom mjestu, kad je riječ o nezakonitostima koje su posljedica povrede postupovnih prava, Opći je sud, kao prvo, u točkama 94. i 123. pobijane presude, presudio da je povreda UPS-ovih prava obrane, zbog toga što mu Komisija nije priopćila konačnu verziju ekonometrijskog modela, već bila konačno utvrđena u presudi od 7. ožujka 2017., United Parcel Service/Komisija (T-194/13, EU:T:2017:144, t. 221. i 222.), koja je postala pravomoćna slijedom odbijanja Komisijine žalbe presudom od 16. siječnja 2019., Komisija/United Parcel Service (C-265/17 P, EU:C:2019:23). Prema mišljenju Općeg suda, ta Komisijina povreda UPS-ovih prava obrane predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu pravila prava Unije kojim se dodjeljuju prava pojedincima.

9        Kao drugo, u točki 143. pobijane presude, Opći je sud odbio kao neosnovanu UPS-ovu argumentaciju prema kojoj je Komisija povrijedila i UPS-ova postupovna prava u okviru analize učinkovitosti zbog toga što mu nije priopćila kriterije za ocjenu tih učinkovitosti.

10      Kao treće, kad je riječ o navodnoj povredi postupovnih prava koja se temelji na nepriopćavanju određenih FedEx-ovih povjerljivih dokumenata, Opći je sud u točkama 172. i 182. pobijane presude smatrao da ona nije dokazana.

11      Na drugom mjestu, kad je riječ o navodnim nezakonitostima koje su posljedica navodnih pogrešaka u meritornoj ocjeni koncentracije, Opći je sud istaknuo, kao prvo, u točki 228. pobijane presude, nakon što je odvagnuo predmetne interese, da nepravilnosti koje UPS ističe u vezi s Komisijinim ekonometrijskim modelom nisu dovoljno ozbiljne da bi mogle dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije.

12      Kao drugo, u točki 289. pobijane presude, Opći je sud zaključio da UPS nije uspio dokazati postojanje pogrešaka u ocjeni dokazivosti navodnih učinkovitosti koje mogu dovesti do nastanka izvanugovorne odgovornosti Unije.

13      Na trećem mjestu, kad je riječ o postojanju uzročne veze između nezakonitosti koja je posljedica nepriopćavanja ekonometrijskog modela i triju navodnih šteta čiju je naknadu UPS tražio zbog nemogućnosti provedbe predložene koncentracije, Opći je sud, u točki 343. pobijane presude, najprije utvrdio da valja odbiti zahtjev za naknadu štete zbog troškova povezanih sa sudjelovanjem u postupku kontrole transakcije između FedEx-a i TNT-a.

14      Nadalje, Opći je sud u točki 350. pobijane presude presudio da, s obzirom na to da je UPS-ova isplata TNT-u naknade zbog raskida, u iznosu od 200 milijuna eura, izravna posljedica sporazuma između tih dvaju poduzetnika, nije dokazano da su povreda UPS-ovih postupovnih prava, odnosno druge povrede koju ističe UPS, bile odlučujući uzrok te štete.

15      Kad je riječ, naposljetku, o šteti zbog izmakle koristi koju je UPS pretrpio zbog nemogućnosti provedbe predložene koncentracije, Opći je sud smatrao, kao prvo, u točki 353. pobijane presude, da UPS-ov zahtjev treba tumačiti na način da mu cilj nije naknada štete zbog gubitka prilike za sklapanje navedene transakcije, nego naknada štete zbog gubitka određenih sinergija troškova. Međutim, budući da je UPS tek u odgovoru na pitanja Općeg suda naveo da zahtjev za naknadu štete na određeni način uključuje gubitak prilike, Opći je sud smatrao da je taj novi dio zahtjeva za naknadu štete podnesen nepravodobno te da je on, slijedom toga, nedopušten.

16      Kao drugo, u točkama 355. i 358. pobijane presude Opći je sud istaknuo da UPS nije dokazao ni dostavio elemente na temelju kojih se s potrebnom sigurnošću može zaključiti da su navodne pogreške u oblikovanju utvrđenog ekonometrijskog modela dostatne za to da čitavu ekonomsku analizu predložene transakcije i utvrđenje bitnog ograničavanja stvarnog tržišnog natjecanja učini nevaljanima. Opći je sud, u navedenim točkama pobijane presude, također smatrao da se ne može zaključiti da je ta povreda prava obrane imala odlučujući utjecaj na ishod postupka kontrole predložene transakcije.

17      Kao treće, Opći je sud u točki 365. pobijane presude zaključio da, s obzirom na to da je UPS odustao od namjeravanog stjecanja TNT-a već 14. siječnja 2013., čak i da je nepravilnost koju je Komisija počinila tijekom donošenja sporne odluke mogla dovesti do toga da UPS-u izmakne korist, činjenica da je taj poduzetnik odustao od predložene transakcije čim je objavljena sporna odluka dovela je do prekida bilo kakve izravne uzročne veze između te nepravilnosti i navodne štete.

18      U točki 371. pobijane presude Opći je sud zaključio da nije dokazano da su povreda UPS-ovih postupovnih prava ili druge navodne povrede koje je potonji istaknuo odlučujući uzrok njegove navodne izmakle koristi te da stoga zahtjev za naknadu te štete valja odbiti.

 Zahtjevi stranaka pred Sudom

19      UPS od Suda zahtijeva da:

–        ukine pobijanu presudu,

–        dodijeli UPS-u naknadu štete uvećanu za kamate primjenjive na pretrpljenu štetu, kao što je to zatraženo u prvostupanjskom postupku, u skladu s postupkom predviđenim u članku 340. UFEU-a;

–        podredno, vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje, i

–        naloži Komisiji snošenje troškova ovog postupka i postupka pred Općim sudom.

20      Komisija od Suda zahtijeva da:

–        odbije žalbu i

–        naloži UPS-u snošenje troškova.

 O žalbi

21      U prilog svojoj žalbi UPS ističe šest žalbenih razloga. Prvi žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava koju je Opći sud navodno počinio, s jedne strane, smatravši da ozbiljne pogreške koje se mogu pripisati Komisiji, kad je riječ o ekonometrijskom modelu koji je ta institucija upotrijebila, ne mogu dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije i, s druge strane, zaključivši da ne postoji uzročna veza s navodnom štetom. Drugi žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava koju je Opći sud navodno počinio smatravši da se naknada zbog raskida ne može nadoknaditi jer je bila dobrovoljno ugovorena. Treći žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava koju je Opći sud navodno počinio presudivši da je uzročna veza između ozbiljne povrede koju je Komisija počinila i štete zbog izmakle koristi bila prekinuta UPS-ovim radnjama nakon sporne odluke. Četvrti žalbeni razlog temelji se na pogreškama koje se tiču prava koje je Opći sud navodno počinio zaključivši da je Komisija imala marginu prosudbe za prihvaćanje učinkovitosti tako da nije počinila dovoljno ozbiljnu pogrešku kad je riječ o ocjeni učinkovitosti. Peti žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava koju je Opći sud navodno počinio presudivši da UPS nije podnio službeniku za usmene rasprave potrebne zahtjeve za uvid u FedEx-ove dokumente. Šesti žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava koju je Opći sud navodno počinio zaključivši da je šteta zbog gubitka prilike predmet novog dijela zahtjeva za naknadu štete koji je stoga nedopušten.

 Treći žalbeni razlog

 Argumentacija stranaka

22      U okviru svojeg trećeg žalbenog razloga, koji valja najprije ispitati, UPS u biti prigovara Općem sudu da je u točkama 364. i 365. pobijane presude počinio pogreške koje se tiču prava time što je tvrdio da su radnje koje je UPS poduzeo nakon sporne odluke imale za učinak prekid izravne uzročne veze između ozbiljne povrede koju je počinila Komisija i štete zbog izmakle koristi koju je UPS pretrpio zbog nemogućnosti da provede predloženu koncentraciju. Prema UPS-ovu mišljenju, radnje koje je poduzeo bile su izravna posljedica sporne odluke.

23      UPS pojašnjava, kao prvo, da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da je UPS odlučio „odustati” od predložene koncentracije jer je došao do pravno pogrešnog zaključka utemeljenog na očito iskrivljenom tumačenju dostupnih dokaza. Naime, UPS nije odustao od svojeg namjeravanog stjecanja s obzirom na to da je pred Općim sudom zahtijevao poništenje sporne odluke i tražio da se odobri primjena ubrzanog postupka. Usto, UPS se ugovorno obvezao zadržati svoju ponudu sve dok je Komisija ne zabrani. Priopćenjem za medije od 14. siječnja 2013. obavijestio je tržišta kapitala da UPS, u slučaju da Komisija doista donese odluku o zabrani, neće biti u pravnoj mogućnosti realizirati ponudu koja će isteći u skladu sa svojim ugovornim uvjetima. UPS je nakon toga, 30. siječnja 2013., kada je donesena sporna odluka, objavio priopćenje za medije u kojem su objašnjene potrebne ugovorne mjere koje su bile poduzete slijedom te odluke. Kad je riječ o tim ugovornim mjerama, Opći sud ne može prigovarati UPS-u to što je poduzeo radnje koje se zahtijevaju člankom 7. Uredbe br. 139/2004 kojim se predviđa da se zabranjene koncentracije ne mogu provesti.

24      Na drugom mjestu, UPS tvrdi da je zaključak Općeg suda prema kojem je uzročna veza između Komisijine ozbiljne pogreške i štete zbog izmakle koristi koju je UPS pretrpio zbog nemogućnosti provedbe predložene koncentracije bila prekinuta jer UPS nije podnio drugu ponudu za preuzimanje TNT-a ili dao konkurentnu ponudu kao odgovor na onu FedEx-ovu, pogrešan i da ne odražava poslovnu stvarnost.

25      Naime, kao prvo, UPS nije imao nikakvog razloga očekivati drukčiji ishod s obzirom na to da je, s jedne strane, postupak za poništenje sporne odluke još uvijek bio u tijeku, a Komisija je snažno branila zakonitost te odluke. S druge strane, ni od jedne se strane ne može zahtijevati da nastavi prijavljivati transakciju u nadi da će u konačnici dobiti odobrenje, i to neovisno o tome je li to, s komercijalnog ili nekog drugog stajališta, bilo moguće na temelju pravila u području ponuda za preuzimanje.

26      Kao drugo, osim činjenice da nizozemsko regulatorno tijelo za financije – na temelju nizozemskog propisa u području ponuda za preuzimanje, kojim se zahtijeva da to tijelo odobri memorandum o ponudi za preuzimanje prije nego što stranka može provesti to preuzimanje – tu novu ponudu ne bi bilo odobrilo odnosno da je vrlo malo vjerojatno da bi je bilo odobrilo, UPS ističe da je netočno i nerealno sugerirati da je mogao podnijeti revidiranu ponudu prije nego što je Opći sud poništio spornu odluku.

27      Kao treće, u trenutku kada je Opći sud poništio spornu odluku, FedEx je bio preuzeo TNT te UPS više nije mogao dati ponudu za njegovo preuzimanje. U tim je okolnostima UPS također bio spriječen zatražiti od Komisije da provede svoju ocjenu UPS-ove ponude za TNT. Opći je sud prihvatio da se s postupkom postupi prioritetno, ali je poništenje nastupilo više od jedne godine nakon FedEx-ova preuzimanja TNT-a.

28      Komisija tvrdi da je treći žalbeni razlog djelomično nedopušten i djelomično neosnovan.

 Ocjena Suda

29      Uvodno valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, kad Opći sud utvrdi ili ocijeni činjenice, Sud je na temelju članka 256. UFEU‑a nadležan samo za ispitivanje njihove pravne kvalifikacije i iz toga izvedenih pravnih posljedica (presuda od 14. listopada 2021., NRW. Bank/SRB, C-662/19 P, EU:C:2021:846, t. 35.). Ocjena činjenica, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza podnesenih Općem sudu, ne predstavlja pravno pitanje koje bi bilo predmet nadzora Suda (presuda od 25. ožujka 2021., Deutsche Telekom/Komisija, C-152/19 P, EU:C:2021:238, t. 68.).

30      Kada navodi da je Opći sud iskrivio dokaze, žalitelj mora, na temelju članka 256. UFEU-a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda, precizno navesti dokaze koji su prema njegovu mišljenju iskrivljeni i dokazati pogreške u analizi koja je prema njegovoj ocjeni dovela do toga da je Opći sud iskrivio dokaze. Usto, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iskrivljavanje mora očito proizlaziti iz sadržaja spisa a da nije potrebno provoditi novu ocjenu činjenica i dokaza (presuda od 10. studenoga 2022., Komisija/Valencia Club de Fútbol, C-211/20 P, EU:C:2022:862, t. 55. i navedena sudska praksa).

31      Takvo iskrivljavanje pretpostavlja da je Opći sud očito prekoračio granice razumne ocjene dokaza. U tom pogledu nije dovoljno dokazati da bi dokument mogao biti predmet tumačenja različitog od onog koje je usvojio Opći sud (presude od 28. siječnja 2021., Qualcomm i Qualcomm Europe/Komisija, C-466/19 P, EU:C:2021:76, t. 44., i od 16. veljače 2023., Komisija/Italija, C-623/20 P, EU:C:2023:97, t. 128.).

32      U ovom slučaju UPS ovim žalbenim razlogom ne prigovara Općem sudu da je pogrešno pravno kvalificirao činjenice kada je u točki 365. pobijane presude presudio da činjenica da je UPS odustao od predložene koncentracije s ciljem preuzimanja TNT-a čim je sporna odluka bila objavljena te, dakle, znatno prije nego što je FedEx objavio svoju ponudu za kupnju TNT-a, čini radnju kojim je prekinuta izravna uzročna veza između nepravilnosti koju je Komisija počinila prilikom donošenja te sporne odluke i navodne štete. Naprotiv, UPS prigovara Općem sudu da je iskrivio dokaze tako što je u točkama 364. i 365. te pobijane presude presudio da je on odustao od te transakcije.

33      U tom pogledu valja podsjetiti na to da je Opći sud u točkama 364. i 365. pobijane presude, u okviru svoje neovisne ocjene činjenica, naveo da je UPS u svojem prvom priopćenju za medije od 14. siječnja 2013. jednoznačno naveo da je odlučio odustati od predložene koncentracije s TNT-om te da je u drugom priopćenju za medije od 30. siječnja 2013. najavio povlačenje svoje ponude za TNT i odluku tih dvaju poduzetnika da okončaju svoj sporazum o pripajanju. Opći je sud tako samostalno utvrdio da je UPS odustao od preuzimanja TNT-a već 14. siječnja 2013. i da se u tom pogledu nikada nije predomislio, što dokazuje i činjenica da UPS nakon sporne odluke nije podnio novu ponudu za TNT niti je na FedEx-ovu ponudu reagirao podnošenjem konkurentske ponude.

34      Valja utvrditi da se UPS pak, argumentacijom koju iznosi u prilog ovom žalbenom razlogu, samo poziva na drukčije tumačenje dokumenata, u ovom slučaju priopćenja za medije od 14. i 30. siječnja 2013., i njihovih činjeničnih okolnosti, od onog sadržanog u pobijanoj presudi, a da pritom nije utvrdio da je Opći sud u tom pogledu očito iskrivio sadržaj spisa i prekoračio granice razumne ocjene dokaza time što je zaključio da je UPS odlučio odustati od predmetne koncentracije. U tom pogledu valja uostalom istaknuti da UPS ne prigovara Općem sudu da je iskrivio sadržaj spisa kada je u točki 363. pobijane presude presudio da je sporazum o pripajanju od 19. ožujka 2012. omogućavao UPS-u da produlji svoju ponudu za TNT u slučaju utvrđenja nespojivosti, i to prema vlastitom nahođenju.

35      Kad je riječ o argumentaciji koju je u tom kontekstu iznio UPS u pogledu relevantnosti nepodnošenja druge ponude za preuzimanje TNT-a odnosno konkurentske ponude kao reakcije na FedEx-ovu ponudu, njome se ne može dokazati ni postojanje iskrivljavanja. Naime, UPS tom argumentacijom nipošto nije doveo u pitanje činjeničnu ocjenu Općeg suda iz točke 365. pobijane presude, prema kojoj UPS nije podnio drugu ponudu za preuzimanje TNT-a niti je dao konkurentsku ponudu kao odgovor na onu FedEx-ovu, nego priznaje točnost te ocjene činjenica, pri čemu samo ističe okolnosti koje prema njegovu mišljenju opravdavaju takva postupanja.

36      U tim okolnostima, treći žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Drugi žalbeni razlog

 Argumentacija stranaka

37      U okviru svojeg drugog žalbenog razloga UPS u biti prigovara Općem sudu da je u točkama 346., 347. i 350. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava kada je odbio utvrditi postojanje uzročne veze između dovoljno ozbiljne pogreške koja se može pripisati Komisiji i naknade zbog raskida samo zato što je na tu naknadu bio slobodno pristao.

38      UPS najprije tvrdi da, kada je šteta koju je pojedinac pretrpio izravno uzrokovana dovoljno ozbiljnom pogreškom institucije Unije, nastaje izvanugovorna odgovornost Unije, neovisno o tome što je akt zbog kojeg je nastala šteta ugovor između pojedinaca čija je odnosna obveza bila ugovorena prije počinjenja te dovoljno ozbiljne pogreške. UPS u tom pogledu pojašnjava da, kada bi se slijedilo rasuđivanje Općeg suda, Unija nikada ne bi bila odgovorna za štetu koju pojedinci pretrpe zbog dovoljno ozbiljne pogreške pripisive instituciji u slučaju kada su uključeni pojedinci dobrovoljno sklopili odnosni ugovorni odnos ili su na njega pristali. Opći je sud utvrdio da su navodna volja i slobodan pristanak pojedinaca na koje utječe akt institucije Unije odlučujući elementi na temelju kojih se može utvrditi postojanje uzročne veze. Međutim, članak 340. UFEU-a ni na koji način ne isključuje iz svojeg područja primjene naknadu šteta povezanih s ugovorima između pojedinaca koji su dobrovoljno sklopljeni i slobodno dogovoreni.

39      Nadalje, prema UPS-ovu mišljenju, iako postojanje naknade zbog raskida proizlazi iz sporazuma o pripajanju od 19. ožujka 2012., to nije slučaj kad je riječ o isplati te naknade, čiji je povod bio sporna odluka. U tom se pogledu ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od 16. srpnja 2009., Komisija/Schneider Electric (C-440/07 P, EU:C:2009:459). Naime, Schneider je u tom predmetu mogao izbjeći navedenu štetu da je nastavio s postupkom kontrole koncentracije kako bi ishodio odobrenje za preuzimanje društva Legrand nakon što je Opći sud poništio zabranu koncentracije koja je već bila provedena, ali je odlučio odustati od postupka. Međutim, u ovom slučaju UPS nije mogao izbjeći isplatu naknade zbog raskida s obzirom na to da je ta naknada u praksi bila obvezna.

40      Naposljetku, UPS tvrdi da Opći sud nije odgovorio na njegov argument prema kojem je unošenje naknade zbog raskida u sporazum o pripajanju od 19. ožujka 2012. u praksi bilo obvezno. U tom pogledu UPS pojašnjava da je netočan argument prema kojem se naknada zbog raskida ne može nadoknaditi samo zato što je obveza njezina plaćanja bila slobodno preuzeta. Naime, poduzetnici na koje se odnosi ponuda za preuzimanje u praksi inzistiraju na unošenju naknade zbog raskida.

41      Komisija tvrdi da taj argument valja odbiti kao neosnovan.

 Ocjena Suda

42      Najprije valja istaknuti da je Opći sud u točkama 344. i 345. pobijane presude utvrdio da plaćanje naknade zbog raskida proizlazi iz ugovorne obveze iz sporazuma o pripajanju od 19. ožujka 2012. Tim je sporazumom bilo predviđeno da se UPS-ova ponuda za preuzimanje TNT-ovih vrijednosnih papira sklapa pod suspenzivnim uvjetom da Komisija donese pozitivnu odluku i da je neispunjenje tog uvjeta razlog za raskid sporazuma o pripajanju, što omogućuje TNT-u da ishodi, na zahtjev, od UPS-a plaćanje naknade zbog raskida u iznosu od 200 milijuna eura.

43      U točkama 346. i 347. pobijane presude Opći je sud pojasnio da je ta ugovorna obveza posljedica volje stranaka da među sobom, prema svojoj slobodnoj procjeni, raspodijele rizik toga da predložena transakcija ne dobije Komisijino prethodno odobrenje, rizik na koji je Sud u točki 203. presude od 16. srpnja 2009., Komisija/Schneider Electric (C-440/07 P, EU:C:2009:459) podsjetio kao svojstven svakom postupku kontrole koncentracija. Opći je sud pojasnio, upućujući na točku 205. potonje presude, da štetne posljedice ugovornih obveza koje je slobodno preuzeo adresat Komisijine odluke ne mogu predstavljati odlučujući uzrok štete pretrpljene zbog nezakonitosti koje sadržava ta odluka.

44      Na prvom mjestu, kad je riječ o UPS-ovu prigovoru, kako je sažet u točki 38. ove presude, valja utvrditi da se pobijana presuda ne može tumačiti na način da se njome isključuje odgovornost institucije Unije u svim slučajevima u kojima se navodna šteta temelji na ugovornim odnosima. Točno je da bi, promatrano zasebno, zaključak Općeg suda iz točke 347. pobijane presude, prema kojem štetne posljedice ugovornih obveza koje je slobodno preuzeo adresat Komisijine odluke ne mogu predstavljati odlučujući uzrok štete pretrpljene zbog nezakonitosti koje sadržava ta odluka, mogao pridonijeti takvom tumačenju. Međutim, kao što to proizlazi iz tumačenja točaka 344. do 347. pobijane presude, promatranih zajedno, obrazloženje Općeg suda specifično je za ugovornu klauzulu o kojoj je riječ u ovom slučaju, kojom su stranke, u skladu sa svojom slobodnom procjenom, među sobom raspodijelile rizik toga da predložena transakcija ne dobije Komisijino prethodno odobrenje, na način da su utvrdile paušalni iznos od 200 milijuna eura.

45      Na drugom mjestu, kad je riječ o UPS-ovu argumentu prema kojem je naknada zbog raskida u praksi navodno obvezna, dovoljno je utvrditi da se njime želi dovesti u pitanje utvrđenje Općeg suda, koje je u točkama 346. i 347. pobijane presude donio u okviru svoje samostalne ocjene činjenica, prema kojem je ugovorena naknada zbog raskida u ovom slučaju bila slobodno dogovorena, a da se pritom ne ističe niti je dokazano postojanje ikakvog iskrivljavanja.

46      Slijedom toga, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 29. ove presude, taj je argument u stadiju žalbe nedopušten.

47      Na trećem mjestu, kad je riječ o prigovoru koji se temelji na nedostatku u obrazloženju jer Opći sud nije odgovorio na UPS-ov argument prema kojem pristanak na naknadu nije bio slobodan, nego je u praksi bio obvezan, valja podsjetiti na to da obveza obrazlaganja koju Opći sud ima na temelju članka 296. drugog stavka UFEU-a i članka 36. Statuta Suda Europske unije nalaže Općem sudu da jasno i nedvosmisleno iznese svoje rasuđivanje kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima donošenja odluke, a Sudu da izvrši svoj sudski nadzor. Ta obveza Općem sudu ne nalaže da pruži obrazloženje kojim bi se, iscrpno i pojedinačno, osvrnuo na sve tvrdnje koje su stranke iznijele u sporu. Obrazloženje stoga može biti implicitno pod uvjetom da se njime zainteresiranim osobama omogućava da saznaju razloge na kojima je Opći sud utemeljio odluku, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za obavljanje nadzora u okviru ispitivanja žalbe (presuda od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija, C-649/20 P, C-658/20 P i C-662/20 P, EU:C:2023:60, t. 113. i navedena sudska praksa).

48      U ovom slučaju dovoljno je istaknuti to da je Opći sud u točki 346. pobijane presude upravo odgovorio na UPS-ov argument, prema kojem je naknada u praksi bila obvezna, da je ugovorna obveza da se između UPS-a i TNT-a raspodijeli rizik toga da predložena transakcija ne dobije Komisijino prethodno odobrenje– rizika u pogledu kojeg je Sud podsjetio na to da je svojstven svakom postupku kontrole koncentracija – bila slobodno preuzeta.

49      Slijedom toga, drugi žalbeni razlog treba djelomično odbiti kao nedopušten, a djelomično kao neosnovan.

 Prvi dio prvog žalbenog razloga

 Argumentacija stranaka

50      U okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga, UPS u biti prigovara Općem sudu da je, osobito u točkama 356. do 358. pobijane presude, počinio pogrešku koja se tiče prava i iskrivio spornu odluku kada je presudio da je ekonometrijski model koji je Komisija upotrijebila bio samo jedan od čimbenika koji su opravdavali zabranu i da UPS nije dokazao da su utvrđene ozbiljne pogreške koje se tiču prava imale odlučujući utjecaj na zaključak sporne odluke.

51      Komisija tvrdi da je taj dio prvog žalbenog razloga djelomično nedopušten i djelomično neosnovan.

 Ocjena Suda

52      Valja podsjetiti na to da je Opći sud u točkama 354. do 358. pobijane presude smatrao da se dovoljno ozbiljna povreda UPS-ovih postupovnih prava, kako je utvrđena u točki 123. te presude, odnosno navodne pogreške u oblikovanju ekonometrijskog modela koji je Komisija primijenila, ne mogu smatrati uzrokom imovinske štete u obliku izmakle koristi koju je UPS pretrpio zbog nemogućnosti provedbe predložene koncentracije.

53      Opći je sud, u točki 365. pobijane presude, zaključio da, čak i da je nepravilnost koju je Komisija počinila prilikom donošenja sporne odluke mogla dovesti do toga da UPS-u izmakne korist, činjenica da je taj poduzetnik odustao od predložene transakcije čim je objavljena sporna odluka prekinula je bilo kakvu izravnu uzročnu vezu između te nepravilnosti i navodne štete.

54      Budući da su, kao što to proizlazi iz obrazloženja u točkama 32. do 36. ove presude, argumenti kojima je UPS osporavao to utvrđenje Općeg suda iz točke 365. pobijane presude odbijeni, valja utvrditi da su točke 355. do 358. pobijane presude sporedne za ocjenu uzročne veze između povrede njegovih postupovnih prava ili drugih povreda koje je Komisija navodno počinila i imovinske štete u obliku izmakle koristi koju je UPS navodno pretrpio zbog nemogućnosti provedbe predložene koncentracije.

55      Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da argumenti protiv sporednih obrazloženja sadržanih u odluci Općeg suda ne mogu dovesti do njezina ukidanja te su, slijedom toga, bespredmetni (rješenje od 17. siječnja 2023., Theodorakis i Theodoraki/Vijeće, C-137/22 P, EU:C:2023:41, t. 43. i navedena sudska praksa).

56      Iz toga slijedi da prvi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao bespredmetan.

 Drugi dio prvog tužbenog razloga te četvrti i peti žalbeni razlog

 Argumentacija stranaka

57      U okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga UPS tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 216. i 226. pobijane presude zaključio da sama činjenica da je Komisija primijenila ekonometrijski model koji sadržava nepravilnosti, odnosno nekonvencionalnu metodu koja se temelji na neispitanim i neprovjerenim pretpostavkama, a da pritom nije ispitala pouzdanost njegovih rezultata i osjetljivost modela, nije dovoljna kako bi se smatralo da su te nepravilnosti dovoljno ozbiljne da bi se utvrdilo postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije.

58      U okviru četvrtog žalbenog razloga, koji je podijeljen na tri dijela, UPS tvrdi da je Opći sud prilikom ocjene učinkovitosti počinio pogreške koje se tiču prava, osobito u točkama 124. do 143. i u točkama 229. do 289. pobijane presude.

59      Petim žalbenim razlogom UPS u biti prigovara Općem sudu da je u točkama 172., 182. i 183. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava jer je zaključio da UPS nije pojasnio svoje zahtjeve za pristup dokumentima u vezi s FedEx-ovom konkurentnosti, zbog čega je izgubio svoje pravo pristupa određenim FedEx-ovim dokumentima.

60      Komisija osporava sve argumente navedene u okviru tog dijela odnosno tih žalbenih razloga.

 Ocjena Suda

61      Kao što je na to Opći sud pravilno podsjetio u točki 82. pobijane presude, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije, u smislu članka 340. drugog stavka UFEU-a, uvjetovano ispunjenjem skupine pretpostavki, odnosno postupanje prigovoreno instituciji Unije mora biti nezakonito, šteta mora biti stvarna te između postupanja te institucije i navodne štete mora postojati uzročna veza. Kao što je Sud to već presudio, ako jedna od tih pretpostavki nije ispunjena, tužba se mora u cijelosti odbiti a da pritom nije potrebno ispitati ostale pretpostavke izvanugovorne odgovornosti Unije (presuda od 25. veljače 2021., Dalli/Komisija, C-615/19 P, EU:C:2021:133, t. 41. i 42. i navedena sudska praksa). Usto, sud Unije nije dužan ispitati te pretpostavke određenim redoslijedom (presuda od 5. rujna 2019., Europska unija/Guardian Europe i Guardian Europe/Europska unija, C-447/17 P i C-479/17 P, EU:C:2019:672, t. 148. i navedena sudska praksa).

62      Budući da su drugi i treći žalbeni razlog ove žalbe odbijeni, valja smatrati da UPS nije uspješno osporio utvrđenja Općeg suda iz točaka 350. i 365. pobijane presude prema kojima uzročna veza nije dokazana ni kad je riječ o šteti u obliku plaćanja naknade zbog raskida ni kad je riječ o izmakloj koristi koje je UPS navodno pretrpio zbog nemogućnosti provedbe predložene koncentracije. Usto, UPS nije doveo u pitanje zaključke Općeg suda iz točke 343. pobijane presude o nepostojanju uzročne veze kad je riječ o šteti u obliku troškova UPS-ova sudjelovanja u postupku kontrole transakcije između FedEx-a i TNT-a.

63      Iz toga proizlazi da je Opći sud u pobijanoj presudi pravilno utvrdio nepostojanje uzročne veze kad je riječ o trima različitim navodnim štetama.

64      Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, ako je u okviru žalbe jedan od razloga koje je Opći sud iznio dovoljan za opravdavanje izreke njegove presude, nedostaci koje može sadržavati drugi razlog, koji je također iznesen u predmetnoj presudi, u svakom slučaju ne utječu na navedenu izreku pa je žalbeni razlog koji se poziva na te nedostatke bespredmetan i treba ga odbiti (presuda od 14. listopada 2014., Buono i dr./Komisija, C-12/13 P i C-13/13 P, EU:C:2014:2284, t. 47. i navedena sudska praksa; vidjeti u tom smislu presudu od 28. listopada 2021., Vialto Consulting/Komisija, C-650/19 P, EU:C:2021:879, t. 86.).

65      U tim okolnostima argumenti kojima UPS, u okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga te četvrtog i petog žalbenog razloga, nastoji dokazati postojanje dovoljno ozbiljnih povreda pravnih pravila pored povrede u vezi s pravima obrane, koja je konačno bila utvrđena presudom od 7. ožujka 2017., United Parcel Service/Komisija (T-194/13, EU:T:2017:144, t. 221. i 222.), pod pretpostavkom da su osnovani, ne mogu dovesti do ukidanja pobijane presude. Stoga te argumente treba odbiti kao bespredmetne.

 Šesti žalbeni razlog

 Argumentacija stranaka

66      U okviru svojeg šestog žalbenog razloga UPS prigovara Općem sudu da je u točki 353. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da se šteta čija se naknada potražuje na temelju gubitka dobiti odnosi samo na procijenjeni ukupni gubitak sinergija i da svaki zahtjev za naknadu štete podnesen Općem sudu u iznosu koji je manji od tog procijenjenog ukupnog gubitka dobiti čini novi dio zahtjeva za naknadu štete koji je nedopušten jer nije pravodobno podnesen. Konkretno, UPS tvrdi da, ako prema mišljenju Općeg suda UPS nema pravo na potpunu naknadu navodnog gubitka zbog izgubljenih sinergija, tada je naravno na Općem sudu da, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, utvrdi u kojoj bi mjeri naknada štete koju treba dodijeliti trebala biti niža od ukupnog potraživanog iznosa.

67      Komisija tvrdi da taj argument valja odbiti kao neosnovan.

 Ocjena Suda

68      Valja istaknuti da UPS-ova argumentacija počiva na pretpostavci prema kojoj, suprotno onomu što je Opći sud utvrdio u točki 353. pobijane presude, imovinska šteta povezana s izmaklom koristi uključuje štetu koja je nastala zbog gubitka prilike, koja stoga predstavlja minus u odnosu na prvotno potraživanu štetu, odnosno iznos manji od ukupno potraživanog iznosa.

69      Međutim, iz točaka 5. i 6. ove presude proizlazi da je Opći sud u točki 353. pobijane presude pravilno presudio da je zahtjev za naknadu štete zbog gubitka prilike novi dio zahtjeva za naknadu štete koji nije bio istaknut u tužbi. Budući da se šteta povezana s gubitkom prilike za provedbu predložene koncentracije bitno razlikuje od štete povezane s izmaklom koristi zbog zabrane te koncentracije, ne može se smatrati da prvonavedena šteta predstavlja minus u odnosu na drugonavedenu. Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je utvrdio da je dio zahtjeva za naknadu štete u vezi s gubitkom prilike, koji je u postupku pred Općim sudom istaknut tek u odgovoru na njegova pitanja, podnesen nepravodobno i stoga nedopušten (vidjeti u tom smislu presude od 27. siječnja 2000., Mulder i dr./Vijeće i Komisija, C-104/89 i C-37/90, EU:C:2000:38, t. 47. i od 7. studenoga 2019., Rose Vision/Komisija, C-346/18 P, EU:C:2019:939, t. 43.).

70      Slijedom toga, šesti žalbeni razlog također valja odbiti.

71      Budući da nijedan od žalbenih razloga koje je UPS istaknuo u prilog svojoj žalbi nije prihvaćen, žalbu valja odbiti u cijelosti.

 Troškovi

72      Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

73      U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. navedenog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

74      Budući da United Parcel Service nije uspio u svojem tužbenom zahtjevu i da je Komisija zatražila da on snosi troškove, treba mu naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje:

1.      Žalba se odbija.

2.      Društvu United Parcel Service nalaže se snošenje troškova.

Potpisi

*      Jezik postupka: engleski