–

za osobe CU i ND, M. Costantino, avvocata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Fiorentina i P. Gentilija, avvocati dello Stato,

–

za Europsku komisiju, A. Katsimerou, B.-R. Killmann i P. A. Messina, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članaka 18. i 45. UFEU‑a, članka 34. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članaka 30. i 31. Europske socijalne povelje, potpisane u Torinu 18. listopada 1961. u okviru Vijeća Europe i revidirane u Strasbourgu 3. svibnja 1996. (u daljnjem tekstu: Europska socijalna povelja), članka 11. stavka 1. točke (d) Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom (SL 2004., L 16, str. 44.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 41. i ispravak SL 2021., L 3, str. 41.), članka 7. stavka 2. Uredbe (EU) br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o slobodi kretanja radnika u Uniji (SL 2011., L 141, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 264.) i članka 29. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248. i ispravci SL 2020., L 76, str. 37. i SL 2023./90216, L).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru kaznenih postupaka pokrenutih u predmetu C‑112/22 protiv osobe CU, a u predmetu C‑223/22 protiv osobe ND, zbog lažnih izjava o uvjetima pristupa „minimalnom državnom dohotku”.

3

U uvodnim izjavama 2., 3., 4., 6. i 12. Direktive 2003/109 navodi se:

[…]

[…]

4

U skladu s točkama (a) i (b) članka 2. te direktive, naslovljenog „Definicije”:

„Za potrebe ove Direktive:

5

Stavkom 1. članka 4. navedene direktive, naslovljenog „Trajanje boravka”, određuje se:

„Države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravkom državljanima trećih zemalja koji zakonito i neprekinuto borave na njezinu državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva.”

6

Člankom 5. Direktive 2003/109 propisuju se uvjeti za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravkom. U skladu sa stavkom 1. točkama (a) i (b) tog članka, države članice zahtijevaju od državljana trećih zemalja da im za sebe i članove obitelji koje uzdržavaju osiguraju dokaz da imaju, s jedne strane, sigurne i redovite izvore sredstava koji su dostatni za uzdržavanje njih samih i članova njihove obitelji bez traženja naknade od sustava socijalne pomoći dotične države članice i, s druge strane, zdravstveno osiguranje protiv svih rizika od kojih su obično osigurani državljani predmetne države članice. Stavkom 2. navedenog članka određuje se da države članice od državljana trećih zemalja mogu zahtijevati i da ispune uvjete integracije, u skladu s nacionalnim pravom.

7

Na temelju članka 7. stavka 1. te direktive, da bi stekao status osobe s dugotrajnim boravkom, državljanin dotične treće zemlje mora u tu svrhu podnijeti zahtjev nadležnim tijelima države članice u kojoj boravi te tom zahtjevu priložiti pisane dokaze kojima se dokazuje da podnositelj zahtjeva ispunjava uvjete određene u člancima 4. i 5. navedene direktive.

8

Člankom 11. iste direktive, naslovljenim „Jednaki tretman”, u stavcima 1., 2. i 4. propisuje se:

„1.   Osobe s dugotrajnim boravkom uživaju jednaki tretman kao i državljani s obzirom na:

[…]

[…]

2.   Što se tiče odredaba stavka 1. točaka (b), (d), (e), (f) i (g), predmetna država članica može ograničiti jednaki tretman na slučajeve kada se prijavljeno ili uobičajeno mjesto boravka osobe s dugotrajnim boravkom, ili članova obitelji za koje ta osoba traži pogodnosti, nalazi na državnom području dotične države članice.

[…]

4.   Države članice mogu ograničiti jednak tretman u pogledu socijalne pomoći i socijalne zaštite na osnovne oblike pomoći.”

9

U skladu s člankom 7. Uredbe br. 492/2011, koji je dio odjeljka 2., naslovljenog „Zapošljavanje i jednako postupanje”, u njezinu poglavlju I., naslovljenom „Zapošljavanje, jednako postupanje i obitelji radnika”:

„1.   Prema radniku koji je državljanin države članice ne smije se, zbog njegovog državljanstva, u drugoj državi članici postupati drukčije nego što se postupa prema domaćim radnicima kad je riječ o uvjetima zapošljavanja i rada, a posebno primicima od rada i otpuštanju te, ako postane nezaposlen, vraćanju na posao ili ponovnom zapošljavanju.

2.   Takav radnik uživa jednake socijalne i porezne povlastice kao domaći radnici.

[…]”

10

Stavkom 1. članka 29. Direktive 2011/95, naslovljenog „Socijalna skrb”, propisuje se:

„Države članice osiguravaju da korisnici međunarodne zaštite primaju, u državi članici koja im je odobrila takvu zaštitu, potrebnu socijalnu pomoć koja se pruža i državljanima te države članice.”

11

Stavkom 1. članka 1. decreto‑leggea n. 4 „Disposizioni urgenti in materia di reddito di cittadinanza e di pensioni” (Uredba sa zakonskom snagom br. 4 o hitnim odredbama u području minimalnog državnog dohotka i mirovina) od 28. siječnja 2019. (GURI br. 23 od 28. siječnja 2019.), koji je pretvoren u zakon leggeom n. 26 (Zakon br. 26) od 28. ožujka 2019. (GURI br. 75 od 29. ožujka 2019.) (u daljnjem tekstu: Uredba sa zakonskom snagom br. 4/2019), određuje se:

„Od travnja 2019. utvrđuje se minimalni državni dohodak […] kao temeljna mjera aktivne politike rada kako bi se zajamčilo pravo na rad, suzbili siromaštvo, nejednakost i socijalna isključenost te promicala prava na informacije, obrazovanje, osposobljavanje i kulturu politikama usmjerenima na ekonomsku potporu i socijalnu uključenost osoba kojima prijeti isključenost u društvu i na tržištu rada. [Minimalni državni dohodak] osnovna je razina davanja u granicama raspoloživih sredstava.”

12

Člankom 2. te uredbe sa zakonskom snagom, naslovljenim „Korisnici”, uređuju se uvjeti pristupa minimalnom državnom dohotku. Ti se uvjeti odnose, s jedne strane, na državljanstvo, prebivalište i boravak podnositelja zahtjeva i, s druge strane, među ostalim, na prihode, imovinu i korištenje trajnim dobrima njegova kućanstva. Što se tiče prvih uvjeta, tim se člankom 2. stavkom 1. propisuje:

„[Minimalni državni dohodak] odobrava se kućanstvima koja u trenutku podnošenja zahtjeva i tijekom cijelog trajanja isplaćivanja davanja kumulativno ispunjavaju sljedeće uvjete:

[…]”

13

Člankom 3. navedene uredbe sa zakonskom snagom, naslovljenim „Ekonomska pogodnost”, u stavku 1. određuje se:

„Ekonomska pogodnost [minimalnog državnog dohotka], na godišnjoj osnovi, sastoji se od sljedećih dvaju dijelova:

14

Člankom 7. te uredbe sa zakonskom snagom, naslovljenim „Sankcije”, u stavku 1. propisuje se:

„Tko s ciljem neopravdanog primanja davanja iz članka 3. dâ ili upotrijebi lažne izjave ili isprave ili one kojima se potvrđuju činjenice koje nisu istinite ili tko izostavi informacije koje je dužan pružiti kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od dvije do šest godina, osim ako nije riječ o težem kaznenom djelu.”

15

Osobe CU i ND državljani su trećih zemalja s dugotrajnim boravkom u Italiji. Osoba CU tamo je registrirana kao rezident 29. ožujka 2012. Osoba ND je pak ondje registrirana kao rezident 24. ožujka 2013.

16

Pubblico Ministero della Procura della Repubblica presso il Tribunale di Napoli (Državno odvjetništvo pri Sudu u Napulju, Italija) optužilo je osobe CU i ND da su počinile kazneno djelo iz članka 7. stavka 1. Uredbe sa zakonskom snagom br. 4/2019 kada su 27. kolovoza 2020. odnosno 9. listopada 2020. potpisale zahtjeve za „minimalni državni dohodak” jer su u njima lažno izjavile da ispunjavaju uvjete za dodjelu tog davanja, uključujući navedenom uredbom sa zakonskom snagom predviđen uvjet prebivališta u Italiji u trajanju od najmanje deset godina. Osoba CU je na temelju toga neopravdano primila ukupan iznos od 3414,40 eura, a osoba ND 3186,66 eura.

17

Tribunale di Napoli (Sud u Napulju, Italija), koji je sud koji je uputio zahtjev, sumnja u usklađenost Uredbe sa zakonskom snagom br. 4/2019 s pravom Unije, s obzirom na to da se njome zahtijeva, među ostalim, to da državljani trećih zemalja, kako bi ostvarili „minimalni državni dohodak”, to jest socijalnu pomoć čija je svrha osigurati egzistencijalni minimum, prebivaju u Italiji najmanje deset godina, od čega bez prekida tijekom zadnje dvije godine. Taj sud smatra da se tom uredbom sa zakonskom snagom uvodi nepovoljno postupanje prema takvim državljanima, uključujući prema onima koji imaju dozvolu dugotrajnog boravka, u odnosu na postupanje koje se primjenjuje samo na talijanske državljane.

18

U tom pogledu taj sud najprije utvrđuje da je „minimalni državni dohodak” davanje iz socijalne pomoći čija je svrha osigurati egzistencijalni minimum i da je obuhvaćen jednim od triju područja koja su navedena u članku 11. stavku 1. točki (d) Direktive 2003/109, a to su socijalno osiguranje, socijalna pomoć i socijalna zaštita, kako su definirana u nacionalnom zakonodavstvu. Osim toga, članak 11. stavak 4. te direktive nije relevantan u ovom slučaju jer talijanska država donošenjem nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku nije ograničila jednako postupanje na osnovne oblike davanja. Nadalje, čak i da je predviđeno tim propisom, takvo ograničenje ne bi bilo u skladu s Direktivom 2003/109 jer je, u skladu s posljednjom rečenicom članka 1. stavka 1. Uredbe sa zakonskom snagom br. 4/2019, „minimalni državni dohodak” osnovna razina davanja u granicama raspoloživih sredstava.

19

Sud koji je uputio zahtjev podsjeća na to da je u presudi od 24. travnja 2012., Kamberaj (C‑571/10, EU:C:2012:233), Sud presudio da članak 11. stavak 1. točku (d) Direktive 2003/109 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se, kada je riječ o dodjeli potpore za stanovanje, predviđa različito postupanje prema državljaninu treće zemlje koji ima status osobe s dugotrajnim boravkom dodijeljen u skladu s odredbama te direktive u odnosu na ono prema vlastitim državljanima. Također navodi presude od 27. ožujka 1985., Hoeckx (249/83, EU:C:1985:139) i od 27. ožujka 1985., Scrivner i Cole (122/84, EU:C:1985:145), koje se odnose na mjeru socijalne pomoći usporedivu s „minimalnim državnim dohotkom”. U tim je presudama Sud presudio da se na temelju Uredbe br. 492/2011 takva mjera mora dodijeliti i domaćim radnicima i radnicima iz drugih država članica.

20

Nasuprot tomu, Sud se još nije izjasnio o pitanju je li u skladu s pravom Unije nacionalna odredba kojom se predviđa dodjela „minimalnog državnog dohotka” samo onim podnositeljima zahtjeva koji ispunjavaju uvjet prebivališta poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku. Budući da bi eventualna nezakonitost uvjeta predviđenog člankom 2. stavkom 1. točkom (a) podtočkom 2. Uredbe sa zakonskom snagom br. 4/2019 dovela do nestanka materijalnog elementa predmetnog kaznenog djela, odgovor na to pitanje nužan je za donošenje odluke u glavnim predmetima.

21

U tim okolnostima, Tribunale di Napoli (Sud u Napulju) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja, sastavljena na istovjetan način u spojenim predmetima C‑112/22 i C‑223/22:

22

Odlukom predsjednika Suda od 3. svibnja 2022. predmeti C‑112/22 i C‑223/22 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka kao i u svrhu donošenja presude.

23

Sud je 8. svibnja 2023. odlučio, u skladu s člankom 101. stavkom 1. svojeg poslovnika, uputiti zahtjev za pojašnjenje sudu koji je uputio zahtjev, u kojem ga je pozvao da navede pravni status osoba protiv kojih se vode kazneni postupci u glavnom postupku te da navede konkretne odredbe prava Unije koje se primjenjuju na te osobe čije mu se tumačenje čini nužnim za rješenje sporova koji se pred njim vode. Sud koji je uputio zahtjev odgovorio je na taj zahtjev 9. lipnja 2023. u predmetu C‑223/22 i 13. lipnja 2023. u predmetu C‑112/22, navodeći da su osobe o kojima je riječ u glavnom postupku državljani trećih zemalja s dugotrajnim boravkom u Italiji. Usto, u odgovoru koji je dao u predmetu C‑112/22 taj je sud pojasnio da je odredba čije je tumačenje korisno za rješenje spora koji se pred njim vodi članak 11. stavak 1. točka (d) Direktive 2003/109.

24

U skladu s člankom 16. trećim stavkom Statuta Suda Europske unije, Talijanska Republika zatražila je da se o ovim predmetima odluči u sastavu velikog vijeća, što je Sud prihvatio 10. srpnja 2023.

25

Talijanska vlada u svojim pisanim očitovanjima tvrdi da Sud nije nadležan odgovoriti na postavljena pitanja jer se nacionalne odredbe primjenjive u glavnim postupcima odnose na davanje predviđeno nacionalnim propisom koji je nastao izvršavanjem isključivih nadležnosti država članica. „Minimalni državni dohodak” o kojem je riječ u glavnom postupku nije mjera socijalne zaštite ili socijalne pomoći čiji je cilj samo osigurati dotičnim osobama određenu razinu prihoda, nego je složena mjera čiji je cilj prije svega poticanje socijalne uključenosti i reintegracije dotičnih osoba na tržištu rada.

26

U tom pogledu valja utvrditi da se zahtjevi za prethodnu odluku odnose na tumačenje prava Unije, konkretnije članka 11. stavka 1. točke (d) Direktive Vijeća 2003/109, što je očito u nadležnosti Suda (vidjeti u tom smislu presudu od 22. ožujka 2022., Prokurator Generalny (Stegovno vijeće Vrhovnog suda – Imenovanje), C‑508/19, EU:C:2022:201, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

27

Osim toga, u mjeri u kojoj talijanska vlada svojim argumentom želi osporiti da je „minimalni državni dohodak”, o kojem je riječ u glavnom postupku, obuhvaćen područjem primjene članka 11. stavka 1. točke (d) Direktive 2003/109, valja utvrditi da, kao što je to ta sama vlada navela na raspravi pred Sudom, taj argument ne može dovesti u pitanje nadležnost Suda za odgovaranje na postavljena pitanja, nego ga treba ocijeniti u okviru ispitivanja njihova merituma (vidjeti u tom smislu presudu od 24. travnja 2012., Kamberaj, C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 76.).

28

Međutim, valja utvrditi da sud koji je uputio zahtjev u svojim pitanjima također spominje članke 30. i 31. Europske socijalne povelje. No, iako prema Objašnjenjima koja se odnose na Povelju o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.) njezin članak 34. stavak 3. nadahnuti je člancima 30. i 31. revidirane Europske socijalne povelje, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Sud nije nadležan za tumačenje potonje povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C‑561/19, EU:C:2021:799, t. 70. i navedenu sudsku praksu).

29

Iz toga slijedi da je Sud nadležan za odlučivanje o zahtjevima za prethodnu odluku, osim u dijelu u kojem se odnose na odredbe Europske socijalne povelje.

30

Najprije valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, uspostavljene člankom 267. UFEU‑a, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. Sud u tu svrhu mora, ovisno o slučaju, preoblikovati pitanja koja su mu postavljena nakon što na temelju svih informacija koje mu je pružio sud koji je uputio zahtjev, a osobito na temelju obrazloženja zahtjeva, odredi elemente prava Unije koje je potrebno protumačiti s obzirom na predmet spora (vidjeti u tom smislu presudu od 29. veljače 2024., Eesti Vabariik (Põllumajanduse Registrite ja Informatsiooni Amet), C‑437/22, EU:C:2024:176, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

31

U tom pogledu valja istaknuti da zahtjevi za prethodnu odluku upućuju na više kategorija osoba koje bi, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, zbog nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku mogle biti stavljene u nepovoljniji položaj, to jest na državljane trećih zemalja s dugotrajnim boravkom, određene talijanske državljane, građane Unije kao i državljane trećih zemalja koji su korisnici međunarodne zaštite. Međutim, u tim zahtjevima nije precizirano u koju od tih kategorija ulaze osobe o kojima je riječ u glavnom postupku.

32

Ipak, kao što je to istaknuto u točki 23. ove presude, taj je sud u svojim odgovorima na zahtjev Suda za pojašnjenje naveo da su osobe o kojima je riječ u glavnom postupku državljani trećih zemalja s dugotrajnim boravkom u Italiji. Usto, u predmetu C‑112/22 pojasnio je da je odredba čije je tumačenje korisno za rješenje spora u glavnom postupku članak 11. stavak 1. točka (d) Direktive 2003/109. Naime, na tu kategoriju osoba primjenjuje se ta odredba, u vezi s člankom 34. Povelje, a ne članci 18. i 45. UFEU‑a, članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011 ili članak 29. Direktive 2011/95, koji su također navedeni u postavljenim pitanjima. Potonje odredbe stoga treba zanemariti jer nisu povezane s glavnim postupcima.

33

Tako s obzirom na prethodno navedeno valja smatrati da svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 11. stavak 1. točku (d) Direktive 2003/109, u vezi s člankom 34. Povelje, tumačiti na način da mu se protivi propis države članice koji za pristup državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom mjeri socijalnog osiguranja, socijalne pomoći ili socijalne zaštite propisuje uvjet, koji se primjenjuje i na državljane te države članice, da su u navedenoj državi članici prebivali najmanje deset godina, od čega bez prekida tijekom zadnje dvije godine i kojim se kažnjava svaka lažna izjava o tom uvjetu prebivališta.

34

U skladu s člankom 11. stavkom 1. točkom (d) Direktive 2003/109, osobe s dugotrajnim boravkom uživaju jednak tretman kao i državljani s obzirom na socijalno osiguranje, socijalnu pomoć i socijalnu zaštitu kako su definirani u nacionalnom pravu.

35

Kao prvo, u dijelu u kojem talijanska vlada osporava da je „minimalni državni dohodak” o kojem je riječ u glavnom postupku obuhvaćen područjem primjene te odredbe, valja podsjetiti na to da, kada se odredbom prava Unije, kao što je članak 11. stavak 1. točka (d) Direktive 2003/109, izričito upućuje na nacionalno zakonodavstvo, nije na Sudu da predmetnim izrazima dâ autonomnu i ujednačenu definiciju u pravu Unije. Naime, takvo upućivanje odražava volju zakonodavca Unije da poštuje razlike koje postoje među državama članicama u pogledu definicije i točnog dosega pojmova o kojima je riječ. Međutim, činjenica da u pravu Unije ne postoje autonomne i ujednačene definicije pojmova socijalno osiguranje, socijalna pomoć i socijalna zaštita te da se u toj odredbi u pogledu navedenih pojmova upućuje na nacionalno pravo ne znači da države članice mogu ugroziti koristan učinak Direktive 2003/109 prilikom primjene načela jednakog postupanja predviđenog navedenom odredbom (presude od 24. travnja 2012., Kamberaj, C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 77. i 78. i od 28. listopada 2021., ASGI i dr., C‑462/20, EU:C:2021:894, t. 31.).

36

Osim toga, člankom 51. stavkom 1. Povelje određuje se da se njezine odredbe odnose na države članice samo kada provode pravo Unije. Isto tako, iz uvodne izjave 3. Direktive 2003/109 proizlazi da se njome poštuju temeljna prava i uzimaju u obzir načela priznata, među ostalim, u Povelji.

37

Posljedično, države članice prilikom određivanja mjera socijalnog osiguranja, socijalne pomoći i socijalne zaštite koje su definirane njihovim nacionalnim pravom i podliježu načelu jednakog postupanja iz članka 11. stavka 1. točke (d) Direktive 2003/109 moraju poštovati prava i načela predviđena Poveljom, uključujući ona iz njezina članka 34. U skladu s člankom 34. stavkom 3. Povelje, s ciljem borbe protiv socijalne isključenosti i siromaštva, Unija – a time i države članice kada provode njezino pravo – „priznaje i poštuje pravo na socijalnu pomoć i pomoć u vezi sa stanovanjem kako bi se osigurao dostojan život svima koji nemaju dovoljno sredstava, u skladu s pravilima utvrđenima pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom” (presuda od 24. travnja 2012., Kamberaj, C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 80.).

38

Budući da se i u članku 34. Povelje i članku 11. stavku 1. točki (d) Direktive 2003/109 upućuje na nacionalno pravo, na sudu je koji je uputio zahtjev da utvrdi je li „minimalni državni dohodak” o kojem je riječ u glavnom postupku socijalno davanje koje je obuhvaćeno onima iz navedene direktive (vidjeti u tom smislu presude od 24. travnja 2012., Kamberaj, C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 81. i od 28. listopada 2021., ASGI i dr., C‑462/20, EU:C:2021:894, t. 32.).

39

Kao što je to istaknuto u točki 18. ove presude, taj sud u svojim zahtjevima za prethodnu odluku utvrđuje da je „minimalni državni dohodak” davanje iz socijalne pomoći čija je svrha osigurati egzistencijalni minimum i da je obuhvaćen jednim od triju područja koja su navedena u članku 11. stavku 1. točki (d) Direktive 2003/109, a to su socijalno osiguranje, socijalna pomoć i socijalna zaštita, kako su definirani u nacionalnom zakonodavstvu.

40

Točno je da talijanska vlada osporava to utvrđenje suda koji je uputio zahtjev. Međutim, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, Sud u okviru podjele nadležnosti između sudova Unije i nacionalnih sudova mora uzeti u obzir činjenični i pravni okvir unutar kojeg su postavljena prethodna pitanja, kako je on određen odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku. Stoga, neovisno o kritikama koje je vlada države članice iznijela u pogledu tumačenja nacionalnog prava koje je dao sud koji je uputio zahtjev, ispitivanje prethodnih pitanja valja provesti na osnovi tog tumačenja i nije na Sudu da provjerava njegovu točnost (vidjeti u tom pogledu presude od 21. lipnja 2016., New Valmar, C‑15/15, EU:C:2016:464, t. 25. kao i od 21. prosinca 2023., Cofidis, C‑340/22, EU:C:2023:1019, t. 31.).

41

U okviru ovih predmeta Sud stoga mora temeljiti svoje zaključke na premisi da je „minimalni državni dohodak”, o kojem je riječ u glavnom postupku, mjera obuhvaćena područjem primjene članka 11. stavka 1. točke (d) Direktive 2003/109, u vezi s člankom 34. Povelje.

42

Usto, iako u skladu s člankom 11. stavkom 4. Direktive 2003/109 države članice jednako postupanje u pogledu socijalne pomoći i socijalne zaštite mogu ograničiti na osnovne oblike davanja, sud koji je uputio zahtjev u svojim zahtjevima za prethodnu odluku navodi da se u ovom slučaju ne primjenjuje ta odredba koju treba usko tumačiti. Naime, s jedne strane, talijanska tijela nadležna za prenošenje te direktive nisu jasno izrazila da se namjeravaju pozvati na odstupanje predviđeno navedenom odredbom. S druge strane, „minimalni državni dohodak” upravo je takav „osnovni oblik davanja” u smislu te odredbe. Taj pojam označava davanja koja omogućuju pojedincu da zadovolji svoje osnovne potrebe poput hrane, smještaja i zdravlja (vidjeti u tom pogledu presudu od 24. travnja 2012., Kamberaj, C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 86. do 92.).

43

Kao drugo, treba podsjetiti na to da sustav uspostavljen Direktivom 2003/109 jasno upućuje na to da je stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravkom dodijeljenog na temelju te direktive podvrgnuto posebnom postupku i, usto, obvezi ispunjavanja uvjeta preciziranih u poglavlju II. navedene direktive.

44

Člankom 4. stavkom 1. Direktive 2003/109 propisuje se da države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravkom državljanima trećih zemalja koji zakonito i neprekinuto borave na njezinu državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva. Člankom 5. te direktive se stjecanje tog statusa uvjetuje dokazom da državljanin treće zemlje koji traži taj status ima dostatne izvore sredstava i zdravstveno osiguranje. Naposljetku, člankom 7. iste direktive preciziraju se postupovne pretpostavke ostvarivanja navedenog statusa.

45

Nadalje, iz uvodnih izjava 2., 4., 6. i 12. Direktive 2003/109 proizlazi da joj je glavna svrha osigurati integraciju državljana trećih zemalja koji su zakonito dugotrajno boravili u državama članicama te, u tu svrhu, uskladiti prava tih državljana s onima koja uživaju građani Unije, među ostalim uvođenjem jednakog postupanja prema njima u širokom opsegu ekonomskih i socijalnih pitanja. Tako status osobe s dugotrajnim boravkom omogućuje osobi koja ga ima da se prema njoj jednako postupa u područjima iz članka 11. te direktive, pod uvjetima predviđenima tim člankom (presuda od 25. studenoga 2020., Istituto nazionale della previdenza sociale (Obiteljska davanja za osobe s dugotrajnim boravkom), C‑303/19, EU:C:2020:958, t. 28. i navedena sudska praksa).

46

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 35. svojeg mišljenja, takav status odgovara najvišoj razini integracije državljana trećih zemalja i opravdava da im se zajamči jednako postupanje kao prema državljanima države članice domaćina, osobito u pogledu socijalnog osiguranja, socijalne pomoći i socijalne zaštite.

47

Kao treće, što se tiče pitanja je li uvjet prebivališta u Italiji u trajanju od najmanje deset godina, od čega bez prekida tijekom zadnje dvije godine, koji se člankom 2. stavkom 1. točkom (a) podtočkom 2. Uredbe sa zakonskom snagom br. 4/2019 zahtijeva za pristup „minimalnom državnom dohotku”, spojiv s člankom 11. stavkom 1. točkom (d) Direktive 2003/109, u vezi s člankom 34. Povelje, sud koji je uputio zahtjev naglašava da se taj uvjet prebivališta jednako primjenjuje na državljane trećih zemalja s dugotrajnim boravkom kao i na talijanske državljane. Međutim, taj sud u biti primjećuje da se navedenim uvjetom državljane trećih zemalja s dugotrajnim boravkom stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na talijanske državljane koji prebivaju u Italiji i koji nisu napustili državno područje te države članice kako bi dulje boravili u inozemstvu.

48

Kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 50. svojeg mišljenja, načelo jednakog postupanja iz članka 11. Direktive 2003/109 ne zabranjuje samo očitu diskriminaciju, onu na osnovi državljanstva, nego i sve prikrivene oblike diskriminacije koji, uz primjenu drugih kriterija razlikovanja, u stvarnosti dovode do istog rezultata.

49

Stoga valja provjeriti, kao prvo, dovodi li uvjet prebivališta u trajanju od deset godina, od čega bez prekida tijekom zadnje dvije godine, do različitog postupanja koje predstavlja neizravnu diskriminaciju državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom u odnosu na državljane dotične države članice.

50

U tom pogledu valja istaknuti da takav uvjet prebivališta u trajanju od deset godina, od čega bez prekida tijekom zadnje dvije godine, uglavnom utječe na strance, među kojima su osobito državljani trećih zemalja.

51

Sud koji je uputio zahtjev usto navodi da uvjet prebivališta u trajanju od deset godina, od čega bez prekida tijekom zadnje dvije godine, utječe i na interese talijanskih državljana koji se vraćaju u Italiju nakon razdoblja boravka u drugoj državi članici. Međutim, nije važno to što mjera o kojoj je riječ u glavnom postupku stavlja u nepovoljniji položaj, ovisno o slučaju, i domaće državljane koji ne mogu poštovati uvjet kao i državljane trećih zemalja s dugotrajnim boravkom. Naime, mjera se može smatrati neizravnom diskriminacijom a da pritom nije nužno da se njome u povoljniji položaj stavljaju svi vlastiti državljani ili u nepovoljniji položaj samo državljani trećih zemalja s dugotrajnim boravkom, a ne i vlastiti državljani (vidjeti po analogiji presudu od 20. lipnja 2013., Giersch i dr., C‑20/12, EU:C:2013:411, t. 45.).

52

Prema tome, razlika u postupanju prema državljanima trećih zemalja s dugotrajnim boravkom u odnosu na vlastite državljane, koja proizlazi iz činjenice da se nacionalnim propisom predviđa uvjet prebivališta u trajanju od deset godina, od čega bez prekida tijekom zadnje dvije godine, predstavlja neizravnu diskriminaciju.

53

Valja, kao drugo, podsjetiti na to da je takva diskriminacija načelno zabranjena, osim ako je objektivno opravdana. Kako bi bila opravdana, ona mora biti prikladna za ostvarenje legitimnog cilja i njome se ne smije prekoračiti ono što je nužno za njegovo ostvarenje.

54

U tom pogledu talijanska vlada u svojim pisanim očitovanjima navodi da, s obzirom na to da je „minimalni državni dohodak” ekonomska pogodnost čija je dodjela uvjetovana time da punoljetni članovi dotičnog kućanstva sudjeluju u personaliziranom planu usmjeravanja u zapošljavanju i socijalnom uključivanju na temelju posebnih sporazuma, dodjela te pogodnosti podrazumijeva administrativno vrlo složen postupak socijalnog i strukovnog uključivanja. Stoga je, prema mišljenju te vlade, nacionalni zakonodavac državljanima trećih zemalja koji stalno borave u Italiji i koji su u nju dobro integrirani propisno ograničio pristup toj mjeri.

55

Međutim, valja istaknuti da se člankom 11. stavkom 2. Direktive 2003/109 iscrpno predviđaju situacije u kojima države članice mogu, u pogledu boravka, odstupiti od jednakog postupanja prema državljanima trećih zemalja s dugotrajnim boravkom kao prema državljanima te države članice. Tako različito postupanje prema tim dvjema kategorijama državljana, izvan tih situacija, samo po sebi predstavlja povredu članka 11. stavka 1. točke (d) te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2020., Istituto nazionale della previdenza sociale (Obiteljska davanja za osobe s dugotrajnim boravkom), C‑303/19, EU:C:2020:958, t. 23.).

56

Konkretnije, različito postupanje prema državljanima trećih zemalja s dugotrajnim boravkom u odnosu na državljane dotične države članice ne može se opravdati činjenicom da su oni u različitoj situaciji zbog svojih veza s tom državom članicom. Takvo bi opravdanje bilo protivno članku 11. stavku 1. točki (d) Direktive 2003/109 kojim se propisuje jednako postupanje prema njima u područjima socijalnog osiguranja, socijalne pomoći i socijalne zaštite (presuda od 25. studenoga 2020., Istituto nazionale della previdenza sociale (Obiteljska davanja za osobe s dugotrajnim boravkom), C‑303/19, EU:C:2020:958, t. 34.).

57

Naime, kao što je to istaknuto u točki 44. ove presude, Direktivom 2003/109, u njezinu članku 4. stavku 1., predviđa se uvjet zakonitog i neprekinutog boravka od pet godina na državnom području države članice kako bi državljanin treće zemlje mogao ishoditi od te države članice status osobe s dugotrajnim boravkom. Iz te odredbe, u vezi s uvodnom izjavom 6. te direktive, proizlazi da je zakonodavac Unije smatrao da takvo razdoblje zakonitog i neprekinutog boravka od pet godina svjedoči o tome da se ta osoba „trajno nastanila u toj zemlji” i stoga ga treba smatrati dostatnim kako bi ta osoba nakon stjecanja statusa osobe s dugotrajnim boravkom imala pravo na to da se prema njoj postupa jednako kao prema državljanima navedene države članice, osobito u pogledu socijalnog osiguranja, socijalne pomoći i socijalne zaštite, u skladu s člankom 11. stavkom 1. točkom (d) navedene direktive.

58

Stoga država članica ne može – a da ne povrijedi potonju odredbu i cilj koji se njome želi postići, a koji je, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 12. te direktive, osigurati da status osobe s dugotrajnim boravkom predstavlja „stvarn[i] [instrument] za integraciju osoba koje imaju dugotrajn[i] [boravak] u društvo u kojem žive” – jednostrano produljiti razdoblje boravka koje se zahtijeva kako bi takva osoba s dugotrajnim boravkom mogla uživati pravo zajamčeno člankom 11. stavkom 1. točkom (d) Direktive 2003/109.

59

Iz toga slijedi da je uvjet prebivališta u trajanju od deset godina, od čega bez prekida tijekom zadnje dvije godine, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, protivan članku 11. stavku 1. točki (d) Direktive 2003/109.

60

Kao četvrto i posljednje, što se tiče pitanja usklađenosti s pravom Unije, a osobito s Direktivom 2003/109, nacionalne odredbe kojom se predviđa izricanje kaznene sankcije podnositeljima zahtjeva za mjeru socijalnog osiguranja, socijalne pomoći ili socijalne zaštite u slučaju njihovih lažnih izjava u pogledu uvjeta pristupa takvoj mjeri, valja podsjetiti na to da iz sudske prakse Suda proizlazi da nacionalni mehanizam sankcija nije u skladu s odredbama Direktive 2003/109 ako je propisan radi toga da se osigura ispunjavanje obveze koja ni sama nije u skladu s tim odredbama (vidjeti u tom smislu presudu od 26. travnja 2022., Landespolizeidirektion Steiermark (Maksimalno trajanje nadzora na unutarnjim granicama), C‑368/20 i C‑369/20, EU:C:2022:298, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

61

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 11. stavak 1. točku (d) Direktive 2003/109, u vezi s člankom 34. Povelje, treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice koji za pristup državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom mjeri socijalnog osiguranja, socijalne pomoći ili socijalne zaštite propisuje uvjet, koji se primjenjuje i na državljane te države članice, da su u navedenoj državi članici prebivali najmanje deset godina, od čega bez prekida tijekom zadnje dvije godine i kojim se kažnjava svaka lažna izjava o tom uvjetu prebivališta.

62

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Članak 11. stavak 1. točku (d) Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom, u vezi s člankom 34. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

treba tumačiti na način da mu se:

protivi propis države članice koji za pristup državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom mjeri socijalnog osiguranja, socijalne pomoći ili socijalne zaštite propisuje uvjet, koji se primjenjuje i na državljane te države članice, da su u navedenoj državi članici prebivali najmanje deset godina, od čega bez prekida tijekom zadnje dvije godine, i kojim se kažnjava svaka lažna izjava o tom uvjetu prebivališta.