EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62022CJ0055

Presuda Suda (šesto vijeće) od 14. rujna 2023.
NK protiv Bezirkshauptmannschaft Feldkirch.
Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Landesverwaltungsgericht Vorarlberg.
Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Načelo ne bis in idem – Pravomoćno okončanje prvog postupka pokrenutog zbog povrede odredbe nacionalnog zakonskog propisa o igrama na sreću – Prekršajna sankcija kaznenopravne naravi koja je za ista djela izrečena zbog kršenja druge odredbe tog zakonskog propisa – Prvi postupak koji je okončan zbog pogrešne pravne kvalifikacije počinjenog kažnjivog djela.
Predmet C-55/22.

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2023:670

 PRESUDA SUDA (šesto vijeće)

14. rujna 2023. ( *1 )

„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Načelo ne bis in idem – Pravomoćno okončanje prvog postupka pokrenutog zbog povrede odredbe nacionalnog zakonskog propisa o igrama na sreću – Prekršajna sankcija kaznenopravne naravi koja je za ista djela izrečena zbog kršenja druge odredbe tog zakonskog propisa – Prvi postupak koji je okončan zbog pogrešne pravne kvalifikacije počinjenog kažnjivog djela”

U predmetu C‑55/22,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Landesverwaltungsgericht Vorarlberg (Zemaljski upravni sud u Vorarlbergu, Austrija), odlukom od 18. siječnja 2022., koju je Sud zaprimio 28. siječnja 2022., u postupku

NK

protiv

Bezirkshauptmannschaft Feldkirch,

SUD (šesto vijeće),

u sastavu: P. G. Xuereb (izvjestitelj), predsjednik vijeća, A. Kumin i I. Ziemele, suci,

nezavisni odvjetnik: A. M. Collins,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

za austrijsku vladu, J. Schmoll i C. Leeb, u svojstvu agenata,

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

za Europsku komisiju, S. Grünheid i M. Wasmeier, u svojstvu agenata,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe NK i Bezirkshauptmannschafta Feldkirch (Upravni ured okruga Feldkirch, Austrija) u vezi s prekršajnim sankcijama koje je potonji izrekao osobi NK zbog kršenja austrijskog zakonskog propisa o igrama na sreću.

Pravni okvir

3

U članku 2. Glücksspielgesetza (Zakon o igrama na sreću) od 21. prosinca 1989. (BGBl. 620/1989), u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: GSpG), naslovljenom „Lutrijske igre”, određuje se:

„(1)   Lutrijske igre su igre na sreću

1.

koje priređuje, organizira, nudi ili stavlja na raspolaganje poduzetnik,

2.

u kojima igrači ili druge osobe u okviru sudjelovanja u igri izvršavaju novčanu uplatu (ulog) te

3.

poduzetnik, igrači ili druge osobe pritom očekuju novčanu isplatu (zgoditak).

(2)   Poduzetnik je osoba koja neovisno obavlja trajnu djelatnost s ciljem stjecanja prihoda od priređivanja igara na sreću, čak i ako ta djelatnost nema za svrhu stjecanje dobiti.

Kad više osoba, na temelju sporazuma koji su međusobno sklopile, na određenom mjestu nudi parcijalne usluge s ciljem priređivanja igara na sreću s novčanim isplatama u smislu stavka 1. točaka 2. i 3. ovog članka, sve osobe koje izravno sudjeluju u priređivanju igre na sreću smatraju se poduzetnicima, čak i ako nemaju namjeru stjecanja prihoda i ako samo sudjeluju u priređivanju, organizaciji ili nuđenju igre na sreću.

[…]

(4)   Zabranjene lutrijske igre su lutrijske igre za koje na temelju ovog saveznog zakona nije izdana nikakva koncesija ili odobrenje, a nisu isključene iz monopola koji savezna država ima na igre na sreću prema članku 4.”

4

U članku 52. GSpG‑a, naslovljenom „Odredbe o prekršajnim sankcijama”, predviđa se:

„(1)   Čini prekršaj za koji upravno tijelo može izreći novčanu kaznu u iznosu do […] 60000 eura […]:

1.

svatko tko u svojstvu poduzetnika, u svrhu sudjelovanja unutar državnog područja, priređuje, organizira ili stavlja na raspolaganje zabranjene lutrijske igre u smislu članka 2. stavka 4. ili u njima sudjeluje u svojstvu poduzetnika u smislu članka 2. stavka 2.;

[…]

(2)   Ako je prekršaj iz stavka 1. točke 1. počinjen na najviše tri automata za igre na sreću odnosno druga zabranjena predmeta, za svaki automat za igre na sreću odnosno drugi zabranjeni predmet izreći će se novčana kazna od 1000 do 10000 eura, odnosno od 3000 do 30000 eura u slučaju prvog i svakog sljedećeg ponavljanja prekršaja. Ako je prekršaj počinjen s više od tri automata za igre na sreću ili druga zabranjena predmeta, za svaki automat za igre na sreću ili drugi zabranjeni predmet novčana kazna iznosi od 3000 do 30000 eura, odnosno od 6000 do 60000 eura u slučaju prvog ponavljanja prekršaja.”

Glavni postupak i prethodno pitanje

5

Osoba NK vlasnik je objekta pod nazivom I.

6

Prilikom nadzora koji je u tom objektu proveden 29. prosinca 2017. utvrđeno je da su četiri uređaja za igre na sreću, koja su bila u ispravnom stanju, ondje postavljena iako nikakva dozvola za njihovo korištenje nije bila izdana.

7

Odlukom od 19. veljače 2018. Upravni ured okruga Feldkirch je osobi NK izrekao prekršajnu sankciju koja je uključivala četiri novčane kazne, uz zamjenske zatvorske kazne, zbog kršenja članka 52. stavka 1. točke 1. treće inkriminirane radnje GSpG‑a u vezi s njegovim člankom 2. stavcima 2. i 4. te člankom 4., zbog toga što je kao poduzetnik, u svojstvu vlasnika objekta I, stavljao na raspolaganje igre na sreću u vidu zabranjenih lutrijskih igara.

8

Odlukom od 13. kolovoza 2018. Landesverwaltungsgericht Vorarlberg (Zemaljski upravni sud u Vorarlbergu, Austrija), koji je konkretno sud koji je uputio zahtjev, poništio je odluku od 19. veljače 2018. i okončao postupak uz obrazloženje da, u skladu s provedenim činjeničnim utvrđenjima, osoba NK nije stavljala na raspolaganje igre na sreću u smislu članka 52. stavka 1. točke 1. treće inkriminirane radnje GSpG‑a, već je priređivala takve igre u smislu prve inkriminirane radnje iz tog članka 52. stavka 1. točke 1. Prema mišljenju tog suda, izmjena odluke Upravnog ureda okruga Feldkirch u smislu da osoba NK kao vlasnik objekta I treba odgovarati za priređivanje zabranjenih igara, značila bi „nedopuštenu supstituciju radnje”.

9

Ni Upravni ured okruga Feldkirch ni Bundesminister für Finanzen (savezni ministar financija, Austrija) nisu podnijeli reviziju protiv odluke od 13. kolovoza 2018., iako su pravno imali tu mogućnost.

10

Odlukom od 30. studenoga 2018. Upravni ured okruga Feldkirch izrekao je osobi NK prekršajnu sankciju koja je uključivala četiri novčane kazne, uz zamjenske zatvorske kazne, zbog kršenja članka 52. stavka 1. točke 1. prve inkriminirane radnje GSpG‑a u vezi s njegovim člankom 2. stavcima 2. i 4. te člankom 4., zato što je 29. prosinca 2017. kao vlasnik uređajâ za igre na sreću i kao vlasnik objekta I priređivala u tom objektu igre na sreću u vidu zabranjenih lutrijskih igara.

11

Odlukom od 4. srpnja 2019. sud koji je uputio zahtjev poništio je odluku od 30. studenoga 2018. Istaknuo je da je Upravni ured okruga Feldkirch ponovno sankcionirao osobu NK zbog istih djela, počinjenih na istom mjestu i u isto vrijeme, pri čemu je jednostavno prihvatio drugu pravnu kvalifikaciju tih djela. Prema mišljenju tog suda, radilo se o dvostrukoj ili višestrukoj kazni u smislu članka 4. stavka 1. Protokola br. 7 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanu u Rimu 4. studenoga 1950. On je stoga smatrao da potonju odluku valja poništiti i da postupak radi izricanja prekršajnih sankcija treba okončati.

12

Upravni ured okruga Feldkirch podnio je Verwaltungsgerichtshofu (Visoki upravni sud, Austrija) reviziju protiv odluke od 4. srpnja 2019.

13

Odlukom od 14. lipnja 2021. Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud) ukinuo je odluku od 4. srpnja 2019. uz obrazloženje da pravomoćno okončanje kaznenog postupka odlukom od 13. kolovoza 2018. ne sprečava nastavak kaznenog postupka pokrenutog radi utvrđivanja počinjenja prve inkriminirane radnje iz članka 52. stavka 1. točke 1. GSpG‑a, a time i osudu osobe NK za potonje kažnjivo djelo.

14

Sud koji je uputio zahtjev, koji nakon donošenja odluke od 14. lipnja 2021. ponovno mora donijeti odluku, pojašnjava da je na temelju članka 63. stavka 1. Verwaltungsgerichtshofgesetza (Zakon o Visokom upravnom sudu) on načelno vezan pravnom analizom Verwaltungsgerichtshofa (Visoki upravni sud), ali da se prema sudskoj praksi potonjeg suda ta obveza ne primjenjuje ako nakon donošenja odluke Verwaltungsgerichtshofa (Visoki upravni sud) Sud usvoji drukčiju odluku.

15

Sud koji je uputio zahtjev pita se priječi li članak 50. Povelje pokretanje novog postupka ako je kazneni postupak koji je pokrenut na temelju GSpG‑a za ista djela za koja se pokreće i taj novi postupak, ali na temelju druge odredbe GSpG‑a, okončan nakon provođenja rasprave tijekom koje su te činjenice utvrđivane.

16

Kada je riječ o mogućnosti primjene Povelje, sud koji je uputio zahtjev prije svega ističe da ako se država članica pozove na važne razloge u općem interesu kao opravdanje za donošenje zakonskog propisa koji može predstavljati prepreku ostvarivanju slobode pružanja usluga, to opravdanje treba tumačiti u kontekstu općih načela prava Unije i posebno temeljnih prava zajamčenih Poveljom.

17

Nadalje, pozivajući se posebno na presudu od 30. travnja 2014., Pfleger i dr. (C‑390/12, EU:C:2014:281, t. 35. i 36.), koja je donesena nakon upućivanja zahtjeva jednog austrijskog suda od kojeg je također zatraženo da primjeni austrijski zakonski propis o igrama na sreću, ističe da pozivanje države članice na izuzeća koja pravo Unije predviđa kao opravdanje za ograničavanje temeljne slobode zajamčene UFEU‑om treba smatrati „primjenom prava Unije” u smislu članka 51. stavka 1. Povelje.

18

Konačno, navodi da su klijenti objekta koji vodi osoba NK građani Europske unije i da je jedan zaposlenik u tom objektu državljanin Republike Bugarske, dakle druge države članice.

19

Kada je riječ o načelu ne bis in idem, sud koji je uputio zahtjev prije svega podsjeća na to da je navedeno načelo utvrđeno ne samo u članku 50. Povelje nego među ostalim i u članku 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Gospodarske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama (SL 2000., L 239, str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 12.), koja je potpisana u Schengenu 19. lipnja 1990., a stupila je na snagu 26. ožujka 1995. (u daljnjem tekstu: KPSS).

20

Nadalje, ističe da je Sud u presudi od 9. ožujka 2006., Van Esbroeck (C‑436/04, EU:C:2006:165, t. 27. i slj.), naveo da se članak 54. KPSS‑a, u kojem se koristi izraz „ista djela”, referira samo na postojanje predmetnih djela, a ne na njihovu pravnu kvalifikaciju.

21

Sud koji je uputio zahtjev također ističe da je Sud u presudi od 20. ožujka 2018., Garlsson Real Estate i dr. (C‑537/16, EU:C:2018:193, t. 37. i 38.), pojasnio da mjerodavni kriterij za ocjenjivanje postojanja istog kaznenog djela jest kriterij istovjetnosti materijalnih činjenica, shvaćen kao postojanje niza međusobno neraskidivo povezanih konkretnih okolnosti koje su dovele do oslobađanja od optužbi ili pravomoćne osude određene osobe, te da pravna kvalifikacija djela u nacionalnom pravu i zaštićeni pravni interes nisu relevantni za utvrđivanje postojanja istog kažnjivog djela jer se opseg zaštite priznate u članku 50. Povelje ne smije razlikovati ovisno o pojedinoj državi članici.

22

Konačno, ističe da je Sud u presudi od 29. lipnja 2016., Kossowski (C‑486/14, EU:C:2016:483), naveo da je, kako bi se utvrdilo predstavlja li neka odluka, kao što je ona kojom je pred njim pokrenut postupak, odluku kojom se pravomoćno okončava postupak protiv određene osobe u smislu članka 54. KPSS‑a, potrebno provjeriti je li ta odluka donesena nakon ocjene o meritumu predmeta.

23

Kada je riječ o slučaju koji se pred njega iznosi, sud koji je uputio zahtjev prije svega ističe da nema potrebe istraživati je li on bio u pravu kada je okončao prvi postupak, s obzirom na to da je taj postupak pravomoćno okončan.

24

Nadalje, navodi da je, načelno govoreći, prvi kazneni postupak tijekom kojeg su utvrđivane činjenice rezultirao oslobađanjem od optužbi tužitelja iz glavnog postupka, a da se drugi kazneni postupak odnosio na ista djela. Smatra međutim da se zabrana vođenja dvaju kaznenih postupaka primjenjuje neovisno o pravnoj kvalifikaciji tih djela te da stoga članak 50. Povelje treba tumačiti na način da mu se protivi izricanje nove osuđujuće odluke protiv osobe NK, i to bez obzira na to što se u prvoj odluci o oslobađanju od optužbi navodilo da su predmetne igre bile zabranjene igre na sreću. Međutim, imajući u vidu potonju okolnost, to mu se tumačenje ne čini toliko očitim da ne bi ostavljalo mjesta nikakvoj sumnji.

25

U tim je okolnostima Landesverwaltungsgericht Vorarlberg (Zemaljski upravni sud u Vorarlbergu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li načelo [ne] bis in idem kako je zajamčeno člankom 50. Povelje tumačiti na način da mu se protivi mogućnost da nadležno prekršajno tijelo države članice izrekne novčanu kaznu osobi zbog povrede odredbe zakonskog propisa o igrama na sreću ako je postupak radi izricanja prekršajnih sankcija koji se prethodno vodio protiv te iste osobe zbog kršenja druge odredbe zakonskog propisa o igrama na sreću (ili općenito propisa iz istog pravnog područja) i koji se zasnivao na istim činjenicama, pravomoćno okončan nakon održavanja rasprave koja je uključivala izvođenje dokaza?”

O nadležnosti Suda

26

I austrijska vlada i Komisija pozivaju se na nenadležnost Suda tvrdeći da sud koji je uputio zahtjev nije dovoljno konkretno objasnio u kojoj su mjeri predmetne odredbe nacionalnog prava usvojene radi provedbe prava Unije niti na koji način je spor koji se pred njim vodi, unatoč tomu što je isključivo unutarnje naravi, povezan s odredbama prava Unije koje uređuju temeljne slobode zbog čega je tumačenje u prethodnom postupku koje je zatraženo potrebno za rješavanje tog spora.

27

Članak 51. stavak 1. Povelje određuje da se njezine odredbe obraćaju državama članicama samo kad one provode pravo Unije.

28

U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da se temeljna prava zajamčena u pravnom poretku Unije mogu primijeniti u svim situacijama uređenima pravom Unije, ali ne i izvan njih. Upravo zbog toga Sud je već podsjetio na to da nema mogućnost ocjenjivati, s gledišta Povelje, nacionalni propis koji ne ulazi u okvir prava Unije. Naprotiv, kada takav propis ulazi u područje tog prava, Sud mora, kada mu se uputi zahtjev za prethodnu odluku, dati sve elemente tumačenja koji su nacionalnom sudu potrebni da ocijeni usklađenost tog propisa s temeljnim pravima čije poštovanje osigurava (presude od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson, C‑617/10, EU:C:2013:105, t. 19. i od 5. svibnja 2022., BPC Lux 2 i dr., C‑83/20, EU:C:2022:346, t. 26. i navedena sudska praksa).

29

Sud je također ocijenio da, kad se pokaže da je nacionalni propis takve naravi da predstavlja prepreku izvršavanju jedne ili više temeljnih sloboda zajamčenih Ugovorom, na njega se iznimke koje pravo Unije predviđa za opravdavanje te prepreke mogu primijeniti samo ako je to u skladu s temeljnim pravima čije poštovanje osigurava Sud. Ta obveza usklađenosti s temeljnim pravima neupitno spada u područje primjene prava Unije, pa stoga i u područje primjene Povelje. Primjenu, od strane jedne države članice, iznimaka koje pravo Unije predviđa kao opravdavanje prepreke temeljnoj slobodi zajamčenoj Ugovorom valja stoga smatrati „primjenom prava Unije” u smislu članka 51. stavka 1. Povelje (presuda od 30. travnja 2014., Pfleger i dr., C‑390/12, EU:C:2014:281, t. 36.).

30

Nadalje, Sud je već ocijenio da usluge koje pružatelj s poslovnim nastanom u jednoj državi članici pruža, bez premještanja, primatelju s poslovnim nastanom u nekoj drugoj državi članici imaju obilježje prekograničnog pružanja usluga u smislu članka 56. UFEU‑a (presude od 11. lipnja 2015., Berlington Hungary i dr., C‑98/14, EU:C:2015:386, t. 26. i od 3. prosinca 2020., BONVER WIN, C‑311/19, EU:C:2020:981, t. 19.).

31

U konkretnom slučaju sud koji je uputio zahtjev smatra da se članak 50. Povelje primjenjuje zato što – prema presudi od 30. travnja 2014., Pfleger i dr. (C‑390/12, EU:C:2014:281, t. 35. i 36.), koja je donesena nakon upućivanja zahtjeva jednog austrijskog suda od kojeg je također zatraženo da primjeni austrijski zakonski propis o igrama na sreću – taj zakonski propis može predstavljati prepreku ostvarivanju slobode pružanja usluga zajamčene člankom 56. UFEU‑a. Sud koji je uputio zahtjev također je naveo da su građani Unije, dakle građani svih drugih država članica osim Republike Austrije, bili klijenti objekta osobe NK, čije je sjedište na području nadležnosti Landesverwaltungsgerichta Vorarlberg (Zemaljski upravni sud u Vorarlbergu), u Austriji, a nalazi se samo 40 km od granice s Njemačkom.

32

U tim okolnostima valja zaključiti da je Sud nadležan za odlučivanje o zahtjevu za prethodnu odluku.

O dopuštenosti

33

Austrijska vlada smatra da zahtjev za prethodnu odluku treba odbaciti kao nedopušten jer se iz njega ne može utvrditi na koje se odredbe nacionalnog prava sud koji je uputio zahtjev konkretno referira niti zbog čega postavlja pitanje, u kontekstu tih odredbi, tumačenja prava Unije. Komisija pak smatra da je taj zahtjev nedopušten zbog toga što u konkretnom slučaju nedostaju činjenični i pravni elementi koji su potrebni da bi se mogao dati koristan odgovor na prethodno pitanje i dokazati relevantnost pitanja za rješenje spora.

34

S tim u vezi valja podsjetiti na to da je u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova, uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, samo na nacionalnom sudu pred kojim je pokrenut postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da ocijeni, uvažavajući posebnosti predmeta, je li prethodna odluka potrebna kako bi mogao donijeti svoju odluku te jesu li relevantna pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom toga, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno dužan donijeti odluku (presuda od 5. svibnja 2022., Universiteit Antwerpen i dr., C‑265/20, EU:C:2022:361, t. 22. i navedena sudska praksa).

35

Iz toga slijedi da pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije nadležan provjeravati, uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora iz glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 5. svibnja 2022., Universiteit Antwerpen i dr., C‑265/20, EU:C:2022:361, t. 23. i navedena sudska praksa).

36

Dakle, budući da se postupak pred Sudom temelji na odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, neophodno je da nacionalni sud u toj odluci odredi činjenični i zakonodavni okvir spora iz glavnog postupka i da pruži minimalna objašnjenja o razlozima zbog kojih je odabrao odredbe prava Unije čije tumačenje traži kao i o vezi koju uspostavlja između tih odredbi i nacionalnog propisa koji je primjenjiv u sporu koji je pred njim pokrenut (presuda od 5. svibnja 2022., Universiteit Antwerpen i dr., C‑265/20, EU:C:2022:361, t. 24. i navedena sudska praksa).

37

Ti kumulativni zahtjevi u pogledu sadržaja zahtjeva za prethodnu odluku izričito se navode u članku 94. Poslovnika Suda. Iz toga konkretno slijedi da zahtjev za prethodnu odluku mora sadržavati „prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju ili valjanosti određenih odredaba prava Unije, kao i pojašnjenje veze koja po mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku”.

38

Međutim, sud koji je uputio zahtjev naveo je da je odluku o zakonitosti druge odluke o sankciji, izrečenoj za ista djela i protiv iste osobe zbog kršenja članka 52. stavka 1. točke 1. prve inkriminirane radnje GSpG‑a, odnosno priređivanje igara na sreću u vidu zabranjenih lutrijskih igara, morao donijeti nakon okončanja prvog kaznenog postupka koji se vodio zbog povrede članka 52. stavka 1. točke 1. treće inkriminirane radnje GSpG‑a, odnosno stavljanja na raspolaganje takvih igara na sreću. Objasnio je da si zbog toga postavlja pitanje tumačenja načela ne bis in idem, utvrđenog u članku 50. Povelje, za koje smatra da se primjenjuje zato što na temelju presude od 30. travnja 2014., Pfleger i dr. (C‑390/12, EU:C:2014:281, t. 35. i 36.), zakonski propis poput onog iz glavnog postupka može predstavljati prepreku ostvarivanju slobode pružanja usluga zajamčene člankom 56. UFEU‑a. Kada je riječ o tumačenju tog načela, sud koji je uputio zahtjev posebno je istaknuo da, iako je smatrao da je, načelno govoreći, prvi kazneni postupak tijekom kojeg su bile utvrđivane činjenice rezultirao oslobađanjem osobe NK od optužbi te da se zabrana vođenja dvaju kaznenih postupaka, predviđena u članku 50. Povelje, primjenjuje neovisno o pravnoj kvalifikaciji tih djela zato što se u prvoj odluci navodilo da predmetne igre predstavljaju zabranjene igre na sreću, odgovor koji treba dati na postavljeno pitanje ne čini se toliko očitim da to ne bi ostavljalo mjesta nikakvoj sumnji.

39

Dakle, sud koji je uputio zahtjev iznio je razloge koji su ga naveli na postavljanje pitanja u pogledu tumačenja određenih odredbi prava Unije te je uputio na vezu za koju smatra da postoji između tih odredbi i nacionalnog zakonskog propisa koji se primjenjuje u sporu iz glavnog postupka.

40

Zahtjev za prethodnu odluku stoga je dopušten.

O prethodnom pitanju

41

Svojim jedinim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 50. Povelje, u dijelu u kojem se utvrđuje načelo ne bis in idem, tumačiti na način da mu se protivi mogućnost da se osobi izrekne sankcija kaznenopravne naravi zbog kršenja odredbe nacionalnog zakonskog propisa koja može predstavljati prepreku ostvarivanju slobode pružanja usluga u smislu članka 56. UFEU‑a ako je protiv te osobe već bila donesena pravomoćna sudska odluka nakon održavanja rasprave koja je uključivala izvođenje dokaza, a rezultirala je oslobađanjem od optužbi navedene osobe u postupku zbog kršenja druge odredbe tog zakonskog propisa koji se vodio za ista djela.

42

Članak 50. Povelje, naslovljen „Pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen za isto kazneno djelo”, određuje da se „[n]ikome […] ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u Uniji u skladu sa zakonom”.

43

Prije svega treba istaknuti da načelo ne bis in idem zabranjuje kumulaciju kako postupaka tako i sankcija koji su kaznenopravne naravi, u smislu tog članka, za ista djela i protiv iste osobe (presuda od 22. ožujka 2022., bpost, C‑117/20, EU:C:2022:202, t. 24. i navedena sudska praksa).

44

Što se tiče ocjene kaznenopravne naravi konkretnih postupaka i sankcija, iz sudske prakse proizlazi da su u okviru te ocjene relevantna tri kriterija. Prvi je pravna kvalifikacija kažnjivog djela u nacionalnom pravu, drugi sama priroda kažnjivog djela, a treći težina sankcije koja bi konkretnoj osobi mogla biti izrečena (presude od 4. svibnja 2023., MV – 98, C‑97/21, EU:C:2023:371, t. 38. i navedena sudska praksa, te od 14. rujna 2023., Volkswagen Group Italia i Volkswagen Aktiengesellschaft, C‑27/22, […], t. 45.).

45

Sud koji je uputio zahtjev mora u svjetlu tih kriterija ocijeniti imaju li postupci i sankcije o kojima je riječ u glavnom postupku kaznenopravnu narav u smislu članka 50. Povelje.

46

S tim u vezi valja podsjetiti na to da se primjena članka 50. Povelje ne ograničava samo na postupke i sankcije koji se u nacionalnom pravu kvalificiraju kao „kazneni” nego šire obuhvaća – neovisno o toj kvalifikaciji u nacionalnom pravu – postupke i sankcije za koje treba smatrati da imaju kaznenopravnu narav na temelju drugih dvaju kriterija navedenih u točki 44. ove presude (presude od 4. svibnja 2023., MV – 98, C‑97/21, EU:C:2023:371, t. 41. i navedena sudska praksa, te od 14. rujna 2023., Volkswagen Group Italia i Volkswagen Aktiengesellschaft, C‑27/22, […], t. 48.).

47

Budući da je sud koji je uputio zahtjev istaknuo u tom zahtjevu da postupci i sankcije o kojima je riječ u glavnom postupku imaju kaznenopravnu narav u smislu članka 50. Povelje na temelju kriterija koji se navode u točki 44. ove presude, valja ispitati jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu načela ne bis in idem.

48

Naime, iz sudske prakse proizlazi da primjena načela ne bis in idem podliježe ispunjavanju dvaju uvjeta, odnosno, s jedne strane, postojanju ranije pravomoćne odluke (uvjet „bis”) i, s druge strane, potrebi da se ranija odluka i naknadni postupci ili odluke odnose na ista djela (uvjet „idem”) (presuda od 22. ožujka 2022., bpost, C‑117/20, EU:C:2022:202, t. 28.).

49

Što se tiče uvjeta „bis”, da bi se utvrdilo predstavlja li neka sudska odluka odluku kojom se sudski postupak protiv određene osobe pravomoćno okončava, potrebno je osobito provjeriti je li ta odluka donesena nakon ocjene o meritumu predmeta (presuda od 16. prosinca 2021., AB i dr. (Povlačenje amnestije), C‑203/20, EU:C:2021:1016, t. 56. i navedena sudska praksa).

50

U prilog tom tumačenju govori tekst članka 50. Povelje zato što pojmovi „osuda” i „oslobođenje”, koji se navode u toj odredbi, nužno podrazumijevaju da je bila ispitana kaznena odgovornost dotične osobe i da je u tom pogledu donesena odluka (presuda od 16. prosinca 2021., AB i dr. (Povlačenje amnestije), C‑203/20, EU:C:2021:1016, t. 57.).

51

Kao prirodna posljedica načela pravomoćnosti, načelo ne bis in idem ima za cilj jamčenje pravne sigurnosti i pravičnosti osiguravajući da konkretna osoba, u slučaju kad je protiv nje vođen kazneni postupak te je eventualno osuđena, može biti sigurna da se protiv nje više neće voditi postupak za isto kažnjivo djelo (presuda od 22. ožujka 2022., Nordzucker i dr., C‑151/20, EU:C:2022:203, t. 62.).

52

U konkretnom slučaju, iz utvrđenja koje je iznio sud koji je uputio zahtjev proizlazi prije svega da je prva sankcija koja je osobi NK izrečena zbog povrede zakonskog propisa o igrama na sreću poništena pravomoćnom odlukom tog suda od 13. kolovoza 2018., koja je donesena nakon provedene rasprave tijekom koje su utvrđivane činjenice. Nadalje, sud koji je uputio zahtjev istaknuo je da je na temelju ishoda izvođenja dokaza u toj odluci mogao zaključiti da osoba NK kao poduzetnik nije stavljala na raspolaganje zabranjene igre na sreću u smislu treće inkriminirane radnje iz članka 52. stavka 1. točke 1. GSpG‑a, te da navedena odluka, prema nacionalnom pravu, proizvodi učinke odluke o oslobađanju od optužbi. Konačno, taj je sud utvrdio da je osoba NK priređivala takve igre u smislu prve inkriminirane radnje iz tog članka 52. stavka 1. točke 1., ali pritom nije izrekao sankciju u tom pogledu.

53

Iz okolnosti iznesenih u prethodnoj točki proizlazi da je u okviru prvog postupka sud koji je uputio zahtjev donio odluku uzimajući u obzir ocjenu o meritumu predmeta i da se mogao izjasniti o kaznenoj odgovornosti osobe protiv koje se vodi postupak, što će taj sud ipak morati provjeriti.

54

Kada je riječ o uvjetu „idem”, prema sudskoj praksi Suda, iz samog teksta članka 50. Povelje proizlazi da se njime zabranjuje ponovno vođenje kaznenog postupka ili izricanje kaznenopravne sankcije protiv iste osobe za isto kažnjivo djelo (presuda od 22. ožujka 2022., bpost, C‑117/20, EU:C:2022:202, t. 31.).

55

U konkretnom je slučaju nesporno da se oba predmetna kaznena postupka tiču iste osobe, to jest osobe NK.

56

Prema sudskoj praksi Suda, mjerodavni kriterij za ocjenjivanje postojanja istog kažnjivog djela jest kriterij istovjetnosti materijalnih činjenica, shvaćen kao postojanje niza međusobno neraskidivo povezanih konkretnih okolnosti koje su dovele do oslobađanja od optužbi ili pravomoćne osude određene osobe. Dakle, članak 50. Povelje zabranjuje da se za ista djela izrekne više sankcija kaznenopravne naravi u različitim postupcima vođenima u tu svrhu (presude od 20. ožujka 2018., Garlsson Real Estate i dr., C‑537/16, EU:C:2018:193, t. 37. i od 2. rujna 2021., LG i MH (Pranje novca za osobne potrebe), C‑790/19, EU:C:2021:661, t. 78.).

57

Da bi se utvrdilo postoji li takav niz konkretnih okolnosti, nadležna nacionalna tijela moraju utvrditi predstavljaju li materijalne činjenice iz dvaju postupaka niz činjenica koje su neraskidivo povezane vremenski, prostorno i s obzirom na predmet (presuda od 2. rujna 2021., LG i MH (Pranje novca za osobne potrebe), C‑790/19, EU:C:2021:661, t. 79. i navedena sudska praksa).

58

Osim toga, imajući u vidu sudsku praksu na koju se podsjeća u točki 56. ove presude, uvjet „idem” zahtijeva da materijalne činjenice moraju biti istovjetne. S druge strane, načelo ne bis in idem ne može se primjenjivati ako predmetne činjenice nisu istovjetne, nego samo slične (presuda od 22. ožujka 2022., bpost, C‑117/20, EU:C:2022:202, t. 36.).

59

Nadalje, Sud je ocijenio da pravna kvalifikacija djela u nacionalnom pravu i zaštićeni pravni interes nisu relevantni za utvrđivanje postojanja istog kažnjivog djela jer se opseg zaštite priznate u članku 50. Povelje ne smije razlikovati ovisno o pojedinoj državi članici (presude od 20. ožujka 2018., Menci, C‑524/15, EU:C:2018:197, t. 36. i od 2. rujna 2021., LG i MH (Pranje novca za osobne potrebe), C‑790/19, EU:C:2021:661, t. 80.) niti se, osim ako nije drugačije utvrđeno pravom Unije, smije razlikovati ovisno o pojedinom području prava Unije (vidjeti presudu od 22. ožujka 2022., bpost, C‑117/20, EU:C:2022:202, t. 35.).

60

Sud koji je uputio zahtjev, koji je jedini nadležan odlučivati o činjenicama, mora utvrditi odnosi li se spor koji se pred njim vodi na činjenice koje su jednake onima povodom kojih je donesena odluka od 13. kolovoza 2018., spomenuta u točki 52. ove presude.

61

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da se, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, dva predmetna kaznena postupka tiču utvrđivanja materijalnih činjenica koje su u bitnome istovjetne, posebno po vremenskim i prostornim vezama. Tako se navodi da je nadzorom provedenim 29. prosinca 2017. u objektu u vlasništvu osobe NK utvrđeno da su četiri uređaja za igre na sreću, koja su bila u ispravnom stanju, ondje postavljena iako nikakva dozvola za njihovo korištenje nije bila izdana. U tim okolnostima, činjenica da se protiv osobe NK vodio postupak, najprije zbog toga što je kao poduzetnik stavljala na raspolaganje zabranjene lutrijske igre u okviru prvog kaznenog postupka, a nakon toga zbog priređivanja takvih lutrijskih igara u okviru drugog kaznenog postupka, može se na temelju sudske prakse navedene u točki 59. ove presude okarakterizirati kao da nema utjecaja na utvrđivanje postojanja „istog kažnjivog djela”.

62

U tom kontekstu valja istaknuti da bi nastavljanje postupka radi izricanja sankcije kaznenopravne naravi, koji se zasniva na istim činjenicama, predstavljalo ograničavanje temeljnog prava utvrđenog u članku 50. Povelje.

63

Ipak, ograničavanje temeljnog prava utvrđenog u članku 50. Povelje može se opravdati na temelju članka 52. stavka 1. te povelje (presuda od 22. ožujka 2022., bpost, C‑117/20, EU:C:2022:202, t. 40. i navedena sudska praksa).

64

Prema članku 52. stavku 1. prvoj rečenici Povelje, svako ograničavanje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih tom poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Prema drugoj rečenici navedenog stavka, u skladu s načelom proporcionalnosti, ograničavanje navedenih prava i sloboda moguće je samo ako je nužno i ako zaista odgovara ciljevima u općem interesu koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.

65

U konkretnom slučaju, kao prvo, iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da je svaki od tih dvaju postupaka koje je pokrenuo Upravni ured okruga Feldkirch, a koji su rezultirali donošenjem odluke od 13. kolovoza 2018. i odluke od 30. studenoga 2018. te kumulacijom kaznenih postupaka, bio predviđen zakonom.

66

Kao drugo, što se tiče poštovanja biti temeljnog prava utvrđenog u članku 50. Povelje, treba podsjetiti na to da je mogućnost kumulacije kaznenih postupaka i sankcija u skladu s biti članka 50. Povelje pod uvjetom da nacionalni propis ne dopušta vođenje kaznenih postupaka i sankcioniranje u pogledu istih radnji kao istog kažnjivog djela ili radi postizanja istog cilja, već se njime samo predviđa mogućnost kumulacije postupaka i sankcija na temelju različitih propisa (presuda od 22. ožujka 2022., bpost, C‑117/20, EU:C:2022:202, t. 43.).

67

Međutim, dva postupka koje je pokrenuo Upravni ured okruga Feldkirch, koji su rezultirali kumulacijom kaznenih postupaka, imaju isti cilj, to jest sankcioniranje nezakonitih nuđenja igara na sreću na automatima, i zasnivaju se na istom propisu.

68

Slijedom navedenih razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 50. Povelje, u dijelu u kojem se utvrđuje načelo ne bis in idem, treba tumačiti na način da mu se protivi mogućnost da se osobi izrekne sankcija kaznenopravne naravi zbog kršenja odredbe nacionalnog zakonskog propisa koja može predstavljati prepreku ostvarivanju slobode pružanja usluga u smislu članka 56. UFEU‑a ako je protiv te osobe već bila donesena pravomoćna sudska odluka nakon održavanja rasprave koja je uključivala izvođenje dokaza, a rezultirala je oslobađanjem od optužbi navedene osobe u postupku zbog kršenja druge odredbe tog zakonskog propisa koji se vodio za ista djela.

Troškovi

69

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

 

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

 

Članak 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, u dijelu u kojem se utvrđuje načelo ne bis in idem, treba tumačiti na način da mu se protivi mogućnost da se osobi izrekne sankcija kaznenopravne naravi zbog kršenja odredbe nacionalnog zakonskog propisa koja može predstavljati prepreku ostvarivanju slobode pružanja usluga u smislu članka 56. UFEU‑a ako je protiv te osobe već bila donesena pravomoćna sudska odluka nakon održavanja rasprave koja je uključivala izvođenje dokaza, a rezultirala je oslobađanjem od optužbi navedene osobe u postupku zbog kršenja druge odredbe tog zakonskog propisa koji se vodio za ista djela.

 

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: njemački

Top