Privremena verzija

PRESUDA SUDA (deveto vijeće)

14. prosinca 2023.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 93/13/EEZ – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. – Učinci utvrđenja nepoštenosti odredbe – Ugovor o hipotekarnom kreditu indeksiranom u stranoj valuti koji sadržava nepoštene odredbe o deviznom tečaju – Ništetnost tog ugovora – Tužbe za povrat – Rok zastare”

U predmetu C-28/22,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi, Poljska), odlukom od 19. studenoga 2021., koju je Sud zaprimio 12. siječnja 2022., u postupku

TL,

WE

protiv

stečajnog upravitelja društva Getin Noble Bank S.A., prije Getin Noble Bank S.A.,

SUD (deveto vijeće),

u sastavu: O. Spineanu-Matei, predsjednica vijeća, S. Rodin (izvjestitelj) i L. S. Rossi, suci,

nezavisni odvjetnik: A. M. Collins,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za osobe WE i TL, M. Woźniak, radca prawny,

–        za stečajnog upravitelja društva Getin Noble Bank S. A., prije Getin Noble Bank S. A., Ł. Hejmej, M. Przygodzka i A. Szczęśniak, adwokaci, a zatim M. Pugowski, aplikant radcowski i J. Szewczak te Ł. Żak, adwokaci,

–        za poljsku vladu, B. Majczyna i S. Żyrek, u svojstvu agenata,

–        za Europsku komisiju, N. Ruiz García i A. Szmytkowska, u svojstvu agenata,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.).

2        Zahtjev je upućen u okviru spora između osoba TL i WE i stečajnog upravitelja društva Getin Noble Bank S.A., prije Getin Noble Bank S.A., u vezi s povratom iznosa uplaćenih potonjoj na temelju ugovora o hipotekarnom kreditu koji je poništen jer sadržava nepoštene odredbe.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

3        U desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13 određuje se:

„budući da je djelotvorniju zaštitu potrošača moguće postići usvajanjem ujednačenih zakonskih propisa u području nepoštenih ugovornih odredaba; [...]”

4        Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 glasi:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

5        Člankom 7. stavkom 1. navedene direktive predviđa se:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

 Poljsko pravo

6        Članak 117. ustawe – Kodeks cywilny (Zakon o građanskom zakoniku) od 23. travnja 1964. (Dz. U. br. 16, pozicija 93), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Građanski zakonik), određuje:

„§1.      Podložno iznimkama predviđenima zakonom, imovinskopravni zahtjevi zastarijevaju.

§2.      Nakon proteka roka zastare dužnik se može osloboditi svoje obveze, osim ako se ne odrekne zastare. Međutim, odricanje od zastare prije isteka njezina roka ništavo je.

§2¹.      Nakon isteka roka zastare, više nije moguće istaknuti potraživanje protiv potrošača.”

7        Člankom 117.¹ tog zakonika predviđa se:

„§1.      U iznimnim slučajevima sud može, nakon odvagivanja interesa stranaka, ne uzeti u obzir istek roka zastare za tužbu protiv potrošača ako to zahtijeva pravičnost.

2.      Pri izvršavanju ovlasti iz stavka 1. sud osobito mora uzeti u obzir:

1)      trajanje roka zastare;

2)      trajanje razdoblja između isteka roka zastare i podnošenja zahtjeva;

3)      prirodu okolnosti koje su dovele do toga da vjerovnik nije istaknuo svoju tražbinu, uključujući utjecaj dužnikova postupanja na vjerovnikovo kašnjenje u isticanju svojeg zahtjeva.”

8        Članak 118. tog zakonika, u verziji koja je bila na snazi do 8. srpnja 2018., glasio je kako slijedi:

„Ako posebnom odredbom nije drukčije određeno, rok zastare iznosi deset godina, a za tražbine povremenih plaćanja i tražbine povezane s obavljanjem gospodarske djelatnosti tri godine.”

9        Člankom 118. istog zakonika, u verziji koja je na snazi od 8. srpnja 2018., navodi se:

„Ako posebnom odredbom nije drukčije određeno, rok zastare iznosi šest godina, a za tražbine povremenih plaćanja i tražbine povezane s obavljanjem gospodarske djelatnosti tri godine. Međutim, rok zastare istječe posljednjeg dana kalendarske godine, osim ako rok zastare nije kraći od dvije godine.”

10      U skladu s člankom 120. stavkom 1. Građanskog zakonika:

„Rok zastare počinje teći na dan kada je dospjelo potraživanje. Ako dospijeće potraživanja ovisi o tome da nositelj prava donese poseban akt, rok počinje teći od datuma na koji bi potraživanje postalo dospjelo da je nositelj prava donio akt što je prije moguće.”

11      Članak 355. tog zakonika glasi kako slijedi:

„§1.      Dužnik mora postupati s pažnjom dobrog domaćina (obveza dužne pažnje).

§2.      Kako bi se definirala obveza dužne pažnje u okviru gospodarske djelatnosti, valja voditi računa o profesionalnoj prirodi te djelatnosti.”

12      Člankom 385.¹ navedenog zakonika određuje se:

„§1.      Odredbe potrošačkog ugovora koje nisu pojedinačno ugovorene nisu obvezujuće za potrošača ako mu daju prava i obveze na način koji nije u skladu s dobrim običajima i koji grubo narušava njegove interese (nedopuštene ugovorne odredbe). Ova se odredba ne odnosi na ugovorne odredbe kojima se uređuju glavne obveze koje stranke trebaju ispuniti, među kojima su one koje se odnose na cijenu ili naknadu, ako su sastavljene na nedvosmislen način.

§2.      Ako u skladu sa stavkom 1. pojedina ugovorna odredba ne obvezuje potrošača, ugovor i dalje obvezuje ugovorne stranke u preostalom dijelu.

§3.      Odredbe ugovora koje se ne smatraju pojedinačno ugovorenima jesu one na čiji sadržaj potrošač nije imao stvaran utjecaj. Osobito je riječ o ugovornim odredbama preuzetima iz tipskog ugovora koji je potrošaču predložila druga ugovorna stranka.

§4.      Teret dokazivanja da se o odredbi pojedinačno pregovaralo na stranki je koja se na to poziva.”

13      Člankom 405. istog zakonika predviđa se:

„Svaka osoba koja je bez pravne osnove stekla imovinsku korist na štetu druge osobe dužna je tu korist vratiti u naravi, a ako to nije moguće, nadoknaditi njezinu vrijednost.”

14      Članak 410. Građanskog zakonika glasi:

„§1.      Odredbe prethodnih članaka primjenjuju se osobito u slučajevima neosnovanih činidbi.

§2.      Činidba je neosnovana ako je osoba koja ju je ispunila uopće nije bila dužna ispuniti ili je nije bila dužna ispuniti osobi kojoj je ispunjena, odnosno ako je osnova činidbe otpala ili nije postignuta svrha činidbe, odnosno ako je pravni akt na temelju kojeg se činidba duguje ništav ili je postao valjan tek nakon što je činidba ispunjena.”

15      U skladu s člankom 455. tog zakonika:

„Ako rok za ispunjenje nije određen niti proizlazi iz prirode obveze, obveza se mora ispuniti odmah nakon poziva dužnika na ispunjenje.”

16      Člankom 481. stavkom 1. navedenog zakonika određuje se:

„Ako dužnik kasni s plaćanjem novčanog iznosa, vjerovnik može zahtijevati plaćanje zateznih kamata, iako nije pretrpio nikakvu štetu te iako je kašnjenje bilo posljedica okolnosti za koje dužnik ne snosi odgovornost.”

17      Člankom 496. istog zakonika predviđa se:

„Ako nakon raskida ugovora stranke moraju vratiti naknade, svaka od njih ima pravo zadržavanja dok druga stranka ne ponudi vratiti dobivenu činidbu ili ne jamči pravo na povrat.”

18      Članak 497. Građanskog zakonika glasi:

„Prethodni članak se mutatis mutandis primjenjuje u slučaju raskida ili ništetnosti ugovora.”

19      Člankom 5. stavcima 1., 3. i 4. ustawe – Kodeks cywilny oraz niektórych innych ustaw (Zakon o izmjenama Zakona o Građanskom zakoniku i određenih drugih zakona) od 13. travnja 2018. (Dz. U. iz 2018., pozicija 1104) određuje se:

„1.      Odredbe [Građanskog zakonika], u verziji ovog zakona, primjenjuju se od dana stupanja na snagu ovog zakona na tražbine nastale prije dana stupanja na snagu ovog zakona za koje na taj dan još nije nastupila zastara.

[...]

3.      Odredbe [Građanskog zakonika], u verziji koja je do danas bila na snazi, primjenjuju se na tražbine potrošača nastale prije stupanja na snagu ovog zakona za koje na taj dan još nije nastupila zastara, u pogledu kojih su rokovi zastare definirani u članku 118. i članku 125. stavku 1. [Građanskog zakonika].

4.      Na tražbine  za koje je prema potrošaču nastupila zastara i u pogledu kojih na dan stupanja na snagu ovog zakona nije istaknut prigovor zastare primjenjuju se, počevši od tog datuma, učinci zastare iz [Građanskog zakonika], u verziji ovog zakona.”

 Glavni postupak i prethodna pitanja

20      Osobe TL i WE sklopile su 7. rujna 2007. s bankom, čiji je pravni sljednik Getin Noble Bank, ugovor o hipotekarnom kreditu izražen u poljskim zlotima i indeksiran u švicarskim francima (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu).

21      U skladu s tim ugovorom, iznos iskorištenog kredita u poljskim zlotima preračunat je u iznos izražen u švicarskim francima. Za potrebe konverzije banka je primijenila kupovni tečaj potonje valute utvrđen u njezinoj tablici deviznog tečaja (u daljnjem tekstu: odredbe o konverziji). Osobe TL i WE bile su dužne plaćati mjesečne rate u poljskim zlotima u iznosu jednakom mjesečnim obrocima izraženima u švicarskim francima.

22      Dana 27. srpnja 2017. osobe TL i WE podnijele su Getin Noble Banku prigovor u kojem tvrde da su odredbe o konverziji nepoštene i od te banke zahtijevaju da im vrati mjesečne obroke koje su joj već platili na temelju tih odredbi.

23      Osobe TL i WE pokrenule su 28. rujna 2017. sudski postupak tvrdeći, s jedne strane, da su odredbe o konverziji nezakonite i, s druge strane, da je ugovor o kreditu ništav. Tijekom postupka, sud pred kojim je pokrenut postupak obavijestio je osobe TL i WE da će se, ako se utvrdi nezakonitost tih odredbi, taj ugovor proglasiti ništavim. Tužitelji iz glavnog postupka također su obaviješteni da bi u tom slučaju bili dužni vratiti glavnicu kredita bez odgađanja nakon što ih banka to zatraži i da bi banka od njih mogla zahtijevati plaćanje većih iznosa. Na raspravi održanoj 12. studenoga 2021. osobe TL i WE potvrdile su svoju želju da ne zamijene navedene odredbe i da navedeni ugovor ne ostane na snazi.

24      Djelomičnom presudom od 19. studenoga 2021., koja nije konačna, ugovor o kreditu proglašen je ništavim.

25      Osobe TL i WE primile su 9. srpnja 2021. izjavu Getin Noble Banka prema kojoj potonji ostvaruje svoje pravo zadržavanja činidbe koju eventualno duguje osobama TL i WE sve dok mu potonje ne ponude vratiti naknadu za tu činidbu, odnosno iznos kredita koji im je banka stavila na raspolaganje na temelju ugovora o kreditu, ili mu zajamče pravo na povrat tog iznosa.

26      Getin Noble Bank istaknuo je prigovor zadržavanja na koji ima pravo na temelju tužbe za povrat kojom raspolaže u odnosu na tužitelje iz glavnog postupka radi povrata sredstava koja su im isplaćena u okviru izvršenja ugovora o kreditu. Međutim, mogućnost isticanja tog prigovora ovisi o tome je li u pogledu te tužbe nastupila zastara.

27      Osobe TL i WE tvrde da je rok zastare za tražbine Getin Noble Banka počeo teći od dana na koji je potonji zaprimio prigovor iz točke 22. ove presude ili od kada mu je dostavljena tužba spomenuta u točki 23. te presude. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, s obzirom na to da su se ta dva događaja odvila tijekom 2017., za te je tražbine zastara nastupila tijekom 2020.

28      Getin Noble Bank ističe da rok zastare za njegove tražbine još nije počeo teći. Prema mišljenju te banke, taj rok počinje teći od dana kada je sud donio konačnu odluku u sporu o mogućnosti isticanja odredbi o konverziji i valjanosti ugovora o kreditu.

29      Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi, Poljska), sud koji je uputio zahtjev, obavješćuje Sud da, u skladu s odlukom Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud, Poljska) od 7. svibnja 2021., kao prvo, nepoštena odredba od početka nema puni učinak i, kao drugo, potrošač može u razumnom roku odlučiti hoće li pristati na tu odredbu, u okviru sudskog postupka ili izvansudskim putem, pod uvjetom da je bio u potpunosti obaviješten o pravnim posljedicama koje mogu proizići iz konačne nemogućnosti pozivanja na navedenu odredbu, uključujući one koje se odnose na moguće naknadno poništenje ugovora o kojem je riječ. Ako uredno obaviješten potrošač odbije pristati na nepoštenu odredbu o kojoj je riječ, ona ne proizvodi učinke.

30      Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, posljedica je takvog tumačenja to da – od dana kada potrošač o kojem je riječ odluči ne pristati na takvu odredbu, bez čega predmetni ugovor ne može nastaviti vrijediti, ili od dana isteka tog razumnog roka – ugovor postaje konačno ništav ili, ako su ispunjeni uvjeti da ga se održi na snazi primjenom dispozitivnog propisa, retroaktivno proizvodi učinke u skladu s tim propisom.

31      U tom pogledu, taj sud smatra da primjena tog tumačenja dovodi do određenih problema. U tom pogledu, osim činjenice da potrošač o kojem je riječ mora izjaviti da želi osporiti nepoštene odredbe o kojima je riječ i pokrenuti sudski postupak, iz navedenog tumačenja ne proizlazi jasno od kojeg dana počinju teći rokovi zastare. Iako navedeni sud smatra da se ti rokovi mogu pronaći u općim odredbama poljskog prava, pita se jesu li te odredbe u skladu s Direktivom 93/13.

32      Usto, sud koji je uputio zahtjev smatra da valja pojasniti doseg presude od 29. travnja 2021., Bank BPH (C-19/20, EU:C:2021:341). U tom pogledu, taj sud traži od Suda da pojasni može li obveza informiranja potrošača o učincima nemogućnosti pozivanja na nepoštene odredbe ugovora utjecati na zahtjeve za povrat podnesene nakon poništenja tog ugovora. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, čini se da iz sudske prakse Suda proizlazi da utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe podrazumijeva ne samo to da potrošač nije vezan tom odredbom, nego i da ima pravo na povrat čiji doseg ne može ovisiti o dodatnim izjavama.

33      Sud koji je uputio zahtjev pita se proizvodi li Direktiva 93/13 učinke u pogledu pravila poljskog prava koja se odnose na rokove zastare. U tom pogledu taj sud navodi da u poljskom pravu, s jedne strane, obveza povrata neosnovano plaćenih iznosa dospijeva ako nije bez odgode ispunjena nakon što se od dužnika činidbe o kojoj je riječ zatražilo da je ispuni i, s druge strane, ako dospijeće tražbine ovisi o posebnoj tužbi nositelja prava, rok zastare počinje teći od dana na koji bi tražbina dospjela da je nositelj prava tu činidbu izvršio u najkraćem mogućem roku. Navedeni sud pojašnjava da to treba shvatiti na način da rok zastare takve činidbe počinje teći od dana koji nije strogo definiran, ali se određuje protekom vremena od dana kada je neosnovana činidba izvršena, što omogućuje, kao prvo, osobi koja ju je izvršila da od njezina primatelja zahtijeva da je vrati, kao drugo, toj osobi da tog primatelja obavijesti o tom zahtjevu i, kao treće, potonjem da navedenu činidbu vrati „bez odgode”.

34      Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se je li tumačenje tih pravila koje je prihvatio Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) u skladu s pravom Unije. U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev navodi da, u skladu s tim tumačenjem, rok zastare tužbe za povrat neosnovano plaćenih iznosa kojom raspolaže prodavatelj robe ili pružatelj usluga zbog nevaljanosti ugovora povezane s nepoštenošću njegove odredbe može početi teći tek nakon što je ugovor o kojem je riječ postao konačno neizvršiv. Međutim, nemogućnost izvršenja tog ugovora bila bi odgođena sve dok ga potrošač o kojem je riječ ne bi raskinuo, što bi mogao učiniti u svakom trenutku tako da prihvati biti obvezan tom odredbom ili to odbije. Kad je riječ o roku zastare tužbe za povrat neosnovano plaćenih iznosa koju taj potrošač može podnijeti, potonji sud pojašnjava da taj rok ne može početi teći prije nego što je navedeni potrošač saznao ili je razumno mogao saznati za nepoštenost navedene odredbe.

35      Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iako početak roka zastare za tužbu prodavatelja robe ili pružatelja usluga radi povrata neosnovano plaćenih iznosa ovisi o aktivnim radnjama potrošača, prodavatelja robe ili pružatelja usluga ipak se može osloboditi svake odgovornosti za nepoštene odredbe u ugovoru, pod uvjetom da potrošač ne poduzme nikakvu radnju kojom bi osporavao taj ugovor i ostvario svoja prava. Čini se da je to tumačenje, prema mišljenju tog suda, protivno Direktivi 93/13, s obzirom na to da se prodavatelja robe ili pružatelja usluga koji zna da potrošač može izgubiti svoju tražbinu zbog njezine zastare ne bi odvratilo od unošenja nepoštenih odredbi u ugovore i jer, osim toga, ne bi samo pokušao primijeniti takve odredbe, nego bi i nastavio s izvršenjem tih ugovora, iskorištavajući činjenicu da potrošač ne zna nužno za svoja prava niti ih je svjestan.

36      Osim toga, sud koji je uputio zahtjev pita se jesu li u skladu s Direktivom 93/13 dodatni zahtjevi nametnuti potrošaču, povezani s njegovom obvezom da podnese, osim jasno definiranih zahtjeva, izjavu da je svjestan posljedica osporavanja nepoštenih ugovornih odredbi o kojima je riječ. Međutim, ako potrošač podnese izvansudski zahtjev za povrat, prodavatelj robe ili pružatelj usluga kojem je takav zahtjev upućen ne može biti siguran je li taj potrošač bio uredno obaviješten o posljedicama poništenja ugovora o kojem je riječ, kao što to zahtijeva pravo Unije. Čini se da taj sud smatra da iz takvog utvrđenja proizlazi da potrošač mora, uz prigovor, podnijeti dodatne izjave i čak zatražiti provjeru tog prigovora u okviru sudskog postupka.

37      U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se nepostojanje takve izjave može zamijeniti time obvezom suda pred kojim se vodi sudski postupak da tijekom tog postupka obavijesti predmetnog potrošača o tim posljedicama i održi potrošačev zahtjev za povrat.

38      Prema mišljenju tog suda, zaključak do kojeg je Sud došao u presudi od 29. travnja 2021., Bank BPH (C-19/20, EU:C:2021:341), prema kojem nacionalni sud, utvrdivši nepoštenost odredbe ugovora koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklopio s potrošačem, mora potonjeg obavijestiti o posljedicama poništenja tog ugovora, neovisno o činjenici zastupa li tog potrošača profesionalni punomoćnik, treba ograničiti na činjenice poput onih o kojima je bila riječ u predmetu u kojem je donesena ta presuda, odnosno kada je nacionalni sud po službenoj dužnosti ispitao valjanost navedenog ugovora. Sud koji je uputio zahtjev smatra da široko tumačenje tog zaključka ne bi bilo u skladu sa sustavom zaštite potrošača, koji se temelji na načelu prema kojem uobičajeno informiran prosječni potrošač koji postupa s razumnom pažnjom i razboritošću uživa zaštitu, a da se pritom ipak ne „zahtijeva zasebna provjera potrošačeva znanja kako bi se utvrdilo da njegova izjava proizvodi predviđene učinke”.

39      Usto, tumačenje koje je prihvatio Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) imalo bi za učinak i to da se smatra da prodavatelj robe ili pružatelj usluga nije ispunio obveze tek na dan kada presuda kojom se utvrđuje nevaljanost ugovora zbog nepoštenih odredbi postane konačna, čime se isključuje pravo potrošača o kojem je riječ da mu se plate kamate za razdoblje od dana podnošenja zahtjeva za povrat do dana na koji ta presuda postane konačna. To bi, protivno Direktivi 93/13, potaknulo prodavatelje robe ili pružatelje usluga da sustavno odbijaju takve zahtjeve uzimajući u obzir činjenicu, s jedne strane, da će neki potrošači odustati od ostvarivanja svojih prava pred sudom i, s druge strane, da, čak i ako neki potrošači pokrenu sudski postupak, prodavatelji robe ili pružatelji usluga o kojima je riječ ne bi bili izloženi praktičnim posljedicama kašnjenja u plaćanju.

40      Sud koji je uputio zahtjev također se pita bi li činjenica da je konačna neobvezivost ugovora uvjetovana konačnom sudskom odlukom u sporu o nepoštenosti odredbi tog ugovora od strane suda dovela do znatnog slabljenja položaja potrošača o kojem je riječ, što bi moglo ugroziti ostvarenje ciljeva Direktive 93/13.

41      Pod pretpostavkom da se Direktivi 93/13 ne protivi to da posljedice ništavosti ugovora nastanu tek nakon što je potrošač o kojem je riječ izjavio da je u potpunosti obaviješten o učincima koji proizlaze iz te ništavosti, sud koji je uputio zahtjev pita se zahtijeva li se tom direktivom da prodavatelj robe ili pružatelj usluga kojem je upućen zahtjev za povrat mora na vlastitu inicijativu provjeriti je li potrošač o kojem je riječ svjestan tih učinaka.

42      U tom pogledu taj sud navodi da u poljskom pravu početak roka zastare tražbina prodavatelja robe ili pružatelja usluga koje proizlaze iz nemogućnosti izvršenja ugovora ovisi o trenutku u kojem je on od potrošača o kojem je riječ mogao zahtijevati da vrati predmetnu činidbu. Prema njegovu mišljenju, ako se prihvati da se jednostranom nemogućnošću izvršenja nepoštenih ugovornih odredbi sprečava takav zahtjev, postavlja se pitanje mora li prodavatelj robe ili pružatelj usluga provjeriti djelotvornost zahtjeva za izvršenje koji mu je uputio potrošač, osobito tako da mu pruži objašnjenja u pogledu uzajamnih prava i obveza u slučaju poništenja ugovora.

43      U slučaju da početak roka zastare za tražbine prodavatelja robe ili pružatelja usluga povezane s nemogućnošću izvršenja ugovora može ovisiti o svakom događaju koji je uslijedio nakon što je taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga primio zahtjev za povrat koji je uputio potrošač o kojem je riječ ili bilo kakav drugi zahtjev o osporavanju mogućnosti izvršenja ili dopuštenosti predmetnih ugovornih odredbi, navedeni sud postavlja pitanje usklađenosti takvog rješenja s Direktivom 93/13, uzimajući u obzir činjenicu da u poljskom pravu taj rok počinje teći tek nakon što je ugovor konačno poništen.

44      Osim toga, sud koji je uputio zahtjev pita se je li situacija u kojoj je u pogledu zahtjeva za povrat koje je potrošač podnio u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga nastupila zastara neovisno o zastari tražbina za povrat dotičnog prodavatelja robe ili pružatelja usluga u skladu s Direktivom 93/13, s obzirom na to da bi to moglo dovesti do toga da u pogledu tih zahtjeva nastupi zastara prije nego što taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga istakne svoje pravo zadržavanja u pogledu svih činidbi koje je izvršio prema tom potrošaču. U tom slučaju, djelomični povrat, od strane prodavatelja robe ili pružatelja usluga, činidbi koje je izvršio potrošač bio bi uvjetovan time da potonji ponudi povrat svih činidbi koje mu je izvršio taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga.

45      Taj se sud pita bi li bilo u skladu s Direktivom 93/13 priznati da prodavatelj robe ili pružatelj usluga nije ispunio obveze, ne od trenutka u kojem se od njega traži da vrati neosnovano izvršene činidbe, nego tek od trenutka u kojem je utvrđeno da je potrošač o kojem je riječ znao za učinke ništavosti predmetnog ugovora i da se odriče zaštite od tih učinaka. Takvo tumačenje imalo bi za posljedicu to da bi se potrošaču uskratilo njegovo pravo na zatezne kamate za razdoblje koje, s obzirom na trajanje sudskog postupka, može trajati do nekoliko godina.

46      Navedeni sud obavještava Sud da, u skladu s tumačenjem poljskog prava koje poljski sudovi općenito prihvaćaju, dužnikovo ostvarivanje prava na zadržavanje dovodi do prestanka kašnjenja. Međutim, uvjet je za obvezu plaćanja zateznih kamata činjenica da dužnik nije ispunio svoje obveze. Stoga se to tumačenje temelji na načelu da je dotični dužnik spreman ispuniti obveze, ali raspolaže pravom koje može isticati protiv svojeg vjerovnika, a kojim ga se oslobađa obveze izvršenja bez odgode.

47      U okviru sporova o pravima koja proizlaze iz Direktive 93/13, prodavatelji robe ili pružatelji usluga, poput tuženika u glavnom postupku, osporavaju osnovanost zahtjeva potrošača i stoga potonjima nisu spremni vratiti predmetne činidbe. Međutim, sud koji je uputio zahtjev izražava ozbiljne sumnje u pogledu toga je li to kako poljski sudovi tumače pravila poljskog prava o rokovima zastare u skladu s Direktivom 93/13, imajući na umu da bi to tumačenje imalo za posljedicu to da prodavatelji robe ili pružatelji usluga odbijaju legitimne zahtjeve potrošača i da nisu odgovorni za neopravdanu upotrebu predmetnih sredstava kao ni za njihov zakašnjeli povrat dotičnim potrošačima.

48      U tim je okolnostima Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Je li u skladu s člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive [93/13] tumačenje nacionalnog prava prema kojem se, u slučaju da se ugovor ne može održati na snazi nakon što se iz njega uklone nedopuštene odredbe [koje sadržava], početak roka zastare restitucijskih zahtjeva prodavatelja robe ili pružatelja usluga uvjetuje jednim od sljedećih događaja:

(a)      da je potrošač protiv prodavatelja robe ili pružatelja usluga podnio tužbu ili prigovore koji se temelje na nedopuštenosti ugovornih odredbi ili da je sud po službenoj dužnosti obavijestio o mogućnosti da se ugovorne odredbe proglase nedopuštenima, ili

(b)      da je potrošač podnio izjavu da je detaljno obaviješten o učincima (pravnim posljedicama) povezanima s nemogućnosti da se ugovor održi na snazi, kao i o mogućnosti da prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnese restitucijske zahtjeve te o opsegu tih zahtjeva, ili

(c)      da je u sudskom postupku provjereno znanje (svijest) potrošača u pogledu učinaka (pravnih posljedica) nemogućnosti da se ugovor održi na snazi ili sudskih uputa o tim učincima, ili

(d)      da je sud donio pravomoćnu presudu kojom se rješava spor između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača[?]

2.      Je li u skladu s člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive [93/13] tumačenje nacionalnog prava prema kojem se, u slučaju da se ugovor ne može održati na snazi nakon što se iz njega uklone nedopuštene odredbe [koje sadržava], prodavatelju robe ili pružatelju usluga protiv kojeg je potrošač podnio zahtjeve povezane s postojanjem nedopuštenih odredbi u ugovoru ne nalaže obveza da samostalno poduzme mjere kako bi provjerio je li potrošač svjestan učinaka uklanjanja nedopuštenih odredbi iz ugovora ili nemogućnosti održavanja ugovora na snazi?

3.      Je li u skladu s člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive [93/13] tumačenje nacionalnog prava prema kojem se, u slučaju da se ugovor ne može održati na snazi nakon što se iz njega uklone nedopuštene odredbe [koje sadržava], predviđa da rok zastare restitucijskog zahtjeva potrošača počinje teći prije početka roka zastare restitucijskog zahtjeva prodavatelja robe ili pružatelja usluga?

4.      Je li u skladu s člankom 7. stavkom 1. Direktive [93/13] tumačenje nacionalnog prava prema kojem se, u slučaju da se ugovor ne može održati na snazi nakon što se iz njega uklone nedopuštene odredbe [koje sadržava], predviđa da prodavatelj robe ili pružatelj usluga ima pravo uvjetovati povrat činidbi koje je primio od potrošača time da potrošač istodobno ponudi povrat činidbi koje je primio od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ili jamstvo kojim se osigurava da će izvršiti povrat, a da se pritom prilikom utvrđivanja iznosa činidbe koju potrošač duguje u obzir ne uzmu iznosi u pogledu kojih je zahtjev za povrat zastario?

5.      Je li u skladu s člankom 7. stavkom 1. Direktive [93/13] tumačenje nacionalnog prava prema kojem se, u slučaju da se ugovor ne može održati na snazi nakon što se iz njega uklone nedopuštene odredbe [koje sadržava], predviđa da potrošač neće imati pravo, u cijelosti ili djelomično, na zatezne kamate za razdoblje od trenutka u kojem ga je prodavatelj robe ili pružatelj usluga pozvao na povrat činidbi [...] u četvrtom pitanju?”

 Nadležnost Suda

49      Getin Noble Bank ističe da se prethodnim pitanjem u biti od Suda traži tumačenje poljskog prava, što nije u nadležnosti potonjeg.

50      U tom pogledu valja istaknuti da se argument koji je istaknuo Getin Noble Bank temelji na pogrešnoj premisi prema kojoj to što država članica putem svojeg prava definira uvjete pod kojima se utvrđuje nepoštenost uredbe sadržane u ugovoru te se proizvode konkretni pravni učinci tog utvrđenja nije obuhvaćeno područjem primjene prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C-154/15, C-307/15 i C-308/15, EU:C:2016:980, t. 66.).

51      Naime, Sud je već presudio da uređenje u nacionalnom pravu zaštite zajamčene potrošačima Direktivom 93/13 ne može izmijeniti opseg a time ni sadržaj te zaštite i time dovesti u pitanje jačanje njezine djelotvornosti donošenjem ujednačenih pravila o nepoštenim odredbama, što je bila namjera zakonodavca Europske unije, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 10. te direktive (presuda od 15. lipnja 2023., Bank M. (Posljedice poništenja ugovora), C-520/21, EU:C:2023:478, t. 60. i navedena sudska praksa).

52      U dijelu u kojem se argument koji je istaknuo Getin Noble Bank odnosi na prvo prethodno pitanje i na činjenicu da se u tom pitanju ne precizira koje se od tumačenja poljskog prava iz točaka (a) do (d) tog pitanja primjenjuje u poljskom pravnom poretku, valja istaknuti, kao prvo, da prema ustaljenoj sudskoj praksi, iako pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud ne provjerava, uživaju presumpciju relevantnosti, ostaje činjenica da je postupak utvrđen člankom 267. UFEU‑a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova, zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im nužni za rješavanje sporova koji se pred njima vode. Smisao prethodnog postupka nije davanje savjetodavnih mišljenja o općenitim ili hipotetskim pitanjima, nego njegova nužnost za stvarno rješenje spora. Kao što to proizlazi iz samog teksta članka 267. UFEU‑a, zahtijevana prethodna odluka treba biti „potrebna” kako bi sudu koji je uputio zahtjev omogućila „[da] don[ese] presudu” u predmetu o kojem odlučuje (rješenje od 7. travnja 2022., J.P., C-521/20, EU:C:2022:293, t. 17. i navedena sudska praksa).

53      Kao drugo, u okviru postupka uvedenog člankom 267. UFEU-a, Sud nije nadležan odlučivati ni o tumačenju nacionalnih zakonskih ili podzakonskih odredbi ni o usklađenosti takvih odredbi s pravom Unije. Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da u okviru prethodnog postupka na temelju članka 267. UFEU-a Sud može tumačiti pravo Unije samo u granicama nadležnosti dodijeljenih Uniji (rješenje od 10. siječnja 2022., Anatecor, C-400/21, EU:C:2022:30, t. 13. i navedena sudska praksa).

54      S obzirom na navedeno, u slučaju neprikladno oblikovanih pitanja ili pitanja koja izlaze iz okvira funkcija koje su mu povjerene člankom 267. UFEU-a, Sud elemente prava Unije koje treba tumačiti uzimajući u obzir predmet spora mora izvesti iz svih podataka koje mu je dostavio nacionalni sud, a osobito iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje (vidjeti u tom smislu rješenje od 10. siječnja 2022., Anatecor, C-400/21, EU:C:2022:30, t. 15. i navedenu sudsku praksu).

55      U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi, s jedne strane, da je Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) u svojoj odluci od 7. svibnja 2021. prihvatio tumačenje poljskog prava prema kojem rok zastare tražbina prodavatelja robe ili pružatelja usluga koje proizlazi iz ništavosti ugovora o hipotekarnom kreditu s nepoštenim odredbama počinje teći tek kada taj ugovor postane konačno neizvršiv ili kada presuda kojom se utvrđuje ništavost navedenog ugovora postane konačna.

56      S druge strane, s obzirom na dvojbe koje sud koji je uputio zahtjev ima o usklađenosti tog tumačenja nacionalnog prava s Direktivom 93/13 u pogledu početka roka zastare zahtjeva za povrat koji proizlaze iz nevaljanosti ugovora zbog nepoštenih odredbi sadržanih u tom ugovoru, taj sud od Suda ne traži da sam tumači nacionalno pravo, nego ga obavještava o različitim mogućim stajalištima u vezi s tim rokom te u biti pita Sud treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da im se takva stajališta protive.

57      Dakle, ne može se prihvatiti da se prvo pitanje odnosi na tumačenje poljskog prava i stoga treba odbiti argument Getin Noble Banka koji se temelji na nenadležnosti Suda.

58      Iz prethodno navedenog proizlazi da je Sud nadležan odlučivati o ovom zahtjevu za prethodnu odluku.

 O prethodnim pitanjima

 Prvo i treće pitanje

59      Svojim prvim i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti, tumačiti na način da im se protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem – nakon što je ugovor o hipotekarnom kreditu koji je s potrošačem sklopio prodavatelj robe ili pružatelj usluga poništen zbog nepoštenih odredbi sadržanih u tom ugovoru – rok zastare tražbina tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga, koje proizlaze iz ništavosti navedenog ugovora, počinje teći tek od dana na koji se potonji konačno ne može izvršiti, dok rok zastare za tražbine tog potrošača koje proizlaze iz ništavosti istog ugovora počinje teći od dana kada je on saznao ili je razumno mogao saznati za nepoštenost odredbe koja dovodi do te ništavosti.

60      Valja, kao prvo, podsjetiti na to da su, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u nedostatku posebnih propisa Unije u tom području načini provedbe zaštite potrošača predviđene Direktivom 93/13 stvar unutarnjeg pravnog poretka država članica na temelju načela njihove postupovne autonomije. Međutim, ta pravila ne smiju biti manje povoljna od onih kojima se uređuju slične unutarnje situacije (načelo ekvivalentnosti), niti smiju biti oblikovana tako da je u praksi nemoguće ili pretjerano otežano ostvarivati prava dodijeljena pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) (presuda od 8. rujna 2022., D.B.P. i dr. (Hipotekarni krediti u stranoj valuti), C-80/21 do C-82/21, EU:C:2022:646, t. 86. i navedena sudska praksa).

61      Kao drugo, kad je konkretno riječ o načelu djelotvornosti, valja istaknuti da se svaki slučaj u kojem se postavlja pitanje čini li nacionalna postupovna odredba nemogućom ili pretjerano otežanom primjenu prava Unije mora analizirati uzimajući u obzir mjesto te odredbe u cjelokupnom postupku, njegovo odvijanje i osobitosti pred različitim nacionalnim sudovima. U tom pogledu valja, prema potrebi, uzeti u obzir načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, kao što su to zaštita pravâ obrane, načelo pravne sigurnosti i dobro odvijanje postupka (presuda od 8. rujna 2022., D.B.P. i dr. (Hipotekarni krediti u stranoj valuti), C-80/21 do C-82/21, EU:C:2022:646, t. 87. i navedena sudska praksa).

62      Kao treće i posljednje, Sud je pojasnio da obveza država članica da osiguraju djelotvornost prava koja pojedinci imaju na temelju prava Unije, podrazumijeva, osobito kad je riječ o pravima koja proizlaze iz Direktive 93/13, zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, koji se primjenjuje, među ostalim, na utvrđivanje postupovnih pravila o zahtjevima koji se temelje na takvim pravima (presuda od 8. rujna 2022., D.B.P. i dr. (Hipotekarni krediti u stranoj valuti), C-80/21 do C-82/21, EU:C:2022:646, t. 88. i navedena sudska praksa).

63      U ovom se slučaju prvo i treće pitanje konkretno odnose na eventualnu nejednakost pravnih sredstava predviđenih poljskim pravom, s jedne strane, za prodavatelje robe ili pružatelje usluga i, s druge strane, za potrošače u pogledu početka roka zastare tužbi za povrat koje proizlaze iz ništavosti ugovora zbog nepoštenih odredbi sadržanih u tom ugovoru.

64      U tom pogledu, Sud je – u okviru predmeta koji se odnosi na određivanje vremenskog ograničenja ovlasti suda da po službenoj dužnosti ili nakon prigovora koji je istaknuo potrošač izuzme iz primjene nepoštenu odredbu – smatrao da bi utvrđivanje takvog ograničenja moglo ugroziti djelotvornost zaštite predviđene člancima 6. i 7. Direktive 93/13 jer bi bilo dovoljno da prodavatelji robe ili pružatelji usluga, kako bi potrošače lišili prava na tu zaštitu, pričekaju istek roka koji je nacionalni zakonodavac propisao za zahtijevanje ispunjenja nepoštenih odredbi koje će nastaviti primjenjivati u ugovorima (vidjeti u tom smislu presudu od 21. studenoga 2002., Cofidis, C-473/00, EU:C:2002:705, t. 35.).

65      U tom je smislu nezavisna odvjetnica J. Kokott u biti u točkama 63. do 67. svojeg mišljenja u predmetima Cofidis i OPR-Finance (C-616/18 i C-679/18, EU:C:2019:975) u vezi s tumačenjem Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58. i ispravak SL 2014., L 283, str. 66.) smatrala da različiti nacionalni rokovi zastare koji su predviđeni, s jedne strane, za prodavatelje robe ili pružatelje usluga i, s druge strane, za potrošače stvaraju nejdnakost pravnih sredstava koja može ugroziti djelotvornost zaštite predviđene tom direktivom.

66      Dakle, situacija u kojoj rok zastare tražbina potrošača koje proizlaze iz ništavosti ugovora o hipotekarnom kreditu počinje teći prije dana kada je sud utvrdio da je taj ugovor konačno neizvršiv, iako taj rok ne ističe prije nego što je taj potrošač saznao ili je razumno mogao saznati za svoja prava, dok rok zastare predviđen za odgovarajuće tražbine prodavatelja robe ili pružatelja usluge počinje teći od dana kada je sud utvrdio tu konačnu nemogućnost izvršenja, podrazumijeva nejednakost kojom se može ugroziti zaštita navedenog potrošača zajamčena Direktivom 93/13.

67      U tom pogledu valja podsjetiti, s jedne strane, na to da se ugovori o hipotekarnom kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja, tako da se čak i rok zastare u trajanju od šest ili deset godina koji se primjenjuje na tužbe za povrat potrošača može pokazati, pod određenim uvjetima, nespojivim s načelom djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2022., D.B.P. i dr. (Hipotekarni krediti u stranoj valuti), C-80/21 do C-82/21, EU:C:2022:646, t. 100.).

68      S druge strane, valja istaknuti da potrošač ima pravo ostvariti svoja prava na temelju Direktive 93/13 pred sudom i, kao u ovom slučaju, izvansudskim putem, kako bi eventualno mogao otkloniti nepoštenost odredbe ugovornom izmjenom te odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2021., Bank BPH, C-19/20, EU:C:2021:341, t. 49.), a da to pravo nije ograničeno nacionalnim pravom.

69      Tako iz točke 29. ove presude proizlazi da, u skladu s tumačenjem poljskog prava koje je prihvatio Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) u svojoj odluci od 7. svibnja 2021., potrošač, pod uvjetom da je u potpunosti obaviješten o pravnim posljedicama konačne neizvršivosti nepoštene odredbe, može dati ili odbiti dati svoj pristanak na tu odredbu, u okviru sudskog postupka i izvansudskim putem.

70      Međutim, budući da se ne može isključiti, što ipak mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev, da se na temelju poljskog prava za potrošača koji podnese izvansudski zahtjev smatra da poznaje prava koja ima na temelju Direktive 93/13, s obzirom na to da je taj zahtjev popraćenizričitom izjavom prema kojoj je upoznat sa svim posljedicama eventualne nevaljanosti ugovora o kojem je riječ, nije uklonjena opasnost da rok zastare za tražbine potrošača koje proizlaze iz ništavosti ugovora o hipotekarnom kreditu istekne čak i prije nego što počne teći onaj predviđen za odgovarajuće tražbine prodavatelja robe ili pružatelja usluga o kojem je riječ.

71      Nadalje, u skladu s tvrdnjama suda koji je uputio zahtjev navedenima u točki 39. ove presude, tumačenje poljskog prava koje je primijenio Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) u svojoj odluci od 7. svibnja 2021. – koje podrazumijeva da rok zastare tražbina prodavatelja robe ili pružatelja usluga počinje teći tek od dana na koji je presuda kojom se utvrđuje ništavost predmetnog ugovora o hipotekarnom kreditu postala konačna – za posljedicu bi imalo i to da se smatra da taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga tek od tog dana nije ispunio obveze iz tog ugovora. Dakle, potrošač o kojem je riječ, u slučaju da u pogledu njegovih tražbina za povrat nije nastupila zastara, ne bi imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja svojeg zahtjeva za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih odredbi navedenog ugovora, što bi, protivno Direktivi 93/13, potaknulo navedenog prodavatelja robe ili pružatelja usluga da sustavno odbija takve zahtjeve.

72      Stoga nejednakost pravnih sredstava, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, može potaknuti prodavatelja robe ili pružatelja usluga da ne učini ništa povodom potrošačeva izvansudskog zahtjeva ili da odugovlači s izvansudskim postupkom na način da produlji pregovore, kako bi istekao rok zastare za tražbine potrošača, s obzirom na to da, s jedne strane, rok predviđen za njegove tražbine počinje teći tek od dana kada je sud utvrdio konačnu nemogućnost izvršenja predmetnog ugovora o hipotekarnom kreditu i, s druge strane, trajanje izvansudskog postupka ne utječe na kamate koje se duguju potrošaču.

73      Takvom nejednakošću može se tako povrijediti, kao prvo, načelo djelotvornosti, navedeno u točkama 60. i 61. ove presude, prema kojem načini provedbe zaštite potrošača predviđene Direktivom 93/13 ne smiju biti uređeni tako da u praksi učine nemogućim ili pretjerano otežanim ostvarivanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije.

74      Kao drugo i posljednje, takva nejednakost može dovesti u pitanje odvraćajući učinak koji se člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 1., želi pridati utvrđenju nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovorima koje je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge sklopio s potrošačima (vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 2023., Bank M. (Posljedice poništenja ugovora), C-520/21, EU:C:2023:478, t. 58. i navedenu sudsku praksu).

75      S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti, treba tumačiti na način da im se protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem – nakon što je ugovor o hipotekarnom kreditu koji je s potrošačem sklopio prodavatelj robe ili pružatelj usluga poništen zbog nepoštenih odredbi sadržanih u tom ugovoru – rok zastare tražbina tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga, koje proizlaze iz ništavosti navedenog ugovora, počinje teći tek od dana na koji se potonji konačno ne može izvršiti, dok rok zastare za tražbine tog potrošača koje proizlaze iz ništavosti istog ugovora počinje teći od dana kada je on saznao ili je razumno mogao saznati za nepoštenost odredbe koja dovodi do te ništavosti.

 Drugo pitanje

76      Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da im se protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem prodavatelj robe ili pružatelj usluga koji je s potrošačem sklopio ugovor o hipotekarnom kreditu ne mora provjeravati zna li potonji za učinke uklanjanja nepoštenih odredbi sadržanih u tom ugovoru ili za to da se taj ugovor ne može održati na snazi ako se te odredbe uklone.

77      Valja podsjetiti na to da, s jedne strane, nacionalni sud pred kojim se vodi postupak u vezi s Direktivom 93/13 mora po službenoj dužnosti ocijeniti nepoštenost ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene te direktive i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavatelja robe odnosno pružatelja usluge, ako raspolaže za to potrebnim pravnim i činjeničnim elementima (vidjeti u tom smislu presudu od 21. travnja 2016., Radlinger i Radlingerová, C-377/14, EU:C:2016:283, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

78      Kako bi se osigurala zaštita koja je uređena tom direktivom, položaj nejednakosti potrošača u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge ne može se nadoknaditi pozitivnom intervencijom nacionalnog suda pred kojim se vodi postupak, nezavisnom od samih ugovornih strana (presuda od 21. travnja 2016., Radlinger i Radlingerová, C-377/14, EU:C:2016:283, t. 53. i navedena sudska praksa).

79      Iako je Sud presudio da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je izmjene ugovorom, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost te odredbe proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, takvo odricanje i nepoštenost nove odredbe o izmjeni ipak mogu biti predmet novog spora (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2021., Bank BPH, C-19/20, EU:C:2021:341, t. 49. do 51.).

80      Dakle, iako je na kreditnim institucijama da svoje djelatnosti organiziraju na način koji je u skladu s tom Direktivom 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 2023., Bank M. (Posljedice poništenja ugovora), C-520/21, EU:C:2023:478, t. 83.) kreditna institucija ipak ne mora provjeravati je li potrošač s kojim je sklopila ugovor o hipotekarnom kreditu svjestan učinaka uklanjanja nepoštenih odredbi sadržanih u tom ugovoru.

81      Stoga na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem prodavatelj robe ili pružatelj usluga koji je s potrošačem sklopio ugovor o hipotekarnom kreditu ne mora provjeravati zna li potonji za učinke uklanjanja nepoštenih odredbi sadržanih u tom ugovoru ili za to da se taj ugovor ne može održati na snazi ako se te odredbe uklone.

 Četvrto pitanje

82      S obzirom na odgovor na prvo i treće pitanje, nije potrebno odgovoriti na četvrto pitanje, koje je postavljeno u slučaju da se Direktivi 93/13 ne protivi zastara potrošačevih zahtjeva za povrat neovisno o zastari tražbina prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

 Peto pitanje

83      Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti, tumačiti na način da im se protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem, ako se ugovor o hipotekarnom kreditu koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklopio s potrošačem više ne može održati na snazi nakon uklanjanja nepoštenih odredbi u tom ugovoru, taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga može istaknuti pravo zadržavanja koje mu omogućuje da povrat činidbi koje je primio od tog potrošača uvjetuje time da mu potonji podnese ponudu za povrat činidbi koje je sam primio od navedenog prodavatelja robe ili pružatelja usluga ili jamstvo povrata tih potonjih činidbi ako ostvarivanje tog prava zadržavanja od strane prodavatelja robe ili pružatelja usluga za navedenog potrošača znači gubitak prava na zatezne kamate od trenutka isteka roka koji je dotični prodavatelj robe ili pružatelj usluga trebao ispuniti, nakon što je primio zahtjev da vrati činidbe koje su mu izvršene na temelju navedenog ugovora.

84      Čini se da iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da, u skladu sa sudskim tumačenjem poljskog prava, u slučaju nevaljanosti ugovora, kašnjenje jedne stranke prestaje ako ta stranka ostvaruje pravo na zadržavanje činidbe koju duguje drugoj stranci dok potonja ne ponudi izvršenje ili pruži jamstvo za izvršenje činidbe koju ona sama mora ispuniti, tako da se, s obzirom na to da Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) u svojoj odluci od 7. svibnja 2021. nije dao tumačenje, potrošaču duguju zatezne kamate od isteka roka koji je radi izvršenja određen prodavatelju robe ili pružatelju usluga, nakon što je zaprimio potrošačev zahtjev u tom smislu, do dana kada istakne prigovor zadržavanja.

85      Naime, s obzirom na to da, u skladu s objašnjenjima koja je pružio sud koji je uputio zahtjev, iz te odluke proizlazi da prodavatelj robe ili pružatelj usluga ne kasni s izvršenjem prije trenutka u kojem se predmetni ugovor o hipotekarnom kreditu konačno ne može izvršiti, potrošač gubi pravo na dio zateznih kamata ili sve zatezne kamate, čime se dodatno pogoršava njegov pravni i financijski položaj.

86      Djelotvornost zaštite dodijeljene potrošačima Direktivom 93/13 bila bi ugrožena ako bi oni, kada ističu prava koja imaju na temelju te direktive, bili izloženi opasnosti da ne dobiju zatezne kamate na iznose koji im moraju biti vraćeni zbog nevaljanosti takvog ugovora od isteka roka koji je radi izvršenja određen prodavatelju robe ili pružatelju usluge, nakon što je taj prodavatelj robe ili pružatelj usluge primio zahtjev da vrati te iznose.

87      Stoga na peto pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti, treba tumačiti na način da im se protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem, ako se ugovor o hipotekarnom kreditu koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklopio s potrošačem više ne može održati na snazi nakon uklanjanja nepoštenih odredbi u tom ugovoru, taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga može istaknuti pravo zadržavanja koje mu omogućuje da povrat činidbi koje je primio od tog potrošača uvjetuje time da mu potonji podnese ponudu za povrat činidbi koje je sam primio od navedenog prodavatelja robe ili pružatelja usluga ili jamstvo povrata tih potonjih činidbi ako ostvarivanje tog prava zadržavanja od strane istog prodavatelja robe ili pružatelja usluga za navedenog potrošača znači gubitak prava na zatezne kamate od trenutka isteka roka koji je dotični prodavatelj robe ili pružatelj usluga trebao ispuniti, nakon što je primio zahtjev da vrati činidbe koje su mu izvršene na temelju navedenog ugovora.

 Troškovi

88      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:

1.      Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima, u vezi s načelom djelotvornosti,

treba tumačiti na način da im se:

protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem – nakon što je ugovor o hipotekarnom kreditu koji je s potrošačem sklopio prodavatelj robe ili pružatelj usluga poništen zbog nepoštenih odredbi sadržanih u tom ugovoru – rok zastare tražbina tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga, koje proizlaze iz ništavosti navedenog ugovora, počinje teći tek od dana na koji se potonji konačno ne može izvršiti, dok rok zastare za tražbine tog potrošača koje proizlaze iz ništavosti istog ugovora počinje teći od dana kada je on saznao ili je razumno morao znati za nepoštenost odredbe koja dovodi do te ništavosti.

2.      Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13

treba tumačiti na način da im se:

ne protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem prodavatelj robe ili pružatelj usluga koji je s potrošačem sklopio ugovor o hipotekarnom kreditu ne mora provjeravati zna li potonji za učinke uklanjanja nepoštenih odredbi sadržanih u tom ugovoru ili za to da se taj ugovor ne može održati na snazi ako se te odredbe uklone.

3.      Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti,

treba tumačiti na način da im se:

protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem, ako se ugovor o hipotekarnom kreditu koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklopio s potrošačem više ne može održati na snazi nakon uklanjanja nepoštenih odredbi u tom ugovoru, taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga može istaknuti pravo zadržavanja koje mu omogućuje da povrat činidbi koje je primio od tog potrošača uvjetuje time da mu potonji podnese ponudu za povrat činidbi koje je sam primio od navedenog prodavatelja robe ili pružatelja usluga ili jamstvo povrata tih potonjih činidbi ako ostvarivanje tog prava zadržavanja od strane istog prodavatelja robe ili pružatelja usluga za navedenog potrošača znači gubitak prava na zatezne kamate od trenutka isteka roka koji je dotični prodavatelj robe ili pružatelj usluga trebao ispuniti, nakon što je primio zahtjev da vrati činidbe koje su mu izvršene na temelju navedenog ugovora.

Potpisi

*      Jezik postupka: poljski