–

za Green Network SpA, V. Cerulli Irelli i A. Fratini, avvocati,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Aiella i F. Fedelija, avvocati dello Stato,

–

za Europsku komisiju, O. Beynet, G. Gattinara i T. Scharf, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 37. stavaka 1. i 4. Direktive 2009/72/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 2003/54/EZ (SL 2009., L 211, str. 55.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 29.) i njezina Priloga I.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Green Network SpA i Autorità di Regolazione per Energia Reti e Ambiente (Regulatorno tijelo za energiju, mreže i okoliš, Italija; u daljnjem tekstu: ARERA) u vezi s odlukom potonje kojom se društvu Green Network izriče administrativna novčana sankcija u iznosu od 655000 eura i nalaže mu se da svojim krajnjim kupcima vrati iznos od 13987495,22 eura koji odgovara određenim troškovima administrativnog upravljanja koje im je zaračunao.

3

Uvodne izjave 37., 42., 51. i 54. Direktive 2009/72 glasile su kako slijedi:

[…]

[…]

[…]

4

Člankom 1. te direktive, naslovljenim „Predmet i područje primjene”, određivalo se:

„Ovom se Direktivom uspostavljaju zajednička pravila za proizvodnju, prijenos, distribuciju i opskrbu električne energije, zajedno s odredbama o zaštiti potrošača, radi poboljšavanja i integriranja konkurentnih tržišta električne energije u [Uniji]. […] Njome se također utvrđuju obveze univerzalne usluge i prava potrošača električne energije te se pojašnjavaju zahtjevi tržišnog natjecanja.”

5

U skladu s člankom 2. navedene direktive, naslovljenim „Definicije”:

„Za potrebe ove Direktive, primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

6

Člankom 3. iste direktive, naslovljenim „Obveze javne usluge i zaštita kupaca”, predviđalo se:

„[…]

7.   Države članice poduzimaju odgovarajuće mjere radi zaštite krajnjih kupaca i posebno osiguravaju postojanje prikladnih mjera zaštite radi zaštite ugroženih kupaca. […] Osiguravaju visoke razine zaštite potrošača, posebno u pogledu transparentnosti općih uvjeta ugovora, općih informacija i mehanizama rješavanja sporova. […]

[…]

9.   […]

Regulatorno tijelo ili drugo nadležno nacionalno tijelo poduzima korake koji su nužni kako bi se osiguralo da su informacije koje opskrbljivači pružaju svojim kupcima na temelju ovog članka pouzdane i da su pružene, na nacionalnoj razini, na jasno usporedivi način.

[…]”

7

Članak 36. Direktive 2009/72, naslovljen „Opći ciljevi regulatornog tijela”, glasio je kako slijedi:

„Pri izvršavanju regulatornih zadataka navedenih u ovoj Direktivi regulatorno tijelo poduzima sve razumne mjere za ostvarivanje sljedećih ciljeva u okviru svojih dužnosti i ovlasti kako je utvrđeno člankom 37., uz blisko savjetovanje, prema potrebi, s drugim relevantnim nacionalnim tijelima, uključujući tijela za tržišno natjecanje, i ne dovodeći u pitanje njihove nadležnosti:

[…]

[…]”

8

Člankom 37. te direktive, naslovljenim „Dužnosti i ovlasti regulatornog tijela”, stavcima 1. i 4. određivalo se:

„1.   Regulatorno tijelo ima sljedeće dužnosti:

[…]

[…]

[…]

4.   Države članice osiguravaju da regulatorna tijela dobiju ovlasti koje im omogućuju izvršavanje dužnosti iz stavaka 1., 3. i 6. na učinkovit i brz način. U tu svrhu regulatorno tijelo raspolaže najmanje sljedećim ovlastima:

[…]

[…]”

9

Prilog I. navedenoj direktivi, naslovljen „Mjere za zaštitu potrošača”, u stavku 1. određivao je:

„1. Ne dovodeći u pitanje pravila [Unije] o zaštiti potrošača, […] mjere iz članka 3. trebaju osigurati da potrošači:

[…]

[…]

[…]”

10

Člankom 2. stavkom 12. točkom (g) leggea n. 481 – Norme per la concorrenza e la regolazione dei servizi di pubblica utilità. Istituzione delle Autorità di regolazione dei servizi di pubblica utilità (Zakon br. 481 o pravilima tržišnog natjecanja i uređenju komunalnih usluga te osnivanju regulatornih tijela za komunalne usluge) od 14. studenoga 1995. (redovni dodatak br. 136 GURI‑ju br. 270 od 18. studenoga 1995.) ARERA‑i se povjerava zadatak da „kontrolira pružanje usluga s ovlastima na temelju kojih može provjeravati i stjecati dokumentaciju i korisne informacije te im pristupati, pri čemu može i određivati slučajeve automatske naknade štete koju subjekt koji pruža uslugu mora platiti korisniku ako taj subjekt ne poštuje ugovorne odredbe ili pruža uslugu na razini kvalitete koje su niže od onih koje su utvrđene u pravilniku o usluzi”.

11

Na temelju članka 2. stavka 20. točke (d) tog zakona, ARERA ima ovlast naložiti pružatelju usluge da prestane sa svakim ponašanjem koje šteti pravima korisnika te mu na temelju članka 2. stavka 12. točke (g) navedenog zakona naložiti isplatu naknade štete.

12

Nakon što je od Sportella per il consumatore Energia e Ambiente (Ured za informiranje potrošača o energiji i okolišu, Italija) primila izvješće koje je otkrilo da je Green Network, društvo za distribuciju električne energije i prirodnog plina, na računima upućenima svojim kupcima navelo naknadu koju su potonji osporavali zato što nije bila jasna, ARERA je protiv tog društva pokrenula postupak.

13

Nakon tog izvješća ARERA je provela druge provjere kojima je utvrdila da je ta naknada bila predviđena odredbom općih uvjeta primjenjivih na ugovore o opskrbi energijom koje Green Network nudi za električnu energiju i prirodni plin. U skladu s tom odredbom, troškovi administrativnog upravljanja nisu bili obuhvaćeni naknadama predviđenima za opskrbu energijom, zbog čega dobavljač može naplatiti kupcu naknadu koja nije veća od pet, ili za određene kupce deset, eura mjesečno.

14

Nakon što je utvrdila da je način na koji Green Network definira tu naknadu u navedenim općim uvjetima nezakonito jer ona nije bila navedena u dokumentu za usporedbu cijena, koji omogućuje usporedbu različitih poslovnih ponuda na tržištu, ni u sustavu za pretraživanje ponuda, ARERA je odlukom od 20. lipnja 2019. društvu Green Network izrekla administrativnu novčanu sankciju u iznosu od 655000 eura jer je svojim krajnjim kupcima priopćio ugovorne informacije čime je povrijedio regulatorne odredbe koje je donijela ARERA. U toj je odluci društvu Green Network naložila da navedenim kupcima vrati iznos od 13987495,22 eura koji je od njih prikupljen na ime troškova administrativnog upravljanja.

15

Green Network je protiv navedene odluke podnio tužbu pred Tribunaleom amministrativo regionale per la Lombardia (Okružni upravni sud za Lombardiju, Italija), koja je odbijena.

16

Green Network je protiv odluke o odbijanju podnio žalbu Consigliu di Stato (Državno vijeće, Italija), sudu koji je uputio zahtjev, ističući, osobito, da je ARERA‑ina ovlast da naloži povrat naknada kupcima protivna Direktivi 2009/72 jer je ta naknada bila određena u okviru privatnih ugovornih odnosa.

17

Sud koji je uputio zahtjev navodi da se spor koji se pred njim vodi odnosi na pitanje može li se ARERA‑ina ovlast da naloži povrat iznosa zaračunanih kupcima izvesti iz Direktive 2009/72. Čini se da Sud još nije tumačio relevantne odredbe te direktive na koje se poziva Green Network i za koje nije jasno kako ih pravilno tumačiti.

18

U tim je okolnostima Consiglio di Stato (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

19

Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 37. stavak 1. točke (i) i (n) i članak 37. stavak 4. točku (d) Direktive 2009/72 kao i njezin Prilog I. tumačiti na način da im se protivi to da država članica nacionalnom regulatornom tijelu dodijeli ovlast da elektroenergetskim poduzećima naloži da svojim krajnjim kupcima vrate iznos koji odgovara naknadi koju su oni platili kao „troškove administrativnog upravljanja” na temelju ugovorne odredbe koju to tijelo smatra nezakonitom, i to i u slučajevima u kojima se taj nalog za povrat ne temelji na kvaliteti predmetne usluge koju pružaju ti poduzetnici, nego na povredi obveza transparentnosti cijena.

20

U tom pogledu, kao što je Sud već utvrdio, iz članka 1. Direktive 2009/72 i njezinih uvodnih izjava 37., 42., 51. i 54. proizlazi da je njezin cilj ovlastiti energetske regulatore da doprinose potpunoj učinkovitosti mjera zaštite potrošača, da cjelokupna industrija i trgovina te svi građani Unije uživaju visoke razine zaštite potrošača i mehanizme rješavanja sporova, da interesi potrošača budu u središtu navedene direktive, da regulatorna tijela, kada im je država dodijelila tu ovlast, osiguravaju poštovanje prava potrošača električne energije i dostupnost učinkovitih sredstava rješavanja sporova svim potrošačima (presuda od 8. listopada 2020., Crown Van Gelder, C‑360/19, EU:C:2020:805, t. 26.).

21

U skladu s člankom 3. stavkom 7. Direktive 2009/72, države članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi zaštitile krajnje kupce i moraju, među ostalim, osigurati visoku razinu zaštite potrošača, posebno u pogledu transparentnosti uvjeta ugovora, opće informiranosti i mehanizama rješavanja sporova. Prema toj odredbi, u pogledu najmanje kupaca iz kategorije kućanstvo, navedene mjere moraju uključivati one iz Priloga I. toj direktivi, u koje ulaze mjere čiji je cilj osigurati da kupci dobiju transparentne informacije o primjenjivim cijenama i tarifama kao i o primjenjivim općim uvjetima.

22

Osim toga, Sud je već utvrdio da u svrhu postizanja navedenih ciljeva Direktiva 2009/72 nacionalnom regulatornom tijelu dodjeljuje široke ovlasti u području regulacije i nadzora tržišta električne energije (presuda od 11. lipnja 2020., Prezident Slovenskej republiky, C‑378/19, EU:C:2020:462, t. 23.). Kao što proizlazi iz članka 36. točke (g) te direktive, među općim ciljevima čije ostvarenje države članice moraju povjeriti svojim nacionalnim regulatornim tijelima u okviru izvršavanja njihovih zadaća i nadležnosti nalazi se cilj osiguravanja zaštite potrošača (vidjeti u tom smislu presude od 23. siječnja 2020., Energiavirasto, C‑578/18, EU:C:2020:35, t. 35. i od 8. listopada 2020., Crown Van Gelder, C‑360/19, EU:C:2020:805, t. 27.).

23

Konkretnije, člankom 37. stavkom 1. točkama (i) i (n) Direktive 2009/72 predviđa se da se tom nacionalnom regulatornom tijelu povjere zadaće čiji je cilj osigurati da elektroenergetska poduzeća poštuju obveze transparentnosti i doprinijeti tomu da se, u suradnji s drugim nadležnim tijelima, osiguraju učinkovitost i provedba mjera za zaštitu potrošača, uključujući onih navedenih u Prilogu I. toj direktivi. U tom pogledu, članak 37. stavak 4. navedene direktive određuje da države članice osiguravaju da regulatorna tijela dobiju ovlasti koje im omogućuju provedbu zadaća iz članka 37. stavaka 1., 3. i 6. iste direktive na učinkovit i brz način te da im se u tu svrhu dodijele najmanje ovlasti navedene u toj odredbi. Međutim, iako je jedna od tih nadležnosti, predviđena u članku 37. stavku 4. točki (d) Direktive 2009/72, da se elektroenergetskim poduzećima koja ne poštuju obveze koje imaju na temelju te direktive ili na temelju primjenjivih pravno obvezujućih odluka nacionalnog regulatornog tijela odrede učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije, u toj se odredbi ne spominje ovlast da se od tih poduzeća zahtijeva povrat svih iznosa primljenih na ime naknade na temelju ugovorne odredbe koja se smatra nezakonitom.

24

Međutim, činjenica da se u članku 37. stavku 4. Direktive 2009/72 upotrebljava izraz „regulatorno tijelo raspolaže najmanje sljedećim ovlastima” upućuje na to da se takvom tijelu mogu dodijeliti i ovlasti koje nisu izričito navedene u tom članku 37. stavku 4. kako bi mu se omogućilo da izvrši zadaće iz članka 37. stavaka 1., 3. i 6. te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 23. siječnja 2020., Energiavirasto, C‑578/18, EU:C:2020:35, t. 37., 38. i t. 40.).

25

Budući da su osiguranje poštovanja obveza transparentnosti koje imaju elektroenergetska poduzeća i zaštita potrošača obuhvaćeni zadaćama iz članka 37. stavaka 1., 3. i 6. navedene direktive, valja utvrditi da država članica može takvom tijelu dodijeliti ovlast da tim operatorima naloži povrat iznosa koje su oni primili protivno zahtjevima zaštite potrošača, osobito onima koji se odnose na obvezu transparentnosti i točnost računa.

26

Takvo se tumačenje ne dovodi u pitanje činjenicom da članak 36. Direktive 2009/72 u biti predviđa da nacionalno regulatorno tijelo poduzima potrebne mjere „uz blisko savjetovanje, prema potrebi, s drugim nadležnim nacionalnim tijelima, uključujući tijela za tržišno natjecanje, i ne dovodeći u pitanje njihove nadležnosti” ili činjenicom da članak 37. te direktive u stavku 1. točki (n) sadržava izraz „zajedno s drugim odgovarajućim tijelima”. Naime, iz tih odredbi ne proizlazi da u slučaju kao što je onaj u glavnom postupku samo jedno od tih drugih nacionalnih tijela može naložiti povrat iznosa koje su elektroenergetska poduzeća neosnovano naplatila krajnjim kupcima. Naprotiv, upotreba izraza „prema potrebi” podrazumijeva da je takvo savjetovanje nužno samo kada mjera čije je donošenje predviđeno može imati posljedice za druga nadležna tijela.

27

Usto, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 37. stavak 1. točke (i) i (n) i članak 37. stavak 4. točku (d) Direktive 2009/72 kao i Prilog I. toj direktivi tumačiti na način da se njima dopušta da nacionalno regulatorno tijelo – na temelju nacionalne odredbe čija je svrha da se kupcima automatski naknade iznosi koje je elektroenergetsko poduzeće primilo ako predviđene razine kvalitete usluga nisu dosegnute – tom elektroenergetskom poduzeću naloži da svojim krajnjim kupcima vrati iznose koje im je naplatilo ako se taj nalog za povrat ne temelji na razlozima kvalitete predmetne usluge, nego na nezakonitosti ugovorne odredbe kojom se predviđa plaćanje „administrativnih troškova”.

28

U tom pogledu, kao što to u biti proizlazi iz točke 25. ove presude, iako Direktiva 2009/72 ne zahtijeva od država članica da predvide da nacionalno regulatorno tijelo ima ovlast naložiti elektroenergetskom poduzeću povrat iznosa koje je neosnovano naplatilo od svojih kupaca, toj se direktivi ne protivi to da država članica takvu ovlast dodijeli tom tijelu. Budući da su zaštita potrošača i poštovanje obveza transparentnosti obuhvaćeni zadaćama koje se trebaju dodijeliti regulatornim tijelima na temelju članka 37. stavka 1. točaka (i) i (n) navedene direktive, nije relevantan konkretan razlog zbog kojeg je, radi izvršavanja neke od tih zadaća, takvom poduzeću naloženo da isplati svoje kupce.

29

S obzirom na navedeno, na nacionalnom je sudu da ocijeni dodjeljuje li nacionalno pravo nacionalnom regulatornom tijelu doista ovlast da naloži povrat neosnovano primljenih iznosa u slučajevima poput onog u glavnom postupku ili usto je li to tijelo pravilno primijenilo to nacionalno pravo.

30

Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 37. stavak 1. točke (i) i (n) i članak 37. stavak 4. točku (d) Direktive 2009/72 kao i njezin Prilog I. treba tumačiti na način da im se ne protivi to da država članica nacionalnom regulatornom tijelu dodijeli ovlast da elektroenergetskim poduzećima naloži da svojim krajnjim kupcima vrate iznos koji odgovara naknadi koju su oni platili kao „troškove administrativnog upravljanja” na temelju ugovorne odredbe koju to tijelo smatra nezakonitom, i to i u slučajevima u kojima se taj nalog za povrat ne temelji na kvaliteti predmetne usluge koju pružaju ti poduzetnici, nego na povredi obveza transparentnosti cijena.

31

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Članak 37. stavak 1. točke (i) i (n) i članak 37. stavak 4. točku (d) Direktive 2009/72/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 2003/54/EZ i Prilog I. Direktivi 2009/72

treba tumačiti na način da im se:

ne protivi to da država članica nacionalnom regulatornom tijelu dodijeli ovlast da elektroenergetskim poduzećima naloži da svojim krajnjim kupcima vrate iznos koji odgovara naknadi koju su oni platili kao „troškove administrativnog upravljanja” na temelju ugovorne odredbe koju to tijelo smatra nezakonitom, i to i u slučajevima u kojima se taj nalog za povrat ne temelji na kvaliteti predmetne usluge koju pružaju ti poduzetnici, nego na povredi obveza transparentnosti cijena.