1.

Zahtjevom za prethodnu odluku na koji se odnosi ovo mišljenje Městský soud v Praze (Gradski sud u Pragu, Češka Republika) upućuje Sudu dva prethodna pitanja u pogledu tumačenja članka 3. stavaka 1. i 3. te članka 34. Direktive 2014/65 ( 2 ), takozvane Direktive MiFID II ( 3 ), i njihove povezanosti s člankom 56. UFEU‑a.

2.

Ta su se pitanja postavila u postupku povodom tužbe koju je sudu koji je uputio zahtjev podnijelo društvo Fondee a.s. (u daljnjem tekstu: Fondee ili tužitelj iz glavnog postupka) radi poništenja odluke kojom je vijeće Česke národne banke (Češka narodna banka) potvrdilo novčanu kaznu koju je ta banka izrekla tužitelju zbog povrede zakonskih odredbi kojima se uređuje tržište kapitala u Češkoj Republici.

3.

Direktiva 2014/65 – kojom je preinačena Direktiva 2004/39, djelomično pretečena u Uredbu br. 600/2014 ( 4 ) – zajedno s tom uredbom predstavlja „pravni okvir koji [uređuje] zahtjeve primjenjive na investicijska društva, uređena tržišta, pružatelje usluga dostave podataka i društva iz trećih zemalja koja pružaju investicijske usluge ili aktivnosti u Uniji” (uvodna izjava 7. Direktive 2014/65). Glavni cilj te direktive jest razvoj unutarnjeg tržišta financijskih usluga, na kojem se jamči korištenje slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga te se osiguravaju transparentnost i zaštita ulagatelja usklađivanjem nacionalnih odredbi koje konkretno uređuju odobrenja za rad i uvjete poslovanja investicijskih društava, kao i na ovlasti nadzornih tijela i sustav izricanja sankcija.

4.

Prema članku 1. stavku 1. Direktive 2014/65 ta se direktiva primjenjuje, među ostalim, na „investicijska društva”. U skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom 1. te direktive, „investicijsko društvo” znači svaka pravna osoba te, pod određenim uvjetima, subjekti koji nemaju pravnu osobnost ili fizičke osobe, „čija je redovna djelatnost ili poslovanje pružanje jedne ili više investicijskih usluga trećim stranama i/ili obavljanje jedne ili više investicijskih aktivnosti na profesionalnoj osnovi”. U skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom 2. iste direktive, pojam „investicijske usluge i aktivnosti” obuhvaća sve usluge i aktivnosti utvrđene u odjeljku A Priloga I. navedenoj direktivi koje se odnose na neki od instrumenata navedenih u odjeljku C tog priloga. Člankom 4. stavkom 1. točkom 4. „investicijsko savjetovanje” definira se kao davanje personaliziranih preporuka klijentu bilo na njegov zahtjev ili na inicijativu investicijskog društva u pogledu jedne transakcije ili više njih koje se odnose na financijske instrumente, dok se sljedećom točkom 5. definira aktivnost „izvršavanja naloga za račun klijenta” kao „sklapanj[e] ugovora za kupnju ili prodaju jednog financijskog instrumenta ili više njih za račun klijenta i uključuje sklapanje ugovora za prodaju financijskih instrumenata koje je izdalo investicijsko društvo ili kreditna institucija u trenutku njihovog izdavanja”.

5.

Člankom 3. Direktive 2014/65, naslovljenim „Fakultativna izuzeća”, u stavku 1. određuje se:

„1.   Države članice mogu odlučiti ne primjenjivati ovu Direktivu na osobe kojima su one matična država članica, uz uvjet da te osobe imaju odobrenje za rad u pogledu tih aktivnosti i da su one uređene na nacionalnoj razini te ako te osobe:

6.

Člankom 3. stavkom 2. Direktive 2014/65 utvrđuje se da se propisima država članica za osobe iz stavka 1. tog članka predviđaju zahtjevi koji su barem slični onima utvrđenima u toj direktivi u pogledu uvjeta i postupaka za izdavanje odobrenja za rad i kontinuirani nadzor, obveza poslovnog ponašanja i organizacijskih zahtjeva, kako su utvrđeni u odredbama navedene direktive na koje se izričito upućuje. Naposljetku, člankom 3. stavkom 3. iste direktive predviđa se da osobe koje su u stavku 1. izuzete iz njezine primjene „ne smiju imati koristi od slobode pružanja usluga ili obavljanja [investicijskih] aktivnosti niti osnivanja podružnica prema člancima 34. i 35.”

7.

Glavom II. Direktive 2014/65 predviđaju se uvjeti za izdavanje odobrenja za rad i poslovanje investicijskih društava. Članci 5. i 6. te direktive nalaze se u poglavlju I. te glave koje uređuje uvjete i postupke za izdavanje odobrenja za rad (takozvana „jedinstvena europska putovnica”). Konkretno, člankom 5., naslovljenim „Zahtjevi za izdavanje odobrenja za rad”, pružanje investicijskih usluga i/ili obavljanje investicijskih aktivnosti u okviru redovite djelatnosti ili poslovanja uvjetuje se prethodnim odobrenjem za rad koje izdaje nadležno tijelo matične države članice ( 5 ). U skladu s člankom 6. stavkom 1. iste direktive, u odobrenju za rad trebaju biti utvrđene investicijske usluge ili aktivnosti koje je investicijsko društvo ovlašteno pružati, dok se stavkom 3. tog članka pojašnjava da „[o]dobrenje za rad vrijedi u cijeloj Uniji i omogućuje investicijskom društvu pružanje usluga ili obavljanje aktivnosti za koje je dobilo odobrenje za rad u cijeloj Uniji, putem prava poslovnog nastana, uključujući putem podružnice, ili putem slobode pružanja usluga”.

8.

U glavi II. poglavlju III. Direktive 2014/65 definiraju se prava investicijskih društava. Člankom 34. stavkom 1. prvim podstavkom, koji se nalazi u tom poglavlju, utvrđuje se da „[d]ržave članice osiguravaju da investicijska društva kojima je izdano odobrenje za rad i koja su subjekt nadzora nadležnog tijela druge države članice u skladu s ovom Direktivom […] mogu slobodno pružati investicijske usluge i/ili aktivnosti i pomoćne usluge na njihovom području, pod uvjetom da su takve usluge i aktivnosti obuhvaćene odobrenjem za rad. […]”. Navedenim člankom 34. stavkom 1. drugim podstavkom pojašnjava se da se tim investicijskim društvima ne nameću „dodatni zahtjevi”. U skladu s tim člankom 34. stavcima 2. i 3., investicijsko društvo koje želi prvi put pružati usluge ili obavljati aktivnosti na području druge države članice ili želi promijeniti asortiman usluga ili aktivnosti koje pruža ili obavlja, treba o tome obavijestiti svoju matičnu državu članicu, koja te podatke prosljeđuje nadležnom tijelu države članice domaćina ( 6 ). Nakon te obavijesti, investicijsko društvo može početi s pružanjem predmetnih usluga i aktivnosti u državi članici domaćinu. Člankom 35. stavkom 1. prvim podstavkom Direktive 2014/65, koji se također nalazi u glavi II. poglavlju III. te direktive, utvrđuje se da „[d]ržave članice osiguravaju da se investicijske usluge i/ili aktivnosti, a isto tako i pomoćne usluge, mogu na njihovom području pružati u skladu s ovom Direktivom […] temeljem prava poslovnog nastana, bilo osnivanjem podružnice bilo korištenjem vezanih zastupnika s poslovnim nastanom u državi članici izvan matične države članice, pod uvjetom da su te usluge i aktivnosti obuhvaćene odobrenjem za rad koj[e] [je] investicijsko društvo […] dobil[o] […]”.

9.

Obavljanje djelatnosti investicijskog posrednika u Češkoj Republici podliježe odobrenju za rad koje izdaje Češka narodna banka. U skladu s člankom 29. stavkom 1. Zákona č. 256/2004 Sb., o podnikání na kapitálovém trhu (Zakon br. 256/2004 o poslovanju na tržištu kapitala, u daljnjem tekstu: Zakon o tržištu kapitala), kako je izmijenjen, investicijski posrednik ovlašten je pružati samo neke od glavnih investicijskih usluga, odnosno zaprimanje i prijenos naloga vezanih uz investicijske instrumente (uključujući i prenosive vrijednosne papire namijenjene zajedničkom ulaganju) i pružanje usluga investicijskog savjetovanja vezano uz te instrumente. Stavkom 4. tog članka predviđa se da, kada pružaju te usluge, investicijski posrednici mogu prenositi naloge isključivo na „subjekt koji se bavi trgovanjem prenosivim vrijednosnim papirima, banku ili investicijsko društvo […]”. U skladu s člankom 5. stavkom 1. Zakona o tržištu kapitala, „subjekt koji se bavi trgovanjem prenosivim vrijednosnim papirima” je pravna osoba koja je na temelju odobrenja Češke narodne banke ovlaštena za pružanje glavnih investicijskih usluga i koja u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (b) tog zakona ima sjedište u Češkoj Republici.

10.

Dakle, člankom 29. stavkom 4. Zakona o tržištu kapitala se za investicijske posrednike predviđa zabrana prenošenja naloga na investicijska društva koja imaju sjedište izvan te države članice. Taj članak unesen je u Zakon zakonodavnom izmjenom br. 204/2017 koja je s primjenom od 3. siječnja 2018. zamijenila članak 29. stavak 1. točku (b) Zakona o tržištu kapitala koji je ranije bio na snazi i koji je omogućavao prijenos naloga i na inozemni gospodarski subjekt. U skladu s obrazloženjem sadržanim u zakonodavnoj izmjeni, zakonodavac je namjerno ograničio taj krug subjekata kako bi Češkoj narodnoj banci olakšao provođenje nadzora. U skladu s člankom 162. stavkom 1. točkom (a) Zakona o tržištu kapitala, osoba koja nezakonito obavlja djelatnost na temelju tog zakona čini prekršaj.

11.

Društvo Fondee je investicijski posrednik u smislu članka 29. stavka 1. Zakona o tržištu kapitala koji posluje na temelju odobrenja za rad koje je izdala Češka narodna banka. Ta je banka utvrdila da je društvo Fondee u razdoblju od 7. listopada 2019. do 27. prosinca 2019. prenijelo 407 naloga inozemnom subjektu koji se bavi trgovanjem prenosivim vrijednosnim papirima. Konkretno, društvo Fondee dopuštalo je svojim klijentima ulaganje u takozvane ETF‑ove („exchange traded funds“, fondovi kojima se trguje na burzi) ( 7 ), prenosive vrijednosne papire namijenjene zajedničkom ulaganju koji su uvršteni za trgovanje na inozemnim burzovnim i drugim reguliranim tržištima. Klijenti su preko korisničkog računa na internetskoj stranici www.fondee.cz davali naloge koje je društvo Fondee zatim prenosilo društvu DeGiro B. V. (u daljnjem tekstu: DeGiro) sa sjedištem u Nizozemskoj, što se sve temeljilo na trostranom ugovoru između tog društva, društva Fondee i klijenata. Slijedom tih utvrđenja, Češka narodna banka izrekla je društvu Fondee na temelju članka 162. stavka 1. točke (a) Zakona o tržištu kapitala novčanu kaznu u iznosu od 150000 čeških kruna zbog povrede zabrane iz članka 29. stavka 4. tog zakona, kako je izmijenjen. Tu odluku potvrdilo je vijeće Češke narodne banke koje je odbilo prigovor društva Fondee. Navedeno je društvo stoga pobijalo odluku tog vijeća pred sudom koji je uputio zahtjev.

12.

Pred tim sudom društvo Fondee tvrdilo je, kao prvo, da se predmetnom zabranom, kojom se subjektu koji se bavi trgovanjem prenosivim vrijednosnim papirima sa sjedištem u drugoj državi članici onemogućuje pružanje usluga investicijskom posredniku u Češkoj Republici, uvodi diskriminacija koja je zabranjena u skladu s člankom 56. UFEU‑a ili, u svakom slučaju, nedopušteno ograničenje slobode pružanja usluga koje dovodi do toga da se pružateljima usluga iz drugih država članica ograničava pristup češkom tržištu. Kao drugo, društvo Fondee istaknulo je da se predmetnom zabranom povređuje i članak 56. UFEU‑a jer se njome ograničava pravo češkog investicijskog posrednika da primi uslugu koju pruža pružatelj sa sjedištem u drugoj državi članici ili da se na neki drugi način tom uslugom koristi. Češka narodna banka najprije je istaknula nedopuštenost argumenata društva Fondee kojima se poziva na povredu prava na slobodno pružanje usluga koje imaju inozemni subjekti koji se bave trgovanjem prenosivim vrijednosnim papirima. Kad je riječ o navodnoj povredi prava čeških investicijskih posrednika da se koriste uslugama koje pružaju subjekti koji se bave trgovanjem prenosivim vrijednosnim papirima sa sjedištem u drugim državama članicama, ta je banka zatim navela da pitanje odnosa između Direktive 2014/65 i članka 56. UFEU‑a nije upućivalo na moguće dvojbe. Naime, investicijski posrednik koji je isključen iz slobodnog pružanja investicijskih usluga u skladu s člankom 3. stavkom 3. navedene direktive može imati pravo na tu slobodu u skladu s člankom 56. UFEU‑a samo za usluge koje nisu investicijske.

13.

U tim je okolnostima sud koji je uputio zahtjev odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

14.

U skladu s člankom 23. drugim stavkom Statuta Suda, uz stanke iz glavnog postupka pisana očitovanja u ovom postupku podnijele su Češka Republika, Republika Finska i Komisija.

15.

Prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se osoba koja je obuhvaćena fakultativnim izuzećem u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2014/65, pozvati na članak 56. UFEU‑a kao korisnik investicijske usluge koju pruža „inozemni gospodarski subjekt” koji koristi jedinstvenu europsku putovnicu odnosno kao posrednik u pružanju te usluge krajnjem korisniku. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo prethodno pitanje, taj sud drugim prethodnim pitanjem u biti pita protivi li se pravu Unije, osobito članku 56. UFEU‑a, propis poput onog iz glavnog postupka, kojim se investicijskom posredniku zabranjuje da prenosi naloge vlastitih klijenata na „inozemni subjekt koji se bavi trgovanjem prenosivim vrijednosnim papirima”.

16.

Prije ispitivanja tih pitanja, koja prema mojem mišljenju valja razmotriti zajedno, potrebna su određena pojašnjenja.

17.

Kao prvo, iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da je nizozemsko društvo DeGiro, na koje je društvo Fondee prenosilo naloge o kojima je riječ u glavnom postupku („inozemni gospodarski subjekt” ili „inozemni subjekt koji se bavi trgovanjem prenosivim vrijednosnim papirima” na kojeg se odnose prethodna pitanja), investicijsko društvo u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2014/65 koje posluje u režimu slobodnog pružanja usluga u skladu s člankom 34. stavkom 1. te direktive na temelju odobrenja za rad koje je izdano u skladu s Direktivom. Osim toga, očito nije sporno da navedeno društvo ima ovlaštenje za poslovanje u Češkoj Republici na temelju stavka 2. tog članka.

18.

Kao drugo, zaprimanje i prijenos naloga poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, kao i njihovo izvršavanje, predstavljaju „investicijske usluge” u smislu članka 4. stavka 1. točke 2. Direktive 2014/65 ( 8 ).

19.

Kao treće, između stranaka iz glavnog postupka nije sporno da društvo Fondee nije pružilo nijednu prekograničnu investicijsku uslugu. Naime, prilikom zaprimanja naloga o kojima je riječ u glavnom postupku i njihova prijenosa društvu DeGiro, društvo Fondee pružalo je investicijske usluge samo svojim klijentima koji imaju boravište ili sjedište u Češkoj Republici. Međutim, društvo Fondee bilo je „uključeno” u pružanje jedne prekogranične investicijske usluge između dviju država članica. Stvaran opseg te uključenosti ovisi o uvjetima trostranog ugovora koji je bio na snazi između samog društva Fondee, čeških ulagatelja i društva DeGiro. Naime, na temelju ugovora koji su se primjenjivali među tim subjektima treba ocijeniti je li društvo Fondee, kao što tvrdi, bilo (neizravni) primatelj usluga koje je društvo DeGiro pružalo izvršavajući naloge o kojima je riječ u glavnom postupku odnosno treba li jedinim primateljima tih usluga smatrati češke ulagatelje koji su bili vezani ugovornim odnosima s društvom Fondee, ali i s društvom DeGiro, dok je društvo Fondee djelovalo samo kao posrednik. Prvo prethodno pitanje formulirano je na način da obuhvaća oba slučaja, odnosno slučaj u kojem društvo Fondee sudjeluje u prekograničnom pružanju investicijskih usluga kao primatelj usluge koju pruža društvo DeGiro i slučaj u kojem djeluje samo kao posrednik koji je dužan zaprimati i prenositi naloge koji se zatim izravno izvršavaju za račun čeških ulagatelja.

20.

S obzirom na ta pojašnjenja, podsjećam da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da svaku nacionalnu mjeru donesenu u području koje je temeljito ili u potpunosti usklađeno na razini Unije treba ocjenjivati ne u odnosu na odredbe primarnog prava, nego na odredbe te mjere usklađivanja ( 9 ).

21.

Međutim, pitanje koje je srž spora iz glavnog postupka u biti se odnosi na to je li u skladu s pravom Unije u području slobode pružanja usluga zabrana koju je država članica odredila investicijskim posrednicima koji posluju na temelju nacionalnog odobrenja za rad da radi njihova izvršavanja prenose naloge na investicijska društva koja imaju odobrenje za rad u skladu s Direktivom 2014/65 i koja nemaju sjedište u toj državi članici. Stoga treba ocijeniti je li navedena zabrana obuhvaćena područjem primjene odredbi Direktive 2014/65 koje su u potpunosti usklađene, iako se prethodna pitanja u ovom predmetu u osnovi postavljaju na temelju članka 56. UFEU‑a. Zato treba voditi računa ne samo o tekstu mjerodavnih odredbi te direktive, već i o njihovu kontekstu te ciljevima propisa kojeg su dio ( 10 ).

22.

Direktivom 2014/65 žele se uskladiti, među ostalim, nacionalne odredbe o ostvarivanju slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga s ciljem stvaranja „integriranog financijskog tržišta” ( 11 ). U poglavlju III., naslovljenom „Prava investicijskih društava”, glave II. te direktive, u kojoj se navode „odobrenje za rad i uvjeti poslovanja investicijskih društava”, nalazi se članak 34. koji uređuje „slobodu pružanja investicijskih usluga i aktivnosti” i kojim se, kao što je već navedeno, u stavku 1. prvom podstavku predviđa da države članice moraju osigurati da investicijska društva kojima je izdano odobrenje za rad i koja podliježu nadzoru nadležnog tijela druge države članice u skladu s Direktivom mogu slobodno pružati investicijske usluge i/ili obavljati investicijske aktivnosti i pomoćne usluge na svojem području te, u stavku 1. drugom podstavku, da države članice tim društvima ne smiju nametati „dodatne zahtjeve”.

23.

Smatram da su tim člankom u potpunosti usklađeni prekogranično pružanje usluga i prekogranično obavljanje investicijskih aktivnosti obuhvaćenih područjem primjene tog članka od strane investicijskih društava koja imaju „europsku putovnicu” izdanu u skladu s odredbama navedene direktive. U skladu s navedenim člankom 34. Direktive 2014/65, države članice ne smiju uvoditi zapreke, ograničenja, uvjete ili zahtjeve u pogledu ostvarivanja navedenih sloboda koji nisu predviđeni tom direktivom i koji nisu uvedeni na načine predviđene tom direktivom, iako se njima osigurava zaštita ulagateljâ.

24.

To osobito proizlazi iz članka 24. Direktive 2014/65 koji se nalazi u odjeljku 2., naslovljenom „Odredbe o osiguravanju zaštite ulagatelja”, iz poglavlja II. te direktive u kojem se navode „uvjeti poslovanja investicijskih društava”. Stavkom 1. tog članka određuje se da države članice trebaju propisati da investicijsko društvo mora postupati korektno, pravedno, u skladu s pravilima struke te u najboljem interesu svojih klijenata, a posebno poštujući načela utvrđena u tom članku, koja se detaljno navode u stavcima 2. do 11., te u sljedećem članku 25. Međutim, stavkom 12. navedenog članka 24. predviđa se da „u iznimnim slučajevima” države članice mogu investicijskim društvima nametnuti „dodatne obveze […] [koje moraju biti] objektivno opravdan[e] i razmjern[e] kako bi obuhvatil[e] posebne rizike u vezi sa zaštitom ulagatelja ili integritetom tržišta koji su od posebne važnosti u okolnostima tržišne strukture te države članice”. S jedne strane, drugim podstavkom tog stavka pojašnjava se, međutim, da takvi eventualni dodatni zahtjevi „ne ograničavaju niti na drugi način utječu na prava investicijskih društava”, i to konkretno na prava iz članka 34. Direktive 2014/65. S druge strane, drugim i trećim podstavkom predviđa se postupak koji dotična država članica treba primijeniti kako bi bila ovlaštena uvesti takve dodatne zahtjeve (obavješćivanje Komisije i njezino mišljenje) ( 12 ).

25.

Na temelju navedenog, a u skladu sa sudskom praksom na koju se upućuje u točki 20. ovog mišljenja, smatram da zabranu iz članka 29. stavka 4. Zakona o tržištu kapitala treba ocjenjivati samo s obzirom na odredbe te direktive, i to unatoč tomu što se ta direktiva ne primjenjuje na investicijske posrednike obuhvaćene tom zabranom koji imaju pravo na fakultativno izuzeće u skladu s člankom 3. stavkom 1. navedene direktive ( 13 ). Naime, navedena zabrana može ograničiti slobodu pružanja usluga koju investicijska društva koja imaju odobrenje za rad u skladu s Direktivom 2014/65 ostvaruju na temelju članka 34. te direktive.

26.

Čak i da se Sud ne složi s mojim zaključkom da je člankom 34. Direktive 2014/65 u potpunosti usklađeno područje u kojem ta društva pružaju prekogranične usluge, ipak smatram da zabranu o kojoj je riječ u glavnom postupku treba ocjenjivati, osim na temelju članka 56. UFEU‑a, i s obzirom na taj članak ( 14 ).

27.

Stoga ću u nastavku svoje analize provesti obje ocjene.

28.

Prije svega napominjem da se, suprotno onomu što se čini da smatra finska vlada u svojim pisanim očitovanjima, osobama koje imaju pravo na fakultativno izuzeće u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2014/65 tom direktivom ne određuje nikakva zabrana da od investicijskog društva koje ima sjedište u drugoj državi članici primaju investicijske usluge ili da kao posrednici sudjeluju u prekograničnom pružanju investicijskih usluga klijentima koji imaju boravište ili sjedište u državi članici u kojoj te osobe imaju sjedište.

29.

Naime, iako se člankom 3. stavkom 1. točkom (c) te direktive ograničava krug subjekata na koje te osobe smiju prenositi naloge, u podtočki i. te odredbe u te subjekte ubrajaju se investicijska društva koja imaju odobrenje za rad prema toj direktivi.

30.

Stoga se Direktivom 2014/65 izričito predviđa da osobe koje imaju pravo na fakultativno izuzeće mogu biti ovlaštene da naloge koje su dobile od klijenata koji imaju boravište ili sjedište u njihovoj matičnoj državi članici prenose u inozemstvo, ali pod uvjetom da društvo koje prima te naloge ispunjava sve uvjete predviđene člankom 34. te direktive za pružanje usluga o kojima je riječ u potonjoj državi članici.

31.

Dodajem da se nijedan element u suprotnom smislu ne može izvesti iz članka 3. stavka 1. točke (c) podtočke iv. Direktive 2014/65, u skladu s kojim osobe koje imaju pravo na fakultativno izuzeće mogu biti ovlaštene prenositi naloge na „subjekte za zajednička ulaganja koji po zakonima jedne države članice imaju odobrenje prodavati svoje udjele javnosti […]”. Naime, smatram da tumačenje koje predlaže Češka narodna banka, kako se navodi u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, i prema kojem su subjekti na koje se odnosi ta odredba samo subjekti koji imaju odobrenje za rad u skladu s pravom matične države članice osobe na koju se odnosi izuzeće, nema uporište ni u tekstu, ni u strukturi, a ni u sustavu te odredbe.

32.

Ako se Direktivom 2014/65 dopušta da su osobe koje su u skladu s njezinim člankom 3. stavkom 1. izuzete od primjene te direktive ovlaštene prenositi naloge na investicijska društva koja nemaju sjedište u njihovoj matičnoj državi članici, s obzirom na navedena pojašnjenja valja provjeriti može li ta država članica, koja treba utvrditi sustav koji se primjenjuje na te osobe, ipak zabraniti takav prijenos.

33.

U tom pogledu napominjem da se države članice koje primjenjuju fakultativno izuzeće u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2014/65 koriste diskrecijskom ovlašću koja im se izričito priznaje tom direktivom. Međutim, da diskrecijska ovlast nije neograničena. Izvršavanje te ovlasti, koje se, osim toga, već uvjetuje poštovanjem posebnih standarda koji su izravno utvrđeni Direktivom 2014/65, treba provesti na način da se poštuju pravo Unije i, konkretno, ciljevi koji se nastoje postići tom direktivom.

34.

Međutim, smatram da zabrana poput one predviđene člankom 29. stavkom 4. Zakona o tržištu kapitala koja se primjenjuje na temelju kriterija zasnovanog na mjestu sjedišta pružatelja usluga nije u skladu s ciljem koji se nastoji postići tom direktivom, a to je, među ostalim, stvaranje unutarnjeg tržišta investicijskih usluga koje se temelji na načelu uzajamnog priznavanja odobrenja za rad koje je izdala matična država članica pružatelja usluga i nadzora koji vrši ta država članica.

35.

Naime, time što se investicijskom društvu koje ima odobrenje za rad u skladu s Direktivom 2014/65 i koje je ovlašteno da u Češkoj Republici posluje na temelju slobode pružanja usluga onemogućuje da za račun klijenata koji imaju boravište ili sjedište u toj državi i koji se koriste uslugama investicijskog posrednika izvršava naloge koje je izravno prenio taj posrednik, navedenom se zabranom to društvo zapravo sprečava ili mu se barem otežava da se koristi posebnim kanalom pristupa češkom tržištu ulaganja koje je pak otvoreno za gospodarske subjekte koji imaju nacionalno odobrenje za rad i sjedište u toj državi članici.

36.

U dijelu u kojem se takvom društvu nalaže da djeluje posredstvom treće osobe koja ima odobrenje za rad na nacionalnoj razini ( 15 ), navedenom se zabranom usto uvodi „dodatni zahtjev” zabranjen na temelju članka 34. stavka 1. drugog podstavka Direktive 2014/65. Zbog povećanja troškova usluge koju pruža nerezidentno investicijsko društvo u odnosu na troškove usluge koju pružaju domaća investicijska društva, takvo obvezno djelovanje posredstvom treće osobe može dovesti do toga da je prvonavedeno društvo manje privlačno za ulagatelje ( 16 ).

37.

Sama činjenica da investicijsko društvo koje posluje u Češkoj Republici na temelju slobode pružanja usluga u skladu s Direktivom 2014/65 eventualno ima na raspolaganju druge načine za prenošenje svoje usluge, primjerice, na način da zatraži izravno zaprimanje naloga od ulagatelja koji imaju sjedište u toj državi članici ili da djeluje posredstvom vezanog zastupnika ( 17 ), u tom kontekstu ne isključuje to da zabrana o kojoj je riječ ipak predstavlja ograničenje slobode prekograničnog pružanja usluga ( 18 ), isto kao što to ne isključuje, a fortiori, okolnost da navedeno društvo ima mogućnost da u toj državi članici uspostavi poslovni nastan ili osnuje društvo kćer ( 19 ). Isto tako, na postojanje ograničenja ne utječe činjenica da aktivnost investicijskih posrednika nije neophodna za funkcioniranje financijskog tržišta i da je njihovo uspostavljanje ili održavanje obuhvaćeno diskrecijskom ovlašću svake države članice. Naime, unatoč tomu što ga je samostalno utvrdila dotična država članica – iako je pritom trebalo poštovati navedene kriterije – jednom kad se donese odluka u tom pogledu sustavom koji se na njih primjenjuje ne smiju se povređivati odredbe Direktive 2014/65 i, konkretno, taj sustav ne smije dovesti do ograničenja slobode pružanja usluga koja se priznaje investicijskim društvima koja imaju odobrenje za rad na temelju te direktive, pri čemu je u biti izravan pristup ulagateljima koji se koriste uslugama navedenih posrednika osiguran samo nacionalnim gospodarskim subjektima.

38.

Točno je da se u glavne ciljeve Direktive 2014/65 ubraja i ostvarivanje visokog stupnja zaštite ulagatelja u cijeloj Uniji ( 20 ) i da se zabrana predviđena člankom 29. stavkom 4. Zakona o tržištu kapitala opravdava, u skladu s onim što proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, kao i očitovanja Češke Republike i Češke narodne banke, upravo potrebom da se provodi nadzor nad aktivnostima investicijskih posrednika radi zaštite ulagatelja koji se koriste njihovim uslugama.

39.

Međutim, valja istaknuti da je zakonodavac Unije prilikom ograničavanja uvjeta pod kojima države članice mogu određene osobe izuzeti od primjene Direktive 2014/65 i prilikom predviđanja da su države članice dužne na te osobe primjenjivati zahtjeve koji su barem analogni onima navedenima u toj direktivi i koji se odnose na uvjete i postupke za izdavanje odobrenja za rad, procjene njihova ugleda i iskustva, primjerenost dioničara, stalan nadzor kao i na ispunjavanje poslovnih obveza, upravo nastojao poboljšati zaštitu ulagatelja koji, kad se koriste uslugama navedenih osoba, nisu zaštićeni Direktivom 2014/65 (vidjeti uvodnu izjavu 42. te direktive). Konkretno, u članku 3. stavku 2. navedene direktive upućuje se na većinu obveza poslovnog ponašanja sadržanih u člancima 24. i 25. te direktive i, osobito, na obvezu da djeluju korektno, pravedno, u skladu s pravilima struke i u najboljem interesu klijenta, na obvezu pružanja korektnih, jasnih, nedvosmislenih i pravodobnih informacija klijentima, provedbe procjena primjerenosti u slučaju usluge savjetovanja, kao i na pravila o naknadama, sustavima osiguranja i zaštite ulagatelja ili profesionalne odgovornosti. Svrha usklađivanja nacionalnih sustava s tim pravilima i zahtjevima, koje se nalaže Direktivom 2014/65, jest smanjenje rizika postupanja na štetu ulagatelja koji se oslanjaju na osobe izuzete od primjene te direktive u skladu s njezinim člankom 3. stavkom 1. te učinkovitije suzbijanje takvih postupanja.

40.

Osim toga, podsjećam na to da je sâm zakonodavac Unije smatrao da u uvjete koji državama članicama omogućuju izuzimanje određenih osoba od primjene Direktive nije potrebno uključiti zabranu prijenosa naloga na društva koja imaju odobrenje za rad u skladu s Direktivom 2014/65 radi njihova izvršenja, nego je umjesto toga dopustio tu mogućnost, pri čemu je implicitno smatrao da ako se takve transakcije obavljaju unutar sustava te direktive, one ne predstavljaju rizike koji se ne bi mogli obuzdati nadzorom koji je povjeren matičnoj državi članici tih osoba, eventualno u suradnji s nadzornim tijelom matične države članice investicijskog društva koje prima naloge ( 21 ).

41.

U tom pogledu podsjećam i na to da se Direktivom 2014/65, s jedne strane, investicijskim društvima koja posluju na temelju jedinstvene europske putovnice nalaže obveza da od klijenta zatraže podatke o njegovom znanju i iskustvu u području investicija o određenim vrstama ponuđenih ili zatraženih proizvoda ili usluga kako bi investicijsko društvo moglo procijeniti jesu li određene usluge ili proizvod primjereni za tog klijenta (vidjeti članak 25. stavak 3. Direktive 2014/65) te, s druge strane, ograničilo područje primjene u pogledu usluga koje se sastoje „samo od izvršavanja” (execution only), osobito u slučaju složenih proizvoda, pri čemu ono treba ispuniti određene uvjete (vidjeti članak 25. stavak 4.). Stoga u načelu ni u okolnostima kao što su one u glavnom postupku nije isključeno da investicijska društva koja su dužna izvršavati naloge koje im je prenio posrednik izuzet od primjene te direktive trebaju provoditi nadzor nad njegovim poslovanjem kako bi ispunila svoje obveze koje imaju na temelju Direktive 2014/65.

42.

Zbog navedenih razloga smatram da nije u skladu s ciljevima koji se nastoje postići Direktivom 2014/65 mjera države članice kojom se investicijskim posrednicima izuzetima od primjene te direktive na temelju fakultativnog izuzeća u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive nalaže obveza da naloge koje su zaprimili od vlastitih klijenata prenose samo na subjekte koji imaju odobrenje za rad i sjedište u toj državi članici te kojom se stoga tim posrednicima zabranjuje da prenose navedene naloge na društvo sa sjedištem u drugoj državi članici, iako to društvo ima odobrenje za pružanje investicijskih usluga u matičnoj državi članici posrednika u skladu s navedenom direktivom.

43.

Tuženik iz glavnog postupka osporavao je ovlaštenje društva Fondee za isticanje takve neusklađenosti, s obzirom na to da ono nije investicijsko društvo u smislu Direktive 2014/65 te je, štoviše, izuzeto od primjene te direktive i slobode pružanja investicijskih usluga u skladu s člankom 34. te direktive. Sud koji je uputio zahtjev također dvoji u pogledu tog ovlaštenja, s obzirom na to da se društvo Fondee ne poziva na štetu koja mu je nastala niti na povredu prava koje mu je dodijeljeno pravom Unije.

44.

U tom pogledu podsjećam na to da je Sud, u okolnostima koje su slične onima u glavnom postupku, iako u drugom području, već imao priliku utvrditi da i zabrana, popraćena sankcijom i koja se nalagala posrednicima, da se olakšava pružanje usluga posredstvom pružatelja usluga koji ima sjedište u državi članici različitoj od države članice u kojoj navedeni posrednici obavljaju svoju djelatnost predstavlja ograničenje slobode pružanja usluga ( 22 ). Općenitije, kada društvo sa sjedištem u jednoj državi članici pruža usluge uz posredovanje gospodarskog subjekta sa sjedištem u drugoj državi članici, ograničenja koja su određena tom gospodarskom subjektu obuhvaćena su područjem primjene slobode pružanja usluga, neovisno o situaciji u kojoj se taj subjekt nalazi, koji se stoga može pozvati na odredbe prava Unije kako bi osporio izricanje sankcija kojima su popraćene zabrane kojima se ograničava djelatnost posredovanja ( 23 ). Iako je Sud potvrdio ta načela s obzirom na primjenu odredbi primarnog prava, ona se mogu primijeniti mutatis mutandis na kontekst kao što je onaj u glavnom postupku, u kojem je relevantno usklađeno sekundarno pravo.

45.

Navedeno se ne dovodi u pitanje činjenicom da tužitelj iz glavnog postupka u skladu s člankom 3. stavkom 3. Direktive 2014/65 nema koristi od slobode predviđene člankom 34. te direktive.

46.

Naime, navedeni članak 3. stavak 3. treba tumačiti na način da se odnosi samo na slobodu gospodarskih subjekata koji imaju koristi od fakultativnog izuzeća da pružaju investicijske usluge primateljima koji imaju boravište ili sjedište u državi članici koja nije njihova matična država članica pod uvjetima predviđenima člankom 34. te direktive, ali ne i na slobodu da kao primatelji, imaju koristi od investicijskih usluga koje pruža društvo koje ima odobrenje za rad u skladu s tom direktivom i sjedište u drugoj državi članici niti na slobodu da djeluju kao posrednici u okviru investicijskih usluga koje to društvo pruža klijentima sa sjedištem u matičnoj državi članici tih gospodarskih subjekata.

47.

Osim iz jasnog teksta članka 3. stavka 3. Direktive 2014/65, to tumačenje proizlazi iz cilja koji se nastoji postići tom odredbom, a to je spriječiti da subjekt koji ne ispunjava zahtjeve predviđene Direktivom ima odobrenje za prekogranično pružanje investicijskih usluga. Tumačenje te odredbe, prema kojem osobe koje imaju pravo na fakultativno izuzeće ne mogu biti primatelji prekogranične investicijske usluge, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, ili ne mogu djelovati kao posrednici u okviru takvog pružanja usluga, usto nije u skladu s navedenim člankom 3. stavkom 1. točkom (c) podtočkom i. te direktive, kojim se, kao što je navedeno, izričito predviđa mogućnost da te osobe, radi njihova izvršavanja, prenose naloge na investicijsko društvo koje ima odobrenje za rad u skladu s navedenom direktivom.

48.

Međutim, kao što je to pojašnjeno u točki 19. ovog mišljenja, prenošenjem naloga o kojima je riječ u glavnom postupku društvo Fondee pružalo je investicijske usluge isključivo vlastitim klijentima koji imaju boravište ili sjedište u Češkoj Republici i stoga je pružilo uslugu koja nema nikakav prekogranični element. Osim toga, iako je navedeno društvo olakšalo prekogranično pružanje investicijskih usluga između Nizozemske i Češke Republike, kao što je to pravilno istaknulo društvo u svojim očitovanjima, ono ipak nije sudjelovalo u pružanju investicijske usluge u inozemstvu, s obzirom na to da su nalozi o kojima je riječ izvršeni za račun klijenata koji maju boravište ili sjedište u Češkoj Republici.

49.

Točno je da je Sud u točki 30. presude od 14. lipnja 2017., Khorassani ( 24 ), na koju se poziva i sud koji je uputio zahtjev, prilikom odlučivanja o tumačenju Direktive 2004/39 utvrdio da je investicijska usluga „zaprimanja i prijenosa naloga” usko povezana s uslugom „izvršavanja naloga”, „pri čemu se prva usluga pruža prije druge i u načelu dovodi do pružanja te druge usluge”. Međutim, ako te usluge pružaju zasebni subjekti, postojanje takve veze, koja postoji isključivo zbog činjenice da su „nalozi” na koje se te usluge odnose isti ( 25 ), ne sprečava da se usluge koje pruža, kao i odgovornosti koje preuzima svaki od tih subjekata, s obzirom na njihove posebne značajke razmatraju odvojeno, iako se te usluge pružaju u okviru trostranog ugovornog odnosa, kao što je to slučaj u glavnom postupku.

50.

Stoga je društvo Fondee ovlašteno isticati povredu članka 34. Direktive 2014/65 kako bi osporavalo novčanu kaznu koja mu je izrečena jer je povrijedilo zabranu iz članka 29. stavka 4. Zakona o tržištu kapitala ako ne djeluje kao pružatelj prekogranične investicijske usluge, nego kao primatelj te usluge ili kao posrednik u njezinu pružanju.

51.

Ako Sud odluči na prethodna pitanja odgovoriti na temelju članka 56. UFEU‑a, podsjećam na to da, prema ustaljenoj praksi Suda, slobodno pružanje usluga predviđeno tim člankom nalaže ne samo zabranu svake diskriminacije pružatelja usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici na temelju njegove nacionalnosti nego i ukidanje svakog ograničenja, čak i ako se ono jednako primjenjuje na domaće pružatelje usluga kao i na one iz drugih država članica, koje po svojoj prirodi zabranjuje, otežava ili čini manje privlačnim djelatnosti pružatelja usluge koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici u kojoj zakonito pruža istovjetne usluge ( 26 ). Općenitije, članak 56. UFEU‑a odnosi se na usluge koje pružatelj sa sjedištem u jednoj državi članici pruža, bez putovanja, primatelju sa sjedištem u drugoj državi članici, tako da svako ograničenje tih djelatnosti predstavlja ograničenje slobode pružanja usluga koju ima taj pružatelj ( 27 ).

52.

Osim toga, također prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, članak 56. UFEU‑a daje prava ne samo samim pružateljima usluga nego i korisnicima navedenih usluga ( 28 ). Stoga sloboda pružanja usluga ne obuhvaća samo slobodu pružatelja da pruža usluge primateljima sa sjedištem u državi članici različitoj od one u kojoj se nalazi njegovo sjedište, nego i slobodu da bez ograničenja, kao primatelj, primi usluge pružatelja sa sjedištem u drugoj državi članici ili se tim uslugama koristi ( 29 ). Naime, Ugovor obuhvaća ograničenja nametnuta pružateljima usluga i ona nametnuta primateljima usluga na jednak način. Stoga, kada situacija uđe u područje primjene članka 56. UFEU‑a, tada se primatelji kao i pružatelji usluge mogu pozvati na taj članak ( 30 ). Naposljetku, kao što je već pojašnjeno, Sud smatra da i zabrana određena posredniku da olakšava prekogranično pružanje usluga, iako taj posrednik ima sjedište u istoj državi članici kao i primatelji tih usluga, predstavlja ograničenje slobode pružanja usluga ( 31 ).

53.

Prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se investicijski posrednik, kao što je tužitelj iz glavnog postupka, koji ima pravo na fakultativno izuzeće u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2014/65, s obzirom na tekst stavka 3. tog članka, pozvati na članak 56. UFEU‑a kao primatelj prekograničnih investicijskih usluga ili kao posrednik u takvom pružanju usluga.

54.

U tom pogledu samo upućujem na točku 46. ovog mišljenja u pogledu načina na koji prema mojem mišljenju treba tumačiti članak 3. stavak 3. Direktive 2014/65. Smatram da je jasno da ta odredba ne onemogućuje osobi izuzetoj od primjene navedene direktive da se poziva na članak 56. UFEU‑a u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 52. ovog mišljenja. Stoga smatram, neovisno o bilo kojem drugom razmatranju u pogledu odnosa između primarnog i sekundarnog prava, da se članak 3. stavak 3. Direktive 2014/65 ne može tumačiti na način da investicijskom posredniku izuzetom od primjene Direktive 2014/65 na temelju članka 3. stavka 1. te direktive onemogućuje da se poziva na članak 56. UFEU‑a kao primatelj prekograničnih investicijskih usluga ili kao posrednik u okviru takvog pružanja usluga.

55.

Drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita protivi li se članku 56. UFEU‑a zabrana poput one iz članka 29. stavka 4. Zakona o tržištu kapitala.

56.

U skladu s onim što sam već naveo u pogledu članka 34. Direktive 2014/65, u tom pogledu smatram da se takvom zabranom mogu otežati ili učiniti manje privlačnima djelatnosti koje investicijska društva sa sjedištem u drugoj državi članici nude u Češkoj Republici i da se njome stoga ograničava sloboda pružanja usluga u smislu članka 56. UFEU‑a.

57.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, takvo ograničenje slobodnog pružanja usluga može se dopustiti samo ako ima legitiman cilj koji je u skladu s UFEU‑om i opravdano je iz važnih razloga u općem interesu, a ako je to slučaj, ono još mora biti prikladno za jamčenje ostvarenja zadanog cilja i ne smije prekoračiti ono što je nužno da bi ga se postiglo ( 32 ).

58.

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku i očitovanja Češke Republike proizlazi da je članak 29. stavak 4. Zakona o tržištu kapitala opravdan potrebom za time da se olakša nadzor nad djelatnostima investicijskih posrednika, osobito s obzirom na prijašnje prakse tih posrednika koje su bile u suprotnosti s interesima klijenata. Češka narodna banka pojašnjava da se na domaće subjekte koji se bave trgovanjem prenosivim vrijednosnim papirima i koji zaprimaju naloge koje prenose investicijski posrednici primjenjuju posebne obveze nadzora nad njihovim radom te da je, također zbog tog razloga, nadzor nad djelatnošću investicijskih posrednika dodatno otežan u slučajevima u kojima se nalozi prenose na pružatelje usluga izvan Češke Republike.

59.

U tom pogledu samo ću podsjetiti na to da je Sud već imao priliku pojasniti da ni razmatranja upravne prirode ni, konkretno, cilj koji se sastoji u tome da se pojednostavi ispunjavanje zadaća nadzornog tijela ne mogu opravdati to što se ograničava ostvarivanje jedne od temeljnih sloboda zajamčenih Ugovorom ( 33 ). U okolnostima glavnog postupka na ta opravdanja poziva se usto u kontekstu u kojem je djelatnost gospodarskih subjekata koji nemaju mogućnost suradnje s češkim investicijskim posrednicima obuhvaćena posebnim propisom sekundarnog prava kojim se nalažu zahtjevi, obveze i nadzor čiji je cilj osiguravanje visokog stupnja zaštite ulagateljâ.

60.

Na temelju svih prethodnih razmatranja smatram da ispitivanje sporne nacionalne mjere treba provesti na temelju odredbi Direktive 2014/65 te da u svrhu pružanja korisnog odgovora sudu koji je uputio zahtjev nije potrebno ispitati je li u okolnostima glavnog postupka društvo Fondee ovlašteno pozivati se na članak 56. UFEU‑a.

61.

Slijedom toga, predlažem Sudu da na pitanja suda koji je uputio zahtjev, nakon odgovarajuće preinake tih pitanja, odgovori tako da članak 34. Direktive 2014/65 treba tumačiti na način da mu se protivi zakonodavstvo države članice kojim se investicijskim posrednicima izuzetima od primjene te direktive na temelju fakultativnog izuzeća u skladu s njezinim člankom 3. stavkom 1. nalaže da naloge koje zaprimaju od klijenata s boravištem ili sjedištem u toj državi članici prenose isključivo na subjekte koji se bave trgovanjem prenosivim vrijednosnim papirima te kojima je nadzorno tijelo navedene države članice izdalo odobrenje za rad i u toj državi članici imaju sjedište, pri čemu se samim time isključuje prijenos tih naloga na investicijska društva koja imaju odobrenje za rad u skladu s navedenom direktivom i sjedište u drugoj državi članici.

62.

Na temelju svih prethodnih razmatranja predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Městský soud v Praze (Gradski sud u Pragu, Češka Republika) odgovori na sljedeći način:

„Članak 34. Direktive 2014/65/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o tržištu financijskih instrumenata i izmjeni Direktive 2002/92/EZ i Direktive 2011/61/EU treba tumačiti na način da mu se protivi zakonodavstvo države članice kojim se investicijskim posrednicima izuzetima od primjene te direktive na temelju fakultativnog izuzeća u skladu s njezinim člankom 3. stavkom 1. nalaže da naloge koje zaprimaju od klijenata s boravištem ili sjedištem u toj državi članici prenose isključivo na subjekte koji se bave trgovanjem prenosivim vrijednosnim papirima te kojima je nadzorno tijelo navedene države članice izdalo odobrenje za rad i u toj državi članici imaju sjedište, pri čemu se samim time isključuje prijenos tih naloga na investicijska društva koja imaju odobrenje za rad u skladu s navedenom direktivom i sjedište u drugoj državi članici”.