1.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 23. stavka 4. Direktive (EU) 2019/1023 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o okvirima za preventivno restrukturiranje, otpustu duga i zabranama te o mjerama za povećanje učinkovitosti postupaka koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga i o izmjeni Direktive (EU) 2017/1132 (Direktiva o restrukturiranju i nesolventnosti) ( 2 ).

2.

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između dviju fizičkih osoba koje su postale nesolventne (u daljnjem tekstu: dužnici) i Agencije Estatal de Administración Tributaria (Državna agencija za poreznu upravu, Španjolska) (u daljnjem tekstu: AEAT) u pogledu zahtjeva za otpust duga koji su dužnici podnijeli tijekom postupka u slučaju nesolventnosti koji se na njih odnosio. Naime, AEAT se protivio otpustu duga koji odgovara poreznoj tražbini.

3.

Taj predmetu Sudu pruža priliku da pojasni manevarski prostor kojim države članice raspolažu za prenošenje članka 23. stavka 4. Direktive 2019/1023, kojim se predviđa da se iz mehanizma potpunog otpusta duga mogu isključiti posebne kategorije duga.

4.

U ovom ću mišljenju nakon analize predložiti da se sudu koji je uputio zahtjev, odnosno Audienciji Provincial de Alicante (Provincijski sud u Alicanteu, Španjolska), odgovori da države članice mogu predvidjeti isključenje javnih tražbina iz potpunog otpusta duga ako je ono propisno opravdano.

5.

Člankom 23. Direktive 2019/1023, naslovljenim „Odstupanja”, u stavku 4. predviđa se:

„Države članice mogu iz otpusta duga isključiti posebne kategorije duga ili ograničiti pristup otpustu duga ili utvrditi dulje razdoblje otpusta ako su takva isključenja, ograničenja ili dulja razdoblja opravdana, kao u slučaju:

6.

Iz teksta članka 34. stavaka 1. i 2. i iz članka 35. te direktive proizlazi da je ona stupila na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije i da je rok za prenošenje istekao 17. srpnja 2021., ali ga se, u slučaju posebnih poteškoća, moglo produljiti za godinu dana. Kraljevina Španjolska iskoristila je taj dodatni rok.

7.

Real Decreto‑leyem 1/2015 de mecanismo de segunda oportunidad, reducción de carga financiera y otras medidas de orden social (Kraljevska uredba sa zakonskom snagom 1/2015 o mehanizmu druge prilike, smanjenju financijskog tereta i drugim socijalnim mjerama) ( 3 ) od 27. veljače 2015. izmijenjen je Ley 22/2003 Concursal (Stečajni zakon 22/2003) ( 4 ) od 9. srpnja 2003. (u daljnjem tekstu: Stečajni zakon) tako što se uveo novi članak 178.bis kako bi se uredilo pravo na otpust duga. Tom je odredbom uveden dvorazinski sustav koji dužniku omogućuje da odabere trenutni otpust duga (članak 178.bis stavak 3. točka 4.) ili otpust duga kroz pet godina u skladu s planom otplate (članak 178.bis stavak 3. točka 5.). Kad je riječ o odgođenom otpustu duga uz plan otplate, člankom 178.bis stavkom 5. točkom 1. Stečajnog zakona predviđalo se:

„Pravo na otpust duga dodijeljeno dužnicima iz stavka 3. točke 5. proširuje se na nepodmireni dio sljedećih tražbina:

8.

Real Decretom Legislativom 1/2020 por el que se aprueba el texto refundido de la Ley Concursal (Kraljevska zakonodavna uredba 1/2020 kojom se odobrava pročišćeni tekst Stečajnog zakona) ( 5 ) od 5. svibnja 2020. (u daljnjem tekstu: TRLC) ponovno je izmijenjen Stečajni zakon tako što se članak 178.bis Stečajnog zakona zamijenio novim poglavljem tog zakona te su se pritom javne tražbine isključile iz područja otpusta duga, neovisno o tome je li riječ trenutnom ili odgođenom otpustu duga.

9.

Člankom 491. stavkom 1. TRLC‑a predviđalo se:

„Ako su obveze stečajne mase i privilegirane tražbine u cijelosti podmirene i ako je dužnik, koji ispunjava uvjete za to, pokušao prethodno sklopiti izvansudsku nagodbu o plaćanju, pravo na otpust nepodmirenog duga proširuje se na sve nepodmirene tražbine, osim javnopravnih tražbina i tražbina uzdržavanja.”

10.

Člankom 497. stavkom 1. točkom 1. TRLC‑a određivalo se:

„Pravo na otpust nepodmirenog duga dodijeljeno dužnicima koji su pristali na plan otplate proširuje se na dio sljedećih tražbina koje će u okviru plana ostati nepodmirene:

11.

Leyem 16/2022 de reforma del texto refundido de la Ley Concursal, aprobado por el Real Decreto Legislativo 1/2020, de 5 de mayo, para la transposición de la [Directiva 2019/1023] (Zakon 16/2022 o izmjeni pročišćenog teksta Stečajnog zakona, odobrenog [TRLC‑om] za prenošenje [Direktive 2019/1023]) ( 6 ) od 5. rujna 2022. (u daljnjem tekstu: Zakon 16/2022) izmijenjen je TRLC te se potvrdilo isključenje javnopravnih tražbina iz područja otpusta duga, neovisno o tome je li riječ o trenutnom ili odgođenom otpustu duga. Člankom 489. stavkom 1. točkom 5. novog teksta TRLC‑a predviđa se:

„Otpust duga proširuje se na sve nepodmirene dugove, osim sljedećih:

[…]

12.

U odjeljku IV. preambule Zakona 16/2022 predviđa se, među ostalim:

„Sve su države članice na temelju Direktive 2019/1023 dužne uspostaviti mehanizam druge prilike kako bi se izbjeglo da se dužnici ne pokušaju preseliti u druge zemlje u kojima su ti mehanizmi već predviđeni, uz trošak koji bi to podrazumijevalo za dužnika i njegove vjerovnike. Usporedno s time, homogenizacija se u tom pogledu smatra neophodnom za funkcioniranje jedinstvenog europskog tržišta.

[…]

Uspostavljaju se dva načina otpusta duga: otpust duga uz unovčenje stečajne mase i otpust duga u skladu s planom otplate […].

[…]

Otpust duga proširuje se na sve tražbine u okviru kolektivnog postupka i na obveze stečajne mase. Iznimke se u određenim slučajevima temelje na posebnoj važnosti njihove namire za pravedno i solidarno društvo koje se temelji na vladavini prava (kao što su dugovi koji se odnose na uzdržavanje, dugovi koji proizlaze iz javnopravnih tražbina, dugovi proizašli iz kaznenih djela ili pak dugovi proizašli iz deliktne odgovornosti). Stoga se na otpust duga za javnopravne tražbine primjenjuju određena ograničenja te ga je moguće izvršiti samo jednom, a ne više puta […]”.

13.

Tijekom postupka u slučaju nesolventnosti koji se na njih odnosio dužnici su 3. ožujka 2021. zatražili otpust duga kojem se AEAT protivio u pogledu svoje tražbine u iznosu od 192366,21 eura, koju smatra privilegiranom javnom tražbinom.

14.

Juzgado de Primera Instancia no 1 de Denia (Prvostupanjski sud br. 1 u Déniji, Španjolska) proglasio je 30. srpnja 2021. zatvaranje tog postupka u slučaju nesolventnosti i dužnicima dodijelio pravo na otpust duga, osim javnopravnih tražbina i tražbina uzdržavanja.

15.

Dužnici su podnijeli žalbu na tu odluku Audienciji Provincial de Alicante (Provincijski sud u Alicanteu).

16.

S obzirom na datum na koji su dužnici podnijeli zahtjev, taj sud smatra da verzija Stečajnog zakona koju treba uzeti u obzir nije ona proizašla iz Zakona 16/2022, kojim je prenesena Direktiva 2019/1023, nego ona proizašla iz Kraljevske zakonodavne uredbe 1/2020, koja je objavljena nakon stupanja na snagu te direktive, tijekom roka za prenošenje ( 7 ). Tim se dvama tekstovima predviđa isključenje javnih tražbina iz otpusta duga.

17.

Navedeni sud ističe da postoje razlike u španjolskoj sudskoj praksi. U nekim se odlukama smatra da javne tražbine ispunjavaju uvjete za otpust duga, dok se u drugima zaključuje suprotno. Sve odluke koje je pregledao sud koji je uputio zahtjev odnose se, na temelju kriterija tumačenja, na Direktivu 2019/1023.

18.

Sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe u pogledu usklađenosti TRLC‑a s tom direktivom kad je riječ o eventualnom isključenju javnih tražbina iz otpusta duga.

19.

S jedne strane, pita se je li isključenje javnih tražbina iz otpusta duga koje je predviđeno u španjolskom pravu propisno opravdano. Objašnjava da se člankom 23. Direktive 2019/1023 omogućuje odstupanje od općeg pravila utvrđenog u članku 20. stavku 1. te direktive, u skladu s kojim je otpust duga potpun. Konkretno, člankom 23. stavkom 4. navedene direktive državama članicama nudi se mogućnost da iz otpusta duga isključe posebne kategorije duga, pod uvjetom da je to isključenje „opravdan[o]” ( 8 ).

20.

Međutim, taj sud pojašnjava da, suprotno Zakonu 16/2022 ( 9 ), TRLC, u verziji koja je proizašla iz Kraljevske zakonodavne uredbe 1/2020, ne sadržava nikakvo opravdanje u pogledu isključenja javnih tražbina iz otpusta duga.

21.

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev pita se je li popis posebnih kategorija duga koje se mogu isključiti iz otpusta duga, naveden u članku 23. stavku 4. Direktive 2019/1023, iscrpan popis jer, ako jest, tada je Stečajni zakon, u verziji koja je proizašla iz Kraljevske zakonodavne uredbe 1/2020, protivan tom članku. Suprotno tomu, ako se u navedenom popisu navode samo primjeri, taj je zakon u skladu s navedenim člankom.

22.

Prema njegovu mišljenju, činjenica da se javne tražbine ne nalaze na popisu iz članka 23. stavka 4. Direktive 2019/1023, iako su u postupcima u slučaju nesolventnosti iznimno važne, može biti naznaka da je taj popis iscrpan. Usto, apsolutna i potpuna sloboda država članica da tražbine isključe iz otpusta duga, a stoga i moguća raznolikost nacionalnih propisa u tom području mogu utjecati na funkcioniranje unutarnjeg tržišta i ostvarivanje temeljnih sloboda, kao što su slobodno kretanje kapitala i sloboda poslovnog nastana ( 10 ).

23.

U tim je okolnostima Audiencia Provincial de Alicante (Provincijski sud u Alicanteu) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24.

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se u ovom predmetu odluči u ubrzanom prethodnom postupku, predviđenom u članku 105. Poslovnika Suda. Odlukom od 28. prosinca 2022. predsjednik Suda odbio je taj zahtjev.

25.

Španjolska vlada i Europska komisija podnijele su pisana očitovanja.

26.

Kako bi moja analiza bila jasna, započet ću s prvim pitanjem, zatim ću razmotriti treće pitanje koje se odnosi na iscrpnost popisa predviđenog člankom 23. stavkom 4. Direktive 2019/1023 i naposljetku drugo pitanje koje se odnosi na ocjenu koju je nacionalni sud donio u pogledu svojeg propisa u odnosu na direktivu koja je stupila na snagu, ali čiji rok za prenošenje nije istekao, s obzirom na to da isključenje nije propisno opravdano.

27.

Sud koji je uputio zahtjev prvim prethodnim pitanjem u biti pita je li moguće primijeniti načelo usklađenog tumačenja s obzirom na to da su činjenice o kojima je riječ nastale između datuma stupanja na snagu Direktive i datuma isteka roka predviđenog za njezino prenošenje, kao i s obzirom na to da propis primjenjiv na te činjenice nije onaj kojim se prenosi ta direktiva, nego propis donesen između tih dvaju datuma. Sud koji je uputio zahtjev osobito upućuje na članak 23. stavak 4. Direktive 2019/1023, u kojem se navodi određen broj mogućih odstupanja od načela potpunog otpusta duga uvedenog tom direktivom.

28.

Valja podsjetiti na to da je Sud u presudi od 4. srpnja 2006., Adeneler i dr. ( 11 ), presudio da se državama članicama prije isteka roka za prenošenje direktive ne može prigovoriti da još nisu donijele mjere za njezinu provedbu u svojem pravnom poretku i da opća obveza nacionalnih sudova da nacionalno pravo tumače u skladu s direktivom nastaje tek po isteku roka za njezino prenošenje ( 12 ). Osim toga, u roku koji je propisan za prenošenje direktive, države članice kojima je ona upućena moraju se suzdržati od donošenja odredbi koje bi mogle ozbiljno ugroziti postizanje cilja koji propisuje ta direktiva ( 13 ). Budući da takvu obvezu suzdržavanja imaju sva nacionalna tijela, sudovi država članica moraju se suzdržati, koliko je moguće, od toga da tumače nacionalno pravo na način kojim bi se moglo ozbiljno ugroziti ostvarenje cilja te direktive nakon isteka roka za njezin prijenos ( 14 ).

29.

S obzirom na te elemente, predlažem da se na prvo pitanje odgovori da nacionalni sudovi između datuma stupanja na snagu Direktive 2019/1023 i datuma isteka roka predviđenog za njezino prenošenje nisu dužni tumačiti svoje nacionalno pravo u skladu s člankom 23. stavkom 4. te direktive.

30.

Sud koji je uputio zahtjev trećim prethodnim pitanjem od Suda traži da tumači članak 23. stavak 4. Direktive 2019/1023. Pita se je li popis iznimki koje su navedene u toj odredbi iscrpan i kojim manevarskim prostorom države članice raspolažu u tom području u trenutku prenošenja te direktive. To je tumačenje nužno kako bi se tom sudu omogućilo da ocijeni ugrožavaju li se španjolskim pravom ozbiljno ciljevi koji se nastoje postići navedenom direktivom.

31.

I Komisija i španjolska vlada u svojim očitovanjima priznaju neiscrpnost popisa iz članka 23. stavka 4. Direktive 2019/1023 jer se njime predviđa da se iz otpusta duga mogu isključiti posebne kategorije duga, kao u slučaju šest kategorija dugova navedenih u nastavku tog stavka.

32.

Dvojba može nastati zbog prvotne verzije tog članka na španjolskom jeziku, u kojoj se navodilo da države članice mogu „iz otpusta duga isključiti posebne kategorije duga […], u slučaju ( 15 )”. No taj je tekst u ispravku te direktive ( 16 ), u kojem je tekst na španjolskom jeziku usklađen s drugim jezičnim verzijama, zamijenjen izrazom „kao u slučaju ( 17 )”.

33.

Stoga više nema dvojbe: upotreba izraza „[d]ržave članice mogu iz otpusta duga isključiti” i izraza „kao” znači da popis iz članka 23. stavka 4. Direktive 2019/1023 doista jest neiscrpan popis posebnih kategorija duga koje se mogu isključiti iz otpusta duga, koji države članice mogu dopuniti. Ta je analiza potvrđena uvodnom izjavom 81. te direktive, u vezi s raspravama u Vijeću Europske unije ( 18 ), iz kojih proizlazi da države članice u propisno opravdanim slučajevima trebaju moći isključiti druge kategorije duga.

34.

Sud koji je uputio zahtjev trećim pitanjem pita i o margini prosudbe kojom države članice raspolažu za isključenje određenih kategorija duga iz mogućeg otpusta duga. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja razlikovati načelo isključenja kategorije duga i uvjete tog isključenja.

35.

Kad je riječ o načelnom isključenju javnih tražbina, valja istaknuti da se u članku 23. stavku 4. Direktive 2019/1023 navodi šest kategorija dugova koje države članice mogu isključiti iz otpusta duga ili za koje se može ograničiti pristup otpustu duga ili pak utvrditi dulje razdoblje otpusta. Te su kategorije sljedeće: osigurani dugovi, dugovi proizašli iz kaznenih sankcija ili u vezi s njima, dugovi proizašli iz deliktne odgovornosti, dugovi koji se odnose na uzdržavanje, dugovi nastali nakon podnošenja zahtjeva za pokretanje ili pokretanja postupka za otpust duga i dugovi koji se odnose na troškove tog postupka.

36.

Komisija u svojim očitovanjima ponavlja argument suda koji je uputio zahtjev prema kojem postoji veza između tih različitih kategorija duga kojom se, zbog prirode duga o kojem je riječ, opravdava to da se državama članicama koje žele utvrditi iznimke od načela potpunog otpusta duga ne ostavlja potpuna margina prosudbe.

37.

Tako ta veza proizlazi iz interesa materijalne pravičnosti: kao prvo, dužnik ne smije moći izbjeći financijske posljedice radnji koje nisu povezane s normalnim poslovnim životom (obiteljski dugovi, dugovi koji proizlaze iz kaznenih djela ili dugovi koji proizlaze iz građanske odgovornosti). Kao drugo, dugovi nastali u okviru postupka razrješenja od dugova ili nakon tog postupka mogu se isključiti iz otpusta duga kako bi se zajamčila učinkovitost tog postupka. Kao treće, isključiti se mogu i osigurani dugovi jer su osigurani upravo kako bi se izbjegle posljedice u slučaju nesolventnosti.

38.

Međutim, nekoliko je elemenata protivno toj argumentaciji.

39.

Najprije, samim tekstom članka 23. Direktive 2019/1023 predviđa se prilagodba oblika opcija u pogledu mogućih iznimki od načela potpunog otpusta duga. U stavku 1. navodi se da sve države članice trebaju predvidjeti isključenje dužnika koji postupa nepošteno ili u lošoj namjeri ( 19 ). Suprotno tomu, u stavcima 3. i 5. navodi se da države članice mogu predvidjeti dulja razdoblja otpusta odnosno dulja razdoblja zabrane u određenim strogo utvrđenim slučajevima. U stavku 4. čije se tumačenje traži, kao i u stavku 2., predviđa se da države članice mogu odabrati iznimke od načela potpunog otpusta duga ako su one propisno opravdane, pri čemu se za tu mogućnost navodi neiscrpan popis primjera. Prema tome, funkcioniranje i opseg postupka potpunog otpusta duga mogu se bitno razlikovati ovisno o odabiru svake od država članica. Stoga se čini da je teško utvrditi da cilj usklađivanja tog postupka otpusta duga opravdava to da se u načelu ne odobrava isključenje određenih posebnih kategorija duga iz tog otpusta duga.

40.

Nadalje, ni na temelju čega iz rasprava koje su prethodile donošenju Direktive 2019/1023 ne može se tvrditi da se javne tražbine ne mogu isključiti iz otpusta duga. Naime, u Prijedlogu direktive jasno se navodilo, u pogledu članka 22. (koji je postao članak 23. donesene Direktive), da države članice imaju „veliki raspon za diskreciju u postavljanju ograničenja za odredbe o pristupu razrješenju i o razdobljima davanja razrješnice, pod uvjetom da su ta ograničenja jasno naznačena i da su nužna za zaštitu općeg interesa” ( 20 ).

41.

Ta je želja da se državama članicama ostavi dovoljna sloboda potvrđena u raspravama u Vijeću ( 21 ). Isključenja iz otpusta duga zapravo su tijekom pregovora u toj instituciji dodana bez posebnih komentara ( 22 ) te je pojašnjeno da države članice mogu isključiti i određene vrste tražbina na temelju svojeg nacionalnog zakonodavstva, pri čemu se nije pojasnila njihova priroda ( 23 ). Na samom kraju pregovora u Vijeću Portugal je dao izjavu u kojoj je u biti naveo, s jedne strane, da u tekstu postoji dovoljna razina fleksibilnosti koja državama članicama omogućuje da zadrže ili uvedu odredbe kojima se isključuje ili ograničava pristup otpisu poreznih dugova jer se te mjere trebaju smatrati propisno opravdanima zbog posebne naravi poreznih dugova i, s druge strane, da želi zadržati svoje stajalište u vezi s propisivanjem pristupa otpisu poreznih dugova pri prenošenju Direktive ( 24 ).

42.

Odbor za ekonomsku politiku Europskog parlamenta, čije se mišljenje tražilo, predložio je nadležnom Odboru za pravna pitanja izmjenu jedne uvodne izjave i jednog stavka u korist izričite mogućnosti isključenja javnih tražbina u pogledu kojeg države članice trebaju voditi računa o nužnoj ravnoteži između općeg interesa i promicanja poduzetništva ( 25 ).

43.

Naposljetku, očito je da je Direktiva 2019/1023 direktiva minimalnog usklađivanja, koje se odnosi na potpuni otpust duga, čiji je cilj uspostava te vrste postupka u svakoj od država članica, a ne uspostava usklađenog postupka otpusta duga. Naime, pregovori su za države članice bili prilika da se podsjeti na to da taj postupak, neovisno o tome je li nov, prema mišljenju država članica, treba moći dovoljno prilagoditi kako se ne bi uplitao u nacionalne sustave koji dobro funkcioniraju jer je takav postupak povezan s drugim područjima nacionalnog prava i jer se gospodarska situacija i pravne strukture razlikuju od jedne države članice do druge ( 26 ).

44.

Suprotno tomu, kad je riječ o uvjetima za isključenje kategorije duga, člankom 23. stavkom 4. Direktive 2019/1023 predviđa se da su „isključenja, ograničenja ili dulja razdoblja opravdana”. Stoga, iako margina prosudbe država članica nije ograničena u pogledu prirode posebnih kategorija duga koje se mogu isključiti, ona je ipak ograničena opravdanjem koje moraju navesti u potporu tom isključenju.

45.

Usto, države članice iskoristile su tu marginu prosudbe kako bi isključile određene kategorije tražbina koje su različite od onih navedenih na popisu u članku 23. stavku 4. Direktive 2019/1023. U Francuskoj su iz otpusta duga isključena, među ostalim, tražbine zaposlenika i tražbine nastale iz radnji koje se odnose na imovinu stečenu nasljedstvom koje je otvoreno tijekom postupka ( 27 ). U Nizozemskoj su, među ostalim, isključene tražbine povezane sa studentskim zajmovima ( 28 ). U Španjolskoj su, među ostalim, isključene i tražbine plaća ( 29 ). U Portugalu su, među ostalim, isključene porezne tražbine i tražbine iz socijalne sigurnosti ( 30 ).

46.

Zaključno, čini mi se da je Direktiva 2019/1023 direktiva minimalnog usklađivanja čiji je cilj uvođenje u svaku državu članicu postupka otpusta duga čiji su obrisi u pogledu prirode tražbina koje se mogu isključiti iz tog otpusta uvelike ostavljeni na prosudbu država članica, pod uvjetom da su ta isključenja propisno opravdana.

47.

Stoga predlažem da se na treće prethodno pitanje odgovori da članak 23. stavak 4. Direktive 2019/1023 treba tumačiti na način da popis koji se u njemu navodi nije iscrpan i da se druge posebne kategorije duga, a ne samo one na tom popisu, mogu uključiti u otpust duga, ograničeni otpust duga ili dulje razdoblje otpusta, pod uvjetom da je to propisno opravdano.

48.

Sud koji je uputio zahtjev drugim prethodnim pitanjem u biti nastoji doznati je li učinak TRLC‑a, koji smatra zakonom primjenjivim na spor i koji je izmijenjen unutar roka za prenošenje Direktive 2019/1023 kako bi se javne tražbine bez opravdanja isključile iz otpusta duga, neovisno o tome je li riječ o trenutnom ili odgođenom otpustu duga, bio taj da se u smislu prethodno navedene sudske prakse ( 31 ) ugrozilo ostvarenje ciljeva koji se nastoje postići tom direktivom.

49.

Kao što je to navedeno u točki 28. ovog mišljenja, u razdoblju koje je propisano za prenošenje direktive, države članice kojima je ona upućena moraju se suzdržati od donošenja odredbi koje bi mogle ozbiljno ugroziti postizanje cilja koji propisuje ta direktiva te nacionalni sudovi trebaju tumačiti nacionalno pravo na način kojim se ne može ozbiljno ugroziti ostvarenje cilja navedene direktive nakon isteka roka za njezin prijenos.

50.

Valja podsjetiti i na to da je na nacionalnom sudu da ocijeni mogu li nacionalne odredbe čija se zakonitost osporava ozbiljno ugroziti cilj propisan direktivom, pri čemu se takva provjera mora nužno provesti na temelju sveobuhvatne ocjene, uzimajući u obzir sve politike i mjere donesene na nacionalnom području o kojem je riječ ( 32 ).

51.

Međutim, na Sudu je da tumači cilj koji se nastoji postići direktivom o kojoj je riječ. Naime, cilj je Direktive 2019/1023, kad je riječ o postupku potpunog otpusta duga, da se na temelju minimalnog usklađivanja u svaku državu članicu uvede barem jedan postupak te vrste ( 33 ).

52.

Prema mojem mišljenju, sam nedostatak opravdanja isključenja javnih tražbina iz otpusta duga ne može sam po sebi ozbiljno ugroziti ostvarenje cilja koji se nastoji postići Direktivom 2019/1023 prije isteka roka za njezino prenošenje jer, kao što sam to prethodno naveo, države članice imaju mogućnost isključenja javnih tražbina iz otpusta duga.

53.

Stoga predlažem sljedeći odgovor na drugo pitanje: sama činjenica da isključenje javnih tražbina iz postupka otpusta duga nacionalnom odredbom koja je donesena između datuma stupanja na snagu Direktive 2019/1023 i datuma isteka roka za njezino prenošenje nije propisno opravdano ne ugrožava ozbiljno ostvarenje cilja koji se nastoji postići tom direktivom nakon isteka roka za njezino prenošenje.

54.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputila Audiencia Provincial de Alicante (Provincijski sud u Alicanteu, Španjolska) odgovori na sljedeći način: