1.

Europski istražni nalog (u daljnjem tekstu: EIN) instrument je Europske unije kojim se omogućuje prekogranična suradnja u kaznenim istragama. Uređen je Direktivom o EIN‑u ( 2 ). Ovim je zahtjevom za prethodnu odluku Sud prvi put pozvan tumačiti tu direktivu u situaciji u kojoj je EIN izdan radi prijenosa dokaza koji su već u posjedu druge države.

2.

U svrhu kaznene istrage u Njemačkoj, Generalstaatsanwaltschaft Frankfurt am Main (Glavno državno odvjetništvo u Frankfurtu na Majni, Njemačka) izdao je nekoliko EIN‑ova kojima je zahtijevao prijenos dokaza prikupljenih u okviru zajedničke francusko‑nizozemske kaznene istrage o korisnicima EncroChata. EncroChat je bila šifrirana telekomunikacijska mreža koja je svojim korisnicima nudila gotovo potpunu anonimnost ( 3 ).

3.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku proizlazi iz jednog od kaznenih postupaka koji su pokrenuti pred Landgerichtom Berlin (Zemaljski sud u Berlinu, Njemačka) protiv M. N.-a na temelju presretenih telekomunikacijskih podataka prenesenih na temelju navedenih EIN‑ova. Pred sudom koji je uputio zahtjev postavilo se pitanje jesu li EIN‑ovi izdani protivno Direktivi o EIN‑u i, u slučaju potvrdnog odgovora, koje bi posljedice to moglo imati za korištenje takvih dokaza u kaznenom postupku.

4.

U glavnom je postupku riječ o kaznenom postupku započetom kaznenom istragom pokrenutom u Francuskoj, a koja se nastavila kao zajednička operacija između Francuske i Nizozemske tijekom koje su presreteni podaci o lokaciji, prometu i komunikacijama, uključujući poruke i slike koje su se razmjenjivale u razgovorima korisnika mreže EncroChat koji su bili u tijeku.

5.

U toj zajedničkoj operaciji razvijen je trojanski softver koji je u proljeće 2020. učitan na server u Roubaixu (Francuska) te je odande simuliranim ažuriranjem instaliran na terminalne uređaje. Tribunal correctionnel de Lille (Sud za lakša kaznena djela u Lilleu, Francuska) odobrio je operaciju s ciljem prikupljanja podataka o komunikacijama. To je presretanje obuhvatilo korisnike EncroChata u 122 zemlje, među kojima oko 4600 korisnika u Njemačkoj.

6.

Agencija Europske unije za suradnju u kaznenom pravosuđu (Eurojust) je na videokonferenciji održanoj 9. ožujka 2020. zemljama pružila informacije o nadzornim mjerama koje je francuska policija namjeravala provesti i o planiranom prijenosu podataka. Zastupnici Bundeskriminalamta (Savezni ured kriminalističke policije, Njemačka) i Glavno državno odvjetništvo u Frankfurtu izrazili su interes za prikupljanje podataka o njemačkim korisnicima.

7.

Glavno državno odvjetništvo u Frankfurtu je 20. ožujka 2020. pokrenulo istragu protiv nepoznatih osoba. Podaci koje je prikupio francusko‑nizozemski istražni tim stavljeni su na raspolaganje, među ostalim, njemačkim tijelima putem servera Agencije Europske unije za suradnju tijela za izvršavanje zakonodavstva (Europol) od 3. travnja 2020.

8.

Putem EIN‑a Glavno državno odvjetništvo u Frankfurtu zatražilo je 2. lipnja 2020., u okviru njemačke istrage protiv nepoznatih osoba, odobrenje francuskih tijela da u svrhu kaznenog progona upotrijebi podatke EncroChata. Taj se zahtjev temeljio na sumnji da su još neidentificirane osobe nezakonito trgovale opojnim sredstvima u velikim količinama. Sumnjalo se pak da su dio zločinačkog udruženja u Njemačkoj koje se služilo telefonima EncroChat. Kazneni sud u Lilleu odobrio je EIN za prosljeđivanje i sudsku uporabu podataka EncroChata njemačkih korisnika. Zatim su na temelju dvaju dodatnih EIN‑ova od 9. rujna 2020. odnosno 2. srpnja 2021. proslijeđeni dodatni podaci.

9.

Glavno državno odvjetništvo u Frankfurtu je na temelju dostavljenih podataka iz postupka izdvojilo istrage protiv pojedinačnih korisnika EncroChata te ih je proslijedilo lokalnim državnim odvjetništvima. Staatsanwaltschaft Berlin (Državno odvjetništvo u Berlinu, Njemačka) zatim je okrivljeniku u ovom slučaju stavilo na teret nekoliko kaznenih djela nezakonite trgovine opojnim sredstvima u znatnim količinama i nedopušteno posjedovanje opojnih sredstava u Njemačkoj.

10.

Taj je kazneni postupak trenutačno u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev. Iako to nije jasno objašnjeno u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, čini se da se u okviru tog postupka postavilo pitanje je li Državno odvjetništvo u Frankfurtu izdalo EIN‑ove protivno Direktivi o EIN‑u i, u slučaju potvrdnog odgovora, trebaju li se isključiti kao dokazi u okviru kaznenog postupka protiv okrivljenika.

11.

U tim okolnostima, sud koji je uputio zahtjev Sudu upućuje sljedeća prethodna pitanja:

12.

Pisana očitovanja podnijeli su Državno odvjetništvo u Berlinu, njemačka, estonska, francuska, nizozemska, poljska i švedska vlada, Irska te Europska komisija.

13.

Na raspravi održanoj 4. srpnja 2023. usmena očitovanja iznijeli su M. N., Državno odvjetništvo u Berlinu, češka, njemačka, španjolska, francuska, mađarska, nizozemska i švedska vlada, Irska te Komisija.

14.

Postupci u kojima se osporavaju kaznene osude koje se temelje na presretenim podacima iz EncroChata dižu prašinu po najvišim sudovima u Europi ( 4 ), a Sud Europske unije nije nikakva iznimka u tom pogledu.

15.

U većini se tih predmeta osporavaju mjere presretanja koje je poduzela Francuska. Iako je takvo osporavanje očito relevantno u okviru kaznenih postupaka pokrenutih na temelju dokaza prikupljenih tim presretanjem, važno je pojasniti da se ovaj zahtjev za prethodnu odluku ne odnosi na valjanost francuskih mjera presretanja.

16.

Ovaj se predmet odnosi na moguću neusklađenost EIN‑ova koje je izdalo Državno odvjetništvo u Frankfurtu s Direktivom o EIN‑u i posljedice takvog utvrđenja. Francuske mjere presretanja telekomunikacija među korisnicima EncroChata nisu određene zbog EIN‑ova. Do presretanja je došlo neovisno o EIN‑ovima o kojima je riječ. Sudsko osporavanje tih mjera presretanja u nadležnosti je francuskih sudova.

17.

EIN‑ovima o kojima je riječ u ovom predmetu nisu se nastojali prikupiti podaci u Francuskoj putem presretanja telekomunikacija, nego se njima samo zatražio prijenos dokaza koji su u toj zemlji već bili prikupljeni presretanjem.

18.

Taj se skup činjenica mora pravilno okarakterizirati u skladu s Direktivom o EIN‑u. Naime, člankom 1. stavkom 1. Direktive o EIN‑u određuje se da se EIN može izdati, kao prvo, „radi izvršavanja jedne ili nekoliko posebnih istražnih mjera u drugoj državi članici” i, kao drugo, „za pribavljanje dokaza koji su već u posjedu nadležnih tijela države izvršiteljice” ( 5 ).

19.

Jednostavnije rečeno, EIN se može izdati radi prikupljanja novih ili radi prijenosa postojećih dokaza. Koristit ću se tom terminologijom za te dvije različite vrste EIN‑a.

20.

U glavnom su postupku EIN‑ovi izdani u potonju svrhu: Državno odvjetništvo u Berlinu zatražilo je prijenos dokaza koje je Francuska već posjedovala.

21.

Međutim, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku jasno proizlazi da sud koji je uputio zahtjev smatra, kao prvo, da se unatoč razlici između dviju vrsta EIN‑ova iz članka 1. stavka 1. Direktive o EIN‑u, EIN radi prijenosa postojećih dokaza ne može izdati bez uzimanja u obzir načina na koji su ti dokazi prvotno prikupljeni. Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev sumnja u proporcionalnost, a time i zakonitost, prvotnih mjera prikupljanja dokaza u Francuskoj koji su zatim preneseni u Njemačku. Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev se ne slaže s njemačkim Saveznim vrhovnim sudom ( 6 ) koji je zaključio da se presreteni podaci iz EncroChata mogu upotrijebiti kao dokaz u Njemačkoj ( 7 ).

22.

Imajući to na umu, Sud mora pojasniti zahtijevaju li uvjeti za izdavanje EIN‑a radi prijenosa postojećih dokaza i ocjenu originalnih mjera prikupljanja dokaza u državi izvršiteljici. Odmah na početku želim istaknuti, a što ću poslije i elaborirati, da u takvom slučaju tijelo izdavatelj ne može dovesti u pitanje zakonitost mjera kojima je država izvršiteljica prikupila dokaze. U ovom predmetu stoga nije riječ o proporcionalnosti francuske mjere kojom je naloženo presretanje telefona EncroChat.

23.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da su EIN‑ovi izdani protivno Direktivi o EIN‑u jer (i) nisu poštovali uvjete iz članka 6. stavka 1. te direktive i (ii) izdalo ih je državno odvjetništvo, a ne sud. Osim toga smatra da su francuska tijela, u skladu s člankom 31. Direktive o EIN‑u, trebala obavijestiti nadležni njemački sud o mjerama presretanja. Naposljetku, taj sud smatra da pravo Unije, konkretnije načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, treba tumačiti na način da zabranjuju korištenje, u okviru kaznenog postupka, dokaza prikupljenih protivno Direktivi o EIN‑u.

24.

Dakle, sud koji je uputio zahtjev u biti pita jesu li njegovo shvaćanje Direktive o EIN‑u i posljedice koje iz toga proizlaze pravilni. Svoja pitanja podijelio je u pet skupina, koje sam za potrebe svoje analize reorganizirala na sljedeći način.

25.

Prve tri skupine pitanja usredotočene su na to kako nadležno tijelo izdavatelj tumači EIN radi prijenosa postojećih dokaza i uvjete za izdavanje takvog EIN‑a. Pitanja koja se odnose na uvjete iz članka 6. stavka 1. točaka (a) i (b) Direktive o EIN‑u isprepliću se s onima o nadležnom tijelu izdavatelju. Stoga ću ih razmotriti zajedno pod naslovom C.

26.

Četvrta skupina pitanja, kojom se traži tumačenje članka 31. stavaka 1. i 3. Direktive o EIN‑u, može se razmatrati odvojeno. To ću učiniti pod naslovom D.

27.

Naposljetku ću pod naslovom E analizirati posljednju skupinu pitanja koja se odnosi na posljedice mogućeg kršenja Direktive o EIN‑u. Ta se pitanja mogu smatrati hipotetskima ako, na temelju odgovora na prethodne skupine pitanja, nije došlo do povrede Direktive o EIN‑u. Međutim, budući da taj zaključak ovisi o tumačenju mjerodavnog nacionalnog prava, koje treba dati sud koji je uputio zahtjev, Sudu predlažem da odgovori i na ta pitanja.

28.

Uvjeti koje tijelo izdavatelj mora ocijeniti radi izdavanja EIN‑a ( 8 ) utvrđeni su u članku 6. stavku 1. Direktive o EIN‑u. Ta odredba glasi:

„Tijelo izdavatelj može izdati EIN samo kada su ispunjeni sljedeći uvjeti:

29.

Direktivom o EIN‑u propisuju se dakle dva uvjeta za izdavanje EIN‑a. Tim se uvjetima nastoji osigurati to da se EIN ne izdaje protivno pravu države izdavateljice ( 9 ). Budući da se kaznena istraga ili naknadni kazneni postupak vode u državi izdavateljici, tim se uvjetima u konačnici nastoje zaštititi prava okrivljenih ili osumnjičenih osoba. U skladu s člankom 14. stavkom 2. Direktive o EIN‑u, poštovanje tih uvjeta moguće je osporavati samo u državi izdavateljici.

30.

Za postizanje tih ciljeva člankom 6. stavkom 1. Direktive o EIN‑u se od tijela izdavatelja zahtijeva apstraktna i konkretna ocjena.

31.

Apstraktna ocjena proizlazi iz članka 6. stavka 1. točke (b) Direktive o EIN‑u i njome se od tijela izdavatelja zahtijeva da utvrdi postoji li u nacionalnom pravu istražna mjera koja je predmet EIN‑a i pod kojim se uvjetima može odrediti.

32.

Konkretnom ocjenom iz članka 6. stavka 1. točke (a) Direktive o EIN‑u tijelu izdavatelju se nalaže obveza da utvrdi je li konkretni EIN nužan i proporcionalan za potrebe konkretnog kaznenog postupka.

33.

Tijelo izdavatelj može ocjenjivati nužnost i proporcionalnost EIN‑a u kontekstu konkretnog predmeta koji se pred njim vodi u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (a) Direktive o EIN‑u tek nakon što je utvrdilo da je određena istražna mjera načelno dopuštena prema nacionalnom pravu u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (b) Direktive o EIN‑u. Stoga mi se čini logičnijim ta dva uvjeta objasniti obrnutim redoslijedom.

34.

Apstraktni i konkretni uvjeti povezani su s pitanjem kako odrediti koje je tijelo nadležno za izdavanje EIN‑a u konkretnom slučaju. Sud koji je uputio zahtjev smatra da u okolnostima ovog slučaja Državno odvjetništvo nije bilo tijelo nadležno za izdavanje EIN‑ova kako bi se iz Francuske prenijeli dokazi koje čine presreteni telekomunikacijski podaci.

35.

U članku 2. točki (c) Direktive o EIN‑u navodi se koja tijela mogu izdati EIN. Relevantna odredba glasi:

„‚tijelo izdavatelj’ znači:

36.

U članku 2. točki (c) podtočki i. Direktive o EIN‑u tako se navode tijela koja mogu samostalno izdati EIN, bez dodatne potvrde. Za razliku od Okvirne odluke o EUN‑u ( 11 ), Direktiva o EIN‑u među tim tijelima izričito navodi javne tužitelje ( 12 ). Tako je Sud, za razliku od Okvirne odluke o EUN‑u, u predmetu Staatsanwaltschaft Wien (Krivotvoreni nalozi za plaćanje) presudio da državni odvjetnik može biti tijelo koje izdaje EIN, čak i ako nije potpuno neovisan o izvršnoj vlasti ( 13 ).

37.

Međutim, to načelno ovlašćivanje državnih odvjetnika ne znači da su oni nadležno tijelo izdavatelj u svakom pojedinom slučaju. Naprotiv, to će ovisiti o okolnostima slučaja te je povezano s uvjetima iz članka 6. stavka 1. Direktive o EIN‑u. Slijedom toga, ocijenit ću ne samo što se tim uvjetima zahtijeva od tijela izdavatelja, nego i kako oni utječu na to koje tijelo to može biti.

38.

Člankom 6. stavkom 1. točkom (b) Direktive o EIN‑u izdavanje EIN‑a dopušteno je pod uvjetom da istražna mjera može biti određena pod istim uvjetima u sličnom domaćem slučaju.

39.

Stoga valja protumačiti što je sličan domaći slučaj kada je EIN izdan radi prijenosa postojećih dokaza.

40.

Prije tumačenja izraza „sličan domaći slučaj” potrebna je uvodna napomena. To se pitanje postavilo i o njemu su raspravljali sudionici u ovom postupku zbog stajališta Saveznog vrhovnog suda ( 14 ) prema kojem se članak 6. stavak 1. točka (b) Direktive o EIN‑u uopće ne primjenjuje na EIN radi prijenosa postojećih dokaza. Prema mišljenju tog suda, prijenos dokaza nije istražna mjera kao takva i stoga nije obuhvaćen područjem primjene te odredbe.

41.

Ne slažem se s tim stajalištem: člankom 6. stavkom 1. točkom (b) Direktive o EIN‑u utvrđuju se uvjeti za izdavanje EIN‑a bez razlikovanja dviju vrsta mjera iz članka 1. Direktive o EIN‑u. Tim se tekstom iz njegova područja primjene ne isključuju istražne mjere kojima se zahtijeva prijenos već postojećih dokaza. Stoga se članak 6. stavak 1. točka (b) Direktive o EIN‑u primjenjuje i na EIN izdan radi prijenosa postojećih dokaza, kao u ovom slučaju ( 15 ).

42.

Sličan domaći slučaj relevantan za utvrđivanje toga može li se EIN izdati razlikuje se ovisno o tome je li EIN izdan radi prikupljanja novih ili prijenosa već postojećih dokaza. Stoga, kao što to predlažu Komisija, Državno odvjetništvo u Berlinu i njemačka vlada, sličan domaći slučaj je onaj predmet u kojem se dokazi u Njemačkoj prenose iz jednog kaznenog postupka u drugi (npr. iz Državnog odvjetništva u Münchenu njegovu pandanu u Berlinu).

43.

Takvo tumačenje potvrđuje tekst članka 6. stavka 1. točke (b) Direktive o EIN‑u u kojem se navodi da su „istražna mjera navedena ili istražne mjere navedene u EIN‑u” ( 16 ) one koje su mogle biti određene u sličnom domaćem slučaju. U ovom je slučaju mjera navedena u EIN‑ovima prijenos dokaza koji su već u posjedu francuskih tijela.

44.

Za pitanje mogu li se dokazi koji se sastoje od presretene komunikacije prikupljene u okviru jedne kaznene istrage ili postupka prenijeti na drugu kaznenu istragu ili postupak mjerodavno je njemačko pravo. To pitanje ne rješava sama Direktiva o EIN‑u; štoviše, u toj se direktivi upućuje na pravo države izdavateljice.

45.

Utječu li originalne mjere kojima su dokazi prikupljeni u Francuskoj ikako na tu ocjenu?

46.

U mjeri u kojoj se nacionalnim pravom utvrđuju uvjeti za prijenos dokaza između kaznenih postupaka, originalna bi mjera mogla postati relevantna. Ako bi, primjerice, u njemačkom pravu bio zabranjen prijenos presretenih telekomunikacija iz jednog nacionalnog kaznenog predmeta u drugi, tijelo izdavatelj tada ne bi moglo naložiti ni takav prekogranični prijenos.

47.

Međutim, čini se da to nije slučaj u glavnom postupku. Njemačka je vlada na raspravi potvrdila da je u njemačkom pravu moguć prijenos dokaza između dvaju kaznenih postupaka, uključujući dokaze prikupljene presretanjem komunikacije. Uvjeti takvog prijenosa propisani su Strafprozessordnungom (Zakonik o kaznenom postupku; u daljnjem tekstu: StPO). Na sudu koji je uputio zahtjev je da protumači njemačko pravo kako bi utvrdio je li to doista slučaj ( 17 ).

48.

Međutim, prema Direktivi o EIN‑u tijelo izdavatelj nema obvezu – dapače, zabranjeno mu je – ocjenjivati jesu li originalne mjere prikupljanja dokaza zakonito poduzete u državi članici izvršiteljici. Pri izdavanju EIN‑a radi prijenosa postojećih dokaza tijelo izdavatelj mora poštovati načelo uzajamnog priznavanja na kojem se temelji suradnja u kaznenim stvarima u Europskoj uniji. Osim ako je u okviru sudskog postupka u Francuskoj, koji dotična osoba mora moći pokrenuti ( 18 ), utvrđeno da su originalne mjere nezakonite, tijelo izdavatelj ne može osporavati njihovu zakonitost.

49.

M. N. je tvrdio da se razlikovanjem prijenosa dokaza i mjera pomoću kojih su prikupljeni dopušta zaobilaženje zaštite osumnjičenika ili okrivljenika na temelju prava države izdavateljice. Prema njegovu mišljenju, njemačka su se tijela obratila svojim francuskim kolegama kako bi prikupila dokaze protivno njemačkom pravu.

50.

Okolnosti ovog slučaja ne bude sumnju u zlouporabu prekograničnih istražnih postupaka. Francuska je u posjed dokaza o kojima je riječ stupila tijekom vlastite kaznene istrage. Iako se ispostavilo da su ti dokazi bili korisni i Njemačkoj, Francuska ih nije počela prikupljati za potrebe njemačke kaznene istrage. Stoga, čak i da je točno da njemački sud ne bi dopustio da se takvo presretanje poduzme u Njemačkoj, francuska su tijela takve mjere poduzela u skladu s francuskim pravom i uz odobrenje nadležnog francuskog suda.

51.

Iako se sustavi kaznenog prava država članica znatno razlikuju ( 19 ), to ne znači da jedan sustav štiti temeljna prava osumnjičenih ili okrivljenih osoba, dok ih drugi krši. Dapače, pravosudna suradnja Unije u kaznenim stvarima temelji se na presumpciji da sve države članice poštuju temeljna prava. Iako se ta presumpcija u pojedinačnom slučaju može oboriti pred nadležnim sudom, to ne može dovesti u pitanje načelo uzajamnog povjerenja na kojem se temelje EIN i drugi instrumenti suradnje u kaznenim stvarima.

52.

Prema tome, u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (b) Direktive o EIN‑u, tijelo izdavatelj mora provjeriti mogu li se u Njemačkoj podaci prikupljeni presretanjem telekomunikacija u svrhu kaznenog postupka prenijeti u drugi kazneni postupak. Ako je to slučaj, to tijelo može izdati EIN radi prijenosa dokaza prikupljenih presretanjem telekomunikacija u drugoj državi članici Unije. Prilikom izdavanja takvog EIN‑a tijelo izdavatelj ne može dovesti u pitanje zakonitost mjera pomoću kojih su dokazi prikupljeni u državi članici izvršiteljici.

53.

Naposljetku, u svojem podrednom pitanju 3. točki (b) sud koji je uputio zahtjev pita je li relevantno to što je presretanje koje je provela država izvršiteljica uključivalo podatke na mobilnim telefonima korisnika u Njemačkoj ili to što je takvo presretanje bilo u interesu kaznenog progona u Njemačkoj. Smatram da te okolnosti, čak i ako su točne, nisu relevantne za tumačenje članka 6. stavka 1. točke (b) Direktive o EIN‑u.

54.

Prvo, činjenica da je došlo do presretanja u pogledu mobilnih telefona korisnika na njemačkom državnom području ne utječe na primjenjivost članka 6. stavka 1. točke (b) Direktive o EIN‑u: bez obzira na to gdje su dokazi prikupljeni, kako bi se pomoću EIN‑a prenijeli iz Francuske u Njemačku, moraju se poštovati njemačka pravila koja se primjenjuju na sličan domaći slučaj.

55.

Drugo, presumpcija da su francuska nadležna tijela presrela komunikaciju u interesu Njemačke činjenična je pretpostavka koja u zahtjevu za prethodnu odluku nije potkrijepljena i o kojoj Sud ne može donositi zaključke; što je još važnije, ništa u članku 6. stavku 1. točki (b) Direktive o EIN‑u ne navodi na zaključak da je za njegovo tumačenje relevantan interes države izdavateljice.

56.

Ako je EIN izdan radi prijenosa dokaza koji su već u posjedu druge države, upućivanje na sličan domaći slučaj u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (b) Direktive o EIN‑u zahtijeva da tijelo izdavatelj utvrdi dopušta li i pod kojim uvjetima mjerodavno nacionalno pravo da se dokazi prikupljeni presretanjem komunikacije prenose između nacionalnih kaznenih postupaka.

57.

Pri odlučivanju o tome može li izdati EIN radi prijenosa postojećih dokaza, tijelo izdavatelj ne može ocjenjivati zakonitost originalnog prikupljanja dokaza u državi izvršiteljici čiji se prijenos zahtijeva na temelju EIN‑a.

58.

Na prethodni odgovor ne utječe činjenica da su originalne mjere poduzete na državnom području države izdavateljice ili da su bile u interesu te države.

59.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je EIN‑ove u ovom slučaju trebao izdati sud, a ne državni odvjetnik. U tom se pogledu sud koji je uputio zahtjev pita, kao prvo, proizlazi li takav zaključak iz zajedničkog tumačenja članka 2. točke (c) podtočke i. i članka 6. stavka 1. točke (b) Direktive o EIN‑u te, kao drugo, utječe li na odgovor na to pitanje činjenica da su francuska tijela mobilne telefone presrela na njemačkom državnom području.

60.

Sud je već objasnio da je članak 6. stavak 1. točka (b) Direktive o EIN‑u doista relevantan za utvrđivanje nadležnog tijela izdavatelja u pojedinačnom slučaju. U presudi Specializirana prokuratura (Podaci o prometu i lokaciji) Sud je članak 2. točku (c) podtočku i. Direktive o EIN‑u povezao s njezinim člankom 6. stavkom 1. točkom (b) ( 20 ). Pojasnio je da EIN mora izdati sud ako je to pravom države članice izdavateljice propisano za istu mjeru u unutarnjem kontekstu ( 21 ). U takvom je slučaju sud nadležno tijelo izdavanja, iako se u članku 2. točki (c) podtočki i. te direktive navodi javni tužitelj ( 22 ).

61.

Ukratko, državni odvjetnik načelno može biti tijelo izdavatelj, ali se nacionalnim pravom koje se primjenjuje u sličnom domaćem slučaju određuje tijelo izdavatelj nadležno u konkretnom predmetu.

62.

S obzirom na moju prethodnu analizu onoga što bi se trebalo smatrati sličnim domaćim slučajem u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (b) Direktive o EIN‑u, kad se EIN izdaje radi prijenosa postojećih dokaza, mora ga izdati sud ako je to njemačkim pravom propisano za domaći slučaj prijenosa presretenih telekomunikacijskih podataka.

63.

Stoga, za utvrđivanje nadležnog tijela izdavanja nije važno to što na temelju njemačkog prava sud mora odobriti mjere presretanja. Dovoljno je postaviti pitanje bi li sud morao odobriti takav nacionalni prijenos. Čini se da to nije slučaj u njemačkom pravu.

64.

Uzevši to u obzir, preostaje jedna bitna bojazan. Da je do prijenosa postojećih dokaza došlo unutar jedne države, s jednog državnog odvjetništva na drugo (npr. iz Münchena u Berlin), originalnu bi mjeru presretanja telekomunikacija prema njemačkom pravu naložio sud. Dakle, sud bi nadzirao proporcionalnost zadiranja u temeljna prava. Sa stajališta zaštite prava osumnjičenika i okrivljenika to čini upotrebu tih dokaza u drugom kaznenom postupku bez daljnjeg sudjelovanja suda prihvatljivom.

65.

Međutim, ako se na originalnu mjeru primjenjuje drugi pravni sustav, pravilo prema kojem se za prijenos postojećih dokaza ne zahtijeva sudski nadzor djeluje u drukčijem i nepoznatom kontekstu ( 23 ).

66.

Ipak, u ovom su slučaju presretanje telekomunikacija odobrili francuski sudovi ( 24 ). Načelo uzajamnog priznavanja, na kojem se temelji sustav EIN‑a, zahtijeva da njemačka tijela toj fazi postupka daju istu važnost kao i na nacionalnoj razini. To je tako čak i kad bi njemački sud u konkretnom slučaju odlučio drukčije.

67.

Međutim, što ako se u francuskom pravu za mjere presretanja ne zahtijeva sudsko odobrenje? Komisija je na raspravi izjavila da bi u tom slučaju situacija bila drukčija, tvrdeći tako da bi se EIN kojim se zahtijeva prijenos postojećih dokaza mogao smatrati protivnim pravu Unije ako francuski sudovi nisu odobrili originalnu mjeru. Na temelju toga bi se dalo naslutiti da u članku 6. stavku 1. točki (b) Direktive o EIN‑u originalna mjera nije potpuno nebitna kad je EIN izdan radi prijenosa postojećih dokaza.

68.

Kad je na temelju nacionalnog prava državni odvjetnik ovlašten zatražiti prijenos dokaza jer je prvotno prikupljanje tih dokaza odobrio sud, to nacionalno pravilo, prema mojem mišljenju, postaje relevantno u pogledu članka 6. stavka 1. točke (b) Direktive o EIN‑u. To znači da tijelo izdavatelj mora provjeriti je li sud odobrio predmetnu mjeru kao što se to zahtijeva nacionalnim pravom. Međutim, tijelo izdavatelj ne bi moglo dovesti u pitanje sadržaj takvog odobrenja, nego bi moralo prihvatiti sudsko odobrenje u državi izvršiteljici kao da je riječ o nacionalnom odobrenju.

69.

Međutim, ako država izvršiteljica u odobrenje originalne mjere nije uključila sud, a država izdavateljica to zahtijeva u sličnom nacionalnom postupku, potonja država može zahtijevati sudsko odobrenje za izdavanje EIN‑a radi prijenosa postojećih dokaza. To je tako čak i ako ne zahtijeva takvo odobrenje u okviru internog prijenosa dokaza.

70.

U ovom su slučaju nadležni francuski sudovi odobrili sve mjere poduzete radi prikupljanja podataka s EncroChatova servera u Francuskoj ( 25 ). Stoga ne vidim zašto njemački državni odvjetnik ne bi mogao izdati EIN radi prijenosa tih dokaza.

71.

Sud koji je uputio zahtjev postavlja podredno pitanje 1. (b) koje se temelji na pretpostavci da su njemačka tijela potaknula Francusku da na njemačkom državnom području prikupi podatke u interesu Njemačke ( 26 ).

72.

To je pitanje djelomično hipotetsko jer je do prikupljanja dokaza došlo na inicijativu Francuske s ciljem provođenja vlastite istrage. Otkriće njemačkih korisnika EncroChata bilo je posljedica, a ne svrha, presretanja telekomunikacija.

73.

Okolnost da su se neki korisnici EncroChata nalazili na njemačkom državnom području, prema mojem mišljenju, nije bitna za pojam tijela izdavatelja. Budući da se EIN može izdati samo za mjere koje su dostupne u sličnom domaćem slučaju, nacionalna pravila o tijelu izdavatelju primjenjuju se bez obzira na to gdje je istražna mjera izvršena i tko ju je izvršio. Jedina je razlika hoće li se primijeniti EIN ili nacionalni istražni nalog ( 27 ).

74.

Ako je predmetnu mjeru u državi izvršiteljici odobrio sud, on ne mora izdati i EIN radi prijenosa takvih dokaza, čak i ako bi, u skladu s pravom države izdavateljice, predmetno prikupljanje dokaza morao naložiti sud.

75.

Činjenica da je presretanje provedeno na državnom području druge države članice ni na koji način ne utječe na određivanje tijela izdavatelja.

76.

Prema članku 6. stavku 1. točki (a) Direktive o EIN‑u, EIN mora biti nužan i proporcionalan svrsi kaznenog postupka, uzimajući u obzir prava osumnjičenika ili okrivljenika ( 28 ).

77.

Ta se ocjena proporcionalnosti temelji kako na pravu Unije tako i na pravu države izdavateljice ( 29 ).

78.

Tijelo izdavatelj mora se uvjeriti da je EIN nužan i proporcionalan s obzirom na okolnosti koje postoje u trenutku njegova izdavanja. U tom pogledu M. N. pravilno tvrdi da je, u svrhu ocjene proporcionalnosti EIN‑a, svakako nebitno je li kaznena istraga bila vrlo uspješna i dovela do brojnih osuda za teška kaznena djela.

79.

Bitno je pitanje može li se razina zadiranja u privatne živote, do kojeg dolazi zbog pristupa državnog odvjetništva prenesenim dokazima, opravdati važnošću javnog interesa kaznene istrage ili postupka o kojima je riječ, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja.

80.

U tom pogledu, Sud je u svojoj sudskoj praksi koja se odnosi na Direktivu o e‑privatnosti ( 30 ) presudio da je pristup javnih tijela podacima o prometu i lokaciji uvijek ozbiljno zadiranje u privatni život dotičnih osoba ( 31 ).

81.

Iako se Direktiva o e‑privatnosti kao takva ne primjenjuje na ovaj slučaj ( 32 ), zaključci o ozbiljnom zadiranju u temeljna prava uzrokovanom pristupom podacima o prometu i lokaciji relevantni su i u ovom slučaju: pristup njemačkih javnih tijela podacima o komunikaciji prenesenima iz Francuske može se kvalificirati kao ozbiljno zadiranje u temeljna prava. Međutim, čak i ozbiljno zadiranje se može opravdati razmjerno važnim javnim interesom ( 33 ).

82.

Taj interes može ocijeniti samo tijelo izdavatelj (ili nacionalni žalbeni sud na temelju članka 14. stavka 2. Direktive o EIN‑u) s obzirom na sve okolnosti slučaja, za koji je primarno mjerodavno nacionalno pravo ( 34 ). Kao što sam već objasnila, mjerodavno nacionalno pravo je ono kojim se uređuje prijenos dokaza iz jednog kaznenog postupka u drugi.

83.

Sud ne može preuzeti ulogu tijela izdavatelja ili nacionalnog žalbenog suda u ocjeni proporcionalnosti konkretnog EIN‑a. Osim što nije nadležan za to, Sud nema pristup svim relevantnim pravnim i činjeničnim elementima koji se odnose na konkretnu kaznenu istragu. Slijedom toga, nije na Sudu da odluči je li neproporcionalno naložiti prijenos podataka svih korisnika EncroChata u Njemačkoj ako nisu postojali konkretni dokazi o počinjenim kaznenim djelima.

84.

Svojim pitanjem 2. (b) sud koji je uputio zahtjev pita treba li prilikom ocjene proporcionalnosti uzeti u obzir tajnost metode presretanja podataka zbog koje tijela države izdavanja ne mogu provjeriti vjerodostojnost prikupljenih podataka.

85.

Prema mojem mišljenju, tajnost bi doista mogla utjecati na mogućnost obrane osumnjičenika ili okrivljenika. To je međutim relevantno za dopuštenost dokaza, o čemu raspravljam u okviru pete skupine pitanja suda koji je uputio zahtjev.

86.

Za ocjenu nužnosti i proporcionalnosti EIN‑a kojim se traži prijenos postojećih dokaza nadležno je tijelo izdavatelj, uz mogućnost žalbe nadležnom nacionalnom sudu. Pri takvoj ocjeni treba uzeti u obzir činjenicu da je pristup nacionalnog tijela presretenim podacima o komunikacijama ozbiljno zadiranje u privatne živote dotičnih osoba. To zadiranje mora biti u ravnoteži s ozbiljnim javnim interesom povezanim s istragom i progonom kaznenih djela.

87.

Svojim pitanjem 1. (c) sud koji je uputio zahtjev pita nalaže li se pravom Unije, neovisno o mjerodavnom nacionalnom pravu, to da pristup državnog odvjetnika dokazima stečenima presretanjem komunikacije mora odobriti sud.

88.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je za izdavanje EIN‑a radi prijenosa dokaza koji se sastoje od presretanja telekomunikacija uvijek nužno sudsko odobrenje. Taj se sud pozvao na presudu u predmetu Prokuratuur.

89.

U toj je presudi Sud utvrdio da je za omogućavanje pristupa javnih tijela podacima koje su pohranili pružatelji telekomunikacijskih usluga potrebno prethodno odobrenje suda ili drugog nepristranog tijela ( 35 ). Sud se oslonio na uvjerljiv argument svojeg nezavisnog odvjetnika ( 36 ) prema kojem se državno odvjetništvo, koje je stranka u kaznenom postupku, ne može smatrati nepristranim. Zbog tog je razloga upitno može li takvo tijelo provesti analizu proporcionalnosti bez davanja prednosti interesima kaznenog progona, u odnosu na interese privatnosti i zaštite podataka osumnjičenih ili okrivljenih osoba.

90.

Budući da se člankom 6. stavkom 1. točkom (a) Direktive o EIN‑u također zahtijeva da je EIN proporcionalan, moglo bi se postaviti pitanje može li se, u skladu s logikom presude Prokuratuur, državnom odvjetništvu ikada povjeriti provođenje takve ocjene proporcionalnosti.

91.

U Direktivi o EIN‑u je pitanje može li državno odvjetništvo izdati EIN prepušteno nacionalnim pravnim porecima. To ima smisla s obzirom na razlike u organizaciji kaznenopravnih sustava u državama članicama. Ta odluka nacionalnih pravnih poredaka uključuje i pitanje može li državno odvjetništvo provesti nepristrano ispitivanje proporcionalnosti. Kad bi bilo neprimjereno da državni odvjetnik izda EIN zbog činjenice da je stranka u kaznenom postupku, članak 2. točka (c) podtočka i. Direktive o EIN‑u bio bi besmislen.

92.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev htio je sugerirati da bi se pravo Unije trebalo umiješati i zahtijevati sudsko odobrenje samo ako se mjerama ozbiljno zadire u temeljna prava. To je doista bio slučaj u presudi Prokuratuur i drugim predmetima koji su se odnosili na Direktivu o e‑privatnosti.

93.

Kratak bi odgovor bio taj da se Direktiva o e‑privatnosti i relevantna sudska praksa ne primjenjuju na ovu situaciju. One su relevantne samo kad pružatelji telekomunikacijskih usluga na temelju nacionalnog prava moraju pohraniti podatke o prometu i lokaciji povezane s telekomunikacijom i kad javna tijela zahtijevaju pristup tako pohranjenim podacima. Ako presretanje provode izravno države članice bez nametanja bilo kakve obveze pružateljima telekomunikacijskih usluga, ne primjenjuje se Direktiva o e‑privatnosti, već nacionalno pravo ( 37 ).

94.

Međutim, ako pomnije razmotrimo logiku presude u predmetu Prokuratuur, kako je to predložio sud koji je uputio zahtjev, ipak se možemo zapitati zašto je Sud utvrdio da zbog prirode svojih funkcija državni odvjetnik ne može provesti nepristranu ocjenu proporcionalnosti u pogledu zahtjeva za pristup telekomunikacijskim podacima upućenog pružateljima mrežnih usluga.

95.

U kontekstu Direktive o e‑privatnosti, podaci kojima državni odvjetnik ima pristup uvijek su oni koji su u posjedu telekomunikacijskih operatora koji, u skladu s nacionalnim pravom, moraju pohraniti podatke o prometu i lokaciji općeg stanovništva. Tako pohranjeni podaci nisu vezani uz pojedinačni slučaj, nego je riječ o masovnom nadzoru. Zahtjev državnog odvjetnika za pristup u svrhe konkretne kaznene istrage prva je prilika kada se pojedinačne okolnosti mogu uzeti u obzir. Stoga je bilo opravdano zahtijevati da proporcionalnost tog pristupa ocijeni sud jer je njegovo sudjelovanje nužno za sprečavanje zlouporabe pristupa podacima pohranjenima na masovnoj i općoj razini.

96.

Time se zaključci iz presude Prokuratuur razlikuju od situacije u ovom slučaju. U potonjem se podaci koje treba prenijeti ne prikupljaju od cijelog stanovništva, nego u svrhu konkretne kaznene istrage u Francuskoj. U okviru te prve faze u kojoj su ti podaci postali dostupni, njihovo prikupljanje bilo je pod nadzorom suda.

97.

Stoga se razina zadiranja u temeljna prava na privatnost i zaštitu osobnih podataka, koja je dovela do presude Prokuratuur, ne podudara s razinom zadiranja u kontekstu ovog slučaja. Podaci čiji je prijenos zatražen trima EIN‑ovima koje je izdalo Državno odvjetništvo u Frankfurtu odnosili su se samo na korisnike EncroChata u Njemačkoj u kontekstu u kojem je postojala sumnja da se tom uslugom koristi uglavnom za počinjenje kaznenih djela.

98.

To ne znači da zadiranje u privatni život tih osoba nije važno. Međutim, to i dalje nije usporedivo s masovnim nadzorom općeg stanovništva.

99.

Osim što se Direktivom o EIN‑u tijelu izdavatelju propisuje obveza da provede i objasni svoju ocjenu proporcionalnosti, njome su predviđena dodatna jamstva. Ako državno odvjetništvo krši temeljna prava, člankom 14. stavkom 1. Direktive o EIN‑u zahtijeva se da države članice osiguraju pravne lijekove istovjetne onima koji su dostupni u sličnom domaćem slučaju. Stoga bi osumnjičena ili okrivljena osoba trebala imati mogućnost osporiti ocjenu proporcionalnosti koju je proveo državni odvjetnik prilikom izdavanja EIN‑a radi prijenosa dokaza ( 38 ). To nije slučaj s Direktivom o e‑privatnosti.

100.

Naposljetku, htjela bih ukratko raspraviti relevantnost Direktive o provedbi zakona ( 39 ) za određivanje tijela izdavatelja. To se pitanje javilo jer je Sud u svojoj presudi La Quadrature du Net pojasnio da se Direktiva o e‑privatnosti ne primjenjuje na izravno presretanje podataka; umjesto nje primjenjuje se nacionalno pravo podložno primjeni [Direktive o provedbi zakona] ( 40 ). Stoga se postavlja pitanje proizlazi li iz Direktive o provedbi zakona obveza da sud izda EIN radi prijenosa postojećih dokaza kad dokaze čine presreteni podaci.

101.

Na okolnosti ovog slučaja se doista može primijeniti Direktiva o provedbi zakona, kojom se štite osobni podaci u području kaznenih istraga ( 41 ). Ipak, prema mojem mišljenju, ta direktiva ne sadržava nijedno pravilo na temelju kojeg bi Sud mogao zaključiti da se pravom Unije državama članicama nalaže obveza da osiguraju prethodno sudsko odobrenje za izravan pristup državnog odvjetnika podacima dobivenima presretanjem komunikacija.

102.

Tom se direktivom uređuju obveze javnih tijela kada su voditelji obrade podataka, koja moraju, među ostalim, provesti ocjenu proporcionalnosti ( 42 ), ali se ne određuje koja su to tijela.

103.

Pravom Unije ne zahtijeva se da EIN radi prijenosa postojećih dokaza prikupljenih presretanjem telekomunikacija izdaje sud ako je nacionalnim pravom predviđeno da takav prijenos u sličnom domaćem slučaju može naložiti državni odvjetnik.

104.

Svojom četvrtom skupinom pitanja sud koji je uputio zahtjev pita je li presretanje komunikacije koje su provela francuska tijela podložno obvezi obavješćivanja iz članka 31. Direktive o EIN‑u. U slučaju potvrdnog odgovora, sud koji je uputio zahtjev također pita je li takva obavijest trebala biti upućena sudu s obzirom na to da je prema njemačkom pravu presretanje komunikacije mogao odobriti samo sud.

105.

Bitni dijelovi članka 31. Direktive o EIN‑u glase kako slijedi:

„1.   Kada nadležno tijelo jedne države članice (‚država članica koja presreće)’ odobri presretanje telekomunikacija u svrhu izvršavanja istražne mjere, a adresa subjekta presretanja za komunikaciju navedena u nalogu za presretanje se koristi na državnom području druge države članice (‚obaviještena država članica’) čija tehnička pomoć nije potrebna za izvršenje presretanja, država članica koja presreće obavješćuje nadležno tijelo obaviještene države članice o presretanju:

2.   Obavješćivanje iz stavka 1. izvršava se pomoću obrasca utvrđenog u Prilogu C.

[…]”

106.

Članak 31. Direktive o EIN‑u odnosi se na situacije u kojima jedna država članica provodi presretanje telekomunikacija na državnom području druge države članice, a da joj nije potrebna tehnička pomoć potonje države ( 43 ).

107.

Ta odredba ima dvostruki cilj. Kao prvo, kao nastavak međunarodne učtivosti iz prethodnih dogovora o uzajamnoj pravnoj pomoći ( 44 ), uloga obveze obavješćivanja jest jačanje uzajamnog povjerenja među sudionicima u području slobode, sigurnosti i pravde ( 45 ). Kao drugo, uloga je obavijesti omogućiti obaviještenoj državi članici da zaštiti temeljna prava pojedinaca na svojem državnom području ( 46 ).

108.

Članak 31. Direktive o EIN‑u primjenjuje se na situaciju izvršavanja prekogranične mjere, iako bez EIN‑a, jer ju jednostrano provodi jedna država članica ( 47 ).

109.

To tumačenje proizlazi iz teksta članka 31. Direktive o EIN‑u, u kojem se uopće ne spominje izdavanje EIN‑a, za razliku od njezina članka 30. Isto tako, u članku 31. ne upotrebljavaju se izrazi „izdavatelj” i „izvršitelj”, nego država članica „koja presreće” i „obaviještena” država članica ( 48 ).

110.

Prema mojem mišljenju, ta se odredba odnosi upravo na situacije poput presretanja telekomunikacijskih podataka na mobilnim telefonima u Njemačkoj koje je provela Francuska u okviru francuske kaznene istrage. Dakle, Francuska je trebala obavijestiti njemačka tijela čim je saznala da dio presretenih podataka potječe s mobilnih telefona u Njemačkoj ( 49 ).

111.

Koje je njemačko tijelo Francuska trebala obavijestiti? Direktivom o EIN‑u državama članicama se ne nameće obveza da odrede nacionalno tijelo nadležno za primanje takvih obavijesti, kao što je to slučaj u nekim drugim situacijama ( 50 ). Slijedom toga, država koja presreće ne može znati koje je tijelo nadležno za primanje takve obavijesti u obaviještenoj državi članici.

112.

Stoga Francuska nije imala obvezu obavijestiti nadležni njemački sud, nego je mogla obavijestiti i, primjerice, državnog odvjetnika. Na obaviještenim državama članicama je da prime tu obavijest i proslijede je tijelu nadležnom prema nacionalnom pravu.

113.

Država članica koja u okviru svoje jednostrane kaznene istrage ili postupka presreće telekomunikacije na državnom području druge države članice mora obavijestiti tu drugu državu o presretanju.

114.

Ta se obavijest može dostaviti bilo kojem tijelu koje država članica koja presreće smatra primjerenim, zato što ta država članica ne može znati koje je tijelo nadležno u sličnom domaćem slučaju.

115.

Cilj članka 31. Direktive o EIN‑u je zaštititi kako dotične pojedinačne korisnike telekomunikacija tako i suverenost obaviještene države članice.

116.

Petom skupinom pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti pita dovodi li utvrđenje da je EIN izdan protivno zahtjevima Direktive o EIN‑u do nedopuštenosti tih dokaza u kaznenom postupku u državi članici izdavateljici. Taj se sud oslanja na načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Na potonje se poziva na način da bi se, ako bi se dokazi prikupljeni protivno Direktivi o EIN‑u ipak koristili u državi izdavateljici, time ugrozio koristan učinak te direktive.

117.

Odgovor na tu skupinu pitanja može biti kratak: dopuštenost dokaza u kaznenim postupcima nije uređena pravom Unije.

118.

Iako je Europska unija u skladu s člankom 82. stavkom 2. točkom (a) UFEU‑a ovlaštena uvesti minimalno usklađivanje uzajamnog priznavanja dokaza, to se još nije dogodilo ( 51 ).

119.

Ocjena dokaza dobivenih EIN‑om spominje se samo u drugoj rečenici članka 14. stavka 7. Direktive o EIN‑u: „Ne dovodeći u pitanje nacionalna postupovna pravila, države članice osiguravaju da se u kaznenom postupku u državi izdavateljici, pri procjeni dokaza pribavljenih putem EIN‑a, poštuju prava obrane i pravičnost postupka.” ( 52 ).

120.

Kad se Komisiju na raspravi pitalo utječe li ta odredba na pravila o dopuštenosti dokaza u državama članicama, odgovorila je da bi takav zaključak išao predaleko. Objasnila je da se u toj rečenici samo podsjeća na to da se moraju poštovati prava zaštićena člancima 47. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Mogu se složiti s takvim tumačenjem, kojim se priznaje da politički proces Unije u pogledu dopuštenosti dokaza trenutačno ne napreduje.

121.

Koliko mi je poznato, članak 37. stavak 1. Uredbe EPPO najbliži je reguliranju dopuštenosti dokaza u pravu Unije ( 53 ). „Dokazi koje su tužitelji EPPO‑a ili tuženik predložili sudu ne smiju biti odbačeni kao nedopušteni samo zbog toga što su ti dokazi prikupljeni u drugoj državi članici ili u skladu s pravom druge države članice”.

122.

Međutim, u toj se odredbi samo navodi da se dokazi ne smiju odbaciti jer su prikupljeni u drugoj državi članici ili u skladu s pravom druge države članice; njome se nacionalnom sudu ne nameću dodatne obveze o tome kako mora ocijeniti dopuštenost dokaza.

123.

Isti pristup može se pronaći u sudskoj praksi ESLJP‑a. Taj je sud jasno naveo da je dopuštenost dokaza uređena nacionalnim pravom ( 54 ), dok će u okviru ocjene eventualne povrede članka 6. EKLJP‑a „Sud ispitati cijeli postupak, uzimajući u obzir prava obrane, ali i interese javnosti i žrtava da se pravilno provede progon kaznenog djela i, po potrebi, prava svjedoka” ( 55 ).

124.

Iako literatura kritizira nedostatak takvog pravila, osobito s obzirom na razlike koje postoje između postupovnih zakonodavstava država članica ( 56 ), to ne mijenja činjenicu da dopuštenost dokaza trenutačno nije regulirana na razini Unije.

125.

Ukratko, u trenutačnom stanju razvoja prava Unije pitanje jesu li dopušteni dokazi prikupljeni kršenjem nacionalnog prava ili prava Unije uređeno je pravom država članica.

126.

Posljedice mogućeg nepoštovanja uvjeta za izdavanje EIN‑a u Direktivi o EIN‑u su male i rijetke: članak 6. stavak 3. Direktive o EIN‑u predviđa da ako tijelo izvršitelj smatra da se nije poštovao njezin članak 6. stavak 1., ono se može savjetovati s tijelom izdavateljem o važnosti izvršenja EIN‑a te tijelo izdavatelj nakon tog savjetovanja može odlučiti povući EIN.

127.

Prema tome, pitanje dopuštenosti dokaza zasad je stvar nacionalnog prava. Međutim, u područjima u kojima je mjerodavno pravo Unije, relevantne nacionalne odredbe ne smiju kršiti članke 47. i 48. Povelje ( 57 ).

128.

Postupovna načela ekvivalentnosti i djelotvornosti primjenjuju se na situacije u kojima pravo Unije pojedincima dodjeljuje prava bez pravnog lijeka. Države članice moraju osigurati da se pravo Unije može ostvariti pod istim uvjetima kao usporedivo nacionalno pravo, a primjenjivim postupovnim pravilima ne smije se praktički onemogućiti ostvarenje tih prava ( 58 ).

129.

Međutim, pojedincima se na temelju prava EU‑a ne daje nikakvo pravo u pogledu (ne)dopuštenosti dokaza. Načela ekvivalentnosti i djelotvornosti stoga nisu relevantna.

130.

Naposljetku, čak i ako bi nedopuštenost dokaza kao posljedica povrede Direktive o EIN‑u (nesumnjivo) povećala njezin korisni učinak, to ne znači da je Sud ovlašten stvoriti takvo pravilo.

131.

Pravo Unije u ovoj fazi razvoja ne uređuje dopuštenost dokaza prikupljenih EIN‑om izdanim protivno zahtjevima Direktive o EIN‑u. Dopuštenost dokaza uređena je nacionalnim pravom, kojim se, međutim, moraju poštovati zahtjevi prava na obranu iz članaka 47. i 48. Povelje.

132.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Landgericht Berlin (Zemaljski sud u Berlinu, Njemačka) odgovori na sljedeći način: