Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE

LAILE MEDINE

od 21. rujna 2023.(1)

Spojeni predmeti C-414/22 i C-584/22

DocLX Travel Events GmbH

protiv

Verein für Konsumenteninformation

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija))

i

QM

protiv

Kiwi Tours GmbH

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Putovanja u paket aranžmanima i povezani putni aranžmani – Direktiva (EU) 2015/2302 – Raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu – Izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći – Događaji koji su nastupili nakon raskida ugovora, ali prije izvršenja paket aranžmana – Predvidljivost u trenutku raskida ugovora o putovanju”

I.      Uvod

1.        Dana 11. ožujka 2020. Svjetska zdravstvena organizacija (u daljnjem tekstu: SZO) proglasila je bolest COVID-19 uzrokovanu koronavirusom, „pandemijom” te upozorila da svijet „nikada nije vidio pandemiju izazvanu koronavirusom”(2). „Iznenadnost, razmjer i ozbiljnost”(3) pandemije odražavali su se u uvođenju do tada neviđenih mjera na globalnoj razini, koje su snažno poremetile sva područja društvene i gospodarske aktivnosti. Industrija putovanja bila je jedan od najteže pogođenih sektora.

2.        U tim okolnostima, mnogi su se putnici pozvali na pravo da raskinu svoje ugovore o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid. To su učinili čak i prije službenog proglašenja pandemije i zatvaranja granica, navodeći postojanje „izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” u smislu članka 12. stavka 2. Direktive (EU) 2015/2302(4). Ovi spojeni predmeti, zajedno s predmetom C-299/22, Tez Tour, u kojem danas iznosim mišljenje, otvaraju razna pitanja u pogledu tumačenja te odredbe. Jedno od njih odnosi se na određivanje trenutka relevantnog za nastanak prava na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid. Ovi predmeti pozivaju na to da se, u skladu s Direktivom 2015/2302, pronađe odgovarajuća ravnoteža između visoke razine zaštite potrošača i konkuretnosti poduzeća u sve nesigurnijem i nepredvidljivijem svijetu.

II.    Pravni okvir

A.      Pravo Unije

3.        Uvodna izjava 31. Direktive 2015/2302 glasi:

„(31)      Putnici bi također trebali moći raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu u bilo kojem trenutku prije početka paket aranžmana uz plaćanje primjerene naknade za raskid ugovora koju se može opravdati, uzimajući u obzir očekivanu uštedu troškova i prihod od pružanja usluga putovanja drugom korisniku. Oni bi trebali imati i pravo raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja bilo kakve naknade za raskid ugovora ako izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći znatno utječu na izvršenje paket aranžmana. To može, primjerice, obuhvaćati ratovanje, druge ozbiljne sigurnosne probleme kao što su terorizam, značajni rizici za ljudsko zdravlje poput izbijanja teške bolesti na odredištu putovanja, ili prirodne katastrofe poput poplava i potresa ili vremenski uvjeti zbog kojih nije moguće sigurno putovati na odredište dogovoreno u ugovoru o putovanju u paket aranžmanu.”

4.        Članak 3. Direktive 2015/2302, naslovljen „Definicije”, u točki 12. predviđa:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

(12)      ‚izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći’ znači situacija izvan kontrole stranke koja se poziva na takvu situaciju i čije se posljedice nisu mogle izbjeći čak i da su poduzete sve razumne mjere[.]”

5.        Članak 12. Direktive 2015/2302, naslovljen „Raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu i pravo odustajanja prije početka paket aranžmana”, u stavcima 1. do 3. propisuje:

„1.      Države članice osiguravaju da putnik može raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu u bilo kojem trenutku prije početka paket aranžmana. Ako putnik raskine ugovor o putovanju u paket aranžmanu u skladu s ovim stavkom, putnik može biti dužan organizatoru platiti primjerenu naknadu za raskid ugovora koju se može opravdati. Ugovorom o putovanju u paket aranžmanu mogu se utvrditi razumne standardne naknade za raskid ugovora koje se temelje na trenutku raskida ugovora prije početka paket aranžmana i očekivanim uštedama troškova te prihodu od pružanja usluga putovanja drugom korisniku. U nedostatku standardnih naknada za raskid ugovora, iznos naknade za raskid ugovora odgovara cijeni paket aranžmana umanjenoj za uštede troškova i prihod od pružanja usluga putovanja drugom korisniku. Na zahtjev putnika organizator pruža obrazloženje za iznos naknada za raskid ugovora.

2.      Ne dovodeći u pitanje stavak 1., putnik ima pravo raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu prije početka paket aranžmana bez plaćanja bilo kakve naknade za raskid ugovora u slučaju izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini i koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana ili koje znatno utječu na prijevoz putnika na odredište. U slučaju raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu u skladu s ovim stavkom putnik ima pravo na puni povrat svih plaćanja izvršenih za paket aranžman, ali nema pravo na dodatnu odštetu.

3.      Organizator može raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu i pružiti putniku puni povrat svih plaćanja izvršenih za paket aranžman, ali ne odgovara za dodatnu odštetu ako:

[…]

(b)      organizatora u izvršenju ugovora spriječe izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći te ako on putnika o raskidu ugovora obavijesti bez nepotrebnog odgađanja prije početka paket aranžmana.”

6.        Članak 23. Direktive 2015/2302, naslovljen „Obvezujuća priroda Direktive”, u stavcima 2. i 3. predviđa:

„2.      Putnici se ne mogu odreći prava koja su im dodijeljena nacionalnim mjerama kojima se prenosi ova Direktiva.

3.      Ugovorni aranžmani ili izjave putnika koji predstavljaju izravno ili neizravno odricanje od prava koja se putnicima dodjeljuju na temelju ove Direktive ili predstavljaju ograničavanje tih prava odnosno kojima se nastoji zaobići primjena ove Direktive nisu obvezujući za putnika.”

B.      Nacionalno pravo

1.      Austrijsko pravo

7.        Članak 3. Pauschalreisegesetza (Zakon o putovanjima u paket aranžmanima, BGBl. I, 2017/50) propisuje:

„Sporazumi su nevaljani ako od odredaba ovog saveznog zakona odstupaju na štetu putnika.”

8.        Članak 10. stavak 2. Zakona o putovanjima u paket aranžmanima predviđa:

„Ne dovodeći u pitanje pravo na raskid predviđeno u stavku 1., putnik može raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu prije početka paket aranžmana bez plaćanja bilo kakve naknade za raskid ugovora u slučaju izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini i koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana ili koje znatno utječu na prijevoz putnika na odredište. Raskine li putnik ugovor o putovanju u paket aranžmanu u skladu s ovim stavkom, on ima pravo na puni povrat svih plaćanja izvršenih za paket aranžman, ali nema pravo na dodatnu odštetu.”

2.      Njemačko pravo

9.        Članak 651.h Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik), naslovljen „Raskid ugovora prije početka paket aranžmana”, predviđa:

„1.      Putnik može raskinuti ugovor u bilo kojem trenutku prije početka paket aranžmana. Ako putnik raskine ugovor, organizator više ne može potraživati cijenu koja je dogovorena za paket aranžman. Međutim, organizator može zahtijevati razumnu odštetu.

2.      U ugovoru se, među ostalim upotrebom općih ugovornih odredbi, mogu odrediti razumni standardni iznosi odštete, koji se temelje na sljedećim kriterijima:

1.       vremenskom razmaku između izjave o raskidu ugovora i početka paket aranžmana,

2.       očekivanoj organizatorovoj uštedi troškova i

3.       očekivanim organizatorovim prihodima od pružanja usluga putovanja drugom korisniku.

Ako u ugovoru nisu određeni standardni iznosi odštete, iznos odštete odgovara cijeni paket aranžmana umanjenoj za organizatorovu uštedu troškova i njegov prihod od pružanja usluga putovanja drugom korisniku. Na zahtjev putnika organizator mora pružiti obrazloženje za iznos odštete.

3.      Iznimno od stavka 1. točke 3., organizator nema pravo na odštetu ako su na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini nastupile izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana ili na prijevoz putnika na odredište. Okolnosti su neizbježne i iznimne ako su izvan kontrole stranke koja se na njih poziva te ako se njihove posljedice nisu mogle izbjeći čak i da su poduzete sve razumne mjere.”

III. Sažeti prikaz činjeničnog stanja i glavnog postupka te prethodna pitanja

A.      Predmet C-414/22

10.      Potrošač FM rezervirao je u siječnju 2020. kod tuženika, turoperatora DocLX, maturalno putovanje u Hrvatsku. Putovanje je trebalo trajati od 27. lipnja do 3. srpnja 2020. Uključivalo je prijevoz do odredišta i natrag do polazišta te je bilo planirano kao slavljeničko putovanje s puno mladih sudionika i veselim zabavama.

11.      Ukupna cijena paket aranžmana bila je 787 eura, koju je osoba FM u cijelosti unaprijed platila.

12.      Austrijsko Ministarstvo vanjskih poslova izdalo je 13. ožujka 2020. upozorenje četvrtog stupnja za putovanja u sve zemlje svijeta, strogo savjetujući odgodu putovanja koja nisu nužna ili korištenje mogućnosti raskida ugovora.

13.      Društvo DocLX je 21. travnja 2020. obavijestilo osobu FM o tome da besplatan raskid ugovora o putovanju u tom trenutku nije bio moguć odnosno da bi bio moguć samo zbog vanjskih okolnosti poput upozorenja šestog stupnja za putovanja, a i tada tek sedam dana prije planiranog početka putovanja. Međutim, društvo DocLX ponudilo je raskid ugovora uz smanjenu naknadu za raskid, što je osoba FM prihvatila. Društvo DocLX poslije je vratilo osobi FM predujam koji je platila, zadržavši iznos od 227,68 eura na ime naknade za raskid.

14.      Putovanje u paket aranžmanu u konačnici nije izvedeno.

15.      Potraživanje osobe FM za povrat naknade za raskid ustupljeno je Vereinu für Konsumenteninformation (Udruženje za informiranje potrošača, Austrija; u daljnjem tekstu: Verein), kao austrijskoj udruzi za zaštitu potrošača. Verein je od organizatora zahtijevao plaćanje zadržanog iznosa od 227,68 eura, tvrdeći da je osoba FM u trenutku sklapanja sporazuma o raskidu imala pravo besplatno raskinuti ugovor o putovanju. Naveo je da sporazum o raskidu uz smanjenu naknadu za raskid treba smatrati nevaljanim prema članku 10. stavku 2. (austrijskog) Zakona o putovanjima u paket aranžmanima jer je bio štetan za putnika.

16.      Društvo DocLX protivilo se tom zahtjevu, tvrdeći da se u travnju 2020. još nije moglo predvidjeti hoće li izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći stvarno onemogućiti izvršenje paket aranžmana u lipnju 2020. Stoga je navelo da u trenutku sklapanja sporazuma o iznosu naknade za raskid (odnosno u trenutku davanja izjave o raskidu) nije bilo moguće besplatno raskinuti ugovor.

17.      Dok je prvostupanjski sud odbio Vereinov zahtjev, u bitnome uvaživši argumente društva DocLX, žalbeni sud je ukinuo tu presudu i prihvatio zahtjev, utvrdivši da se u trenutku raskida ugovora maturalno putovanje kakvo je dogovoreno nije moglo izvesti zbog pandemije bolesti COVID-19.

18.      Sud koji je uputio zahtjev ističe da ishod spora u glavnom postupku ovisi o tumačenju članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302. Konkretnije, ovisi o tome je li za postojanje prava na besplatan raskid ugovora o putovanju dovoljno da su izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, promatrano ex post, stvarno nastupile nakon raskida ugovora, a prije početka putovanja (do zadnjeg mogućeg trenutka za raskid ugovora o putovanju) ili je odlučujuće to da su takve okolnosti, promatrano ex ante, bile vjerojatne ili su se mogle očekivati u trenutku raskida.

19.      Sud koji je uputio zahtjev ističe da Direktiva 2015/2302 putnikovo pravo na besplatan raskid ugovora ne uvjetuje nikakvim određenim pragom vjerojatnosti nastupanja „izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” niti predviđa rokove za njegovo ostvarenje. Taj sud smatra da je te okolnosti moguće ocijeniti i ex post i ex ante. Prema ex post ocjeni, putnik uvijek treba imati pravo besplatno raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu ako su te okolnosti stvarno poslije nastupile te bi znatno utjecale na izvršenje ugovora o paket aranžmanu koji je putnik otkazao zbog tih okolnosti ili su onemogućile njegovo izvršenje. U tom slučaju nije važno je li putnik pogrešno ex ante ocijenio situaciju i „prerano” raskinuo ugovor. Nasuprot tomu, u ex ante ocjeni jedini relevantan čimbenik je objektivna situacija u trenutku izjave o raskidu. U tom slučaju, svako eventualno kasnije smanjenje rizika ne dovodi u pitanje pravo na raskid. Međutim, ako putnik u trenutku raskida pogrešno (suviše „oprezno”) procijeni rizik, dužan je platiti naknadu za raskid čak i ako poslije stvarno postane neprihvatljivo ili nemoguće izvršiti paket aranžman.

20.      U tim okolnostima, Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

„1.       Treba li članak 12. stavak 2. [Direktive 2015/2302] tumačiti na način da putnik, neovisno o trenutku svoje izjave o raskidu ugovora, u svakom slučaju ima pravo na besplatan raskid ugovora ako su izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje znatno utječu na paket aranžman, stvarno nastupile na (planiranom) početku putovanja?

2.       Treba li članak 12. stavak 2. [Direktive 2015/2302] tumačiti na način da putnik ima pravo na besplatan raskid ugovora već ako se u trenutku izjave o raskidu ugovora moglo računati s tim da će nastupiti izvanredne okolnosti koje se ne mogu izbjeći?”

21.      Pisana očitovanja podnijeli su tužitelj u glavnom postupku, austrijska i grčka vlada te Europska komisija. Dana 28. ožujka 2023. na temelju članka 54. Poslovnika Suda donesena je odluka da se postupak u ovom predmetu spoji s postupkom u predmetu C-584/22. Stranke glavnog postupka, grčka vlada i Europska komisija iznijele su usmena očitovanja na zajedničkoj raspravi koja je 7. lipnja 2023. održana za predmete C-414/22 i C-584/22 kao i predmet C-299/22, Tez Tour.

B.      Predmet C-584/22

22.      Osoba QM je u siječnju 2020. kod turoperatora Kiwi Tours za sebe i svoju suprugu rezervirala putovanje u Japan za razdoblje od 3. do 12. travnja 2020. Ukupna cijena paket aranžmana iznosila je 6148 eura, od čega je osoba QM platila 1230 eura kao predujam.

23.      Nakon što su japanska tijela javne vlasti uvela niz mjera u vezi s koronavirusom, osoba QM je dopisom od 1. ožujka 2020. raskinula ugovor o putovanju u paket aranžmanu zbog opasnosti koju je koronavirus predstavljao za zdravlje.

24.      Društvo Kiwi Tours potom je zatražilo plaćanje dodatnih 307 eura na ime naknade za raskid, što je osoba QM izvršila.

25.      Japan je 26. ožujka 2020. uveo zabranu ulaska. Osoba QM tada je zatražila povrat plaćenih iznosa, koji je društvo Kiwi Tours odbilo.

26.      Dok je Amtsgericht (Općinski sud, Njemačka) na zahtjev osobe QM naložio društvu Kiwi Tours povrat plaćenih iznosa, Landgericht (Zemaljski sud, Njemačka) je povodom žalbe društva Kiwi Tours odbio taj zahtjev. Landgericht (Zemaljski sud) istaknuo je da se u trenutku raskida ugovora nije moglo smatrati da postoje izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći. Dakle, osoba QM na temelju ex ante ocjene nije imala pravo raskinuti ugovor bez plaćanja naknade za raskid.

27.      Osoba QM uložila je reviziju Bundesgerichtshofu (Savezni sud, Njemačka) protiv presude Landgerichta (Zemaljski sud). Sud koji je uputio zahtjev ističe da je žalbeni sud ispravno smatrao da su uvjeti koji uređuju pravo na raskid ugovora bez naknade ispunjeni kada je moguće i prije početka paketa ocijeniti da postoje izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći. U okviru te procjene ocjenjuje se postoje li izvanredne okolnosti iz kojih proizlazi velika vjerojatnost znatnog utjecaja na putovanje ili na prijevoz na odredište. Prema navodu suda koji je uputio zahtjev, znatan utjecaj postoji kada bi izvršenje paket aranžmana izazvalo znatne i neprihvatljive rizike za putnikove pravno zaštićene interese.

28.      Unatoč tomu, sud koji je uputio zahtjev smatra da je žalbeni sud počinio pogrešku koja se tiče prava u svojoj ocjeni postojanja takvih rizika u predmetnom slučaju. Žalbeni sud je trebao razmotriti pitanje jesu li neuobičajena priroda i broj tih mjera već u tom trenutku bili dovoljni pokazatelji za to da je postojala znatna opasnost od zaraze virusom i da nije bilo sigurno hoće li uvedene mjere biti dovoljne kako bi se spriječila ta opasnost. Stoga se ne može isključiti mogućnost da bi žalbeni sud, da je pravilno razmotrio tu opasnost, zaključio da je, u trenutku raskida ugovora, putovanje u Japan predstavljalo ozbiljne i velike rizike za zdravlje čije se preuzimanje nije moglo razumno očekivati od opreznog putnika.

29.      Međutim, sud koji je uputio zahtjev podsjeća na to da on, u skladu s njemačkim postupovnim pravom, ne može donijeti vlastitu meritornu odluku u tom pogledu te da načelno predmet mora vratiti na odlučivanje žalbenom sudu. S druge strane, on može sam odlučiti o žalbi bez utvrđivanja dodatnih činjenica i odbiti žalbu ako su za ocjenu postojanja prava na besplatan raskid ugovora relevantne i okolnosti koje su nastupile tek nakon raskida. Naime, nesporno je da se putovanje nije moglo izvršiti zbog zabrane ulaska koju je Japan 26. ožujka 2020. uveo zbog širenja koronavirusa.

30.      Sud koji je uputio zahtjev sklon je stajalištu da u obzir treba uzeti i okolnosti koje su nastupile tek nakon raskida. On u tom pogledu navodi, kao prvo, da se članak 12. stavak 2. Direktive 2015/2302 formalno odnosi na drukčiji scenarij raskida nego članak 12. stavak 1. te direktive, koji se primjenjuje kada, suprotno putnikovoj procjeni, u trenutku raskida ne postoje izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana. Članak 12. stavak 2. relevantan je u biti samo za pravne posljedice raskida, koje ne ovise o razlozima zbog kojih je putnik otkazao svoje putovanje, nego samo o stvarnom postojanju okolnosti koje znatno utječu na izvršenje putovanja.

31.      Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev smatra da u prilog tom zaključku ide i svrha naknade za raskid, neovisno o tome treba li je smatrati plaćanjem sličnim odšteti ili zamjenom za cijenu putovanja. Za slučaj da naknadu za raskid treba smatrati plaćanjem sličnim odšteti, sud koji je uputio zahtjev podsjeća na to da prilikom određivanja štete koju treba nadoknaditi u načelu treba uzeti u obzir cjelokupni razvoj štete od trenutka događaja na kojem se temelji potraživanje odštete do konačne odluke o tom potraživanju. To ide u prilog pretpostavci da šteta za organizatora ne postoji ako nakon raskida ugovora postane očigledno postojanje znatnog utjecaja na izvršenje putovanja te je organizator zbog toga obvezan izvršiti puni povrat cijene putovanja čak i ako putnik nije raskinuo ugovor. Za slučaj da naknadu za raskid treba smatrati zamjenom za cijenu putovanja, u smislu plaćanja koje zauzima mjesto cijene paketa koja se izvorno duguje, naknadni razvoj događaja koji dovodi do gubitka prava organizatora na cijenu aranžmana također se ne smije zanemariti. Naime, prema navodu suda koji je uputio zahtjev, pravo na zamjensko plaćanje postoji samo ako bi postojalo i da putnik nije raskinuo ugovor.

32.      Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev ističe da razlozi zaštite potrošača trebaju ići u prilog uzimanju naknadnog razvoja događaja u obzir. Prema njegovu mišljenju, visoka razina zaštite potrošača zahtijeva da putnik čak ni u slučaju ranog raskida ugovora o putovanju ne mora izvršiti plaćanja za putovanje na čije je izvršenje znatno utjecao naknadni razvoj događaja. U suprotnom bi se putnike u neizvjesnim situacijama moglo odvratiti od toga da rano iskoriste svoje pravo na raskid ugovora o putovanju, a rani raskid ugovora otvara mogućnost da dugovana naknada za raskid ugovora bude relativno mala. Sud koji je uputio zahtjev ističe da se time smanjuje ne samo rizik za putnika nego i za organizatora, koji u ranoj fazi stječe saznanja o situaciji i ima više vremena za uštedu troškova ili pružanje usluga putovanja drugom korisniku. Nasuprot tomu, uvjetovanje prava na besplatan raskid ugovora trenutkom raskida potaknulo bi spekulativno ponašanje, posebice kod organizatora. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, organizator bi se tada možda suzdržavao raskinuti ugovor do zadnjeg mogućeg trenutka prije početka putovanja kako bi naveo što je moguće veći broj putnika da raskinu ugovor na način koji bi za njega bio financijski isplativiji.

33.      Sud koji je uputio zahtjev smatra da se ti argumenti ne dovode u pitanje činjenicom da je člankom 12. stavkom 4. Direktive 2015/2302 predviđen rok za povrat cijene putovanja od najviše 14 dana nakon raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu. Konkretnije, taj je sud mišljenja da se na temelju te odredbe ne može zaključiti da iznos naknade za raskid ugovora već u tom trenutku treba biti konačno utvrđen te da su isključena naknadna dodatna potraživanja ili potraživanja povrata.

34.      U tim okolnostima, Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 12. stavak 2. [Direktive 2015/2302] tumačiti na način da su za ocjenu prava na raskid ugovora relevantne samo one izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći i koje su u trenutku raskida ugovora već nastupile ili na način da se moraju uzeti u obzir i izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći i koje su stvarno nastupile nakon raskida ugovora, ali prije predviđenog početka putovanja?”

35.      Pisana očitovanja podnijele su osoba QM, grčka vlada i Europska komisija. Stranke glavnog postupka, grčka vlada i Europska komisija iznijele su usmena očitovanja na zajedničkoj raspravi koja je 7. lipnja 2023. održana za predmete C-414/22 i C-584/22 kao i predmet C-299/22, Tez Tour.

IV.    Ocjena

36.      Sud koji je uputio zahtjev svojim dvama pitanjima u predmetu C-414/22 i svojim jednim pitanjem u predmetu C-584/22 u biti pita treba li članak 12. stavak 2. Direktive 2015/2302 tumačiti na način da se ocjena nastupanja izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći i koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana, a na temelju kojih putnik ima pravo raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid, može dati samo s obzirom na trenutak raskida ugovora ili tu odredbu treba tumačiti u smislu da je također potrebno uzeti u obzir izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći i koje su stvarno nastupile nakon raskida ugovora, ali prije početka putovanja u paket aranžmanu.

37.      Sud koji je uputio zahtjev u predmetu C-414/22 smatra da članak 12. stavak 2. Direktive 2015/2302 može sugerirati to da pravo na besplatan raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu uvijek postoji ako izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći stvarno poslije nastupe, a znatno utječu na izvršenje ugovora o putovanju u paket aranžmanu ili onemogućuju njegovo izvršenje. Međutim, taj sud smatra da se može tvrditi da je relevantna samo objektivna situacija u trenutku izjave o raskidu. Sud koji je uputio zahtjev u predmetu C-584/22 smatra da je za ocjenu postojanja znatnih i neprihvatljivih rizika za zdravlje ili druge pravno zaštićene interese putnika potrebno predviđanje, pri čemu je relevantno razdoblje prije početka putovanja u paket aranžmanu. Međutim, on smatra da za tu ocjenu relevantne mogu biti i okolnosti koje su nastupile nakon raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu, ali prije planiranog putovanja.

38.      Iz zahtjevâ za prethodnu odluku proizlazi da se prije svega postavlja pitanje postoji li autonomno pravo na besplatan raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu koje se temelji isključivo na tome da su na datum putovanja nastupile izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana.

39.      U tom pogledu uvodno valja podsjetiti na to da članak 12. Direktive 2015/2302, kako njegov naslov sugerira, uređuje „[r]askid ugovora o putovanju u paket aranžmanu i pravo odustajanja prije početka paket aranžmana”. Članak 12. stavak 1. te direktive putniku daje pravo da raskine ugovor o putovanju u paket aranžmanu „u bilo kojem trenutku prije početka paket aranžmana”. On u tom slučaju, kako je predviđeno tom odredbom, „može biti dužan organizatoru platiti primjerenu naknadu za raskid ugovora koju se može opravdati”. Članak 12. stavak 2. putniku daje pravo da raskine ugovor o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja bilo kakve naknade za raskid ugovora u slučaju „izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini i koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana ili koje znatno utječu na prijevoz putnika na odredište”.

40.      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, pri tumačenju odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i njezin kontekst, ciljeve propisa kojeg je dio te, ovisno o slučaju, povijest njezina nastanka. Osobito valja uzeti u obzir, među ostalim, uvodne izjave predmetnog akta Unije jer one predstavljaju važne elemente za potrebe tumačenja, koji mogu pojasniti volju donositelja akta(5).

41.      Jedno od mogućih tumačenja teksta članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302 jest da putnik ima pravo na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez naknade, pri čemu znatan utjecaj na izvršenje putovanja u paket aranžmanu postoji na datum putovanja. U toj se odredbi koristi sadašnje glagolsko vrijeme, u smislu da se govori o izvanrednim okolnostima koje se nisu mogle izbjeći „koje su nastupile na odredištu” i „koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana”. Austrijska vlada i Europska komisija su međutim u bitnome istaknule, da se u uvodnoj izjavi 31. direktive koristi buduće glagolsko vrijeme (u engleskoj verziji) kada se navodi da pravo na raskid ugovora bez plaćanja naknade za raskid postoji „where unavoidable and extraordinary circumstances will significantly affect the performance of the package” („ako će izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći znatno utjecati na izvršenje paket aranžmana”) (moje isticanje). To bi značilo da pravo na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez naknade ovisi o budućoj procjeni situacije putnika u trenutku raskida ugovora.

42.      Bez obzira na vrijeme korišteno u članku 12. stavku 2. Direktive 2015/2302 i u uvodnoj izjavi 31. te direktive, mora se istaknuti da se, kako navodim u svojem mišljenju u predmetu C-299/22, koje danas donosim, pravo na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid može ostvariti „prije početka paket aranžmana”. Upotreba prijedloga „prije” upućuje na to da postoji vremenski razmak između odluke o raskidu ugovora o putovanju u paket aranžmanu i početka paket aranžmana. Odluka o raskidu ugovora u skladu s člankom 12. stavkom 2. stoga se donosi unaprijed. Ona počiva na predviđanju ili ex ante procjeni nastupanja „izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” i njihova znatnog utjecaja na izvršenje paket aranžmana ili, ako su te okolnosti već nastupile, predviđanju daljnjeg postojanja znatnog utjecaja na paket aranžman. Austrijska vlada tvrdi da čak i ako se u danoj situaciji već u trenutku raskida ugovora utvrdi da će te okolnosti nastupiti na datum putovanja, svejedno se mora procijeniti mjera u kojoj će te okolnosti točno utjecati na izvršenje paket aranžmana.

43.      Putnikova ex ante procjena u trenutku raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu stoga podrazumijeva ocjenu vjerojatnosti da će „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” znatno utjecati na izvršenje paket aranžmana. Ta ocjena mora voditi računa o činjenici da je pravo na raskid ugovora o putovanju bez plaćanja naknade za raskid iznimno. Putnik u trenutku raskida tog ugovora mora opravdano očekivati da postoji dovoljno visoka vjerojatnost da će „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” znatno utjecati na izvršenje paket aranžmana.

44.      Iz navedenog proizlazi da putnik na temelju članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302 ima pravo i prije početka paket aranžmana raskinuti ugovor bez plaćanja naknade za raskid ako u trenutku raskida razumno predviđa znatan utjecaj na izvršenje paket aranžmana. Budući događaji ne mogu ga lišiti tog prava. Kako ističe Komisija, bilo bi apsurdno ako bi putnik mogao raskinuti ugovor zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći a da potom mora čekati da te okolnosti stvarno nastupe na datum putovanja kako bi bio oslobođen plaćanja naknade za raskid. Nasuprot tomu, ako putnik nema pravo na raskid bez naknade, takvo se pravo ne može retroaktivno steći na temelju budućih događaja nakon raskida ugovora.

45.      Tom tumačenju u prilog ide kontekst članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302. U tom pogledu, iz uvodnih zapažanja(6) proizlazi da taj članak putniku priznaje dva različita prava na raskid. S jedne strane, putnik na temelju članka 12. stavka 1. može „raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu u bilo kojem trenutku prije početka paket aranžmana”. Budući da za ostvarenje tog prava nije potrebno obrazložiti raskid, putnik može biti dužan, također na temelju članka 12. stavka 1., platiti „primjerenu naknadu za raskid ugovora koju se može opravdati”. S druge strane, članak 12. stavak 2. Direktive 2015/2302 predviđa da putnik ima pravo raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja bilo kakve naknade za raskid „prije početka paket aranžmana […] u slučaju izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu […] i koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana”.

46.      Ako bismo prihvatili da je stvarno nastupanje izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći autonoman uvjet za priznavanje prava na besplatan raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu, neovisan o procjeni u trenutku raskida tog ugovora, to bi dovelo do priznavanja svim putnicima novog prava na puni povrat neovisnog o razlozima na temelju kojih su putnici raskinuli ugovor. Naime, ako relevantna nije situacija na datum x (datum raskida ugovora) nego ono što se stvarno dogodilo kasnijeg datuma z (datum putovanja), putnik koji je raskinuo ugovor zbog osobnih razloga u skladu s člankom 12. stavkom 1. Direktive 2015/2302 također treba imati pravo tražiti povrat naknade za raskid koju je već platio ako je putovanje postalo neizvedivo zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći.

47.      Kako grčka vlada u bitnome ističe, priznavanje putniku mogućnosti da u slučaju stvarnog nastupanja izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći raskine ugovor o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid, neovisne o situaciji u trenutku raskida, protivilo bi se punom usklađenju prava i obveza stranaka ugovora o putovanju kako je to predviđeno u članku 4. Direktive 2015/2302.

48.      Naime, rješenje „ex post facto” stvara nedoumice u pogledu trenutka s obzirom na koji treba ocjenjivati prava i obveze stranaka ugovora. Kako je grčka vlada istaknula na raspravi, ugovorni odnos prestaje za obje stranke kada putnik raskine ugovor. Budući da u zakonodavstvu Unije nije izričito predviđeno da događaji koji nastupe nakon raskida ugovora mogu utjecati na ugovorni odnos, za potrebe ocjenjivanja opravdanosti putnikova predviđanja relevantan je trenutak raskida ugovora. Upravo s obzirom na taj trenutak treba ocijeniti pravne posljedice ostvarenja prava na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu. Ako su uvjeti iz članka 12. stavka 2. ispunjeni, pravnu posljedicu ostvarenja prava na raskid ugovora čini obveza organizatora, u skladu s člankom 12. stavkom 4. direktive, da putniku najkasnije u roku od 14 dana nakon što je ugovor raskinut vrati sva plaćanja koja je potonji izvršio.

49.      Brzina kojom se puni povrat mora izvršiti u skladu s člankom 12. stavkom 4. potvrđuje, kako je navela grčka vlada, tumačenje prema kojem je za određivanje prava i obveza stranaka relevantan trenutak raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu. U tom pogledu bih htjela istaknuti da se točan iznos naknade za raskid određuje drukčije nego što se određuje postojanje prava putnika na raskid ugovora bez plaćanja naknade za raskid. Putnik može samo jednom raskinuti ugovor te u tom trenutku raskida mora biti jasno postoji li pravo na puni povrat izvršenih plaćanja.

50.      Osim toga, pravo putnika na raskid ugovora zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći neodvojivo je povezano s nepostojanjem obveze plaćanja naknade za raskid. Stoga nije moguće vremenski razdvojiti bitne elemente prava predviđenog člankom 12. stavkom 2. Direktive 2015/2302 i prihvatiti da putnik može raskinuti ugovor pozivajući se na izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, ali da njegovo pravo na puni povrat izvršenih plaćanja ovisi o budućim događajima.

51.      Ex post ocjena izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći utjecala bi i na tumačenje odgovarajućih prava organizatora. Obveza putnika da plati naknadu za raskid ako zahtjevi iz članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302 nisu ispunjeni odgovara odnosnom pravu organizatora. Kako je društvo Kiwi Tours tvrdilo na raspravi, ako bi pravo putnika na raskid ugovora bez naknade ovisilo o budućim događajima, pravo organizatora na naknadu za raskid ovisilo bi o razvoju situacije u razdoblju od raskida ugovora do planiranog putovanja.

52.      Nadalje, mora se podsjetiti na to da, u skladu s člankom 12. stavkom 3. točkom (b) Direktive 2015/2302, organizator može raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu i pružiti putniku puni povrat svih plaćanja izvršenih za paket aranžman, ali ne odgovara za dodatnu odštetu ako ga „u izvršenju ugovora spriječe izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći te ako on putnika o raskidu ugovora obavijesti […] prije početka paket aranžmana” (moje isticanje). Ako bi događaji koji su nastupili nakon raskida ugovora autonomno utjecali na određivanje prava i obveza stranaka, moralo bi se prihvatiti da organizator može raskinuti ugovor prije početka paket aranžmana, ali da njegova obveza plaćanja dodatne odštete ovisi o tome hoće li se njegovo predviđanje doista potvrditi na datum planiranog putovanja. U tom bi slučaju oslobođenje organizatora od te obveze bilo neizvjesno. Osim toga, to bi se protivilo spomenutom punom usklađenju prava i obveza stranaka ostvarenom u zakonodavstvu Unije, uključujući obvezu organizatora da plati dodatnu odštetu.

53.      Iz toga proizlazi da bi ex post ocjena položaj stranaka ugovora o putovanju u trenutku raskida ugovora učinila neizvjesnim te da bi mogla narušiti sustav određivanja prava i obveza stranaka predviđen člankom 12. Direktive 2015/2302. Nasuprot tomu, shvaćanje ex ante ocjene rizika u trenutku raskida ugovora kao jedinog relevantnog kriterija osigurava pravnu sigurnost u pogledu posljedica raskida. Drugim riječima, budući događaji koji su nastupili prije planiranog putovanja, ali nakon raskida ugovora, ne bi trebali moći poništiti pravni položaj koji je uspostavljen u trenutku raskida ugovora.

54.      Kada je riječ o cilju članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302, ta odredba putniku daje pravo da, pod uvjetima koji su u njoj predviđeni, u bilo kojem trenutku još prije početka paket aranžmana raskine ugovor o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja bilo kakve naknade za raskid ugovora. Kako je objašnjeno, da bi mogao raskinuti ugovor prije početka paket aranžmana, putnik mora u trenutku raskida ugovora predvidjeti utjecaj izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći na izvršenje paket aranžmana. Ako bi se postojanje prava na raskid ugovora moglo naknadno ocjenjivati, s obzirom na ono što se stvarno dogodilo na datum putovanja, tada ne bi bilo moguće uspostaviti pravo na raskid ugovora bez naknade prije početka paket aranžmana. To pravo bilo bi suspendirano do datuma putovanja. Međutim, to bi se protivilo onomu što je propisano u članku 12. stavku 2. direktive.

55.      Smatram da ex post pristupu, prema kojem su za pravo na raskid ugovora relevantni događaji koji su nastupili nakon raskida ugovora, ali prije početka paket aranžmana, ne idu u prilog razmatranja povezana s visokom razinom zaštite potrošača. U tom se pogledu mora podsjetiti na to da se Direktivom 2015/2302, kako je to navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 5., nastoji postići „odgovarajuća ravnoteža između visoke razine zaštite potrošača i konkurentnosti poduzeća”. Ex post pristup nije za putnika povoljniji od pristupa koji podrazumijeva ex ante ocjenu. U tom je kontekstu moguće zamisliti situaciju u kojoj putnik u trenutku raskida ugovora razumno i opravdano procijeni rizike putovanja, ali se situacija poslije popravi u suprotnosti s njegovim prvotnim predviđanjem rizika. Ex post pristup bi za putnika bio povoljniji samo ako bi se budući događaji mogli uzeti u obzir samo kada potvrđuju putnikovu procjenu, a ne kada ju opovrgavaju. Međutim, jasno mi je da ako bi bilo moguće slijediti tumačenje tog pravila samo u mjeri u kojoj ono vodi u smjeru povoljnom za putnika, a da se eventualni nepovoljni ishod tog tumačenja ne bi uzeo u obzir, to bi prema mojem mišljenju bilo suprotno onomu što je zakonodavac namjeravao u članku 12. stavku 2.

56.      Sud koji je uputio zahtjev u predmetu C-584/22 smatra da u prilog uzimanju u obzir okolnosti koje su nastupile nakon raskida ugovora osobito ide svrha naknade za raskid. Prema mišljenju tog suda, to vrijedi neovisno o tome treba li naknadu za raskid smatrati plaćanjem sličnim odšteti ili zamjenom za cijenu paket aranžmana. Sud koji je uputio zahtjev u biti želi reći da bi u slučaju uzimanja budućih događaja u obzir organizator morao putniku pružiti puni povrat čak i ako putnik nije raskinuo ugovor. Iz te perspektive, organizator ne bi trebao imati pravo na naknadu za raskid ako se naknadno ispostavi da „šteta” nije nastala ili da su izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći stvarno nastupile.

57.      U pogledu tog argumenta treba podsjetiti na to da putnik načelno mora platiti naknadu za raskid ako raskine ugovor „u bilo kojem trenutku” prije početka aranžmana u smislu članka 12. stavka 1. Direktive 2015/2302. Izraz „naknada za raskid” neutralan je u usporedbi s izrazom „odšteta” (na njemačkom: „Entschädigung”), koji se koristi u nacionalnim odredbama kojima je prenesena navedena odredba direktive. Prema članku 12. stavku 1. Direktive 2015/2302, u ugovoru o putovanju u paket aranžmanu razumne naknade za raskid mogu se određivati „na trenutku raskida ugovora prije početka paket aranžmana i očekivanim uštedama troškova te prihodu od pružanja usluga putovanja drugom korisniku”. Iz opisa naknade za raskid proizlazi da ona djeluje kao protuteža putnikovu pravu da u bilo kojem trenutku raskine ugovor. Kako Komisija u bitnome ističe, to je još jedan primjer ravnoteže koja se direktivom nastoji postići između prava i obveza stranaka ugovora o putovanju.

58.      Kako sam navela, neovisno o pravnoj prirodi naknade za raskid, prihvaćanje da se takva naknada ne duguje ako se naknadno pokaže da se putovanje nije moglo dogoditi stvara veliku pravnu nesigurnost i potkopava usklađenje prava i obveza stranaka ugovora o putovanju.

59.      Međutim, sud koji je uputio zahtjev u predmetu C-584/22 upozorio je na rizik da bi moglo doći do negativnih posljedica ako se obveza plaćanja naknade za raskid ne bi temeljila na tome je li paket stvarno izvršen. Taj sud smatra da bi takvo tumačenje putnike u neizvjesnim situacijama odvratilo od ranog korištenja pravom na raskid te ih navelo da čekaju daljnje informacije ili da sam organizator raskine ugovor.

60.      U tom pogledu priznajem da putnik prospektivnu odluku u vezi s izvanrednim okolnostima koje se nisu mogle izbjeći nužno donosi iz situacije neizvjesnosti. Međutim, razina neizvjesnosti mora se uzeti u obzir prilikom tumačenja uvjeta za ostvarenje prava na raskid ugovora o putovanju u skladu s člankom 12. stavkom 2. Direktive 2015/2302. To pravo ne zahtijeva, kako austrijska vlada u bitnome tvrdi, da putnik s potpunom sigurnošću zna da će izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći nastupiti i znatno utjecati na izvršenje paket aranžmana. Kako je već istaknuto, u trenutku raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu dovoljno je da putnik opravdano očekuje da postoji dovoljno visoka vjerojatnost da će izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći znatno utjecati na izvršenje paket aranžmana. Nadalje, kao što u biti sugeriram u svojem mišljenju iznesenom danas u predmetu C-299/22, Tez Tour, u obzir treba uzeti visoku razinu neizvjesnosti i iznimno brz razvoj situacije na početku pandemije kako bi se utvrdilo što je prosječni putnik znao i njegova procjena vjerojatnosti nastanka značajnog učinka na izvršenje ugovora.

61.      Iz navedenih razmatranja proizlazi da tekst, kontekst i cilj Direktive 2015/2302 idu u prilog tumačenju članka 12. stavka 2. te direktive prema kojem je za odlučujući vremenski trenutak za utvrđivanje postojanja prava na raskid ugovora bez plaćanja naknade za raskid relevantna ex ante ocjena u trenutku raskida ugovora.

62.      Međutim, članku 12. stavku 2. ne protivi se to da nacionalni sudovi buduće događaje smatraju dokaznim elementima koje je moguće slobodno ocjenjivati u skladu s nacionalnim postupovnim pravom. Kako je grčka vlada u bitnome tvrdila na raspravi, ako se putnik u trenutku raskida pozivao na izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a one su se pokazale i gorima nego što je predviđao te su znatno utjecale na izvršenje paket aranžmana, to je potvrda njegova predviđanja u trenutku raskida. Međutim, ako putnik nije opravdano raskinuo ugovor u trenutku raskida, budući događaji ne mogu mu sami po sebi dati pravo na raskid bez naknade koje on nije imao. Slično tomu, poboljšanje situacije ne može retroaktivno utjecati na putnikovo pravo na puni povrat ako je on u trenutku raskida razumno predvidio vjerojatnost utjecaja izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći na paket aranžman.

63.      Kada je riječ o predmetnim slučajevima, u predmetu C-414/22 nacionalni sud bi morao ocijeniti je li prosječan putnik mogao u trenutku raskida ugovora u travnju 2020. opravdano očekivati da će pandemija znatno utjecati na izvršenje paket aranžmana planiranog kao slavljeničko putovanje za ljeto 2020. Iz informacija sadržanih u zahtjevu za prethodnu odluku, uzimajući u obzir pozivanje nacionalnih tijela da se odgode sva neobvezna putovanja i da se iskoriste mogućnosti raskida ugovora o putovanju, čini se da je bilo opravdano da prosječan putnik u travnju 2020. predvidi da se takvo putovanje (čiji je sam smisao okupljanje velikog broja mladih ljudi radi slavlja) neće izvršiti. Na nacionalnom je sudu da to ocijeni, uzimajući u obzir i parametre koje analiziram u svojem današnjem mišljenju u predmetu C-299/22, Tez Tour.

64.      Usto se mora istaknuti da, ako nacionalni sud zaključi da je putnik imao pravo raskinuti ugovor u skladu s člankom 12. stavkom 2. Direktive 2015/2302, to pravo ne može biti ograničeno nikakvim sporazumom o plaćanju smanjene naknade za raskid koji je putnik sklopio zato što nije poznavao svoja prava. Naime, takav sporazum ograničava putnikova prava te stoga, u skladu s člankom 23. stavkom 3. te direktive, ne obvezuje putnika.

65.      Sud koji je uputio zahtjev s obzirom na predmet C-584/22 navodi da je žalbeni sud trebao ispitati je li u trenutku raskida ugovora (1. ožujka 2020.) put u Japan već predstavljao značajne zdravstvene rizike čije preuzimanje nije bilo razumno za opreznog putnika. Zbog razloga koje sam prethodno analizirala, trenutak raskida ugovora jedini je odlučujući kako bi se to utvrdilo.

66.      S obzirom na navedeno, smatram da članak 12. stavak 2. Direktive 2015/2302 treba tumačiti na način da ocjenu nastanka izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći i koje znatno utječu na izvršenje ugovora, a iz koje proizlazi putnikovo pravo na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid, valja donijeti isključivo u trenutku raskida ugovora. To pravo ne ovisi o tome jesu li takve okolnosti stvarno nastupile nakon raskida ugovora.

V.      Zaključak

67.      S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja su uputili Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) i Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

Članak 12. stavak 2. Direktive (EU) 2015/2302 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o putovanjima u paket aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima, o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/314/EEZ

treba tumačiti na način da ocjenu nastanka izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći i koje znatno utječu na izvršenje ugovora, a iz kojih proizlazi putnikovo pravo na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid, valja donijeti isključivo u trenutku raskida ugovora. To pravo ne ovisi o tome jesu li takve okolnosti stvarno nastupile nakon raskida ugovora.

1      Izvorni jezik: engleski

2      Uvodne izjave glavnog direktora SZO-a na konferenciji za medije o bolesti COVID-19, 11. ožujka 2020.

3      Vidjeti „Smjernice o pravu putnika na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu zbog izvanrednih okolnosti izazvanih bolešću COVID-19”, koje je izdala irska vlada, Ministarstvo poduzetništva, str. 5.

4      Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o putovanjima u paket aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima, o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/314/EEZ (SL 2015., L 326, str. 1.)

5      Presuda od 8. lipnja 2023., VB (Obavještavanje osobe osuđene u odsutnosti) (C-430/22 i C-468/22, EU:C:2023:458, t. 24. i navedena sudska praksa)

6      Vidjeti točku 39.