1.

Cilj je zahtjeva za prethodnu odluku tumačenje Uredbe (EZ) br. 987/2009 ( 2 ) i on se, konkretnije, odnosi na primjenu, po analogiji, članaka 6. i 16. te uredbe na postupak povlačenja potvrde A1.

2.

Zahtjev je podnesen u okviru spora između osobe TE i Zakłada Ubezpieczeń Społecznych Oddział w Toruniu (Ustanova za socijalno osiguranje, podružnica u Toruńu, Poljska; u daljnjem tekstu: ZUS) u pogledu odluke te ustanove o povlačenju potvrde A1 kojom se, na zahtjev tog žalitelja, potvrđuje njegov položaj u svrhu primjene poljskog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti tijekom razdoblja od 22. kolovoza 2016. do 21. kolovoza 2017.

3.

Sud još nije odlučivao o postupku koji se primjenjuje u takvom slučaju povlačenja potvrde A1 na zahtjev ustanove koja ju je izdala. Iznijet ću razloge zbog kojih odredbe Uredbe br. 987/2009 koje se odnose na postojanje dvojbe o valjanosti takve potvrde ili na određivanje primjenjivog zakonodavstva nisu relevantne u takvoj situaciji. Naime, smatram da, kad se ne pokrene postupak dijaloga i mirenja u slučaju povlačenja potvrde A1 po službenoj dužnosti, nadležne ustanove država članica o kojima je riječ trebaju razmijeniti informacije a posteriori, na temelju suradnje koju je organizirao zakonodavac Unije, kako se ne bi utjecalo na prava osoba o kojima je riječ.

4.

Glava II. Uredbe (EZ) br. 883/2004 ( 3 ), naslovljena „Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje”, sadržava članke 11. do 16.

5.

U skladu s člankom 11. te uredbe:

„1.   Na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba, primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s ovom glavom.

[…]

3.   Podložno člancima od 12. do 16.:

[…]”

6.

Člankom 13. navedene uredbe, naslovljenim „Obavljanje djelatnosti u dvije ili više država članica”, u stavku 2. određuje se:

„Na osobu, koja inače obavlja djelatnost kao samozaposlena osoba u dvije ili više država članica primjenjuje se:

7.

Na temelju članka 72. točke (a) Uredbe br. 883/2004, Administrativna komisija za koordinaciju sustava socijalne sigurnosti (u daljnjem tekstu: Administrativna komisija) rješava sva administrativna pitanja ili pitanja tumačenja koja proizlaze iz odredbi te uredbe ili odredbi Uredbe br. 987/2009.

8.

Člankom 76. Uredbe br. 883/2004, naslovljenim „Suradnja”, u stavcima 3., 4. i 6. određuje se:

„3.   U smislu ove Uredbe, tijela i ustanove države članice mogu izravno komunicirati jedni s drugima i s osobama na koje se ona odnosi ili s njihovim predstavnicima.

4.   Ustanove i osobe obuhvaćene ovom Uredbom imaju dužnost uzajamnog informiranja i surađivanja s ciljem osiguranja pravilne primjene ove Uredbe.

Ustanove, u skladu s načelima dobre uprave, odgovaraju na sve upite unutar opravdanog vremenskog razdoblja i s time u vezi osobi na koju se to odnosi pružaju sve potrebne podatke za ostvarivanje prava koja su im zajamčena ovom Uredbom.

[…]

6.   U slučaju poteškoća pri tumačenju ili primjeni ove Uredbe, koje bi moglo ugroziti prava osobe koja je njome obuhvaćena, ustanova nadležne države članice ili države članice boravišta dotične osobe stupa u kontakt s ustanovom ili ustanovama države ili država članica na koje se to odnosi. Ako se rješenje ne može pronaći u opravdanom razdoblju, navedena tijela traže intervenciju Administrativne komisije.”

9.

U uvodnim izjavama 1., 2., 8. i 10. Uredbe br. 987/2009 navodi se:

[…]

[…]

10.

Glava I. poglavlje II. Uredbe br. 987/2009, naslovljeno „Odredbe o suradnji i razmjeni podataka”, obuhvaća članke 2. do 7.

11.

Člankom 2. te uredbe, naslovljenim „Opseg i pravila razmjene podataka među ustanovama”, u stavku 2. određuje se:

„Ustanove bez odlaganja pružaju ili razmjenjuju sve podatke potrebne za utvrđivanje prava i određivanje davanja i obveza osoba na koje se primjenjuje osnovna uredba. Ti se podaci među državama članicama prenose izravno preko samih ustanova ili neizravno preko tijela za vezu.”

12.

U članku 5. Uredbe br. 987/2009, naslovljenom „Pravna valjanost dokumenata i popratnih dokaza izdanih u drugoj državi članici”, navodi se:

„1.   Ustanove drugih država članica prihvaćaju dokumente koje je izdala ustanova države članice, kojima se potvrđuje položaj neke osobe za potrebe primjene osnovne uredbe i provedbene uredbe te popratne dokaze na temelju kojih su ti dokumenti izdani sve dok ih država članica u kojoj su izdani ne ukine ili proglasi nevažećima.

2.   Ako postoji dvojba o valjanosti dokumenta ili točnosti činjenica na kojima se temelje u njemu sadržani podaci, ustanova države članice koja zaprimi dokument zahtijeva potrebna razjašnjenja od ustanove koja ga je izdala, a kad je primjereno, i stavljanje izvan snage tog dokumenta. Ustanova koja je izdala dokument ponovno ispituje razloge za izdavanje dokumenta te ga prema potrebi povlači.

3.   U skladu s odredbama stavka 2., ako postoji dvojba o podacima koje je dostavila dotična osoba, valjanosti dokumenta ili popratnih dokaza ili točnosti činjenica na kojima se temelje u njima sadržani podaci, ustanova mjesta privremenog boravišta ili boravišta, ako je to moguće, pristupa potrebnoj provjeri tih informacija ili dokumenta na zahtjev nadležne ustanove.

4.   Ako dotične ustanove ne postignu dogovor, nadležna tijela mogu sa spornim pitanjem izaći pred Administrativnu komisiju najranije mjesec dana nakon datuma na koji je ustanova koja je primila dokument podnijela svoj zahtjev. Administrativna komisija nastoji pomiriti stavove u roku od šest mjeseci od datuma na koji je pitanje pred nju izneseno.”

13.

Članak 6. Uredbe br. 987/2009, naslovljen „Privremena primjena zakonodavstva i privremeno priznavanje prava na davanja”, glasi kako slijedi:

„1.   Ako provedbena uredba ne predviđa drukčije, u slučaju razlike u stavovima između ustanova ili tijela dviju ili više država članica u odnosu na određivanje mjerodavnog zakonodavstva, na dotičnu se osobu privremeno primjenjuje zakonodavstvo jedne od tih država članica […].

[…]

2.   U slučaju razlike u stavovima između ustanova ili tijela dviju ili više država članica o tome koja bi ustanova trebala pružati davanja u novcu ili naravi, dotična osoba koja bi, da nema spora, mogla ostvariti pravo na ta davanja, na privremenoj osnovi ima pravo na davanja što ih predviđa zakonodavstvo koje primjenjuje ustanova mjesta boravišta ili, ako ta osoba nema boravište na području jedne od dotičnih država članica, na davanja što ih predviđa zakonodavstvo koje primjenjuje ustanova kojoj je zahtjev prvo podnesen.

3.   Ako dotične ustanove ili tijela ne postignu dogovor, nadležna tijela mogu sa spornim pitanjem izaći pred Administrativnu komisiju najranije mjesec dana nakon datuma na koji se pojavila razlika u stavovima iz stavaka 1. ili 2. Administrativna komisija nastoji pomiriti stavove u roku od šest mjeseci od datuma na koji je pitanje pred nju izneseno.

4.   Ako se utvrdi ili da zakonodavstvo države članice u kojoj je osoba bila privremeno osigurana nije primjenjivo zakonodavstvo ili da ustanova koja je privremeno pružala davanja nije nadležna ustanova, ustanova za koju se utvrdi da je nadležna smatra se takvom s retroaktivnim djelovanjem, kao da razlike u stavovima nije bilo, i to najkasnije počevši od datuma početka privremenog osiguranja ili otkad su dotična davanja prvi put pružena na privremenoj osnovi.

5.   Ako je potrebno, ustanova za koju se utvrdi da je nadležna i ustanova koja je privremeno isplaćivala novčana davanja ili je privremeno primala uplate doprinosa, rješava financijski položaj dotične osobe u pogledu doprinosa i privremeno isplaćenih novčanih davanja, ako je primjereno, u skladu s glavom IV. poglavljem III. provedbene uredbe.

Davanja u naravi što ih je određena ustanova pružila na privremenoj osnovi u skladu sa stavkom 2. nadoknađuje nadležna ustanova u skladu s glavom IV. provedbene uredbe.”

14.

U skladu s člankom 7. te uredbe, naslovljenim „Privremeni izračun davanja i doprinosa”:

„1.   Ako provedbena uredba ne predviđa drukčije, ako osoba ima pravo na davanje ili obvezu uplate doprinosa u skladu s osnovnom uredbom, a nadležna ustanova nema sve podatke o situaciji u drugoj državi članici koji su potrebni za konačni izračun iznosa tog davanja ili doprinosa, ta ustanova na zahtjev dotične osobe priznaje to davanje ili izračunava taj doprinos na privremenoj osnovi, ako je to moguće učiniti na temelju podataka koje su toj ustanovi na raspolaganju.

2.   Dotično davanje ili doprinos ponovno se izračunavaju nakon što se dotičnoj ustanovi dostave svi potrebni popratni dokazi ili dokumenti.”

15.

Glava II. navedene uredbe, naslovljena „Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje”, sadržava članke 14. do 21.

16.

Člankom 16. iste uredbe, naslovljenim „Postupak za primjenu članka 13. osnovne uredbe”, određuje se:

„1.   Osoba koja obavlja djelatnost u dvije ili više država članica o tome obavještava ustanovu koju je imenovalo nadležno tijelo države članice boravišta.

2.   Ustanova mjesta boravišta koja je na taj način imenovana bez odlaganja odlučuje koje se zakonodavstvo primjenjuje na dotičnu osobu, uzimajući u obzir članak 13. osnovne uredbe i članak 14. provedbene uredbe. Ta je prva odluka privremene naravi. O svojoj privremenoj odluci ustanova obavještava ustanovu imenovanu u svakoj državi članici u kojoj se djelatnost obavlja.

3.   Privremena odluka o zakonodavstvu koje se primjenjuje predviđena stavkom 2. postaje konačnom u roku od dva mjeseca od trenutka kad su ustanove što su ih imenovala nadležna tijela država članica o njoj obaviještene u skladu sa stavkom 2., osim ako konačna odluka o zakonodavstvu već nije donesena na temelju stavka 4. ili ako barem jedna od dotičnih ustanova ne obavijesti ustanovu imenovanu od strane nadležnog tijela države članice boravišta do kraja tog dvomjesečnog razdoblja da još uvijek ne može prihvatiti odluku ili da o tome ima drukčiji stav.

4.   Kada je zbog dvojbe o odluci o zakonodavstvu koje se primjenjuje potrebno da ustanove ili tijela dviju ili više država članica stupe u kontakt, zakonodavstvo koje se primjenjuje na dotičnu osobu se, na zahtjev jedne ili više ustanova određenih od strane nadležnih tijela dotičnih država članica ili samih nadležnih tijela, određuje sporazumno, uzimajući u obzir članak 13. osnovne uredbe i odgovarajuće odredbe članka 14. provedbene uredbe.

Ako među dotičnim ustanovama ili nadležnim tijelima postoje razlike u stavovima, one će nastojati postići suglasnost u skladu s prethodno utvrđenim uvjetima, pri čemu se primjenjuje članak 6.

[…]”

17.

Člankom 19. Uredbe br. 987/2009, naslovljenim „Pružanje informacija dotičnim osobama i poslodavcima”, u stavku 2. predviđa se:

„Na zahtjev dotične osobe ili poslodavca nadležna ustanova države članice čije se zakonodavstvo primjenjuje na temelju glave II. osnovne uredbe dostavlja potvrdu da se to zakonodavstvo primjenjuje i prema potrebi navodi do kojeg se datuma primjenjuje i pod kojim uvjetima.”

18.

U članku 20. Uredbe br. 987/2009, naslovljenom „Suradnja između ustanova”, navodi se:

„1.   Odgovarajuće ustanove priopćuju nadležnoj ustanovi države članice čije se zakonodavstvo primjenjuje na određenu osobu na temelju glave II. osnovne uredbe informacije koje su potrebne kako bi se utvrdio datum od kojeg se to zakonodavstvo počinje primjenjivati te doprinosi koje su ta osoba i njezin poslodavac/poslodavci dužni uplaćivati prema tom zakonodavstvu.

2.   Nadležna ustanova države članice čije zakonodavstvo se počinje primjenjivati na određenu osobu na temelju glave II. osnovne uredbe čini dostupnim informacije o datumu početka primjene tog zakonodavstva ustanovi koju je imenovalo nadležno tijelo države članice čije se zakonodavstvo posljednje primjenjivalo na tu osobu.”

19.

Osoba TE, poduzetnik upisan u poljski trgovački registar koji obavlja djelatnost kao samozaposlena osoba čiji se dohoci oporezuju u Poljskoj, 11. kolovoza 2016. potpisala je ugovor s društvom sa sjedištem u Varšavi (Poljska) na temelju kojeg je u Francuskoj, u okviru određenog projekta, trebala pružati usluge koje su uobičajeno obuhvaćene obvezama second site managera u razdoblju od 22. kolovoza 2016. do završetka tog projekta.

20.

Na temelju tog ugovora, potvrdu A1 ( 4 ) izdao je ZUS ( 5 ), kojom se potvrđuje da se tijekom razdoblja od 22. kolovoza 2016. do 21. kolovoza 2017. (u daljnjem tekstu: sporno razdoblje) na osobu TE primjenjivalo poljsko zakonodavstvo.

21.

Nakon preispitivanja po službenoj dužnosti, ZUS je utvrdio da je tijekom spornog razdoblja osoba TE obavljala svoju djelatnost samo u jednoj državi članici, odnosno Francuskoj. Stoga je ZUS odlukom od 1. prosinca 2017. (u daljnjem tekstu: sporna odluka) povukao potvrdu A1 ( 6 ) te je smatrao da se na osobu TE nije primjenjivalo poljsko zakonodavstvo u spornom razdoblju. Budući da je smatrao da je relevantna odredba za određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje na osobu TE bio članak 11. Uredbe br. 883/2004, ZUS je tu odluku donio a da prethodno nije proveo postupak iz članka 16. ( 7 ) Uredbe br. 987/2009 radi koordinacije s nadležnom francuskom ustanovom u pogledu određivanja primjenjivog zakonodavstva.

22.

Osoba TE podnijela je tužbu Sądu Okręgowom w Toruniu (Okružni sud u Toruńu, Poljska) protiv sporne odluke. Presudom od 5. lipnja 2019. taj je sud smatrao da, s jedne strane, tijekom spornog razdoblja osoba TE nije radila samo u jednoj državi članici, tako da je bila obuhvaćena člankom 13. stavkom 2. Uredbe br. 883/2004 i da, s druge strane, ZUS nije iscrpio sve mogućnosti postupka suradnje predviđenog člancima 6., 15. ( 8 ) i 16. Uredbe br. 987/2009, iako je taj postupak obvezan u svrhu određivanja primjenjivog zakonodavstva. Stoga je navedeni sud tijekom sudskog postupka od ZUS‑a zatražio da pokrene navedeni postupak koordinacije s nadležnom francuskom ustanovom, što je ZUS odbio učiniti jer je smatrao da to nije opravdano. Kako bi se izbjegla situacija u kojoj osoba TE nije obuhvaćena nijednim sustavom socijalne sigurnosti, Sąd Okręgowy w Toruniu (Okružni sud u Toruńu) presudio je da se tijekom spornog razdoblja na osobu TE primjenjivalo poljsko zakonodavstvo te je, slijedom toga, potvrdio potvrdu A1 o kojoj je riječ u glavnom postupku.

23.

Presudom od 5. veljače 2020. Sąd Apelacyjny w Gdańsku (Žalbeni sud u Gdańsku, Poljska) odbio je žalbu koju je ZUS podnio protiv te presude.

24.

ZUS je protiv te presude podnio žalbu u kasacijskom postupku Sądu Najwyższyjem (Vrhovni sud). Tvrdi da je, s obzirom na to da povlačenje potvrde A1 o kojoj je riječ zahtijeva da se prethodno iscrpe sve mogućnosti postupka koordinacije predviđenog Uredbom br. 987/2009, sporna odluka sadržavala nepravilnost koja se mogla otkloniti samo u okviru postupka pred samim ZUS‑om. Stoga su sudske odluke koje su donijeli Sąd Okręgowy w Toruniu (Okružni sud u Toruńu) i Sąd Apelacyjny w Gdańsku (Žalbeni sud u Gdańsku) pogrešne jer su ti sudovi trebali vratiti predmet ZUS‑u kako bi ta ustanova preispitala tu potvrdu A1 u suradnji s nadležnom francuskom ustanovom umjesto da odlučuje o primjenjivom zakonodavstvu.

25.

U tim je okolnostima Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26.

ZUS, poljska, belgijska, češka i francuska vlada te Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.

27.

Svojim dvama prethodnim pitanjima, koja se prema mojem mišljenju mogu zajedno ispitati, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članke 6. i 16. Uredbe br. 987/2009 tumačiti na način da ustanova, koja je nakon provjera koje je provela na vlastitu inicijativu utvrdila da je pogrešno izdala potvrdu A1, može tu potvrdu povući a da prethodno ne pokrene postupak dijaloga i mirenja s nadležnim ustanovama država članica o kojima je riječ radi određivanja primjenjivog zakonodavstva.

28.

Najprije valja utvrditi da ni Uredba br. 883/2004 ni Uredba br. 987/2009 ne sadržavaju odredbu koja je izravno primjenjiva na okolnosti ovog slučaja u kojima je potvrda A1 povučena.

29.

Člankom 76. stavkom 6. Uredbe br. 883/2004 samo se utvrđuje opći okvir postupka dijaloga i mirenja, pri čemu je predviđeno da prvi dio postupka prethodi drugomu ( 9 ). U Uredbi br. 987/2009 navode se situacije u kojima se provodi taj postupak.

30.

Stoga, kad je riječ o povlačenju potvrde A1, samo se člankom 5. potonje uredbe utvrđuje poseban postupak „[a]ko postoji dvojba o valjanosti dokumenta [kojima se potvrđuje položaj neke osobe] ili točnosti činjenica na kojima se temelje u njemu sadržani podaci” ( 10 ).

31.

Cilj je različitih faza tog postupka, opisanih u tom članku 5. stavcima 2. do 4., s jedne strane, prikupljanje informacija koje su korisne za eventualno potvrđivanje valjanosti potvrde A1, u okviru usklađivanja među nadležnim ustanovama i, s druge strane, rješavanje mogućeg neslaganja među tim ustanovama ( 11 ).

32.

Iz tih odredbi jasno proizlazi da se navedeni postupak provodi na zahtjev „ustanov[e] države članice koja zaprimi dokument” ( 12 ). Prema tome, nijednom se odredbom ne uređuje situacija u kojoj ustanova izdavateljica, nakon što je po službenoj dužnosti provela provjere, uopće ne dvoji o činjenici da potvrdu A1 treba povući ( 13 ).

33.

Stoga se prethodnim pitanjima od Suda traži da odluči može li se, s obzirom na uredbe br. 883/2004 i br. 987/2009, kao i na njihovo tumačenje u sudskoj praksi, potvrda A1 povući samo nakon prethodnog usklađivanja među nadležnim ustanovama država članica o kojima je riječ radi određivanja zakonodavstva koje se primjenjuje na osobu o kojoj je riječ.

34.

Kad je riječ o zakonodavnom okviru kojim su obuhvaćena pitanja suda koji je uputio zahtjev, kao prvo, valja podsjetiti na to da je, s jedne strane, Uredbom br. 987/2009 kodificirana sudska praksa Suda u pogledu dosega i pravnih učinaka potvrde E 101 ( 14 ), kao i postupak koji treba slijediti za rješavanje eventualnih sporova između ustanova i dotičnih država članica koji se odnose na valjanost ili točnost te potvrde ( 15 ).

35.

S druge strane, tom su uredbom tako utvrđena načela koja proizlaze iz te sudske prakse, odnosno:

36.

Stoga je očito, kao drugo, da zakonodavac Unije nije predvidio široko područje primjene tog postupka dijaloga i mirenja, time što ga je ograničio samo na posebne potrebe lojalne suradnje ( 19 ).

37.

Ističem i da se u Komisijinu Praktičnom vodiču o primjenjivom zakonodavstvu u Europskoj uniji (EU), Europskom gospodarskom prostoru (EGP) i Švicarskoj ( 20 ) navode slučajevi preispitivanja položaja zainteresirane osobe na zahtjev ustanove izdavateljice nakon kojeg je, ovisno o slučaju, uslijedilo povlačenje potvrde. Međutim, u njemu se ne navodi nijedna preporuka o provedbi postupka dijaloga i mirenja. Isto vrijedi za Odluku A1 ( 21 ), koja se odnosi samo na situaciju u kojoj ustanova iznosi dvojbe u pogledu valjanosti dokumenta koji je izdala ustanova druge države članice ili postoji razilaženje mišljenja u pogledu određivanja primjenjivog zakonodavstva ( 22 ).

38.

To je utvrđenje, s kojim se slažu stranke koje su podnijele pisana očitovanja, prema mojem mišljenju, logična i obvezna posljedica načela uzajamnog povjerenja ( 23 ). Njime se opravdava priznavanje osnovanosti odluke ustanove izdavateljice da izda potvrdu ( 24 ) bez drugih formalnosti. Stoga to načelo ipak treba jednako primijeniti na odluku o njezinu jednostranom povlačenju, ako ne postoji dvojba o objektivnom ( 25 ) položaju osobe o kojoj je riječ ( 26 ). Drugim riječima, teško je zamislivo, zbog sustava koji je uveden Uredbom br. 987/2009 na temelju načela navedenih u Uredbi br. 883/2004, da je za povlačenje potvrde potrebno odobrenje ustanove druge države članice, odnosno prethodno usklađivanje, a fortiori u takvom slučaju ( 27 ). Usto, ako se utvrdi prijevara, to se povlačenje nalaže ustanovi izdavateljici ( 28 ).

39.

Kao treće, nepostojanje volje zakonodavca Unije da donese posebne odredbe u takvoj situaciji potkrepljuju druga dva utvrđenja. S jedne strane, samo se u slučaju „dvojbe o odluci o zakonodavstvu koje se primjenjuje” ( 29 ) i u posebnom slučaju primjene članka 13. Uredbe br. 883/2004, u članku 16. stavku 4. Uredbe br. 987/2009 predviđa da ustanove ili tijela dviju ili više država članica stupe u kontakt ( 30 ).

40.

S druge strane, člankom 6. te uredbe privremena rješenja zaštite osobe o kojoj je riječ koja se odnose na primjenjiv zakon kao i na pružanje davanja predviđaju se samo u slučaju „[različitih mišljenja]” ili „razlike u stavovima” ( 31 ) između tih ustanova ili tijela. Čini mi se da je to ograničavanje slučajeva usklađivanja prilagođeno zahtjevu brzine ( 32 ) koju nalažu određivanje zakona koji se primjenjuje na položaj dotične osobe i potreba da se ne umnažaju slučajevi obraćanja Administrativnoj komisiji, predviđeni člankom 5. stavkom 4. kao i člankom 6. stavkom 3. navedene uredbe ( 33 ).

41.

Stoga mi se ne čini da činjenica da je za povlačenje potvrde A1 potrebno mišljenje ili odluka druge države članice o određivanju sustava socijalne sigurnosti koji se primjenjuje na radnika o kojem je riječ, iako bi povlačenje nastupilo nepravodobno nakon njezina izdavanja ( 34 ), može proizlaziti iz isključivo teleološkog tumačenja uredbi br. 883/2004 i br. 987/2009, u slučaju da su njihove odredbe ograničene na situacije u kojima se javljaju poteškoće prilikom određivanja primjenjivog zakona.

42.

Kao četvrto, kad je riječ o socijalnom osiguranju, smatram da valja uzeti u obzir načelo prema kojem se potvrdom A1 stvara presumpcija osiguranja dotičnog radnika u sustavu socijalne sigurnosti ( 35 ) koja se temelji na položaju koji se potvrđuje tim dokumentom ( 36 ). Poput Komisije i francuske vlade, naglašavam da na temelju te potvrde ne nastaju prava ( 37 ). Slijedom toga, jedina je posljedica njezina povlačenja oslobođenje nadležnih tijela od obvezujućih učinaka navedene potvrde.

43.

Usto, rizik od plaćanja dvostrukih doprinosa ne postoji u slučaju odluke o povlačenju ustanove izdavateljice ( 38 ).

44.

Slijedom toga, sva ta razmatranja idu u prilog tomu da ne postoji obveza prethodnog usklađivanja ili mirenja među nadležnim ustanovama država članica o kojima je riječ u slučaju povlačenja potvrde A1 po službenoj dužnosti.

45.

Međutim, sklon sam smatrati da bi analiza bila nepotpuna ako se u njoj ne bi uzela u obzir razlika između povlačenja potvrde i njezina izdavanja jer se tom potvrdom nužno nanosi šteta radniku i jer može prouzročiti znatne konkretne posljedice, pa čak i štetne, zbog ponovnog dovođenja u pitanje ocjene pravnog položaja tog radnika ( 39 ).

46.

Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, cilj je potvrde A1 olakšati kretanje radnika ( 40 ) i pridonijeti pravnoj sigurnosti tog radnika i ustanova o kojima je riječ. Sud je osobito ustrajao na tom aspektu u svojoj sudskoj praksi koja se odnosi na obvezujuće učinke te potvrde i, naposljetku, na odluku o suspenziji njezinih učinaka ( 41 ).

47.

Stoga, prema mojem mišljenju, neovisno o okolnostima povlačenja potvrde A1 ( 42 ), kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružio koristan odgovor, treba uzeti u obzir dva izvora poteškoća, odnosno:

48.

Osim toga, poljska je vlada konkretnije usmjerila pozornost Suda na opasnost od nepostojanja socijalnog osiguranja radnika.

49.

U tom kontekstu, prema mojem mišljenju, stoga treba istaknuti da postupak dijaloga i mirenja, predviđen člankom 76. stavkom 6. Uredbe br. 883/2004 ( 46 ), ne čini jedini okvir koji je zakonodavac Unije predvidio kako bi na temelju socijalnog osiguranja zajamčio djelotvorno ostvarivanje slobodnog kretanja radnika ( 47 ).

50.

Naime, u nekoliko drugih odredbi predviđaju se razmjene informacija za potrebe utvrđivanja prava i obveza osoba o kojima je riječ.

51.

Kao prvo, u okviru suradnje predviđene člankom 76. stavkom 4. Uredbe br. 883/2004, člankom 2. stavkom 2., člankom 15., člankom 16. stavcima 2. i 3. i člankom 20. Uredbe br. 987/2009 predviđa se razmjena informacija izravno među ustanovama ili tijelima za vezu, u skladu s ciljevima navedenima u uvodnim izjavama 1. i 2. te uredbe.

52.

Kao drugo, člankom 16. Uredbe br. 883/2004, naslovljenim „Odstupanja od članaka od 11. do 15.”, u njegovu stavku 1. određuje se da „[d]vije ili više država članica, nadležna tijela tih država članica ili službe koje su ta tijela odredila mogu zajedničkim dogovorom predvidjeti izuzetke od članaka od 11. do 15. u interesu određenih osoba ili kategorija osoba” ( 48 ).

53.

Stoga smatram, kao prvo, poput češke, belgijske i francuske vlade, na temelju članka 76. stavka 4. Uredbe br. 883/2004, kao i članaka 2. i 20. Uredbe br. 987/2009, u vezi s člankom 6. te uredbe, da u slučaju povlačenja potvrde A1 na zahtjev ustanove izdavateljice, te odredbe pružaju pravni okvir, kojim se dovoljno štite radnici ( 49 ), za postupak koji uključuje sljedeće faze:

54.

Kao drugo, u toj fazi zaštita radnika može se također provesti primjenom triju sredstava. Najprije, taj radnik ili njegov poslodavac može od ustanove države članice domaćina zatražiti potvrdu A1 ( 53 ).

55.

Nadalje, u slučaju razlike u stavovima između ustanove koja je obaviještena o povlačenju potvrde A1 i one koja je donijela odluku o tom povlačenju, prvonavedena ustanova može privremeno pružiti davanja pod uvjetima predviđenima člankom 6. stavkom 2. Uredbe br. 987/2009 ( 54 ). Kad je riječ o zabrinutosti u pogledu nedjelovanja nadležne ustanove koju je iznijela poljska vlada, napominjem da iz pisanih očitovanja dostavljenih Sudu ne proizlazi da su konkretne poteškoće koje treba prevladati u interesu radnika o kojem je riječ ( 55 ) različite od onih koje je izazvalo povlačenje potvrde A1 na zahtjev ustanove druge države članice ( 56 ).

56.

Suprotno tomu, puko predlaganje, po analogiji s određenim odredbama Uredbe br. 987/2009, razumnih rokova za usklađivanje prije odluke o povlačenju potvrde A1 čini mi se nedostatnim s obzirom na situaciju o kojoj je riječ. Naime, riječ je o uklanjanju učinaka potvrde čija pogrešnost nije dvojbena kad se ne mogu privremeno zadržati ( 57 ). Osim toga, napominjem, s jedne strane, da se prema mišljenju ustanova rješenja u praksi mogu provesti u interesu radnika, kao što su to naglasile češka, belgijska ( 58 ) i francuska vlada. S druge strane, suradnja između država članica može se ostvariti u bilateralnom okviru uz poštovanje pravâ osoba na koje se odnosi Uredba br. 883/2004 ( 59 ).

57.

Usto, neslaganjem ili poteškoćama u tumačenju ili primjeni Uredbe br. 883/2004 opravdava se provođenje postupka dijaloga i mirenja, predviđenog uredbama br. 883/2004 i br. 987/2009 u tim točno određenim slučajevima ( 60 ).

58.

Naposljetku, u nedostatku potvrde, radnik o kojem je riječ ili njegov poslodavac istodobno uvijek imaju mogućnost pokrenuti postupak pred sudom kako bi se odlučilo o osiguranju tog radnika, kao što to pokazuje glavni predmet ( 61 ).

59.

Kao treće, ističem da je opasnost od štetnih posljedica za radnika ograničena u situacijama koje nisu prijevara ( 62 ).

60.

Stoga predlažem Sudu da smatra da, u slučaju nepokretanja postupka dijaloga i mirenja predviđenog uredbama br. 883/2004 i br. 987/2009, kad potvrdu A1 po službenoj dužnosti povlači ustanova koja ju je pogrešno izdala, ta ustanova treba u najkraćem roku obavijestiti ustanovu države članice domaćina, a da pritom nije dužna prethodno se s njom uskladiti.

61.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Sąd Najwyższy (Vrhovni sud, Poljska) odgovori na sljedeći način:

Članke 5., 6. i 16., s jedne strane, kao i članke 2. i 20., s druge strane, Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 465/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012.,

treba tumačiti na način da: