1.

U okviru zahtjeva za prethodnu odluku ponovno se postavlja pitanje o opsegu članka 3. stavka 2. drugog podstavka Uredbe (EU) br. 604/2013 ( 2 ) na temelju kojeg - kada podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije moguće transferirati u državu članicu koja je prvobitno određena kao odgovorna za razmatranje njegova zahtjeva (u daljnjem tekstu: odgovorna država članica) zbog utemeljenih razloga za pretpostavku da u toj državi članici postoje sustavni nedostaci u postupku azila, pri čemu se taj podnositelj zahtjeva izlaže opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 3 ) - država članica koja provodi postupak određivanja odgovorne države članice i dalje razmatra kriterije iz poglavlja III. kako bi utvrdila može li se koju drugu državu članicu odrediti kao odgovornu.

2.

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe X, sirijskog državljanina, i Staatssecretarisa van Veiligheid en Justitie (državni tajnik za sigurnost i pravosuđe, Nizozemska) (u daljnjem tekstu: državni tajnik) povodom odluke potonjeg da ne ispita njezin zahtjev za međunarodnu zaštitu jer je u tu svrhu odgovorna država članica Republika Poljska. Osoba X protivi se provedbi svojeg transfera u tu državu članicu jer je bila izložena skupnom prisilnom udaljenju ili vraćanju s poljskih vanjskih granica, a potom je navodno nezakonito zadržana na graničnom prijelazu te države članice u uvjetima koji štoviše ne ispunjavaju njegove potrebe.

3.

Od Suda se u ovom predmetu traži da dopuni svoju sudsku praksu. Naime, iako je u presudi od 21. prosinca 2011., N. S. i dr. ( 4 ), utvrdio načelo na kojem se temelji članak 3. stavak 2. drugi podstavak Uredbe Dublin III, naknadno je pojasnio njegov opseg u presudama od 16. veljače 2017., C. K. i dr. ( 5 ) i od 19. ožujka 2019., Jawo ( 6 ). Ovaj se predmet razlikuje od te ranije sudske prakse po tome što transfer nije moguć jer je država članica koja je uobičajeno odgovorna na svojim granicama počinila ozbiljne i sustavne povrede temeljnih prava državljana trećih zemalja.

4.

U okviru ove analize najprije ću iznijeti razloge zbog kojih smatram da se ne može na temelju prakse iz točke 2. ovog mišljenja same po sebi smatrati da postoji ozbiljan i dokazan razlog za vjerovanje da će podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu, u slučaju transfera u državu članicu koja je uobičajeno odgovorna, biti izložen stvarnoj opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje tijekom i nakon razmatranja njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

5.

Nadalje, objasnit ću da je u tim okolnostima nadležno tijelo dužno izvršiti odluku o transferu a da prethodno ne provede provjere ili od države članice koja je uobičajeno odgovorna ne zatraži da dostavi dodatne informacije ili pruži pojedinačna jamstva u pogledu uvjeta za prihvat podnositelja zahtjeva i preuzimanje brige o njemu.

6.

Naposljetku ću pojasniti, s obzirom na načela koja je Sud već utvrdio u svojoj sudskoj praksi, sustav dokazivanja i načine suradnje na temelju kojih treba utvrditi opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja prema podnositelju zahtjeva u kontekstu članka 3. stavka 2. drugog podstavaka Uredbe Dublin III.

7.

U uvodnim izjavama 19., 32. i 39. Uredbe Dublin III. navodi se:

[…]

[…]

8.

Člankom 3. te uredbe, naslovljenim „Pristup postupku za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu”, određuje se:

„1.   Države članice razmatraju svaki zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji podnese zahtjev na državnom području bilo koje države članice, uključujući granicu ili područje tranzita. Zahtjev razmatra samo jedna država članica i to ona koja je prema kriterijima iz poglavlja III. navedena kao odgovorna.

2.   Kada na temelju kriterija navedenih u ovoj Uredbi nije moguće odrediti nijednu odgovornu državu članicu, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je prva država članica u kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu.

Kada podnositelja zahtjeva nije moguće transferirati u državu članicu, koja je prvobitno određena kao odgovorna, zbog utemeljenih razloga za pretpostavku da postoje sustavni nedostaci u postupku azila i uvjetima za prihvat podnositelja zahtjeva u toj državi članici, koji izazivaju opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. [Povelje], država članica koja provodi postupak određivanja odgovorne države članice i dalje razmatra kriterije iz poglavlja III. da utvrdi može li se koju drugu državu članicu odrediti kao odgovornu.

Kada transfer u skladu s ovim stavkom nije moguće obaviti ni u jednu državu članicu određenu na temelju kriterija iz poglavlja III. ili u prvu državu članicu u kojoj je zahtjev podnesen, država članica koja provodi postupak određivanja odgovorne države članice postaje odgovorna država članica.

[…]”

9.

Tužitelj, sirijski državljanin rođen 1992., podnio je 9. studenoga 2021. zahtjev za međunarodnu zaštitu u Poljskoj. Otputovao je u Nizozemsku 21. studenoga 2021., gdje je 22. studenoga 2021. podnio novi zahtjev za međunarodnu zaštitu. Kraljevina Nizozemska je 20. siječnja 2022. od Republike Poljske zatražila da ponovno prihvati tužitelja na temelju članka 18. stavka 1. točke (b) Uredbe Dublin III. Republika Poljska ga je 1. veljače 2022. pristala ponovno prihvatiti na temelju članka 18. stavka 1. točke (c) te uredbe. Odlukom od 20. travnja 2022. državni tajnik nije razmatrao zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je podnio tužitelj.

10.

Tužitelj je podnio tužbu protiv te odluke rechtbanku Den Haag, zittingsplaats’s‑Hertogenbosch (Sud u Haagu, stalna služba u 's‑Hertogenboschu, Nizozemska), sudu koji je uputio zahtjev, i od suca privremene pravne zaštite istodobno zatražio da odredi privremene mjere. Taj je sudac 3. lipnja 2022. odobrio tražene mjere i zabranio da se tužitelj transferira u Poljsku dok se ne odluči o tužbi.

11.

Tužitelj tvrdi da su poljska tijela povrijedila njegova temeljna prava i da stoga strahuje da će se to ponovno dogoditi nakon njegova transfera u Poljsku. U tom pogledu navodi da su ga nakon njegova ulaska u Poljsku poljska tijela u tri navrata udaljila s područja Unije u Bjelarus postupkom takozvanog odgurivanja (pushback). Tim se postupkom narušava ljudsko dostojanstvo, što s obzirom na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava čini apsolutnu prepreku za transfer proveden na temelju Uredbe Dublin III ( 7 ). Tužitelj potkrepljuje svoje tvrdnje te se poziva na izvješća nevladinih organizacija (NGO) i sudsku praksu Suda, Europskog suda za ljudska prava te nacionalnih sudova. Tužitelj također kritizira način na koji su poljska tijela s njim postupala na granici gdje, među ostalim, nije imao pomoć tumača kako bi dobio objašnjenja ili informacije. Međutim, dobio je dokument na arapskom jeziku u kojem se objašnjava Uredba Dublin III. Prema savjetu jedne organizacije, prihvatio je da mu se uzmu otisci prstiju. Osim toga, tužitelj se žali na uvjete u kojima je zadržan nakon što je podnio svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu jer nije imao hrane i nije mu odobren liječnički pregled. Naposljetku, tužitelj tvrdi da sudbena vlast u Poljskoj nije neovisna te je zatražio da sud koji je uputio zahtjev Sudu uputi ista prethodna pitanja kao što su ona upućena u predmetu u kojem je doneseno rješenje predsjednika Suda od 20. svibnja 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid ( 8 ).

12.

Suprotno tomu, državni tajnik smatra da se može u potpunosti osloniti na načelo uzajamnog povjerenja u pogledu Republike Poljske, tako da se može pretpostaviti da se tužitelj nakon svojeg transfera u tu državu članicu neće naći u situaciji protivnoj članku 4. Povelje. Pojašnjava da praksa odgurivanja (pushback) nije relevantna za ocjenu zakonitosti odluke o transferu s obzirom na to da tužitelj neće biti izložen toj praksi nakon što se njegov transfer provede. Usto, naglašava da tužitelj nije dokazao da će situacija u kojoj će se naći nakon svojeg transfera u Poljsku dosegnuti osobito visok stupanj ozbiljnosti koji je Sud definirao u presudi Jawo.

13.

Naposljetku, državni tajnik navodi da ne vidi nijedan razlog za primjenu diskrecijske klauzule koja mu se dodjeljuje člankom 17. Uredbe Dublin III pri spontanom razmatranju tužiteljeva zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

14.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je na njemu da odluči o tome u kojoj mjeri povrede temeljnih prava državljana trećih zemalja koje proizlaze iz prakse odgurivanja (pushback) i mjere nezakonitog zadržavanja koje je počinila država članica koja je uobičajeno odgovorna utječu na načelo uzajamnog povjerenja među državama članicama.

15.

U tim je okolnostima rechtbank Den Haag, zittingsplaats ‘s‑Hertogenbosch (Sud u Haagu, stalna služba u 's‑Hertogenboschu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

16.

Pisana očitovanja podnijeli su tužitelj, nizozemska, belgijska, češka, njemačka, talijanska, mađarska, austrijska i poljska vlada te Europska komisija.

17.

Predlažem Sudu da prvo i drugo prethodno pitanje ispita zajedno.

18.

S jedne strane, prvim se pitanjem od Suda traži da pojasni treba li članak 3. stavak 2. drugi podstavak Uredbe Dublin III tumačiti na način da mu se protivi izvršenje odluke o transferu podnositelja zahtjeva kada se utvrdi da je država članica koja je uobičajeno odgovorna u odnosu na njega počinila „ozbiljne i sustavne povrede prava Unije” prije donošenja takve odluke. Iako je to pitanje osobito široko formulirano, iz zahtjeva za prethodnu odluku očito proizlazi da sud koji je uputio zahtjev svoja pitanja usredotočuje na dvije vrste praksi koje, čini se, primjenjuje ta država članica kada državljani trećih zemalja pokušavaju prijeći ili su upravo prešli njezine vanjske granice, odnosno praksu skupnih prisilnih udaljenja ili vraćanja i mjere zadržavanja na graničnim prijelazima.

19.

Stoga najprije ističem da se to pitanje ne odnosi na slučaj u kojem podnositelj zahtjeva tvrdi da postoje iznimne osobne okolnosti, kao što je osobita ranjivost, što je slučaj koji je Sud naveo u točki 95. presude Jawo i koji je ispitao u presudi od 16. veljače 2017., C. K. i dr. ( 9 ).

20.

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev u okviru drugog pitanja traži od Suda da pojasni, u slučaju da smatra da te prakse nisu prepreka za izvršenje odluke o transferu, u kojoj je mjeri nadležno tijelo dužno osigurati da se podnositelj zahtjeva neće izložiti opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja zbog tog transfera.

21.

Na temelju članka 3. stavka 2. drugog podstavka Uredbe Dublin III, podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije moguće transferirati u državu članicu koja je uobičajeno odgovorna ako postoje utemeljeni razlozi za pretpostavku da će biti izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanju u smislu članka 4. Povelje zbog sustavnih nedostataka u postupku azila i uvjetima za prihvat podnositelja zahtjeva u toj državi članici. Tom se odredbom kodificira sudska praksa koju je Sud utvrdio u presudi N. S. i dr.

22.

Sud je u presudi Jawo proširio opseg nadzora koji treba provesti sud pred kojim je pokrenut postupak protiv odluke o transferu jer zajednički europski sustav azila i načelo uzajamnog povjerenja počivaju na osiguranju da „ni u jednom stadiju primjene tog sustava ne postoji ozbiljna opasnost od povreda članka 4. Povelje u bilo kojem obliku” ( 10 ), pri čemu se tim člankom propisuje opći i apsolutni značaj zabrane nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ( 11 ). Stoga se taj nadzor mora odnositi na opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja kojem je podnositelj zahtjeva izložen u trenutku transfera, kao i na opasnost kojoj je kao podnositelj zahtjeva izložen tijekom postupka razmatranja svojeg zahtjeva, zatim nakon završetka tog postupka kao osoba sa statusom izbjeglice ili koja je korisnik supsidijarne zaštite ( 12 ), ili kao državljanin treće zemlje koji čeka udaljavanje u slučaju odbijanja odobrenja međunarodne zaštite ( 13 ).

23.

Sud propisuje nadležnom tijelu obvezu nadzora koji se sastoji od dviju faza.

24.

Prva se faza sastoji od procjene stvarne opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja kojoj je bio izložen podnositelj zahtjeva na temelju objektivnih, vjerodostojnih, preciznih i ažuriranih elemenata. Ti mu elementi moraju omogućiti da ocijeni funkcioniranje sustava međunarodne zaštite u odgovornoj državi članici i, osobito, postoje li nedostatci, bilo sustavni ili opći, bilo oni koji pogađaju određene skupine osoba ( 14 ) prilikom prihvata podnositelja zahtjeva i preuzimanja brige o njima i, po potrebi, dostatnost i primjerenost pojedinačnih jamstava koja ta država članica može ponuditi. Ti elementi mogu, među ostalim, proizlaziti iz međunarodnih sudskih odluka poput presuda Europskog suda za ljudska prava, odluka, izvješća ili drugih dokumenata koje izrađuju tijela Vijeća Europe ili koji potječu iz sustava Ujedinjenih naroda ili pak iz redovitih i dosljednih izvještaja međunarodnih nevladinih organizacija. U tom je pogledu zanimljivo napomenuti da se, prema mišljenju Europskog suda za ljudska prava, smatra da su nadležna tijela „u načelu […] upoznata s općim nedostacima koji su detaljno opisani u pouzdanim izvješćima, među ostalim, [Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice], Vijeća Europe i tijela Europske unije” ( 15 ).

25.

Kad je riječ o kriterijima na temelju kojih nadležno tijelo treba provesti tu ocjenu, Sud je presudio da ti nedostaci, kako bi ulazili u područje primjene članka 4. Povelje, moraju dosegnuti osobito visok stupanj ozbiljnosti, koji ovisi o svim okolnostima predmeta ( 16 ). Prema mišljenju Suda, taj je stupanj dosegnut u situacijama koje obilježava izuzetna materijalna oskudica osobe o kojoj je riječ koja bi joj onemogućila zadovoljavanje najosnovnijih potreba kao što su, posebice, one prehrane, higijene i smještaja te u kojoj bi njezino fizičko ili mentalno zdravlje bilo ugroženo ili bi se našla u ponižavajućem položaju nespojivom s ljudskim dostojanstvom ( 17 ). Navedeni stupanj stoga nije dosegnut čak ni u situacijama velike nesigurnosti ili pogoršanja životnih uvjeta osobe o kojoj je riječ ( 18 ).

26.

Druga faza tog nadzora treba omogućiti nadležnom tijelu da konkretno i precizno ocijeni postoje li ozbiljni i dokazani razlozi za vjerovanje da će dotična osoba biti izložena toj stvarnoj opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja zbog tretmana koji joj se pruža tijekom i nakon razmatranja njezina zahtjeva. Ta ocjena zahtijeva pojedinačnu i prospektivnu procjenu opasnosti kojoj će biti izložena.

27.

U ovom se slučaju tužiteljevi argumenti ne odnose na postojanje iznimnih osobnih okolnosti, nego na postojanje povreda ili nepravilnosti koje je država članica koja je uobičajeno odgovorna počinila u provedbi postupaka prihvata državljana trećih zemalja i podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu na vlastitim granicama. Kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, tužitelj se žali, s jedne strane, da je više puta bio izložen skupnom prisilnom udaljenju ili vraćanju s poljske vanjske granice prije nego što je podnio svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu i, s druge strane, na postupanje prema njemu prilikom ulaska na poljsko državno područje i podnošenja njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu jer je zadržan na graničnom prijelazu. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev naglašava da primjenu tih dviju praksi potvrđuju objektivne, vjerodostojne, precizne i ažurirane informacije.

28.

Ne smatram da su ti argumenti, čak i ako ih potvrđuju takve informacije, dovoljni da se odstupi od provedbe načela uzajamnog povjerenja i tako spriječi izvršenje odluke o transferu koja je donesena na temelju članka 29. Uredbe Dublin III.

29.

Naime, navedeni argumenti, u dijelu u kojem se odnose na prakse povezane s uvjetima prelaska vanjskih granica države članice i podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu na tim granicama, ne pružaju dokaze o predvidljivim uvjetima preuzimanja brige o podnositelju zahtjeva u slučaju transfera u tu državu članicu.

30.

Kad je riječ o praksi skupnih prisilnih udaljenja ili vraćanja državljana trećih zemalja s granice neke države članice, očito je da se takvom praksom ozbiljno ugrožavaju temeljna prava tih državljana. Neovisno o pravnom statusu zainteresirane osobe, načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, koje se navodi u članku 78. stavku 1. UFEU‑a te člancima 18. i 19. Povelje, bitna je sastavnica zabrane mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne. Tim se načelom zabranjuje udaljavanje, protjerivanje ili pak izručenje ne samo u onu zemlju u kojoj bi se neka osoba mogla izložiti opasnosti od proganjanja ili ozbiljne nepravde (izravno prisilno udaljenje ili vraćanje), nego i u zemlju u kojoj bi bila izložena ozbiljnoj opasnosti od naknadnog udaljavanja u navedenu zemlju (neizravno prisilno udaljenje ili vraćanje).

31.

Europski sud za ljudska prava ispituje zakonitost te prakse koja se još naziva i „skupno protjerivanje” ili pak „prisilno vraćanje” u kontekstu članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( 19 ) ili članka 4. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim se priznaju određena prava i slobode osim onih već navedenih u Konvenciji i Prvom dodatnom protokolu uz Konvenciju ( 20 ), kako je izmijenjen Protokolom br. 11, naslovljenim „Zabrana kolektivnog protjerivanja stranaca” ( 21 ). Tu praksu povezuje s protjerivanjem, koje označava svako prisilno udaljavanje državljanina treće zemlje s državnog područja neke države, neovisno o zakonitosti boravka osobe o kojoj je riječ, vremenu koje je provela na tom državnom području, mjestu na kojem je uhićena, njezinu statusu migranta ili tražitelja azila ili njezinu ponašanju prilikom prelaska granice ( 22 ). Državljaninu treće zemlje de facto je uskraćena mogućnost da uđe na državno područje te države. Međutim, taj je ulazak nužan preduvjet za provedbu postupka identifikacije i procjenu posebnih potreba najranjivijih osoba. Stoga pojedini državljani trećih zemalja neće moći podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu.

32.

U tom kontekstu smatram da praksa skupnih prisilnih udaljenja ili vraćanja s granice neke države članice utječe na pravilno funkcioniranje zajedničkog europskog sustava azila u njegovoj vanjskoj dimenziji jer ne jamči pristup međunarodnoj zaštiti.

33.

Ipak, činjenica da država članica koja je uobičajeno odgovorna nailazi na ozbiljne poteškoće u okviru integriranog upravljanja svojim granicama i primjene Uredbe (EZ) br. 562/2006 ( 23 ), koja je dovodi do toga da na granici primjenjuje prakse kojima se mogu povrijediti temeljna prava osoba o kojima je riječ, ne može sama po sebi predstavljati ozbiljan i dokazan razlog za vjerovanje da će podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu, u slučaju transfera u tu državu članicu, biti izložen stvarnoj opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje tijekom i nakon razmatranja njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 24 ). Kao što to državni tajnik naglašava pred sudom koji je uputio zahtjev, praksa skupnih prisilnih udaljenja ili vraćanja nije relevantna za ocjenu zakonitosti odluke o transferu s obzirom na to da tužitelj neće biti izložen toj praksi nakon što se njegov transfer provede.

34.

Prirodu i ozbiljnost opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja kojoj se izlaže podnositelj zahtjeva zbog transfera u državu članicu koja je uobičajeno odgovorna treba ocijeniti s obzirom na precizne podatke o nedostacima ili nepravilnostima s kojima se ta država članica suočava u situacijama koje su objektivno usporedive sa situacijama u kojima se taj podnositelj zahtjeva nalazi nakon provedbe tog transfera kao podnositelj zahtjeva tijekom postupka razmatranja njegova zahtjeva, zatim nakon završetka tog postupka kao osoba sa statusom izbjeglice ili koja je korisnik supsidijarne zaštite, ili kao državljanin treće zemlje koji će biti udaljen u slučaju odbijanja njegova zahtjeva ( 25 ). Na temelju navoda o praksama koje država članica koja je uobičajeno odgovorna primjenjuje prilikom pokušaja prelaska svojih vanjskih granica ili podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu na svojim granicama ne može se pretpostaviti kako će se postupati sa zainteresiranom osobom u nastavku postupka razmatranja njezina zahtjeva i nakon što taj postupak završi. Čak i ako ti navodi svjedoče o postojanju ozbiljnih povreda temeljnih prava državljana trećih zemalja, ne smiju se smatrati podacima koji su relevantni za procjenu opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja koju nadležno tijelo treba provesti na temelju članka 3. stavka 2. Uredbe Dublin III, uz opasnost da spriječi funkcioniranje te uredbe.

35.

Taj se zaključak nameće i kad je riječ o nepravilnostima s kojima se susreće država članica koja je uobičajeno odgovorna u postupanju s državljanima trećih zemalja prilikom prelaska granica i prihvata podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji su zadržani na graničnim prijelazima. Te se nepravilnosti odnose na situacije koje nisu usporedive sa situacijom u kojoj bi se trebao naći podnositelj zahtjeva na kojeg se odnosi odluka u transferu zbog statusa državljanina treće zemlje i primjenjivog pravnog korpusa. Budući da ne postoje podaci koji potvrđuju postojanje sustavnih ili općih nedostataka ili nedostataka koji utječu na određene skupine osoba u okviru provedbe Direktive 2013/33 i, konkretno, u okviru dostupnosti materijalnih uvjeta prihvata, ta razmatranja nisu dovoljna da predstavljaju ozbiljan i dokazan razlog za vjerovanje da će osoba o kojoj je riječ, u slučaju transfera u tu državu članicu, biti izložena stvarnoj opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja tijekom i nakon razmatranja njezina zahtjeva za međunarodnu zaštitu, i da će se nalaziti u situaciji izuzetne materijalne oskudice ( 26 ).

36.

Zaključno, s obzirom na to da ne postoje objektivni, vjerodostojni, precizni i ažurirani elementi koji dokazuju da u državi članici koja je uobičajeno odgovorna postoje sustavni ili opći nedostaci koji utječu na sustav međunarodne zaštite ili nedostaci koji utječu na prihvat objektivno prepoznatljive skupine osoba kojoj pripada podnositelj zahtjeva i postupanje s tom skupinom, ne postoji valjani razlog na temelju kojeg bi nadležno tijelo moglo pretpostaviti da će taj podnositelj zahtjeva tijekom i nakon postupka razmatranja svojeg zahtjeva biti izložen opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja. Suprotno tomu, to je tijelo dužno temeljiti svoju ocjenu na činjenici da će se temeljna prava, uključujući prava koja se temelje na Konvenciji o statusu izbjeglica ( 27 ), kako je dopunjena Protokolom o statusu izbjeglica ( 28 ), i na EKLJP‑u ( 29 ), poštovati u skladu s načelom uzajamnog povjerenja.

37.

U tim okolnostima, nadležnom tijelu stoga nije dopušteno da od države članice koja je uobičajeno odgovorna zahtijeva da dostavi dodatne informacije ili pruži pojedinačna jamstva u pogledu uvjeta za prihvat i životnih uvjeta podnositelja zahtjeva tijekom i nakon razmatranja njegova zahtjeva, osim ako ne povrijedi načelo uzajamnog povjerenja koje treba postojati među državama članicama i na kojem se temelji zajednički europski sustav azila. Usto, takve radnje, s obzirom na to da zahtijevaju dodatno vrijeme, ne omogućuju da se zajamči brzo određivanje odgovorne države članice i brza obrada zahtjevâ, što su pak ciljevi koje zakonodavac Unije nastoji postići u okviru Uredbe Dublin III ( 30 ).

38.

S obzirom na te elemente, smatram da članak 3. stavak 2. drugi podstavak Uredbe Dublin III, u vezi s člankom 4. Povelje, treba tumačiti na način da mu se ne protivi izvršenje odluke o transferu podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je bio izložen skupnom prisilnom udaljenju ili vraćanju s vanjskih granica države članice koja je, u skladu s tom uredbom, uobičajeno odgovorna za razmatranje njegova zahtjeva, kao i mjeri navodno nezakonitog zadržavanja na graničnom prijelazu te države članice, pod uvjetom da nadležno tijelo ne raspolaže elementima koji mogu dokazati da postoje ozbiljni i dokazani razlozi za vjerovanje da će taj podnositelj zahtjeva biti izložen stvarnoj opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja tijekom i nakon razmatranja njegova zahtjeva zbog svojeg transfera u navedenu državu članicu.

39.

Budući da takvi elementi ne postoje, nadležno tijelo dužno je izvršiti odluku o transferu, u skladu s člankom 29. te uredbe a da prethodno ne provede provjere ili ne zatraži od države članice koja je uobičajeno odgovorna da dostavi dodatne informacije ili pruži pojedinačna jamstva u pogledu postupanja sa zainteresiranom osobom tijekom i nakon razmatranja njezina zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

40.

Predlažem Sudu da treće i četvrto prethodno pitanje ispita zajedno.

41.

Svojim trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da, s jedne strane, pojasni sustav dokazivanja koji je primjenjiv u okviru provedbe članka 3. stavka 2. drugog podstavka Uredbe Dublin III. Konkretno, pita koja su dokazna sredstva i standard dokazivanja potrebni u svrhu utvrđivanja opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje koja proizlazi iz transfera u državu članicu koja je uobičajeno odgovorna.

42.

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev pita Sud o postojanju obveze suradnje nadležnog tijela u svrhu utvrđivanja takve opasnosti i, po potrebi, o opsegu te obveze. U tom kontekstu poziva Sud da pojasni u kojoj je mjeri nadležno tijelo dužno provesti provjere u pogledu postojanja opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u državi članici koja je uobičajeno odgovorna ili zahtijevati pojedinačna jamstva u slučaju ozbiljnih i sustavnih povreda temeljnih prava koje počini ta država članica.

43.

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita o utjecaju nepostojanja djelotvorne sudske zaštite u državi članici koja je uobičajeno nadležna na sustav dokazivanja ili načine suradnje utvrđene u okviru provedbe članka 3. stavka 2. drugog podstavka Uredbe Dublin III.

44.

Zakonodavac Unije ne uređuje sustav dokazivanja koji je primjenjiv u okviru provedbe članka 3. stavka 2. Uredbe Dublin III. Ipak smatram da struktura te uredbe i pravila koja je Sud utvrdio u svojoj sudskoj praksi omogućuju da se utvrde načela na kojima se taj sustav treba temeljiti.

45.

Kao prvo, ocjena koju treba provesti na temelju članka 3. stavka 2. drugog podstavka te uredbe zahtijeva da se podnositelju zahtjeva pruži prilika da podnese sve elemente koje posjeduje i koji pridonose utvrđivanju postojanja opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u slučaju transfera u državu članicu koja je uobičajeno odgovorna.

46.

Podnositelj zahtjeva treba imati tu priliku u fazi osobnog intervjua i, eventualno, podnošenja pravnog lijeka protiv odluke o transferu.

47.

Osobni intervju dio je općih načela i jamstava navedenih u poglavlju II. Uredbe Dublin III. Člankom 5. stavkom 1. te uredbe od nadležnog se tijela zahtijeva da održi osobni intervju s podnositeljem zahtjeva kako bi se olakšao postupak određivanja odgovorne države članice i omogućilo da taj podnositelj zahtjeva ispravno razumije informacije koje dobiva u skladu s člankom 4. te uredbe. Taj intervju prije svega treba biti prilika za podnositelja zahtjeva da iznese detaljne izjave i/ili da podnese sve dokaze i dokaze na osnovu indicija iz članka 21. stavka 3. i članka 22. stavka 3. iste uredbe na temelju kojih se može pretpostaviti odgovornost države članice i na temelju kojih je podnesen zahtjev za prihvat ( 31 ). Ti se dokazi i dokazi na osnovu indicija odnose na primjenu kriterija za određivanje odgovorne države članice navedenih u poglavlju III. Uredbe Dublin III, što ne obuhvaća „kriterij isključenja” naveden u članku 3. stavku 2. te uredbe ( 32 ). Međutim, prema mojem mišljenju, ništa se ne protivi tomu da taj osobni intervju također bude prilika za podnositelja zahtjeva da izrazi svoje strahove i da, po potrebi, dostavi elemente kojima može dokazati postojanje opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u slučaju da se predvidi njegov eventualni transfer u drugu državu članicu. Naime, izrazi iz članka 5. stavka 1. prvog podstavka te uredbe dovoljno su široki da se omogući takvo tumačenje koje, usto, pomaže u postizanju cilja koji zakonodavac Unije želi postići kada zahtijeva da se provede osobni intervju, odnosno da se pojačaju prava podnositeljâ zahtjeva i da ih se uključi što je više moguće u postupak određivanja odgovorne države članice ( 33 ). Naposljetku, čini mi se da to tumačenje potvrđuju načela koja je Sud utvrdio u presudama od 19. ožujka 2019., Ibrahim i dr. ( 34 ), i od 16. srpnja 2020., Addis ( 35 ), koje se odnose na ocjenu ozbiljne opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja kojem bi podnositelj zahtjeva bio izložen u slučaju vraćanja u državu članicu u kojoj već uživa međunarodnu zaštitu. U tom pogledu upućujem na točke 55. do 57. ovog mišljenja.

48.

Nakon donošenja odluke o transferu podnositelj zahtjeva može navesti razloge zbog kojih smatra da zbog takvog transfera postoji opasnost da se izloži nečovječnom ili ponižavajućem postupanju u okviru pravnog lijeka koji može podnijeti protiv te odluke na temelju članka 27. stavka 1. Uredbe Dublin III. Ovaj je predmet primjer toga.

49.

Kao drugo, kad je riječ o dokazima koje taj podnositelj zahtjeva mora dostaviti, Komisija je u svojim očitovanjima navela da, s obzirom na presudu Jawo, „podnositelj zahtjeva mora dostaviti objektivne, vjerodostojne, precizne i ažurirane elemente koji upućuju na postojanje sustavnih ili općih nedostataka ili nedostataka koji pogađaju određene skupine osoba i dosežu osobito visok stupanj ozbiljnosti”.

50.

Ne slažem se s tom analizom.

51.

S jedne strane, čini mi se da to tumačenje dovodi do toga da podnositelj zahtjeva mora snositi prekomjeran teret dokazivanja s obzirom na poteškoće s kojima bi se mogao suočiti pri utvrđivanju dokaza i, osobito, s obzirom na sredstva kojima raspolaže.

52.

Slažem se da je podnositelj zahtjeva u načelu dužan podnijeti elemente kojima može dokazati da postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da će u slučaju izvršenja odluke o transferu biti izložen stvarnoj opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja. Međutim, smatram da treba biti oprezan kad je riječ o zahtjevima koji se odnose na prirodu i potreban standard dokazivanja jer ovise o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Stoga se slažem s očitovanjem poljske vlade, prema kojem nepostojanje bilo kakvog dokumenta koji potkrepljuje izjavu podnositelja zahtjeva ne može samo po sebi dovesti u pitanje nedostatak njezine dokazne snage. Naime, neki podnositelji zahtjeva mogu konkretno izraziti svoje strahove pružanjem relevantnih informacija, odnosno dokaza u pisanom obliku o uvjetima njihova prihvata jer su u tom svojstvu boravili na državnom području države članice koja je uobičajeno odgovorna prije nego što su je napustili. Suprotno tomu, drugi podnositelji zahtjeva nisu u mogućnosti podnijeti dokaze kojima bi potkrijepili svoje izjave i, ako ih imaju, dostaviti one najrelevantnije. U tom pogledu, nizozemska vlada u svojim očitovanjima naglašava da podnositelj zahtjeva može dostaviti dostupne informacije o državi članici o kojoj je riječ, kao što su izvješća iz Baze podataka o azilu (Asylum Information Database (AIDA)) ili sporazumi o suradnji sklopljeni između te države članice i Agencije Europske unije za azil (EUAA) ili pak izvješća organizacija za zaštitu ljudskih prava. Iako se u fazi podnošenja pravnog lijeka protiv odluke o transferu neki podnositelji zahtjeva zaista mogu koristiti sredstvima koja imaju na raspolaganju u okviru pravne i jezične pomoći koja ima se pruža, nisam uvjeren u to da su u većini slučajeva nužno upoznati s izvorima korisnih informacija o poštovanju temeljnih prava podnositeljâ zahtjeva u nekoj državi članici i, po potrebi, načinima pristupa tim informacijama.

53.

U tim okolnostima, iako se od podnositelja zahtjeva može zahtijevati da prirodom i opsegom svojih izjava te, po potrebi, dokazima u pisanom obliku ili dokazima na osnovu indicija koje posjeduje u dovoljnoj mjeri dokaže stvarnost svojstvenu svojoj osobnoj situaciji, od njega se, suprotno tomu, ne može očekivati da će dostaviti objektivne, vjerodostojne, precizne i ažurirane podatke kojima može dokazati postojanje nedostataka u državi članici koja je uobičajeno odgovorna i stupanj ozbiljnosti opasnosti kojoj je izložen. Prema mojem mišljenju, takve su radnje odgovornost nadležnog tijela koje jedino može provesti pravnu ocjenu koja se zahtijeva provedbom članka 3. stavka 2. drugog podstavka Uredbe Dublin III.

54.

S druge strane, ne vidim nijedan razlog kojim se može opravdati to da podnositelj zahtjeva snosi teži teret dokazivanja od onog kada mora dokazati da je izložen opasnosti od postupanja protivnih članku 4. Povelje u slučaju vraćanja u državu članicu u kojoj već uživa međunarodnu zaštitu.

55.

Podsjećam na to da je Sud u presudi od 19. ožujka 2019., Ibrahim i dr. ( 36 ), koja je donesena istog dana kada i presuda Jawo, presudio da se članku 33. stavku 2. točki (a) Direktive 2013/32/EU ( 37 ) ne protivi to da država članica iskoristi mogućnost koju daje ta odredba da odbaci zahtjev za međunarodnu zaštitu kao nedopušten iz razloga što je podnositelju zahtjeva već priznata takva zaštita u drugoj državi članici ako predvidljivi uvjeti života koje će podnositelj imati kao korisnik te zaštite u toj drugoj državi članici istoga ne izlažu ozbiljnoj opasnosti da pretrpi nečovječno ili ponižavajuće postupanje u smislu članka 4. Povelje ( 38 ).

56.

Sud je u tom kontekstu utvrdio načela istovjetna onima koja je naveo u presudi Jawo, pri čemu je tu presudu primijenio po analogiji. Stoga je smatrao da, ako tijela države članice raspolažu elementima koje je podnio podnositelj zahtjeva s ciljem dokazivanja postojanja takve opasnosti u državi članici koja mu je već dodijelila međunarodnu zaštitu, ta su tijela dužna na temelju objektivnih, pouzdanih, preciznih i ažuriranih elemenata i s obzirom na standard zaštite temeljnih prava zajamčen pravom Unije ocijeniti postoje li doista nedostaci, bilo sustavni ili opći, bilo oni koji pogađaju određene skupine osoba ( 39 ). Kad je riječ o stupnju ozbiljnosti, logički je istovjetan stupnju definiranom u presudi Jawo i podrazumijeva da je osoba o kojoj je riječ izložena opasnosti da se nađe u situaciji izuzetne materijalne oskudice ( 40 ).

57.

U presudi od 16. srpnja 2020., Addis ( 41 ), Sud je zaključio da se ocjena opasnosti od postupanja protivnih članku 4. Povelje mora provesti nakon što je podnositelju zahtjeva pružena mogućnost da iznese sve elemente, osobito one osobne, koji bi mogli potvrditi postojanje te opasnosti ( 42 ). Sud je stoga presudio da osobni razgovor treba omogućiti tijelu odlučivanja da ocijeni ne samo konkretnu situaciju podnositelja zahtjeva kao i njegov stupanj ranjivosti, nego i da se uvjeri da je podnositelj zahtjeva imao mogućnost podnijeti „sve elemente koji bi mogli pokazati da bi ga transfer u državu članicu koja mu je već odobrila međunarodnu zaštitu izložio opasnosti protivnoj tom članku 4. [Povelje]” ( 43 ).

58.

Valja utvrditi da Sud ovdje nije postavio nikakav zahtjev, poput zakonodavca Unije, u pogledu prirode i snage dokaza koje je podnositelj zahtjeva dužan podnijeti u potporu svojim tvrdnjama. Stoga, prema mojem mišljenju, ne postoji nijedan razlog za odstupanje od tih načela u okviru provedbe članka 3. stavka 2. drugog podstavka Uredbe Dublin III jer nije potrebno razlikovati situaciju podnositelja zahtjeva koji se izlaže opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ovisno o tome vraća li se u državu članicu u kojoj već uživa međunarodnu zaštitu ili u odgovornu državu članicu.

59.

Iz toga zaključujem da je na podnositelju zahtjeva da iznese detaljne izjave i, po potrebi, podnese sve elemente koje posjeduje, a kojima može dokazati da postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da će zbog svojeg transfera u državu članicu koja je uobičajeno odgovorna biti izložen stvarnoj opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja.

60.

U drugom dijelu svojeg trećeg pitanja sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da pojasni u kojoj je mjeri nadležno tijelo dužno surađivati s podnositeljem zahtjeva u svrhu utvrđivanja opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u slučaju transfera u državu članicu koja je uobičajeno odgovorna. Takva bi obveza, u dijelu u kojem bi od tog tijela zahtijevala da temeljito razmotri i procijeni postojanje stvarne opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, omogućila da se ublaže poteškoće kojima se podnositelj zahtjeva izlaže u pogledu dokazivanja takve opasnosti, pri čemu, štoviše, taj podnositelj zahtjeva nema ista postupovna jamstva kao što su ona predviđena Direktivom 2011/95 i Direktivom 2013/32.

61.

Uredbom Dublin III ne utvrđuje se nikakva obveza suradnje između podnositelja zahtjeva i tijela koje je nadležno u okviru provedbe članka 3. stavka 2. drugog podstavka te uredbe.

62.

S jedne strane, Uredba Dublin III temelji se, prije svega, na načelima uzajamnog povjerenja i upravne suradnje među državama članicama. Ako tijekom osobnog razgovora nadležno tijelo sasluša podnositelja zahtjeva, postupak određivanja odgovorne države članice temelji se, među ostalim, u skladu s poglavljem VII. te uredbe, na zajedničkoj uporabi informacija, razmjeni podataka i upravnim dogovorima između nadležnih tijela država članica. Tako je cilj Uredbe br. 1560/2003, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 1., jasno definirati dogovore u svrhu učinkovite primjene Uredbe Dublin III „kako bi se olakšala suradnja između tijela država članica nadležnih za provođenje te Uredbe, kako u pogledu prijenosa i obrade zahtjeva za preuzimanjem i ponovnim preuzimanjem odgovornosti tako i u pogledu zahtjeva za dostavu informacija i provođenjem transfera”.

63.

S druge strane, člankom 3. stavkom 2. Uredbe Dublin III kodificirala su se načela koja je Sud utvrdio u presudi N. S. i dr. a da zakonodavac Unije nije uključio posebne odredbe u pogledu postojanja eventualne obveze suradnje između podnositelja zahtjeva i nadležnog tijela.

64.

Budući da se u tom tekstu u tom pogledu ništa ne navodi, poljska vlada u svojim očitovanjima predlaže da se po analogiji primijene odredbe predviđene u članku 4. Direktive 2011/95, pri čemu sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu smatra da bi obveza suradnje, koja bi se tako uvela u svrhu utvrđivanja opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u slučaju transfera u državu članicu koja je uobičajeno odgovorna, po svojoj prirodi i opsegu bila usporediva s obvezom utvrđenom u okviru Direktive 2011/95.

65.

Analogna primjena zahtijeva, u nedostatku istovjetnosti, barem sličnost između situacije na koju se odnose pravna praznina i situacije koju je uredio zakonodavac Unije. Međutim, iako se Uredba Dublin III po svojem cilju i svrsi razlikuje od Direktive 2011/95 i Direktive 2013/32 ( 44 ), situacija iz članka 3. stavka 2. drugog podstavka te uredbe, koja se odnosi na utvrđivanje opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u slučaju transfera podnositelja zahtjeva u državu članicu koja je uobičajeno odgovorna, i situacija iz članka 4. Direktive 2011/95, koja se odnosi na utvrđivanje stvarne opasnosti od ozbiljne nepravde u slučaju vraćanja podnositelja zahtjeva u njegovu zemlju podrijetla, slične su po svrsi svake od tih odredbi. Točno je da procjena opasnosti koja se provodi u okviru postupka određivanja odgovorne države članice ima ograničeniji opseg. Međutim, ima istu svrhu kao i procjena koja se provodi tijekom razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odnosno jamči poštovanje temeljnih prava podnositelja zahtjeva i uključuje iste sudionike.

66.

Međutim, ne smatram da je potrebno provesti primjenu po analogiji. Naime, Sud je u presudama N. S. i dr., od 16. veljače 2017., C. K. i dr. ( 45 ) i Jawo između redaka utvrdio obvezu suradnje između podnositelja zahtjeva i nadležnog tijela u okviru provedbe članka 3. stavka 2. drugog podstavka Uredbe Dublin III, čija su pravila za provedbu slična onima utvrđenima u članku 4. Direktive 2011/95.

67.

U oba slučaja izjave podnositelja zahtjeva tijekom njegova osobnog intervjua i, po potrebi, dokazi u pisanom obliku ili dokazi na osnovu indicija koje podnosi čine samo polaznu točku u postupku procjene činjenica i okolnosti koji provode nadležna tijela ( 46 ). Kao što se to zahtijeva odredbama predviđenima u članku 4. stavcima 3. i 5. Direktive 2011/95 ( 47 ), Sud zahtijeva da nadležno tijelo procijeni stvarnu opasnost od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja kojima je izložen podnositelj zahtjeva ne samo s obzirom na objektivne, vjerodostojne, precizne i ažurirane podatke o funkcioniranju sustava međunarodne zaštite u državi članici koja je uobičajeno odgovorna, nego i s obzirom na posebnu situaciju podnositelja zahtjeva, pri čemu je to tijelo stoga dužno provesti pojedinačnu procjenu ( 48 ).

68.

Priznajem da se opseg te suradnje između podnositelja zahtjeva i nadležnog tijela u okviru provedbe članka 3. stavka 2. drugog podstavka Uredbe Dublin III razlikuje od suradnje utvrđene u okviru članka 4. Direktive 2011/95 u jednom slučaju, a to je kada ta ocjena otkrije postojanje ozbiljnih i dokazanih razloga za vjerovanje da će podnositelj zahtjeva biti izložen opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja zbog svojeg transfera u odgovornu državu članicu. Naime, u tom slučaju načela uzajamnog povjerenja i upravne suradnje na kojima se temelji Uredba Dublin III zahtijevaju, prema mojem mišljenju, da nadležno tijelo u svakom slučaju zasebno od države članice koja je uobičajeno odgovorna zatraži da dostavi dodatne informacije ili pruži primjerena i pojedinačna jamstva u pogledu uvjeta za prihvat podnositelja zahtjeva ili preuzimanje brige o njemu i to kako bi se izvršila odluka o transferu uz poštovanje članka 4. Povelje. U slučaju da se ta jamstva pokažu nedovoljnima, taj članak zapravo podrazumijeva obvezu neizvršenja te odluke, dok se člankom 3. stavkom 2. Uredbe Dublin III od nadležnog tijela zahtijeva da i dalje razmatra kriterije iz poglavlja III. te uredbe kako bi utvrdilo može li se koju drugu državu članicu odrediti kao odgovornu (drugi podstavak) ili da tijelo sâmo razmotri zahtjev za međunarodnu zaštitu (treći podstavak).

69.

Naposljetku, svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita u kojoj mjeri neučinkovitost ili nedostatnost pravnih lijekova koji dovode do nepostojanja djelotvorne sudske zaštite u odgovornoj državi članici utječe na sustav dokazivanja ili načine suradnje primjenjive u okviru provedbe članka 3. stavka 2. drugog podstavka Uredbe Dublin III.

70.

Smatram, kao i nizozemska vlada, da eventualno postojanje nedostataka u državi članici koja je uobičajeno odgovorna ne utječe, kao takvo, na taj sustav dokazivanja ili na te načine suradnje između podnositelja zahtjeva i nadležnog tijela. Promatran zasebno, taj element ne čini povredu članka 4. Povelje. U kombinaciji s nedostacima sustava međunarodne zaštite ipak utječe na opseg procjene opasnosti koju treba provesti nadležno tijelo i, po potrebi, na dodatne informacije ili pojedinačna jamstva koje bi to tijelo moglo zahtijevati.

71.

S obzirom na sva ta razmatranja, smatram da je na nadležnom tijelu da ocijeni, u suradnji s podnositeljem zahtjeva, postoje li ozbiljni i dokazani razlozi za vjerovanje da će taj podnositelj zahtjeva zbog svojeg transfera u državu članicu koja je uobičajeno odgovorna biti izložen stvarnoj opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja. Iako je podnositelj zahtjeva dužan iznijeti detaljne izjave i, po potrebi, podnijeti sve elemente koje posjeduje, a kojima može dokazati da takva opasnost postoji, nadležno tijelo je pak dužno ocijeniti te elemente i procijeniti opasnost ne samo s obzirom na objektivne, vjerodostojne, precizne i ažurirane podatke o funkcioniranju sustava međunarodne zaštite u toj državi članici, nego i s obzirom na posebnu situaciju podnositelja zahtjeva, pri čemu od te države članice zahtijeva, po potrebi, primjerena i pojedinačna jamstva u pogledu uvjeta za prihvat tog podnositelja zahtjeva ili preuzimanje brige o njemu.

72.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio rechtbank Den Haag, zittingsplaats’s‑Hertogenbosch (Sud u Haagu, stalna služba u 's‑Hertogenboschu, Nizozemska) odgovori na sljedeći način:

Članak 3. stavak 2. drugi podstavak Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, u vezi s člankom 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

treba tumačiti na način da mu se: