1.

Ovaj predmet Sudu daje priliku da dopuni svoju sudsku praksu o odnosu između zahtjeva djelotvorne sudske zaštite potrošačâ na temelju Direktive 93/13/EEZ ( 2 ) i postupovne autonomije država članica na temelju koje je na tim državama članicama da definiraju uvjete pod kojima se utvrđuje nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru te nastaju konkretni pravni učinci tog utvrđenja.

2.

Uvjet o kojem je riječ je pravni interes čije se postojanje zahtijeva na temelju tužbe kojom se nastoji utvrditi nemogućnost izvršenja nepoštenih ugovornih odredbi.

3.

U skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

4.

Člankom 7. stavkom 1. te direktive određuje se:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

5.

U članku 189. ustawa – Kodeks postępowania cywilnego (Zakon o Zakoniku o građanskom postupku) od 17. studenoga 1964. (Dz. U. iz 1964., br. 4), kako je izmijenjen (u daljnjem tekstu: Zakonik o građanskom postupku), predviđa se:

„Tužitelj može tražiti od suda da utvrdi postojanje ili nepostojanje pravnog odnosa ili prava pod uvjetom da ima pravni interes.”

6.

U skladu s člankom 316. stavkom 1. tog zakonika:

„Nakon zatvaranja rasprave sud donosi presudu na temelju činjeničnog stanja koje je postojalo u trenutku zatvaranja rasprave; osobito, dodjelu tražbine ne sprječava činjenica da je ona postala plativa tijekom postupka.”

7.

Provident Polska S. A. ili IPF Polska sp. z o.o., društvo čiji je pravni slijednik društvo Provident Polska, sklopio je ugovore o potrošačkim kreditima s osobama ZL, KU i KM. Potonje osobe zasebno su Sądu Rejonowy dla Warszawy-Śródmieścia w Warszawie (Općinski sud u Varšavi – općina Varšava-Śródmieścia, Poljska), koji je sud koji je uputio zahtjev, podnijele zahtjeve u vezi s ugovorima koje su sklopile s društvom Provident Polska 15. travnja, 17. svibnja i 14. rujna 2021.

8.

U posljednjoj fazi svojih pismena pred sudom koji je uputio zahtjev svaka osoba u biti traži da se utvrdi da su odredbe ugovora sklopljenog s društvom Provident Polska o nekamatnim troškovima kredita neprimjenjive jer su nepoštene zbog osobito previsokih i nerazumnih naknada i provizija. Te naknade i provizije neproporcionalne su u odnosu na pozajmljeni iznos i zapravo čine glavni izvor prihoda zajmodavca ( 3 ).

9.

Društvo Provident Polska u svojem odgovoru na tužbu zahtijeva da se odbiju tužbe koje su podnijeli zajmoprimci i protiv svakoga od njih podnosi protutužbu čiji je cilj da im se naloži plaćanje iznosa koji odgovaraju jednom dijelu nepodmirenih naknada i provizija koje mu duguju na temelju ugovora o zajmu. Tužitelji iz glavnog postupka zahtijevaju i da se ta protutužba odbije.

10.

Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da se odredbe kojima se utvrđuju naknade ili provizije koje se duguju prodavatelju robe ili pružatelju usluga mogu smatrati nepoštenima samo zato što su te naknade ili provizije očito pretjerane u odnosu na činidbu prodavatelja robe ili pružatelja usluga.

11.

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita o usklađenosti članka 189. i članka 316. stavka 1. Zakonika o građanskom postupku, kako ih tumači Sąd Najwyższy (Vrhovni sud, Poljska), s člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13 i načelom djelotvornosti.

12.

U skladu s člankom 189. Zakonika o građanskom postupku, tužitelj može tražiti od suda da utvrdi postojanje ili nepostojanje pravnog odnosa ili prava, pod uvjetom da ima pravni interes. Budući da potonji pojam nije pravno definiran, Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) ga je prema odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku tumačio kao materijalni uvjet tužbe za utvrđenje, pri čemu uspjeh te tužbe ovisi o tužiteljevu dokazivanju pravnog interesa koji treba postojati na dan zatvaranja rasprave u skladu s člankom 316. stavkom 1. Zakonika o građanskom postupku.

13.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, pravni interes treba shvatiti kao objektivnu potrebu da se zaštiti pravna sfera tužitelja čija su prava bila ili bi mogla biti povrijeđena ili čije postojanje ili sadržaj nisu sigurni. Ocjena takvog interesa uključivala bi da sud pred kojim je pokrenut postupak provede procjenu utjecaja presude kojom se utvrđuje pravo na pravnu situaciju tog tužitelja, odnosno mogućnosti da se postojeći spor definitivno okonča ili se spriječi da takav spor nastane u budućnosti. Suprotno tomu, pravni interes ne postoji kada tužiteljeva prava nisu povrijeđena niti ugrožena ili kada ih se može bolje zaštititi podnošenjem tužbe šireg dosega, kao što je kondemnatorna tužba.

14.

Ta druga pretpostavka odgovara situaciji tužiteljâ iz glavnih postupaka. Sud koji je uputio zahtjev naglašava da je svaki od tužitelja već vratio dio iznosa koji se duguju na temelju spornih provizija i naknada, pri čemu zajmodavac potražuje drugi dio iznosa u okviru protutužbe podnesene u svakom od tih postupaka. Navodi da u takvoj situaciji tužitelji mogu zatražiti povrat tih već plaćenih provizija i naknada podnošenjem tužbe koja je opsežnija od tužbe za utvrđenje, odnosno tužbe za povrat neosnovanog plaćanja, što mora dovesti do odbijanja navedene tužbe zbog nepostojanja pravnog interesa, neovisno o utvrđenju nepoštenosti spornih ugovornih odredbi.

15.

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev ističe da je ocjena postojanja pravnog interesa potrošačâ u vrlo sličnim predmetima dovela do različitih rezultata, što može dovesti u pitanje ostvarivanje ciljeva Direktive 93/13, odnosno da, čak i u situaciji u kojoj je nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog s prodavateljem robe ili pružateljem usluga očita, potrošač može oklijevati u podnošenju tužbe za utvrđenje ništavosti ili nemogućnosti izvršenja ugovornih odredbi o kojima je riječ zbog straha da će sud smatrati da nema pravni interes i samo zbog toga odbiti tužbu te mu naložiti snošenje troškova.

16.

Kao treće i posljednje, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje protivi li se „važnim razlozima”, osobito načelu proporcionalnosti ili načelu pravne sigurnosti, poništenje ugovora sklopljenih s osobama ZL i KU zbog nepoštenosti odredbe koja se odnosi na načine plaćanja koje sadržavaju.

17.

U tim je okolnostima Sąd Rejonowy dla Warszawy-Śródmieścia w Warszawie (Općinski sud u Varšavi – općina Varšava-Śródmieścia) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

18.

Poljska vlada i Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. Ta je vlada 7. ožujka 2023. dostavila pisani odgovor na pitanja Suda. Tuženik iz glavnog postupka, poljska vlada i Komisija podnijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 30. ožujka 2023.

19.

U skladu sa zahtjevom Suda, ovo će se mišljenje odnositi samo na drugo prethodno pitanje kojim sud koji je uputio zahtjev u biti pita protivi li se članku 7. stavku 1. Direktive 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti, nacionalni propis, kako ga tumači sudska praksa, kojim se zahtijeva da potrošač dokaže pravni interes kako bi se prihvatila njegova tužba za utvrđenje nemogućnosti izvršenja nepoštenih ugovornih odredbi, pri čemu takav pravni interes ne postoji kada zainteresirana osoba raspolaže nekim drugim pravnim lijekom koji pruža veću zaštitu njegovih prava, među ostalim, kondemnatornom tužbom.

20.

Čini mi se da je potrebno pojasniti opseg tog pitanja, pri čemu treba podsjetiti na to da je dužnost Suda da u okviru postupka suradnje s nacionalnim sudovima predviđenog člankom 267. UFEU‑a nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi ( 4 ).

21.

Kao što je navedeno, glavni postupak vodi se između potrošača, koji su prvotno podnijeli tužbu kako bi se utvrdila nemogućnost izvršenja određenih nepoštenih ugovornih odredbi koje se odnose na naknade i provizije, i zajmodavca ( 5 ) koji je zatražio da se ta tužba odbije i podnio protutužbe čiji je cilj da se tužiteljima naloži da mu plate iznose koji odgovaraju jednom dijelu tih nepodmirenih naknada i provizija koje mu duguju na temelju ugovora o zajmu. Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je sud koji je uputio zahtjev u tim okolnostima suočen s dvostrukom postupovnom situacijom.

22.

Što se tiče iznosa koje su potrošači već platili na temelju naknada i provizija predviđenih ugovorom o zajmu, sud koji je uputio zahtjev navodi da tužitelji imaju na raspolaganju „druge pravne lijekove” koji pružaju bolju zaštitu njihovih prava od podnesenih tužbi za utvrđenje, odnosno tužbi za povrat neosnovanog plaćanja koje se temelje na člancima 405. i 410. poljskog Građanskog zakonika i da će stoga morati odbiti „tužbe u glavnom postupku” samo zbog nedostatka pravnog interesa, čak i ako ugovori koje su sklopile te stranke sadržavaju nepoštene odredbe ( 6 ).

23.

Suprotno tomu, što se tiče iznosa koje zajmodavac potražuje na temelju protutužbi, u zahtjevu za prethodnu odluku navodi se da se tužitelji (protutuženici) „mogu pozvati na nepoštenost ugovornih odredbi u okviru protutužbi te da će se presudom suda koji je uputio zahtjev u tom pogledu riješiti spor između stranaka” ( 7 ). Nesporno je da se u svojim posljednjim pismenima te stranke protive protutužbama i traže da ih se odbije.

24.

Stoga je očito da bi u okviru postupka koji su pokrenuli potrošači sud koji je uputio zahtjev trebao istodobno odbiti tužbe za utvrđenje koje su zainteresirane osobe podnijele zbog nedostatka pravnog interesa i odlučiti o protutužbi zajmodavca. Upravo s obzirom na takvu situaciju sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe o usklađenosti nacionalne sudske prakse u pogledu zahtjeva pravnog interesa s člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti ( 8 ).

25.

Prije svega treba podsjetiti na to da, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da taj ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti vrijediti i bez tih nepoštenih odredbi. Usto, iz članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, u vezi s njezinom dvadeset četvrtom uvodnom izjavom, proizlazi da države članice imaju obvezu osiguravati da sudska i upravna tijela raspolažu primjerenim i djelotvornim sredstvima za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredbi u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima. Sud je s tim u vezi podsjetio na prirodu i važnost javnog interesa koji predstavlja zaštita potrošača, koji se nalaze u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga ( 9 ).

26.

Iako je Sud već utvrdio, u više navrata i s obzirom na uvjete iz članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, način na koji nacionalni sud mora osigurati zaštitu prava koja potrošači imaju na temelju te direktive, valja ipak navesti da, u načelu, pravo Unije ne usklađuje postupke primjenjive na ocjenu navodne nepoštenosti ugovorne odredbe i da su oni stoga uređeni nacionalnim pravnim poretkom država članica. Na potonjim državama članicama je da na temelju načela postupovne autonomije definiraju uvjete pod kojima se utvrđuje nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru te nastaju konkretni pravni učinci tog utvrđenja. Međutim, ta pravila ne mogu biti manje povoljna od onih kojima se uređuju slične unutarnje situacije (načelo ekvivalentnosti), niti smiju biti oblikovana tako da je u praksi nemoguće ili pretjerano teško izvršavati prava dodijeljena pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) ( 10 ).

27.

Iz toga proizlazi da je uvjet povezan s pravnim interesom potrošača da podnese tužbu za utvrđenje nemogućnosti izvršenja nepoštenih ugovornih odredbi obuhvaćen postupovnom autonomijom država članica, pod uvjetom da se poštuju načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Isto vrijedi za sustav raspodjele troškova takvog postupka pred nacionalnim sudovima, što je pitanje koje navodi sud koji je uputio zahtjev i koje je neodvojivo povezano s pitanjem pravnog interesa, a ako se utvrdi da ga nema, to, prema navodima tog suda, dovodi do odbijanja prethodno navedene tužbe i naknadnog nalaganja potrošaču, odnosno tužitelju, snošenja troškova ( 11 ).

28.

Što se konkretno tiče načela djelotvornosti, koje je jedino predmet pitanja suda koji je uputio zahtjev, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, svaki slučaj u kojem se postavlja pitanje čini li nacionalna postupovna odredba nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije mora biti analiziran uzimajući u obzir mjesto te odredbe u cjelokupnom postupku, njegovo odvijanje i osobitosti pred različitim nacionalnim sudovima. U tom pogledu valja, po potrebi, uzeti u obzir načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, kao što su to zaštita pravâ obrane, načelo pravne sigurnosti i dobro odvijanje postupka. Osim toga, Sud je pojasnio da obveza država članica da osiguraju djelotvornost prava koja osobe izvode iz prava Unije podrazumijeva, među ostalim, kad je riječ o pravima koja proizlaze iz Direktive 93/13, zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima koji se primjenjuje, među ostalim, što se tiče definiranja postupovnih pravila vezanih za sudske postupke utemeljene na tim pravima ( 12 ).

29.

Međutim, Sud je priznao da zaštita potrošača nije apsolutna. Stoga, činjenica da jedan postupak sadržava određene postupovne zahtjeve koje potrošač mora poštovati da bi ostvario svoja prava ne znači da on nema djelotvornu sudsku zaštitu. Usto, valja podsjetiti na to da postupovna pravila koja se odnose na strukturu nacionalnih pravnih lijekova, slijedeći opći interes dobrog sudovanja i predvidljivosti, moraju prevladati nad pojedinačnim interesima, u smislu da ih se ne može uređivati u odnosu na posebnu ekonomsku situaciju jedne strane ako ne prekoračuju ono što je nužno za ostvarivanje njihova cilja ( 13 ).

30.

Valja podsjetiti na to da načelo djelotvornosti treba primijeniti uzimajući u obzir, među ostalim, načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, kao što je načelo dobrog odvijanja postupka ( 14 ). Međutim, u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku navodi se da se poljski građanski postupak temelji na pretpostavci da ostvarivanje prava pravnim putem treba biti ciljano i što jednostavnije, omogućeno bez umnožavanja postupaka. Tu pretpostavku u slučaju zahtjeva za utvrđenje postojanja (ili nepostojanja) pravnog odnosa ili prava ispunjavaju zahtjev da se dokaže pravni interes i načelo prema kojem mogućnost ostvarivanja učinkovitije zaštite na temelju drugog pravnog lijeka osporava pravni interes za traženje utvrđenja ( 15 ).

31.

Zahtjevom pravnog interesa u tužbama za utvrđenje, čiji je cilj ograničiti potonje tužbe na situacije stvarnih povreda ili dokazanih prijetnji tužiteljevoj pravnoj sferi ili situacije nemogućnosti podnošenja tužbe koja pruža bolju zaštitu njegovih prava, nastoji se ostvariti cilj dobrog sudovanja koji je u općem interesu tako da se spriječi ili smanji, po potrebi, preopterećenje pravosudnog sustava ( 16 ). Kako bi se osiguralo dobro sudovanje i ispunio zahtjev ekonomičnosti postupka, pri čemu se izbjegava da sudu budu upućena čisto teorijska pitanja i višestruke tužbe, svaki pojedinac mora, neovisno o izabranom pravnom sredstvu, imati pravni interes. U tom pogledu podsjećam na to da je Sud smatrao da se pravila koja imaju takav cilj, uključujući ona koja od potrošača koji namjeravaju ostvariti svoja prava zahtijevaju dodatni trud, mogu opravdati pod uvjetom da ne prekoračuju ono što je nužno za ostvarivanje tog cilja ( 17 ).

32.

Stoga valja smatrati da zahtjev pravnog interesa za tužbe za utvrđenje koje su potrošači podnijeli radi ostvarivanja prava koja imaju na temelju Direktive 93/13 nije sam po sebi protivan načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućuje ili pretjerano otežava ostvarivanje prava dodijeljenih tom direktivom.

33.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, nacionalni sud na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 mora izvesti sve posljedice koje prema nacionalnom pravu proizlaze iz utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe kako bi se osiguralo da ona za dotičnog potrošača nije obvezujuća. Takva obveza podrazumijeva da je na tom sudu da odredbu koja se smatra nepoštenom izuzme iz primjene kako ta odredba ne bi imala obvezujuće učinke u odnosu na tog potrošača. Budući da takvu odredbu u načelu treba smatrati kao da nikada nije postojala, tako da ona ne može imati učinak u odnosu na navedenog potrošača, obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje određenog iznosa načelno ima odgovarajući restitucijski učinak u odnosu na taj iznos ( 18 ).

34.

U tim je okolnostima Sud smatrao da je zadaća država članica da putem svojeg nacionalnog prava definiraju uvjete pod kojima se utvrđuje nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru te nastaju konkretni pravni učinci tog utvrđenja. Međutim, navedeno utvrđenje mora omogućavati ponovno uspostavljanje činjenične i pravne situacije u kojoj bi potrošač bio da ta nepoštena odredba nije postojala, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koje je dotični prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga na temelju navedene nepoštene odredbe neosnovano stekao na potrošačevu štetu. Naime, takvo uređenje u nacionalnom pravu zaštite koja je zajamčena potrošačima Direktivom 93/13 ne može ugroziti bit te zaštite ( 19 ).

35.

U tom pogledu ističem da je Sud u okviru provjere djelotvorne sudske zaštite potrošača povezane s prethodno navedenim pravom na povrat uzeo u obzir postojanje pravnog sredstva koje je drukčije od onog koje je potrošač podnio pred sudom koji je uputio zahtjev ili od onog koje je protiv njega podneseno pred tim sudom. Sud je stoga smatrao da nacionalni propis na temelju kojeg je sud kojem je podnesen zahtjev za izdavanje platnog naloga dužan odbiti taj zahtjev u dijelu u kojem se temelji na nepoštenoj odredbi, ali nije ovlašten po službenoj dužnosti izvršiti prijeboj plaćanja izvršenih na temelju te odredbe s dugovanim iznosom, te koji za posljedicu ima to da je dužnik, koji ne sudjeluje u postupku izdavanja platnog naloga, primoran pokrenuti zaseban postupak kako bi ostvario svoje pravo na potpuni povrat, u načelu nije protivan članku 6. Direktive 93/13 ( 20 ).

36.

Sud je zatim presudio da nacionalni propis na temelju kojeg nadzor postojanja tražbine o kojoj je riječ nije u nadležnosti suda u okviru postupka izdavanja platnog naloga i stoga obvezuje dotičnog potrošača, kako bi ostvario svoje pravo na potpuni povrat koje proizlazi iz članka 6. Direktive 93/13, na vođenje zasebnog postupka, ostvarenje tog prava ne čini nemogućim ili pretjerano teškim, iako ta obveza zahtijeva aktivno djelovanje dotičnog dužnika i nastavak vođenja kontradiktornog postupka ( 21 ).

37.

U drugom predmetu Sud je razlikovao ugovorne odredbe koje zakonske odredbe kvalificiraju kao nepoštene i eventualno nepoštene odredbe koje su predmet iste tužbe koju je podnio potrošač i smatrao da se djelotvornost zaštite koja se traži Direktivom 93/13 ne protivi nacionalnim pravilima kojima se predviđa drugo djelotvorno pravno sredstvo koje zainteresiranoj osobi omogućava da traži povrat iznosa neosnovano plaćenih na temelju druge kategorije odredbi ( 22 ). Čini se da se to rješenje sudske prakse može objasniti postojanjem „posebnog postupka” koji je nacionalnim pravom predviđen samo za prve odredbe, ali ga potrošač ipak upotrebljava za sve svoje pritužbe protiv zajmodavca.

38.

U ovom slučaju nije sporno da je ugovor o zajmu bio djelomično izvršen jer su zajmoprimci platili različite iznose na temelju odredbi o naknadama i provizijama, čija nepoštenost koju je utvrdio sud koji je uputio zahtjev treba dovesti do prava zainteresiranih osoba na potpuni povrat tih iznosa ( 23 ). Treba li, s obzirom na prethodno navedenu sudsku praksu, priznati da se načelu djelotvornosti ne protivi ostvarenje takvog prava u okviru zasebnog postupka ako se primijeni uvjet povezan s pravnim interesom? Prema mojem mišljenju, zbog posebnih okolnosti ovog predmeta na to pitanje treba odgovoriti niječno.

39.

U ovom slučaju zajmoprimci su doista stranke u svim općim postupcima za utvrđenje jer su ih oni sami pokrenuli, međutim, predmet tih postupaka je izmijenjen protutužbom zajmodavca za nalaganje plaćanja čija dopuštenost nije sporna. U okviru tog proširenog postupka, zajmoprimci (protutuženici) protive se zahtjevu zajmodavca za nalaganje plaćanja naknada i provizija koje se temelje na ugovornim odredbama koje su već kvalificirane kao nepoštene u njihovoj tužbi za utvrđenje i za koje nije a priori zakonski predviđen nikakav poseban postupak.

40.

Ističem, s jedne strane, da će u slučaju odbijanja takve tužbe zbog nedostatka pravnog interesa pitanje nepoštenosti odredbi o kojima je riječ u svakom slučaju trebati riješiti sud koji je uputio zahtjev kako bi odlučio o protutužbi. S druge strane, pokretanje tužbe zajmoprimaca za povrat preplaćenih iznosa pred drugim sudom koji bi trebao odlučiti i o nepoštenosti spornih odredbi predstavlja problem pravne sigurnosti zbog moguće proturječnosti sudske prakse u tom pogledu ( 24 ).

41.

U tom kontekstu, osim činjenice da se ne može prigovoriti potpuna pasivnost tih zajmoprimaca ( 25 ), valja utvrditi da odbijanje tužbe za utvrđenje i nalaganje tužiteljima da snose nastale troškove, kao i upućivanje na to da je bolje podnijeti tužbu sudu nadležnom za ispitivanje tužbe za povrat preplaćenih iznosa zbog učinka novih postupovnih ograničenja, troškova ili vremena nastalih zbog tog dodatnog postupka uz one u prvotnom postupku očito su izvor nepotrebnih složenosti, opterećenja, troškova i pravne nesigurnosti. Prema mojem mišljenju, ta situacija odražava antagonističku dvojnost između ratio legisa i primjene uvjeta povezanog s pravnim interesom predviđenog poljskim postupovnim pravom jer bi bilo protivno dobrom sudovanju i zahtjevu ekonomičnosti postupka tužitelja obvezati na podnošenje nove tužbe kako bi se ocijenile sve posljedice jedinstvenog pravnog problema, odnosno nepoštenost ugovornih odredbi.

42.

U skladu sa sudskom praksom, odgovarajuća i djelotvorna sredstva za sprečavanje daljnjeg korištenja nepoštenih uvjeta u potrošačkim ugovorima moraju podrazumijevati odredbe koje omogućuju da se tim potrošačima zajamči djelotvorna sudska zaštita, dajući im mogućnost da pred sudom osporavaju sporni ugovor, i to u razumnim postupovnim uvjetima, tako da za izvršavanje njihovih prava nisu propisani uvjeti, osobito u pogledu rokova ili troškova, koji pretjerano otežavaju ili u praksi onemogućavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13 ( 26 ). Ne čini mi se da je upravo to slučaj potrošačâ u ovom predmetu s obzirom na sudsko tumačenje zakonskog zahtjeva pravnog interesa za tužbe za utvrđenje, što treba dovesti do zaključka o neusklađenosti s Direktivom 93/13.

43.

Činjenica da, prema informacijama koje je poljska vlada pružila u odgovoru na pitanja Suda, nacionalni sud raspolaže marginom prosudbe kako bi odlučio o troškovima i, u posebno opravdanim slučajevima, odstupio od načela prema kojem stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, pri čemu joj se pripisuje samo dio tih troškova ili je se oslobađa troškova, ne čini mi se sama po sebi dovoljna kako bi se prethodno navedeni zaključak doveo u pitanje.

44.

U svojim pisanim očitovanjima i odgovoru na pitanja Suda poljska vlada je osporila tumačenje nacionalnog prava, kako ga je primijenio sud koji je uputio zahtjev, i tvrdi da se članak 189. i članak 316. stavak 1. Zakonika o građanskom postupku mogu tumačiti u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz načela djelotvornosti.

45.

Konkretnije, ta vlada tvrdi da načelo, prema kojem nema pravnog interesa za tužbu za utvrđenje kada tužitelj može ostvariti svoja prava podnošenjem kondemnatorne tužbe, nije apsolutno načelo i upućuje na noviju sudsku praksu Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) iz koje proizlazi da u području prava zaštite potrošača tužitelj pod određenim uvjetima zadržava interes za tužbu za utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa, iako može podnijeti kondemnatornu tužbu ili tuženik takvu tužbu može podnijeti protiv tužitelja na temelju pravnog odnosa o kojem je riječ ( 27 ), što čini se ne isključuje ni sam sud koji je uputio zahtjev ( 28 ).

46.

U pisanom odgovoru na pitanja Suda poljska vlada navela je i mogućnost prilagodbe zahtjevâ tužiteljâ nakon podnošenja protutužbe. Iz toga proizlazi da u postupku, poput glavnog postupka, zajmoprimci, osim odbijanja protutužbe zajmodavca pozivajući se na nepoštenost spornih odredbi, mogu zatražiti naknadu iznosa plaćenih u skladu s tim odredbama na temelju djelomičnog izvršenja ugovora o zajmu, pa sud tako može riješiti spor u okviru jednog te istog postupka. Stoga je očito da se uvjet da sud konačno riješi spor temelji na samoj inicijativi tužitelja da izmijene svoje prvotne zahtjeve a da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga tomu ne može usprotiviti ( 29 ) i da zahtjev pravnog interesa na temelju tužbe za utvrđenje postaje bespredmetan s obzirom na izmjenu predmeta spora.

47.

U tom smislu važno je podsjetiti da načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje, da bi se zajamčila puna djelotvornost direktive o kojoj je riječ i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići. Kao što je to Sud također presudio, zahtjev takvog usklađenog tumačenja uključuje, među ostalim, obvezu za nacionalne sudove da izmijene, ako je potrebno, ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije u skladu s ciljevima direktive. Slijedom toga, nacionalni sud ne može valjano smatrati da nije u mogućnosti protumačiti nacionalnu odredbu u skladu s pravom Unije samo zbog činjenice da se ta odredba ustaljeno tumačila na način koji nije u skladu s tim pravom ( 30 ).

48.

S obzirom okolnosti spomenute u točkama 45. i 46. ovog mišljenja, na sudu koji je uputio zahtjev je da ispita može li se nacionalni propis iz glavnog postupka stvarno tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 te da u slučaju potvrdnog odgovora iz toga izvuče pravne posljedice ( 31 ).

49.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na drugo prethodno pitanje koje je uputio Sąd Rejonowy dla Warszawy-Śródmieścia w Warszawie (Općinski sud u Varšavi – općina Varšava-Śródmieścia, Poljska) odgovori na sljedeći način:

članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u vezi s načelom djelotvornosti,

treba tumačiti na način da im se:

protivi nacionalni propis i njegovo sudsko tumačenje na temelju kojih je odbijena tužba za utvrđenje nemogućnosti izvršenja nepoštenih ugovornih odredbi koju je podnio potrošač, nakon koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnio protutužbu radi plaćanja iznosa koji se duguju na temelju tih odredbi, i potrošaču se nalaže snošenje nastalih troškova, zbog nedostatka pravnog interesa zbog dostupnosti drugog pravnog lijeka koji omogućuje povrat iznosa koji su tom prodavatelju robe ili pružatelju usluga već isplaćeni na temelju tih odredbi.