Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

JEANA RICHARDA DE LA TOURA

od 13. lipnja 2024.(1)

Predmet C-305/22

C. J.

Kazneni postupak

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Europski uhidbeni nalog – Razlog za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga – Obveza države članice izvršenja da izvrši kaznu oduzimanja slobode izrečenu protiv tražene osobe – Okvirna odluka 2008/909/PUP – Uzajamno priznavanje presuda u kaznenim stvarima u svrhu njihova izvršenja u drugoj državi članici – Nepostojanje suglasnosti države članice izdavanja – Pravo države članice izdavanja da sama izvrši kaznu – Obveza pravosudnog tijela izvršenja da izvrši europski uhidbeni nalog”

I.      Uvod

1.        Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. točaka 5. i 6. te članka 8. stavka 1. točke (c) Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica(2), kao i članka 4. stavka 2., članka 22. stavka 1. i članka 25. Okvirne odluke Vijeća 2008/909/PUP od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj uniji(3).

2.        Taj je zahtjev upućen u kontekstu nacionalnog postupka u kojem se Curtea de Apel Bucureşti (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska) treba izjasniti o valjanosti nacionalnog naloga za izvršenje kazne zatvora izrečene u odnosu na osobu C. J., koja boravi u Italiji, kao i valjanosti europskog uhidbenog naloga izdanog u odnosu na nju. Talijanska pravosudna tijela odbila su izvršenje tog europskog uhidbenog naloga na temelju razloga za moguće neizvršenje predviđenog u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584(4). Ta su tijela istodobno donijela odluku o priznavanju i izvršenju osuđujuće kaznene presude donesene protiv osobe C. J., unatoč prigovoru koji su rumunjska pravosudna tijela podnijela protiv izvršenja te osuđujuće presude u Italiji.

3.        Ovaj predmet odražava problem odnosa između te okvirne odluke i Okvirne odluke 2008/909, koje čine dva temeljna instrumenta pravosudne suradnje u kaznenim stvarima.

4.        U ovom mišljenju, koje će se u skladu sa zahtjevom Suda usredotočiti na prvo, drugo i treće prethodno pitanje, tvrdit ću da pravosudno tijelo ne može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog u svrhu izvršenja kazne oduzimanja slobode pozivanjem na razlog za moguće neizvršenje naveden u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584, u slučaju kada se priznavanje i izvršenje osuđujuće presude provodi protivno postupku i uvjetima predviđenima u Okvirnoj odluci 2008/909. U toj situaciji država članica izdavanja(5) zadržava pravo na izvršenje te kazne i slijedom toga je na pravosudnom tijelu izvršenja da izvrši europski uhidbeni nalog tako da traženu osobu preda toj državi članici.

II.    Činjenice u glavnom postupku i prethodna pitanja

5.        Presudom Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu) od 27. lipnja 2017., koja je preinačena i postala pravomoćna slijedom presude Înalta Curte de Casație și Justiție (Vrhovni kasacijski sud, Rumunjska) od 10. studenoga 2020., osoba C. J. pravomoćno je osuđena na kaznu zatvora od četiri godine i dva mjeseca te joj je u trajanju od tri godine određena zabrana ostvarivanja određenih prava zbog više kaznenih djela (u daljnjem tekstu: osuđujuća presuda).

6.        Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu) izdala je 20. studenoga 2020. nalog za izvršenje kazne zatvora izrečene protiv osobe C. J. Taj je sud 25. studenoga 2020. izdao europski uhidbeni nalog u odnosu na tu osobu.

7.        Ministero della Giustizia (Ministarstvo pravosuđa, Italija) obavijestio je 31. prosinca 2020. Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu) o uhićenju osobe C. J. i zatražio da se europski uhidbeni nalog pošalje na talijanskom jeziku. Taj mu je europski uhidbeni nalog bio proslijeđen.

8.        Dana 14. siječnja 2021., na zahtjev talijanskih pravosudnih tijela, Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu) proslijedila im je osuđujuću presudu. Tom je prilikom taj sud izrazio svoje neslaganje s mogućim priznavanjem te presude od strane talijanskih pravosudnih tijela radi njezina izvršenja u Italiji.

9.        Na zahtjev talijanskih pravosudnih tijela Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu) pojasnila je 20. siječnja 2021. da u slučaju odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga primjenom članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584, ona neće pristati na podredno priznavanje navedene presude i na preuzimanje izvršenja kazne od strane Talijanske Republike te da će kasnije zatražiti takvo priznavanje i preuzimanje na temelju Okvirne odluke 2008/909.

10.      Potom su rumunjska tijela uputila talijanskim pravosudnim tijelima zahtjev za pružanje informacija o odluci o izvršenju europskog uhidbenog naloga, u skladu s člankom 22. Okvirne odluke 2002/584.

11.      Presudom od 6. svibnja 2021. Corte d'appello di Roma (Žalbeni sud u Rimu, Italija) odbio je predaju osobe C. J., priznao osuđujuću presudu i odredio njezino izvršenje u Italiji. Taj je sud smatrao da s obzirom na to da osoba C. J. zakonito i stvarno boravi u Italiji ne treba zahtijevati da ona odsluži svoju kaznu u Rumunjskoj jer je izvršenje te kazne u Italiji više u skladu s ciljem olakšanja njezina ponovnog uključenja u društvo. Navedeni je sud smatrao da nakon uračunavanja razdoblja već provedenih u istražnom zatvoru ukupna kazna preostala za odsluženje iznosi 3 godine, 6 mjeseci i 21 dan.

12.      Dana 20. svibnja 2021. ta je presuda Cortea d'appello di Roma (Žalbeni sud u Rimu) priopćena Curtei de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu). Potom su rumunjska tijela primila potvrdu Ureda za izvršenje u kaznenim stvarima Državnog odvjetništva u Rimu od 11. lipnja 2021. iz koje proizlazi da se osoba C. J. nalazi u kućnom pritvoru u skladu s talijanskim pravom. Iz te potvrde također proizlazi da se u pogledu stadija izvršenja radi o nalogu za izvršenje uz istodobnu odgodu izvršenja u obliku kućnog pritvora, i da kazna zatvora preostala za odsluženje iznosi tri godine i jedanaest mjeseci, pri čemu je početak izvršenja 29. prosinca 2020. i datum isteka kazne 28. studenoga 2024.(6).

13.      Dopisom poslanim 28. lipnja 2021. rumunjska pravosudna tijela ponovila su svoje stajalište navedeno u točki 9. ovog mišljenja i pojasnila da na temelju članka 22. stavka 1. Okvirne odluke 2008/909 zadržavaju pravo na izvršenje osuđujuće presude od 27. lipnja 2017. sve dok ih se ne obavijesti o početku izvršenja kazne zatvora osobe C. J. Ta su tijela dodala da nacionalni nalog za izvršenje kazne zatvora i međunarodna tjeralica nisu ukinuti i još uvijek su na snazi.

14.      Dana 15. listopada 2021. Ured za izvršenje drugog kaznenog vijeća Curtee de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu) podnio je sudu koji je uputio zahtjev prigovor protiv izvršenja osuđujuće kazne.

15.      Taj sud navodi da mora odlučiti o valjanosti nacionalnog naloga za izvršenje kazne zatvora i europskog uhidbenog naloga, uzimajući u obzir postojanje razlike u tumačenju između rumunjskih i talijanskih pravosudnih tijela, osobito u pogledu odnosa između Okvirne odluke 2002/584 i Okvirne odluke 2008/909. To znači da navedeni sud mora odlučiti treba li taj nacionalni nalog, koji su izdala rumunjska tijela, ukinuti ako se zaključi da su talijanska tijela primijenila osuđujuću odluku i da je u tijeku njezino izvršenje.

16.      Tako se postavljaju pitanja zahtijeva li priznavanje presude, u okviru postupka za izvršenje europskog uhidbenog naloga povodom kojeg je došlo do odbijanja od strane pravosudnog tijela izvršenja na temelju članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584, suglasnost države članice izdavanja na temelju članka 4. stavka 2. i članka 25. Okvirne odluke 2008/909 i može li prosljeđivanje osuđujuće presude od strane države članice izdavanja državi članici izvršenja vrijediti kao suglasnost. Postavlja se također pitanje može li takav postupak, koji bi se vodio u suprotnosti s člankom 4. stavkom 2. i člankom 25. te okvirne odluke, proizvesti pravni učinak u pogledu izvršenja osuđujuće presude na državnom području Rumunjske. Osim toga, trebalo bi utvrditi zadržava li na temelju članka 22. stavka 1. te okvirne odluke država članica izdavanja svako pravo na izvršenje presuda donesenih na njezinu državnom području, sve dok se ne priopći da je zatvaranjem osuđenika započelo izvršenje njegove kazne zatvora.

17.      U tim je okolnostima Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.       Treba li odredbe članka 25. Okvirne odluke 2008/909 tumačiti na način da je pravosudno tijelo izvršenja europskog [uhidbenog] naloga, u slučajevima u kojima namjerava primijeniti članak 4. točku 6. Okvirne odluke 2002/584 radi priznavanja osuđujuće presude, dužno zatražiti [prosljeđivanje] presude i potvrde koje su donesene u skladu s Okvirnom odlukom 2008/909 te u skladu s člankom 4. stavkom 2. Okvirne odluke 2008/909 ishoditi suglasnost države članice koja je izrekla osuđujuću presudu?

2.       Treba li odredbe članka 4. [točke] 6. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s člankom 25. i člankom 4. [stavkom] 2. Okvirne odluke 2008/909, tumačiti na način da odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga koji je izdan u svrhu izvršenja kazne zatvora i priznavanje osuđujuće presude, a da se ona stvarno ne izvršava na način da se osuđenik lišava slobode zato što je došlo do pomilovanja i odgode izvršenja kazne u skladu sa zakonom države članice izvršenja i da se ne ishodi suglasnost države članice koja je izrekla osuđujuću presudu u okviru postupka priznavanja, [dovode] do toga da država članica koja je izrekla osuđujuću presudu gubi pravo na izvršenje kazne u skladu s člankom 22. stavkom 1. Okvirne odluke 2008/909?

3.       Treba li članak 8. stavak 1. točku (c) Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da gubi svoje obilježje izvršivosti osuđujuća presuda kojom je izrečena kazna zatvora i na temelju koje je izdan europski uhidbeni nalog, čije je izvršenje odbijeno na temelju članka 4. točke 6. [navedene okvirne oduke] priznavanjem presude, a da se ona stvarno ne izvršava na način da se osuđenik lišava slobode zato što je došlo do pomilovanja i odgode izvršenja kazne u skladu sa zakonom države članice izvršenja i da se ne ishodi suglasnost države članice koja je izrekla osuđujuću presudu u okviru postupka priznavanja?

4.       Treba li odredbe članka 4. točke 5. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da presuda koja se odnosi na odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga koji je izdan u svrhu izvršenja kazne zatvora i priznavanje osuđujuće presude u skladu s člankom 4. točkom 6. Okvirne odluke 2002/584, a da se ona stvarno ne izvršava na način da se osuđenik lišava slobode zato što je došlo do pomilovanja ili odgode izvršenja kazne u skladu sa zakonom države članice izvršenja (države članice Unije) i da se ne ishodi suglasnost države članice koja je izrekla osuđujuću presudu u okviru postupka priznavanja, predstavlja presudu kojom je osoba ‚osuđena u trećoj državi zbog istih kaznenih djela’?

5.       U slučaju potvrdnog odgovora na četvrto pitanje, treba li odredbe članka 4. točke 5. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da presuda koja se odnosi na odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga koji je izdan u svrhu izvršenja kazne zatvora i priznavanje osuđujuće presude u skladu s člankom 4. točkom 6. Okvirne odluke 2002/584, uz odgodu izvršenja kazne u skladu sa zakonom države članice izvršenja, predstavlja ‚presudu koja je trenutačno u postupku izvršenja’ u slučajevima u kojima još nije započeo nadzor nad osuđenikom?”

18.      Pisana očitovanja podnijele su osoba C. J., rumunjska, češka i nizozemska vlada te Europska komisija. Te su stranke, osim osobe C. J., sudjelovale, kao i francuska vlada, na raspravi održanoj 13. ožujka 2024. tijekom koje su, među ostalim, usmeno odgovorile na pitanja koja je postavio Sud.

III. Analiza

A.      Uvodne napomene

19.      U svojim pisanim očitovanjima osoba C. J. navela je da je Tribunale di sorveglianza di Roma (Sud za nadzor izvršavanja kaznenopravnih sankcija u Rimu, Italija) odredio 7. veljače 2023. da se preostali dio kazne izvrši u obliku kućnog pritvora. Stoga je Sud uputio nacionalnom sudu zahtjev za pružanje informacija kako bi pojasnio utječe li ta informacija na njegova prethodna pitanja.

20.      Taj je sud 22. studenoga 2023. odgovorio da ne može potvrditi navedenu informaciju s obzirom na to da od 2021. talijanska pravosudna tijela nisu proslijedila niti jedan dokument koji se odnosi na osobu C. J. Osim toga, navedeni je sud naveo da bi u slučaju da se potvrdi informacija o odvijanju talijanskog postupka, odgovor na prvo do četvrtog pitanja i dalje bio koristan. U najboljem bi se slučaju moglo smatrati da samo peto pitanje nije više aktualno.

21.      S obzirom na te elemente, smatram da se u sljedećim razmatranjima treba držati činjenica kako su izložene u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje(7), to jest da situacija koja se odnosi na izvršenje kazne oduzimanja slobode u Italiji, koja je izrečena protiv osobe C. J., jest situacija u kojoj se radi o nacionalnom nalogu za izvršenje, uz istodobnu odgodu izvršenja u obliku kućnog pritvora do donošenja odluke talijanskih pravosudnih tijela o alternativnoj mjeri kazne zatvora.

B.      Prvo, drugo i treće prethodno pitanje

22.      Svojim prvim, drugim i trećim pitanjem, koja predlažem razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda odluku treba li članak 4. točku 6. i članak 8. stavak 1. točku (c) Okvirne odluke 2002/584, kao i članak 4. stavke 2. i 5., članak 8. stavak 1., članak 22. stavak 1. i članak 25. Okvirne odluke 2008/909 tumačiti na način da pravosudno tijelo može valjano odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog u svrhu izvršenja kazne oduzimanja slobode pozivanjem na razlog za moguće neizvršenje naveden u prvoj od tih odredbi, u slučaju kada se priznavanje i izvršenje osuđujuće presude provodi suprotno postupku i uvjetima predviđenima u Okvirnoj odluci 2008/909. Povrh toga, taj sud želi doznati zadržava li u toj situaciji država članica izdavanja pravo izvršenja te kazne i je li na pravosudnom tijelu izvršenja da izvrši europski uhidbeni nalog tako da traženu osobu preda toj državi članici.

23.      U pogledu odgovora na ta pitanja suprotstavljene su dvije radikalno suprotstavljene teze. Dok nizozemska vlada tvrdi da se razlog za moguće neizvršenje naveden u članku 4. stavku 6. Okvirne odluke 2002/584 može primijeniti izvan okvira utvrđenog Okvirnom odlukom 2008/909, drugi sudionici u ovom postupku brane obratno stajalište. Smatram da treba prihvatiti potonje stajalište.

24.      Valja podsjetiti na to da se Okvirnom odlukom 2002/584 nastoji – uvođenjem pojednostavnjenog i učinkovitijeg sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su prekršile kazneni zakon – olakšati i ubrzati pravosudna suradnja u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja dodijeljenog Uniji da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pritom na visokoj razini povjerenja koje mora postojati između država članica(8).

25.      U području uređenom tom okvirnom odlukom načelo uzajamnog priznavanja – koje je, kao što to, među ostalim, proizlazi iz njezine uvodne izjave 6., „kamen temeljac” pravosudne suradnje u kaznenom području – nalazi svoju primjenu u članku 1. stavku 2. navedene okvirne odluke, koji sadržava pravilo prema kojem su države članice obvezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja i u skladu s odredbama te okvirne odluke(9).

26.      Iz toga slijedi, s jedne strane, da pravosudna tijela izvršenja mogu odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog samo zbog razloga koji proizlaze iz Okvirne odluke 2002/584, kako je tumači Sud. S druge strane, izvršenje europskog uhidbenog naloga jest načelo, a odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti(10).

27.      U članku 3. te okvirne odluke navode se razlozi za obvezno neizvršenje europskog uhidbenog naloga, a u člancima 4. i 4.a razlozi za njegovo moguće neizvršenje(11).

28.      Stoga, iako se sustav Okvirne odluke 2002/584 temelji na načelu uzajamnog priznavanja, ono ipak ne podrazumijeva apsolutnu obvezu izvršenja izdanog europskog uhidbenog naloga(12). Naime, ta okvirna odluka omogućava da nadležna tijela država članica u posebnim situacijama odluče da kazna izrečena u državi članici koja izdaje nalog mora biti izvršena na državnom području države članice izvršenja naloga(13).

29.      Što se tiče razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, navedenih u članku 4. Okvirne odluke 2002/584, iz sudske prakse Suda proizlazi da u okviru prenošenja te okvirne odluke u svoje unutarnje pravo države članice raspolažu marginom prosudbe. Stoga su one slobodne odlučiti hoće li prenijeti te razloge u svoje unutarnje pravo. One također mogu odlučiti da ograniče situacije u kojima pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog, olakšavajući tako predaju traženih osoba, u skladu s načelom uzajamnog priznavanja, utvrđenim u članku 1. stavku 2. navedene okvirne odluke(14).

30.      Podsjećam na to da se među razlozima za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga navodi u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584, da pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti takav nalog ako je izdan u svrhu izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode, a tražena se osoba nalazi ili boravi u državi članici izvršenja odnosno njezin je državljanin, a ta država članica obvezuje se izvršiti tu kaznu ili mjeru u skladu s odredbama svojeg domaćeg prava.

31.      Tako primjena razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, koja je predviđena tom odredbom, podliježe ispunjenju dvaju uvjeta, odnosno, s jedne strane, da se tražena osoba nalazi ili boravi u državi članici izvršenja ili da je njezin državljanin i, s druge strane, da se ta država članica obvezuje izvršiti u skladu s odredbama svojeg domaćeg prava tu kaznu ili mjeru oduzimanja slobode zbog koje je izdan europski uhidbeni nalog(15).

32.      Što se tiče prvog od tih uvjeta, Sud je već presudio da tražena osoba „boravi” u državi članici izvršenja kada je u njoj uspostavila svoj stvarni boravak, a da se ondje „nalazi” kada je nakon stalnog boravka određenog trajanja u toj državi članici s tom državom stekla poveznice koje su sličnog stupnja kao poveznice koje proizlaze iz boravka(16).

33.      Kad je riječ o drugom od navedenih uvjeta, iz teksta članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 proizlazi da svako odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga pretpostavlja stvarnu obvezu države članice izvršenja da izvrši kaznu zatvora izrečenu protiv tražene osobe(17). Stoga se sama okolnost da ta država članica izjavi da je „spremna” izvršiti tu kaznu ne može smatrati takvom da opravdava takvo odbijanje. Iz toga slijedi da svakom odbijanju izvršenja europskog uhidbenog naloga mora prethoditi provjera pravosudnog tijela izvršenja mogućnosti stvarnog izvršenja kazne u skladu s njegovim domaćim pravom(18).

34.      Stoga valja zajamčiti da će pravosudno tijelo izvršenja moći odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog samo pod uvjetom da se u državi članici izvršenja osigura stvarno izvršenje kazne izrečene traženoj osobi i da se na taj način dođe do rješenja u skladu s ciljem koji slijedi Okvirna odluka 2002/584(19).

35.      Kada pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da su ispunjena oba uvjeta na koja sam upravo podsjetio, ono mora ocijeniti i postoji li legitiman interes koji opravdava izvršavanje kazne izrečene u državi članici izdavanja naloga na državnom području države članice njegova izvršenja. Ta ocjena omogućuje tom tijelu da uzme u obzir cilj članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584, koji se prema ustaljenoj sudskoj praksi sastoji od povećanja mogućnosti ponovnog uključivanja tražene osobe u društvo nakon isteka kazne na koju je osuđena(20). Stoga, kako bi odlučilo treba li, s obzirom na cilj ponovnog uključivanja u društvo, odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog, pravosudno tijelo izvršenja mora raspolagati nužnom marginom prosudbe(21).

36.      Ispitivanje od strane pravosudnog tijela izvršenja s aspekta postojanja legitimnog interesa kojim se opravdava izvršenje kazne zatvora ili provođenje mjere oduzimanja slobode izrečene u državi članici izdavanja na državnom području države članice izvršenja mora se provesti na temelju sveukupne ocjene svih konkretnih elemenata svojstvenih situaciji tražene osobe, a koji mogu pokazati postoje li između te osobe i države članice izvršenja poveznice na temelju kojih se može utvrditi da je navedena osoba dovoljno integrirana u toj državi i da će stoga izvršenje kazne zatvora ili provođenje mjere oduzimanja slobode – izrečene protiv nje u državi članici izdavanja naloga – u državi članici njegova izvršenja doprinijeti ostvarenju cilja ponovnog uključivanja u društvo, koji se nastoji postići tim člankom 4. točkom 6.(22).

37.      U tom je kontekstu Sud pojasnio da valja uzeti u obzir Okvirnu odluku 2008/909. Konkretno, u uvodnoj izjavi 9. te okvirne odluke naveden je indikativan popis elemenata na temelju kojih pravosudno tijelo može sa sigurnošću utvrditi da će izvršenje osude u državi članici izvršenja pridonijeti ostvarenju cilja pospješivanja ponovnog uključivanja osuđenika u društvo. Među tim su elementima, u biti, povezanost osobe s državom članicom izvršenja, kao i okolnost da ta država članica predstavlja središte njezina obiteljskog života i interesa, uzimajući u obzir, među ostalim, njezine obiteljske, jezične, kulturne, društvene ili ekonomske veze s navedenom državom(23).

38.      Stoga postoji međudjelovanje između Okvirne odluke 2002/584 i Okvirne odluke 2008/909. Sud je naglasio postojanje takvog međudjelovanja pojasnivši da su zbog toga što je cilj koji se nastoji postići člankom 4. točkom 6. Okvirne odluke 2002/584 istovjetan cilju koji se navodi u toj uvodnoj izjavi i koji se nastoji postići člankom 25. Okvirne odluke 2008/909, koji upućuje na razlog za moguće neizvršenje predviđen u tom članku 4. točki 6., navedeni elementi također relevantni u okviru sveobuhvatne ocjene koju pravosudno tijelo izvršenja mora provesti prilikom primjene tog razloga(24).

39.      Međutim, međudjelovanje između Okvirne odluke 2002/584 i Okvirne odluke 2008/909 nije ograničeno na ocjenu postojanja legitimnog interesa kojim se opravdava izvršenje kazne zatvora ili provođenje mjere oduzimanja slobode izrečene u državi članici izdavanja na državnom području države članice izvršenja. Naime, u članku 25. Okvirne odluke 2008/909 na općenitiji je način predviđena njezina primjena na izvršenje osuđujućih presuda kada država članica odluči primijeniti razlog za moguće neizvršenje predviđen u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584.

40.      Tako u skladu s člankom 25. Okvirne odluke 2008/909, „[n]e dovodeći u pitanje Okvirnu odluku [2002/584], odredbe ove Okvirne odluke primjenjuju se, mutatis mutandis, u opsegu u kojem su usklađene s odredbama iz ove Okvirne odluke, na izvršenje kazni u predmetima kada se država članica obveže na izvršenje kazne u predmetima sukladno članku 4. stavku 6. ove Okvirne odluke, ili kada je, sukladno članku 5. stavku 3. ove Okvirne odluke, postavila uvjet da se osoba mora vratiti u državu članicu na koju se to odnosi kako bi odslužila kaznu čime se izbjegava nekažnjavanje osobe na koju se to odnosi”.

41.      Smatram da iz članka 25. Okvirne odluke 2008/909 proizlazi da primjena razloga za moguće neizvršenje od strane pravosudnog tijela izvršenja, koji je predviđen u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584, pretpostavlja da se poštuju postupak i uvjeti utvrđeni Okvirnom odlukom 2008/909 radi priznavanja i izvršenja presude u kaznenim stvarima u državi članici različitoj od države članice u kojoj je donesena osuđujuća presuda(25). Više elemenata ide tomu u prilog.

42.      Kao prvo, valja citirati uvodnu izjavu 12. Okvirne odluke 2008/909 u kojoj je navedeno da se ona „treba također, mutatis mutandis, primjenjivati na izvršenje kazni u slučajevima iz članka 4. stavka 6. i članka 5. stavka 3. Okvirne odluke [2002/584]. To, inter alia, znači da, ne dovodeći u pitanje navedenu Okvirnu odluku, država koja izvršava nalog može provjeriti postojanje osnova za nepriznavanje i neizvršenje na temelju članka 9. ove Okvirne odluke, uključujući provjeru dvojne kažnjivosti ako je država koja izvršava nalog dala izjavu na temelju članka 7. stavka 4. ove Okvirne odluke, kao uvjet za priznavanje i izvršenje presude s ciljem razmatranja izručenja osobe ili izvršenja kazne u predmetima sukladno članku 4. stavku 6. Okvirne odluke [2002/584]”. Iako zakonodavac Unije stavlja naglasak, primjerice, na provjeru koju država članica izvršenja provodi u pogledu postojanja razlogâ za nepriznavanje i neizvršenje predviđenih u članku 9. Okvirne odluke 2008/909, to prema mojem mišljenju uopće ne isključuje provjeru drugih uvjeta.

43.      Poveznica između postupaka predviđenih Okvirnom odlukom 2002/584 i Okvirnom odlukom 2008/909 prilikom provedbe razloga za moguće neizvršenje spomenutog u članku 4. točki 6. prve od tih okvirnih odluka potvrđena je također dijelom (f) standardnog obrasca potvrde u Prilogu I. Okvirnoj odluci 2008/909. Ta se potvrda prosljeđuje zajedno s presudom radi njezina priznavanja i izvršenja te se u toj potvrdi mora upućivati na taj razlog kada je on istaknut. Iz toga slijedi da odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga zbog navedenog razloga zahtijeva da država članica u kojoj je osuđujuća presuda donesena proslijedi presudu i potvrdu, u skladu s pravilima koja su utvrđena tom okvirnom odlukom.

44.      Kao drugo, čini mi se da uvjet prema kojem svakom odbijanju izvršenja europskog uhidbenog naloga zbog razloga utemeljenog na članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584 mora prethoditi provjera koju pravosudno tijelo izvršenja provodi u pogledu postojanja mogućnosti stvarnog izvršenja kazne oduzimanja slobode u skladu s njegovim domaćim pravom obuhvaća odredbe prava države članice izvršenja kojima se prenosi Okvirna odluka 2008/909(26). Slijedom toga i sukladno onomu što je predviđeno člankom 25. te okvirne odluke te kako bi se moglo osigurati stvarno izvršenje takve kazne, pravosudno tijelo izvršenja mora poštovati postupak i uvjete utvrđene navedenom okvirnom odlukom radi priznavanja i izvršenja osuđujuće presude donesene u drugoj državi članici.

45.      Kao treće, kao što je to rumunjska vlada s pravom navela na raspravi, ništa ne upućuje na to da je zakonodavac Unije namjeravao predvidjeti dva zasebna pravna uređenja za priznavanje i izvršenje presuda u kaznenim stvarima, ovisno o tome postoji li europski uhidbeni nalog.

46.      Kao četvrto, iz presude od 11. ožujka 2020., SF (Europski uhidbeni nalog – Jamstvo vraćanja u državu izvršiteljicu naloga)(27), proizlazi da u slučaju u kojem pravosudno tijelo izvršenja namjerava predati osobu na temelju europskog uhidbenog naloga u svrhu kaznenog progona, tako da u skladu s onim što je predviđeno člankom 5. točkom 3. Okvirne odluke 2002/584 tu predaju uvjetuje time da se osoba vrati u državu članicu izvršenja kako bi u njoj izdržala kaznu koja joj je izrečena u državi članici izdavanja, izvršenje te kazne u državi članici izvršenja uređeno je Okvirnom odlukom 2008/909(28). Smatram da po analogiji isto mora važiti za razlog za moguće neizvršenje predviđen u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584.

47.      Iz tih elemenata proizlazi da se u svrhu primjene razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga predviđenog u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584 priznavanje i izvršenje osuđujuće presude donesene protiv tražene osobe mora provesti u skladu s postupkom i uvjetima utvrđenima u Okvirnoj odluci 2008/909.

48.      To me navodi na zaključak da u državi članici izvršenja ne može doći do stvarnog izvršenja kazne izrečene protiv tražene osobe u slučaju kada ta država članica ne poštuje taj postupak i te uvjete. Stoga, kako bi se država članica izvršenja mogla obvezati na izvršenje kazne oduzimanja slobode izrečene protiv tražene osobe, provjerom da raspolaže mogućnošću stvarnog izvršenje te kazne u skladu sa svojim domaćim pravom(29), i kako bi se na taj način izbjegla svaka opasnost od nekažnjavanja te osobe, kao što se to zahtijeva člankom 4. točkom 6. Okvirne odluke 2002/584, ta država članica mora biti ovlaštena preuzeti izvršenje navedene kazne poštujući pravila predviđena Okvirnom odlukom 2008/909.

49.      Sada valja odrediti koja su ta pravila.

50.      U tom pogledu podsjećam na to da su Okvirnom odlukom 2008/909, kao i Okvirnom odlukom 2002/584, konkretizirana načela uzajamnog povjerenja i uzajamnog priznavanja u području kaznenog prava. Tom okvirnom odlukom jača se pravosudna suradnja u pogledu priznavanja i izvršenja presuda u kaznenim stvarima u situacijama kada je osobama u drugoj državi članici izrečena kazna zatvora ili mjera oduzimanja slobode, s ciljem olakšavanja njihova ponovnog uključivanja u društvo(30).

51.      U skladu s člankom 3. stavkom 1. navedene okvirne odluke, njezina je svrha utvrđivanje pravila koja radi poboljšanja ponovnog uključivanja osuđenika u društvo, omogućuju državi članici da prizna presudu i izvrši kaznu koju je izrekao sud druge države članice.

52.      U tu je svrhu člankom 8. Okvirne odluke 2008/909 predviđeno da je nadležno tijelo države članice izvršenja načelno dužno udovoljiti zahtjevu za priznavanje presude, koja mu je proslijeđena u skladu s člancima 4. i 5. te okvirne odluke, i izvršenje kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode, donesene odnosno izrečene u drugoj državi članici. Ono u načelu može odbiti udovoljiti takvom zahtjevu samo na temelju osnova za nepriznavanje i neizvršavanje koje su taksativno navedene u članku 9. te navedene okvirne odluke(31).

53.      Osim toga, člankom 8. stavcima 2. do 4. Okvirne odluke 2008/909 predviđaju se stroge pretpostavke kada nadležno tijelo države članice izvršenja može promijeniti kaznu izrečenu u državi članici izdavanja, koje predstavljaju jedine iznimke od načelne obveze koju to tijelo ima na temelju članka 8. stavka 1. te okvirne odluke da prizna presudu koja mu je proslijeđena i da bez odgađanja poduzme sve mjere potrebne za izvršenje kazne čije trajanje i vrsta odgovaraju onima određenima u presudi donesenoj u državi izdavanja(32).

54.      Člankom 4. stavkom 1. Okvirne odluke 2008/909 predviđena je mogućnost države članice u kojoj je donesena osuđujuća presuda i koja uobičajeno pokreće postupak za priznavanje i izvršenje presude donesene na njezinu državnom području u drugoj državi članici, da toj drugoj državi članici proslijedi takvu presudu zajedno s potvrdom čiji se standardni obrazac nalazi u Prilogu I. toj okvirnoj odluci.

55.      U skladu s člankom 4. stavkom 2. navedene okvirne odluke „[p]rosljeđivanje presude i potvrde može se izvršiti kada je nadležno tijelo države izdavateljice naloga, prema potrebi nakon savjetovanja među nadležnim tijelima države članice koja izdaje te države članice izvršiteljici naloga, uvjereno da će izvršenje kazne od strane države izvršiteljice naloga poboljšati socijalnu rehabilitaciju osuđene osobe”.

56.      Osim toga, članak 4. stavak 5. Okvirne odluke 2008/909 određuje da „[d]ržava članica izvršiteljica naloga može, na svoju vlastitu inicijativu, zatražiti prosljeđivanje presude i potvrde od države članice izdavateljice naloga. [...] Zahtjevi podneseni na temelju ovog stavka ne obvezuju državu članicu izdavateljicu naloga da proslijedi presudu zajedno s potvrdom”.

57.      U članku 5. te okvirne odluke opisan je postupak prosljeđivanja presude i potvrde.

58.      Iz tih odredaba zaključujem, s jedne strane, da je za priznavanje presude i izvršenje kazne potrebno da država članica u kojoj je osuđujuća presuda donesena proslijedi tu presudu i potvrdu predviđenu Okvirnom odlukom 2008/909, pri čemu je to prosljeđivanje oblik izražavanja suglasnosti države članice u kojoj je osuđujuća presuda donesena da država članica izvršenja preuzme izvršenje kazne. Priznavanje presude i izvršenje kazne tada se odvija na temelju informacija sadržanih u potvrdi. Osim toga, država članica u kojoj je osuđujuća presuda donesena može i povući tu potvrdu, pod uvjetima predviđenima u članku 13. te okvirne odluke(33), osobito ako joj namjeravana promjena kazne ne odgovara.

59.      S druge strane, država članica u kojoj je donesena osuđujuća presuda nije dužna pristupiti takvom prosljeđivanju(34). Ako ona to učini, suglasna je s tim da se osuđujuća presuda o kojoj je riječ izvrši u državi članici izvršenja. Iz toga slijedi da ako presuda nije proslijeđena zajedno s potvrdom predviđenom u toj okvirnoj odluci, država članica izvršenja nije ovlaštena da na svojem državnom području izvrši kaznu izrečenu u državi članici u kojoj je osuđujuća presuda donesena jer se ova potonja država nije s tim suglasila. Jednako vrijedi u okviru primjene razloga za moguće neizvršenje predviđenog u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584.

60.      Stoga do preuzimanja izvršenja kazne od strane države članice izvršenja može doći samo u okviru utvrđenom Okvirnom odlukom 2008/909, koji zahtijeva blisku i aktivnu suradnju s državom članicom u kojoj je osuđujuća presuda donesena(35), a posebno, pristanak te države članice za izvršenje kazne u državi članici izvršenja. Prosljeđivanje presude državi članici izvršenja od strane države članice u kojoj je osuđujuća presuda donesena u okviru postupka koji se odnosi na izvršenje europskog uhidbenog naloga ne ispunjava taj uvjet u slučaju kada, kao ovdje, uz tu presudu nije priložena potvrda previđena tom okvirnom odlukom i, povrh toga, prva država članica nedvosmisleno izrazi svoje protivljenje izvršenju izrečene kazne u drugoj državi članici.

61.      Provedba postupka predviđenog Okvirnom odlukom 2008/909 tako može uspostaviti uzajamno povjerenje između nadležnih tijela države članice izdavanja i države članice izvršenja putem prethodnog savjetovanja koje je izraz načela lojalne suradnje. Ako država članica u kojoj je osuđujuća presuda donesena odbije prenijeti izvršenje kazne, država članica izvršenja ne može jednostrano prisvojiti nadležnost za izvršenje te kazne i ne može se pozvati na razlog za moguće neizvršenje naveden u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584.

62.      Suprotno onomu što je nizozemska vlada tvrdila u okviru ovog postupka, smatram da nužnost ishođenja suglasnosti države članice u kojoj je osuđujuća presuda donesena ne može ugroziti koristan učinak razloga za moguće neizvršenje predviđenog u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584. Naime, odbijanje izvršenja predviđeno tom odredbom samo je uvjetovano tim zahtjevom i ne smije se smatrati neprimjenjivim. U tom stadiju ne može se pretpostaviti da će država članica u kojoj je osuđujuća presuda donesena odbiti proslijediti presudu zajedno s potvrdom. Tu se državu članicu može, naime, uvjeriti, kao i državu članicu izvršenja, da će se izvršenjem osuđujuće presude na državnom području potonje države doprinijeti postizanju cilja pospješivanja ponovnog uključivanja osuđenika u društvo.

63.      Osim toga, točno je, doduše, da je iz članka 25. Okvirne odluke 2008/909 Sud zaključio da niti jedna njezina odredba ne može utjecati na doseg niti na pravila primjene razloga za moguće neizvršenje iz članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584(36). To, međutim, ne može značiti da uvjeti za priznavanje i izvršenje presuda u kaznenim stvarima nisu primjenjivi kada se taj razlog za neizvršenje primijeni, nego prije da su ti uvjeti primjenjivi samo u opsegu u kojem su usklađeni s odredbama iz te okvirne odluke(37). Tako je zakonodavac Unije pokazao svoju volju da ne oslabi cilj te okvirne odluke, to jest predaju osoba obuhvaćenih europskim uhidbenim nalogom.

64.      Naime, u zahtjevu prema kojem primjena razloga za moguće neizvršenje navedenog u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584 podliježe suglasnosti države članice u kojoj je osuđujuća presuda izrečena ne prepoznajem nikakvu neusklađenost s odredbama te okvirne odluke. Naprotiv, takav uvjet, u mjeri u kojoj predstavlja ograničenje mogućnosti pravosudnog tijela izvršenja da odbije izvršiti europski uhidbeni nalog, doprinosi jačanju sustava predaje uspostavljenog tom okvirnom odlukom u korist područja slobode, sigurnosti i pravde(38). Konkretno, primjena toga razloga za neizvršenje i dalje je prvenstveno podvrgnuta zahtjevu da se kazna zatvora izrečena traženoj osobi može stvarno izvršiti u toj državi članici(39).

65.      Usto, Sud je doduše naveo da povezanost koju je zakonodavac Unije predvidio između Okvirne odluke 2002/584 i Okvirne odluke 2008/909 treba pridonijeti postizanju cilja poboljšanja ponovnog uključivanja predmetne osobe u društvo i da takvo ponovno uključivanje u društvo nije samo u interesu osuđenika, već i Europske unije općenito(40). Međutim, Sud je također presudio da iako je cilj razloga za moguće neizvršenje iz članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 osobito omogućiti pridavanje posebne važnosti mogućnosti povećanja izgleda za ponovno uključivanje tražene osobe u društvo nakon isteka kazne na koju je ta osoba osuđena, takav cilj, koji je nedvojbeno važan, ne isključuje mogućnost da države članice, pri provedbi te okvirne odluke, ograniče, u smislu iz temeljnog pravila iz njezina članka 1. stavka 2., situacije u kojima mora biti moguće odbiti predati osobu na koju se primjenjuje taj članak 4. točka 6.(41).

66.      Iz prethodno navedenog proizlazi da cilj koji se sastoji od povećanja izgleda za ponovno uključivanje tražene osobe u društvo nakon isteka kazne na koju je ona osuđena nema apsolutan karakter i ne može prevladati nad ciljem uspostave učinkovitog sustava predaje između država članica.

67.      Povrh toga, kao što je to francuska vlada s pravom istaknula na raspravi, na temelju članka 4. Okvirne odluke 2008/909 i nadležna tijela države članice izdavanja i tijela države članice izvršenja moraju se uvjeriti da postupak uzajamnog priznavanja ispunjava u situaciji o kojoj je riječ cilj kojim se nastoji potaknuti ponovno uključivanje osuđenika u društvo. Taj zahtjev postojanja konsenzusa stoga izravno proturječi zamisli prema kojoj se člankom 4. točkom 6. Okvirne odluke 2002/584 omogućuje prepuštanje samo državi članici izvršenja utvrđenje je li izvršenje kazne na njezinu državnom području opravdano. I država članica izdavanja mora smatrati da bi izvršenje kazne na državnom području države članice izvršenja olakšalo ponovno uključivanje osuđenika u društvo i da taj cilj nadilazi cilj da se ta kazna izvrši u državi članici izdavanja. Drukčiji zaključak doveo bi, suprotno onomu što je predviđeno člankom 25. Okvirne odluke 2008/909, do dvojnog uređenja uzajamnog priznavanja osuđujućih odluka u kaznenim stvarima. Iako bi se izvan konteksta europskog uhidbenog naloga obje države članice trebale uvjeriti da je postignut cilj poticanja ponovnog uključivanja u društvo, u okviru provedbe europskog uhidbenog naloga samo bi država članica izvršenja mogla dati tu procjenu. Međutim, kao što sam to prethodno naveo, ne mislim da je zakonodavac Unije želio stvoriti takvo dvojno uređenje.

68.      Također smatram da cilj poboljšanja izgleda za ponovno uključivanje osuđenika u društvo ne može dovesti do nestanka legitimnih interesa koje država članica u kojoj je kazna izrečena može imati za to da se ta kazna izvrši na njezinu državnom području. Naime, uzimajući u obzir različite funkcije kazne u društvu, razmatranja kaznene politike svojstvena svakoj državi članici mogu navesti državu članicu u kojoj je osuđujuća presuda donesena da poželi da se izrečena kazna izvrši na njezinu tlu unatoč činjenici da se to može protiviti razmatranjima povezanima s ponovnim uključivanjem tražene osobe u društvo(42). U tom se pogledu može navesti primjer osuđujućih presuda u području terorizma.

69.      Smatram da kada država članica odabere izdati europski uhidbeni nalog radi izvršenja kazne oduzimanja slobode, ona želi da joj se tražena osoba preda kako bi tu kaznu izvršila na svojem državnom području. Da je kao prvi izbor ta država članica predvidjela mogućnost da se ta kazna izvrši u drugoj državi članici, ona bi bila provela mehanizam priznavanja i izvršenja presuda u kaznenim stvarima koji je predviđen Okvirnom odlukom 2008/909.

70.      U takvoj situaciji zahtjeva za priznavanje presude i izvršenje kaznene osude izrečene u državi članici izdavanja ne samo da dotična osoba ne mora biti predana tijelima potonje države članice, nego je sama svrha tog postupka ta da ona ostane u državi članici izvršenja kako bi u njoj odslužila svoju kaznu(43).

71.      Međutim, u slučaju kada država članica u kojoj je donesena osuđujuća presuda da prednost izdavanju europskog uhidbenog naloga umjesto provedbe mehanizma transfera predviđenog u Okvirnoj odluci 2008/909, načelo uzajamnog priznavanja proizvodi posljedice drukčije prirode. Naime, to načelo podrazumijeva da je pravosudno tijelo izvršenja dužno izvršiti europski uhidbeni nalog koji mu je podnesen.

72.      Dobivanjem suglasnosti države članice u kojoj je osuđujuća presuda donesena omogućuje se poštovanje prava na slobodan odabir koje ta država mora imati između dvaju instrumenata pravosudne suradnje u kaznenim stvarima. Kao što sam to već objasnio, ne postoji nikakva obveza te države članice da izda potvrdu predviđenu Okvirnom odlukom 2008/909. Budući da je navedena država članica napravila suveren odabir davanja prednosti europskom uhidbenom nalogu, taj odabir treba poštovati. Stoga se ne može pretpostaviti da bi ista država članica bila u slučaju odbijanja izvršenja tog naloga spremna odreći se izvršenja kazne na svojem državnom području. Naprotiv, izdavanje europskog uhidbenog naloga pokazuje njezinu želju da se kazna izvrši na njezinu državnom području.

73.      Stajalište nizozemske vlade prema kojem je činjenica provedbe članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 jednaka priznavanju osuđujuće presude, što bi učinilo bespredmetnim ishođenje suglasnosti države članice u kojoj je osuđujuća presuda donesena, dovodi do sljedećeg paradoksa: takvo se stajalište svodi na zaključak da u slučaju kada pravosudno tijelo izda europski uhidbeni nalog u svrhu izvršenja kazne, to znači da ono prihvaća da se po potrebi ta kazna može izvršiti u drugoj državi članici, pri čemu se država članica izdavanja tada odriče vlastite nadležnosti za izvršenje navedene kazne. Međutim, svrha je europskog uhidbenog naloga ponajprije predaja tražene osobe pravosudnom tijelu koje izdaje takav nalog. Drugim riječima, izdavanje europskog uhidbenog naloga nema za cilj prenošenje nadležnosti za izvršenje kazne na drugu državu članicu.

74.      Time što želi zadržati svoju nadležnost za izvršenje, država članica izdavanja ne krši načelo uzajamnog povjerenja. Država članica izvršenja dužna je u načelu postupiti po zahtjevu za suradnju koji predstavlja izdavanje europskog uhidbenog naloga. Kao što je to francuska vlada pravilno istaknula na raspravi, u takvim okolnostima to načelo ne može služiti kao razlog za priznavanje i izvršenje sudske odluke od strane druge države članice, kada se to niti ne traži niti želi.

75.      Suprotno tumačenje imalo bi za posljedicu to da se državi članici izvršenja omogući zasnivanje nadležnosti za izvršenje osuđujuće presude, iako se država članica u kojoj je ona donesena nije odrekla izvršavanja takve nadležnosti, kao što to pokazuje činjenica da je izdan europski uhidbeni nalog u svrhu izvršenja te osuđujuće presude. To bi bilo u suprotnosti s načelom uzajamnog povjerenja što u toj vrsti situacije podrazumijeva prije svega da država članica izvršenja izvrši europski uhidbeni nalog. Kao što je to Komisija navela na raspravi, kao iznimka od načela predaje i s obzirom na neobvezatnost razloga za neizvršenje predviđenog u njoj, člankom 4. točkom 6. Okvirne odluke 2002/584 ne uvodi se pravo transfera za osuđenika, nego samo mogućnost. Ta se mogućnost može primijeniti samo ako su ispunjeni određeni uvjeti.

76.      Stoga nije moguće izuzeti se iz okvira utvrđenog Okvirnom odlukom 2008/909 jer se, bez obzira na okolnosti u kojima je predviđeno priznavanje osuđujuće presude u kaznenim stvarima, samo poštovanjem pravila utvrđenih u toj okvirnoj odluci može postići pravedna ravnoteža kojom se štite prava države članice u kojoj je osuđujuća presuda izrečena.

77.      U okviru ovog predmeta nesporno je da nisu bili poštovani postupak i uvjeti predviđeni Okvirnom odlukom 2008/909 radi priznavanja i izvršenja presude protiv osobe C. J. Naime, talijanska pravosudna tijela odbila su izvršiti europski uhidbeni nalog izdan u odnosu na osobu C. J., priznajući istodobno osuđujuću presudu i određujući njezino izvršenje u Italiji, iako su rumunjska pravosudna tijela iznijela svoje protivljenje takvom priznavanju i takvom izvršenju izvan državnog područja Rumunjske.

78.      Talijanska pravosudna tijela stoga nisu djelovala u skladu s načelom uzajamnog priznavanja, kako je konkretizirano u Okvirnoj odluci 2008/909, te se stoga ne mogu pozvati na to načelo u odnosu na državu članicu izdavanja. Stoga potonja država članica zadržava pravo izvršenja presude o kojoj je riječ na svojem državnom području. Iako je člankom 22. stavkom 1. Okvirne odluke 2008/909 predviđeno da ta država članica više ne može izvršiti osuđujuću presudu čim je njezino izvršavanje započelo na državnom području države članice izvršenja, usto je potrebno da se to izvršenje odvije u skladu s pravilima predviđenima u toj okvirnoj odluci. To nije slučaj kada je priznavanje presude u kaznenim stvarima provedeno kršenjem postupka i uvjeta predviđenih navedenom okvirnom odlukom, a posebno ako država članica izdavanja nije dostavila presudu zajedno s potvrdom predviđenom u istoj okvirnoj odluci. Prihvaćanjem da bi u takvoj situaciji započinjanje izvršenja kazne u državi članici izvršenja moglo oduzeti nadležnost državi članici izdavanja za izvršenje te kazne otvorio bi se put zaobilaženju pravila utvrđenih u Okvirnoj odluci 2008/909.

79.      Dodajem da čak i da je presuda zajedno s potvrdom predviđenom u toj okvirnoj odluci bila proslijeđena, moguće je postaviti pitanje može li se nacionalni nalog za izvršenje kazne uz istodobnu odgodu izvršenja u obliku kućnog pritvora, dok talijanska pravosudna tijela ne donesu odluku o mjeri alternativnoj kazni zatvora, smatrati započinjanjem izvršenja te kazne u smislu članka 22. stavka 1. navedene okvirne odluke. Međutim, ne čini mi se nužnim obraditi taj aspekt u okviru ovog predmeta jer u svakom slučaju postupak i uvjeti predviđeni istom okvirnom odlukom nisu bili poštovani(44).

80.      Osim toga, budući da odluka pravosudnog tijela izvršenja o odbijanju izvršenja europskog uhidbenog naloga izdanog u odnosu na osobu C. J. nije u skladu s pravom Unije, pravosudno tijelo koje je izdalo uhidbeni nalog može nastaviti postupak za predaju te osobe održavanjem tog naloga na snazi ili pak izdavanjem novog, kako bi se lakše ostvario cilj borbe protiv nekažnjavanja koji se nastoji postići Okvirnom odlukom 2002/584(45). Drugim riječima, ne može se smatrati da je europski uhidbeni nalog o kojemu je riječ postao bespredmetan i da je iscrpio svoje učinke. Štoviše, presuda donesena u državi članici izdavanja, a na kojoj se taj nalog temelji i na koju upućuje članak 8. stavak 1. točka (c) Okvirne odluke 2002/584, i dalje je izvršiva. Kao što je to navela rumunjska vlada na raspravi, nakon što se izvrši predaja, država članica izdavanja je dužna uzeti u obzir, ovisno o slučaju, članak 26. stavak 1. te okvirne odluke. Naime, kao što je to Sud već presudio, budući da se tom odredbom nalaže uzimanje u obzir ukupnog vremena zadržavanja osuđenika u državi članici izvršenja, njom se jamči da ta osoba u konačnici neće biti zadržavana – kako u državi članici izvršenja tako i u državi članici izdavanja – u ukupnom trajanju koje premašuje trajanje kazne oduzimanja slobode koja joj je bila izrečena u državi članici izdavanja(46).

IV.    Zaključak

81.      S obzirom na sva prethodna razmatranja predlažem Sudu da na prvo, drugo i treće prethodno pitanje koja je uputila Curtea de Apel Bucureşti (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska) odgovori na sljedeći način:

Članak 4. točku 6. i članak 8. stavak 1. točku (c) Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kao i članak 4. stavke 2. i 5., članak 8. stavak 1., članak 22. stavak 1. te članak 25. Okvirne odluke Vijeća 2008/909/PUP od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj uniji,

treba tumačiti na način da:

pravosudno tijelo ne može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog u svrhu izvršenja kazne oduzimanja slobode pozivanjem na razlog za moguće neizvršenje spomenut u prvoj od tih odredbi, u slučaju kada se priznavanje i izvršenje osuđujuće presude provodi suprotno postupku i uvjetima predviđenima u Okvirnoj odluci 2008/909. U toj situaciji država članica izdavanja zadržava pravo izvršenja te kazne te je na pravosudnom tijelu izvršenja da izvrši europski uhidbeni nalog tako da traženu osobu preda toj državi članici.

1      Izvorni jezik: francuski

2      SL 2002., L 190, str. 1., SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.

3      SL 2008., L 327, str. 27., SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 111.

4      Ta odredba predviđa da pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga „ako je europski uhidbeni nalog izdan u svrhe izvršenja kazne zatvora ili oduzimanja slobode, a tražena osoba se nalazi, boravi, u državi članici izvršenja ili je njezin državljanin, a ta država članica obvezuje se izvršiti tu kaznu ili mjeru oduzimanja slobode u skladu s odredbama svojega domaćeg prava”.

5      Moguće je da će se u ovom mišljenju država članica izdavanja označivati i kao država članica u kojoj je donesena osuđujuća presuda.

6      Ta je potvrda bila dopunjena drugom potvrdom koja je rumunjskim pravosudnim tijelima priopćena 14. srpnja 2021. i sadržava sljedeći navod: „[š]to se tiče kućnog pritvora, čeka se odluka suda za nadzor izvršavanja kaznenopravnih sankcija o alternativnoj mjeri.”

7      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, nacionalni sud ima odgovornost utvrditi pravni i činjenični okvir zahtjeva za prethodnu odluku: vidjeti osobito presudu od 30. studenoga 2023., Ministero dell'Istruzione i INPS (C-270/22, EU:C:2023:933, t. 34. i navedena sudska praksa).

8      Vidjeti osobito presudu od 6. lipnja 2023., O. G. (Europski uhidbeni nalog protiv državljanina treće zemlje) (C-700/21, u daljnjem tekstu: presuda O. G., EU:C:2023:444, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

9      Vidjeti osobito presudu O. G. (t. 32. i navedena sudska praksa).

10      Vidjeti osobito presudu O. G. (t. 33. i navedena sudska praksa).

11      Vidjeti osobito presudu O. G. (t. 34. i navedena sudska praksa).

12      Vidjeti osobito presudu od 11. ožujka 2020., SF (Europski uhidbeni nalog – Jamstvo vraćanja u državu izvršiteljicu naloga) (C-314/18, EU:C:2020:191, t. 40. i navedena sudska praksa).

13      Vidjeti osobito presudu od 11. ožujka 2020., SF (Europski uhidbeni nalog – Jamstvo vraćanja u državu izvršiteljicu naloga) (C-314/18, EU:C:2020:191, t. 41. i navedena sudska praksa).

14      Vidjeti osobito presudu O. G. (t. 35. i navedena sudska praksa).

15      Vidjeti osobito presudu O. G. (t. 46. i navedena sudska praksa).

16      Vidjeti osobito presudu O. G. (t. 47. i navedena sudska praksa).

17      Vidjeti osobito presudu O. G. (t. 48. i navedena sudska praksa).

18      Vidjeti osobito presudu od 24. lipnja 2019., Popławski (C-573/17, EU:C:2019:530, t. 88. i navedena sudska praksa).

19      Vidjeti osobito presudu od 24. lipnja 2019., Popławski (C-573/17, EU:C:2019:530, t. 92. i navedena sudska praksa). Kao što je to nezavisni odvjetnik Y. Bot istaknuo u svojem mišljenju u predmetu Popławski (C-579/15, EU:C:2017:116), „provedba načela uzajamnog priznavanja i potreba da se izbjegne svaka opasnost od nekažnjavanja podrazumijevaju da treba smatrati da, ako preuzimanje izvršenja kazne u državi članici izvršenja iz bilo kojeg razloga nije moguće, europski uhidbeni nalog mora biti izvršen” (t. 57.).

20      Vidjeti osobito presudu O. G. (t. 49. i navedena sudska praksa).

21      Vidjeti presudu O. G. (t. 53.).

22      Vidjeti osobito presudu O. G. (t. 60. i 61. i navedena sudska praksa).

23      Vidjeti osobito presudu O. G. (t. 62. i navedena sudska praksa).

24      Vidjeti presudu O. G. (t. 63.).

25      Vidjeti u tom pogledu također Obavijest Komisije – Priručnik o izdavanju i izvršavanju europskog uhidbenog naloga (SL C, C/2023/1270), točke 2.5.2. i 5.5.2., iz kojih proizlazi da se u slučaju iz članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 Okvirna odluka 2008/909 mora primjenjivati na transfer kazne državi članici u kojoj se izvršava.

26      Vidjeti u tom smislu Obavijest Komisije – Priručnik o transferu osuđenih osoba i kazni zatvora u Europskoj uniji (SL 2019., C 403, str. 2.), u čijoj se točki 11.1. navodi da se „[u] skladu s člankom 25. i uvodnom izjavom 12. Okvirne odluke [2008/909], u slučajevima u kojima se primjenjuju članak 4. stavak 6. i članak 5. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584, na izvršenje kazne primjenjuje [...] domaće pravo kojim se provodi Okvirna odluka [2008/909], mutatis mutandis i u mjeri u kojoj je to u skladu s Okvirnom odlukom 2002/584”. U toj je istoj točki također pojašnjeno da je „[v]eza između Okvirne odluke [2008/909] i Okvirne odluke 2002/584 utvrđena [...] u članku 25. i uvodnoj izjavi 12. Okvirne odluke [2008/909]” i da „prije svakog odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga u skladu s člankom 4. stavkom 6. Okvirne odluke 2002/584 pravosudno tijelo izvršenja mora provjeriti stvarnu mogućnost izvršenja kazne u skladu sa svojim domaćim pravom kojim se provodi Okvirna odluka [2008/909]” (moje isticanje).

27      C-314/18, EU:C:2020:191

28      Vidjeti presudu od 11. ožujka 2020., SF (Europski uhidbeni nalog – Jamstvo vraćanja u državu izvršiteljicu naloga) (C-314/18, EU:C:2020:191, t. 49. i sljedeće).

29      Vidjeti osobito presudu od 24. lipnja 2019., Popławski (C-573/17, EU:C:2019:530, t. 88. i navedena sudska praksa).

30      Vidjeti presudu od 9. studenoga 2023., Staatsanwaltschaft Aachen (C-819/21, EU:C:2023:841, t. 19.).

31      Vidjeti presudu od 9. studenoga 2023., Staatsanwaltschaft Aachen (C-819/21, EU:C:2023:841, t. 20.).

32      Vidjeti osobito presudu od 15. travnja 2021., AV (Presuda kojom se izriče jedinstvena kazna) (C-221/19, EU:C:2021:278, t. 35. i navedena sudska praksa).

33      U skladu s tom odredbom „[t]ako dugo dok izvršenje kazne u državi članici izvršiteljici naloga nije započelo, država članica izdavateljica naloga može povući potvrdu iz te države navodeći razloge za taj postupak. Nakon povlačenja potvrde država članica izvršiteljica naloga više ne izvršava kaznu”.

34      Vidjeti u tom pogledu priručnik naveden u bilješci na dnu stranice 26. ovog mišljenja u čijoj je točki 1.1. navedeno da se Okvirnom odlukom 2008/909 predviđa da „država izdavateljica naloga nema obvezu proslijediti presudu u svrhu njezina priznavanja i izvršenja u drugoj državi članici” i da „[d]ržava izdavateljica naloga ima zadnju riječ u pogledu transfera ako je zadovoljna s promjenom kazne i načinima njezina izvršenja”. Nadalje, u točki 3.1. tog priručnika određeno je da u obama slučajevima iz članka 4. stavka 5. Okvirne odluke 2008/909 „država izdavateljica naloga nije dužna izvršiti zatraženo prosljeđivanje presude. To logički proizlazi iz činjenice da je država izdavateljica naloga i dalje jedini subjekt koji je nakon počinjenja kaznenog djela donio presudu, za što je imao suverenu nadležnost. Stoga država izdavateljica naloga zadržava marginu prosudbe u ocjenjivanju zahtjevâ države izvršiteljice naloga i/ili osuđene osobe”.

35      Konkretno, država članica izvršenja dužna je državi članici u kojoj je osuđujuća presuda donesena dostaviti određeni broj informacija, poput onih spomenutih u člancima 12. i 21. Okvirne odluke 2008/909.

36      Vidjeti presudu od 13. prosinca 2018., Sut (C-514/17, EU:C:2018:1016, t. 48.).

37      Vidjeti presudu od 13. prosinca 2018., Sut (C-514/17, EU:C:2018:1016, t. 48.).

38      Vidjeti osobito presudu od 13. prosinca 2018., Sut (C-514/17, EU:C:2018:1016, t. 43. i 44. te navedena sudska praksa).

39      Vidjeti osobito presudu od 13. prosinca 2018., Sut (C-514/17, EU:C:2018:1016, t. 49.).

40      Vidjeti presudu od 11. ožujka 2020., SF (Europski uhidbeni nalog – Jamstvo vraćanja u državu izvršiteljicu naloga) (C-314/18, EU:C:2020:191, t. 51. i navedena sudska praksa).

41      Vidjeti osobito presudu od 13. prosinca 2018., Sut (C-514/17, EU:C:2018:1016, t. 46. i navedena sudska praksa). Kao što je to u pogledu članka 5. točke 3. Okvirne odluke 2002/584 istaknuo nezavisni odvjetnik P. Pikamäe u svojem mišljenju u predmetu SF (Europski uhidbeni nalog – Jamstvo vraćanja u državu izvršiteljicu naloga) (C-314/18, EU:C:2019:427), „[c]ilj poboljšanja [ponovnog uključivanja osuđenika u društvo] stoga nema apsolutan karakter i može ga se odvagnuti s drugim zahtjevima” (t. 61.).

42      S tim u vezi vidjeti priručnik naveden u bilješci na dnu stranice 26. ovog mišljenja u čijoj je točki 3.1. navedeno da „[p]rimjerice, država izdavateljica naloga možda ne želi izvršiti transfer osuđene osobe ako je u državi izvršiteljici naloga predviđena kraća kazna zatvora, uzimajući u obzir odredbe o prijevremenom i uvjetnom otpustu u toj državi. Pri odlučivanju o tome gdje bi bilo najbolje da počinitelj odsluži svoju kaznu u obzir se mogu uzeti i interesi žrtve. Država članica može biti nesklona i tomu da se transfer osobe izvrši ako bi on, umjesto da bude u interesu njezin[a ponovnog uključivanja u društvo], podrazumijevao reintegraciju te osobe u kriminalno okruženje u njezinoj matičnoj državi”. U toj je istoj točki navedeno da je „[p]otpuna ovlast za odlučivanje države izdavateljice naloga vidljiva [...] i u članku 13. Okvirne odluke [2008/909], u kojem se navodi da, tako dugo dok ne započne izvršenje kazne u državi izvršiteljici naloga, država izdavateljica naloga može povući potvrdu, pri čemu navodi razloge za povlačenje. Vidjeti u tom kontekstu i članak 17. stavak 3.”. Nadalje se primjećuje da „[p]ostoji sve veća svijest među državama članicama o tome da bi mišljenje žrtava trebalo uzeti u obzir u kontekstu izvršenja kazni osuđenih počinitelja, među ostalim i u međunarodnim transferima zatvorenika. Žrtve mogu postojati i u državi izvršiteljici naloga, kao i u državi izdavateljici naloga. Mnoge su države članice uvele postupak u okviru kojeg žrtve dobivaju mogućnost da se s njima savjetuje o transferima i da se njihovo mišljenje uzme u obzir. Međutim, time se ne uspostavlja pravo žrtava na protivljenje transferu”.

43      Vidjeti presudu od 9. studenoga 2023., Staatsanwaltschaft Aachen (C-819/21, EU:C:2023:841, t. 39.).

44      S tim u vezi navodim da se u predmetu Fira (C-215/24) postavlja, među ostalim, pitanje može li država članica izvršenja, nakon što je odbila izvršiti europski uhidbeni nalog u svrhu izvršenja kazne oduzimanja slobode na temelju članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584, odgoditi izvršenje te kazne.

45      Vidjeti u tom smislu presudu od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr. (C-158/21, EU:C:2023:57, t. 141.).

46      Vidjeti u tom smislu presudu od 28. srpnja 2016., JZ (C 294/16 PPU, EU:C:2016:610, t. 43.).