EUR-Lex Access to European Union law
This document is an excerpt from the EUR-Lex website
Document 62022CC0298
Opinion of Advocate General Rantos delivered on 5 October 2023.###
Mišljenje nezavisnog odvjetnika Rantos iznesen 05. listopada 2023.
Mišljenje nezavisnog odvjetnika Rantos iznesen 05. listopada 2023.
ECLI identifier: ECLI:EU:C:2023:738
Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ATHANASIOSA RANTOSA
od 5. listopada 2023.(1)
Predmet C-298/22
Banco BPN/BIC Português, SA,
Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, podružnica u Portugalu,
Banco Português de Investimento SA (BPI),
Banco Espírito Santo SA, u stečaju,
Banco Santander Totta SA,
Barclays Bank Plc,
Caixa Económica Montepio Geral - Caixa Económica Bancária, SA,
Caixa Geral de Depósitos, SA,
Unión de Créditos Inmobiliários, SA, Establecimiento Financiero de Crédito, podružnica u Portugalu,
Caixa Central de Crédito Agrícola Mútuo CRL,
Banco Comercial Português SA
protiv
Autoridade da Concorrência,
uz sudjelovanje:
Ministério Público
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunal da Concorrência, Regulação e Supervisão (Sud za tržišno natjecanje, regulaciju i nadzor, Portugal))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Članak 101. UFEU-a – Sporazumi među poduzetnicima – Ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj – Razmjena informacija među kreditnim institucijama – Informacije o poslovnim uvjetima i količinama proizvoda”
I. Uvod
1. Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 101. stavka 1. UFEU-a i uvjeta u skladu s kojima se razmjena informacija među konkurentskim poduzetnicima može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.
2. Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između više bankovnih ustanova i Autoridadea da Concorrência (Tijelo za tržišno natjecanje, Portugal, u daljnjem tekstu: AdC), tuženika u glavnom postupku, povodom odluke tog tijela da tim ustanovama izrekne novčanu kaznu zbog povrede nacionalnih odredbi prava tržišnog natjecanja i članka 101. UFEU-a, koja se očituje u sudjelovanju u usklađenom djelovanju u obliku neformalnog usklađivanja među konkurentima razmjenom osjetljivih i strateških informacija.
3. Posebnost je ovog predmeta činjenica da je AdC kvalificirao kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj „neovisnu” razmjenu informacija, a da pritom nije utvrdio postojanje zabranjenog sporazuma, pa navedene bankovne ustanove osporavaju tu pravnu kvalifikaciju tvrdeći da ta razmjena informacija nije imala stupanj štetnosti potreban za takvu kvalifikaciju i da bi stoga u obzir trebalo uzeti ne samo cilj te razmjene nego i njezine posljedice. S obzirom na to da u sudskoj praksi Suda ne postoji presedan koji bi mogao pružiti korisne smjernice za rješavanje ovog slučaja, sud koji je uputio zahtjev postavio je Sudu pitanja u tom pogledu.
4. Ovaj je predmet prilika za Sud da razradi svoju sudsku praksu u vezi s analizom razmjene informacija među konkurentima u pogledu članka 101. stavka 1. UFEU-a. Sud će tako imati priliku još jednom razmotriti pojam ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj koji, iako se o njemu dugo raspravlja, i dalje sadržava bitne konceptualne dvosmislenosti i dvojbe u pogledu tumačenja.
II. Pravni okvir
5. Sud koji je uputio zahtjev poziva se na Lei n.º 19/2012 que aprova o novo regime da concorrência (Zakon br. 19/2012 o utvrđivanju novog pravnog okvira tržišnog natjecanja) od 8. svibnja 2012. (u dalnjem tekstu: Zakon o tržišnom natjecanju)(2), kojim je zamijenjen Lei n.º 18/2003 o utvrđivanju pravnog okvira tržišnog natjecanja od 11. lipnja 2003.(3). Člankom 9. Zakona o tržišnom natjecanju, pod naslovom „Sporazumi, usklađena djelovanja i odluke udruženja poduzetnika” (kao i bivšim člankom 4. Zakona br. 18/2003, pod naslovom „Zabranjena djelovanja”), u biti se preuzima sadržaj članka 101. UFEU-a.
III. Glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
6. AdC je 9. rujna 2019. donio odluku kojom je tužiteljima iz glavnog postupka izrekao novčanu kaznu zbog sudjelovanja u neovisnoj („standalone”)(4) razmjeni informacija čime su povrijeđeni članak 101. UFEU-a i istovrijedne nacionalne odredbe.
7. To je tijelo do tog zaključka došlo na temelju toga što je smatralo da predmetna razmjena informacija čini ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, zbog čega je bilo oslobođeno od istraživanja njezinih mogućih tržišnih posljedica. Osim toga, navedeno tijelo ne prigovara poduzetnicima o kojima je riječ da su sudjelovali u nekom drugom obliku djelovanja kojim se ograničava tržišno natjecanje s kojim bi razmjena informacija mogla biti povezana, kao što je sporazum o cijenama ili o podjeli tržišta.
8. Tužitelji iz glavnog postupka podnijeli su tužbu protiv te odluke Tribunalu da Concorrência, Regulação e Supervisão (Sud za tržišno natjecanje, regulaciju i nadzor, Portugal), sudu koji je uputio zahtjev, s obrazloženjem da se razmjena informacija o kojoj je riječ, sama po sebi, ne može smatrati dovoljno štetnom da nije potrebno ispitati njezine posljedice. U tom pogledu AdC nije, među ostalim, u obzir uzeo gospodarski, pravni i regulatorni kontekst u kojem je ta razmjena provedena, iako je o tome trebalo voditi računa prije nego što se moglo zaključiti da postoji ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.
9. Sud koji je uputio zahtjev je 28. travnja 2022. donio privremenu presudu od gotovo 2000 stranica u kojoj je, među činjenicama sadržanima u odluci AdC-a, uputio na one koje treba smatrati utvrđenima. U svojem zahtjevu za prethodnu odluku navedeni je sud sažeo tu presudu podijelivši njezin opis na pet odgovarajućih podnaslova posvećenih: prirodi razmjenjivanih informacija, obliku usklađivanja, cilju koji se nastojao postići, pravnom i gospodarskom kontekstu te navodnom postojanju povoljnih učinaka za tržišno natjecanje.
10. Kao prvo, kad je riječ o prirodi razmjenjivanih informacija, te su se informacije odnosile na tržište kredita za kupnju nekretnine, tržište potrošačkih kredita i tržište poslovnih kredita. U pogledu tih tržišta razmjenjivale su se dvije vrste informacija, odnosno:
– trenutačni i budući komercijalni „uvjeti”, odnosno tablice raspona kamatnih stopa (spread), kreditne sposobnosti klijenata i parametri rizika koji, s obzirom na razinu iscrpnosti i sustavnosti razmijenjenih informacija, u trenutku razmjene nisu bili javno dostupni;
– „količina proizvoda”, to jest individualizirani podaci za predmetne subjekte o iznosu kredita odobrenih tijekom prethodnog mjeseca. Ti su podaci bili pruženi u raščlanjenom obliku, u kojem nisu bili dostupni ni iz drugog izvora u trenutku razmjene ni nakon toga.
11. Kao drugo, kad je riječ o trajanju i obliku razmjene informacija, sud koji je uputio zahtjev navodi da se ona odvijala od svibnja 2002. do ožujka 2013. Odvijala se u obliku dvostranih ili višestranih institucionaliziranih kontakata koji su se ostvarivali telefonski ili porukama elektroničke pošte, uz puno znanje hijerarhije.
12. Kao treće, kad je riječ o cilju koji se tom razmjenom nastojao postići, s obzirom na to da je ona bankama o kojima je riječ omogućivala da dobiju detaljne, sistematizirane, ažurne i precizne podatke o ponudama konkurenata, taj sud zaključuje da je cilj navedene razmjene bio smanjiti neizvjesnost povezanu sa strateškim ponašanjem svake strane radi smanjenja rizika od poslovnog pritiska.
13. Kao četvrto, kad je riječ o pravnom i gospodarskom kontekstu navedene razmjene, tijekom 2013. godine šest najvećih kreditnih institucija u Portugalu, koje su sve sudjelovale u razmjeni informacija, upravljale su s 83 % ukupne bankovne imovine tog cijelog sektora na nacionalnoj razini. Osim toga, od sredine 2008., u suprotnosti s kretanjima Euribora, indeksa koji odražava međubankovne kamatne stope u europodručju, koji je tada oštro pao, rasponi kamatnih stopa koje su financijske institucije primjenjivale na nove kredite za kupnju nekretnine znatno su porasli, što je ublažilo pad kamatnih stopa za krajnje klijente(5). U sažetku privremene presude, također pod naslovom „Pravni i gospodarski kontekst”, pojašnjava se da su sporne razmjene informacija bile redovite i organizirane u zatvorenom krugu. Usto, one su se odnosile na strateške informacije koje nisu bile javne, ili kojima je bilo teško pristupiti ili ih je bilo teško sistematizirati. Naime, te su se informacije razlikovale od onih koje su kreditne institucije pružale u skladu sa svojim obvezama informiranja potrošača.
14. Kao peto, kad je riječ o postojanju učinaka koji bi mogli biti povoljni za tržišno natjecanje ili, barem, dvojaki, u tom se sažetku navodi da banke o kojima je riječ nisu uspjele ni dokazati ni utvrditi da su tim razmjenama informacija ostvarena povećanja učinkovitosti; da su ti dobici od učinkovitosti raspodijeljeni u korist potrošača; i da su ograničenja tržišnog natjecanja bila neophodna.
15. Naposljetku, iako sam sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da razmjena o kojoj je riječ može doprinijeti smanjenju poslovnog pritiska i neizvjesnosti povezane sa strateškim ponašanjem konkurenata na tržištu, što može dovesti do neformalnog usklađivanja kojim se ograničava tržišno natjecanje, on smatra da je predmetni zahtjev za prethodnu odluku opravdan zbog nepostojanja presedana u sudskoj praksi Suda u pogledu predmetnog slučaja.
16. U tim je okolnostima Tribunal da Concorrência, Regulação e Supervisão (Sud za tržišno natjecanje, regulaciju i nadzor) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„1. Protivi li se članku 101. UFEU-a […] to da se kao ograničenje tržišnog natjecanja kvalificira opsežna mjesečna razmjena informacija među konkurentima u pogledu uvjeta koji se primjenjuju na transakcije (među ostalim, rasponi kamatnih stopa i trenutačne i buduće varijable rizika), kao i u pogledu podataka o proizvodima (mjesečnih, pojedinačnih i raščlanjenih) u okviru ponude kredita za kupnju nekretnine, potrošačkih kredita i poslovnih kredita, koje su redovito i uzajamno razmjenjivane u sektoru bankovnih usluga stanovništvu, u okviru koncentriranog tržišta s preprekama ulasku na njega, čime se posljedično umjetno povećala transparentnost i smanjila neizvjesnost povezana sa strateškim ponašanjem konkurenata?
2. U slučaju potvrdnog odgovora, protivi li se članku 101. UFEU-a takva kvalifikacija ako nije utvrđen ili se ne može utvrditi ijedan dobitak od učinkovitosti i ijedan dvojaki ili povoljni učinak na tržišno natjecanje koji je posljedica te razmjene informacija?”
17. Pisana očitovanja Sudu podnijeli su tužitelji, AdC i Ministério Público. Pisana očitovanja također su podnijele portugalska, grčka, talijanska i mađarska vlada, Europska komisija te Nadzorno tijelo EFTA-e. Tužitelji, AdC, portugalska i grčka vlada te Nadzorno tijelo EFTA-e i Komisija iznijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 22. lipnja 2023.
IV. Analiza
A. Uvodne napomene
18. Najprije valja napomenuti da su tužitelji, gotovo svi, znatan dio svojih pisanih očitovanja posvetili osporavanju opisa činjenica o kojima je riječ u glavnom postupku koji je dao sud koji je uputio zahtjev, do te mjere da tvrde da je Sud obvezan izmijeniti činjeničnu hipotezu koju je sud koji je uputio zahtjev opisao kako bi navedenom sudu mogao dati koristan odgovor(6).
19. U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je u okviru postupka iz članka 267. UFEU-a, koji se temelji na jasnom razdvajanju funkcija između nacionalnih sudova i Suda, na nacionalnom sudu, a ne na Sudu, da utvrdi činjenice koje su dovele do spora(7). Iz toga slijedi da Sud, s obzirom na to da je ovlašten samo odlučivati o tumačenju ili valjanosti teksta Unije, ne može ispitati točnost činjeničnog okvira koji je taj sud postavio niti odlučivati o osnovanosti tvrdnji pojedinih stranaka kojima osporavaju relevantnost činjenične hipoteze koju je u svojem zahtjevu opisao sud koji je uputio zahtjev.
20. S obzirom na navedeno, tumačenje koje Sud treba dati o odredbi prava Unije u činjeničnom kontekstu koji je opisao sud koji je uputio zahtjev ne sadržava nikakve pretpostavke u pogledu toga je li to doista situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku. Stoga je na kraju uvijek na sudu koji je uputio zahtjev da ispita odgovaraju li doista činjenični elementi koje je proslijedio Sudu situaciji o kojoj je riječ u glavnom postupku.
21. Taj zaključak ne može dovesti u pitanje obveza, koja je na nacionalnim sudovima i na koju se pozivaju tužitelji, da se činjenični kontekst prethodnih pitanja točno opiše. Naime, iako takva obveza Sudu treba omogućiti da se uvjeri da zahtjev za prethodnu odluku nije nedopušten, činjenica je da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi zahtjev bio nedopušten, zatraženo tumačenje prava Unije ne smije imati nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, problem mora biti hipotetski ili Sud ne smije raspolagati nikakvim činjeničnim ili pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja(8), što u ovom predmetu nije slučaj.
22. Stoga ne treba odlučiti o kritikama koje su tužitelji uputili u pogledu relevantnosti činjenične hipoteze koju je izložio sud koji je uputio zahtjev. Isto vrijedi kad je riječ o zahtjevima za preoblikovanje prethodnih pitanja koje su postavili tužitelji, u kojima te stranke pozivaju Sud da (pre)ispita opis činjenica koji je dao sud koji je uputio zahtjev i da ih prekvalificira, što je uloga koja isključivo pripada tom sudu.
23. Valja napomenuti, naposljetku, da se čini da formulacija pitanja suda koji je uputio zahtjev upućuje na to da nije potrebno odgovoriti na drugo prethodno pitanje u slučaju da odgovor na prvo prethodno pitanje bude potvrdan. Smatram da u predmetu poput onoga u glavnom postupku, u kojem je glavno pitanje utvrditi je li razmjena informacija s obilježjima utvrđenima u tom slučaju ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, treba zajedno razmotriti aspekte kojima se bave ta dva prethodna pitanja. Tako će navodna povećanja učinkovitosti ili navodni učinci koji pospješuju tržišno natjecanje koji su obuhvaćeni drugim prethodnim pitanjem biti relevantni u okviru analize pravnog i gospodarskog konteksta u kojem se razmjena informacija mora ocijeniti kako bi se utvrdilo je li riječ o ograničenju tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.
B. Prvo i drugo prethodno pitanje
24. Dva prethodna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev odnose se na pravnu kvalifikaciju razmjene informacija s obilježjima opisanima u točkama 10. do 14. ovog mišljenja kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.
25. U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je, u okviru postupka iz članka 267. UFEU-a, uloga Suda ograničena na tumačenje odredbi prava Unije o kojima mu je upućeno pitanje, u ovom slučaju članka 101. stavka 1. UFEU-a. Stoga nije na Sudu, nego na sudu koji je uputio zahtjev da u konačnici ocijeni ima li predmetni sporazum za cilj ograničenje tržišnog natjecanja, uzimajući u obzir sve relevantne elemente koji obilježavaju situaciju u glavnom postupku te gospodarski i pravni kontekst u kojem se ona nalazi(9). Međutim, odlučujući u prethodnom postupku Sud može, na temelju elemenata iz spisa kojima raspolaže, nacionalnom sudu dati pojašnjenja koja ga usmjeravaju u njegovu tumačenju kako bi potonji mogao riješiti spor(10).
26. Stoga, prije nego što započnem s ispitivanjem tih pitanja, čini mi se da bi bilo korisno podsjetiti na granice pojma „ograničenje s obzirom na cilj”, kao i dati određena pojašnjenja o njegovoj primjeni na razmjene informacija.
1. Pojam ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj
a) Opća načela utvrđena sudskom praksom Suda
27. Da bi sporazum, odluka udruženja poduzetnika ili usklađeno djelovanje bili obuhvaćeni zabranom propisanom u članku 101. stavku 1. UFEU-a, oni moraju imati „za cilj ili posljedicu” sprečavanje, ograničavanje ili osjetno narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu(11). U tom pogledu valja podsjetiti na to da protutržišni cilj i protutržišna posljedica sporazuma nisu kumulativni, nego alternativni uvjeti za ocjenu je li takav sporazum obuhvaćen zabranom iz članka 101. stavka 1. UFEU-a. Stoga alternativnost te pretpostavke, naglašena veznikom „ili”, dovodi ponajprije do nužnosti razmatranja samog cilja sporazuma(12).
28. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, određeni oblici usklađivanja među poduzetnicima pokazuju dovoljnu štetnost za tržišno natjecanje da ispitivanje njihovih učinaka nije nužno. Ta sudska praksa proizlazi iz činjenice da se određeni oblici usklađivanja među poduzetnicima mogu smatrati po samoj svojoj naravi štetnima za dobro funkcioniranje normalnog tržišnog natjecanja(13).
29. Kako bi se ocijenilo ima li sporazum između poduzetnika ili odluka udruženja poduzetnika dovoljan stupanj štetnosti da bi se mogla smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a, valja uzeti u obzir sadržaj njezinih odredbi, ciljeve koje želi postići te njezin gospodarski i pravni kontekst(14).
30. Valja naglasiti, međutim, da pojam ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj treba usko tumačiti. Iz toga slijedi da, u slučaju da analiza usklađivanja među poduzetnicima ne otkrije dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje, treba ispitati njegove posljedice i, kako bi se ono zabranilo, zahtijevati ispunjenje svih elemenata kojima se utvrđuje ograničenje tržišnog natjecanja(15).
31. Naposljetku, valja podsjetiti na to da nema bitne razlike između ponašanja poduzetnika ovisno o tome jesu li ista kvalificirana kao ograničenja tržišnog natjecanja na temelju ispitivanja njihovih posljedica i njihova cilja, s obzirom na to da su obje vrste zabranjene u skladu s člankom 101. stavkom 1. UFEU-a. Naime, dihotomija između ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu prije svega je postupovno sredstvo namijenjeno tomu da usmjerava tijelo za tržišno natjecanje u pogledu analize koju je obvezno provesti na temelju članka 101. stavka 1. UFEU-a i resursa koje mora upotrijebiti ovisno o okolnostima svojstvenima pojedinom predmetu(16).
b) Nužnost postojanja „čvrstog i pouzdanog iskustva” da bi se djelovanje moglo kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj
32. Među pitanjima koja je istaknuo sud koji je uputio zahtjev, u okviru njegova prvog prethodnog pitanja, jest nužnost postojanja čvrstog i pouzdanog iskustva, u smislu sudske prakse Suda, da bi se „neovisna” razmjena informacija, poput one o kojoj je riječ u glavnom predmetu, mogla kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Drugim riječima, sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati mora li nužno postojati presedan da bi se utvrdilo da određena vrsta ponašanja čini ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.
33. Na to pitanje treba odgovoriti negativno.
34. Kao prvo, valja podsjetiti na to da iz samog teksta članka 101. stavka 1. UFEU-a, a ponajprije iz izraza „osobito” proizlazi da ta odredba ne sadržava iscrpan popis sporazuma koji imaju za „cilj” ili „posljedicu” ograničavanje tržišnog natjecanja. Tako se i druge vrste sporazuma mogu kvalificirati ograničenjem „s obzirom na cilj” ako se takva kvalifikacija izvršava u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz sudske prakse Suda(17).
35. Kao drugo, treba utvrditi da je Sud, iako je u više tih presuda – među kojima osobito u presudama od 11. rujna 2014., CB/Komisija (C-67/13 P, EU:C:2014:2204; u daljnjem tekstu: presuda CB/Komisija) i od 2. travnja 2020., Budapest Bank i dr. (C-228/18, EU:C:2020:265; u daljnjem tekstu: presuda Budapest Bank) – doista naglasak stavio na nužnost postojanja dovoljno čvrstog i pouzdanog iskustva da bi se sporazum sam po sebi mogao smatrati štetnim za dobro funkcioniranje tržišnog natjecanja te da se stoga može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj(18), ipak jasno priznao da činjenica da Komisija nije utvrdila da sporazum određene vrste, s obzirom na sam njegov cilj, ograničava tržišno natjecanje, sama po sebi ne sprečava Komisiju da to utvrdi u budućnosti nakon pojedinačnog i temeljitog ispitivanja spornih praksi(19). Svakim drugim tumačenjem spriječila bi se primjena odredbe Ugovora koja je sastavljena na način da pokriva nove kategorije ograničenja tržišnog natjecanja koje bi se mogle pojaviti u budućnosti.
36. Prema tome, valja odbiti argument pojedinih tužitelja prema kojem je postojanje čvrstog i pouzdanog iskustva prethodni uvjet da se određeno djelovanje može smatrati ograničenjem s obzirom na cilj i da stoga sudovi ili nacionalna tijela za tržišno natjecanje nužno trebaju dokazivati postojanje presedana kako bi se tržišno ponašanje kvalificiralo kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj(20).
37. Kao treće, valja podsjetiti na to da je ključni pravni kriterij za određivanje uključuje li sporazum ili usklađeno djelovanje ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a, utvrđenje da takav sporazum ili takvo djelovanje sami po sebi imaju dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da se može smatrati da ispitivanje njihovih posljedica nije potrebno(21).
38. Sporazumi ili djelovanja koji su slični ponašanjima ili kategorijama ponašanja čija je štetnost za tržišno natjecanje nedvojbena s obzirom na dosadašnje iskustvo, u načelu će lakše zadovoljiti taj kriterij. Naime, postojanje čvrstog i pouzdanog iskustva o štetnosti djelovanja koje je protivno tržišnom natjecanju „pojačava” vjerojatnost da će to biti i djelovanje koje ima ista obilježja kao drugo djelovanje koje je prethodno kvalificirano kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj(22). Međutim, kao što sam naveo u točki 34. ovog mišljenja, nepostojanje presedana ne sprečava tijela za tržišno natjecanje da primijene kvalifikaciju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj za sporazume za koje se pokaže nakon pojedinačnog i temeljitog ispitivanja, da su štetni za tržišno natjecanje.
39. Osim toga, činjenica da sva obilježja sporazuma koji istražuje tijelo za tržišno natjecanje nisu istovjetna onima djelovanja koje je prethodno kvalificirano kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ne znači da u njegovu pogledu ne postoji dovoljno čvrsto i pouzdano iskustvo. Naime, zahtijevanje potpune podudarnosti svih obilježja takvih sporazuma (uključujući u pogledu tržišta o kojima je riječ), kako se čini da to zahtijevaju pojedini tužitelji, neopravdano bi ograničilo područje primjene pojma ograničenja s obzirom na cilj i tijelima za tržišno natjecanje osobito otežalo njegovu primjenu.
40. Ipak, s obzirom na nužnost uskog tumačenja pojma ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, iako se djelovanja za koja ne postoje presedani mogu smatrati ograničenjima s obzirom na cilj, ta bi kvalifikacija trebala biti ograničena na slučajeve u kojima je protutržišna priroda sporazuma ili djelovanja očita ili kada djelovanja o kojima je riječ nemaju nikakvo vjerodostojno objašnjenje, osim da je riječ o ograničavanju tržišnog natjecanja(23).
c) Uzimanje u obzir pravnog i gospodarskog konteksta prilikom ocjene ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i njegovo razgraničenje od analize posljedica ograničavanja tržišnog natjecanja
41. Drugo veliko pitanje u ovom predmetu jest uzimanje u obzir pravnog i gospodarskog konteksta u okviru ocjene ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj te razlikovanje između uzimanja u obzir konteksta i ispitivanja posljedica prilikom ocjene ograničenja tržišnog natjecanja.
42. Kao prvo, valja podsjetiti na to da je glavni cilj uzimanja u obzir pravnog i gospodarskog konteksta prilikom analize ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj potvrditi ili odbaciti prvotno utvrđenje protutržišnog cilja određenog djelovanja koje je doneseno na temelju drugih elemenata koji su svojstveni tom djelovanju.
43. U tom pogledu valja istaknuti da je Sud u svojoj presudi Budapest Bank uputio na mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Bobeka, prema kojem utvrđenje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj zahtijeva analizu u dva koraka(24). Tijela za tržišno natjecanje trebaju, u prvom koraku, utvrditi jesu li – s obzirom na sadržaj i ciljeve sporazuma – ti sporazumi obuhvaćeni kategorijom sporazuma koji su na temelju čvrstog i pouzdanog iskustva štetni za tržišno natjecanje (ili za koje je, u slučaju da ono ne postoji, očito da su takvi)(25). U drugom koraku, ta tijela moraju provesti „osnovnu provjeru stvarnosti” kako bi provjerila da ne postoje posebne okolnosti pravnog i gospodarskog konteksta sporazuma o kojem je riječ koje mogu dovesti u pitanje njegovu pretpostavljenu štetnost(26).
44. Ispitivanjem pravnog i gospodarskog konteksta nastoji se izbjeći rizik od „lažnih pozitivnih slučajeva” do kojih može doći formalnom analizom sporazuma odvojenom od „gospodarske stvarnosti” i pravnog i regulatornog okruženja u koji se uklapa. Naime, cilj sporazuma ne smije se ocjenjivati apstraktno, nego konkretno s obzirom na stvarne uvjete funkcioniranja tržišta, vodeći pritom računa o svim relevantnim elementima(27). Konkretnije, taj pristup odražava razvoj sudske prakse Suda i prelazak sa širokog i formalističkog tumačenja pojma ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj na uže tumačenje tog pojma koje se temelji na gospodarstvu i iskustvu(28).
45. Kao drugo, analizu gospodarskog konteksta djelovanja ne treba miješati s analizom posljedica, koja podrazumijeva dodatni teret dokazivanja i pomnije ispitivanje posljedica sporazuma na tržište radi utvrđivanja postojanja ograničenja tržišnog natjecanja. Kada ne bi bilo tako, dihotomija između ograničenja „s obzirom na cilj” i ograničenja „s obzirom na posljedicu” ne bi više imala nikakav smisao.
46. Iako se u teoriji to razlikovanje može činiti relativno jednostavnim, u praksi je njegova primjena ipak složenija. Naime, kada se uzima u obzir gospodarski i pravni kontekst u koji se sporazum uklapa u određenim slučajevima može biti vrlo nejasno gdje završava ispitivanje sporazuma s obzirom na njegov cilj, a gdje počinje ispitivanje sporazuma s obzirom na njegove posljedice. Osim toga, činjenica da Sud u svojoj sudskoj praksi smatra da ocjena posljedica sporazuma ili djelovanja u pogledu članka 101. UFEU-a podrazumijeva, kao i utvrđenje ograničenja s obzirom na cilj, nužnost da se uzme u obzir konkretan okvir čiji je sporazum dio, a osobito ekonomski i pravni kontekst u kojem djeluju dotični poduzetnici, prirodu obuhvaćenih dobara ili usluga, kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture tržišta(29), također može biti zbunjujuća.
47. U biti, razlika je između dviju kategorija ograničenja tržišnog natjecanja u intenzitetu njihova ispitivanja. Tako bi u slučajevima u kojima je protutržišni cilj lako uočljiv analiza gospodarskog i pravnog konteksta u kojem se djelovanje odvija trebala biti ograničena na ono što je nužno da bi se potvrdili ili odbacili štetnost i protutržišni cilj koji proizlaze iz analize sadržaja i ciljeva djelovanja o kojem je riječ(30). Iz toga slijedi da takva analiza načelno ne može dokazivanjem mogućih posljedica mjera o kojima je riječ nadomjestiti nepostojanje stvarnog utvrđenja protutržišnog cilja(31).
48. Kao što sam naveo u točki 28. ovog mišljenja, da bi se moglo zaključiti da sporazum ima protutržišni cilj, mora biti moguće odrediti da taj sporazum konkretno može ograničiti tržišno natjecanje a da nije potrebno ispitati njegove posljedice. Stoga se analiza protutržišnog cilja sporazuma treba „prebaciti” na analizu protutržišnih posljedica navedenog sporazuma tek kad se utvrdi da je unatoč analizi svih relevantnih svojstvenih i kontekstualnih čimbenika nemoguće utvrditi da taj sporazum može ograničiti tržišno natjecanje(32). To bi na primjer bio slučaj kada bi analiza pravnog i gospodarskog konteksta izazvala sumnje u pogledu utvrđenja osobite štetnosti sporazuma (tijekom prvog koraka ispitivanja) ili bi barem otkrivala dvosmislene posljedice.
49. Kao treće, kao što je to Sud nedavno naveo u presudi HSBC(33), kada se strane nekog sporazuma pozivaju na njegove učinke koji pospješuju tržišno natjecanje, njih se mora, kao elemente konteksta tog sporazuma, uzeti u obzir na odgovarajući način u svrhu kvalifikacije kao ograničenja s obzirom na cilj jer oni mogu dovesti u pitanje opću ocjenu dovoljno štetnog stupnja dotičnog tajnog sporazuma za tržišno natjecanje i posljedično njegovu kvalifikaciju kao ograničenja s obzirom na cilj(34). Međutim, sama nepotkrijepljena tvrdnja o učincima spornog sporazuma koji pospješuju tržišno natjecanje nije dovoljna da se isključi njegova kvalifikacija kao ograničenja s obzirom na cilj(35). Stoga, čak i pod pretpostavkom da su dokazani, relevantni i posebno povezani s dotičnim sporazumom, ti učinci koji pospješuju tržišno natjecanje moraju biti dovoljno veliki da se na temelju njih može razumno posumnjati u dovoljnu štetnost dotičnog sporazuma za tržišno natjecanje i, time, u njegov protutržišni cilj(36).
50. Kao četvrto, iako je uzimanje u obzir navodnih povećanja učinkovitosti ili učinaka koji pospješuju tržišno natjecanje dio pravnog i gospodarskog konteksta u kojem treba ocijeniti razmjenu informacija, valja pojasniti da se taj stadij analize razlikuje od onoga koji se provodi na temelju članka 101. stavka 3. UFEU-a u kojem se nastoji ispitati, nakon što je utvrđeno postojanje ograničenja tržišnog natjecanja, jesu li ispunjeni kriteriji za primjenu izuzeća(37). Naime, uzimanje u obzir učinaka koji pospješuju tržišno natjecanje nema za cilj otkloniti kvalifikaciju ograničenja tržišnog natjecanja, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, nego shvatiti objektivnu težinu djelovanja o kojem je riječ i, slijedom toga, definirati načine za njegovo dokazivanje(38).
2. Primjena pojma ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj na razmjene informacija
51. Najprije valja istaknuti da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da pojmovi „sporazum”, „odluke udruženja poduzetnika” i „usklađeno djelovanje” iz članka 101. stavka 1. UFEU-a obuhvaćaju, sa subjektivnog stajališta, istovrsne oblike tajnih sporazuma koji se međusobno razlikuju samo po svojem intenzitetu i oblicima u kojima se ostvaruju(39). Iz toga slijedi da su kriteriji koji su utvrđeni u sudskoj praksi Suda u svrhu ocjene ima li ponašanje za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja primjenjivi neovisno o tomu je li riječ o sporazumu, odluci ili usklađenom djelovanju(40).
52. Osim toga, kad je riječ o definiciji usklađenog djelovanja, Sud je presudio da se takvo djelovanje odnosi na oblik usklađivanja među poduzetnicima koji, iako nije doveo do stvaranja sporazuma u užem smislu, svjesno zamjenjuje rizike tržišnog natjecanja praktičnom međusobnom suradnjom(41). Među ostalim, od presude od 16. prosinca 1975., Suiker Unie i dr./Komisija (40/73 do 48/73, 50/73, 54/73 do 56/73, 111/73, 113/73 i 114/73, EU:C:1975:174, t. 288.) utvrđeno je da razmjene informacija mogu činiti zasebnu povredu obuhvaćenu člankom 101. stavkom 1. UFEU-a.
53. Iz članka 101. stavka 1. UFEU-a proizlazi da pojam usklađenog djelovanja podrazumijeva, uz savjetovanje između poduzetnika o kojima je riječ, tržišno ponašanje koje slijedi nakon tog sporazuma i uzročno-posljedičnu vezu između tih dvaju elemenata. Međutim, Sud je presudio da valja pretpostaviti, osim ako bude dokazano suprotno, a što je na zainteresiranim subjektima da učine, da poduzetnici koji sudjeluju u savjetovanju i ostaju aktivni na tržištu vode računa o informacijama koje su razmijenili sa svojim konkurentima kako bi odredili njihovo ponašanje na tržištu(42).
54. Tako se smatra da su protivne članku 101. stavku 1. UFEU-a razmjene informacija kojima se ublažava ili uklanja neizvjesnost u pogledu funkcioniranja tržišta o kojem je riječ s posljedicom ograničavanja tržišnog natjecanja među poduzetnicima(43). Naime, odredbe UFEU-a koje se odnose na tržišno natjecanje podrazumijevaju da se od gospodarskih subjekata zahtijeva da djeluju samostalno. Iako pak taj zahtjev ne isključuje pravo gospodarskih subjekata da se na razuman način prilagode utvrđenom ili predviđenom ponašanju konkurenata, on se međutim snažno protivi svakom izravnom ili neizravnom kontaktu između takvih subjekata koji ima za cilj ili posljedicu bilo utjecati na tržišno ponašanje sadašnjih ili potencijalnih konkurenata bilo otkriti jednom takvom konkurentu ponašanje za koje se poduzetnik odlučio ili koje namjerava provoditi na tržištu(44).
55. Međutim, iako je Sud u više navrata trebao ispitati je li razmjena informacija u skladu s člankom 101. stavkom 1. UFEU-a, još nije jasno pojasnio odnose li se kriteriji na koje upućuje, a osobito onaj ublažavanja ili uklanjanja neizvjesnosti u pogledu funkcioniranja tržišta, na pojam ograničenja općenito, odnose li se samo na ograničenja s obzirom na posljedicu ili omogućuju i da se utvrdi protutržišni cilj(45). Međutim, ne iznenađuje činjenica da se i za utvrđivanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i s obzirom na posljedicu primjenjuje isti, prethodno navedeni kriterij. Kao što sam naveo u točki 31. ovog mišljenja, svrha razlikovanja između ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i s obzirom na posljedicu prije svega se odnosi na dokazivanje.
56. Valja međutim pojasniti da je Sud, u pojedinim presudama u kojima se u kontekstu razmjene informacija navodi pojam ograničenja s obzirom na cilj, nastojao dodatno pojasniti okolnosti u kojima treba primijeniti kvalifikaciju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Konkretnije, Sud je presudio da razmjenu informacija valja smatrati protutržišno usmjerenom ako može ukloniti neizvjesnost između zainteresiranih strana u odnosu na datum, opseg i način prilagodbe ponašanja na tržištu koje predmetni poduzetnici trebaju provesti(46) i, slijedom toga, ako može izravno utjecati na poslovnu strategiju konkurenata ili na normalno tržišno natjecanje(47). To je osobito slučaj kada se razmjena informacija odnosi na elemente koji su posebno osjetljivi s gledišta tržišnog natjecanja, kao što su buduće cijene ili neke od sastavnica tih cijena, kao što je to bio slučaj u presudama T-Mobile i Dole ili nedavno u presudi HSBC.
57. Ipak, kada se razmjena informacija odnosi na manje osjetljive elemente s gledišta prava tržišnog natjecanja ili protutržišni cilj ne proizlazi jasno iz analize sadržaja, ciljeva te pravnog i gospodarskog konteksta u kojem se te razmjene odvijaju, Sud je smatrao da je potrebno provesti analizu posljedica. To je rješenje primijenjeno, na primjer, u predmetu ASNEF, u kojem je Sud smatrao da, s obzirom na njezine osobine, razmjena određenih podataka među bankovnim ustanovama koja je imala za cilj stvaranje bankovnog registra, nije za cilj imala ograničenje tržišnog natjecanja i da je, posljedično, potrebno analizirati njezine učinke(48). U istom tom predmetu Sud je osim toga smatrao da, uzimajući u obzir određene mjere neotkrivanja osjetljivih podataka koje su donijele predmetne banke, datoteke koje su međusobno razmjenjivale nisu mogle otkriti ni odgovarajući tržišni položaj konkurentskih poduzetnika ni njihovu poslovnu strategiju(49).
58. S obzirom na prethodno navedeno, potrebno je iznijeti sljedeća razmatranja.
59. Valja naglasiti, kao prvo, da se ne može za svaku razmjenu podataka među konkurentima smatrati da se njome ograničava tržišno natjecanje. Razmjene informacija su, naime, zajedničko obilježje više konkurentskih tržišta. Osim toga, iz ekonomske teorije proizlazi da transparentnost među gospodarskim subjektima može doprinijeti intenziviranju tržišnog natjecanja i omogućiti rješavanje problema asimetrije informacija te stvoriti različite vrste povećanja učinkovitosti, te tako tržišta učiniti učinkovitijima(50).
60. Kao drugo, iz sudske prakse Suda navedene u točki 54. ovog mišljenja proizlazi da je, kad je riječ o razmjenama informacija među konkurentima, smanjenje ili ukidanje neizvjesnosti u pogledu strateškog ponašanja konkurenta na tržištu odlučujući kriterij u ocjeni postojanja povrede članka 101. stavka 1. UFEU-a.
61. Međutim, ocjena u skladu s prethodno navedenim kriterijem usko je povezana s prirodom informacija razmijenjenih među konkurentima. Naime, sama razmjena strateških (ili poslovno osjetljivih) informacija može smanjiti neizvjesnost na tržištu i utjecati na samostalno odlučivanje strana, čime se smanjuje tržišno natjecanje. Iako ne postoji točna definicija pojma strateških (ili poslovno osjetljivih) informacija, u načelu je prihvaćeno da su informacije koje se odnose na cijene i količine one koje su od najvećeg strateškog interesa, a slijede ih informacije o troškovima i potražnji(51). Nadalje, strateška korist razmijenjenih podataka može ovisiti i o nizu drugih čimbenika kao što su stupanj koncentracije tržišta o kojem je riječ, agregirana ili raščlanjena priroda informacija, njihova starost te učestalost predmetnih razmjena(52).
62. Kao treće, iako razmjena informacija može biti obuhvaćena člankom 101. stavkom 1. UFEU-a, činjenica da se takva razmjena odnosi na strateške podatke koji mogu smanjiti neizvjesnost na tržištu ne dovodi automatski do toga da je se kvalificira kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.
63. S obzirom na nužnost uskog tumačenja pojma ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, ta se kvalifikacija može primijeniti samo na razmjene informacija za koje jasno i nedvosmisleno proizlazi, s obzirom na njihova obilježja i bez potrebe za ispitivanjem njihovih posljedica, da ispunjavaju kriterij koji se odnosi na smanjenje ili uklanjanje neizvjesnosti na tržištu tako da te razmjene mogu izravno utjecati na poslovnu strategiju konkurenata na način da im omogućuju da prilagode svoje ponašanje na tržištu. Kao što sam naveo u točki 56. ovog mišljenja, smatrat će se da je taj kriterij ispunjen ako se razmjena informacija odnosi na elemente ključne za tržišno natjecanje, kao što su kapacitet te buduće cijene.
64. S obzirom na prethodno navedeno, valja utvrditi da razmjena informacija može biti djelovanje kojim se ograničava tržišno natjecanje s obzirom na cilj ako iz analize njezina sadržaja, njezinih ciljeva i pravnog i gospodarskog konteksta u kojem se odvija proizlazi da ta razmjena pokazuje dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje. Osim toga, okolnost da je ta razmjena „neovisna”, u smislu da nije povezana s utvrđenjem postojanja zabranjenog sporazuma, ne može dovesti u pitanje utvrđenje postojanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, pod uvjetom da navedena razmjena pokazuje dovoljan stupanj štetnosti(53).
3. Ocjena kvalifikacije ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u ovom slučaju
a) Uvodne napomene
65. Najprije valja napomenuti da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su se, s obzirom na njihova obilježja opisana u točkama 10. do 14. ovog mišljenja, razmjene o kojima je riječ odnosile na trenutačne i buduće podatke koji su s gledišta prava tržišnog natjecanja bili strateški te su tužiteljima omogućile da dobiju točne informacije o ponudama njihovih konkurenata, što im je omogućilo da smanje neizvjesnost povezanu sa strateškim ponašanjem i da se međusobno prilagođavaju zahvaljujući neslužbenom usklađivanju.
66. Taj opis, međutim, tužitelji osporavaju jer smatraju, suprotno utvrđenjima AdC-a i suda koji je uputio zahtjev, da obilježja razmjenjivanih informacija nisu omogućivala takvo usklađivanje na tržištu(54).
67. Međutim, valja podsjetiti na to da, s jedne strane, nije na Sudu da ispituje točnost činjeničnog okvira koji je postavio sud koji je uputio zahtjev(55) i da je, s druge strane, na sudu koji je uputio zahtjev da naposljetku ocijeni, uzimajući u obzir sve relevantne elemente koji obilježavaju situaciju iz glavnog postupka te gospodarski i pravni kontekst u kojem se ona odvija, je li razmjena informacija o kojoj je riječ imala za cilj ograničiti tržišno natjecanje(56).
68. Nakon tih pojašnjenja, predlažem da kao prvo ispitam dio razmjene informacija koje se odnose na komercijalne uvjete danih zajmova (osobito one koji se odnose na raspon kamatnih stopa), kao drugo, razmjene koje se odnose na količine proizvoda i, kao treće i posljednje, uvjete pod kojima se za jedno te istu razmjenu koja odnosi na te dvije vrste podataka, koji se analiziraju zajedno, može smatrati da ima protutržišni cilj.
b) Informacije koje se odnose na „komercijalne uvjete”
1) Sadržaj razmjenjivanih informacija
69. Uvodno valja podsjetiti na to da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da „rasponi kamatnih stopa” o kojima su banke razmjenjivale podatke čine bitan element cijene(57). Osim toga, iz te iste odluke proizlazi da su tužitelji, time što su među konkurentima dijelili jednu od sastavnica cijene koju će odrediti, doprinijeli povećanju transparentnosti na tržištu smanjenjem neizvjesnosti povezane s njihovom trenutačnom ili budućom strategijom, što je svima bankama sudionicama omogućilo da iskoriste te informacije prilikom izrade svojih poslovnih strategija i da im se u bilo kojem trenutku prilagode zahvaljujući neformalnom usklađivanju.
70. No, odmah treba napomenuti da iz sudske prakse Suda navedene u točki 56. ovog mišljenja proizlazi da se razmjena s takvim obilježjima može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Stoga, suprotno stajalištu koje zastupaju pojedini tužitelji, valja utvrditi da postoji dovoljno čvrsto i pouzdano iskustvo na temelju kojeg se može smatrati da su takve razmjene koje se odnose na buduće cijene (ili neke od njihovih čimbenika) po samoj svojoj prirodi protutržišne, osobito s obzirom na posebno visok rizik koluzije koji sadržavaju, tako da se mogu kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.
71. Također valja podsjetiti na to da, u skladu sa sudskom praksom Suda, ocjenu razmjene informacija među konkurentima treba provesti s obzirom na poimanje koje je inherentno odredbama Ugovora o tržišnom natjecanju, a prema kojem svaki gospodarski subjekt mora samostalno odrediti politiku koju namjerava slijediti na tržištu(58). No, razmjena informacija među konkurentima o čimbenicima koji određuju cijene u očitoj je proturječnosti s tim zahtjevom samostalnosti, osobito kada se te informacije odnose na buduće namjere u pogledu cijena, čime se poduzetnicima omogućuje da predvide strateške poslovne poteze konkurenta i da mu se prilagode smanjujući konkurentski pritisak na tržištu.
72. Osim toga, treba utvrditi da su informacije koje se odnose na raspone kamatnih stopa, osim što su bile povjerljive u trenutku razmjene, osobito relevantne za određivanje ponuda zajmova koje banke nude svojim klijentima. Stoga, unatoč činjenici da je bankovno tržište strogo uređeno, bankovne ustanove imaju manevarski prostor u odlučivanju kad je riječ o utvrđivanju raspona kamatnih stopa kojim se osigurava strateška diferencijacija svake banke i koji je, prema tome, ključni čimbenik za tržišno natjecanje među tim ustanovama(59).
73. Stoga sâm sadržaj te razmjene ima dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje i može se smatrati, sam po sebi, štetnim za dobro funkcioniranje normalnog tržišnog natjecanja, što dostaje da se zaključi da postoji ponašanje kojim se izmjenjuje sam postupak tržišnog natjecanja na relevantnim tržištima(60).
74. Osim toga, suprotno stajalištu koje zastupaju pojedini tužitelji, nije potrebno da se usklađeno djelovanje odnosi na sve čimbenike tržišnog natjecanja. Cilj takvog djelovanja može biti protivan tržišnom natjecanju čak i ako se samo odnosi na zasebne čimbenike, kao što je to raspon kamatnih stopa(61). Činjenica da konačna cijena uključuje i druge sastavnice koje možda nisu (sve) bile dio razmjene informacija ne može dovesti u pitanje utvrđenje da postoji ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.
75. Strateška i poslovno osjetljiva priroda razmjenjivanih podataka ne bi se, osim toga, dovela u pitanje čak ni kada bi se dokazalo, kao što to tvrdi više tužitelja, da se pojedine razmjene o kojima je riječ ne odnose ni na konačne cijene koje banke naplaćuju ni na raspone kamatnih stopa koji su stvarno odobreni klijentima, nego se pak odnose na niz indikativnih stopa koje su se koristile kao polazišne točke u osobnim pregovorima sa svakim klijentom ovisno o njegovu individualnom profilu rizika. Naime, otkrivanje takvih podataka može biti dovoljno da se razotkriju strateške namjere u vezi s budućim kretanjem cijena i tako olakšaju koluzivna ponašanja između konkurentskih poduzetnika(62).
2) Cilj razmjene informacija
76. Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, kako bi se odredilo odnosi li se zabrana iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a na sporazum ili razmjenu informacija, valja osobito razmotriti objektivne ciljeve koji se njima žele postići(63). Usto, ti se objektivni ciljevi, koji moraju jasno proizlaziti iz predmetnih praksi, ne smiju ni na koji način miješati sa subjektivnim namjerama za (ne)ograničavanjem tržišnog natjecanja ili pak s mogućim legitimnim ciljevima poduzetnika o kojima je riječ. Osim toga, ustanovljeno je da se može smatrati da sporazum ima cilj ograničiti tržišno natjecanje čak i ako postiže druge legitimne ciljeve(64).
77. U tom pogledu valja podsjetiti na to da je AdC smatrao, uzimajući u obzir prirodu razmjenjivanih informacija, da ona ne može imati nikakav drugi cilj osim ograničavanja tržišnog natjecanja. Tužitelji osporavaju to utvrđenje i tvrde da je razmjena informacija bila neformalno sredstvo za olakšavanje aktivnosti benchmarkinga banaka koje im omogućuje da međusobno uspoređuju odgovarajuće ponude(65), smanjujući pritom troškove povezane s takvom usporedbom, što je moglo imati povoljne učinke na tržišno natjecanje(66), tako da svrha razmjene po samoj svojoj prirodi nije bila protutržišna.
78. Taj se argument čini neuvjerljivim te ga stoga treba odbiti.
79. Iako razmjena informacija može, naime, dovesti do povećanja učinkovitosti i poduzetnike učiniti uspješnijima jer im među ostalim omogućuje da međusobno uspoređuju svoje prakse te tako poboljšaju i svoju unutarnju učinkovitost i svoj tržišni položaj, podrazumijeva se da inicijative poput benchmarkinga ne opravdavaju korištenje praksama koje su same po sebi protutržišne, poput razmjene informacija koje su povjerljive i strateške s gledišta prava tržišnog natjecanja, kao one koje se odnose na planirane mjere poduzetnika u pogledu cijena.
80. Osim toga, teško mi je shvatiti rasuđivanje banaka o ciljevima razmjene informacija o kojoj je riječ. Naime, valja ispitati postojanje koristi od takve razmjene s obzirom na to da su, prema tvrdnjama tužiteljâ, s jedne strane, istodobno s razmjenom o kojoj je riječ (ili odmah nakon nje) banke trebale objaviti razmijenjene informacije i da se, s druge strane, s obzirom na unutarnje postupke koji se primjenjuju u bankama, one ne bi mogle uzeti u obzir za izmjenu raspona kamatnih stopa. Osim činjenice da AdC osporava to utvrđenje i da ono ne proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, takva razmjena informacija lišena je svake poslovne logike. Stoga se treba zapitati koji su razlozi mogli potaknuti tužitelje da se izlože nezanemarivom riziku s gledišta prava tržišnog natjecanja da dobiju informacije koje, prema njihovim tvrdnjama, nisu bile ni od kakve stvarne poslovne važnosti.
3) Pravni i gospodarski kontekst
81. Uvodno valja istaknuti da tužitelji AdC-u prigovaraju da u obzir nije uzeo gospodarski, pravni i regulatorni kontekst bankarskog sektora tijekom razdoblja povrede. Prema mišljenju tužitelja, ako se razmjene o kojima je riječ ocijene u relevantnom pravnom i gospodarskom kontekstu, njima se zapravo pospješuje tržišno natjecanje ili je barem takva ocjena trebala izazvati sumnje u pogledu njihove štetnosti, što bi dovelo u pitanje utvrđenje o postojanju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj(67).
82. Osim toga, valja podsjetiti, kao što sam pojasnio u točki 47. ovog mišljenja, na to da bi u slučajevima u kojima je protutržišni cilj lako uočljiv, kao što se čini da je to slučaj kad je riječ o razmjenama koje se odnose na raspone kamatnih stopa, analiza gospodarskog i pravnog konteksta u kojem se djelovanje odvija trebala biti ograničena na ono što je nužno da bi se provjerilo mogu li posebne okolnosti izazvati sumnju u pogledu utvrđene štetnosti te prakse. Iz toga slijedi da tijelo za tržišno natjecanje mora ispitati samo elemente koji su doista relevantni za analizu pravnog i gospodarskog konteksta i da to tijelo nije obvezno ispitivati argumente koji su isključivo hipotetski ili nepovezani s pravnim i gospodarskim kontekstom u kojem se odvija razmjena informacija ili ponašanje o kojem je riječ(68).
83. Tužitelji osporavaju, na prvom mjestu, ocjene AdC-a i suda koji je uputio zahtjev o stupnju koncentracije (i tržišnim udjelima) različitih sudionika tijekom razdoblja obuhvaćenog navedenim razmjenama i činjenicu da su se one odvijale u „zatvorenom krugu”.
84. Iako nije na Sudu da umjesto suda koji je uputio zahtjev ocjenjuje metodologiju koju je slijedio AdC i osnovanost analize koju je proveo, prije svega valja istaknuti da je stupanj koncentracije jedan od elemenata koji se mogu pokazati relevantnima u okviru analize ograničenja tržišnog natjecanja(69). Tako je Sud već ocijenio da na tržištu s visokim stupnjem koncentracije razmjena određenih informacija može, osobito s obzirom na vrstu razmijenjenih informacija, omogućiti poduzetnicima da saznaju položaj i poslovnu strategiju svojih konkurenata na tržištu, narušavajući natjecanje na tom tržištu i povećavajući, odnosno olakšavajući mogućnost tajnih sporazuma(70).
85. Osim koluzivnog potencijala te razmjene, činjenica da se odvijala u zatvorenom krugu također nosi rizik od isključenja banaka koje ne sudjeluju u navedenoj razmjeni te stoga ne raspolažu istim podacima za ocjenjivanje postojećih i budućih uvjeta na relevantnom tržištu. Takva razmjena unutar ograničene skupine sudionika može otežati ulazak novih subjekata na tržište(71), osobito ako ona ima obilježja koja je istaknuo sud koji je uputio zahtjev(72).
86. Osim toga, činjenica da su, za razliku od razmjena informacija o količinama proizvoda koje su bile redovite, razmjene koje su se odnosile na tablice s rasponima kamatnih stopa bile povremene, kao što to tvrde tužitelji, sama po sebi ne isključuje protutržišni cilj razmjene informacija. Sud je naime ocijenio da samo stupanje u kontakt može, ovisno o strukturi tržišta, biti dovoljno da poduzetnici usklađuju svoja ponašanja(73).
87. Na drugom mjestu, tužitelji tvrde da, uzimajući u obzir obilježja portugalskog bankarskog tržišta, ponašanje o kojem je riječ nije moglo imati nikakav učinak na tržišno natjecanje te stoga dovesti do koluzivnog ponašanja(74). Konkretnije, s obzirom na unutarnje postupke koje kreditne ustanove moraju slijediti da bi izmijenile svoje ponude, one ne mogu odmah reagirati na takve informacije.
88. U tom pogledu treba istaknuti da iz sudske prakse Suda proizlazi da valja pretpostaviti, osim ako se ne dokaže suprotno, a što je na strankama da učine(75), da poduzetnici koji ostaju aktivni na tržištu vode računa o informacijama koje su razmijenili sa svojim konkurentima kako bi odredili svoje ponašanje na tržištu(76), a tomu je još više tako ako se usklađivanje odvija redovito tijekom duljeg razdoblja(77).
89. Međutim, čini mi se da tužitelji tu pretpostavku pokušavaju oboriti pozivajući se na „stvarnu nemogućnost” uzimanja u obzir tih informacija da bi prilagodili i izmijenili svoje ponašanje na tržištu. Ipak, čak i pod pretpostavkom da je dokazan (što ne proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku), takav argument nije sam po sebi dovoljan da se odbaci utvrđenje o postojanju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.
90. Naime, valja podsjetiti na to da, kao prvo, članak 101. UFEU-a, kao i druga pravila o tržišnom natjecanju iz Ugovora, nije namijenjen samo zaštiti neposrednih interesa konkurenata ili potrošača, već i zaštiti strukture tržišta te time i samog tržišnog natjecanja. Stoga utvrđenje postojanja protutržišnog cilja usklađenog djelovanja ne treba biti uvjetovano utvrđenjem postojanja neposredne veze između tog djelovanja i cijena koje plaćaju krajnji korisnici(78). Tako čak i ponašanje koje može dovesti do određenog smanjenja cijene proizvoda ili usluga o kojima je riječ (ili imati neutralan učinak na tržišno natjecanje) u određenim se okolnostima može smatrati protutržišnim po samoj svojoj prirodi(79).
91. Kao drugo, činjenica da su rasponi kamatnih stopa bili objavljivani nedugo nakon razmjena o kojima je riječ uopće ne mijenja činjenicu da su te informacije bile povjerljive i nisu bile dostupne javnosti u trenutku u kojem su one bile stvarno razmijenjene. Osim toga, iz odluke o upućivanju zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su se informacije odnosile na buduće namjere banaka o kojima je riječ u pogledu cijena te su stoga bile strateške i posebno osjetljive s gledišta prava tržišnog natjecanja.
92. Čak i pod pretpostavkom da argument koji su iznijeli tužitelji bude dokazan, smatram da ne bi bio dovoljan da dovede u pitanje utvrđenje postojanja povrede koja se sastoji od ograničenja s obzirom na cilj, nego bi se mogao uzeti u obzir pri izračunu novčane kazne i – ovisno o slučaju – dovesti do smanjenja izrečene novčane kazne.
93. Na trećem mjestu, kad je riječ o argumentima koji se odnose na posebnosti bankarskog sektora, tužitelji tvrde da je, time što bi smanjila neizvjesnost na tržištu, predmetna razmjena informacija mogla dovesti do povećanja učinkovitosti i ostvariti učinke koji pospješuju tržišno natjecanje i koji su korisni za potrošače.
94. U tom pogledu valja napomenuti da, kao što sam naveo u točki 49. ovog mišljenja, moguće postojanje učinaka koji pospješuju tržišno natjecanje koje ističu tužitelji ne dovodi u pitanje zaključak da određeni sporazum čini ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, osim ako se učinci o kojima je riječ dokažu i ako su relevantni, specifični i toliko važni da bi mogli dovesti u pitanje zaključak prema kojem je razmjena informacija po samoj svojoj prirodi štetna za tržišno natjecanje.
95. No, iako tužitelji na općenit i prilično teoretski način utvrđuju određene aspekte koji navodno pospješuju tržišno natjecanje, a koji proizlaze iz spornih razmjena, ne čini se da tužitelji mogu to dokazati. Naime, ni iz jednog elementa spisa ne proizlazi da su navedene razmjene omogućile poboljšanje funkcioniranja tržišta ili ispravljanje njegovih nedostataka(80). Međutim, čak i pod pretpostavkom da su banke o kojima je riječ prenijele određene koristi na svoje klijente, što ne proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, to ne bi isključilo protutržišnu prirodu ponašanja o kojem je riječ(81).
96. Osim toga, s obzirom na posebno osjetljivu prirodu informacija koje se odnose na raspone kamatnih stopa opisanih u točkama 71. do 74. ovog mišljenja, malo je vjerojatno da bi aspekti koji pospješuju tržišno natjecanje na koje se pozivaju tužitelji mogli izazvati razumnu sumnju u štetnost razmjena o kojima je riječ za tržišno natjecanje(82).
97. Na četvrtom mjestu, tužitelji tvrde da, suprotno utvrđenjima suda koji je uputio zahtjev, do povećanja kamatnih stopa nije došlo zbog razmjene informacija o kojoj je riječ, nego zbog drugih čimbenika povezanih s globalnom financijskom krizom do koje je došlo 2008. i mjerama proračunske konsolidacije koje je slijedom te krize primijenio Portugal.
98. Zbog razloga sličnih onima koji su već navedeni u točki 90. ovog mišljenja, smatram da i takav argument treba odbiti(83). Osim toga, treba utvrditi da, iako iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se razmjena o kojoj je riječ pojačala tijekom razdoblja koje odgovara gospodarskoj krizi, ipak je činjenica da je navedena razmjena počela tijekom 2002., odnosno uvelike prije početka financijske krize i naknadnih intervencija regulatornih tijela povezanih s tom krizom.
99. Na petom mjestu, kad je riječ o regulatornom okruženju u kojem se odvijala razmjena informacija, tužitelji sudu koji je uputio zahtjev prigovaraju da u obzir nije uzeo činjenicu da zakonodavni okvir koji se primjenjuje na bankarski sektor u Portugalu sadržava niz pravila kojima se nastoji zajamčiti određena razina transparentnosti na tržištima kako bi se izbjegle sustavne krize. Uostalom, ta su pravila, prema mišljenju tužiteljâ, donesena na temelju prava Unije o zaštiti potrošača.
100. Prema mojem mišljenju, taj se argument ne može prihvatiti jer iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku jasno proizlazi da su informacije koje su tužitelji razmjenjivali bile opsežnije od informacija o kojima su tužitelji obavještavali u okviru svojih regulatornih obveza i od njih su se razlikovale. Osim toga, valja napomenuti, suprotno onomu što tvrde pojedini tužitelji, da se nijednim pravilom prava Unije od banaka ne može zahtijevati razmjena informacija poput one o rasponu kamatnih stopa(84).
c) Informacije o „količinama proizvoda”
101. Bez potrebe za ponovnim izlaganjem „klasičnog analitičkog okvira” ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj koji obuhvaća ispitivanje sadržaja, ciljeva te pravnog i gospodarskog konteksta sporazuma čini mi se važnim pružiti nekoliko pojašnjenja o razmjenama informacija koje se odnose na količine proizvoda, s obzirom na to da se čini da pojedine stranke glavnog postupka smatraju da bi navedene razmjene same po sebi (i neovisno o analizi koja se odnosi na razmjene informacija o rasponima kamatnih stopa) mogle imati protutržišni cilj.
102. Kao prvo, valja napomenuti da podaci koji se odnose na količine proizvoda mogu, u načelu, s gledišta prava tržišnog natjecanja biti strateške i osjetljive informacije, pod uvjetom da obilježja razmjenjivanih informacija i kontekst u kojem se ta razmjena odvija omogućuju smanjenje neizvjesnosti povezane sa strateškim ponašanjem konkurenta na tržištu(85).
103. Kao drugo, treba utvrditi da se, za razliku od razmjene informacija koje se odnose na raspone kamatnih stopa, razmjena o kojoj je riječ ne odnosi na buduće prakse, nego na prošlomjesečne podatke. Iako je konačna ocjena o vremenskom obilježju tih informacija na sudu koji je uputio zahtjev, s obzirom na okolnosti svojstvene bankarskom tržištu o kojem je riječ, valja podsjetiti na to da razmjena prošlih (ili povijesnih) podataka u načelu teško može dovesti do koluzije te je manje štetna s gledišta prava tržišnog natjecanja jer je malo vjerojatno da će pružiti smjernice o budućem ponašanju konkurenata ili omogućiti zabranjeni sporazum na tržištu(86).
104. U tom pogledu valja istaknuti da ne postoji predodređeni prag kad je riječ o trenutku u kojem podaci postaju povijesni, odnosno postaju dovoljno stari da ne predstavljaju rizik za tržišno natjecanje. Naime, je li neki podatak stvarno povijesni određuje se s obzirom na obilježja i posebnosti tržišta o kojem je riječ, a osobito s obzirom na učestalost ponovnih pregovora o cijenama u sektoru(87). Iz toga slijedi da, iako je to malo vjerojatno, nije isključeno da razmjene koje se odnose na prošle događaje također mogu činiti ograničenja s obzirom na cilj, u smislu članka 101. UFEU-a. To bi bilo tako u slučaju u kojem bi razmjena novijih pojedinačnih informacija o strateškim varijablama otkrila kretanja čije poznavanje može smanjiti ili otkloniti neizvjesnost strana u pogledu njihovih budućih namjera na tržištu, a tada bi takva razmjena mogla biti istovrijedna razmjeni koja se odnosi na buduće podatke.
105. Kao treće, prihvaćeno je da u slučaju razmjena stvarno agregiranih podataka, odnosno podataka u kojima je dovoljno teško razaznati informacije koje se odnose na određenog poduzetnika, postoji bitno manja mogućnost da će imati ograničavajuće učinke na tržišno natjecanje u odnosu na razmjene podataka o točno određenim poduzetnicima. Stoga je rizik od toga da razmjena strateških informacija smanji neizvjesnost na tržištu i posljedično ograničiti tržišno natjecanje veći kada su te informacije raščlanjene(88).
106. Kao četvrto, okolnost da su razmjenjivane informacije bile opsežnije od onih u okviru regulatornih obveza banaka o kojima je riječ i da su se odnosile na podatke koji nisu bili dostupni javnosti nije sama po sebi dovoljna da se tim razmjenama pripiše protutržišno obilježje. Potrebno je utvrditi i to da su razmjenjivane informacije omogućile ublažavanje ili otklanjanje neizvjesnosti na tržištu (i to na jasan i nedvosmislen način da bi se moglo zaključiti da postoji ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj).
107. Iz toga slijedi da, iako nije isključeno da razmjena novijih i raščlanjenih podataka o količini proizvoda može biti strateška i osjetljiva s gledišta prava tržišnog natjecanja, osobito kada se ta razmjena odvija na tržištu s visokim stupnjem koncentracije i kada su navedene razmjene vrlo učestale, odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava nijedan element na temelju kojeg bi se moglo jasno utvrditi, u skladu s obvezom uskog tumačenja pojma ograničenja s obzirom na cilj, da je ta razmjena posebno štetna u pogledu tržišnog natjecanja i da je (sama po sebi) omogućila ublažavanje strateške neizvjesnosti u pogledu budućeg ponašanja sudionika na tržištu(89).
d) Zajednička analiza razmjenjivanih informacija
108. Iz prethodne analize proizlazi da, iako dio razmjene informacija koji je opisao sud koji je uputio zahtjev, a koji se odnosi na raspone kamatnih stopa, može pripadati jednoj od kategorija sporazuma ili usklađenih djelovanja obuhvaćenih pojmom ograničenja s obzirom na cilj, to utvrđenje nije toliko očito kad je riječ o podacima o proizvodima ako se te razmjene analiziraju zasebno i odvojeno.
109. Međutim, i iz prvotne odluke AdC-a i iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da, iako sud koji je uputio zahtjev uspostavio razliku između dviju vrsta razmjenjivanih informacija, on nije smatrao da je svaka od tih razmjena bila sama po sebi ograničavajuća s obzirom na cilj, nego da su obje bile dio jedne iste razmjene koja je kvalificirana kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Osim toga, valja napomenuti da na temelju utvrđenja u pogledu njezine inherentne štetnosti za tržišno natjecanje koja je iznio sâm sud koji je uputio zahtjev(90), takva razmjena može činiti ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Da bi takva pravna kvalifikacija, međutim, bila prihvaćena, dva druga uvjeta, koja ne proizlaze jasno iz spisa ovoga predmeta, također moraju biti ispunjena.
110. Naime, s jedne strane, s gledišta pravne sigurnosti važno je osigurati da bude jasna teorija štete na temelju koje je tijelo za tržišno natjecanje osudilo protutržišno djelovanje, osobito kad je riječ o utvrđivanju protutržišnog cilja takve prakse(91).
111. S druge strane, interakcija između razmjena koje se odnose na te dvije vrste informacija na kojoj se temelji teorija štete koju je prihvatilo tijelo za tržišno natjecanje mora nedvosmisleno proizlaziti iz analize koju je provelo to tijelo. Stoga to tijelo, kako bi moglo potkrijepiti kvalifikaciju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, mora uspostaviti dovoljno jasnu vezu između razmjena koje se odnose na te dvije vrste informacija i objasniti na koji su način razmjene s takvim obilježjima posebno štetne za tržišno natjecanje. Drugim riječima, tijelo za tržišno natjecanje mora pokazati kako te razmjene, sagledane zajedno, čine dio jasnog protutržišnog „plana” i mogu omogućiti usklađivanje ponašanja među bankama o kojima je riječ(92).
V. Zaključak
112. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Tribunal da Concorrência, Regulação e Supervisão (Sud za tržišno natjecanje, regulaciju i nadzor, Portugal) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 101. UFEU-a treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da se kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj kvalificira razmjena informacija među konkurentima u pogledu komercijalnih uvjeta koji se primjenjuju na transakcije (među ostalim, rasponi kamatnih stopa i trenutačne i buduće varijable rizika), kao i u pogledu podataka o količinama u području ponude kredita za kupnju nekretnine, potrošačkih kredita i poslovnih kredita, u bankarskom sektoru, kada se takvim djelovanjem umjetno povećala transparentnost i smanjila neizvjesnost povezana s funkcioniranjem tržišta.
2. Članku 101. UFEU-a ne protivi se takva kvalifikacija ako nije utvrđen ili se ne može utvrditi nijedan dobitak učinkovitosti i nijedan dvojaki ili povoljni učinak na tržišno natjecanje koji je posljedica te razmjene informacija.
1 Izvorni jezik: francuski
2 Diário da República, serija I, br. 89, od 8. svibnja 2012., str. 2404. do 2427.
3 Diário da República, serija I-A, br. 134, od 11. lipnja 2003., str. 3450. do 3461.
4 AdC se koristi izrazom „neovisna” kako bi uputio na to da je razmjena o kojoj je riječ predmet istrage te da nije akcesoran drugom navodno problematičnom ponašanju, kao što je zabranjeni sporazum.
5 Rasponi kamatnih stopa ipak su se vratili na razine više od onih tijekom razdoblja prije 2012.
6 Te stranke tvrde, konkretnije, da razmjene u pogledu raspona kamatnih stopa nisu sadržavale informacije koje bi se mogle kvalificirati kao buduće jer: i. odluke o cijenama o kojima je riječ već su bile donesene i u fazi provedbe; ii. informacije su se pružale jedan radni dan prije njihova stupanja na snagu; i iii. takva prijevremenost u odnosu na datum stupanja na snagu, s obzirom na unutarnje postupke koji se u bankama primjenjuju za izmjenu raspona kamatnih stopa, onemogućuje bilo kakav oblik prilagodbe primljenim informacijama. Navedene stranke osporavaju, osim toga, to što se informacije koje se odnose na količinu proizvoda kvalificiraju kao „trenutačne” jer ih se prema njihovu mišljenju treba smatrati „prošlima” ili „povijesnima”.
7 Vidjeti presude od 12. svibnja 2022., Servizio Elettrico Nazionale i dr. (C-377/20, EU:C:2022:379, t. 35.), i od 12. veljače 2009., Cobelfret (C-138/07, EU:C:2009:82, t. 23.).
8 Presuda od 19. travnja 2007., Asemfo (C-295/05, EU:C:2007:227, t. 31.)
9 Vidjeti presudu od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise (C-306/20, u daljnjem tekstu: presuda Visma, EU:C:2021:935, t. 51. i navedena sudska praksa).
10 Vidjeti presudu Visma ( t. 52. i navedena sudska praksa).
11 Vidjeti presudu Visma (t. 54. i navedena sudska praksa).
12 Vidjeti presudu Visma (t. 55. i navedena sudska praksa).
13 Vidjeti presudu Visma (t. 57. i navedena sudska praksa).
14 Presuda od 16. srpnja 2015., ING Pensii (C-172/14, EU:C:2015:484, t. 33. i navedena sudska praksa)
15 Vidjeti, u tom smislu, presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C-307/18, EU:C:2020:52, t. 66. i navedena sudska praksa).
16 Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetu CB/Komisija (C-67/13 P, EU:C:2014:1958, t. 30.).
17 Presuda od 2. travnja 2020., Budapest Bank i dr. (C-228/18; u daljnjem tekstu: presuda Budapest Bank; EU:C:2020:265, t. 63.)
18 Vidjeti presudu Budapest Bank (t. 76.) i mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Bobeka u predmetu Budapest Bank i dr. (C-228/18, EU:C:2019:678, t. 63. do 73.).
19 Vidjeti presude od 25. ožujka 2021., Sun Pharmaceutical Industries i Ranbaxy (UK)/Komisija (C-586/16 P, EU:C:2021:241, t. 86.), i od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija (C-591/16 P, EU:C:2021:243, t. 130.).
20 U tom pogledu valja napomenuti da je, u točki 86. presude od 25. ožujka 2021., Sun Pharmaceutical Industries i Ranbaxy (UK)/Komisija (C‑586/16 P, EU:C:2021:241), Sud izričito odbio argument koji su pojedini tužitelji iznijeli u ovom predmetu prema kojem se na temelju točke 51. presude CB/Komisija od sudova ili tijela zahtijeva da dokažu postojanje specifičnog „iskustva” zabrane pojedinih djelovanja kao ograničenja „s obzirom na cilj”. Vidjeti, u tom smislu, i 7. 66. presude od 25. ožujka 2021., Sun Pharmaceutical Industries i Ranbaxy (UK)/Komisija (C 586/16 P, EU:C:2021:241).
21 Vidjeti t. 28. i 30. ovog mišljenja.
22 Pod uvjetom da nijedan drugi element svojstven tom djelovanju te osobito gospodarski i pravni kontekst u kojem se odvija ne može dovesti u pitanje to utvrđenje. Vidjeti u tom smislu točke 43. i 44. ovog mišljenja.
23 Vidjeti presudu od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija (C-591/16 P, EU:C:2021:243, t. 131.).
24 Presuda Budapest Bank, t. 76. i mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Bobeka u predmetu Budapest Bank i dr. (C-228/18, EU:C:2019:678, t. 41. do 43.). Taj je pristup slijedio i nezavisni odvjetnik N. Emiliou kad je riječ o kvalifikaciji razmjene osjetljivih poslovnih informacija kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Emilioua u predmetu HSBC Holdings i dr./Komisija (C-883/19 P, EU:C:2022:384, t. 83. i 84.)).
25 Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Bobeka u predmetu Budapest Bank i dr. (C-228/18, EU:C:2019:678, t. 42.).
26 Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Bobeka u predmetu Budapest Bank i dr. (C-228/18, EU:C:2019:678, t. 43., 48. i 49.).
27 Vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Generics (UK) i dr. (C-307/18, EU:C:2020:28, t. 158.), mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetu CB/Komisija (C-67/13 P, EU:C:2014:1958, t. 41.) i mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Bobeka u predmetu Budapest Bank i dr. (C-228/18, EU:C:2019:678, t. 46.).
28 Sudska praksa utvrđena u predmetu CB/Komisija i naknadno potvrđena i dorađena u nizu presuda koje je donio Sud, među kojima su presude od 26. studenoga 2015., Maxima Latvija (C‑345/14, EU:C:2015:784), Budapest Bank, od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C‑307/18, EU:C:2020:52).
29 Vidjeti presudu Visma (t. 72. i navedena sudska praksa).
30 Vidjeti presudu od 20. siječnja 2016., Toshiba Corporation/Komisija (C-373/14 P, EU:C:2016:26, t. 29.).
31 Mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetu CB/Komisija (C-67/13 P, EU:C:2014:1958, t. 44.)
32 Vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Generics (UK) i dr. (C-307/18, EU:C:2020:28, t. 164.).
33 Presuda od 12. siječnja 2023., HSBC Holdings i dr./Komisija (C‑883/19 P, EU:C:2023:11, u daljnjem tekstu: presuda HSBC).
34 Presuda HSBC, t. 139. i navedena sudska praksa
35 Presuda od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija (C-591/16 P, EU:C:2021:243, t. 137.)
36 Presuda od 12. siječnja 2023., HSBC Holdings i dr./Komisija (C-883/19 P, EU:C:2023:11, t. 197. i navedena sudska praksa)
37 Vidjeti moje mišljenje u predmetu International Skating Union/Komisija (C-124/21 P, EU:C:2022:988, t. 93.).
38 Vidjeti presudu HSBC, t. 140. i navedenu sudsku praksu.
39 Presuda od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr. (C-8/08, EU:C:2009:343, t. 23. i navedena sudska praksa; u daljnjem tekstu: presuda T-Mobile)
40 Presuda T-Mobile (t. 24.)
41 Vidjeti presudu T-Mobile t. 26. i navedenu sudsku praksu.
42 Presuda od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija (C-286/13 P, EU:C:2015:184, t. 126. i 127.; u daljnjem tekstu: presuda Dole)
43 Presude od 28. svibnja 1998., Deere/Komisija (C-7/95 P, EU:C:1998:256, t. 90.), od 23. studenoga 2006., Asnef-Equifax i Administración del Estado (C-238/05, EU:C:2006:734, t. 51.; u daljnjem tekstu: presuda ASNEF), T-Mobile, t. 35. i Dole, t. 121.
44 Presuda Dole, t. 120. i navedena sudska praksa
45 Tu točku uostalom ističu tužitelji radi osporavanja AdC-ove kvalifikacije sporne razmjene informacija kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, tvrdeći pritom da se taj kriterij može koristiti samo za utvrđivanje ograničenja s obzirom na posljedicu.
46 Presude T-Mobile (t. 41.), Dole (t. 122.) i HSBC (t. 116.)
47 Presuda od 26. rujna 2018., Philips i Philips France/Komisija (C-98/17 P, EU:C:2018:774, t. 37.)
48 Presuda ASNEF, t. 48.
49 Presuda ASNEF, t. 59.
50 Vidjeti točku 57. Smjernica Komisije o primjenjivosti članka 101. Ugovora o funkcioniranju Europske unije na sporazume o horizontalnoj suradnji (SL 2011., C 11, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Smjernice o sporazumima o horizontalnoj suradnji).
51 Vidjeti točku 86. Smjernica za sporazume o horizontalnoj suradnji.
52 Vidjeti točke 86. i 91. Smjernica za sporazume o horizontalnoj suradnji.
53 Naime, iako se u sudskoj praksi Suda kvalifikacija ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u prvom redu primjenjuje na razmjene informacija koje su se odvijale u okviru zabranjenog sporazuma, ta sudska praksa uopće ne podrazumijeva da se samo te razmjene mogu kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.
54 Vidjeti točku 18. ovog mišljenja.
55 Vidjeti točke 19. do 21. ovog mišljenja.
56 Vidjeti točku 25. ovog mišljenja.
57 Rasponi kamatnih stopa zapravo predstavljaju sastavnicu cijene koju će klijent platiti banci za financiranje te maržu koju će banka zaraditi odobravanjem kredita.
58 Vidjeti točku 54. ovog mišljenja.
59 Naime, banka koja je upoznata s rasponom kamatnih stopa svojih konkurenata u povoljnijem je položaju da točnije odredi cijene konačne ponude ili ponuđene cijene tih konkurenata.
60 Smatram da isto vrijedi i u pogledu razmjena podataka o drugim komercijalnim uvjetima, kao što su sposobnost zaduživanja klijenata i parametri rizika, ako se odnose na bitne elemente ugovora i imaju odlučujuću ulogu pri formiranju cijena. Naime, razmjena takvih podataka može olakšati i poticati koluzivna ponašanja između dotičnih poduzetnika.
61 Vidjeti presudu HSBC, t. 204.
62 Vidjeti i točku 90. ovog mišljenja o cilju povezanom sa zaštitom strukture tržišta koji se nastoji ostvariti pravom tržišnog natjecanja Unije.
63 Presuda T-Mobile, t. 27.
64 Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetu CB/Komisija (C‑67/13 P, EU:C:2014:1958, t. 117.).
65 Te stranke u tom pogledu tvrde da su dobivene informacije služile za usporedbu ponuda i podršku poslovnim mrežama svake od banaka za stavljanje na tržište proizvoda, pri čemu je svaka od banaka isticala prednosti svojih proizvoda i nedostatke proizvoda konkurenata.
66 Taj će se argument ispitati u točkama 93. do 96. ovog mišljenja posvećenima analizi pravnog i gospodarskog konteksta.
67 Vidjeti u tom pogledu točku 25. ovog mišljenja.
68 Stoga se tijelu za tržišno natjecanje ne može prigovarati da nije ispitalo elemente koji nisu ni od kakve koristi za ispitivanje navedenog konteksta.
69 Treba pojasniti da je stupanj koncentracije samo jedan od elemenata koje treba uzeti u obzir kako bi se utvrdilo postojanje ograničenja tržišnog natjecanja te sam po sebi ne omogućuje da se utvrdi protutržišni cilj razmjene podataka. Nakon tog pojašnjenja, ni iz jednog elementa spisa ne proizlazi da su se AdC ili sud koji je uputio zahtjev temeljili samo na tom elementu kako bi utvrdili postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u pogledu predmetne razmjene.
70 Prilikom uzimanja u obzir stupnja koncentracije, čini se da se u sudskoj praksi Suda ne pravi razlika između razmjena informacija koje su kvalificirane kao ograničenje s obzirom na cilj i kao ograničenje s obzirom na posljedicu. Zato se stupanj koncentracije u obzir uzima kao jedan od dodatnih elemenata koji omogućuje utvrđivanje postojanja ograničenja tržišnog natjecanja na isti način, bez obzira na primijenjenu kvalifikaciju ograničenja tržišnog natjecanja. Vidjeti, u tom smislu, presude ASNEF, t. 58. i T-Mobile, t. 34.
71 Presuda ASNEF, t. 60.
72 Naime, u okviru svojeg prvog prethodnog pitanja, sud koji je uputio zahtjev to tržište prikazuje kao „koncentrirano s preprekama ulasku”.
73 Vidjeti presudu T-Mobile, t. 59. i 62.
74 Vidjeti bilješku 6. ovog mišljenja.
75 To bi bio slučaj, na primjer, u slučaju jasne izjave poduzetnika da odbija primati takve informacije. Vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 1999., Hüls/Komisija (C-199/92 P, EU:C:1999:358, t. 162. i navedena sudska praksa).
76 Vidjeti presudu Dole, t. 127. i navedenu sudsku praksu.
77 Vidjeti presudu T-Mobile, t. 51.
78 Vidjeti presude Dole, t. 123. do 125., i HSBC, t. 120. i 121.
79 Vidjeti presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C-307/18, EU:C:2020:52, t. 109. i 110.).
80 U svojem drugom prethodnom pitanju sud koji je uputio zahtjev ističe da „nije utvrđen nijedan niti se može utvrditi ijedan dobitak od učinkovitosti i ijedan dvojaki ili povoljni učinak na tržišno natjecanje koji je posljedica te razmjene informacija”.
81 Naime, iz sudske prakse navedene u točki 90. ovog mišljenja proizlazi da pravo tržišnog natjecanja Unije nije namijenjeno samo zaštiti neposrednih interesa potrošača, već i zaštiti strukture tržišta.
82 Vidjeti u tom smislu presudu HSBC, t. 199. do 205.
83 Međutim, čak i pod pretpostavkom da do povećanja kamatnih stopa nije došlo zbog predmetne razmjene informacija, nego zbog vanjskih čimbenika (kao što je financijska kriza), iz ustaljene sudske prakse navedene u točki 90. ovog mišljenja proizlazi da za utvrđenje protutržišne prirode određenog ponašanja nije potrebno da postoji trenutačna i izravna veza između tog ponašanja i povećanja konačnih cijena.
84 Svako drugo tumačenje značilo bi da se prihvaća da se na bankarski sektor, u načelu, pravila prava tržišnog natjecanja primjenjuju na način koji se razlikuje od onog na koji se primjenjuju u drugim sektorima, što očito nije slučaj kao što to pokazuju brojni postupci koje su u posljednje vrijeme pokrenula nacionalna tijela za tržišno natjecanje i Komisija.
85 Čak i pod pretpostavkom da je to bio slučaj, taj element ne bi automatski doveo do kvalifikacije ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, kao što sam objasnio u točki 62. ovog mišljenja.
86 Vidjeti točku 90. Smjernica za sporazume o horizontalnoj suradnji.
87 Vidjeti točku 90. Smjernica za sporazume o horizontalnoj suradnji.
88 Vidjeti točku 89. Smjernica za sporazume o horizontalnoj suradnji.
89 Vidjeti točku 56. ovog mišljenja.
90 Vidjeti točku 15. ovog mišljenja.
91 Vidjeti presudu Budapest Bank, t. 80. i navedenu sudsku praksu.
92 Podložno utvrđenjima koje u tom pogledu treba donijeti sud koji je uputio zahtjev, čini se da je u ovom predmetu ta veza uspostavljena jer se čini da iz elemenata koje je AdC uzeo u obzir u svojoj odluci proizlazi da se razmjenama o količinama proizvoda nastojalo olakšati otkrivanje odstupanja i ojačati koluziju među tužiteljima.