1.

Predmeti C-420/22 i C-528/22 spajaju se u svrhu donošenja presude.

2.

Članak 20. UFEU-a treba tumačiti na način da mu se protivi to da tijela države članice ukinu ili odbiju izdati dozvolu boravka državljaninu treće zemlje koji je član obitelji građanâ Unije, državljana te države članice koji se nikad nisu koristili svojom slobodom kretanja, a da prethodno nisu ispitala postoji li između tog državljanina treće zemlje i tih građana Unije odnos zavisnosti zbog kojeg bi navedeni građani Unije bili prisiljeni stvarno napustiti područje Europske unije u cijelosti kako bi pratili tog člana svoje obitelji, kada se, s jedne strane, navedenom državljaninu treće zemlje ne može odobriti pravo boravka na temelju druge odredbe primjenjive u navedenoj državi članici i kada, s druge strane, ta tijela raspolažu informacijama o postojanju obiteljskih veza između istog državljanina treće zemlje i istih građana Unije.

3.

Članak 20. UFEU-a, u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji nacionalnim tijelima nalaže da ukinu ili odbiju izdati dozvolu boravka državljaninu treće zemlje koji na temelju tog članka može ostvariti izvedeno pravo boravka samo na temelju neobrazloženog obvezujućeg mišljenja koje je donijelo tijelo zaduženo za posebne zadaće povezane s nacionalnom sigurnosti, a bez temeljitog ispitivanja svih pojedinačnih okolnosti i proporcionalnosti te odluke o ukidanju ili odbijanju.

4.

Opće načelo dobre uprave i članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, u vezi s člankom 20. UFEU-a, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se predviđa da, kada je odluka kojom se ukida ili odbija pravo boravka državljaninu treće zemlje koji na temelju tog članka 20. može ostvariti izvedeno pravo boravka donesena na temelju informacija čije bi otkrivanje ugrozilo nacionalnu sigurnost predmetne države članice, taj državljanin treće zemlje ili njegov savjetnik mogu tim informacijama pristupiti tek nakon što za to dobiju dozvolu, ne priopćava im se bitan sadržaj razloga na kojima se takve odluke temelje te se ni u kojem slučaju ne mogu, za potrebe upravnog ili sudskog postupka, koristiti informacijama za koje im je dodijeljen pristup.

5.

Članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, u vezi s člankom 20. UFEU-a, treba tumačiti na način da se njime propisuje da je sud, koji na temelju tog članka 20. nadzire zakonitost odluke o boravku koja je donesena na temelju klasificiranih informacija, nadležan za provjeru zakonitosti klasifikacije tih informacija i omogućavanje dotičnoj osobi da pristupi svim navedenim informacijama ako smatra da je ta klasifikacija nezakonita ili bîti istih informacija ako pak smatra da je navedena klasifikacija zakonita. Nasuprot tomu, kako bi taj sud osigurao poštovanje prava obrane te osobe, on, kada je potrebno, treba izvesti zaključke iz eventualne odluke nadležnih tijela da ne priopće, u potpunosti ili djelomično, razloge donošenja te odluke i dokaze koji se na njih odnose.