1

Tužitelji, društva Aquind Ltd, Aquind Energy Sàrl i Aquind SAS, svojom tužbom koja se temelji na članku 263. UFEU‑a traže poništenje odluke Odbora za žalbe Agencije Europske unije za suradnju energetskih regulatora (ACER) od 4. lipnja 2021. o zahtjevu za izuzeće u pogledu interkonekcijskog elektroenergetskog voda koji povezuje mreže za prijenos električne energije iz Ujedinjene Kraljevine i Francuske (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

2

Društvo Aquind Ltd je dioničko društvo osnovano u Ujedinjenoj Kraljevini. To je društvo nositelj projekta interkonekcijskog elektroenergetskog voda koji povezuje mreže za prijenos električne energije iz Ujedinjene Kraljevine i Francuske (u daljnjem tekstu: interkonekcijski vod Aquind).

3

Društvo Aquind Ltd je 17. svibnja 2017. podnijelo zahtjev u cilju ishođenja izuzeća za interkonekcijski vod Aquind na temelju članka 17. Uredbe (EZ) br. 714/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o uvjetima za pristup mreži za prekograničnu razmjenu električne energije i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1228/2003 (SL 2009., L 211, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 8.). Taj je zahtjev bio podnesen francuskom nacionalnom regulatornom tijelu, Commission de régulation de l’énergie (CRE, Komisija za regulaciju energije), i nacionalnom regulatornom tijelu Ujedinjene Kraljevine, Office of Gas and Electricity Markets (OFGEM, Ured za tržišta plina i električne energije).

4

Budući da nacionalna regulatorna tijela nisu postigla dogovor o zahtjevu za izuzeće, ona su ga 29. studenoga odnosno 19. prosinca 2017. proslijedila Agenciji Europske unije za suradnju energetskih regulatora (ACER), u skladu s člankom 17. stavkom 5. Uredbe br. 714/2009, kako bi ta agencija sama donijela odluku.

5

ACER je odlukom od 19. lipnja 2018. odbio zahtjev za izuzeće za interkonekcijski vod Aquind (u daljnjem tekstu: ACER‑ova odluka).

6

Društvo Aquind Ltd je 17. kolovoza 2018. podnijelo žalbu protiv te odluke ACER‑ovu Odboru za žalbe (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe).

7

Odlukom od 17. listopada 2018. Odbor za žalbe potvrdio je ACER‑ovu odluku i tako odbio zahtjev za izuzeće u pogledu interkonekcijskog voda Aquind.

8

Društvo Aquind Ltd je tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 14. prosinca 2018. osporilo tu odluku. Presudom od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER (T‑735/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:542) Opći je sud poništio navedenu odluku.

9

Odbor za žalbe je 5. veljače 2021. nastavio s postupkom povodom žalbe koju je protiv ACER‑ove odluke podnijelo društvo Aquind Ltd.

10

Rasprava pred Odborom za žalbe održana je 19. svibnja 2021.

11

Odbor za žalbe donio je 4. lipnja 2021. pobijanu odluku kojom je utvrdio da je žalba nedopuštena jer, nakon Brexita, on više nije bio nadležan za odlučivanje u okviru postupka koji se odnosi na zahtjev za izuzeće u pogledu interkonekcijskog voda Aquind.

12

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

13

ACER, koji u tom smislu podupire Europski parlament, od Općeg suda zahtijeva da:

14

Vijeće Europske unije u biti zahtijeva da se tužba odbije.

15

U prilog svojoj tužbi tužitelji ističu dva tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na tome što je Odbor za žalbe počinio pogrešku proglasivši se nenadležnim slijedom Brexita i stoga žalbu koja mu je podnesena odbacio kao nedopuštenu. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi zahtjevâ iz članka 25. stavka 3. i članka 28. stavka 4. Uredbe (EU) 2019/942 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. lipnja 2019. o osnivanju Agencije Europske unije za suradnju energetskih regulatora (SL 2019., L 158, str. 22.) i više odredaba odluke br. 1-2011 Odbora za žalbe, donesene 1. prosinca 2011., kojom se utvrđuju njegova pravila za organizaciju i postupak.

16

U okviru prvog tužbenog razloga tužitelji ističu da je, unatoč Brexitu, Odbor za žalbe ostao nadležan za ponovno ocjenjivanje ACER‑ove odluke nakon što je Opći sud poništio svoju odluku od 17. listopada 2018. Naime, oni tvrde da je, u skladu s člankom 266. UFEU‑a, navedeni odbor bio dužan donijeti novu odluku koja odgovara onoj koju bi donio da nije počinio pogreške koje je utvrdio Opći sud te ističu da nadležnost Odbora za žalbe izravno proizlazi iz članaka 19. i 20. Uredbe (EZ) br. 713/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o osnivanju Agencije za suradnju energetskih regulatora (SL 2009., L 211, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 1., str. 253.), odnosno, sada, iz članaka 28. i 29. Uredbe 2019/942 i postojanja žalbe o kojoj je odlučivanje u tijeku.

17

Tužitelji također ističu da je, u svrhu poduzimanja mjera potrebnih za postupanje u skladu s presudom od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER (T‑735/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:542), u skladu s člankom 20. stavkom 3. Uredbe br. 713/2009 i člankom 29. Uredbe 2019/942, Odbor za žalbe morao ispraviti počinjene pogreške time što bi izmijenio ACER‑ovu odluku na temelju svojih ovlasti koje je imao u vrijeme i u okviru postupka koji se tada primjenjivao, a kako bi otklonio nezakonitost utvrđenu u navedenoj presudi. Smatraju da dopuštenost žalbe pred Odborom za žalbe treba, poput pravnog sredstva na temelju članka 263. UFEU‑a, ocjenjivati s obzirom na situaciju kakva je postojala u trenutku podnošenja žalbe i ističu da su ACER‑ova odluka i žalba protiv te odluke Odboru za žalbe prethodile stupanju na snagu Uredbe 2019/942 i Brexita.

18

ACER, uz potporu Parlamenta, zahtijeva da se ovaj tužbeni razlog odbije.

19

Valja podsjetiti na to da su, na temelju članka 266. UFEU‑a, institucija, tijelo, ured ili agencija čiji je akt proglašen ništavim dužni poduzeti mjere potrebne za izvršenje presude o poništenju tog akta. Sud je u tom pogledu presudio da su, kako bi postupili u skladu s presudom i u potpunosti je izvršili, institucija, tijelo, ured ili agencija o kojoj je riječ dužni poštovati ne samo izreku te presude već i obrazloženje na kojem se ona temelji i koje joj predstavlja nužnu potporu, u smislu da je neophodno za određivanje točnog značenja onoga što je odlučeno u izreci (presuda od 26. travnja 1988., Asteris i dr./Komisija, 97/86, 99/86, 193/86 i 215/86, EU:C:1988:199, t. 27.).

20

Međutim, prije nego što institucija, tijelo, ured ili agencija čiji je akt proglašen ništavim usvoji takve mjere, postavlja se pitanje njihove nadležnosti jer oni mogu djelovati samo u granicama nadležnosti koje su im dodijeljene (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2016., Komisija/McBride i dr., C‑361/14 P, EU:C:2016:434, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

21

Osim toga, obveza djelovanja koja proizlazi iz članka 266. UFEU‑a nije izvor nadležnosti za instituciju, tijelo, ured ili agenciju niti im omogućava da se pozivaju na pravnu osnovu koja je u međuvremenu stavljena izvan snage (vidjeti u tom smislu presude od 14. lipnja 2016., Komisija/McBride i dr., C‑361/14 P, EU:C:2016:434, t. 38. i od 29. travnja 2020., Tilly‑Sabco/Vijeće i Komisija, T‑707/18, neobjavljenu, EU:T:2020:160, t. 44.).

22

Naime, obveza djelovanja koja proizlazi iz članka 266. UFEU‑a ne oslobađa instituciju, tijelo, ured ili agenciju o kojoj je riječ nužnosti da akt koji sadržava mjere potrebne za izvršenje presude o poništenju temelji na pravnoj osnovi koja ih, s jedne strane, ovlašćuje da donesu taj akt i koja je, s druge strane, na snazi u vrijeme donošenja navedenog akta (presuda od 19. lipnja 2019., C & J Clark International, C‑612/16, neobjavljena, EU:C:2019:508, t. 40.).

23

Stoga najprije treba utvrditi jesu li institucija, tijelo, ured ili agencija nadležni djelovati te, ako jesu, na osnovi koje posebne odredbe prava Europske unije. Tek se tada utvrđuju točna materijalna i postupovna pravila kojima je uređeno djelovanje te institucije. Međutim, ako u trenutku kada institucija, tijelo, ured ili agencija Unije žele donijeti određenu odluku ne postoji valjana pravna osnova koja je na snazi, nije moguće pozivati se na načela kojima je uređena sukcesija pravnih pravila kako bi se primijenile materijalne odredbe koje su se prethodno primjenjivale na prije donesene akte (mišljenje nezavisne odvjetnice Sharpston u predmetu Komisija/McBride i dr., C‑361/14 P, EU:C:2016:25, t. 86.; vidjeti također u tom smislu presudu od 25. listopada 2007., SP i dr./Komisija, T‑27/03, T‑46/03, T‑58/03, T‑79/03, T‑80/03, T‑97/03 i T‑98/03, EU:T:2007:317, t. 117.).

24

S obzirom na tu sudsku praksu, valja provjeriti je li, nakon objave presude od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER (T‑735/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:542), Odbor za žalbe mogao temeljiti akt koji sadržava mjere potrebne za izvršenje navedene presude na pravnoj osnovi koja ga ovlašćuje da donese taj akt, s jedne strane, i koji je bio na snazi na dan donošenja navedenog akta, s druge strane.

25

To podrazumijeva da se u konkretnom slučaju odredi u čemu su se mogle sastojati mjere potrebne za postupanje u skladu s presudom od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER (T‑735/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:542).

26

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je društvo Aquind Ltd podnijelo CRE‑u i OFGEM‑u zahtjev u cilju ishođenja izuzeća u pogledu interkonekcijskog voda Aquind na temelju članka 17. Uredbe br. 714/2009. U nedostatku dogovora između tih dvaju nacionalnih regulatornih tijela, zahtjev za izuzeće bio je proslijeđen ACER‑u, u skladu s člankom 17. stavkom 5. Uredbe br. 714/2009.

27

ACER‑ovom odlukom od 19. lipnja 2018. odbijen je zahtjev za izuzeće u pogledu interkonekcijskog voda Aquind. ACER je smatrao da društvo Aquind Ltd ne ispunjava jedan od uvjeta potrebnih za dobivanje izuzeća, odnosno uvjet predviđen člankom 17. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 714/2009, prema kojem je razina rizika povezanog s ulaganjem takva da do ulaganja ne bi došlo da nije odobreno izuzeće. Odbor za žalbe je odlukom od 17. listopada 2018. potvrdio ACER‑ovu odluku i tako odbio zahtjev za izuzeće u pogledu interkonekcijskog voda Aquind.

28

Presudom od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER (T‑735/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:542), Opći je sud poništio odluku Odbora za žalbe od 17. listopada 2018. smatrajući, s jedne strane, da je Odbor za žalbe proveo samo ograničen nadzor ACER‑ove odluke i, s druge strane, da je stvorio dodatni uvjet, koji nije predviđen propisima, za odobravanje izuzeća za nove interkonekcijske vodove time što je tražio da podnošenju zahtjeva za izuzeće prethodi zahtjev za financijsku potporu za ulaganja u vezi s projektom od zajedničkog interesa.

29

Uzimajući u obzir presudu od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER (T‑735/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:542), mjere koje bi mogle biti potrebne za njezino izvršenje su to da Odbor za žalbe provede novi nadzor nad ACER‑ovom odlukom – koji se ne ograničava samo na očitu pogrešku u ocjeni, osiguravajući pritom da se ne ponovi pogreška koju je utvrdio Opći sud, a koja se temelji na zahtjevu za prethodno podnošenje zahtjeva za dodjelu financijske potpore – kada ocjenjuje uvjet o razini rizika povezanog s ulaganjem.

30

U tom pogledu i suprotno onomu što tvrde tužitelji, te se mjere ne mogu sastojati u tome da se po službenoj dužnosti donese odluka kojom im se odobrava zatraženo izuzeće. Naime, iz presude od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER (T‑735/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:542), ne proizlazi da je Opći sud smatrao da je ispunjen uvjet koji se odnosi na razinu rizika povezanog s ulaganjem, predviđen u članku 17. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 714/2009, ni da je Odbor za žalbe bio dužan donijeti novu odluku kojom se omogućava izuzeće.

31

Budući da su utvrđene mjere potrebne za izvršenje presude o poništenju, valja utvrditi je li na dan donošenja pobijane odluke, to jest 4. lipnja 2021., postojala važeća pravna osnova koja ovlašćuje Odbor za žalbe da donese akt koji sadržava tu vrstu mjera.

32

U tom pogledu valja pojasniti da odredbe koje se odnose na pravnu osnovu i na postupak koji se vodi sve do donošenja pobijane odluke spadaju u postupovna pravila (vidjeti u tom smislu presude od 29. ožujka 2011., ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, C‑352/09 P, EU:C:2011:191, t. 90.; od 12. rujna 2007., González y Díez/Komisija, T‑25/04, EU:T:2007:257, t. 60., i od 31. ožujka 2009., ArcelorMittal Luxembourg i dr./Komisija, T‑405/06, EU:T:2009:90, t. 67.). Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se postupovna pravila općenito primjenjuju od datuma svojeg stupanja na snagu (vidjeti presudu od 26. ožujka 2015., Komisija/Moravia Gas Storage, C‑596/13 P, EU:C:2015:203, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

33

U ovom slučaju, kada je Opći sud poništio odluku Odbora za žalbe od 17. listopada 2018., i kada je taj odbor stoga trebao ponovno ispitati ACER‑ovu odluku, pravna osnova koja ga ovlašćuje ispitati žalbe protiv ACER‑ovih odluka, među kojima su i one u području izuzećâ, nalazila se u članku 28. Uredbe 2019/942. Naime, Uredba 2019/942 zamijenila je Uredbu br. 713/2009 i stupila je na snagu 4. srpnja 2019., odnosno prije donošenja pobijane odluke. Stoga su odredbe članka 28. Uredbe 2019/942, u načelu, bile primjenjive u ovom slučaju (vidjeti u tom smislu presudu od 7. rujna 2022., BNetzA/ACER, T‑631/19, EU:T:2022:509, t. 21. i 81.). Što se tiče ACER‑a, pravna osnova koja ga ovlašćuje da donese odluku o zahtjevu za izuzeće nalazila se u članku 10. Uredbe 2019/942 i članku 63. stavku 5. Uredbe (EU) 2019/943 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. lipnja 2019. o unutarnjem tržištu električne energije (SL 2019., L 158, str. 54.).

34

Međutim, te odredbe koje ovlašćuju ACER da ispita zahtjev za izuzeće u pogledu interkonekcijskog voda, i one koje Odbor za žalbe ovlašćuju da ocjenjuje ACER‑ovu odluku o navedenom zahtjevu, mogu se primijeniti samo ako – kao što je to predviđeno u članku 2. točki 1. Uredbe 2019/943 i, uostalom, u članku 2. stavku 1. Uredbe br. 714/2009 – prijenosni vod prelazi ili premošćuje granicu između država članica i povezuje nacionalne prijenosne sustave država članica.

35

Nasuprot tomu, Uredba 2019/942 i Uredba 2019/943 ne ovlašćuju ACER da ispituje zahtjev za izuzeće u pogledu interkonekcijskog voda između države članice i treće države niti, a fortiori, Odboru za žalbe daje nadležnost za ocjenjivanje ACER‑ove odluke o takvom zahtjevu.

36

Međutim, projekt interkonekcijskog voda Aquind se, slijedom Brexita, sada odnosi na interkonekcijski vod između države članice i treće države. To za posljedicu ima da ni ACER ni Odbor za žalbe nisu mogli temeljiti akt koji sadržava mjere potrebne za izvršenje presude od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER (T‑735/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:542) na pravnoj osnovi koja ih je prvotno ovlašćivala za donošenje tog akta.

37

S obzirom na taj zaključak, valja utvrditi jesu li ACER i Odbor za žalbe mogli temeljiti akt koji sadržava provedbene mjere za presudu od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER (T‑735/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:542) na pravnoj osnovi različitoj od one koja se nalazi u Uredbi 2019/942 i Uredbi 2019/943.

38

U tom je pogledu odnos između Unije i Ujedinjene Kraljevine uređen odredbama Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2020., L 29, str. 7., u daljnjem tekstu: Sporazum o povlačenju) i Sporazuma o trgovini i suradnji između Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju, s jedne strane, i Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske, s druge strane (SL 2021., L 149, str. 10, u daljnjem tekstu: Sporazum o trgovini i suradnji)

39

Kao prvo, kad je riječ o Sporazumu o povlačenju, njegov članak 92., naslovljen „Upravni postupci u tijeku”, u stavku 1. predviđa:

„1. Institucije, tijela, uredi i agencije Unije i dalje su nadležni za upravne postupke pokrenute prije isteka prijelaznog razdoblja koji se odnose na: (a) postupanje Ujedinjene Kraljevine te fizičkih i pravnih osoba s boravištem odnosno poslovnim nastanom u Ujedinjenoj Kraljevini u skladu s pravom Unije; ili (b) postupanje u skladu s pravom Unije u odnosu na tržišno natjecanje u Ujedinjenoj Kraljevini.”

40

Članak 92. stavak 4. Sporazuma o povlačenju propisuje da Unija Ujedinjenoj Kraljevini dostavlja popis svih pojedinačnih upravnih postupaka koji su u tijeku i obuhvaćeni su područjem primjene stavka 1. u roku od tri mjeseca nakon isteka prijelaznog razdoblja.

41

Prije svega, odredba čiji je smisao jasan i nedvosmislen ne zahtijeva nikakvo tumačenje (presude od 25. studenoga 2009., Njemačka/Komisija, T‑376/07, EU:T:2009:467, t. 22. i od 13. srpnja 2018., Société générale/BCE, T‑757/16, EU:T:2018:473, t. 33.). Iz samog teksta članka 92. stavka 1. Sporazuma o povlačenju može se zaključiti da područje primjene tog sporazuma ne obuhvaća upravne postupke koji se odnose na zahtjeve za izuzeće za interkonekcijske vodove, na temelju članka 63. Uredbe 2019/943. Naime, članak 92. Sporazuma o povlačenju nadležnost dodjeljuje institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije samo u određenim upravnim postupcima u vezi s poštovanjem prava Unije, koji uključuju institucije, tijela, urede i agencije Ujedinjene Kraljevine ili, pak, fizičke ili pravne osobe s boravištem odnosno sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini. Stoga institucije, tijela, uredi i agencije Unije ostaju nadležni za provođenje istrage i za, po potrebi, sankcioniranje tih institucija, tijela, ureda i agencija Ujedinjene Kraljevine te fizičkih ili pravnih osoba koje u njoj borave odnosno imaju sjedište, ako je postupak pokrenut prije isteka prijelaznog razdoblja.

42

Nadalje, a u tom pogledu, Komisija je u poruci elektroničke pošte od 10. svibnja 2021. potvrdila da se upravni postupak u vezi s ovim predmetom ne nalazi na popisu upravnih postupaka, sastavljenom na temelju članka 92. stavka 4. Sporazuma o povlačenju. Valja pojasniti da ta odredba nedvojbeno predviđa da se popis koji se Ujedinjenoj Kraljevini dostavlja u roku od tri mjeseca nakon isteka prijelaznog razdoblja odnosi na „sve” pojedinačne upravne postupke koji su u tijeku i obuhvaćeni su područjem primjene stavka 1. i da stoga, suprotno onomu što tvrde tužitelji, nije riječ o „isključivo informativnom” popisu.

43

Usto, a u istom smislu, CRE i OFGEM su 27. siječnja 2021. na svojim internetskim stranicama objavili priopćenje u kojem su naveli da je odluka o okončanju postupka povodom zahtjeva za izuzeće u pogledu interkonekcijskog voda Aquind bila donesena zbog toga što se režim izuzećâ predviđen člankom 63. Uredbe 2019/942 više ne primjenjuje na taj projekt slijedom povlačenja Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Unije.

44

Naposljetku, i suprotno onomu što tvrde tužitelji, članak 92. Sporazuma o povlačenju ne odražava opće načelo prema kojem Brexit ne bi trebao prekinuti postupke u tijeku. Kao što je to ACER pravilno istaknuo, ta je odredba iznimka od općeg načela prema kojem se pravo Unije, a time i nadležnost tijela Unije, više ne primjenjuje na Ujedinjenu Kraljevinu nakon njezina povlačenja iz Unije i pravnog poretka Unije.

45

Kao drugo, kad je riječ o Sporazumu o trgovini i suradnji, on u članku 309. predviđa sljedeće:

„Svaka stranka osigurava da se izuzeća koja su odobrena za interkonekcijske vodove između Unije i Ujedinjene Kraljevine u skladu s člankom 63. Uredbe [2019/943] na njezinu području nadležnosti, a čije odredbe se nastavljaju i po isteku prijelaznog razdoblja, nastavljaju primjenjivati u skladu s pravom na njezinu području nadležnosti i uvjetima koji se primjenjuju.”

46

Članak 309. Sporazuma o trgovini i suradnji, čiji je smisao jasan i nedvosmislen, ne zahtijeva nikakvo tumačenje. Naime, on se odnosi samo na „odobrena”, odnosno, postojeća izuzeća te se, dakle, ne odnosi na zahtjeve za izuzeće koji su još uvijek predmet ispitivanja. Prema tome, Odbor za žalbe ne može donijeti mjere potrebne za izvršenje presude od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER (T‑735/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:542), time što će, na temelju članka 309. Sporazuma o trgovini i suradnji, odobriti izuzeće u pogledu interkonekcijskog voda Aquind.

47

Sporazumom o trgovini i suradnji predviđen je poseban režim izuzećâ u članku 308. i u Prilogu 28. Naime, ta odredba i prilog na koji upućuje predviđaju da jedna stranka može odlučiti da neće primjenjivati članke 306. i 307. Sporazuma o trgovini i suradnji – kojima se, među ostalim, predviđaju naknade za pristup i priključivanje mrežama ili njihovo korištenje – za izgradnju nove infrastrukture ako je rizik koji je povezan s ulaganjem u infrastrukturu takav da do ulaganja ne bi došlo da nije odobreno izuzeće.

48

Međutim, ni člankom 308. i Prilogom 28. ni, uostalom, bilo kojom drugom odredbom Sporazuma o trgovini i suradnji ne dodjeljuje se nikakva nadležnost ACER‑u pa, posljedično, ni Odboru za žalbe, da odlučuje o zahtjevima za izuzeća za interkonekcijske elektroenergetske vodove. Kao što je to pravilno istaknuo Odbor za žalbe, provedba režima izuzećâ podrazumijeva prilagodbe i korake koje moraju poduzeti predmetne države članice i Ujedinjena Kraljevina.

49

Osim toga, područje primjene režima izuzećâ od pravila unutarnjeg tržišta Unije, s jedne strane, i područje primjene režima izuzećâ iz članka 308. i Priloga 28. Sporazumu o trgovini i suradnji, s druge strane, razlikuju se. Naime, drugi se režim odnosi samo na izuzeća od pravila Sporazuma o trgovini i suradnji, odnosno na ona iz članka 306. navedenog sporazuma, koja se odnose na pristup treće strane prijenosnim odnosno transportnim i distribucijskom mrežama, i na ona sadržana u članku 307. tog sporazuma, koja se odnose na upravljanje sustavom i razdvajanje operatora prijenosnih odnosno transportnih mreža.

50

Stoga se tužitelji ne mogu oslanjati na članak 308. i Prilog 28. Sporazumu o trgovini i suradnji kako bi tvrdili da je Odbor za žalbe bio nadležan za poduzimanje mjera potrebnih za izvršenje presude od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER (T‑735/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:542).

51

Iz toga slijedi da ne postoji nijedna odredba jednakovrijedna članku 20. stavku 3. Uredbe br. 713/2009 i članku 29. Uredbe 2019/942, koja ACER‑u i Odboru za žalbe dodjeljuje nadležnost za postupanje u slučaju interkonekcijskog voda između države članice i treće zemlje a koja bi ih ovlašćivala da primjenjuju materijalna pravila iz članka 17. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 714/2009 i članka 63. Uredbe 2019/943.

52

Nijedan od argumenata tužiteljâ ne može dovesti u pitanje osnovanost rasuđivanja Odbora za žalbe.

53

Kao prvo, valja odbiti argument tužiteljâ prema kojem „restitutio in integrum” podrazumijeva da ACER nastavi postupak koji je pred njim pokrenut od točke u kojoj se nezakonitost pojavila, donese novu odluku koja ne sadržava nezakonitost utvrđenu u presudi Općeg suda i, stoga, prihvati zahtjev za izuzeće.

54

Naime, taj argument nije dovoljan da dovede u pitanje činjenicu da Odbor za žalbe više nije nadležan za ispitivanje ACER‑ove odluke. Usto, kao što je to istaknuto u točki 30. ove presude, Opći sud nije zaključio da je uvjet koji se odnosi na razinu rizika povezanog s ulaganjem, predviđen u članku 17. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 714/2009, bio ispunjen i da je Odbor za žalbe stoga bio dužan donijeti novu odluku kojom se omogućava izuzeće.

55

Kao drugo, tužitelji ističu da su odluke koje se odnose na zahtjeve za izuzeće po svojoj prirodi deklaratorne i da stupaju na snagu na dan podnošenja zahtjeva o kojem je riječ. Tvrde da to ima za posljedicu da bi se za izuzeće koje je predmet njihova zahtjeva podnesenog 2017. trebalo smatrati da je „postojeće izuzeće” u smislu članka 309. Sporazuma o trgovini i suradnji.

56

Taj se argument ne može prihvatiti. Naime, Odbor za žalbe pravilno je smatrao da je odluka kojom se prihvaća zahtjev za izuzeće u pogledu interkonekcijskog voda akt koji proizvodi učinke od svojega donošenja i da se pravna situacija njegova korisnika stoga izmijenila tek u trenutku tog donošenja. Takva odluka stoga ne može stvarati nova prava s retroaktivnim učinkom od datuma zahtjeva za izuzeće.

57

Kao treće, tužitelji pogrešno tvrde da članak 29. Uredbe 2019/942 daje ovlast Odboru za žalbe za poduzimanje mjera potrebnih za izvršenje presude od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER (T‑735/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:542).

58

Naime, posljednja rečenica članka 29. Uredbe 2019/942 određuje da „ACER poduzima potrebne mjere kako bi postupio u skladu s presudama Suda”, te na taj način ponavlja sadržaj članka 266. UFEU‑a. Međutim, u skladu s razmatranjima u vezi s tim člankom iz točaka 19. do 22. ove presude, ni obveza djelovanja koja proizlazi iz članka 29. Uredbe 2019/942 ne može biti izvor ACER‑ove nadležnosti niti mu omogućavati da se pozove na pravnu osnovu koja se u međuvremenu prestala primjenjivati na situaciju u ovom slučaju. Prema tome, za nadzor koji je Odbor za žalbe proveo nad ACER‑ovom odlukom u okviru donošenja mjera potrebnih za izvršenje presude od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER (T‑735/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:542) bilo je potrebno da je navedeni odbor za žalbe bio nadležan u trenutku donošenja pobijane odluke, što ovdje nije bio slučaj.

59

S obzirom na sve prethodno navedeno, Odbor za žalbe nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da, slijedom Brexita, više nije bio nadležan da o ACER‑ovoj odluci odlučuje poduzimanjem mjera potrebnih za izvršenje presude od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER (T‑735/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:542).

60

Iz toga slijedi da prvi tužbeni razlog treba odbiti.

61

Tužitelji ističu da je Odbor za žalbe povrijedio članak 25. stavak 3. i članak 28. stavak 4. Uredbe 2019/942, kao i odredbe svojega poslovnika. Naime, oni navode činjenicu da jedan od članova Odbora za žalbe nije bio prisutan na raspravi 19. svibnja 2021., predbacuju drugim članovima navedenog odbora šutnju tijekom rasprave, pozivaju se na nedovoljno detaljan sadržaj zapisnika s te rasprave i ističu da, s obzirom na to da na ACER‑ovoj internetskoj stranici nije objavljen zapisnik sa sastanka o vijećanju članova Odbora za žalbe, oni ne mogu znati jesu li svi članovi Odbora za donošenje odluka bili prisutni na tom sastanku i jesu li sudjelovali u procesu donošenja odluke.

62

ACER, uz potporu Parlamenta, zahtijeva da se taj tužbeni razlog odbije kao, u biti, bespredmetan, s obzirom na to da, u nedostatku nepravilnosti koje navode tužitelji, pobijana odluka nije mogla biti meritorno drukčija.

63

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, tužitelj nema nikakav legitiman interes za poništenje odluke zbog postupovne povrede kada upravno tijelo ne raspolaže nikakvom marginom prosudbe te je dužno postupiti onako kako je postupilo jer, u takvom slučaju, poništenje te odluke jedino može dovesti do nove odluke koja je meritorno istovjetna poništenoj odluci (presuda od 6. srpnja 1983., Geist/Komisija, 117/81, EU:C:1983:191, t. 7.; vidjeti također u tom smislu presude od 4. veljače 2016., Italian International Film/EACEA, T‑676/13, EU:T:2016:62, t. 54. i od 7. srpnja 2021., HM/Komisija, T‑587/16 RENV, neobjavljenu, EU:T:2021:415, t. 30.).

64

A fortiori, tužitelj nema interes za zahtijevanje poništenja odluke o odbijanju djelovanja u određenom području na temelju određenog tužbenog razloga kada predmetno upravno tijelo u svakom slučaju nema nikakvu ovlast za postupanje u tom području tako da poništenje takve odluke na temelju tog tužbenog razloga može dovesti samo do nove odluke o odbijanju djelovanja u tom području (rješenje od 14. srpnja 2020., Shindler i dr./Komisija, T‑627/19, EU:T:2020:335, t. 49.).

65

Iz ispitivanja prvog tužbenog razloga proizlazi da, u svakom slučaju, Odbor za žalbe slijedom Brexita više nije bio nadležan za poduzimanje mjera potrebnih za izvršenje presude od 18. studenoga 2020., Aquind/ACER (T‑735/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:542).

66

Posljedično, kao što to ACER pravilno napominje, drugi tužbeni razlog valja odbaciti kao bespredmetan, pri čemu nije potrebno ispitivati njegovu osnovanost i, slijedom toga, tužbu odbiti u cijelosti.

67

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Međutim, u skladu s člankom 135. navedenog poslovnika, kada to zahtijeva pravičnost, Opći sud može odlučiti da stranka koja ne uspije u postupku, osim vlastitih troškova, snosi samo dio troškova druge stranke ili da ih ne snosi uopće.

68

U ovom slučaju, iako tužitelji nisu uspjeli u svojim zahtjevima, nenadležnost Odbora za žalbe ipak je posljedica Brexita. Do tog je događaja, neovisnog o volji tužiteljâ, došlo tijekom postupka pred ACER‑ovim tijelima, nakon što je Opći sud poništio prvotnu odluku Odbora za žalbe. Uzimajući u obzir te posebne okolnosti, Opći sud smatra da u predmetnom slučaju pravedno ocjenjuje kada odlučuje da će tužitelji i ACER snositi vlastite troškove.

69

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Parlament i Vijeće će stoga snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

proglašava i presuđuje: