za Europsku komisiju, A. Katsimerou i H. Leupold, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 9. stavka 4. drugog podstavka, članka 14. stavka 1., članka 15. stavka 4. drugog podstavka i članka 19. stavka 2. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom (SL 2004., L 16, str. 44.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 41. i ispravak SL 2021., L 3, str. 41.), kako je izmijenjena Direktivom 2011/51/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2011. (SL 2011., L 132, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 191. i ispravak SL 2022., L 173, str. 133.; u daljnjem tekstu: Direktiva 2003/109).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru sporova između, u predmetu C‑829/21, ganskih državljana TE i RU, koje zakonski zastupa osoba TE, s jedne strane, i Stadta Frankfurt am Main (Grad Frankfurt na Majni, Njemačka), s druge strane, u vezi s odbijanjem tog grada da osobi TE produži, a osobi RU izda boravišnu dozvolu te, u predmetu C‑129/22, između pakistanskog državljanina EF i Stadta Offenbach am Main (Grad Offenbach na Majni, Njemačka) u vezi s odbijanjem tog grada da osobi EF produži boravišnu dozvolu, pri čemu je u oba predmeta kao razlog odbijanja bilo navedeno da su osobe TE i EF zbog izbivanja s talijanskog državnog područja tijekom razdoblja dužeg od šest godina izgubile pravo na status osobe s dugotrajnim boravkom, koji im je bila dodijelila Talijanska Republika i koji je bio potvrđen boravišnom dozvolom EU‑a za osobu s dugotrajnim boravkom, izdanom s neograničenim rokom važenja.

3

Uvodne izjave 4., 6., 10., 11., 17., 21. i 22. Direktive 2003/109 glase:

[…]

[…]

[…]

[…]

4

Člankom 1. te direktive, naslovljenim „Predmet”, određuje se:

„Ova Direktiva utvrđuje:

[…]”

5

Članak 2. navedene direktive, naslovljen „Definicije”, u točkama (b) do (d) i (g) glasi kako slijedi:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

[…]

6

Poglavlje II. navedene direktive, koje obuhvaća njezine članke 4. do 13., sadržava skup pravila koja se odnose na status osobe s dugotrajnim boravkom u državi članici, osobito u području odobravanja i gubitka tog statusa.

7

Člankom 8. navedene direktive, naslovljenim „Boravišna dozvola [EU‑a] za osobu s dugotrajnim boravkom”, u stavcima 1. i 2. određuje se:

„1.   Status osobe s dugotrajnim boravkom stalan je podložno članku 9.

2.   Države članice osobama s dugotrajnim boravkom izdaju boravišnu dozvolu [EU‑a] za osobu s dugotrajnim boravkom. Dozvola vrijedi najmanje pet godina; ona se, na zahtjev, prema potrebi, automatski produžuje po isteku važenja.”

8

Člankom 9. te direktive, naslovljenim „Ukidanje ili gubitak statusa”, određuje se:

„1.   Osobe s dugotrajnim boravkom nemaju pravo zadržati status osobe s dugotrajnim boravkom u sljedećim slučajevima:

[…]

[…]

4.   Osoba s dugotrajnim boravkom koja je boravila u drugoj državi članici u skladu s poglavljem III. više nema pravo zadržati svoj status osobe s dugotrajnim boravkom stečen u prvoj državi članici kada je takav status odobren u drugoj državi članici u skladu s člankom 23.

U svakom slučaju, nakon šest godina izbivanja s državnog područja države članice koja je odobrila status osobe s dugotrajnim boravkom, dotična osoba više nema pravo zadržati svoj status osobe s dugotrajnim boravkom u navedenoj državi članici.

Odstupajući od drugog podstavka, dotična država članica može predvidjeti da zbog posebnih razloga osoba s dugotrajnim boravkom zadrži svoj status u navedenoj državi članici u slučaju izbivanja tijekom razdoblja dužeg od šest godina.

5.   S obzirom na slučajeve iz stavka 1. točke (c) i stavka 4., države članice koje su odobrile status predviđaju pojednostavljeni postupak za ponovno stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravkom.

Navedeni se postupak primjenjuje osobito u slučajevima osoba koje su boravile u drugoj državi članici radi studiranja.

U nacionalnom se pravu određuju uvjeti i postupak za ponovno stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravkom.

6.   Prestanak važenja boravišne dozvole [EU‑a] za osobu s dugotrajnim boravkom ni u kojem slučaju za sobom ne povlači ukidanje ili gubitak statusa osobe s dugotrajnim boravkom.

[…]”

9

Poglavlje III. Direktive 2003/109, naslovljeno „Boravak u drugim državama članicama”, obuhvaća njezine članke 14. do 23.

10

U članku 14. stavku 1. Direktive 2003/109 navodi se:

„Osoba s dugotrajnim boravkom stječe pravo na boravak na državnom području države članice koja joj nije odobrila status osobe s dugotrajnim boravkom, za razdoblje duže od tri mjeseca, pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti utvrđeni u ovom poglavlju.”

11

Člankom 15. te direktive, naslovljenim „Uvjeti za boravak u drugoj državi članici”, određuje se:

„1.   U najkraćem mogućem roku a najkasnije tri mjeseca nakon ulaska na državno područje druge države članice, osoba s dugotrajnim boravkom prijavljuje se kod nadležnih tijela te države članice za boravišnu dozvolu.

[…]

2.   Države članice mogu od dotičnih osoba zahtijevati da dostave dokaze da imaju:

[…]

4.   Uz zahtjev se prilažu pisani dokazi određeni nacionalnim pravom kojima se dokazuje da dotične osobe ispunjavaju odgovarajuće uvjete, kao i njihova boravišna dozvola za dugotrajni boravak i valjana putna isprava ili njihove ovjerene preslike.

Dokazi iz prvog podstavka također mogu uključivati i dokumentaciju o odgovarajućem smještaju.

[…]”

12

Člankom 19. navedene direktive, naslovljenim „Razmatranje zahtjeva i izdavanje boravišne dozvole”, u stavku 2. određuje se:

„Ako su uvjeti predviđeni člancima 14., 15. i 16. ispunjeni, tada, u skladu s odredbama o javnom poretku, javnoj sigurnosti i javnom zdravlju iz članaka 17. i 18., druga država članica izdaje osobi s dugotrajnim boravkom boravišnu dozvolu koja se može produžiti. Ta se boravišna dozvola, na zahtjev, prema potrebi, može produžiti po isteku važenja. Druga država članica obavješćuje prvu državu članicu o svojoj odluci.”

13

U skladu s člankom 20. te direktive, naslovljenim „Postupovna jamstva”:

„1.   Moraju se navesti razlozi za svaku odluku kojom se odbija zahtjev za boravišnu dozvolu. O svakoj takvoj odluci obavješćuje se dotičnog državljanina treće države u skladu s postupcima obavješćivanja na temelju odgovarajućeg nacionalnog zakonodavstva. U obavijesti se navode dostupni mogući postupci korištenja pravnog lijeka i rok za djelovanje.

[…]

2.   Ako je zahtjev za odobrenje boravišne dozvole odbijen ili ako boravišna dozvola nije produžena ili je ukinuta, dotična osoba ima pravo korištenja pravnog lijeka u predmetnoj državi članici.”

14

Člankom 22. Direktive 2003/109, naslovljenim „Ukidanje boravišne dozvole i obveza ponovnog prihvata”, u stavku 1. određuje se:

„Sve dok državljanin treće zemlje nije stekao status osobe s dugotrajnim boravkom, druga država članica može odlučiti odbiti produženje ili ukinuti boravišnu dozvolu te obvezati dotičnu osobu i članove njezine obitelji, u skladu s postupcima predviđenim nacionalnim pravom, uključujući postupke udaljenja, da napust[e] njezino državno područje u sljedećim slučajevima:

[…]

[…]”

15

Člankom 2. Gesetza über den Aufenthalt, die Erwerbstätigkeit und die Integration von Ausländern im Bundesgebiet (Zakon o boravku, radu i integraciji stranaca na saveznom području) od 30. srpnja 2004. (BGBl. 2004. I, str. 1950.), u verziji koja se primjenjuje na glavne postupke (u daljnjem tekstu: AufenthG), naslovljenim „Definicije”, u stavku 4. predviđa se:

„Zahtjev odgovarajućeg smještaja ne prelazi ono što je potrebno za smještaj podnositelja zahtjeva u javno subvencioniranom iznajmljenom socijalnom smještaju. […]”

16

Člankom 5. stavkom 1. točkom 1. AufenthG‑a određuje se da je odobravanje boravišne dozvole u pravilu uvjetovano osiguranjem sredstava za život.

17

U skladu s člankom 9.a stavkom 2. točkom 6. istog zakona, boravišna dozvola EU‑a za osobu s dugotrajnim boravkom odobrava se samo ako dotični stranac ima odgovarajući smještaj za sebe i članove svoje obitelji koji s njim žive u obiteljskoj zajednici.

18

Člankom 38.a navedenog zakona, naslovljenim „Boravišna dozvola za osobe s dugotrajnim boravkom u drugim državama članicama Europske unije”, u stavku 1. propisuje se:

„Strancu koji u drugoj državi članici Europske unije ima status osobe s dugotrajnim boravkom izdaje se boravišna dozvola ako on na njemačkom državnom području namjerava boraviti duže od 90 dana. […]”

19

Člankom 51. stavkom 9. prvim podstavkom točkom 4. tog zakona određuje se da boravišna dozvola EU‑a za osobu s dugotrajnim boravkom, koju su odobrila njemačka tijela, prestaje važiti samo ako stranac boravi izvan njemačkog državnog područja tijekom razdoblja od šest godina.

20

Člankom 52. stavkom 6. AufenthG‑a predviđeno je da se boravišna dozvola izdana u skladu s člankom 38.a istog zakona ukida ako stranac izgubi status osobe s dugotrajnim boravkom u drugoj državi članici Unije.

21

Osoba TE, državljanka Gane, ušla je na njemačko državno područje 3. rujna 2013. iz Italije.

22

Posjeduje boravišnu dozvolu EU‑a za osobu s dugotrajnim boravkom izdanu u Italiji koja nosi naznake „illimitata” (neograničeno [važenje]) i „Soggiornante di Lungo Periodo – [UE]” (osoba s dugotrajnim boravkom u [EU‑u]).

23

U skladu s člankom 38.a AufenthG‑a, Ausländerbehörde der Stadt Offenbach (Služba za strance Grada Offenbacha, Njemačka), koji je u tom razdoblju bio nadležan, 5. prosinca 2013. odobrio joj je boravišnu dozvolu u trajanju od jedne godine.

24

Osoba TE 5. kolovoza 2014. rodila je dijete RU. RU je imalo tešku srčanu manu koja je zahtijevala kirurške zahvate i daljnje pretrage, što je osobi TE onemogućilo da se nastavi baviti profesionalnom djelatnošću. Suočena s tom situacijom, osoba TE morala se koristiti socijalnim davanjima kako bi se mogla skrbiti za svoju obitelj.

25

Odlukama Službe za strance Grada Offenbacha od 30. siječnja 2015. zahtjevi osobe TE i osobe RU, podneseni 12. studenoga 2014., kojima se tražilo produženje odnosno izdavanje boravišne dozvole, odbijeni su uz obrazloženje da one, protivno zahtjevu iz članka 5. stavka 1. točke 1. AufenthG‑a, nemaju osigurana sredstva za život. Od njih je zatraženo da napuste njemačko državno područje te se osobi TE zaprijetilo udaljavanjem u Talijansku Republiku, a osobi RU u Republiku Ganu.

26

Verwaltungsgericht Frankfurt am Main (Upravni sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka) presudom od 20. studenoga 2015. odbio je tužbu koju su osobe TE i RU podnijele protiv tih odluka.

27

Te su osobe podnijele zahtjev za dopuštanje žalbe protiv te presude sudu koji je uputio zahtjev, odnosno Hessischer Verwaltungsgerichtshofu (Visoki upravni sud u Hessenu, Njemačka).

28

Odlukom od 11. ožujka 2016. taj je sud dopustio žalbu zbog postojanja ozbiljne sumnje u osnovanost prvostupanjske presude s obzirom na važnost liječničke skrbi koja je bila potrebna osobi RU, a ta je okolnost prema mišljenju tog suda mogla nalagati iznimku od općeg pravila propisanog u članku 5. stavku 1. točki 1. AufenthG‑a.

29

Postupak pred sudom koji je uputio zahtjev bio je u prekidu od 1. studenoga 2017.

30

Grad Frankfurt na Majni, koji je u međuvremenu postao druga stranka u tom postupku, ponovno ga je pokrenuo 7. rujna 2020., pri čemu je tvrdio da izdavanje boravišne dozvole osobi TE na temelju članka 38.a AufenthG‑a više nije bilo moguće u tom trenutku. Naime, ona nije boravila u Italiji tijekom razdoblja dužeg od šest godina te stoga više nije imala status osobe s dugotrajnim boravkom. Osobi TE ne može se izdati boravišna dozvola ni u odnosu na članak 9.a AufenthG‑a s obzirom na to da osobe TE i RU žive u stanu koji financiraju socijalne službe, što nije „odgovarajući smještaj” u smislu te odredbe.

31

U tim je okolnostima Hessischer Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud u Hessenu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

32

Osoba EF, pakistanskog državljanstva, ušla je na njemačko državno područje 1. travnja 2014. iz Italije.

33

Posjeduje boravišnu dozvolu EU‑a za osobu s dugotrajnim boravkom izdanu u Italiji koja nosi naznake „illimitata” (neograničeno [važenje]) i „Soggiornante di Lungo Periodo – [UE]” (osoba s dugotrajnim boravkom u [EU‑u]).

34

U skladu s člankom 38.a AufenthG‑a, Ausländerbehörde des Landkreises Offenbach (Služba za strance saveznog okruga Offenbacha, Njemačka), koji je u tom razdoblju bio nadležan, 10. srpnja 2014. odobrio joj je boravišnu dozvolu u trajanju od jedne godine.

35

Ta boravišna dozvola neprekidno je produžavana, a posljednji ju je put 28. svibnja 2019. produžio sada nadležan Grad Offenbach na Majni, i to do 13. srpnja 2021.

36

Zahtjev za produženje boravišne dozvole na temelju članka 38.a AufenthG‑a, koji je osoba EF podnijela 17. ožujka 2021., odbijen je odlukom tog grada od 27. travnja 2021., uz obrazloženje, u bitnome, da je izgubila status osobe s dugotrajnim boravkom u Italiji jer nije boravila na njezinu državnom području tijekom razdoblja dužeg od šest godina.

37

Osoba EF 6. svibnja 2021. podnijela je tužbu protiv te odluke Verwaltungsgerichtu Darmstadt (Upravni sud u Darmstadtu, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev, kojom je, među ostalim, tražila da se Gradu Offenbachu na Majni naloži da joj produži boravišnu dozvolu u skladu s člankom 38.a AufenthG‑a.

38

U tim je okolnostima Verwaltungsgericht Darmstadt (Upravni sud u Darmstadtu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

U slučaju niječnog odgovora na to pitanje:

U slučaju niječnog odgovora na to pitanje:

U slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje:

39

Odlukom predsjednika Suda od 8. studenoga 2022. predmeti C‑829/21 i C‑129/22 spojeni su u svrhu mogućeg usmenog dijela postupka i donošenja presude.

40

Svojim prvim, drugim i trećim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sudovi koji su uputili zahtjeve u predmetima C‑829/21 i C‑129/22 u biti pitaju treba li Direktivu 2003/109 tumačiti na način da država članica može odbiti produžiti boravišnu dozvolu odobrenu državljaninu treće zemlje na temelju odredbi poglavlja III. te direktive pozivajući se na razlog iz članka 9. stavka 4. drugog podstavka navedene direktive prema kojem je taj državljanin – s obzirom na to da je tijekom razdoblja dužeg od šest godina izbivao s državnog područja države članice koja mu je odobrila status osobe s dugotrajnim boravkom – izgubio pravo na taj status u potonjoj državi članici i, ako je moguće takvo odbijanje produženja, kojim uvjetima podliježe takva odluka o odbijanju.

41

U tom pogledu, kao prvo, iz članka 14. stavka 1. Direktive 2003/109 proizlazi da je ostvarivanje prava na status osobe s dugotrajnim boravkom u „prv[oj] držav[i] članic[i]” u smislu članka 2. točke (c) te direktive uvjet koji prethodno mora ispuniti državljanin treće zemlje koji želi boraviti na temelju boravišne dozvole izdane na temelju odredbi poglavlja III. navedene direktive na državnom području „drug[e] držav[e] članic[e]” u smislu članka 2. točke (d) te direktive. Člankom 19. stavkom 2. iste direktive potvrđuje se postojanje takvog uvjeta.

42

Člankom 22. Direktive 2003/109 potvrđuje se da taj uvjet mora biti ispunjen i kako bi zainteresirana osoba mogla ishoditi produženje takve boravišne dozvole u drugoj državi članici, s obzirom na to da u skladu s tim člankom 22. stavkom 1. točkom (b) potonja država može odlučiti odbiti produženje navedene dozvole ako uvjeti predviđeni u člancima 14. do 16. te direktive više nisu ispunjeni.

43

Uostalom, iz članka 15. Direktive 2003/109 proizlazi da, za razliku od drugih uvjeta predviđenih tom odredbom, države članice ne mogu odstupiti od uvjeta iz točke 41. ove presude.

44

Obvezujuća priroda tog uvjeta proizlazi iz toga što je, kao što je to također istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 41. svojeg mišljenja, pravo na boravak u drugoj državi članici izvedeno iz prava na status osobe s dugotrajnim boravkom u prvoj državi članici.

45

Iz toga slijedi da ako druga država članica prilikom obrade zahtjeva za produženje boravišne dozvole na temelju odredbi poglavlja III. Direktive 2003/109 utvrdi da je dotični državljanin treće zemlje izgubio pravo na status osobe s dugotrajnim boravkom u prvoj državi članici zato što je, među ostalim, kao što se to predviđa člankom 9. stavkom 4. drugim podstavkom Direktive 2003/109, izbivao s državnog područja prve države članice tijekom razdoblja dužeg od šest godina, to utvrđenje sprečava takvo produženje.

46

Kao drugo, kao što se to potvrđuje uvodnom izjavom 21. Direktive 2003/109, u sustavu koji je uspostavljen tom direktivom, na drugoj je državi članici, u kojoj državljanin treće zemlje želi boraviti na temelju prava na status osobe s dugotrajnim boravkom koji uživa u prvoj državi članici, da provjeri ispunjava li taj državljanin uvjete za odobravanje ili produženje boravišne dozvole, među kojima je i uvjet iz članka 14. stavka 1. navedene direktive da stvarno raspolaže tim pravom u prvoj državi članici.

47

Stoga se u okviru takve provjere druga država članica može naći u situaciji da razmatra je li dotični državljanin treće zemlje izgubio pravo na navedeni status, među ostalim, zbog razloga iz članka 9. stavka 4. drugog podstavka Direktive 2003/109.

48

Iako takva provjera može, ovisno o slučaju, navesti drugu državu članicu da utvrdi gubitak prava na status osobe s dugotrajnim boravkom i, slijedom toga, u skladu s člankom 22. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2003/109, da dotičnom državljaninu treće zemlje odbije produžiti njegovu boravišnu dozvolu na temelju odredbi poglavlja III. navedene direktive, samo prva država članica može povući navedeni status i boravišnu dozvolu EU‑a za osobu s dugotrajnim boravkom odnosno, ovisno o slučaju, primijeniti pojednostavljeni postupak za ponovno stjecanje tog statusa, pri čemu je riječ o postupku koji države članice moraju predvidjeti u skladu s člankom 9. stavkom 5. navedene direktive.

49

Kao treće, što se tiče datuma koji je relevantan za ocjenu druge države članice je li ispunjen uvjet iz članka 14. stavka 1. Direktive 2003/109 za produženje boravišne dozvole na temelju odredbi poglavlja III. te direktive, ponajprije se mogu uzeti u obzir tri datuma.

50

Na taj način, kao što je to, uostalom, u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 46. svojeg mišljenja, relevantan datum može biti datum podnošenja zahtjeva za produženje boravišne dozvole, naknadni datum koji prethodi donošenju upravne odluke o tom zahtjevu ili još kasniji datum koji se nalazi između datuma podnošenja tužbe protiv upravne odluke o odbijanju navedenog zahtjeva i datuma donošenja sudske odluke, na primjer datum posljednjeg ročišta na raspravi, kao što to predlaže sud koji je uputio zahtjev u predmetu C‑829/21.

51

Međutim, za ocjenu uvjeta iz članka 14. stavka 1. Direktive 2003/109 relevantan je samo datum na koji je dotični državljanin treće zemlje podnio svoj zahtjev za produženje boravišne dozvole na temelju odredbi poglavlja III. te direktive.

52

Naime, dopuštanje mogućnosti da države članice u svrhu takve ocjene uzmu u obzir kasniji datum tijekom upravnog ili sudskog postupka bilo bi protivno načelima jednakog postupanja i pravne sigurnosti jer bi uspjeh takvog zahtjeva za produženje boravišne dozvole mogao ovisiti o okolnostima koje nisu svojstvene samom podnositelju zahtjeva, nego prije svega nacionalnim upravnim tijelima ili sudovima, poput veće ili manje žurnosti u obradi zahtjeva odnosno odlučivanju o tužbi protiv odluke o odbijanju takvog zahtjeva (vidjeti po analogiji presudu od 16. srpnja 2020., Belgijska Država (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 42.).

53

U tom kontekstu valja naglasiti, kao što to također proizlazi iz uvodne izjave 10. Direktive 2003/109, da je zakonodavac Unije u okviru postupovnih pravila kojima se uređuje razmatranje zahtjeva za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravkom namjeravao dotičnim državljanima trećih zemalja zajamčiti odgovarajuću razinu pravne sigurnosti.

54

Uzimajući navedeno u obzir, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točkama 55. i 56. svojeg mišljenja, ako druga država članica smatra da gubitak prava na status osobe s dugotrajnim boravkom u prvoj državi članici zbog, primjerice, činjenice da je rok od šest godina iz članka 9. stavka 4. drugog podstavka Direktive 2003/109 istekao tijekom upravnog ili sudskog postupka u vezi s navedenim zahtjevom za produženje, ništa je ne sprečava da na toj osnovi donese novu odluku kojom se odbija to produženje ili ukida ta boravišna dozvola na temelju članka 22. navedene direktive.

55

Kao četvrto, kad je riječ o teretu dokazivanja ispunjenosti uvjeta iz točke 41. ove presude, u smislu da dotični državljanin treće zemlje ima pravo na status osobe s dugotrajnim boravkom u prvoj državi članici, a u svrhu odobravanja ili produženja boravišne dozvole na temelju odredbi poglavlja III. Direktive 2003/109, valja navesti da je teret tog dokazivanja u načelu na tom državljaninu.

56

Međutim, iz članka 15. stavka 4. prvog podstavka Direktive 2003/109, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 11., proizlazi da je radi utvrđivanja ispunjenosti tog uvjeta u načelu dovoljno da navedeni državljanin drugoj državi članici podnese svoju boravišnu dozvolu EU‑a za osobu s dugotrajnim boravkom koju je izdala prva država članica u skladu s člankom 8. stavkom 2. te direktive, s obzirom na to da se takvom dozvolom, ako je važeća, omogućuje lako i neposredno dokazivanje njegova pravnog statusa osobe s dugotrajnim boravkom i trajnosti tog prava. Stoga se na temelju takve važeće dozvole može pretpostaviti da taj državljanin i dalje ima pravo na navedeni status.

57

U tom je kontekstu Sud već presudio da iz zajedničkog tumačenja članka 2. točke (b) i članka 14. stavka 1. Direktive 2003/109 proizlazi da se boravišnom dozvolom EU‑a za osobu s dugotrajnim boravkom u načelu daje njezinu nositelju pravo boravka tijekom razdoblja duljeg od tri mjeseca na državnom području država članica koje nisu država članica koja joj je odobrila status osobe s dugotrajnim boravkom (presuda od 17. srpnja 2014., Tahir.C‑469/13, EU:C:2014:2094, t. 42.).

58

Štoviše, člankom 9. stavkom 6. Direktive 2003/109 predviđa se, obratno, da prestanak važenja boravišne dozvole EU‑a za osobu s dugotrajnim boravkom ni u kojem slučaju ne podrazumijeva ukidanje ili gubitak statusa osobe s dugotrajnim boravkom, što upućuje na njezinu deklaratornu prirodu.

59

U ovom je slučaju nesporno da i osoba TE i osoba EF imaju u prvoj državi članici, odnosno Italiji, boravišnu dozvolu EU‑a za osobu s dugotrajnim boravkom koja je stoga važeća tako da se u njihovu korist mora pretpostaviti da i dalje imaju pravo na status osobe s dugotrajnim boravkom u toj državi članici.

60

Takva je pretpostavka, budući da se nalaže drugoj državi članici prilikom obrade zahtjeva za boravišnu dozvolu ili njezino produženje, u duhu uzajamnog povjerenja među državama članicama koje se, kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 17. Direktive 2003/109, promiče usklađivanjem uvjeta za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravkom na koje se odnosi ta direktiva.

61

Kao peto, valja pojasniti da ta pretpostavka ipak nije neoboriva.

62

Naime, uzimajući u obzir deklaratornu prirodu boravišne dozvole EU‑a za osobu s dugotrajnim boravkom, koja je već navedena u točki 58. ove presude, čak i ako dotični državljanin treće zemlje drugoj državi članici može predočiti takvu važeću dozvolu, ta se država članica može naći u situaciji, osobito prilikom obrade zahtjeva za produženje boravišne dozvole izdane na temelju odredbi poglavlja III. Direktive 2003/109, da razmotri treba li trajnost prava na status osobe s dugotrajnim boravkom dovesti u pitanje s obzirom na jedan od razloga za gubitak navedenog statusa osobe s dugotrajnim boravkom iz članka 9. te direktive.

63

Međutim, takvo dovođenje u pitanje uvjetovano je utvrđenjem druge države članice da postoje dovoljno konkretne i podudarajuće indicije da se jedan od tih razloga može primijeniti u slučaju o kojem odlučuje.

64

Što se tiče, konkretno, razloga iz članka 9. stavka 4. drugog podstavka Direktive 2003/109, indicija je takvog gubitka, koja može opravdati provjeru druge države članice u pogledu trajnosti prava na navedeni status, činjenica da je na dan podnošenja zahtjeva zainteresirane osobe prošlo više od šest godina od njezina dolaska na državno područje te države članice odnosno šest godina od dobivanja njezine prve boravišne dozvole na temelju odredbi poglavlja III. te direktive u toj državi članici.

65

Kao šesto, u slučaju postojanja takvih indicija, druga država članica obvezna je provesti dvije vrste dodatnih provjera, osobito u pogledu razloga za gubitak prava na status osobe s dugotrajnim boravkom predviđenog u članku 9. stavku 4. drugom podstavku Direktive 2003/109.

66

Prvo, kako bi se utvrdilo primjenjuje li se ta odredba, druga država članica mora uzeti u obzir činjenicu da je svaka fizička prisutnost zainteresirane osobe na državnom području prve države članice tijekom šestogodišnjeg razdoblja, pa čak i ako ona tijekom tog razdoblja ne traje duže od samo nekoliko dana, dovoljna kako bi se spriječio gubitak njezina prava na status osobe s dugotrajnim boravkom (vidjeti po analogiji, kad je riječ o članku 9. stavku 1. točki (c) Direktive 2003/109, presudu od 20. siječnja 2022., Landeshauptmann von Wien (Gubitak statusa osobe s dugotrajnim boravkom), C‑432/20, EU:C:2022:39, t. 47.).

67

Takvo tumačenje članka 9. stavka 4. drugog podstavka Direktive 2003/109 temelji se, među ostalim, na nužnosti, već istaknutoj u točki 53. ove presude, da se dotičnim državljanima trećih zemalja, u okviru postupovnih pravila kojima se uređuje razmatranje zahtjeva za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravkom, zajamči odgovarajuća razina pravne sigurnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 20. siječnja 2022., Landeshauptmann von Wien (Gubitak statusa osobe s dugotrajnim boravkom), C‑432/20, EU:C:2022:39, t. 38.‑40.).

68

Stoga, čak i vrlo kratkoročna prisutnost dotičnog državljanina treće zemlje na državnom području prve države članice tijekom razdoblja od šest godina iz te odredbe ima za posljedicu to da se zastara utvrđena tom odredbom prekida i da novi rok od šest godina počinje teći od svakog datuma na koji prestaje prisutnost tog državljanina na državnom području prve države članice.

69

Druga država članica mora u okviru razmatranja zahtjeva za produženje boravišne dozvole na temelju odredbi poglavlja III. Direktive 2003/109 sama ispitati postoje li elementi na temelju kojih može zaključiti da je razdoblje od šest godina iz članka 9. stavka 4. drugog podstavka te direktive isteklo na datum podnošenja zahtjeva zainteresirane osobe te u slučaju postojanja takvih elemenata mora tu osobu obavijestiti o toj okolnosti, informirajući je o činjenici da je taj rok mogao biti prekinut i da je mogao početi teći novi rok od šest godina ako je u međuvremenu ta osoba ponovno bila prisutna na državnom području prve države članice.

70

U tom kontekstu, druga država članica mora pozvati dotičnog državljanina treće zemlje da u slučaju da on istakne postojanje takvog prekida dostavi dokaze kojima se može dokazati prisutnost na državnom području prve države članice tijekom navedenog razdoblja od šest godina, pa čak i ako je takva prisutnost trajala samo nekoliko dana.

71

Drugo, ako iz provjera koje je provela druga država članica proizlazi da dotični državljanin treće zemlje izbiva s državnog područja prve države članice tijekom razdoblja dužeg od šest godina, druga država članica također mora provjeriti, u skladu s člankom 9. stavkom 4. trećim podstavkom Direktive 2003/109, je li se prva država članica u svojem zakonodavstvu koristila mogućnošću iz te odredbe da predvidi, odstupajući od članka 9. stavka 4. drugog podstavka te direktive, da „zbog posebnih razloga” osoba s dugotrajnim boravkom zadrži svoj status u navedenoj državi članici „u slučaju izbivanja tijekom razdoblja dužeg od šest godina” i, ako je to slučaj, postoji li u konkretnom slučaju takav poseban razlog.

72

Što se tiče tih dviju vrsta provjera, druga država članica morat će se obratiti prvoj državi članici kako bi zatražila njezinu pomoć ako te provjere zahtijevaju korištenje informacijama kojima može raspolagati samo potonja država članica.

73

U tom pogledu valja podsjetiti na to da u odnosima među državama članicama valja uzeti u obzir načelo lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU‑a, koje općenito, a stoga osobito u okviru situacija uređenih Direktivom 2003/109, obvezuje države članice da se uzajamno poštuju i pomažu pri obavljanju zadaća koje proizlaze iz Ugovorâ.

74

Naposljetku, druga država članica može tek nakon tih provjera i uzimajući u obzir ocjenu svih relevantnih elemenata, ovisno o slučaju te samo u svrhu postupka razmatranja zahtjeva za produženje boravišne dozvole na temelju odredbi poglavlja III. Direktive 2003/109, iz toga zaključiti da u skladu s člankom 9. stavkom 4. drugim podstavkom te direktive dotični državljanin treće zemlje na dan podnošenja tog zahtjeva više nije imao pravo na status osobe s dugotrajnim boravkom u prvoj državi članici te zbog toga u skladu s člankom 22. stavkom 1. točkom (b) navedene direktive odbiti produžiti tu boravišnu dozvolu.

75

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na prvo, drugo i treće pitanje u predmetima C‑829/21 i C‑129/22 valja odgovoriti tako da Direktivu 2003/109, a osobito njezin članak 22. stavak 1. točku (b), treba tumačiti na način da država članica može odbiti produžiti boravišnu dozvolu koju je odobrila državljaninu treće zemlje na temelju odredbi poglavlja III. te direktive, pozivajući se na razlog iz članka 9. stavka 4. drugog podstavka navedene direktive prema kojem je taj državljanin – s obzirom na to da je tijekom razdoblja dužeg od šest godina izbivao s državnog područja države članice koja mu je odobrila status osobe s dugotrajnim boravkom i da se potonja država članica nije koristila mogućnošću iz članka 9. stavka 4. trećeg podstavka te direktive – izgubio pravo na taj status u toj državi članici, pod uvjetom da je rok od šest godina ispunjen najkasnije na dan podnošenja zahtjeva za produženje navedene dozvole te da je taj državljanin prethodno bio pozvan da podnese dokaze o mogućoj prisutnosti na navedenom državnom području tijekom tog roka.

76

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u predmetu C‑129/22 u biti pita treba li članak 9. stavak 4. drugi podstavak i članak 22. stavak 1. točku (b) Direktive 2003/109 tumačiti na način da druga država članica pravilno prenosi te odredbe u nacionalno pravo kada ih provodi dvjema zasebnim odredbama, pri čemu se prvom odredbom preuzima razlog koji dovodi do gubitka prava na status osobe s dugotrajnim boravkom iz članka 9. stavka 4. drugog podstavka te direktive, a drugom se odredbom predviđa da se boravišna dozvola na temelju odredbi poglavlja III. navedene direktive mora ukinuti ako je dotični državljanin treće zemlje izgubio pravo na status osobe s dugotrajnim boravkom u državi članici koja ju je izdala, a da pritom u toj odredbi nije konkretno naveden nijedan od razloga za gubitak navedenog prava iz članka 9. te direktive.

77

U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da prenošenje odredbi prava Unije u nacionalno pravo, kao što su članak 9. stavak 4. drugi podstavak i članak 22. stavak 1. točka (b) Direktive 2003/109, zahtijeva da se te odredbe provedu odredbama koje imaju potrebnu specifičnost, preciznost i jasnoću kako bi se ispunio zahtjev pravne sigurnosti (vidjeti po analogiji presude od 24. travnja 2012., Kamberaj, C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 87. i od 3. rujna 2020., Subdelegación del Gobierno en Barcelona (Osobe s dugotrajnim boravkom), C‑503/19 i C‑592/19, EU:C:2020:629, t. 36. i 37.).

78

Što se tiče, konkretno, članka 22. stavka 1. točke (b) Direktive 2003/109, iz te sudske prakse također proizlazi da se u slučaju neispunjenja zahtjeva pravne sigurnosti dotična država članica ne može pozivati na tu odredbu kako bi odbila zahtjev državljanina treće zemlje za produženje boravišne dozvole na temelju odredbi poglavlja III. Direktive 2003/109.

79

Doista, taj se članak 22. stavak 1. točka (b) prenosi u skladu sa zahtjevima specifičnosti, preciznosti i jasnoće iz sudske prakse navedene u točki 77. ove presude kada se prenosi nacionalnom odredbom poput članka 52. stavka 6. AufenthG‑a, kojim se predviđa da se boravišna dozvola na temelju odredbi poglavlja III. te direktive mora ukinuti ako dotični državljanin treće zemlje izgubi pravo na status osobe s dugotrajnim boravkom u drugoj državi članici, iako se u toj nacionalnoj odredbi izričito ne navode razlozi gubitka prava na navedeni status koji su predviđeni člankom 9. Direktive 2003/109.

80

Naime, s jedne strane, iz takve nacionalne odredbe nedvosmisleno proizlazi da druga država članica ukida takvu boravišnu dozvolu ako je zainteresirana osoba izgubila pravo na status osobe s dugotrajnim boravkom u državi članici koja joj je dodijelila to pravo.

81

S druge strane, navođenje u toj nacionalnoj odredbi okolnosti na temelju koje druga država članica može utemeljiti takvo ukidanje, odnosno činjenice da je dotični državljanin treće zemlje izgubio pravo na status osobe s dugotrajnim boravkom u prvoj državi članici, može se shvatiti na način da upućuje na različite razloge za gubitak prava na navedeni status predviđene člankom 9. Direktive 2003/109, pod uvjetom da ta država članica može isključivo zbog nekog od navedenih razloga ukinuti pravo koje je dodijelila.

82

Usto, navedeni se članak 9. stavak 4. drugi podstavak Direktive 2003/109 prenosi u skladu sa zahtjevima specifičnosti, preciznosti i jasnoće iz sudske prakse navedene u točki 77. ove presude kada se prenosi odredbom nacionalnog prava države članice kao što je članak 51. stavak 9. prvi podstavak točka 4. AufenthG‑a, kojim se predviđa da državljanin treće zemlje koji ima pravo na status osobe s dugotrajnim boravkom u toj državi članici gubi pravo na taj status ako je tijekom razdoblja dužeg od šest godina izbivao s državnog područja navedene države članice.

83

Stoga, na temelju navedene odredbe nacionalnog prava kojom se prenosi članak 22. stavak 1. točka (b) Direktive 2003/109, druga država članica može odbiti odobriti državljaninu treće zemlje boravišnu dozvolu na temelju odredbi poglavlja III. navedene direktive ili može odbiti njezino produženje ako ta država članica utvrdi da je navedeni državljanin izgubio pravo na status osobe s dugotrajnim boravkom u prvoj državi članici zbog razloga iz članka 9. stavka 4. drugog podstavka te direktive.

84

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na četvrto pitanje u predmetu C‑129/22 valja odgovoriti tako da članak 9. stavak 4. drugi podstavak i članak 22. stavak 1. točku (b) Direktive 2003/109 treba tumačiti na način da druga država članica pravilno prenosi te odredbe u nacionalno pravo kada ih provodi dvjema zasebnim odredbama, pri čemu se prvom odredbom preuzima razlog koji dovodi do gubitka prava na status osobe s dugotrajnim boravkom iz članka 9. stavka 4. drugog podstavka te direktive, a drugom se odredbom predviđa da se boravišna dozvola na temelju odredbi poglavlja III. navedene direktive mora ukinuti ako je dotični državljanin treće zemlje izgubio pravo na status osobe s dugotrajnim boravkom u državi članici koja ju je izdala, a da pritom u toj odredbi nije konkretno naveden nijedan od razloga za gubitak navedenog prava iz članka 9. te direktive.

85

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u predmetu C‑829/21 u biti pita treba li članak 15. stavak 4. drugi podstavak Direktive 2003/109 tumačiti na način da država članica u kojoj je državljanin treće zemlje zatražio izdavanje boravišne dozvole na temelju odredbi poglavlja III. te direktive ili njezino produženje može odbiti taj zahtjev zbog toga što taj državljanin svojem zahtjevu nije priložio popratne dokumente kojima dokazuje da raspolaže odgovarajućim smještajem iako ta država članica nije provela tu odredbu.

86

U tom pogledu, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda koja je već navedena u točkama 77. i 78. ove presude, na sudu je koji je uputio zahtjev, koji je jedini nadležan za tumačenje nacionalnog prava u okviru postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a, provjera sadržava li njegovo nacionalno pravo odredbu kojom se provodi članak 15. stavak 4. drugi podstavak Direktive 2003/109 s potrebnom specifičnošću, preciznošću i jasnoćom kako bi se ispunio zahtjev pravne sigurnosti. Ako se pokaže da to nije slučaj, druga se država članica ne može pozivati na tu odredbu kako bi odbila zahtjev državljanina treće zemlje za izdavanje boravišne dozvole na temelju odredbi poglavlja III. te direktive ili njezino produženje.

87

Međutim, u ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev u predmetu C‑829/21 smatra, prema samom tekstu svojeg četvrtog pitanja, da „Savezna Republika Njemačka nije iskoristila ovlast iz članka 15. stavka 4. drugog podstavka Direktive 2003/109”.

88

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na četvrto pitanje u predmetu C‑829/21 valja odgovoriti tako da članak 15. stavak 4. drugi podstavak Direktive 2003/109 treba tumačiti na način da država članica u kojoj je državljanin treće zemlje zatražio izdavanje boravišne dozvole na temelju odredbi poglavlja III. te direktive ili njezino produženje ne može odbiti taj zahtjev zbog toga što taj državljanin svojem zahtjevu nije priložio popratne dokumente kojima dokazuje da raspolaže odgovarajućim smještajem ako ta država članica nije provela tu odredbu.

89

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje: