–

za osobu GR, J. Grlić, odvjetnik, i B. Wiesinger, Rechtsanwalt,

–

za osobu HS, V. Drenški-Lasan, odvjetnica,

–

za Županijsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, E. Putigna, odvjetnik,

–

za hrvatsku vladu, G. Vidović Mesarek, u svojstvu agenta,

–

za austrijsku vladu, A. Posch, J. Schmoll i F. Zeder, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, H. Dockry, M. Mataija i M. Wasmeier, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Gospodarske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama (SL 2000., L 239, str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 12. i ispravak SL 2018., L 41, str. 15.), koja je potpisana u Schengenu 19. lipnja 1990. i stupila na snagu 26. ožujka 1995. (u daljnjem tekstu: CISA), i članka 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka pokrenutog protiv osoba GR, HS i IT kojima se stavlja na teret da su u Hrvatskoj počinile ili poticale na počinjenje odnosno pomagale u počinjenju djela kvalificiranih kao zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju.

3

CISA je sklopljena radi osiguravanja provedbe Sporazuma između vlada država Gospodarske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama, koji je potpisan u Schengenu 14. lipnja 1985. (SL 2000., L 239, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 6.).

4

Članak 54. CISA-e nalazi se u njezinu poglavlju 3., naslovljenom „Primjena načela ne bis in idem”. Tim se člankom predviđa:

„Protiv osobe protiv koje je sudski postupak pravomoćno okončan u jednoj ugovornoj stranci ne može se voditi postupak u drugoj ugovornoj stranci za ista djela pod uvjetom da je izrečena kazna i izvršena, trenutačno u postupku izvršenja ili se više, prema zakonima ugovorne stranke koja ju je izrekla, ne može izvršiti.”

5

U skladu s člankom 57. stavcima 1. i 2. CISA-e:

„1.   Ako ugovorna stranka optuži [o]sobu za kazneno djelo i nadležna tijela te ugovorne [stranke] opravdano smatraju da se optužba odnosi na ista djela za koja je sudski postupak već pravomoćno okončan u drugoj ugovornoj stranci, ta tijela, ako smatraju potrebnim, zahtijevaju potrebne informacije od nadležnih tijela ugovorne stranke na čijem je državnom području presuda već donesena.

2.   Tražene informacije se pružaju čim je moguće prije i uzimaju se u obzir kod odlučivanja o poduzimanju dodatnih mjera u postupku koji je u tijeku.”

6

Članak 31. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske glasi:

„Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom.”

7

Članak 246. stavci 1. i 2. Kaznenog zakona, u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka, kvalificira zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju kao kazneno djelo protiv gospodarstva.

8

U članku 12. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku predviđeno je:

„Nitko ne može biti ponovno kazneno progonjen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska presuda.”

9

U članku 190. Strafprozessordnunga (Zakonik o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: austrijski Zakonik o kaznenom postupku) predviđeno je:

„Državno odvjetništvo suzdržava se od kaznenog progona i obustavlja istragu ako:

1.   kazneno djelo koje je predmet istrage nije kažnjivo sudskom sankcijom ili nastavak kaznenog progona protiv zainteresirane osobe nije dopušten zbog pravnih razloga; ili

2.   ne postoji činjenična osnova za nastavak kaznenog progona protiv zainteresirane osobe.”

10

U članku 193. stavku 2. austrijskog Zakonika o kaznenom postupku određuje se:

„Državno odvjetništvo može nastaviti istragu obustavljenu na temelju članka 190. ili 191. pod uvjetom da nije nastupila zastara kaznenog progona i da:

1.   zainteresirana osoba nije saslušana zbog tog kaznenog djela (članci 164. i 165.) i da u odnosu na nju nije izvršena nikakva prisila, ili

2.   se pojave ili otkriju nove činjenice ili dokazi koji, uzeti pojedinačno ili zajedno s drugim elementima utvrđenima u postupku, mogu biti odgovarajuća osnova za osudu zainteresirane osobe ili za postupanje u skladu s odjeljkom 11.”

11

U vrijeme događaja iz glavnog postupka osoba GR bila je članica uprave društva Skiper Hoteli d.o.o. i društva Interco Umag d.o.o., Umag (u daljnjem tekstu: društvo Interco), koje je poslije postalo društvo INTER Consulting d.o.o. Također je imala svojstvo članice društva Rezidencija Skiper d.o.o. te je imala poslovne udjele u društvu Alterius d.o.o. Osoba HS bila je pak direktor društva Interco te je također imala poslovne udjele u društvu Alterius, dok je osoba IT obavljala procjene vrijednosti nekretnina.

12

Dana 28. rujna 2015. Županijsko državno odvjetništvo u Puli-Pola (Hrvatska) (u daljnjem tekstu: Državno odvjetništvo u Puli-Pola) podignulo je optužnicu protiv osoba GR, HS i IT te društva Interco (u daljnjem tekstu: hrvatska optužnica). U toj se optužnici, s jedne strane, osobi GR i društvu Interco stavljalo na teret počinjenje zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju u smislu članka 246. stavaka 1. i 2. hrvatskog Kaznenog zakona, u njegovoj verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku, te, s druge strane, osobi HS poticanje na počinjenje tog kaznenog djela i osobi IT pomaganje u njegovu počinjenju.

13

Iz hrvatske optužnice, kako se citira u zahtjevu za prethodnu odluku, razvidno je da su osobe GR i HS u razdoblju od prosinca 2004. do lipnja 2006. radile na tome da društvo Interco kupi nekretnine smještene na više susjednih zemljišnih čestica u katastarskoj općini Savudrija (Hrvatska), mjestu na kojem je društvo Skiper Hoteli planiralo realizirati projekt izgradnje turističko-smještajnih kapaciteta. Te su se osobe zatim pobrinule za to da društvo Skiper Hoteli otkupi te nekretnine po cijeni koja je bila znatno viša od tržišne, tako da društvo Interco ostvari protupravnu korist na štetu društva Skiper Hoteli.

14

U hrvatskoj se optužnici nadalje navodi da su u razdoblju od studenoga 2004. do studenoga 2005. osobe GR i HS također djelovale s ciljem da osoba GR i ostala društva koja ona zastupa prodaju društvu Skiper Hoteli, po znatno višoj cijeni od njihove stvarne vrijednosti, poslovne udjele koje su osoba GR i ta druga društva imali u društvu Alterius, a osnivački ulog potonjeg društva sastojao se od nekretnina izgrađenih na susjednim zemljišnim česticama smještenima na području katastarske općine Savudrija. S tim ciljem, osobe GR i HS izvršile su preko društva Rezidencija Skiper i uz sudjelovanje osobe IT procjenu kojom je vrijednost nekretnina o kojima je riječ precijenjena.

15

Hrvatska optužnica potvrđena je rješenjem koje je 5. svibnja 2016. donijelo optužno vijeće Županijskog suda u Puli-Pola (Hrvatska), suda koji je uputio zahtjev.

16

Kad je riječ o kaznenom postupku koji je pokrenut za ista djela u Austriji, sud koji je uputio zahtjev navodi da su austrijska kaznena tijela doista pokrenula progon protiv dvaju bivših članova uprave društva Hypo Alpe-Adria-Bank International AG (u daljnjem tekstu: Hypo Alpe Adria Bank), bankarske institucije iz Austrije, te protiv osoba GR i HS kao sudionika uz ta dva bivša člana uprave. Prema optužnici koju je Staatsanwaltschaft Klagenfurt (Državno odvjetništvo u Klagenfurtu, Austrija) 9. siječnja 2015. podignuo pred Landesgerichtom Klagenfurt (Zemaljski sud u Klagenfurtu, Austrija) (u daljnjem tekstu: austrijska optužnica), tim se bivšim članovima uprave stavljalo na teret da su počinili zlouporabu povjerenja u smislu Strafgesetzbucha (Kazneni zakonik) time što su u razdoblju od rujna 2002. do srpnja 2005. društvima Rezidencija Skiper i Skiper Hoteli odobravali kredite u ukupnom iznosu od najmanje 105 milijuna eura, pri čemu nisu bili ispunjeni zahtjevi u pogledu unošenja odgovarajućih vlastitih sredstava i kontrole korištenja sredstava niti se vodilo računa, s jedne strane, o nepostojanju dokumentacije o realizaciji projekata koja bi opravdavala odobravanje tih kredita i, s druge strane, o nedostatnosti instrumenata osiguranja plaćanja i kreditnoj nesposobnosti društava o kojima je riječ. Usto, osobe GR i HS teretile su se da su tražeći odobravanje tih kredita, iste bivše članove uprave poticale na počinjenje kaznenog djela za koje se oni terete ili da su doprinijele njegovu počinjenju.

17

Nadalje, slijedom zahtjeva osobe HS, Državno odvjetništvo u Klagenfurtu u dopisu od 16. srpnja 2015. upućenom njezinim odvjetnicima potvrdilo je da, kada je riječ o progonu osoba GR i HS, austrijska optužnica obuhvaća i prodaju nekretnina društvu Skiper Hoteli preko društva Alterius za previsoku cijenu te sumnjivo plaćanje troškova projektnog menadžmenta.

18

Presudom Landesgerichta Klagenfurt (Zemaljski sud u Klagenfurtu, Austrija) donesenom 3. studenoga 2016. (u daljnjem tekstu: austrijska pravomoćna presuda) dva su bivša člana uprave društva Hypo Alpe Adria Bank djelomično proglašena krivima za djela koja su im stavljena na teret te su osuđena zbog odobravanja jednog od kredita dodijeljenih društvu Skiper Hoteli u iznosu većem od 70 milijuna eura (u daljnjem tekstu: kredit o kojem je riječ). S druge strane, osobe GR i HS oslobođene su optužbe da su poticale počinjenje odnosno doprinijele počinjenju kaznenih djela za koja su se teretili bivši članovi uprave društva Hypo Alpe Adria Bank. Nakon što je 4. ožujka 2019. odbijena žalba podnesena pred Oberster Gerichtshofom (Vrhovni sud, Austrija), ta je presuda postala pravomoćna.

19

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev navodi da je Državno odvjetništvo u Puli-Pola, koje vodi postupke i za druga kaznena djela povezana s društvom Hypo Alpe Adria Bank, tijekom 2014. godine u više navrata od Državnog odvjetništva u Klagenfurtu zatražilo da provjeri vodi li ono postupak u Austriji istodobno s postupkom pokrenutim u Hrvatskoj. Imajući u vidu informacije koje je dostavilo Državno odvjetništvo u Klagenfurtu – a koje su u bitnome iste kao one koje su potom iznesene u dispozitivu austrijske optužnice – Državno odvjetništvo u Puli‑Pola smatralo je da činjenice koje su razmatrali Državno odvjetništvo u Klagenfurtu i Landesgericht Klagenfurt (Zemaljski sud u Klagenfurtu) nisu pravno relevantne za utvrđenje da su ispunjena obilježja kaznenog djela za koje se vodi glavni kazneni postupak, da nisu povezane s činjenicama opisanima u hrvatskoj optužnici te da se stoga ne može smatrati da je o njima već presuđeno.

20

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da je, u skladu s hrvatskom sudskom praksom, pravomoćno odlučeno samo o činjenicama navedenima u izrekama postupovnih akata, kao što su rješenja o provođenju istrage, rješenja o obustavi postupka, optužnice i presude. Slijedom toga, u okviru primjene načela ne bis in idem uspoređuju se samo činjenice navedene u izrekama tih postupovnih akata.

21

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev smatra da bi u pogledu osoba GR i HS mogla postojati „neraskidiva sadržajna, prostorna i vremenska veza” između, s jedne strane, činjenica navedenih u dispozitivu hrvatske optužnice i, s druge strane, činjenica navedenih u dispozitivu austrijske optužnice, onih na koje se odnosi izreka i obrazloženje austrijske pravomoćne presude kao i onih zbog kojih je Državno odvjetništvo u Klagenfurtu vodilo istragu, među ostalim, u odnosu na osobe GR i HS, a koje su potom izostavljene iz austrijske optužnice.

22

Najprije, kad je riječ o postojanju materijalne istovjetnosti tih djela, sud koji je uputio zahtjev podsjeća na to da je austrijskom pravomoćnom presudom osoba HS oslobođena optužbe prema kojoj je u razdoblju od početka 2002. do početka srpnja 2005., ponovljenim zahtjevom i predočenjem kreditne dokumentacije, dva bivša člana uprave društva Hypo Alpe Adria Bank potaknula da počine određena kaznena djela, osobito odobravanje kredita o kojem je riječ, bez dostatne projektne dokumentacije i projekcije kreditne sposobnosti, dok je osoba GR oslobođena optužbe da je u razdoblju od 9. kolovoza 2003. do početka srpnja 2005. doprinijela počinjenju kaznenih djela tih istih osoba tako da je kao direktorica društava Rezidencija Skiper i Skiper Hoteli zatražila kredite, među ostalim i kredit o kojem je riječ, tako što je vodila pregovore u tu svrhu odnosno predočila kreditnu dokumentaciju i potpisivala ugovore o kreditu, te je tako nastala šteta društvu Hypo Alpe Adria Bank. U tom pogledu, iz obrazloženja austrijske pravomoćne presude proizlazi da je društvo Skiper Hoteli koristilo kredit o kojem je riječ za stjecanje imovine i poslovnih udjela po cijenama koje su znatno više od tržišnih.

23

Sud koji je uputio zahtjev smatra da te okolnosti, navedene u izreci i obrazloženju austrijske pravomoćne presude, treba povezati s istragom koju je Državno odvjetništvo u Klagenfurtu provelo protiv osoba GR i HS, a koja se odnosila na djela različita od onih na koja se odnosi austrijska optužnica, čijeg su počinjenja te osobe oslobođene tom presudom. Naime, budući da su ta djela istovjetna onima navedenima u hrvatskoj optužnici, Državno odvjetništvo u Klagenfurtu na taj je način razmotrilo jesu li nekretnine i poslovni udjeli o kojima je riječ, kupljeni sredstvima od kredita o kojem je riječ, kupljeni po previsokoj cijeni prilikom realizacije projekta izgradnje koji je planiralo društvo Skiper Hoteli.

24

Posljedično Državno odvjetništvo u Klagenfurtu vodilo je istragu o tim okolnostima, ali ju je obustavilo u odnosu na osobe GR i HS. U tu je svrhu ono samo obavijestilo te osobe da je u odnosu na njih obustavljena istraga u vezi s „predmetom Skiper”, na temelju članka 190. točke 2. austrijskog Zakonika o kaznenom postupku, u odnosu na kazneno djelo zlouporabe povjerenja iz članka 153. stavaka 1. i 2. austrijskog Kaznenog zakonika, s obzirom na to da to kazneno djelo nije bilo obuhvaćeno austrijskom optužnicom, zbog nedostatnosti dokaza, osobito u pogledu namjere nanošenja štete, ili zbog nepostojanja dostatnih konkretnih dokaza o kaznenopravno relevantnom ponašanju. Dakle, Državno odvjetništvo u Klagenfurtu obustavilo je istragu na temelju činjenica koje nisu precizirane u izreci austrijske pravomoćne presude.

25

Nadalje, kad je riječ o postojanju vremenske veze između činjenica navedenih u točki 22. ove presude, sud koji je uputio zahtjev smatra da se datumi, s jedne strane, odobrenja kredita o kojem je riječ i, s druge strane, djela počinjenih u Hrvatskoj djelomice podudaraju, s obzirom na to da je, u skladu s izrekom austrijske pravomoćne presude, kazneno djelo za koje su osobe GR i HS oslobođene počinjeno tijekom razdoblja od 2002. do srpnja 2005., dok se činjenice koje se odnose na hrvatsku optužnicu odnose na razdoblje od 2004. do 2006. To vremensko preklapanje objašnjava se činjenicom da je dodjela kredita o kojem je riječ nužno prethodila djelima počinjenima u Hrvatskoj. Naime, bez tog kredita društvo Skiper Hoteli ne bi moglo u Hrvatskoj kupiti nekretnine ni poslovne udjele.

26

Naposljetku, prostorna veza između navedenih činjenica dokazana je time što je u austrijskoj pravomoćnoj presudi navedeno da je kredit o kojem je riječ bio namijenjen kupnji nekretnina i poslovnih udjela u Hrvatskoj za realizaciju, također u Hrvatskoj, projekta izgradnje koji je isplaniralo društvo Skiper Hoteli.

27

U tim okolnostima, Županijski sud u Puli-Pola odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Da li se pri ocijeni je li povrijeđeno načelo ne bis in idem mogu uspoređivati samo činjenice sadržane u dispozitivu [hrvatske] optužnice [...] u odnosu na odlučne činjenice koje su navedene u dispozitivu [austrijske] optužnice [...] i u izreci [austrijske pravomoćne] presude [...], ili se sa činjenicama iz dispozitiva [hrvatske] optužnice [...] mogu uspoređivati i činjenice sadržane u obrazloženju [austrijske pravomoćne] presude [...] kao i one za koje se provodio istražni postupak pred Državnim odvjetništvom u Klagenfurtu protiv više osoba, a između ostalog i protiv GR i HS, a koje su kasnije nakon toga izostavljene u podignutoj [austrijskoj] optužnici [...] (a koje činjenice nisu bile sadržane u posebnom dispozitivu).”

28

Austrijska vlada ističe nedopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku s obzirom na to da je postavljeno pitanje irelevantno za ishod glavnog postupka te je hipotetsko.

29

Ta vlada tvrdi da se kazneni postupak u Austriji i onaj koji je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev ne temelje na „istim djelima” u smislu članka 54. CISA‑e, i to neovisno o tome treba li usporediti samo dispozitiv austrijske optužnice odnosno izreku austrijske pravomoćne presude ili provesti potpuniju analizu uzimajući u obzir i obrazloženje te presude i, eventualno, sadržaj istrage koja je dovela do navedene presude.

30

Naime, iz usporedbe dispozitiva austrijske optužnice, s jedne strane, i dispozitiva hrvatske optužnice, s druge strane, proizlazi da kazneni postupci vođeni u Austriji i Hrvatskoj imaju različite predmete i odnose se na različite žrtve. To je utvrđenje također potvrđeno usporedbom hrvatske optužnice s obrazloženjem austrijske pravomoćne presude i istragama Državnog odvjetništva u Klagenfurtu u drugim kaznenim postupcima.

31

Konkretnije, austrijska vlada smatra da je predmet kaznenog postupka koji se vodio u Austriji bilo utvrđivanje kaznene odgovornosti osoba GR i HS u vezi s imovinskom štetom koja je društvu Hypo Alpe Adria Bank nastala odobravanjem neodrživih kredita, dok je predmet kaznenog postupka koji se vodi u Hrvatskoj utvrđivanje kaznene odgovornosti osoba GR i HS u pogledu imovinske štete koja je društvu Skiper Hoteli nastala kupnjom, po navodno previsokim cijenama, nekretnina i poslovnih udjela u društvima vlasnicima nekretnina. Usto, kazneni postupak koji se vodio u Austriji nije se mogao odnositi na potencijalne radnje osobe GR prema društvu Skiper Hoteli zbog nenadležnosti austrijskih tijela u tom pogledu, s obzirom na to da je osoba GR hrvatska državljanka s boravištem u Hrvatskoj, a Skiper Hoteli su pak društvo registrirano u Hrvatskoj.

32

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru njegove suradnje s nacionalnim sudovima uspostavljene člankom 267. UFEU-a, samo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji treba preuzeti odgovornost za sudsku odluku koju će donijeti da, s obzirom na posebnosti predmeta, ocijeni je li mu za donošenje odluke potrebna prethodna odluka kao i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud načelno mora donijeti odluku (presuda od 4. lipnja 2020., Kancelaria Medius, C-495/19, EU:C:2020:431, t. 21. i navedena sudska praksa).

33

Iz toga slijedi da se na pitanja o tumačenju prava Unije koja nacionalni sud uputi u pravnom i činjeničnom okviru koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati primjenjuje presumpcija relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 4. lipnja 2020., Kancelaria Medius, C-495/19, EU:C:2020:431, t. 22. i navedena sudska praksa).

34

Usto, Sud je u okviru podjele nadležnosti između sudova Europske unije i nacionalnih sudova dužan uzeti u obzir činjenični i pravni okvir unutar kojeg su postavljena prethodna pitanja, kako je određen odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku. Slijedom toga, neovisno o primjedbama austrijske vlade glede činjeničnih ocjena suda koji je uputio zahtjev, prethodno pitanje treba razmotriti na temelju tih ocjena (vidjeti po analogiji presudu od 7. travnja 2022., Caixabank, C-385/20, EU:C:2022:278, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

35

U ovom slučaju, sud koji je uputio zahtjev polazi od činjenične premise prema kojoj nije isključeno da bi u pogledu osoba GR i HS mogla postojati neraskidiva sadržajna, prostorna i vremenska veza između činjenica navedenih u dispozitivu hrvatske optužnice, činjenica navedenih u dispozitivu austrijske optužnice i onih na koje se odnose izreka i obrazloženje austrijske pravomoćne presude kao i onih o kojima je Državno odvjetništvo u Klagenfurtu vodilo istragu, među ostalim, u odnosu na osobe GR i HS, a koje su potom izostavljene iz austrijske optužnice.

36

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev smatra da je pitanje treba li uzeti u obzir činjenice navedene u obrazloženju austrijske pravomoćne presude kao i činjenice u odnosu na koje je Državno odvjetništvo u Klagenfurtu vodilo istragu protiv osoba GR i HS, a koje su potom izostavljene iz austrijske optužnice, odlučujuće u okviru razmatranja postojanja „neraskidive sadržajne, prostorne i vremenske veze” u svrhu primjene članka 54. CISA-e. Stoga zahtjev za prethodnu odluku nije hipotetski.

37

Iz prethodno navedenog slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

38

Najprije valja podsjetiti na to da je načelo ne bis in idem temeljno načelo prava Unije koje je sada zajamčeno člankom 50. Povelje (presuda od 28. listopada 2022., Generalstaatsanwaltschaft München (Izručenje i ne bis in idem), C-435/22 PPU, EU:C:2022:852, t. 64. i navedena sudska praksa).

39

Usto, to načelo, koje je također zajamčeno člankom 54. CISA-e, proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama. Stoga taj članak treba tumačiti s obzirom na članak 50. Povelje, pri čemu se prvonavedenim člankom osigurava poštovanje bitnog sadržaja potonjeg (presuda od 28. listopada 2022., Generalstaatsanwaltschaft München (Izručenje i ne bis in idem), C-435/22 PPU, EU:C:2022:852, t. 65.).

40

Stoga valja smatrati da svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 54. CISA-e u vezi s člankom 50. Povelje tumačiti na način da u okviru ocjene poštovanja načela ne bis in idem treba uzeti u obzir samo činjenice navedene u dispozitivu optužnice koju su podigla nadležna tijela druge države članice kao i u izreci pravomoćne presude donesene u toj državi članici, ili također treba uzeti u obzir sve činjenice navedene u obrazloženju te presude, uključujući one na koje se odnosio istražni postupak, ali koje nisu navedene u optužnici.

41

S obzirom na dvojbe koje je izrazio sud koji je uputio zahtjev i koje su navedene u točkama 20. do 26. ove presude, najprije valja protumačiti uvjete iz članka 54. CISA-e, a zatim sudu koji je uputio zahtjev dati naznake u svrhu njihove ocjene u okviru glavnog postupka.

42

Zahtjev za prethodnu odluku obrazložen je činjenicom da, prema navodima suda koji je uputio zahtjev, na temelju hrvatske sudske prakse, kako bi ocijenili primjenjuje li se načelo ne bis in idem, hrvatski sudovi mogu uzeti u obzir samo činjenice navedene u izrekama postupovnih akata, kao što su rješenja o provođenju istrage, rješenja o obustavi postupka, optužnice i presude. Međutim, taj sud smatra da postoji mogućnost da ga činjenice navedene u obrazloženjima postupovnih akata koji potječu iz druge države članice, u ovom slučaju Republike Austrije, uključujući one na koje se odnosio istražni postupak, ali koje nisu navedene u optužnici, mogu navesti na zaključak da u okviru predmeta o kojem je riječ u glavnom postupku postoje „ista djela” u smislu članka 54. CISA‑e.

43

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojemu se nalazi te ciljeve propisa čiji je dio (presuda od 28. listopada 2022., Generalstaatsanwaltschaft München (Izručenje i ne bis in idem), C-435/22 PPU, EU:C:2022:852, t. 67.).

44

Kao što to proizlazi iz teksta članka 54. CISA-e, protiv nijedne osobe ne može se voditi postupak u državi članici za ista djela za koja je sudski postupak pravomoćno okončan u drugoj državi članici pod uvjetom da je izrečena kazna i izvršena, trenutačno u postupku izvršenja ili se više, prema zakonima potonje države, ne može izvršiti.

45

Primjena načela ne bis in idem podliježe dvama uvjetima, odnosno, s jedne strane, postojanju prethodne pravomoćne odluke (uvjet „bis”) i, s druge strane, tomu da se ranija odluka i naknadni progoni ili odluke odnose na ista djela (uvjet „idem”) (presuda od 22. ožujka 2022., bpost, C-117/20, EU:C:2022:202, t. 28.).

46

U tom pogledu najprije valja istaknuti da se u tekstu članka 54. CISA‑e ne utvrđuje uvjet u vezi s elementima koje treba uzeti u obzir prilikom razmatranja pitanja odnosi li se postupak koji je u tijeku pred sudom jedne države članice na ista djela kao što su ona na koja se odnosi raniji postupak okončan pravomoćnom odlukom u drugoj državi članici.

47

Stoga se iz teksta te odredbe ne može zaključiti da bi u okviru ocjene uvjeta „idem” trebalo uzeti u obzir samo činjenice navedene u izreci nacionalnih postupovnih akata i da bi u svrhu te ocjene bilo isključeno uzimanje u obzir činjenica navedenih u obrazloženjima postupovnih akata koji potječu iz druge države članice.

48

Uostalom to se utvrđenje potvrđuje kontekstom u kojem se nalazi ta odredba.

49

Naime, kao prvo, članak 50. Povelje, s obzirom na koji valja tumačiti članak 54. CISA-e, određuje da se nikome ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u Uniji u skladu sa zakonom. Stoga ni članak 50. Povelje ne sadržava posebne naznake o elementima koje treba uzeti u obzir u okviru razmatranja uvjeta „idem”, tako da se uzimanje u obzir činjenica navedenih u obrazloženjima postupovnih akata koji potječu iz druge države članice ne može odmah isključiti u okviru takvog razmatranja.

50

Kao drugo, u skladu s člankom 57. stavkom 1. CISA-e, ako država članica optuži osobu za kazneno djelo i nadležna tijela te države opravdano smatraju da se optužba odnosi na ista djela za koja je već donesena pravomoćna presuda u drugoj državi članici, ta tijela, ako smatraju potrebnim, mogu zahtijevati potrebne informacije od nadležnih tijela države članice na čijem je državnom području ta presuda donesena. U stavku 2. te odredbe predviđa se da se tražene informacije pružaju čim je moguće prije i uzimaju se u obzir kod odlučivanja o poduzimanju dodatnih mjera u postupku koji je u tijeku.

51

U tom pogledu, člankom 57. CISA-e uspostavljen je okvir suradnje koji nadležnim tijelima druge države članice omogućuje da, kako bi se primjerice precizno utvrdila narav odluke koja je donesena na državnom području prve države članice ili pak točno odredila djela koja su predmet te odluke, zatraže relevantne pravne informacije od tijela te prve države (vidjeti u tom smislu presudu od 22. prosinca 2008., Turanský, C-491/07, EU:C:2008:768, t. 37.).

52

Valja utvrditi da ta odredba zahtijeva da se te informacije uzmu u obzir prilikom ocjene eventualne povrede načela ne bis in idem. Međutim, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 42. svojeg mišljenja, nacionalna sudska praksa koja nacionalnom sudu nalaže da uzme u obzir samo informacije sadržane u točno određenim dijelovima postupovnih akata, u ovom slučaju u izrekama tih akata, isključujući pritom sve druge informacije koje bi taj sud mogao dobiti od tijela države članice kojoj je podnesen zahtjev za pružanje relevantnih informacija, ne jamči korisni učinak članka 57. CISA-e.

53

Stoga se, za razliku od onog što se, kako se čini, predviđa hrvatskom sudskom praksom, od nacionalnog suda poput suda koji je uputio zahtjev ne može zahtijevati da u okviru razmatranja načela ne bis in idem iz članka 54. CISA-e uzme u obzir samo činjenice navedene u izrekama postupovnih akata koje je donijela druga država članica.

54

Naposljetku, samo tumačenje članka 54. CISA‑e prema kojem nacionalni sud druge države članice također mora uzeti u obzir činjenice navedene u obrazloženjima tih akata kao i sve relevantne podatke o materijalnim činjenicama na koje se odnosi raniji kazneni postupak koji se vodio u prvoj državi članici i koji je okončan pravomoćnom odlukom omogućuje da predmet i cilj te odredbe prevladaju u odnosu na postupovne ili čisto formalne aspekte, koji se uostalom razlikuju ovisno o državama članicama o kojima je riječ, te jamči korisnu primjenu tog članka (vidjeti po analogiji presudu od 10. ožujka 2005., Miraglia, C-469/03, EU:C:2005:156, t. 31.).

55

Naime, cilj navedene odredbe je izbjeći da se unutar prostora slobode, sigurnosti i pravde osoba protiv koje je sudski postupak pravomoćno okončan progoni za iste činjenice na državnom području više država članica, uslijed ostvarivanja njezina prava slobodnog kretanja, a kako bi se zajamčila pravna sigurnost poštovanjem pravomoćnih odluka javnih tijela u situaciji u kojoj nije došlo do usklađivanja odnosno približavanja kaznenih zakonodavstava država članica (presuda od 29. lipnja 2016., Kossowski, C-486/14, EU:C:2016:483, t. 44.).

56

Člankom 54. CISA-e nužno se podrazumijeva da postoji uzajamno povjerenje država članica u njihove odgovarajuće kaznenopravne sustave i da svaka pojedina država članica prihvaća primjenu kaznenog prava koje je na snazi u drugim državama članicama, čak i ako bi provedba vlastitog nacionalnog prava dovela do drukčijeg rješenja. To uzajamno povjerenje zahtijeva da dotična nadležna tijela druge države članice prihvaćaju uzeti u obzir relevantne pravne informacije koje mogu dobiti od prve države članice (vidjeti po analogiji presudu od 28. listopada 2022., Generalstaatsanwaltschaft München (Izručenje i ne bis in idem), C-435/22 PPU, EU:C:2022:852, t. 93.).

57

Međutim, navedeno uzajamno povjerenje može postojati samo ako se druga država članica može na temelju dokumenata koje je priopćila prva država članica uvjeriti da je, s jedne strane, dotična odluka, koju su donijela nadležna tijela te prve države, doista pravomoćna odluka i da se, s druge strane, činjenice koje su predmet te odluke mogu kvalificirati kao „ista djela” u smislu članka 54. CISA-e (vidjeti po analogiji presudu od 29. lipnja 2016., Kossowski, C-486/14, EU:C:2016:483, t. 52.).

58

Iz toga slijedi da valja smatrati da je, u okviru ocjene poštovanja načela ne bis in idem iz članka 54. CISA-e, nacionalni sud druge države članice, poput suda koji je uputio zahtjev, dužan uzeti u obzir ne samo činjenice navedene u izrekama postupovnih akata koje je dostavila prva država članica nego i činjenice navedene u obrazloženjima tih akata kao i sve relevantne informacije o materijalnim činjenicama na koje se odnosi raniji kazneni postupak koji se vodio u prvoj državi članici i koji je okončan pravomoćnom odlukom.

59

Kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao najkorisniji mogući odgovor, valja još ocijeniti, na temelju spisa kojim Sud raspolaže i podložno provjerama koje će prvonavedeni sud morati izvršiti, postoji li u ovom slučaju, u okviru primjene načela ne bis in idem, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 45. ove presude, ranija pravomoćna odluka (uvjet „bis”) i, s druge strane, odnose li se ranija odluka i naknadni progoni ili odluke na ista djela (uvjet „idem”).

60

U pogledu uvjeta „bis”, kako bi se za osobu moglo smatrati da je protiv nje „sudski postupak pravomoćno okončan” za djela koja joj se stavljaju na teret, u smislu članka 54. CISA-e, potrebno je, kao prvo, da je progon pravomoćno okončan (presuda od 29. lipnja 2016., Kossowski, C-486/14, EU:C:2016:483, t. 34. i navedena sudska praksa).

61

Taj prvi uvjet mora se ocjenjivati na temelju prava države članice koja je donijela predmetnu kaznenu odluku. Naime, odluka kojom se, prema pravu države članice koja je pokrenula kazneni progon protiv osobe, pravomoćno ne okončava progon na nacionalnoj razini u načelu ne može imati za posljedicu to da predstavlja procesnu prepreku eventualnom pokretanju ili nastavku kaznenog progona za ista djela protiv te osobe u drugoj državi članici (presuda od 29. lipnja 2016., Kossowski, C-486/14, EU:C:2016:483, t. 35. i navedena sudska praksa).

62

U ovom slučaju, što se tiče austrijske pravomoćne presude, sud koji je uputio zahtjev smatra da je na temelju austrijskog prava takva odluka pravomoćna i predstavlja prepreku za pokretanje novog postupka za ista djela, što austrijska vlada nije opovrgnula ni u svojem pisanom očitovanju ni na raspravi pred Sudom. Iz toga proizlazi da je tom presudom u toj državi članici pravomoćno okončan progon protiv osoba GR i HS, s obzirom na to da su one oslobođene optužbi prema kojima su poticale kaznena djela koja se stavljaju na teret bivšim članovima uprave društva Hypo Alpe Adria Bank ili su im doprinijele.

63

Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri, koristeći se po potrebi mehanizmom suradnje predviđenim u članku 57. CISA-e, je li to doista učinak austrijske pravomoćne presude.

64

Što se tiče odluke Državnog odvjetništva u Klagenfurtu da na temelju članka 190. točke 2. austrijskog Zakonika o kaznenom postupku zbog nedostatnosti dokaza djelomično obustavi istragu protiv, među ostalim, osoba GR i HS, na temelju optužbe za zlouporabu povjerenja, valja utvrditi, s jedne strane, da se u zahtjevu za prethodnu odluku ne pojašnjava pravna narav te odluke.

65

S druge strane, valja podsjetiti na to da članak 54. CISA-e, čiji je cilj izbjeći to da se osoba, uslijed ostvarivanja njezina prava slobodnog kretanja, progoni za ista djela na državnom području više država članica, može učinkovito doprinijeti potpunom ostvarenju tog cilja samo ako je primjenjiv i na odluke kojima se pravomoćno obustavlja kazneni progon u državi članici, čak i kada su takve odluke donesene bez sudjelovanja suda i ne poprimaju oblik presude (presuda od 11. veljače 2003., Gözütok i Brügge, C-187/01 i C-385/01, EU:C:2003:87, t. 38.).

66

U tom je pogledu na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li takvom odlukom Državnog odvjetništva u Klagenfurtu, donesenom na temelju članka 190. točke 2. austrijskog Zakonika o kaznenom postupku, pravomoćno okončan kazneni progon u Austriji, po potrebi uz primjenu mehanizma suradnje predviđenog u članku 57. CISA-e.

67

Kako bi se utvrdilo predstavlja li odluka državnog odvjetništva o djelomičnoj obustavi istrage zbog nedostatnosti dokaza, kao što je to odluka o kojoj je riječ u glavnom postupku, odluku kojom je sudski postupak protiv osobe pravomoćno okončan u smislu članka 54. CISA‑e, potrebno je, kao drugo, uvjeriti se da je ta odluka donesena nakon ocjene o meritumu predmeta (vidjeti po analogiji presudu od 29. lipnja 2016., Kossowski, C-486/14, EU:C:2016:483, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

68

U tom pogledu Sud je smatrao da odluku pravosudnih tijela države članice na temelju koje je jedan optuženik pravomoćno oslobođen zbog nedostatka dokaza treba smatrati utemeljenom na takvoj ocjeni (presuda od 5. lipnja 2014., M, C-398/12, EU:C:2014:1057, t. 29. i navedena sudska praksa).

69

U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su osobe GR i HS u Austriji bile predmet istrage zbog činjenica različitih od onih koje su u konačnici navedene u austrijskoj optužnici. U tom pogledu, kao što proizlazi iz točke 24. ove presude, Državno odvjetništvo u Klagenfurtu je osobe GR i HS samo obavijestilo da je u odnosu na njih obustavljena istraga u vezi s „predmetom Skiper”, u skladu s člankom 190. točkom 2. austrijskog Zakonika o kaznenom postupku, kad je riječ o kaznenom djelu zlouporabe povjerenja iz članka 153. stavaka 1. i 2. austrijskog Kaznenog zakonika, tako da to kazneno djelo nije obuhvaćeno austrijskom optužnicom, zbog nedostatnosti dokaza, osobito u pogledu namjere nanošenja štete, ili zbog nepostojanja dostatnih konkretnih dokaza o kaznenopravno relevantnom ponašanju. Dakle, Državno odvjetništvo u Klagenfurtu obustavilo je istragu na temelju činjenica koje nisu precizirane u izreci austrijske pravomoćne presude.

70

U tom pogledu, kako bi se odluka državnog odvjetništva o djelomičnoj obustavi istrage zbog nedostatnosti dokaza donesena nakon istražnog postupka tijekom kojeg su prikupljena i ispitana različita dokazna sredstva mogla smatrati utemeljenom na ocjeni o meritumu, ta odluka treba sadržavati pravomoćnu ocjenu o nedostatnosti tih dokaza i isključiti svaku mogućnost da predmet bude ponovno otvoren na osnovi istog skupa indicija (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2014., M, C-398/12, EU:C:2014:1057, t. 30.). U ovom slučaju, s obzirom na nedostatak informacija kojima Sud raspolaže u tom pogledu, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li to slučaj u okviru glavnog postupka.

71

Kad je riječ o uvjetu „idem”, koji treba razmotriti s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 38. i 39. ove presude, iz samog teksta članka 50. Povelje proizlazi da se njime zabranjuje ponovno suđenje ili ponovno kažnjavanje u kaznenom postupku iste osobe za isto kazneno djelo (presuda od 23. ožujka 2023., Generalstaatsanwaltschaft Bamberg (Izuzeće u odnosu na načelo ne bis in idem), C-365/21, EU:C:2023:236, t. 34. i navedena sudska praksa).

72

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda relevantan kriterij za ocjenu postojanja istog kaznenog djela u smislu članka 50. Povelje onaj materijalne istovjetnosti djela, shvaćen kao postojanje niza međusobno neraskidivo povezanih konkretnih okolnosti koje su dovele do pravomoćnog oslobađanja ili osuđivanja određene osobe. Stoga se tim člankom zabranjuje izricanje više kaznenih sankcija za istovjetna djela u različitim postupcima vođenima u tu svrhu (presuda od 23. ožujka 2023., Generalstaatsanwaltschaft Bamberg (Izuzeće u odnosu na načelo ne bis in idem), C-365/21, EU:C:2023:236, t. 35. i navedena sudska praksa).

73

Usto, iz sudske prakse Suda proizlazi da pravna kvalifikacija djela u nacionalnom pravu i zaštićeni pravni interes nisu relevantni za utvrđivanje postojanja istog kaznenog djela jer se opseg zaštite priznate člankom 50. Povelje ne smije razlikovati ovisno o pojedinoj državi članici (presuda od 23. ožujka 2023., Generalstaatsanwaltschaft Bamberg (Izuzeće u odnosu na načelo ne bis in idem), C-365/21, EU:C:2023:236, t. 36. i navedena sudska praksa).

74

U tom pogledu valja pojasniti da uvjet „idem” zahtijeva materijalnu istovjetnost djela. Stoga se načelo ne bis in idem ne može primijeniti ako predmetna djela nisu istovjetna, nego samo slična (presuda od 23. ožujka 2023., Generalstaatsanwaltschaft Bamberg (Izuzeće u odnosu na načelo ne bis in idem), C-365/21, EU:C:2023:236, t. 37. i navedena sudska praksa).

75

Naime, materijalna istovjetnost djela tumači se kao skup konkretnih okolnosti koje proizlaze iz događaja koji su u biti isti, s obzirom na to da podrazumijevaju istog počinitelja i da su međusobno neodvojivo povezani u vremenu i prostoru (presuda od 23. ožujka 2023., Generalstaatsanwaltschaft Bamberg (Izuzeće u odnosu na načelo ne bis in idem), C-365/21, EU:C:2023:236, t. 38. i navedena sudska praksa).

76

Nasuprot tomu, ako materijalne činjenice ne čine takav skup, Sud je već presudio da sama okolnost da je tijelo pred kojim se vodi drugi postupak utvrdilo da je navodni počinitelj tih djela postupao s istom kriminalnom namjerom nije dovoljna da bi se osiguralo postojanje niza međusobno neraskidivo povezanih konkretnih okolnosti koji potpada pod pojam „ista djela” u smislu članka 54. CISA-e (presuda od 18. srpnja 2007., Kraaijenbrink,C-367/05, EU:C:2007:444, t. 29.).

77

U ovom slučaju, s jedne strane, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se hrvatska optužnica odnosi na kaznena djela koja su osobe GR i HS počinile između 2004. i 2006. S druge strane, sud koji je uputio zahtjev ističe da se kaznena istraga koja se vodila protiv osoba GR i HS u Austriji, koju je obustavilo Državno odvjetništvo u Klagenfurtu, odnosila na materijalne činjenice iz razdoblja od 2002. do srpnja 2005. koje su istovjetne onima iz hrvatske optužnice. Tako taj sud ističe da se ta istraga djelomično odnosila na činjenice koje su predmet hrvatske optužnice, što se objašnjava činjenicom da je odobravanje kredita o kojem je riječ u Austriji prethodilo djelima počinjenima u Hrvatskoj. Naime, bez dobivanja tog kredita kupnja nekretnina i poslovnih udjela u Hrvatskoj o kojoj je riječ u glavnom postupku ne bi bila moguća.

78

Postavljeno pitanje temelji se na premisi prema kojoj su činjenice iz hrvatske optužnice iste kao one koje su bile predmet austrijske pravomoćne presude ako treba uzeti u obzir obrazloženja postupovnih akata donesenih u Austriji.

79

U tom je pogledu na sudu koji je uputio zahtjev, koji je jedini nadležan u tom pogledu, da utvrdi jesu li činjenice na koje se odnosi hrvatska optužnica iste kao one u pogledu kojih je pravomoćno okončan sudski postupak u Austriji. S obzirom na navedeno, Sud može navedenom sudu pružiti elemente za tumačenje prava Unije u okviru ocjene istovjetnosti tih činjenica (vidjeti po analogiji presudu od 23. ožujka 2023., Generalstaatsanwaltschaft Bamberg (Izuzeće u odnosu na načelo ne bis in idem), C-365/21, EU:C:2023:236, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

80

S tim u vezi, s jedne strane, iz točke 58. ove presude proizlazi da je sud koji je uputio zahtjev dužan uzeti u obzir, u okviru razmatranja uvjeta „idem”, ne samo činjenice navedene u izrekama postupovnih akata koje je dostavila prva država članica nego i činjenice navedene u obrazloženjima tih akata kao i sve relevantne informacije o materijalnim činjenicama na koje se odnosi raniji kazneni postupak koji se vodio u prvoj državi članici i koji je okončan pravomoćnom odlukom.

81

S druge strane, načelo ne bis in idem ne može obuhvatiti moguća kaznena djela koja se, iako su počinjena tijekom istog razdoblja kao ona koja su bila predmet pravomoćne odluke donesene u drugoj državi članici, odnose na materijalne činjenice različite od onih koje su predmet navedene odluke (vidjeti po analogiji presudu od 28. listopada 2022., Generalstaatsanwaltschaft München (Izručenje i ne bis in idem), C-435/22 PPU, EU:C:2022:852, t. 135. i navedenu sudsku praksu).

82

U tom pogledu, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri, na temelju ocjene svih relevantnih okolnosti, jesu li se austrijska pravomoćna presuda i eventualna pravomoćna odluka Državnog odvjetništva u Klagenfurtu o obustavi istrage u vezi s „predmetom Skiper” odnosile, s jedne strane, na činjenice koje predstavljaju imovinsku štetu koju su osobe GR i HS prouzročile društvu Skiper Hoteli zbog stjecanja zemljištâ po povećanim cijenama i, s druge strane, na isto razdoblje povrede kao što je ono na koje se odnosi hrvatska optužnica.

83

U slučaju da se nakon te ocjene utvrdi da to nije bio slučaj, taj bi sud morao utvrditi da se postupak koji se pred njim vodi ne odnosi na iste činjenice kao što su one koje su dovela do austrijske pravomoćne presude i eventualne pravomoćne odluke Državnog odvjetništva u Klagenfurtu, tako da se načelu ne bis in idem, u smislu članka 54. CISA-e, u vezi s člankom 50. Povelje, ne protive novi kazneni progoni.

84

Nasuprot tome, kada bi sud koji je uputio zahtjev trebao smatrati da su austrijskom pravomoćnom presudom i eventualnom pravomoćnom odlukom Državnog odvjetništva u Klagenfurtu utvrđene istovjetne činjenice onima koje su predmet hrvatskog kaznenog postupka te da su osobe GR i HS sankcionirane ili oslobođene u odnosu na takve istovjetne činjenice, taj bi sud trebao utvrditi da se postupak koji se pred njim vodi odnosi na iste činjenice kao što su one u odnosu na koja je donesena ta pravomoćna presuda i ta eventualna pravomoćna odluka. Takvo kumuliranje progona i, ovisno o slučaju, sankcija bilo bi protivno načelu ne bis in idem u smislu članka 54. CISA‑e u vezi s člankom 50. Povelje.

85

S obzirom na sve prethodno navedeno, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 54. CISA-e u vezi s člankom 50. Povelje treba tumačiti na način da u okviru ocjene poštovanja načela ne bis in idem treba uzeti u obzir ne samo činjenice navedene u dispozitivu optužnice koju su podigla nadležna tijela druge države članice kao i u izreci pravomoćne presude donesene u toj državi članici nego i činjenice navedene u obrazloženju te presude i one na koje se odnosio istražni postupak, ali koje nisu navedene u optužnici, kao i sve relevantne informacije o materijalnim činjenicama na koje se odnosi raniji kazneni postupak koji se vodio u toj drugoj državi članici i koji je okončan pravomoćnom odlukom.

86

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Gospodarske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama, koja je potpisana u Schengenu 19. lipnja 1990., a stupila je na snagu 26. ožujka 1995., u vezi s člankom 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

treba tumačiti na način da:

u okviru ocjene poštovanja načela ne bis in idem treba uzeti u obzir ne samo činjenice navedene u dispozitivu optužnice koju su podigla nadležna tijela druge države članice kao i u izreci pravomoćne presude donesene u toj državi članici nego i činjenice navedene u obrazloženju te presude i one na koje se odnosio istražni postupak, ali koje nisu navedene u optužnici, kao i sve relevantne informacije o materijalnim činjenicama na koje se odnosi raniji kazneni postupak koji se vodio u toj drugoj državi članici i koji je okončan pravomoćnom odlukom.