–

za osobu HB, C. Orgler, Rechtsanwalt,

–

za austrijsku vladu, A. Posch, J. Schmoll i F. Werni, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, O. Serdula, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, J. Möller i A. Hoesch, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, B.-R. Killmann i D. Recchia, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 9. stavak 1. Direktive 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca (SL 2008., L 283, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 128.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva IEF Service GmbH i osobe HB u pogledu dodjele toj osobi naknade za nepodmirene tražbine koje se odnose na primitke od rada zbog insolventnosti njezina poslodavca.

3

U skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive 2008/94/EZ:

„Ova se Direktiva primjenjuje na potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja postoje prema poslodavcima koji su insolventni u smislu članka 2. stavka 1.”

4

Članak 2. stavak 1. te direktive propisuje:

„Za potrebe ove Direktive smatra se da je poslodavac insolventan ako je podnesen zahtjev za otvaranjem kolektivnog postupka zbog insolventnosti poslodavca, kako je predviđeno zakonima i drugim propisima države članice, i uključuje djelomično ili potpuno oduzimanje imovine poslodavca te imenovanje likvidatora ili osobe koja obavlja slično zaduženje, te ako je tijelo koje je nadležno u skladu s navedenim odredbama:

5

Člankom 3. stavkom 1. navedene direktive određuje se:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da jamstvene ustanove jamče, ovisno o članku 4., isplatu nepodmirenih potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa, uključujući, gdje je to predviđeno nacionalnim zakonodavstvom, isplatu otpremnina nakon prestanka radnog odnosa.”

6

Članak 9. te direktive, koji je dio njezina poglavlja IV., naslovljenog „Odredbe o međudržavnim situacijama”, u stavku 1. određuje:

„Ako se neko poduzeće čija se aktivnost odvija na području najmanje dvije države članice nalazi u stanju insolventnosti u smislu članka 2. stavka 1., za isplatu nepodmirenih potraživanja zaposlenika zadužena je ustanova u onoj državi članici na čijem području ti zaposlenici rade ili uobičajeno rade.”

7

Članak 3. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160. i ispravak SL 2020., L 415, str. 88.), kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 465/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. (SL 2012., L 149, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 6., str. 328.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 883/2004), naslovljen „Materijalno područje primjene”, u stavku 1. predviđa:

„Ova se Uredba primjenjuje na sve zakonodavstvo s obzirom na sljedeće grane socijalne sigurnosti:

8

Članak 12. te uredbe, naslovljen „Posebna pravila”, u stavku 1. određuje:

„Na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u državi članici za poslodavca koji ondje redovno obavlja svoje djelatnosti i kojeg je poslodavac uputio u drugu državu članicu radi obavljanja posla za tog poslodavca, i nadalje se primjenjuje zakonodavstvo prve države članice pod uvjetom da predviđeno trajanje takvog posla nije duže od 24 mjeseca i da nije poslana s ciljem da zamijeni drugu upućenu osobu.”

9

Članak 13. navedene uredbe, naslovljen „Obavljanje djelatnosti u dvije ili više država članica”, stavku 1. propisuje:

„Na osobu koja inače obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih, primjenjuje se:

10

Članak 5. Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2009., L 284, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 171. i ispravak SL 2016., L 288, str. 58.), naslovljen „Pravna valjanost dokumenata i popratnih dokaza izdanih u drugoj državi članici”, u stavku 1. predviđa:

„Ustanove drugih država članica prihvaćaju dokumente koje je izdala ustanova države članice, kojima se potvrđuje položaj neke osobe za potrebe primjene [Uredbe br. 883/2004] i [ove uredbe] te popratne dokaze na temelju kojih su ti dokumenti izdani sve dok ih država članica u kojoj su izdani ne ukine ili proglasi nevažećima.”

11

Članak 19. te uredbe naslovljen „Pružanje informacija dotičnim osobama i poslodavcima”, u stavku 2. propisuje:

„Na zahtjev dotične osobe ili poslodavca nadležna ustanova države članice čije se zakonodavstvo primjenjuje na temelju glave II. [Uredbe br. 883/2004] dostavlja potvrdu da se to zakonodavstvo primjenjuje i prema potrebi navodi do kojeg se datuma primjenjuje i pod kojim uvjetima.”

12

Članak 1. stavak 1. Insolvenz‑Entgeltsicherungsgesetza (Zakon o osiguranju radničkih tražbina u slučaju insolventnosti poslodavca, BGBl., 324/1977), koji je posljednji put izmijenjen u BGBl. I, 218/2021 (u daljnjem tekstu: IESG), glasi kako slijedi:

„Pravo na naknadu u slučaju insolventnosti imaju zaposlenici, osobe koje obavljaju samostalnu djelatnost u smislu članka 4. stavka 4. Allgemeinen Sozialversicherungsgesetza (Opći zakon o socijalnom osiguranju, BGBl. br. 189/1955) (u daljnjem tekstu: ASVG), zaposlenici koji rade od kuće, osobe koje su ih nadživjele i njihovi pravni sljednici za slučaj smrti (ovlaštenici prava) u pogledu prava osiguranih na temelju stavka 2. ako jesu ili su bili u radnom odnosu (free‑lance radni odnos, ugovor o nalogu) i ako se smatraju (smatrali su se) zaposlenima u tuzemstvu na temelju članka 3. stavka 1. ili članka 3. stavka 2. točaka (a) do (d) ASVG‑a, a nad imovinom poslodavca (nalogodavca) u tuzemstvu otvoren je postupak u skladu sa propisima o insolventnosti.”

13

U skladu s člankom 12. stavkom 1. tog zakona:

„Troškovi fonda za osiguranje zaposlenika u slučaju insolventnosti poslodavca financiraju se iz:

[…]

14

Članak 3. ASVG‑e propisuje:

„1.   Zaposlenima u tuzemstvu smatraju se zaposlenici koji obavljaju nesamostalan rad, čije se mjesto zaposlenja […] nalazi u tuzemstvu te osobe koje obavljaju samostalnu djelatnost ako se mjesto njihova poslovanja nalazi u tuzemstvu.

2.   Zaposlenima u tuzemstvu smatraju se i

15

Članak 4. tog zakona u stavku 1. određuje:

„Na temelju ovog saveznog zakona osiguranici zdravstvenog osiguranja, osiguranja u slučaju nezgode te mirovinskog osiguranja (puno osiguranje) su, ako zaposlenje o kojem je riječ nije isključeno od obuhvaćenosti punim osiguranjem u skladu s člancima 5. i 6. i ako ne daje pravo samo na djelomično osiguranje u skladu s člankom 7:

16

Društvo S GmbH, čije se sjedište nalazi u Grazu (Austrija), je 1. srpnja 2017. zaposlilo osobu HB kao voditelja strateškog razvoja poslovanja. To je društvo svoje usluge pružalo i u Njemačkoj te je tamo surađivalo sa samostalnim prodajnim inženjerom, ali tamo nije zaposlilo druge suradnike.

17

Ugovorom o radu osobe HB bilo je predviđeno da ona pretežit dio svoje djelatnosti obavlja u Austriji gdje se nalazilo i njezino uobičajeno mjesto rada. Osoba HB bila je voditelj dvaju odjela te je bila odgovorna za zaposlenike ureda u Grazu. Ona je de facto naizmjenice radila jedan tjedan u Grazu, a drugi tjedan na daljinu iz Njemačke, gdje se nalazilo njezino glavno boravište.

18

Osoba HB posjedovala je potvrdu koju je izdao njemački zavod za osiguranje u skladu s člankom 19. stavkom 2. Uredbe br. 987/2009, kojom je bila obaviještena da se na nju primjenjuje njemačko zakonodavstvo u području socijalne sigurnosti.

19

Dana 4. lipnja 2019. je protiv društva S otvoren postupak zbog insolventnosti.

20

IEF Service predstavlja fond za osiguranje zaposlenika u slučaju insolventnosti poslodavca, odnosno austrijsku jamstvenu ustanovu, u smislu Direktive 2008/94.

21

Osoba HB podnijela je zahtjev za naknadu u slučaju insolventnosti u pogledu svojih tražbina koje se odnose na primitke od rada koje nisu bile podmirene do otvaranja postupka zbog insolventnosti. Taj je zahtjev podnesen kako i IEF Serviceu tako i njemačkoj jamstvenoj ustanovi. Kao što proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, još uvijek nije poznat ishod postupka koji je otvoren u Njemačkoj.

22

Presudom od 14. listopada 2019. Landesgericht für Zivilrechtssachen Graz (Zemaljski građanski sud u Grazu, Austrija) prihvatio je zahtjev osobe HB.

23

Društvo IEF Service podnijelo je žalbu protiv te presude Oberlandesgerichtu Graz (Visoki zemaljski sud u Grazu, Austrija), koji je potvrdio navedenu presudu presudom od 18. lipnja 2020.

24

U tim je okolnostima društvo IEF Service podnijelo reviziju protiv te presude Oberster Gerichtshofu (Vrhovni sud, Austrija), sudu koji je uputio zahtjev.

25

Taj je sud smatrao, kao što proizlazi iz presude od 6. rujna 2018., Alpenrind i dr. (C‑527/16, EU:C:2018:669), da važeća potvrda A1, koju je izdala nadležna ustanova države članice u skladu s člankom 19. stavkom 2. Uredbe br. 987/2009, obvezuje ne samo ustanove države članice u kojoj se djelatnost obavlja nego i sudove te države članice.

26

Stoga, iako je osoba HB sklopila ugovor o radu u Austriji te je svoju nesamostalnu djelatnost pola radnog vremena obavljala u sjedištu društva S u Austriji, ona je ispunjavala uvjete za obuhvat obvezom osiguranja u državi svojeg boravišta, odnosno Njemačkoj, s obzirom na to da je u predmetnom slučaju bilo primjenjivo njemačko zakonodavstvo. Usto, u skladu s tim zakonodavstvom, izgleda da ona, barem fiktivno, ima jedno mjesto rada u Njemačkoj.

27

Austrijski zakonodavac prenio je odredbe Direktive 2008/94 u članak 1. stavak 1. IESG‑a, tako što je predvidio da se zanimanje obavlja u tuzemstvu ako postoji „radni odnos” u smislu članka 3. stavka 1. ili članka 3. stavka 2. točke (a) ASVG‑a. S tim u vezi, postoji obveza osiguranja na području Austrije.

28

U skladu sa sudskom praksom Oberster Gerichtshofa (Vrhovni sud), članak 1. stavak 1. IESG‑a ne daje pravo na naknadu u slučaju insolventnosti ako zaposlenik zaposlen u inozemstvu zbog svoje djelatnosti nije obuhvaćen obvezom osiguranja u Austriji.

29

U predmetnom slučaju, budući da je osoba HB jednak dio radnog vremena radila u Austriji i u Njemačkoj, a pritom je bila obveznik njemačkog socijalnog osiguranja, postavlja se pitanje mora li se primijeniti članak 9. Direktive 2008/94, koji se odnosi na međunarodne situacije. Sud koji je uputio zahtjev smatra da odgovor na to pitanje ovisi o tome jesu li usluge koje društvo S pruža u Njemačkoj, stalna suradnja sa samostalnim prodajnim inženjerom u toj državi članici i uobičajeni rad koji osoba HB obavlja na daljinu iz Njemačke poveznice dostatne za zaključak o postojanju poslodavčeve „stalne gospodarske prisutnosti” u Njemačkoj u smislu presuda od 16. listopada 2008., Holmqvist (C‑310/07, EU:C:2008:573), i 10. ožujka 2011., Defossez (C‑477/09, EU:C:2011:134).

30

Ako je tomu tako, valja odrediti, s obzirom na jednaku raspodjelu radnog vremena za istovjetni sadržaj djelatnosti, i na temelju kriterija o mjestu boravišta i obuhvatu osobe HB obvezom osiguranja, u kojoj je državi članici ona „uobičajeno” radila, u smislu članka 9. stavka 1. Direktive 2008/94, kako bi se zatim mogla odrediti nadležnost nacionalne jamstvene ustanove.

31

Sud koji je uputio zahtjev dodaje da, sve i da nužno ne postoji veza između obveze uplate doprinosa i osiguranja tražbina (vidjeti u tom smislu presudu od 25. veljače 2016., Stroumpoulis i dr., C‑292/14, EU:C:2016:116, t. 68.), čini se da je u skladu s ciljem temeljnih sloboda izbjegavanje dvostrukog opterećivanja poslodavaca čiji zaposlenici rade u dvije države članice i kojima je zbog toga zajamčena isplata naknade u slučaju insolventnosti koja se financira doprinosima.

32

U tim je okolnostima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

U slučaju potvrdnog odgovora na drugo pitanje:

33

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 9. stavak 1. Direktive 2008/94 tumačiti na način da, radi određivanja države članice čija je jamstvena ustanova nadležna za namirenje nepodmirenih radničkih tražbina, valja smatrati da se aktivnosti insolventnog poslodavca odvijaju na području najmanje dvije države članice, u smislu te odredbe, ako ugovor o radu zaposlenika o kojem je riječ predviđa da on svoju djelatnost pretežito obavlja u državi članici poslodavčeva sjedišta u kojoj se nalazi i njegovo uobičajeno mjesto rada, ali jednak dio svojeg radnog vremena taj zaposlenik obavlja svoje zadaće na daljinu iz druge države članice u kojoj se nalazi njegovo glavno boravište.

34

Radi davanja odgovora na to pitanje, najprije valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 3. prvim stavkom Direktive 2008/94, države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da jamstvene ustanove jamče, ovisno o članku 4. te direktive, isplatu nepodmirenih potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa, uključujući, gdje je to predviđeno nacionalnim zakonodavstvom, isplatu otpremnina nakon prestanka radnog odnosa.

35

Članak 9. stavak 1. Direktive 2008/94, koji se odnosi na „međunarodne situacije”, predviđa da je, ako se neko poduzeće čija se aktivnost odvija na području najmanje dvije države članice nalazi u stanju insolventnosti u smislu članka 2. stavka 1. te direktive, za isplatu nepodmirenih potraživanja zaposlenika zadužena ustanova u onoj državi članici na čijem području ti zaposlenici rade ili uobičajeno rade.

36

Radi ocjene toga primjenjuje li se, u slučaju poput onoga o kojem je riječ u točki 33. ove presude, navedeni članak 9. stavak 1. Direktive 2008/94, valja ispitati odvija li se poslodavčeva „aktivnost […] na području najmanje dvije države članice”, u smislu te odredbe.

37

S tim u vezi valja utvrditi da se u predmetu u kojem je donesena presuda od 16. listopada 2008., Holmqvist (C‑310/07, EU:C:2008:573), od Suda tražilo da protumači članak 8.a stavak 1. Direktive Vijeća 80/987/EEZ od 20. listopada 1980. o usklađivanju zakonodavstava država članica o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca (SL 1980., L 283, str. 23.), kako je izmijenjena Direktivom 2002/74/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. (SL 2002., L 270, str. 10.), čiji je sadržaj istovjetan onome članka 9. stavka 1. Direktive 2008/94.

38

Sud je presudio da, iako članak 8.a stavka 1. Direktive 80/987, kako je izmijenjena Direktivom 2002/74, ne nameće stroge uvjete za postojanje poveznice, nego podrazumijeva slabiju vezu nego li što je prisustvo poduzeća preko podružnice ili stalne poslovne jedinice, ipak se ne može zauzeti stajalište u skladu s kojim je dovoljno da zaposlenik obavlja bilo koji oblik rada u drugoj državi članici za račun svojeg poslodavca, da je taj rad potreban poslodavcu i da se obavlja u skladu s poslodavčevim uputama, kako bi se smatralo da se aktivnost poduzeća odvija na području te druge države članice (presuda od 16. listopada 2008., Holmqvist, C‑310/07, EU:C:2008:573, t. 29.).

39

Naime, pojam „aktivnosti” sadržan u navedenoj odredbi valja razumjeti kao da se odnosi na elemente koji uključuju određen stupanj trajnosti na području države članice. Ta trajnost odražava se u trajnom zaposlenju jednog ili više zaposlenika na navedenom području (presuda od 16. listopada 2008, Holmqvist, C‑310/07, EU:C:2008:573, t. 30.).

40

Točno je da se, s obzirom na različite oblike prekograničnog rada i uzimajući u obzir promjene nastale u pogledu uvjeta rada i napretka u telekomunikacijskom sektoru, ne može tvrditi da poduzeće nužno mora raspolagati fizičkom infrastrukturom u državi članici različitoj od one u kojoj ima svoje registrirano sjedište. Naime, različite aspekte radnog odnosa, osobito poslodavčevo priopćavanje uputa zaposleniku, zaposlenikovo izvještavanje poslodavca te isplatu plaća sada je moguće obavljati na daljinu (presuda od 16. listopada 2008., Holmqvist, C‑310/07, EU:C:2008:573, t. 32.).

41

Međutim, kako bi se smatralo da se aktivnosti poduzeća koje ima sjedište u jednoj državi članici odvijaju na području druge države članice ono mora u toj drugoj državi članici imati stalnu gospodarsku prisutnost, kojoj je svojstveno postojanje ljudskih resursa koji mu omogućuju da tamo obavlja aktivnosti (presuda od 16. listopada 2008., Holmqvist, C‑310/07, EU:C:2008:573, t. 34.).

42

U predmetnom slučaju, kako proizlazi iz elemenata spisa kojim raspolaže Sud, iako je osoba HB de facto obavljala polovinu svojeg rada, kad je riječ o vremenskoj dimenziji, na svojoj stalnoj adresi u Njemačkoj, pretežit dio tog rada, koji se sastojao u vođenju dvaju odjela i preuzimanju odgovornosti za zaposlenike poslodavčeva ureda u Austriji, bio je, u skladu s ugovorom o radu i u praksi, u toj potonjoj državi članici.

43

Usto, okolnost da poslodavac osobe HB nije imao drugih zaposlenika u Njemačkoj, izuzev samostalnog poslovnog inženjera s kojim je taj poslodavac surađivao u toj državi članici, potvrđuje da djelatnosti osobe HB nisu mogle biti povezane ni sa kojom trajnom prisutnošću tog poslodavca u navedenoj državi članici.

44

Valja utvrditi da se, s obzirom na sudsku praksu na koju se odnose točke 38. do 41. ove presude, u tim okolnostima aktivnosti poslodavca poput poslodavca osobe HB ne odvijaju na području najmanje dvije države članice u smislu članka 9. stavka 1. Direktive 2008/94.

45

Taj zaključak ne može dovesti u pitanje činjenica da osoba HB posjeduje potvrdu izdanu u skladu s člankom 19. stavkom 2. Uredbe br. 987/2009, na temelju koje se na nju primjenjuje njemačko zakonodavstvo. Naime, kao što je to istaknula Europska komisija u svojim pisanim očitovanjima, iako je točno, kao što proizlazi iz članka 5. stavka 1. Uredbe br. 987/2009, da ta potvrda ima obvezujući učinak kad je riječ o dužnostima koje nacionalna zakonodavstva propisuju u području socijalne sigurnosti na koju se odnosi usklađivanje utvrđeno Uredbom br. 883/2004, takva potvrda ipak ni na koji način ne utječe na određivanje države članice u kojoj osoba HB mora zahtijevati namirenje svojih nepodmirenih tražbine koje se odnose na primitke od rada, u skladu s Direktivom 2008/94.

46

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 9. stavak 1. Direktive 2008/94 treba tumačiti na način da, radi određivanja države članice čija je jamstvena ustanova nadležna za namirenje nepodmirenih radničkih tražbina, valja smatrati da se aktivnosti insolventnog poslodavca odvijaju na području najmanje dvije države članice, u smislu te odredbe, ako ugovor o radu zaposlenika o kojem je riječ predviđa da on svoju djelatnost pretežito obavlja u državi članici poslodavčeva sjedišta u kojoj se nalazi i njegovo uobičajeno mjesto rada, ali jednak dio svojeg radnog vremena taj zaposlenik obavlja svoje zadaće na daljinu iz druge države članice u kojoj se nalazi njegovo glavno boravište.

47

Uzimajući u obzir odgovor na prvo prethodno pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo i treće pitanje.

48

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Članak 9. stavak 1. Direktive 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca

treba tumačiti na način da

radi određivanja države članice čija je jamstvena ustanova nadležna za namirenje nepodmirenih radničkih tražbina, valja smatrati da se aktivnosti insolventnog poslodavca odvijaju na području najmanje dvije države članice, u smislu te odredbe, ako ugovor o radu zaposlenika o kojem je riječ predviđa da on svoju djelatnost pretežito obavlja u državi članici poslodavčeva sjedišta u kojoj se nalazi i njegovo uobičajeno mjesto rada, ali jednak dio svojeg radnog vremena taj zaposlenik obavlja svoje zadaće na daljinu iz druge države članice u kojoj se nalazi njegovo glavno boravište.