–

za njemačku vladu, J. Möller i R. Kanitz, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. Azema, L. Grønfeldt i G. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 33. stavka 2. točke (d), u vezi s člankom 2. točkom (q), Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (SL 2013., L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249. i ispravci SL 2020., L 76, str. 38. i SL 2020., L 415, str. 90.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osoba SI, TL, ND, VH, YT i HN, s jedne strane, te Bundesrepublika Deutschland (Savezna Republika Njemačka), s druge strane, u pogledu zakonitosti odluke Bundesamta für Migration und Flüchtlinge – Außenstelle Boostedt (Savezni ured za migraciju i izbjeglice, Stalna služba u Boostedtu, Njemačka; u daljnjem tekstu: Ured) kojom se odbacuju njihovi zahtjevi za međunarodnu zaštitu kao nedopušteni.

3

Članci 1. i 2. Protokola (br. 22) o stajalištu Danske, priloženog UEU‑u i UFEU‑u (u daljnjem tekstu: Protokol o stajalištu Danske), određuju:

„Članak 1.

Danska ne sudjeluje u usvajanju mjera Vijeća koje su predložene na temelju glave V. dijela trećeg [UFEU‑a]. Za odluke Vijeća koje se moraju donijeti jednoglasno potrebna je jednoglasnost članova Vijeća s iznimkom predstavnika Vlade Danske.

Za potrebe ovog članka, kvalificirana se većina utvrđuje u skladu s člankom 238. stavkom 3. [UFEU‑a].

Članak 2.

Za Dansku nisu obvezujuće niti se u njoj primjenjuju odredbe glave V. dijela trećeg [UFEU‑a], mjere usvojene na temelju te glave, odredbe bilo kojeg međunarodnog ugovora koji [Europska u]nija sklopi na temelju te glave ni odluke Suda Europske unije kojima se ta odredba ili mjera tumači ili bilo koja izmijenjena mjera ili mjera koja se može izmijeniti na temelju te glave; osim toga, nijedna takva odredba, mjera ili odluka ni na koji način ne utječe na nadležnosti, prava i obveze Danske; nadalje, ni jedna takva odredba, mjera ili odluka ni na koji način ne utječe na pravnu stečevinu Zajednice ili Unije niti je dio prava Unije kako se primjenjuju na Dansku. Posebno su, u nepromijenjenom obliku, za Dansku obvezujući izmijenjeni akti Unije u području policijske suradnje i pravosudne suradnje u kaznenim predmetima, doneseni prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona.”

4

U uvodnim izjavama 6. i 51. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248. i ispravak SL 2020., L 76, str. 37.) propisuje se:

[…]

5

U skladu s njezinim člankom 1. cilj te direktive je utvrditi standarde u pogledu kvalifikacije državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva kao korisnika međunarodne zaštite, jedinstvenog statusa izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaja odobrene zaštite.

6

Člankom 2. navedene direktive, naslovljenim „Definicije”, predviđa se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]”

7

Članak 2. točke (b), (e) i (q) Direktive 2013/32 glasi:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

[…]

[…]

8

U skladu s člankom 10. stavkom 2. te direktive:

„Prilikom razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, tijelo odlučivanja prvo utvrđuje ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za status izbjeglice, a ako ne ispunjava, utvrđuje ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za ostvarivanje supsidijarne zaštite.”

9

Člankom 33. stavcima 1. i 2. navedene direktive određeno je:

„1.   Osim slučajeva u kojima se zahtjev ne razmatra u skladu s Uredbom (EU) br. 604/2013 [Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108. i ispravak SL 2017., L 49, str. 50.)] od država članica se ne zahtijeva da razmatraju ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za međunarodnu zaštitu u skladu s Direktivom 2011/95/EU ako se zahtjev smatra nedopuštenim u skladu s ovim člankom.

2.   Države članice mogu smatrati zahtjev za međunarodnu zaštitu nedopuštenim samo ako:

10

Na temelju članka 48. prvog stavka Uredbe (EU) br. 604/2013 (u daljnjem tekstu: Uredba Dublin III) stavljena je izvan snage Uredba Vijeća (EU) br. 343/2003 od 18. veljače 2003. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje (SL 2003., L 50, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 37.), koja je pak zamijenila, u skladu sa svojim člankom 24., Konvenciju o određivanju države odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji su podneseni u jednoj od država članica Europskih zajednica, potpisanu u Dublinu 15. lipnja 1990. (SL 1997., C 254, str. 1.).

11

U poglavlju II. naslovljenom „Opća načela i jamstva” članak 3. Uredbe Dublin III, naslovljen „Pristup postupku za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu”, u stavku 1. propisuje:

„Države članice razmatraju svaki zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji podnese zahtjev na državnom području bilo koje države članice, uključujući granicu ili područje tranzita. Zahtjev razmatra samo jedna država članica i to ona koja je prema kriterijima iz poglavlja III. navedena kao odgovorna.”

12

Članak 18. stavak 1. te uredbe glasi:

„Odgovorna država članica u skladu s ovom Uredbom obvezna je da:

[…]

13

Sporazum između [Unije] i Kraljevine Danske o kriterijima i mehanizmima za utvrđivanje države odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil podnesenog u Danskoj ili bilo kojoj drugoj državi članici Europske unije i sustava „Eurodac” za uspoređivanje otisaka prstiju za učinkovitu primjenu Dublinske konvencije (SL 2006., L 66, str. 38.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 101.; u daljnjem tekstu: Sporazum između Unije i Danske) odobren je u ime Unije Odlukom 2006/188/EZ Vijeća od 21. veljače 2006. (SL 2006., L 66, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 100.).

14

U skladu s člankom 2. tog sporazuma:

„1.   Odredbe [Uredbe br. 343/2003] koja je priložena ovom Sporazumu i čiji je sastavni dio, zajedno sa svojim provedbenim mjerama koje su donesene u skladu s člankom 27. stavkom 2. [Uredbe br. 343/2003] i – s obzirom na provedbene mjere koje su donesene nakon stupanja na snagu ovog Sporazuma – koje je Danska provela […], primjenjuju se, u skladu s međunarodnim zakonodavstvom, na odnose između [Unije] i Danske.

2.   Odredbe [Uredbe Vijeća (EZ) br. 2725/2000 od 11. prosinca 2000. o osnivanju sustava ‚Eurodac’ za usporedbu otisaka prstiju za učinkovitu primjenu Dublinske konvencije (SL 2000., L 316, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 32.)], koja je priložena ovom Sporazumu i čiji je sastavni dio […] i – s obzirom na provedbene mjere koje su donesene nakon stupanja na snagu ovog Sporazuma – koje je Danska provela […] primjenjuju se, u skladu s međunarodnim zakonodavstvom, na odnose između [Unije] i Danske.

3.   Datum stupanja na snagu ovog Sporazuma primjenjuje se umjesto datuma navedenog u članku 29. [Uredbe br. 343/2003], i članku 27. [Uredbe br. 2725/2000].”

15

U Sporazumu između Unije i Danske ne navode se Direktiva 2011/95 ni Direktiva 2013/32.

16

Člankom 26.bis naslovljenim „Sigurna treća zemlja” Asylgesetza (Zakon o azilu) (BGBl. 2008. I, str. 1798.), u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: AsylG), određuje se:

„(1)   Stranac koji je ušao iz treće zemlje u smislu članka 16.bis stavka 2. prve rečenice Temeljnog zakona (sigurna treća zemlja) ne može se pozivati na članak 16.bis stavak 1. Temeljnog zakona. […]

(2)   Osim država članica Unije […], sigurne treće zemlje su države navedene u prilogu I. […]

[…]”

17

Članak 29. AsylG‑a, naslovljen „Nedopušteni zahtjevi”, glasi:

„(1)   Zahtjev za azil nije dopušten ako

[…]

5.   U slučaju naknadnog zahtjeva prema članku 71. ili ponovnog zahtjeva prema članku 71.bis ne mora se provesti drugi postupak za azil. […]

[…]”

18

Članak 31. AsylG‑a naslovljen „Odluka [Saveznog ureda za migraciju i izbjeglice] o zahtjevima za azil” glasi:

„[…]

(2)   U odlukama o dopuštenim zahtjevima za azil […] izričito se utvrđuje priznaje li se strancu status izbjeglice ili supsidijarna zaštita i priznaje li se on kao korisnik prava na azil. […]

[…]”

19

Člankom 71. AsylG‑a, naslovljenim „Naknadni zahtjev”, određuje se:

„(1)   Ako stranac nakon povlačenja ili odbijanja prethodnog zahtjeva za azil ponovno podnese zahtjev za azil (naknadni zahtjev), drugi postupak za azil provodi se samo ako su ispunjeni uvjeti iz članka 51. stavaka 1. do 3. Verwaltungsverfahrensgesetza [(Zakon o upravnom postupku) (BGBl., 2013. I, str. 102.)]; razmatranje provodi Savezni ured za migraciju i izbjeglice […].

[…]”

20

Člankom 71.bis AsylG‑a, naslovljenim „Ponovni zahtjev”, predviđa se:

„(1)   Ako stranac nakon neuspješnog okončanja postupka za azil u sigurnoj trećoj zemlji (članak 26.bis), na koju se primjenjuje zakonodavstvo [Unije] o nadležnosti za provedbu postupka za azil ili s kojom je Savezna Republika Njemačka o tome sklopila međunarodni sporazum, podnese zahtjev za azil (ponovni zahtjev) na saveznom teritoriju, drugi postupak za azil provodi se samo ako je Savezna Republika Njemačka nadležna za provedbu postupka za azil i ispunjeni su uvjeti iz članka 51. stavaka 1. do 3. Zakona o upravnom postupku; razmatranje provodi [Savezni] ured [za migraciju i izbjeglice].

[…]”

21

Tužitelji u glavnom postupku, gruzijski državljani, podnijeli su Uredu 10. studenoga 2020. zahtjeve za azil.

22

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su tužitelji u glavnom postupku tijekom razmatranja tih zahtjeva izjavili da su napustili Gruziju 2017. kako bi otišli u Dansku, gdje su živjeli tri godine i gdje su podnijeli zahtjeve za azil koji su odbijeni.

23

Dopisom od 31. ožujka 2021. Kraljevina Danska potvrdila je, u odgovoru na zahtjev za informacije Ureda, da su tužitelji u glavnom postupku 28. studenoga 2017. podnijeli zahtjeve za međunarodnu zaštitu, koji su odbijeni 30. siječnja 2019. Budući da su 27. travnja 2020. odbijene tužbe koje su danskim sudovima podnijeli tužitelji u glavnom postupku protiv odluka kojima su njihovi zahtjevi odbijeni, te su odluke postale konačne.

24

Ured je stoga zahtjeve za azil tužiteljâ u glavnom postupku razmotrio kao „ponovne zahtjeve” u smislu članka 71.bis AsylG‑a te ih je odlukom od 3. lipnja 2021. odbacio kao nedopuštene na temelju članka 29. stavka 1. točke 5. AsylG‑a. Ured je utvrdio da su tužitelji u glavnom postupku već podnijeli zahtjeve za azil koji su bili konačno odbijeni u Danskoj koju, u skladu s presudom od 20. svibnja 2021., L. R. (Zahtjev za azil koji je Norveška odbila) (C‑8/20, EU:C:2021:404), treba smatrati „sigurnom trećom zemljom” u smislu članka 26.bis AsylG‑a. Prema mišljenju Ureda, uvjeti za opravdanje daljnjeg postupka azila nisu bili ispunjeni jer iz činjeničnog stanja koje su tužitelji u glavnom postupku iznijeli u prilog svojim zahtjevima ne proizlazi nikakva promjena činjenične situacije u odnosu na onu na kojoj se temeljio njihov prvi zahtjev, koji su danska tijela odbila.

25

Tužitelji u glavnom postupku podnijeli su sudu koji je uputio zahtjev tužbu protiv odluke Ureda.

26

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da je u njemačkom pravu „naknadni zahtjev” u smislu članka 71. AsylG‑a daljnji zahtjev za azil podnesen u Njemačkoj nakon odbijanja prvog zahtjeva za azil koji je također podnesen u Njemačkoj. „Ponovni zahtjev” u smislu članka 71.bis AsylG‑a jest zahtjev za azil podnesen u Njemačkoj nakon odbijanja zahtjeva za azil podnesenog u sigurnoj trećoj zemlji, u smislu članka 26.bis AsylG‑a, odnosno, osobito, u drugoj državi članici Unije. Te dvije vrste zahtjeva podliježu postupku koji se razlikuje od onog koji se primjenjuje u slučaju prvog zahtjeva za azil. Smisao i svrha članka 71.bis AsylG‑a jest izjednačavanje „ponovnog zahtjeva” s „naknadnim zahtjevom” i time izjednačavanje odluke koju je donijela treća zemlja, koja je odlučila o prvom zahtjevu za azil podnositelja zahtjeva koji je ponovni zahtjev podnio u Njemačkoj, s odlukom njemačkih tijela o prvom zahtjevu za azil.

27

Sud koji je uputio zahtjev stoga smatra da je za potrebe odlučivanja o sporu koji se pred njim vodi potrebno pojasniti pitanje može li se članak 33. stavak 2. točka (d) Direktive 2013/32, u vezi s njezinim člankom 2. točkom (q), primijeniti ako je konačna odluka o prethodnom zahtjevu za međunarodnu zaštitu donesena u drugoj državi članici.

28

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev napominje da se Direktiva 2013/32 ne odnosi na pojam „ponovni zahtjev” i da se, među ostalim, u članku 33. stavku 2. točki (d) i članku 2. točki (q) Direktive 2013/32 upotrebljava samo pojam „naknadni zahtjev”. Stoga se iz toga može zaključiti da se članak 33. stavak 2. točka (d) te direktive primjenjuje samo u slučaju naknadnog zahtjeva podnesenog u istoj državi članici u kojoj je podnesen i odbijen prvi zahtjev za međunarodnu zaštitu dotične osobe. To bi moglo biti potkrepljeno i Prijedlogom uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32 [(COM(2016) 467 final) kojim se predviđalo unošenje u dotičnu uredbu odredbe kojom se izričito navodi da, nakon što je donesena konačna odluka o odbijanju prethodnog zahtjeva, odgovorna država članica svaki daljnji zahtjev koji podnese isti podnositelj u bilo kojoj državi članici mora smatrati naknadnim zahtjevom.

29

Sud koji je uputio zahtjev navodi da, iako je Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Njemačka) u presudi od 14. prosinca 2016. ostavio otvorenim odgovor na pitanje može li se raditi o „naknadnom zahtjevu” u smislu Direktive 2013/32 kada se prvi postupak u kojem je odbijen prvi zahtjev za međunarodnu zaštitu dotične osobe proveo u drugoj državi članici, iz kasnije sudske prakse nižih njemačkih upravnih sudova proizlazi da na to pitanje treba odgovoriti potvrdno, s čime se izgleda slaže sud koji je uputio zahtjev.

30

U slučaju da takav potvrdan odgovor dâ i Sud, sud koji je uputio zahtjev pita se može li isto vrijediti i ako se daljnji zahtjev za međunarodnu zaštitu, nakon što nadležna tijela Kraljevine Danske odbiju prvi zahtjev za azil, podnese u drugoj državi članici. Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu podsjeća na to da je točno da je Kraljevina Danska država članica Unije, ali pojašnjava da na temelju Protokola o stajalištu Danske ta država članica nije vezana direktivama 2011/95 i 2013/32. Kao što to proizlazi iz definicija iz članka 2. Direktive 2013/32 i presude od 20. svibnja 2021, L. R. (Zahtjev za azil koji je Norveška odbila) (C‑8/20, EU:C:2021:404), daljnji zahtjev za međunarodnu zaštitu može se kvalificirati kao „naknadni zahtjev” u smislu te direktive samo ako se prethodnim zahtjevom istog podnositelja tražio status izbjeglice ili status supsidijarne zaštite na temelju Direktive 2011/95.

31

S obzirom na prethodno navedeno, sud koji je uputio zahtjev smatra da pojam „države članice” u smislu Direktive 2013/32 treba usko tumačiti na način da su njime obuhvaćene samo države članice koje sudjeluju u Zajedničkom europskom sustavu azila s obzirom na to da su vezane direktivama 2011/95 i 2013/32. To nije slučaj s Kraljevinom Danskom, koja na temelju Sporazuma između Unije i Danske sudjeluje samo u sustavu uspostavljenom Uredbom Dublin III.

32

Za slučaj u kojem bi se na pitanje suda koji je uputio zahtjev navedeno u točki 30. odgovorilo niječno, taj sud smatra da je potrebno pojasniti bi li, s obzirom na to da su danska tijela već odbila zahtjev za azil tužiteljâ u glavnom postupku na temelju razmatranja koje se u biti temelji na kriterijima istovjetnima onima predviđenima Direktivom 2011/95 za odobravanje statusa izbjeglice, bilo moguće samo djelomično poništiti odluku Ureda koja je predmet glavnog postupka, što podrazumijeva obvezu provođenja novog razmatranja zahtjeva tužiteljâ u glavnom postupku isključivo u pogledu mogućnosti da im se prizna status supsidijarne zaštite. Naime, iako se danskim pravom za izbjeglice i osobe koje bi na temelju prava Unije mogle zatražiti supsidijarnu zaštitu predviđa sustav zaštite sličan onom predviđenom pravom Unije, sud koji je uputio zahtjev sklon je smatrati da nije moguće takvo djelomično poništenje odluke koja se pred njim osporava.

33

U tim je okolnostima Schleswig‑Holsteinisches Verwaltungsgericht (Upravni sud Schleswig‑Holsteina, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

34

Najprije valja utvrditi da se glavni postupak odnosi na poništenje odluka o odbacivanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu gruzijskih državljana čije je prethodne zahtjeve za međunarodnu zaštitu odbila Kraljevina Danska.

35

Kao što to napominje sud koji je uputio zahtjev, što se tiče trećeg dijela glave V. UFEU‑a, u koju spadaju, među ostalim, politike graničnih kontrola, azila i imigracija, Kraljevina Danska na temelju Protokola o stajalištu Danske ima poseban status koji je razlikuje od drugih država članica.

36

Stoga, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružio koristan odgovor, dovoljno je postavljena pitanja analizirati samo u dijelu u kojem se odnose na slučaj prethodnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji su odbila danska tijela, pri čemu nije potrebno uzeti u obzir slučaj odbijanja sličnog zahtjeva od strane tijela druge države članice (vidjeti po analogiji presudu od 20. svibnja 2021., L. R. (Zahtjev za azil koji je Norveška odbila), C‑8/20, EU:C:2021:404, t. 30.).

37

Stoga valja smatrati da svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 33. stavak 2. točku (d) Direktive 2013/32, u vezi s njezinim člankom 2. točkom (q) i s člankom 2. Protokola o stajalištu Danske, tumačiti na način da mu se protivi propis države članice različite od Kraljevine Danske kojim se predviđa mogućnost odbacivanja kao nedopuštenog, u cijelosti ili djelomično, zahtjeva za međunarodnu zaštitu, u smislu članka 2. točke (b) te direktive, koji je u toj državi članici podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva čiji je prethodni zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen u Kraljevini Danskoj ta država članica odbila.

38

Prema sudskoj praksi suda, članak 33. stavak 2. Direktive 2013/32 taksativno nabraja situacije u kojima države članice mogu smatrati da je zahtjev za međunarodnu zaštitu nedopušten (presuda od 20. svibnja 2021., L. R. (Zahtjev za azil koji je Norveška odbila), C‑8/20, EU:C:2021:404, t. 31. i navedena sudska praksa).

39

Člankom 33. stavkom 2. točkom (d) Direktive 2013/32 predviđa se da države članice mogu odbaciti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao nedopušten kad je zahtjev naknadni zahtjev, pri čemu ne postoje elementi ili utvrđenja u vezi razmatranja je li podnositelj zahtjeva koji ispunjava uvjete kao ovlaštenik međunarodne zaštite na temelju Direktive 2011/95 naveo ili podnio te nove elemente ili utvrđenja.

40

Pojam „naknadni zahtjev” definiran je u članku 2. točki (q) Direktive 2013/32 kao daljnji zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen nakon donošenja konačne odluke o prethodnom zahtjevu.

41

Ta definicija tako preuzima pojmove „zahtjev za međunarodnu zaštitu” i „konačna odluka”, koji su također definirani u članku 2. te direktive u njegovim točkama (b) i (e).

42

Što se tiče, kao prvo, pojma „zahtjev za međunarodnu zaštitu” ili „zahtjev”, on je definiran u članku 2. točki (b) Direktive 2013/32 kao zahtjev za zaštitu koji je državi članici podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva za koju se smatra da traži status izbjeglice ili status supsidijarne zaštite u smislu Direktive 2011/95.

43

Ako je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen nadležnim tijelima Kraljevine Danske u skladu s nacionalnim zakonodavstvom te države članice nesporno zahtjev podnesen državi članici, taj zahtjev ipak nije zahtjev kojim se „traži status izbjeglice ili status supsidijarne zaštite” u smislu Direktive 2011/95 s obzirom na to da se, u skladu s Protokolom o stajalištu Danske, ta direktiva ne primjenjuje na Kraljevinu Dansku, kao što je to uostalom navedeno u uvodnoj izjavi 51. te direktive.

44

Kao drugo, kad je riječ o pojmu „konačna odluka”, on je u članku 2. točki (e) Direktive 2013/32 definiran kao svaka odluka kojom se utvrđuje je li državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva odobren status izbjeglice ili status supsidijarne zaštite na temelju Direktive 2011/95 i protiv koje se više ne može podnijeti pravni lijek u okviru poglavlja V. Direktive 2013/32.

45

Zbog razloga jednakih onima navedenima u točki 43. ove presude, odluka koju je Kraljevina Danska donijela u pogledu zahtjeva za međunarodnu zaštitu ne može biti obuhvaćena tom definicijom.

46

S obzirom na te elemente i ne dovodeći u pitanje zasebno pitanje primjenjuje li se pojam „naknadni zahtjev” na daljnji zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen državi članici nakon što je druga država članica različita od Kraljevine Danske konačnom odlukom odbila prethodni zahtjev, iz zajedničkog tumačenja točaka (b), (e) i (q) članka 2. Direktive 2013/32 proizlazi da se zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen državi članici ne može smatrati „naknadnim zahtjevom” ako je podnesen nakon što je istom podnositelju zahtjeva Kraljevina Danska odbila sličan zahtjev.

47

Stoga se na temelju postojanja prethodne odluke Kraljevine Danske kojom je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je podnesen u toj državi članici u skladu s njezinim nacionalnim zakonodavstvom, zahtjev za međunarodnu zaštitu u smislu Direktive 2011/95 koji je dotična osoba podnijela drugoj državi članici nakon donošenja te prethodne odluke ne može smatrati „naknadnim zahtjevom” u smislu članka 2. točke (q) i članka 33. stavka 2. točke (d) Direktive 2013/32.

48

Ni Sporazum između Unije i Danske ni mogućnost da se danskim propisom za priznavanje međunarodne zaštite predviđaju uvjeti istovjetni ili slični onima predviđenima Direktivom 2011/95 ne mogu dovesti do drukčijeg zaključka.

49

Kao prvo, točno je da na temelju članka 2. Sporazuma između Unije i Danske Uredbu Dublin III. provodi i Kraljevina Danska. Stoga, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj su dotične osobe podnijele zahtjev za međunarodnu zaštitu u Kraljevini Danskoj, druga država članica u kojoj su te dotične osobe podnijele daljnji zahtjev za međunarodnu zaštitu može, ako su ispunjeni uvjeti iz članka 18. stavka 1. točke (c) ili (d) te uredbe, zatražiti od Kraljevine Danske da ponovno prihvati dotične osobe.

50

Međutim, iz toga se ne može zaključiti, kada takav ponovni prihvat nije moguć ili do njega ne dođe, da predmetna država članica ima pravo smatrati da je daljnji zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je ista dotična osoba podnijela njezinim tijelima „naknadni zahtjev” u smislu članka 33. stavka 2. točke (d) Direktive 2013/32 (vidjeti po analogiji presudu od 20. svibnja 2021., L. R. (Zahtjev za azil koji je Norveška odbila), C‑8/20, EU:C:2021:404, t. 44.).

51

Naime, iako Sporazum između Unije i Danske u biti predviđa da Kraljevina Danska provodi određene odredbe Uredbe Dublin III, navedenim se sporazumom, suprotno tomu, ne propisuje da se Direktiva 2011/95 ili Direktiva 2013/32 primjenjuju na Kraljevinu Dansku.

52

Kao drugo, pod pretpostavkom, kao što to tvrdi sud koji je uputio zahtjev, da zahtjeve za dobivanje statusa izbjeglice koji su podneseni u Kraljevini Danskoj razmotre tijela te države članice na temelju kriterija koji su u biti istovjetni onima predviđenima Direktivom 2011/95, ta okolnost ne može opravdati odbijanje, čak i ako je ono ograničeno na dio koji se odnosi na stjecanje statusa izbjeglice, zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u drugoj državi članici podnio podnositelj zahtjeva čiji su prethodni zahtjev za dobivanje tog statusa odbila danska tijela.

53

Osim činjenice da se jednoznačni tekst relevantnih odredbi Direktive 2013/32 protivi tumačenju njezina članka 33. stavka 2. točke (d) u tom smislu, primjena te odredbe ne može ovisiti, a da se ne ugrozi pravna sigurnost, o procjeni konkretne razine zaštite tražiteljâ međunarodne zaštite u Kraljevini Danskoj (vidjeti po analogiji presudu od 20. svibnja 2021., L. R. (Zahtjev za azil koji je Norveška odbila), C‑8/20, EU:C:2021:404, t. 47.).

54

U tom pogledu, valja naglasiti da se Direktiva 2011/95 ne ograničava na propisivanje statusa izbjeglice, kako je on utvrđen međunarodnim pravom, odnosno Ženevskom konvencijom, kako je ona definirana u članku 2. točki (c) Direktive 2011/95, već također uređuje status supsidijarne zaštite kojim se, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 6. te direktive, nadopunjuju pravila koja se odnose na status izbjeglice.

55

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 33. stavak 2. točku (d) Direktive 2013/32, u vezi s njezinim člankom 2. točkom (q) i člankom 2. Protokola o stajalištu Danske, treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice različite od Kraljevine Danske kojim se predviđa mogućnost odbacivanja kao nedopuštenog, u cijelosti ili djelomično, zahtjeva za međunarodnu zaštitu, u smislu članka 2. točke (b) te direktive, koji je u toj državi članici podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva čiji je prethodni zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen u Kraljevini Danskoj ta država članica odbila.

56

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deseto vijeće) odlučuje:

Članak 33. stavak 2. točku (d) Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, u vezi s njezinim člankom 2. točkom (q) i člankom 2. Protokola (br. 22) o stajalištu Danske, priloženog UEU‑u i UFEU‑u,

treba tumačiti na način da mu se:

protivi propis države članice različite od Kraljevine Danske kojim se predviđa mogućnost odbacivanja kao nedopuštenog, u cijelosti ili djelomično, zahtjeva za međunarodnu zaštitu, u smislu članka 2. točke (b) te direktive, koji je u toj državi članici podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva čiji je prethodni zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen u Kraljevini Danskoj ta država članica odbila.