–

osoba OZ, osobno,

–

za Lyoness Europe AG, R. Boanţă, M. Doibani, I. Palenciuc, I. Postolachi i I. Stănciulescu, avocați,

–

za rumunjsku vladu, E. Gane i L. Liţu, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Greca, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, A. Boitos i N. Ruiz García, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. točke (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim [odredbama] u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe OZ i društva Lyoness Europe AG u vezi s određenim odredbama iz općih uvjeta ugovora o članstvu u sustavu vjernosti koji omogućuje ostvarivanje određenih financijskih pogodnosti prilikom kupnje robe i usluga kod trećih trgovaca.

3

Peta, šesta i deseta uvodna izjava Direktive 93/13 glase:

„budući da potrošači uglavnom ne poznaju zakonske propise kojima se u drugim državama članicama uređuju ugovori o prodaji robe ili usluga; budući da ih nedovoljno poznavanje može odvratiti od izravnog sklapanja poslova kupovine robe ili usluga u drugoj državi članici;

budući da, kako bi se olakšala uspostava unutarnjeg tržišta i zaštitilo građane u ulozi potrošača dok robu i usluge stječu u skladu s ugovorima koji se ne uređuju zakonima njegove nego drugih država članica, iz tih ugovora treba izbaciti nepoštene odredbe;

[…]

budući da je djelotvorniju zaštitu potrošača moguće postići usvajanjem ujednačenih zakonskih propisa u području nepoštenih ugovornih odredaba; budući da bi se ti propisi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između prodavača ili pružatelja i potrošača; budući da zbog toga iz područja primjene ove [d]irektive treba, između ostalog, isključiti ugovore koji se odnose na zapošljavanje, ugovore koji se odnose na nasljedna prava, ugovore koji se odnose na prava iz obiteljskog zakona i ugovore koji se odnose na osnivanje i ustrojavanje trgovačkih društava ili na ugovore o partnerstvu”.

4

U skladu s člankom 1. stavkom 1. te direktive:

„Svrha ove [d]irektive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.”

5

Članak 2. navedene direktive glasi kako slijedi:

„Za potrebe ove [d]irektive izraz:

[…]

6

Članak 3. stavak 1. iste direktive predviđa da se „[u]govorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra […] nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora”.

7

Člankom 6. Direktive 93/13 određuje se:

„1.   Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.

2.   Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi [omogućile] da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža ovom [d]irektivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.”

8

Uvodne izjave 7. i 25. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109. i ispravci SL 2015., L 66, str. 22. i SL 2019., L 149, str. 85.) (u daljnjem tekstu: Uredba Rim I) glase:

9

Članak 3. te uredbe, naslovljen „Slobodni izbor”, u stavku 1. predviđa:

„Na ugovor se primjenjuje pravo koje su stranke izabrale. […]”

10

U skladu s člankom 6. navedene uredbe, naslovljenim „Potrošački ugovori”:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članke 5. i 7., ugovor koji sklopi fizička osoba u svrhu za koju se smatra da je izvan [njezine] struke ili profesije (potrošač) s drugom osobom koja djeluje u svojoj struci ili profesiji (poduzetnik) podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik:

te da je ugovor obuhvaćen opsegom tih aktivnosti.

2.   Bez obzira na stavak 1., ugovorne stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za ugovor koji ispunjava zahtjeve stavka 1. u skladu s člankom 3. Međutim, takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno na temelju stavka 1. u slučaju da mjerodavno pravo nije izabrano.

[…]”

11

Direktiva 93/13 prenesena je u rumunjski pravni poredak Legeom nr. 193/2000 privind clauzele abuzive din contractele încheiate între comercianți și consumatori (Zakon br. 193/2000 o nepoštenim odredbama u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača) od 6. studenoga 2000. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 560 od 10. studenoga 2000.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakon br. 193/2000).

12

U skladu s člankom 1. Zakona br. 193/2000:

„1.   Svaki ugovor sklopljen između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača u svrhu prodaje robe ili pružanja usluga sadržava ugovorne odredbe koje su jasne, nedvosmislene i za koje nije potrebno posebno znanje kako bi ih se razumjelo.

2.   U slučaju dvojbi o tumačenju ugovornih odredbi, one se tumače u korist potrošača.

3.   Prodavateljima robe ili pružateljima usluga zabranjeno je umetanje nepoštenih odredbi u potrošačke ugovore.”

13

Člankom 2. Zakona br. 193/2000 predviđa se:

„1.   ‚Potrošač’ znači svaka fizička osoba ili skupina fizičkih osoba povezanih u udrugu koja na temelju ugovora koji ulazi u područje primjene ovog zakona djeluje za potrebe izvan okvira svoje poslovne, industrijske ili proizvodne, obrtničke ili strukovne djelatnosti.

2.   ‚Prodavatelj robe ili pružatelj usluga’ znači svaka ovlaštena fizička ili pravna osoba koja u okviru ugovora koji ulazi u područje primjene ovog zakona djeluje u okviru svoje komercijalne, industrijske ili proizvodne, obrtničke ili strukovne djelatnosti, kao i svaka osoba koja u tu svrhu djeluje u ime ili za račun te osobe.”

14

Tužitelj iz glavnog postupka, fizička osoba OZ, inženjer je strojarstva. On ne obavlja profesionalnu komercijalnu djelatnost.

15

Osoba OZ sklopila je s tuženikom iz glavnog postupka, društvom Lyoness Europe, adhezijski ugovor o članstvu u sustavu Lyoness (u daljnjem tekstu: adhezijski ugovor). Sustav Lyoness omogućuje, među ostalim, korištenje povoljnih uvjeta kupnje u obliku povrata za kupnje, naknada i drugih promidžbenih pogodnosti. U okviru tog sustava, „vjerni klijenti” imaju pravo kupovati robu i usluge kod trgovaca koji su u ugovornom odnosu s tuženikom iz glavnog postupka. Članovi tog sustava također mogu djelovati kao posrednici s ciljem pristupanja drugih osoba tom sustavu. Prema adhezijskom ugovoru, na ugovorni odnos između stranaka glavnog postupka primjenjuje se švicarsko pravo.

16

Smatrajući da je više odredbi adhezijskog ugovora, naslovljenog „Opći uvjeti prodaje za klijente Lyoness” (u verziji iz studenoga 2009.), i njegova priloga, naslovljenog „Lyoness subvencije i načini plaćanja”, „nepošteno” u smislu članka 1. stavka 3. Zakona br. 193/2000, tužitelj iz glavnog postupka pokrenuo je postupak pred Judecătorijom Slatina (Prvostupanjski sud u Slatini, Rumunjska) kako bi taj sud utvrdio da su te odredbe zabranjene na temelju tog članka.

17

Presudom od 9. prosinca 2020. Judecătoria Slatina (Prvostupanjski sud u Slatini) odbila je tužbu tužitelja iz glavnog postupka uz obrazloženje da adhezijski ugovor ne ulazi u područje primjene Zakona br. 193/2000 i da, osobito, taj tužitelj ne ispunjava uvjete da bi ga se smatralo „potrošačem” u smislu tog zakona.

18

Taj je sud presudio da, na temelju adhezijskog ugovora, tuženik iz glavnog postupka i njegovi partneri čine „međunarodnu kupovnu zajednicu” u kojoj sudionici mogu koristiti povoljne uvjete kupnje u obliku povrata, naknada i drugih pogodnosti, pri čemu trgovinski partneri koji su u ugovornom odnosu s tuženikom iz glavnog postupka izravno isporučuju robu i pružaju usluge. Usto, smatrao je da su usluge tuženika iz glavnog postupka ograničene na posredovanje i, djelomično, na izračun usluga svakog trgovinskog partnera, kao i na naručivanje „Lyoness bonova za kupnju” koji omogućuju kupnju robe i usluga kod tih trgovinskih partnera. Naposljetku, prema mišljenju Judecătorije Slatina (Prvostupanjski sud u Slatini), stranke glavnog postupka, u okviru adhezijskog ugovora, međusobno si odobravaju financijske pogodnosti.

19

Tužitelj iz glavnog postupka podnio je protiv presude od 9. prosinca 2020. žalbu sudu koji je uputio zahtjev. Tvrdi da adhezijski ugovor ulazi u područje primjene Zakona br. 193/2000 i Direktive 93/13. Pojašnjava da on u okviru tog ugovora nije djelovao u okviru „komercijalne, industrijske ili proizvodne, obrtničke ili strukovne djelatnosti”, u smislu tog zakona, i da takve djelatnosti ni u jednom trenutku nije obavljao u profesionalne svrhe. Dodaje da postoji samo jedna „međunarodna kupovna zajednica” u smislu navedenog ugovora i da su članovi te zajednice samo trgovačka društva, odnosno tuženik iz glavnog postupka, partnerska društva i njegovi trgovinski partneri. „Vjerni klijenti” imaju pravo sudjelovati u navedenoj zajednici samo u pogledu kupnje robe i usluga kod tih trgovinskih partnera. Tužitelj iz glavnog postupka također tvrdi da iz adhezijskog ugovora ne proizlazi da su njime predviđene naknade, popusti i druge financijske pogodnosti u korist tuženika iz glavnog postupka i da mu on, kao fizička osoba koja ne djeluje u svrhe povezane sa svojom profesionalnom djelatnošću, nije ni mogao ponuditi financijske pogodnosti. Osim toga, obavljanje takve djelatnosti zahtijeva prethodno ishođenje odobrenja i registracija koji su u tu svrhu propisani.

20

U okviru postupka pred sudom koji je uputio zahtjev tuženik iz glavnog postupka tvrdi da tužitelj iz glavnog postupka nema svojstvo „potrošača” u smislu Zakona br. 193/2000. On smatra da, u skladu s načinom rada sustava Lyoness, tužitelj iz glavnog postupka obavlja svoju gospodarsku djelatnost na neovisan i sustavan način, sredstvima svojeg društva i vlastitim financijskim sredstvima. Stoga, prema njegovu mišljenju, tužitelj iz glavnog postupka obavlja komercijalne djelatnosti s ciljem ostvarivanja dobiti u obliku „pasivnog prihoda” i ne teži samo ostvarivanju popusta. Usto, tuženik iz glavnog postupka ističe da je članstvo u sustavu Lyoness besplatno i da ni jedna naknadna aktivnost člana u okviru tog sustava ne podliježe nikakvom plaćanju. Pojašnjava da su novčani iznosi koje su članovi navedenog sustava uplatili predujmovi za njihove buduće kupnje, da je njihova jedina obveza da te iznose upotrebljavaju u okviru programa vjernosti i da svoje kupnje obavljaju kod njegovih trgovinskih partnera. Sustav Lyoness i njegovi članovi čine kupovnu zajednicu čija je svrha ostvarivanje uzajamnih pogodnosti. Prema mišljenju tuženika iz glavnog postupka, tužitelj iz glavnog postupka koristio je pogodnosti koje su povezane s njegovim članstvom u sustavu Lyoness, odnosno povrat za vlastite kupnje, široke pogodnosti za kupnje preporučenih članova („prijateljski bonus”) i pogodnosti koje ima na temelju statusa člana.

21

Sud koji je uputio zahtjev ne slaže se sa stajalištem usvojenim u presudi od 9. prosinca 2020. u pogledu svojstva „potrošača” tužitelja iz glavnog postupka, u smislu Zakona br. 193/2000.

22

U tim je okolnostima Tribunalul Olt (Viši sud u Oltu, Rumunjska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23

Rumunjska vlada izražava sumnje u pogledu dopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku. Naime, sud koji je uputio zahtjev vrlo je sažeto u svojem zahtjevu naveo činjenice glavnog postupka, što nije u skladu s člankom 94. Poslovnika Suda. Usto, taj zahtjev ne sadržava informacije koje su potrebne za dobro razumijevanje tih činjenica kako bi Sud mogao pružiti korisne odgovore na postavljena pitanja te kako bi stranke i zainteresirane osobe mogle iznijeti relevantna očitovanja.

24

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, postupak utvrđen člankom 267. UFEU‑a instrument je suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi (presuda od 26. ožujka 2020., Miasto Łowicz i Prokurator Generalny, C‑558/18 i C‑563/18, EU:C:2020:234, t. 44. i navedena sudska praksa).

25

U okviru tog postupka, koji se temelji na jasnom razdvajanju funkcija između nacionalnih sudova i Suda, nacionalni sud jedini je ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice glavnog postupka te tumačiti i primijeniti nacionalno pravo. Sud je isključivo ovlašten očitovati se o tumačenju ili o valjanosti prava Unije s obzirom na činjeničnu i pravnu situaciju kako ju je opisao sud koji je uputio zahtjev, kako bi tom sudu dao elemente koji će mu koristiti u rješavanju spora (presuda od 13. siječnja 2022., Benedetti Pietro e Angelo i dr., C‑377/19, EU:C:2022:4, t. 37. i navedena sudska praksa).

26

Budući da se zahtjev za prethodnu odluku temelji na tom postupku, nacionalni sud dužan je u samom tom zahtjevu odrediti činjenični i zakonodavni okvir spora u glavnom postupku i pružiti potrebna objašnjenja o razlozima zbog kojih je odabrao odredbe prava Unije čije tumačenje traži, kao i o vezi koju uspostavlja između tih odredbi i nacionalnog propisa koji je primjenjiv u sporu koji je pred njim pokrenut (vidjeti u tom smislu osobito presudu od 4. lipnja 2020., C. F. (Porezni nadzor), C‑430/19, EU:C:2020:429, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

27

Ti kumulativni uvjeti u vezi sa sadržajem zahtjeva za prethodnu odluku, kojih se sud koji je uputio zahtjev mora strogo pridržavati, izričito su navedeni u članku 94. Poslovnika (rješenje od 3. srpnja 2014., Talasca, C‑19/14, EU:C:2014:2049, t. 21. i presuda od 9. rujna 2021., Toplofikatsia Sofia i dr., C‑208/20 i C‑256/20, EU:C:2021:719, t. 20. i navedena sudska praksa). Usto, na njih se podsjeća u točkama 13., 15. i 16. Preporuka Suda Europske unije namijenjenih nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka (SL 2019., C 380, str. 1.).

28

U ovom slučaju, svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita na koji način treba tumačiti članak 2. točku (b) Direktive 93/13 i, konkretnije, može li se, u smislu te odredbe, „potrošačem” smatrati fizička osoba koja je sklopila adhezijski ugovor o članstvu u sustavu koji je uspostavilo trgovačko društvo i kojim se, među ostalim, omogućuje ostvarivanje određenih financijskih pogodnosti prilikom kupnje robe i usluga kod trgovinskih partnera tog društva, u kontekstu spora u okviru kojeg se tužitelj iz glavnog postupka poziva na nepoštenost, u smislu te direktive, više odredbi tog adhezijskog ugovora, osobito one kojom je švicarsko pravo određeno kao mjerodavno pravo.

29

Stoga se prvo pitanje u biti odnosi na područje primjene Direktive 93/13. To je pitanje dakle relevantno za donošenje odluke.

30

Iako vrlo kratko, sud koji je uputio zahtjev u zahtjevu za prethodnu odluku navodi činjenične elemente koji se mogu smatrati dovoljnima za davanje korisnog odgovora na prvo pitanje u posebnom kontekstu adhezijskog ugovora, kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku.

31

Stoga je zahtjev za prethodnu odluku dopušten u dijelu u kojem se odnosi na prvo pitanje.

32

Nasuprot tomu, zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava dovoljno elemenata i informacija koji bi Sudu omogućili davanje korisnog odgovora na drugo i treće pitanje.

33

Naime, ta se dva pitanja odnose na „ugovor s dvostrukom svrhom” sklopljen između fizičke osobe i prodavatelja robe ili pružatelja usluga, čija je svrha djelomično povezana s profesionalnom djelatnošću te fizičke osobe, a samo djelomično nije povezana s tom profesionalnom djelatnošću, pri čemu zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava elemente koji upućuju na to da je riječ o takvom ugovoru. Usto, valja istaknuti da se čini da sud koji je uputio zahtjev i sam smatra da je tužitelj iz glavnog postupka stranka ugovora u okviru kojeg djeluje u svrhe koje nisu povezane s njegovom profesionalnom djelatnošću. Osim toga, u zahtjevu za prethodnu odluku nisu izneseni razlozi koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju članka 2. točke (b) Direktive 93/13 u kontekstu „ugovora s dvostrukom svrhom”.

34

U tim okolnostima, zahtjev za prethodnu odluku, u dijelu u kojem se odnosi na drugo i treće pitanje, ne ispunjava zahtjeve iz članka 94. točaka (a) i (c) Poslovnika.

35

Iz toga slijedi da zahtjev za prethodnu odluku treba smatrati nedopuštenim u dijelu u kojem se odnosi na drugo i treće pitanje.

36

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku (b) Direktive 93/13 tumačiti na način da pojam „potrošač”, u smislu te odredbe, obuhvaća fizičku osobu koja je sklopila adhezijski ugovor o članstvu u sustavu koji je uspostavilo trgovačko društvo, i kojim se, među ostalim, omogućuje ostvarivanje određenih financijskih pogodnosti prilikom kupnje robe i usluga kod trgovinskih partnera tog društva.

37

Najprije treba istaknuti da u ovom slučaju adhezijski ugovor sadržava odredbu kojom se švicarsko pravo određuje kao mjerodavno pravo.

38

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se člankom 6. stavkom 1. Uredbe Rim I načelno predviđa da potrošački ugovor „podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište”. Međutim, člankom 6. stavkom 2. te uredbe, načelno se dopušta pribjegavanje odredbi o izboru mjerodavnog prava, pod uvjetom da taj izbor nema za posljedicu lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno da mjerodavno pravo nije izabrano.

39

Slijedom toga, odredba kojom je pravo treće zemlje određeno kao mjerodavno za ugovor, ne može potrošača lišiti zaštite koja mu se jamči Direktivom 93/13. Stoga je, u slučaju takve odredbe, na nacionalnom sudu da osigura zaštitu predviđenu člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I i člankom 6. stavkom 2. Direktive 93/13.

40

U tom je pogledu Sud u više navrata presudio da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presuda od 3. rujna 2015., Costea, C‑110/14, EU:C:2015:538, t. 18. i navedena sudska praksa).

41

S obzirom na takav slabiji položaj, članak 6. stavak 1. te direktive predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača. Riječ je o odredbi s obvezujućim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza suugovaratelja stvarnom ravnotežom koja će između njih ponovno uspostaviti jednakost (presuda od 17. svibnja 2022., Ibercaja Banco, C‑600/19, EU:C:2022:394, t. 36. i navedena sudska praksa).

42

Usto, na temelju članka 6. stavka 2. navedene direktive, države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač izgubi zaštitu koja mu se pruža tom direktivom „na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice”.

43

Osim toga, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačena pravila u području nepoštenih ugovornih odredbi, osim iznimki navedenih u toj uvodnoj izjavi, moraju se primjenjivati na „sve ugovore” koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, kako su definirani člankom 2. točkama (b) i (c) te direktive (presuda od 27. listopada 2022., S. V. (Stambena zgrada u sustavu etažnog vlasništva), C‑485/21, EU:C:2022:839, t. 22. i navedena sudska praksa).

44

Stoga, Direktiva 93/13 određuje ugovore na koje se primjenjuje upućivanjem na svojstvo ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome nastupaju li one ili ne u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije (presuda od 21. ožujka 2019., Pouvin i Dijoux, C‑590/17, EU:C:2019:232, t. 23. i navedena sudska praksa).

45

Iz toga slijedi da, kada je odredba kojom se pravo treće zemlje određuje kao mjerodavno pravo navedena u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, koji ulazi u materijalno područje primjene Direktive 93/13, i kada potrošač ima uobičajeno boravište u državi članici, nacionalni sud mora primijeniti odredbe kojima se ta direktiva prenosi u pravni poredak te države članice.

46

Stoga je na tom sudu da, neovisno o postojanju takve odredbe, utvrdi može li se suugovaratelj predmetnog prodavatelja robe ili pružatelja usluga smatrati „potrošačem” u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13. Na prvo pitanje treba odgovoriti upravo s obzirom na to.

47

U tom pogledu treba podsjetiti na to da, prema članku 2. točki (b) Direktive 93/13, „potrošač” je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom [d]irektivom djeluje izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije.

48

Stoga svojstvo „potrošača” predmetne osobe treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, odnosno ocijeniti pripada li predmetni ugovorni odnos među djelovanja izvan okvira profesionalne djelatnosti (presuda od 27. listopada 2022., S. V. (Stambena zgrada u sustavu etažnog vlasništva), C‑485/21, EU:C:2022:839, t. 25. i navedena sudska praksa). Usto, Sud je imao priliku pojasniti da je pojam „potrošač” u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže (presuda od 21. ožujka 2019., Pouvin i Dijoux, C‑590/17, EU:C:2019:232, t. 24. i navedena sudska praksa).

49

Iz sudske prakse proizlazi da je nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se predmetnu osobu kvalificirati kao „potrošača” u smislu te direktive. U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o vrsti robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge (vidjeti u tom smislu presude od 3. rujna 2015., Costea, C‑110/14, EU:C:2015:538, t. 22. i 23. te od 21. ožujka 2019., Pouvin i Dijoux, C‑590/17, EU:C:2019:232, t. 26.).

50

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je na nacionalnom sudu da u slučaju fizičke osobe koja pristupa sustavu kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku utvrdi djeluje li ta fizička osoba u okviru svoje profesionalne djelatnosti ili u svrhe koje nisu povezane s tom djelatnošću, uzimajući pritom u obzir i vrstu usluga koje nudi predmetni pružatelj usluga.

51

U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da, na temelju adhezijskog ugovora, tužitelj iz glavnog postupka, koji ne obavlja profesionalnu komercijalnu djelatnost, ima pravo sudjelovati u „kupovnoj zajednici” koju je osnovao tuženik iz glavnog postupka, kupovati robu i usluge kod trgovaca koji su s njim u ugovornom odnosu te posredovati za druge osobe unutar sustava o kojem je riječ u glavnom postupku. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, u okviru tog sustava „obećava se” zarada u obliku povrata za kupnje, naknada i drugih promotivnih pogodnosti.

52

U tom pogledu valja pojasniti da fizička osoba koja ne obavlja profesionalnu komercijalnu djelatnost i koja svojim sudjelovanjem u sustavu kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku zapravo nastoji ostvariti povoljne uvjete prilikom kupnje robe i usluga u nekomercijalne svrhe kod trgovinskih partnera rukovoditelja tog sustava ne može izgubiti svojstvo „potrošača” u ugovornom odnosu s tim rukovoditeljem samo zato što na temelju vlastitih kupnji ili kupnji drugih osoba koje na njezinu preporuku sudjeluju u tom sustavu može uživati određene pogodnosti, kao što su povrati za kupnje, naknade ili druge promotivne pogodnosti.

53

Naime, tumačenje pojma „potrošač” u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, koje bi iz tog pojma isključilo fizičku osobu koja djeluje izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije jer svojim sudjelovanjem u predmetnom sustavu ostvaruje određene financijske pogodnosti, spriječilo bi ostvarivanje zaštite koju ta direktiva pruža svim fizičkim osobama koje se nalaze u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i koje izvan svoje profesije koriste usluge koje on nudi.

54

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. točku (b) Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „potrošač” u smislu te odredbe obuhvaća fizičku osobu koja pristupa sustavu koji je uspostavilo trgovačko društvo i koji, među ostalim, omogućuje ostvarivanje određenih financijskih pogodnosti prilikom kupnje robe i usluga koju kod poslovnih partnera tog društva obavlja ta fizička osoba ili druge osobe koje po njezinoj preporuci sudjeluju u tom sustavu, kada navedena fizička osoba djeluje izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije.

55

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Članak 2. točku (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim [odredbama] u potrošačkim ugovorima

treba tumačiti na način da:

pojam „potrošač” u smislu te odredbe obuhvaća fizičku osobu koja pristupa sustavu koji je uspostavilo trgovačko društvo i koji, među ostalim, omogućuje ostvarivanje određenih financijskih pogodnosti prilikom kupnje robe i usluga koju kod poslovnih partnera tog društva obavlja ta fizička osoba ili druge osobe koje po njezinoj preporuci sudjeluju u tom sustavu, kada navedena fizička osoba djeluje izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije.