–

za Z, A. Moroziewicz, adwokat,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, M. Brauhoff i G. Gattinara, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. točke 1. i članka 6. stavka 1. Direktive 2011/7/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama (SL 2011., L 48, str. 48.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 200.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva X sp. z o.o. sp.k., i ustanove Z, u vezi sa zahtjevom za fiksnu naknadu troškova naplate koji su nastali zbog uzastopnih zakašnjelih plaćanja u okviru jednog te istog ugovora.

3

U uvodnim izjavama 3., 17., 19. i 22. Direktive 2011/7 navodi se:

[…]

[…]

[…]

4

Članak 1. te direktive, naslovljen „Predmet i područje primjene”, propisuje u svojim stavcima 1. i 2.:

„1.   Cilj je ove Direktive suzbijanje zakašnjelih plaćanja u poslovnim transakcijama, da bi se osiguralo uredno funkcioniranje unutarnjeg tržišta i time potaknula konkurentnost poduzeća, posebno malih i srednjih.

2.   Ova se Direktiva primjenjuje na sva plaćanja koja se izvršavaju kao naknada za poslovnu transakciju.”

5

U skladu s člankom 2. navedene direktive:

„U smislu ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

6

Članak 4. te direktive, naslovljen „Transakcije između poduzeća i javnih tijela”, predviđa, u svojem stavku 1.:

„Države članice osiguravaju da u poslovnim transakcijama u kojima je dužnik javno tijelo vjerovnik nakon isteka razdoblja utvrđenog u stavcima 3., 4. ili 6. ima pravo na zakonsku kamatu na zakašnjelo plaćanje, bez potrebe izdavanja požurnice, pri čemu su zadovoljeni sljedeći uvjeti:

7

Prema članku 5. Direktive 2011/7, naslovljenom „Vremenski raspored plaćanja”:

„Ova Direktiva ne dovodi u pitanje mogućnost da stranke, ovisno o mjerodavnim odredbama primjenjivog nacionalnog prava, dogovore vremenski raspored plaćanja koji predviđa plaćanje u obrocima. U takvim slučajevima, ako neki od obroka nije plaćen do dogovorenog datuma, kamata i naknada koje su predviđene u ovoj Direktivi izračunavaju se isključivo na temelju dospjelih iznosa.”

8

Članak 6. te direktive, naslovljen „Naknada za troškove naplate”, određuje:

„1.   Države članice osiguravaju da u slučajevima kad se zaračuna kamata na zakašnjelo plaćanje u poslovnim transakcijama u skladu s člankom 3. ili 4. vjerovnik ima pravo dobiti od dužnika fiksni iznos od najmanje 40 eura.

2.   Države članice osiguravaju da fiksni iznos iz stavka 1. bude potraživan bez potrebe slanja požurnice, kao naknada za vjerovnikove vlastite troškove naplate.

3.   Vjerovnik uz fiksni iznos naveden u stavku 1. ima i pravo od dužnika dobiti razumnu naknadu za sve troškove naplate koji prelaze taj fiksni iznos i pretrpljeni su zbog dužnikova zakašnjelog plaćanja. To može uključivati troškove koji su pretrpljeni zbog, između ostalog, savjetovanja s odvjetnikom ili angažiranja agencije za naplatu dugova.”

9

Članak 7. navedene direktive, naslovljen „Nepravedni ugovorni uvjeti ili postupanja”, u stavku 1. navodi:

„Države članice osiguravaju da ugovorni uvjet ili postupanje, vezani uz datum ili razdoblje plaćanja, kamatnu stopu na zakašnjelo plaćanje, odnosno, uz naknadu za troškove naplate, budu ili neizvršivi ili upotrijebljeni kao podloga za zahtjev za naknadu štete ako su posebno nepravedni prema vjerovniku.

Pri određivanju je li ugovorni uvjet ili postupanje posebno nepravedno prema vjerovniku u smislu prvog podstavka razmatraju se sve okolnosti slučaja, uključujući:

[…]

10

Članak 4. točka 1. ustawe o przeciwdziałaniu nadmiernym opóźnieniom w transakcjach handlowych (Zakon o sprečavanju prekomjernih kašnjenja u poslovnim transakcijama) od 8. ožujka 2013., u svojoj pročišćenoj verziji, (Dz. U. iz 2021., pozicija 424, u daljnjem tekstu: Zakon od 8. ožujka 2013.), definira pojam „poslovna transakcija” kao „ugovor koji se odnosi na isporuku robe ili pružanje usluga uz naknadu ako stranke iz članka 2. [tog zakona] navedeni ugovor sklope u vezi s aktivnošću koju obavljaju”.

11

Članak 8. stavak 1. navedenog zakona glasi:

„U poslovnim transakcijama u okviru kojih je dužnik javno tijelo, vjerovnik ima pravo, bez slanja opomene, na zakonske kamate na zakašnjelo plaćanje u poslovnim transakcijama za razdoblje od dana od kojeg je novčana tražbina dospjela do dana plaćanja, ako su ispunjeni sljedeći kumulativni uvjeti:

12

Člankom 10. stavcima 1. do 3. tog zakona određuje se:

„1.   Počevši od dana od kojeg ima pravo na kamate iz članka 7. stavka 1. ili članka 8. stavka 1. vjerovnik ima pravo dobiti od dužnika, bez slanja opomene, naknadu za troškove naplate koja čini protuvrijednost iznosa:

[…]

2.   Osim iznosa iz stavka 1. vjerovnik ima pravo i na naknadu, u opravdanom iznosu, pretrpljenih troškova naplate koji prelaze taj iznos.

3.   Pravo na iznos iz stavka 1. proizlazi iz poslovne transakcije, uz pridržaj članka 11. stavka 2. točke 2.”

13

U skladu s člankom 11. Zakona od 8. ožujka 2013.:

„1.   Stranke poslovne transakcije mogu u svojem ugovoru utvrditi vremenski raspored plaćanja novčanih tražbina u obrocima, pod uvjetom da utvrđivanje takvog vremenskog rasporeda nije očito nepravedno prema vjerovniku.

2.   Ako su stranke poslovne transakcije u svojem ugovoru utvrdile da će se novčana tražbina izvršavati u obrocima, pravo:

postoji za svaki neplaćeni obrok.”

14

Društvo X, koje je osnovano u skladu s poljskim pravom, sklopilo je s ustanovom Z, javnom bolnicom, ugovor na temelju kojeg joj je moralo uzastopno, prema unaprijed utvrđenom rasporedu, dostaviti medicinske proizvode. Svaka je isporuka morala biti plaćena u roku od 60 dana.

15

Budući da ustanova Z po dospjelosti nije izvršila plaćanja koja su se dugovala kao naknada za dvanaest uzastopnih isporuka robe, društvo X podnijelo je Sądu Rejonowy dla m.st. Warszawy w Warszawie (Općinski sud u Varšavi, Poljska), sudu koji je uputio zahtjev, pravno sredstvo s ciljem da se ustanovi Z, na temelju Zakona od 8. ožujka 2013., naloži da mu isplati fiksnu naknadu za troškove naplate u iznosu koji odgovara dvanaesterostrukom minimalnom fiksnom iznosu od 40 eura, odnosno 480 eura.

16

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je pozvan odrediti daje li, u okviru jednog te istog ugovora, svako zakašnjelo plaćanja dužnika pravo na isplatu fiksnog iznosa od najmanje 40 eura za troškove naplate, ili se taj iznos duguje jednokratno, neovisno o broju zakašnjelih plaćanja. Smatra da primjena Zakona od 8. ožujka 2013. na glavni predmet dovodi do prihvaćanja drugog rješenja jer članak 10. stavak 3. tog zakona predviđa da se fiksni iznos duguje na temelju svake „poslovne transakcije”.

17

Međutim, taj sud ističe da se u članku 4. točki 1. navedenog zakona pojam „poslovna transakcija” izričito definira kao „ugovor”, za razliku od članka 2. točke 1. Direktive 2011/7, tako da rješenje spora u glavnom postupku pretpostavlja prethodno tumačenje potonje odredbe kao i članka 6. stavka 1. te direktive.

18

U tim je okolnostima Sąd Rejonowy dla m.st. Warszawy w Warszawie (Općinski sud u Varšavi) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

19

Svojim drugim pitanjem, koje valja ispitati na prvom mjestu, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku 1. Direktive 2011/7 tumačiti na način da pojam „poslovne transakcije”, iz tog članka, obuhvaća svaku od isporuka robe izvršenih u okviru jednog te istog ugovora ili obuhvaća samo ugovor u okviru kojeg se ta roba mora uzastopno isporučiti.

20

U tom pogledu valja podsjetiti, s jedne strane, da se Direktiva 2011/7, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 2., primjenjuje na sva plaćanja koja se izvršavaju kao naknada za „poslovnu transakciju” i, s druge strane, da je taj pojam u članku 2. točki 1. te direktive široko definiran kao„transakcije između poduzeća ili između poduzeća i javnih tijela koje vode do isporuke robe, odnosno pružanja usluga, uz naknadu” (presuda od 20. listopada 2022., BFF Finance Iberia, C‑585/20, EU:C:2022:806, t. 21.).

21

Budući da članak 2. točka 1. Direktive 2011/7 ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica kako bi se utvrdio smisao i doseg pojma „poslovne transakcije”, taj pojam zahtijeva autonomno i ujednačeno tumačenje kojim se u obzir uzimaju i tekst i kontekst odredbe u kojoj se on nalazi, kao i ciljevi te odredbe i akt prava Unije čiji je ona dio (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., RL (Direktiva o borbi protiv kašnjenja u plaćanju), C‑199/19, EU:C:2020:548, t. 27. i od 18. studenoga 2020., Techbau, C‑299/19, EU:C:2020:937, t. 38.).

22

Kad je riječ o tekstu članka 2. točke 1. Direktive 2011/7, upotreba izraza „[sve] transakcije” pokazuje da pojam „poslovne transakcije”, kako je naveden u točki 20. ove presude, treba široko tumačiti i da se, slijedom toga, ne podudara nužno s pojmom „ugovor”.

23

Dva su uvjeta utvrđena u toj odredbi kako bi se transakcija mogla kvalificirati kao „poslovna transakcija”. Ona se, s jedne strane, mora provoditi između poduzeća, odnosno između poduzeća i javnih tijela. S druge strane, ona mora voditi do isporuke robe ili pružanja usluga uz naknadu (vidjeti u tom smislu presudu od 20. listopada 2022., BFF Finance Iberia, C‑585/20, EU:C:2022:806, t. 22. i navedenu sudsku praksu).

24

Prema tome, kada su se stranke u okviru istog ugovora sporazumjele o uzastopnim isporukama robe ili pružanjima usluga, pri čemu svako od njih dovodi do nastanka obveze plaćanja na teret dužnika, ispunjena su dva uvjeta predviđena člankom 2. točkom 1. te direktive da bi se svaka isporuka robe ili svako pružanje usluga u okviru izvršenja tog ugovora smatrali poslovnom transakcijom u smislu te odredbe.

25

Struktura Direktive 2011/7 potvrđuje da zakonodavac Unije nije imao namjeru da se pojam „poslovna transakcija” podudara s pojmom „ugovor”. Naime, kao što je to navedeno u točki 20. ove presude, članak 1. stavak 2. te direktive određuje da se ona „primjenjuje na sva plaćanja koja se izvršavaju kao naknada za poslovnu transakciju”, neovisno o tome odgovaraju li te transakcije određenom ugovoru. Stoga bi usko tumačenje pojma „poslovna transakcija”, prema kojem bi se on podudarao s pojmom „ugovor”, bilo u proturječju sa samom definicijom materijalnog područja primjene navedene direktive.

26

Kad je riječ o ciljevima Direktive 2011/7, kojom se ponajprije nastoji zaštititi vjerovnika od zakašnjelih plaćanja i odvraćati od kašnjenja u plaćanju, ništa ne upućuje na to da pojam „poslovna transakcija” nužno mora odgovarati pojmu „ugovor”.

27

S obzirom na prethodno navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. točku 1. Direktive 2011/7 treba tumačiti na način da pojam „poslovne transakcije”, iz tog članka, obuhvaća svaku od uzastopnih isporuka robe odnosno svako od uzastopnih pružanja usluga, izvršenih u okviru jednog te istog ugovora.

28

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. Direktive 2011/7, u vezi s njezinim člankom 4., tumačiti na način da, kada su u jednom te istom ugovoru predviđene uzastopne isporuke robe ili uzastopna pružanja usluga, pri čemu se za svaku odnosno za svako od njih mora platiti u određenom roku, vjerovniku se minimalni fiksni iznos od 40 eura duguje za svako zakašnjelo plaćanje, na ime naknade za troškove naplate, ili se tu naknadu duguje samo jednom, neovisno o broju zakašnjelih plaćanja.

29

U tom pogledu valja podsjetiti, kao prvo, na to da se člankom 6. stavkom 1. Direktive 2011/7 državama članicama nalaže da osiguravaju da, u slučajevima kad se zaračuna kamata na zakašnjelo plaćanje u poslovnim transakcijama, vjerovnik ima pravo dobiti od dužnika fiksni iznos od najmanje 40 eura na ime troškova naplate. Usto, stavak 2. tog članka nalaže državama članicama da osiguraju da se taj fiksni iznos duguje automatski, čak i bez slanja požurnice dužniku, i to kao naknada za vjerovnikove vlastite troškove naplate. Naposljetku, u svojem stavku 3., taj članak vjerovniku priznaje pravo da, uz navedeni minimalni fiksni iznos od 40 eura, od dužnika dobije i razumnu naknadu za sve troškove naplate koji prelaze navedeni fiksni iznos i pretrpljeni su zbog dužnikova zakašnjelog plaćanja.

30

Pojam „zakašnjelo plaćanje”, iz kojeg proizlazi vjerovnikovo pravo na ostvarivanje ne samo zakonskih kamata od dužnika, na temelju članka 4. stavka 1. Direktive 2011/7, nego i minimalnog fiksnog iznosa od 40 eura, na temelju članka 6. stavka 1. te direktive, definiran je u članku 2. točki 4. navedene direktive kao plaćanje koje nije izvršeno unutar ugovornog ili zakonskog razdoblja plaćanja. Budući da ista direktiva obuhvaća, u skladu sa svojim člankom 1. stavkom 2., „sva plaćanja koja se izvršavaju kao naknada za poslovnu transakciju”, taj pojam „zakašnjelo plaćanje” primjenjuje se na sve poslovne transakcije razmatrane pojedinačno (vidjeti u tom smislu presudu od 20. listopada 2022., BFF Finance Iberia, C‑585/20, EU:C:2022:806, t. 28.).

31

Kao drugo, članak 6. stavak 1. Direktive 2011/7 definira uvjete za ostvarivanje prava na minimalni fiksni iznos od 40 eura upućujući, što se tiče poslovnih transakcija između poduzeća i javnih tijela, na članak 4. te direktive. Taj članak u svojem stavku 1. propisuje da države članice osiguravaju da, u poslovnim transakcijama, vjerovnik koji je ispunio svoje obveze i koji nije o dospijeću primio dugovani iznos, nakon isteka razdoblja utvrđenog u stavcima 3., 4. i 6. navedenog članka ima pravo na zakonsku kamatu na zakašnjelo plaćanje, bez potrebe izdavanja požurnice, osim ako dužnik nije odgovoran za kašnjenje (presuda od 20. listopada 2022., BFF Finance Iberia, C‑585/20, EU:C:2022:806, t. 31. i navedena sudska praksa).

32

Iz prethodno navedenog proizlazi, s jedne strane, da se pravo na zakonsku kamatu na zakašnjelo plaćanje predviđeno člankom 4. stavkom 1. Direktive 2011/7, kao i pravo na minimalni fiksni iznos, predviđeno člankom 6. stavkom 1. te direktive, koji nastaju zbog „zakašnjelog plaćanja” u smislu članka 2. točke 4. navedene direktive, vezuju za „poslovne transakcije” razmatrane pojedinačno. S druge strane, pravo na te zakonske kamate, kao i na taj fiksni iznos, automatski nastaje po isteku razdoblja plaćanja predviđenog u članku 4. stavcima 3., 4. i 6. iste direktive, pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti iz njegova stavka 1. Uvodnom se izjavom 17. te direktive u tom pogledu navodi da se „[d]užnikovo plaćanje smatra […] zakašnjelim, u smislu prava na kamatu na zakašnjelo plaćanje, ako vjerovnik na datum dospijeća ne raspolaže iznosom duga pod uvjetom da je ispunio svoje zakonske i ugovorne obveze” (vidjeti u tom smislu presudu od 20. listopada 2022., BFF Finance Iberia, C‑585/20, EU:C:2022:806, t. 32.).

33

Kad je riječ o pretpostavkama za pravo na kamate na zakašnjelo plaćanje odnosno na minimalni fiksni iznos, ni članak 4. stavak 1. ni članak 6. stavak 1. Direktive 2011/7 ne prave razliku ovisno o tome proizlaze li plaćanja koja se duguju kao naknada za isporučenu robu ili pružene usluge, a koja nisu podmirena po dospijeću, iz jednog te istog ugovora. Stoga se tekstom tih odredaba ne može poduprijeti tumačenje prema kojem se, u slučaju samo jednog ugovora, vjerovniku duguje minimalni fiksni iznos od 40 eura na ime naknade za troškove naplate samo jednom, neovisno o broju različitih plaćanja koja su zakašnjela.

34

To je utvrđenje potkrijepljeno člankom 5. Direktive 2011/7, koji se odnosi na slučaj koji je usporediv, u svrhu primjene te direktive, sa slučajem o kojem je riječ u glavnom postupku. Naime, iz tog članka, u vezi s uvodnom izjavom 22. navedene direktive, proizlazi da se, kada su se stranke sporazumjele o vremenskom rasporedu plaćanja koji predviđa plaćanje u obrocima, minimalni fiksni iznos od 40 eura na ime naknade za troškove naplate obračunava za svaki obrok plaćanja koji nije plaćen po dospijeću.

35

Prema tome, iz doslovnog i kontekstualnog tumačenja članka 6. stavka 1. Direktive 2011/7 proizlazi da se minimalni fiksni iznos od 40 eura na ime naknade za troškove naplate duguje vjerovniku koji je ispunio svoje obveze za svako plaćanje koje nije izvršeno po dospijeću, kao naknada za poslovnu transakciju potvrđenu u računu ili odgovarajućem zahtjevu za plaćanje, uključujući slučaj više zakašnjelih plaćanja uzastopnih isporuka robe odnosno uzastopnih pružanja usluga izvršenih u okviru jednog te istog ugovora, osim ako dužnik nije odgovoran za ta zakašnjenja (vidjeti u tom smislu presudu od 20. listopada 2022., BFF Finance Iberia, C‑585/20, EU:C:2022:806, t. 34.).

36

Kao treće, to tumačenje članka 6. Direktive 2011/7 potvrđuje njezin cilj. Naime, iz članka 1. stavka 1. te direktive, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 3., proizlazi da ona ima za cilj ne samo odvraćanje od kašnjenja u plaćanju, sprečavajući da ona postanu financijski privlačna dužnicima zbog niskih kamatnih stopa zaračunatih u takvoj situaciji, odnosno njihova nepostojanja, nego i učinkovitu zaštitu vjerovnika od takvih kašnjenja, time što mu se osigurava što potpunija naknada troškova naplate koji su mu nastali. U tom pogledu uvodna izjava 19. navedene direktive pojašnjava, s jedne strane, da bi troškovi naplate također trebali uključivati naplatu administrativnih troškova i naknadu internih troškova pretrpljenih zbog zakašnjelog plaćanja i, s druge strane, da bi naknada u obliku fiksnog iznosa za cilj trebala imati ograničavanje administrativnih i internih troškova vezanih uz naplatu (vidjeti u tom smislu presudu od 20. listopada 2022., BFF Finance Iberia, C‑585/20, EU:C:2022:806, t. 35. i 36.).

37

U tom smislu, činjenica da dužnik nakupi nekoliko zakašnjelih plaćanja uzastopnih isporuka robe ili uzastopnih pružanja usluga, u okviru izvršavanja jednog te istog ugovora, ne može imati za posljedicu smanjenje minimalnog fiksnog iznosa koji se duguje na ime naknade troškova naplate za svako zakašnjelo plaćanje na jedan jedinstveni fiksni iznos. Tim bi se smanjenjem, prije svega, oduzeo korisni učinak članku 6. Direktive 2011/7, čiji je cilj, kao što je to istaknuto u prethodnoj točki, ne samo odvraćanje od tih kašnjenja u plaćanju, nego i da se tim iznosima nadoknade „vjerovnikov[i] vlastit[i] troškov[i] naplate”, pri čemu se ti troškovi povećavaju razmjerno broju plaćanja i iznosima koje dužnik ne plaća po dospijeću. Navedeno bi smanjenje, zatim, bilo jednako tomu da se dužniku odobri odstupanje od prava na fiksni iznos iz članka 6. stavka 1. te direktive, a da to odstupanje nije opravdano nikakvim „opravdanim razlogom” u smislu članka 7. stavka 1. drugog podstavka točke (c) navedene direktive. Konačno, smanjenjem o kojem je riječ dužnika bi se oslobodilo dijela financijskog tereta koji proizlazi iz njegove obveze da, na ime svakog računa neplaćenog po dospijeću, plati fiksni iznos od 40 eura, predviđen u tom članku 6. stavku 1. (vidjeti u tom smislu presudu od 20. listopada 2022., BFF Finance Iberia, C‑585/20, EU:C:2022:806, t. 37.).

38

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. Direktive 2011/7, u vezi s člankom 4. te direktive, treba tumačiti na način da, kada su u jednom te istom ugovoru predviđene uzastopne isporuke robe ili uzastopna pružanja usluga, pri čemu se za svaku odnosno za svako od njih mora platiti u određenom roku, vjerovniku se minimalni fiksni iznos od 40 eura, na ime naknade za troškove naplate, duguje za svako zakašnjelo plaćanje.

39

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje: