–

za Hewlett Packard Development Company LP, A. Jodkowski i K. Zielińska‑Piątkowska, adwokaci,

–

za Senetic S. A., S. Dudzik i E. Rumak, radcowie prawni,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, É. Gippini Fournier, S. L. Kalėda i B. Sasinowska, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 36. druge rečenice UFEU‑a u vezi s člankom 15. stavkom 1. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1) i člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a, kao i članaka 34., 35. i 36. UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Hewlett Packard Development Company LP, sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama (u daljnjem tekstu: Hewlett Packard), i društva Senetic S. A., sa sjedištem u Poljskoj, u vezi s njegovim stavljanjem na tržište proizvoda informatičke opreme koji nose žigove Europske unije čiji je nositelj društvo Hewlett Packard.

3

Uvodna izjava 9. Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu [Europske unije] (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.) glasila je:

„Iz načela slobodnog kretanja robe proizlazi da je nužno da nositelj žiga Unije nema pravo zabraniti trećoj strani njegovu uporabu u odnosu na proizvode koje je, pod tim žigom, sam stavio u promet u [Europskom gospodarskom prostoru] ili je to učinjeno uz njegovu suglasnost, osim kada nositelj žiga ima opravdane razloge za protivljenje daljnjoj komercijalizaciji proizvoda.”

4

Članak 9. te uredbe, naslovljen „Prava koja proizlaze iz žiga [Europske unije]”, predviđao je:

„1.   Žig [Europske unije] nositelju daje isključiva prava u pogledu tog žiga. Nositelj žiga ima pravo spriječiti sve treće strane da bez njegova odobrenja u trgovačkom prometu rabe:

[…]

2.   Sukladno odredbama stavka 1., inter alia, može se zabraniti sljedeće:

[…]

[…]”

5

Člankom 13. navedene uredbe, naslovljenim „Iscrpljenje prava koja proistječu iz žiga [Europske unije]”, određuje se:

„1.   Žig [Europske unije] ne daje nositelju pravo zabraniti njegovu uporabu u odnosu na proizvode koji su, pod tim žigom, stavljeni na tržište [Unije] od strane samog nositelja žiga ili uz njegovo odobrenje.

2.   Stavak 1. ne primjenjuje se kad postoje opravdani razlozi da se nositelj žiga usprotivi daljnjoj komercijalizaciji proizvoda, posebno kad je stanje proizvoda promijenjeno ili pogoršano nakon njihova stavljanja na tržište.”

6

Uredba br. 207/2009 stavljena je izvan snage i zamijenjena, s učinkom od 1. listopada 2017., Uredbom 2017/1001.

7

Na temelju uvodne izjave 17. Uredbe 2017/1001:

Kako bi se uskladila potreba za osiguravanjem učinkovitog izvršavanja prava koja se odnose na žig s potrebom izbjegavanja otežavanja slobodnog odvijanja trgovine zakonitim proizvodima, pravo nositelja žiga EU‑a trebalo bi isteći kada tijekom posljedičnih postupaka pokrenutih pred sudom za žigove Europske unije („sud za žigove EU‑a”), nadležnom za donošenje meritorne odluke o tome je li došlo do povrede žiga EU‑a, deklarant ili držatelj proizvodâ može dokazati da nositelj žiga EU‑a nema pravo zabraniti plasman tih proizvoda na tržište zemlje krajnjeg odredišta.”

8

Uvodna izjava 22. te uredbe glasi:

„Iz načela slobodnog kretanja robe proizlazi da je nužno da nositelj žiga Unije nema pravo zabraniti trećoj strani njegovu uporabu u odnosu na proizvode koje je, pod tim žigom, sam stavio u promet u europskome gospodarskom području ili je to učinjeno uz njegovu suglasnost, osim kada nositelj žiga ima opravdane razloge za protivljenje daljnjoj komercijalizaciji proizvoda.”

9

Članak 9. navedene uredbe, naslovljen „Prava koja proizlaze iz žiga EU‑a”, predviđa:

„1.   Registracija žiga EU‑a nositelju žiga daje isključiva prava koja proizlaze iz njega.

2.   Ne dovodeći u pitanje prava nositelja stečena prije datuma podnošenja prijave ili datuma prvenstva žiga EU‑a, nositelj tog žiga EU‑a ovlašten je spriječiti sve treće strane koje nemaju njegovu suglasnost da rabe u trgovačkom prometu, u vezi s proizvodima ili uslugama, bilo koji znak ako je:

[…]”

3.   U skladu s odredbama stavka 2. osobito se može zabraniti sljedeće:

[…]

[…]”

10

Člankom 15. navedene uredbe, naslovljenim „Iscrpljenje prava koja proistječu iz žiga EU‑a”, određuje se:

„1.   Žig EU‑a ne daje nositelju pravo da zabrani njegovu uporabu u odnosu na proizvode koji su pod tim žigom stavljeni na tržište Europskog gospodarskog prostora od strane samog nositelja žiga ili uz njegovo odobrenje.

2.   Stavak 1. ne primjenjuje se kad postoje opravdani razlozi da se nositelj žiga usprotivi daljnjoj komercijalizaciji proizvoda, posebno kad je stanje proizvoda promijenjeno ili pogoršano nakon njihova stavljanja na tržište.”

11

U skladu s člankom 1. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva (SL 2004., L 157, str. 45. ispravak SL 2004., L 195, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 74.), naslovljenim „Predmet”:

„Ova se Direktiva odnosi na mjere, postupke i pravna sredstva potrebna radi osiguranja provedbe prava intelektualnog vlasništva. Za potrebe ove Direktive, pojam „prava intelektualnog vlasništva” uključuje prava industrijskog vlasništva.”

12

Članak 2. te direktive, naslovljen „Područje primjene”, u stavku 1. predviđa:

„Ne dovodeći u pitanje sredstva koja su predviđena ili koja mogu biti predviđena zakonodavstvom Zajednice ili nacionalnim zakonodavstvom, ako su ta sredstva povoljnija za nositelje prava, mjere, postupci i pravna sredstva predviđeni ovom Direktivom primjenjuju se, u skladu s člankom 3., na svaku povredu prava intelektualnog vlasništva kako je predviđeno pravom Zajednice i/ili nacionalnim pravom dotične države članice.”

13

Poglavlje II. navedene direktive, naslovljeno „Mjere, postupci i pravna sredstva”, sadržava, među ostalim, članak 3., naslovljen „Opća obveza”, koji u stavku 2. propisuje:

„Te mjere, postupci i pravna sredstva također moraju biti učinkoviti i razmjerni i moraju odvraćati od povrede te se moraju se primjenjivati na takav način da se izbjegne stvaranje zapreka zakonitoj trgovini i da se osigura zaštita protiv njihove zlouporabe.”

14

Članak 6. te direktive, naslovljen „Dokazi”, u stavku 1. predviđa:

„Države članice osiguravaju da, na zahtjev stranke koja je predočila razumno dostupne dokaze dovoljne da podupru njezine tvrdnje, i koja je, potkrjepljujući te tvrdnje, navela dokaze koji su pod kontrolom suprotne stranke, nadležne sudska tijela mogu narediti da suprotna stranka predoči takve dokaze, podložno zaštiti povjerljivih informacija. Za potrebe ovog stavka, države članice mogu odrediti da nadležna sudska tijela kao razuman dokaz smatraju razuman uzorak znatnog broja primjeraka djela ili bilo kojeg drugog predmeta zaštite.”

15

Članak 325. ustawe – Kodeks postępowania cywilnego (Zakon o Zakoniku o građanskom postupku) od 17. studenoga 1964., u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakonik o građanskom postupku), glasi:

„Izreka presude mora sadržavati naziv suda, imena sudaca, sudskog službenika i državnog odvjetništva ako se potonji uključio u postupak, datum i mjesto rasprave te objave presude, imena stranaka i predmet postupka kao i odluku suda o zahtjevima stranaka.”

16

Člankom 758. Zakonika o parničnom postupku predviđa se:

„Za izvršenje su nadležni [sądy Rejonowe (općinski sudovi, Poljska)] te sudski izvršitelji povezani s tim sudovima.”

17

U skladu s člankom 767. tog zakonika:

„1.   Ako zakonom nije drukčije određeno, protiv akata sudskog izvršitelja može se podnijeti žalba općinskom sudu. Žalba se može podnijeti i zbog toga što sudski izvršitelj nije podnio određenu ispravu. Ispituje ju sud na području na kojem se nalazi ured sudskog izvršitelja.

2.   Žalbu može podnijeti stranka ili druga osoba čija su prava povrijeđena ili ugrožena radnjom ili propustom sudskog izvršitelja.

[…]”

18

Članak 840. navedenog zakonika u stavku 1. propisuje:

„Dužnik može žalbom zahtijevati poništenje u cijelosti ili djelomično ili ograničenje izvršnog učinka izvršne isprave ako:

[…]”

19

Članak 843. tog zakonika u stavku 3. predviđa:

„Žalitelj mora u žalbi iznijeti sve prigovore koji se mogu istaknuti u tom stadiju jer će u suprotnom izgubiti pravo pozvati se na njih u daljnjem tijeku postupka.”

20

Članak 1050. Zakonika o građanskom postupku određuje:

„1. Ako je dužnik dužan poduzeti radnju koju ne može izvršiti druga osoba i čije izvršenje ovisi isključivo o njegovoj volji, sud u mjestu u kojem se radnja mora izvršiti, na zahtjev vjerovnika i nakon što sasluša stranke, određuje dužniku rok za izvršenje radnje, pod prijetnjom novčane kazne ako to ne učini u određenom roku.

[…]”

3. Ako je rok dodijeljen dužniku za poduzimanje radnje istekao, a dužnik je nije izvršio, sud na zahtjev vjerovnika izriče dužniku novčanu kaznu te istodobno određuje novi rok za izvršenje radnje pod prijetnjom uvećane novčane kazne.”

21

Članak 1051. tog zakonika u stavku 1. određuje:

„Ako dužnik ima obvezu nečinjenja ili neometanja vjerovnikovih radnji, sud na čijem području dužnik nije ispunio svoju obvezu izriče mu na zahtjev vjerovnika novčanu kaznu nakon što sasluša stranke i utvrdi da dužnik nije ispunio svoju obvezu. Sud na isti način postupa u slučaju ponovnog vjerovnikova zahtjeva.”

22

Društvo Hewlett Packard nositelj je isključivih prava na verbalne i figurativne žigove Europske unije HP, registrirane pod brojevima 000052449 i 008579021.

23

On stavlja na tržište proizvode informatičke opreme koji nose te žigove putem ovlaštenih zastupnika koji se obvezuju da neće prodavati te proizvode, osim krajnjim korisnicima, osobama koje nisu članovi njegove distribucijske mreže. Osim toga, ti su ovlašteni zastupnici obvezni kupovati te proizvode samo od drugih ovlaštenih zastupnika ili od samog društva Hewlett Packard.

24

Svaki primjerak tih proizvoda nosi serijski broj na temelju kojeg ga se može identificirati. Društvo Hewlett Packard raspolaže informatičkim alatom koji, među ostalim, obuhvaća bazu podataka u kojoj su navedeni svi primjerci proizvoda i tržište kojem su oni namijenjeni. S druge strane, ti primjerci nemaju nikakav sustav označivanja koji bi sam po sebi omogućio da se utvrdi je li primjerak namijenjen tržištu Europskog gospodarskog prostora (EGP).

25

Društvo Senetic obavlja djelatnost distribucije informatičke opreme. U Poljsku je uvelo proizvode sa žigovima Europske unije čiji je nositelj društvo Hewlett Packard. Te je proizvode kupovalo od prodavatelja sa sjedištem na području EGP‑a koji nisu službeni distributeri proizvoda društva Hewlett Packard, nakon što je od tih prodavatelja dobilo jamstvo da se stavljanjem na tržište tih proizvoda u EGP‑u ne povređuju isključiva prava potonjeg. Osim toga, društvo Senetic neuspješno je od ovlaštenih zastupnika društva Hewlett Packard zatražilo da mu potvrde da se ti proizvodi mogu stavljati na tržište u EGP‑u a da se pritom ne povrijede njegova isključiva prava.

26

Društvo Hewlett Packard podnijelo je poljskim sudovima tužbu kojom traži da prestane povreda njegovih prava koja proizlaze iz žigova Europske unije čiji je ono nositelj, općenito zabranjujući društvu Senetic uvoz, izvoz, oglašavanje te skladištenje u prethodno navedene svrhe proizvoda informatičke opreme, označenih navedenim žigovima, koje ono sâmo nije stavilo na tržište u EGP‑u ili to nije učinjeno uz njegovu suglasnost. Osim toga, društvo Hewlett Packard zatražilo je da se društvu Senetic naloži povlačenje tih proizvoda s tržišta.

27

U svoju obranu društvo Senetic poziva se na iscrpljenje prava koja proizlaze iz predmetnih žigova Europske unije tvrdeći da je društvo Hewlett Packard te proizvode ranije stavilo na tržište u EGP‑u ili je to učinjeno uz njegovu suglasnost.

28

Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi, Poljska), sud koji je uputio zahtjev, ističe da je, s obzirom na to da ne postoji sustav označavanja proizvoda društva Hewlett Packard, neovisnom distributeru u praksi vrlo teško utvrditi odredišno tržište za svaki od proizvoda označenih predmetnim žigovima Europske unije, a još manje da podnese dokaz da je te proizvode nositelj tih žigova stavio na tržište u EGP‑u ili da je to učinjeno uz njegovu suglasnost.

29

Prema mišljenju tog suda, društvo Senetic moglo bi se teoretski obratiti svojim dobavljačima kako bi dobilo informacije o identitetu subjekata koji su poslovali prethodno u distribucijskom lancu. Međutim, kao što je to Sud priznao u svojoj presudi od 8. travnja 2003., Van Doren + Q (C‑244/00, EU:C:2003:204), s obzirom na to da dobavljači općenito ne žele otkriti svoje izvore nabave, malo je vjerojatno da bi društvo Senetic moglo doći do te vrste informacija.

30

Praksa je poljskih sudova ta da se u izreci svojih odluka kojima se prihvaća tužba zbog povrede žiga Europske unije referiraju na „proizvode koje tužitelj (nositelj žiga [Europske unije]) nije prethodno stavio na tržište [EGP‑a] ili nisu stavljeni uz njegovo odobrenje. Ta formulacija ne omogućuje, u fazi ovršnog postupka, identifikaciju proizvoda na koje se taj postupak odnosi i njihovo razlikovanje od proizvoda obuhvaćenih iznimkom koja se odnosi na iscrpljenje prava koja proizlaze iz predmetnog žiga. Stoga izreka tih odluka u stvarnosti ne nameće strankama kojima su te odluke upućene drukčiju obvezu od one koja već proizlazi iz odredbi zakona.

31

Zbog te sudske prakse tuženik u postupku zbog povrede ne bi mogao dobrovoljno izvršiti odluku kojom se utvrđuje povreda te bi se izložio opasnosti da mu se izreknu sankcije predviđene člancima 1050. i 1051. Zakonika o građanskom postupku. Osim toga, ta praksa najčešće dovodi do zapljene svih proizvoda, uključujući one čije kretanje ne povređuje nikakvo pravo koje proizlazi iz žiga Europske unije.

32

Isto tako, kao što to proizlazi, među ostalim, iz članaka 767., 840. i 843. Zakonika o građanskom postupku, u okviru postupaka izricanja zaštitne mjere i izvršenja, tuženik u postupku zbog povrede nailazio bi na više pravnih prepreka kako bi se mogao uspješno suprotstaviti naloženim mjerama i raspolagao bi samo ograničenim postupovnim jamstvima.

33

Kao prvo, u skladu s člankom 767. tog zakonika, žalba protiv akta sudskog izvršitelja može se podnijeti samo ako sudski izvršitelj nije poštovao postupovna pravila koja uređuju postupak izvršenja. Stoga se na temelju takve žalbe ne može utvrditi je li proizvod označen žigom Europske unije nositelj tog žiga stavio na tržište u EGP‑u ili je to učinjeno uz njegovu suglasnost.

34

Kao drugo, tuženik u postupku zbog povrede nema mogućnost, na temelju članka 840. Zakona o parničnom postupku, podnijeti prigovor jer ta vrsta pravnog lijeka ne može služiti za razjašnjenje sadržaja sudske odluke koja je ovršna isprava.

35

Kao treće, prema prevladavajućem mišljenju u poljskoj pravnoj teoriji, sud nadležan za izvršenje svakako može saslušati stranke, ali na temelju članka 1051. Zakonika o građanskom postupku on može utvrđivati je li tuženik u postupku zbog povrede postupao u skladu sa sadržajem ovršne isprave samo s obzirom na elemente koji proizlaze iz saslušanja stranaka, bez mogućnosti izvođenja dokaza.

36

Kao četvrto, na temelju članka 843. stavka 3. Zakonika o građanskom postupku, kada podnosi pravni lijek u okviru ovršnog postupka, dužnik mora navesti sve prigovore na koje se može pozvati jer će u suprotnom izgubiti pravo pozvati se na njih u daljnjem tijeku postupka.

37

Stoga, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, postoji opasnost da sudska zaštita slobodnog kretanja robe bude ograničena zbog poljske sudske prakse u pogledu formulacije izreke odluka kojima se utvrđuje povreda.

38

Kao drugo, taj sud ističe da, prema sudskoj praksi Suda, zaštita isključivih prava u području intelektualnog vlasništva nije apsolutna. Naime, s jedne strane, ona je ograničena na situaciju u kojoj uporaba žiga od strane osobe koja nije njegov nositelj šteti funkcijama žiga. S druge strane, ostvarivanje isključivih prava podvrgnuto je postizanju ravnoteže između tih prava i zaštite sloboda unutarnjeg tržišta, među kojima je, među ostalim, slobodno kretanje robe.

39

Stoga se sud koji je uputio zahtjev pita može li se u činjeničnim okolnostima spora koji se pred njim vodi primijeniti prebacivanje tereta dokazivanja koje je Sud proveo u presudi od 8. travnja 2003., Van Doren + Q (C‑244/00, EU:C:2003:204), ili čak isključiti mogućnost nositelja žiga da se pozove na zaštitu dodijeljenu člankom 9. i člankom 102. Uredbe br. 207/2009, koji su postali članak 9. odnosno članak 130. Uredbe br. 2017/1001.

40

U tim okolnostima, Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

41

Odlukom predsjednika Suda od 29. studenoga 2021., postupak u ovom predmetu prekinut je do objave presude od 17. studenoga 2022., Harman International Industries (C‑175/21, EU:C:2022:895).

42

Nakon odluke predsjednika Suda od 28. studenoga 2022., tajništvo Suda dostavilo je tu presudu sudu koji je uputio zahtjev, pitajući ga želi li s obzirom na tu odluku ostati pri zahtjevu za prethodnu odluku, osobito u pogledu prvog postavljenog pitanja. U navedenoj presudi Sud je presudio da članak 15. stavak 1. Uredbe 2017/1001, u vezi s člankom 36. drugom rečenicom UFEU‑a, člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i Direktivom 2004/48, treba tumačiti na način da mu se ne protivi sudska praksa prema kojoj je izreka odluke kojom se prihvaća tužba zbog povrede žiga Europske unije sastavljena na način koji, zbog svoje opće naravi, ostavlja tijelu nadležnom za izvršenje te odluke zadaću da utvrdi na koje se proizvode navedena odluka primjenjuje, ako je u okviru postupka izvršenja tuženiku dana mogućnost pobijanja utvrđivanja proizvoda na koje se taj postupak odnosi, te da sud može sukladno odredbama Direktive 2004/48, ispitati i odlučiti koji su proizvodi stvarno stavljeni na tržište EGP‑a od strane ili uz odobrenje nositelja žiga.

43

Dopisom od 3. veljače 2023., koji je tajništvo Suda zaprimilo istog dana, sud koji je uputio zahtjev obavijestio je Sud da povlači svoje prvo pitanje, ali ostaje pri drugom pitanju.

44

Najprije valja podsjetiti na to da je, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, ustanovljene u članku 267. UFEU‑a, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti rješavanje spora koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud mora, ako je potrebno, preoblikovati postavljena pitanja. Usto, Sud može uzeti u obzir odredbe prava Unije na koje se nacionalni sud nije pozvao u svojem pitanju (vidjeti u tom smislu presudu od 17. studenoga 2022., Impexeco i PI Pharma, C‑253/20 i C‑254/20, EU:C:2022:894, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

45

U ovom slučaju svojim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje članaka 34., 35. i 36. UFEU‑a kako bi saznao protive li se te odredbe tomu da se nositelj žiga Europske unije može pozvati na zaštitu dodijeljenu člankom 9. Uredbe br. 207/2009 ili člankom 9. Uredbe 2017/1001, u određenim okolnostima koje taj sud navodi.

46

Međutim, u tom pogledu valja istaknuti da članak 13. Uredbe br. 207/2009 i članak 15. Uredbe 2017/1001 u potpunosti uređuju pitanje iscrpljenja prava koja proizlaze iz žiga u pogledu proizvoda stavljenih na tržište u Uniji odnosno u EGP‑u.

47

Osim toga, kao što to proizlazi iz točke 39. ove presude, sud koji je uputio zahtjev konkretno se pita može li se u okolnostima poput onih u glavnom postupku teret dokazivanja iscrpljenja prava koja proizlaze iz predmetnih žigova Europske unije nametati isključivo tuženiku u postupku zbog povrede.

48

U tim okolnostima valja smatrati da svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 13. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 i članak 15. stavak 1. Uredbe 2017/1001, u vezi s člancima 34. i 36. UFEU‑a, tumačiti na način da im se protivi to da je teret dokazivanja iscrpljenja prava koje proizlazi iz žiga Europske unije isključivo na tuženiku u postupku zbog povrede kada je proizvode označene tim žigom, koji ne sadržavaju nikakvu oznaku koja bi omogućila trećim stranama da utvrde tržište na kojem su oni namijenjeni stavljanju na tržište i koji se distribuiraju putem selektivne distribucijske mreže čiji ih članovi mogu preprodati samo drugim članovima te mreže ili krajnjim korisnicima, taj tuženik kupio u Uniji ili u EGP‑u, nakon što je od prodavateljâ dobio jamstvo da se tamo mogu zakonito staviti na tržište, i da nositelj navedenog žiga odbija provesti tu provjeru na zahtjev kupca.

49

Članak 9. Uredbe br. 207/2009, koji je postao članak 9. Uredbe 2017/1001, nositelju žiga Europske unije dodjeljuje isključivo pravo koje mu omogućuje da svima trećima zabrani, među ostalim, uvoz proizvoda zaštićenih njegovim žigom kao i da ih nude, stavljaju na tržište ili da ih u tu svrhu drže bez njegova odobrenja (presuda od 17. studenoga 2022., Harman International Industries, C‑175/21, EU:C:2022:895, t. 37. i navedena sudska praksa).

50

Članak 13. stavak 1. Uredbe br. 207/2009, koji je postao članak 15. stavak 1. Uredbe 2017/1001, predviđa iznimku od tog pravila jer predviđa da se pravo nositelja iscrpljuje kada su proizvodi koji su pod tim žigom stavljeni na tržište u Uniji ili EGP‑u od strane samog nositelja žiga ili uz njegovo odobrenje (vidjeti u tom smislu presudu od 17. studenoga 2022., Harman International Industries, C‑175/21, EU:C:2022:895, t. 38. i navedenu sudsku praksu). Cilj je te odredbe pomiriti temeljne interese zaštite prava koje proizlazi iz navedenog žiga, s jedne strane, i interese slobodnog kretanja robe u Uniji ili EGP‑u, s druge strane (vidjeti u tom smislu presudu od 17. studenoga 2022., Harman International Industries, C‑175/21, EU:C:2022:895, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

51

Kako bi se osigurala pravedna ravnoteža između tih temeljnih interesa, mogućnost pozivanja na iscrpljenje prava koja proizlaze iz žiga Europske unije, kao iznimka od tog prava, u više je aspekata ograničena (presuda od 17. studenoga 2022., Harman International Industries, C‑175/21, EU:C:2022:895, t. 41.).

52

Konkretno, članak 13. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 i članak 15. stavak 1. Uredbe 2017/1001 utvrđuju načelo iscrpljenja prava koja proizlaze iz žiga Europske unije samo za proizvode koje na tržište Unije odnosno na tržište EGP‑a stavlja nositelj žiga ili su stavljeni uz njegov pristanak (vidjeti u tom smislu presudu od 17. studenoga 2022., Harman International Industries, C‑175/21, EU:C:2022:895, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

53

Iz toga slijedi da stavljanje na tržište proizvoda obilježenih tim žigom izvan Unije ili izvan EGP‑a ne iscrpljuje pravo nositelja da se usprotivi, među ostalim, uvozu i stavljanju na tržište u Uniji ili EGP‑u tih proizvoda bez njegova pristanka, što mu omogućuje da kontrolira prvo stavljanje na tržište u Uniji ili EGP‑u proizvoda obilježenih navedenim žigom (vidjeti u tom smislu presudu od 17. studenoga 2022., Harman International Industries, C‑175/21, EU:C:2022:895, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

54

Stoga se pravo koje proizlazi iz istog žiga iscrpljuje samo za primjerke određenog proizvoda koji su stavljeni na tržište na području Unije ili EGP‑a uz odobrenje nositelja. U tom pogledu, činjenica da je nositelj žiga u Uniji ili EGP‑u već stavio na tržište druge primjerke istog proizvoda ili proizvode slične onima za koje se poziva na iscrpljenje nije dovoljna (vidjeti u tom smislu presudu od 17. studenoga 2022., Harman International Industries, C‑175/21, EU:C:2022:895, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

55

Što se tiče pitanja na kojoj je stranci teret dokazivanja iscrpljenja prava koja proizlaze iz žiga Europske unije, valja istaknuti, s jedne strane, da to pitanje nije uređeno ni člankom 13. Uredbe br. 207/2009 ni člankom 15. Uredbe 2017/1001 ni bilo kojom drugom odredbom tih dviju uredbi.

56

S druge strane, iako su postupovni aspekti poštovanja prava intelektualnog vlasništva, uključujući isključivo pravo predviđeno u članku 9. Uredbe br. 207/2009, koji je postao članak 9. Uredbe 2017/1001, u načelu uređeni nacionalnim pravom, kako je usklađeno Direktivom 2004/48, koja se, kao što to osobito proizlazi iz njezinih članaka 1. do 3., odnosi na mjere, postupke i pravna sredstva potrebne za osiguranje poštovanja prava intelektualnog vlasništva (vidjeti u tom smislu presudu od 17. studenoga 2022., Harman International Industries, C‑175/21, EU:C:2022:895, t. 56.), valja utvrditi da se tom direktivom, osobito njezinim člancima 6. i 7. koji se nalaze u poglavlju II. odjeljku 2. navedene direktive, naslovljenom „Dokazi”, ne uređuje pitanje tereta dokazivanja iscrpljenja prava koja proizlaze iz žiga.

57

Sud je više puta presudio da subjekt koji ima proizvode koje je nositelj tog žiga stavio na tržište EGP‑a pod žigom Europske unije ili je to učinjeno uz njegovo odobrenje, izvodi prava iz slobodnog kretanja robe, zajamčenog člancima 34. i 36. UFEU‑a i člankom 15. stavkom 1. Uredbe 2017/1001, koje nacionalni sudovi moraju štititi (presuda od 17. studenoga 2022., Harman International Industries, C‑175/21, EU:C:2022:895, t. 69. i navedena sudska praksa).

58

U tom pogledu, iako je Sud presudio da je, u načelu, u skladu s pravom Unije pravilo nacionalnog prava države članice na temelju kojeg je iscrpljenje prava koja proizlaze iz žiga sredstvo obrane, tako da je teret dokazivanja na tuženiku koji se poziva na taj tužbeni razlog, on je također pojasnio da zahtjevi koji proizlaze iz zaštite slobodnog kretanja robe mogu zahtijevati prilagodbu tog pravila o dokazivanju (vidjeti u tom smislu presudu od 8. travnja 2003., Van Doren + Q, C‑244/00, EU:C:2003:204, t. 35. do 37.).

59

Stoga nacionalna pravila o izvođenju i ocjeni dokaza o iscrpljenju prava koja proizlaze iz žiga moraju poštovati zahtjeve koji proizlaze iz načela slobodnog kretanja robe i stoga ih treba prilagoditi ako bi ona nositelju tog žiga omogućila podjelu nacionalnih tržišta, čime bi se potaknulo održavanje cjenovnih razlika koje postoje među državama članicama (vidjeti u tom smislu presudu od 17. studenoga 2022., Harman International Industries, C‑175/21, EU:C:2022:895, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

60

Slijedom toga, ako tuženik u postupku zbog povrede uspije dokazati da postoji stvarna opasnost od podjele nacionalnih tržišta ako bi on sam morao snositi teret dokazivanja da su proizvodi stavljeni na tržište u Uniji ili EGP‑u od strane nositelja žiga ili uz njegovu suglasnost, na nacionalnom je sudu pred kojim se vodi postupak da prilagodi podjelu tereta dokazivanja iscrpljenja prava koja proizlaze iz žiga (vidjeti u tom smislu presudu od 8. travnja 2003., Van Doren + Q, C‑244/00, EU:C:2003:204, t. 39.).

61

U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se nositelj predmetnih žigova Europske unije koristi sustavom selektivne distribucije u okviru kojeg proizvodi označeni tim žigovima ne sadržavaju nikakvu oznaku koja bi omogućila trećim stranama da utvrde tržište na kojem su oni namijenjeni stavljanju na tržište, da nositelj odbija priopćiti tu informaciju trećim stranama i da dobavljači tuženika nisu voljni otkriti vlastite izvore nabave.

62

U vezi s potonjim, valja istaknuti da se u takvom sustavu distribucije dobavljač općenito obvezuje prodavati ugovornu robu ili usluge, izravno ili neizravno, samo distributerima odabranima na temelju utvrđenih kriterija, dok se ti distributeri obvezuju da neće prodavati tu robu ili usluge neovlaštenim distributerima na području koje je dobavljač odredio za provedbu tog sustava distribucije.

63

U takvim okolnostima, stavljanje na tuženika u postupku zbog povrede tereta dokazivanja mjesta u kojem je nositelj tog žiga stavio na tržište proizvode zaštićene žigom koji je on prvi put stavio na tržište ili su stavljeni uz njegovo odobrenje moglo bi navedenom nositelju omogućiti da se suprotstavi paralelnom uvozu proizvoda zaštićenih navedenim žigom, iako ograničenje slobodnog kretanja robe koje iz toga proizlazi ne bi bilo opravdano zaštitom prava koje proizlazi iz tog žiga.

64

Naime, tuženik u postupku zbog povrede imao bi znatne poteškoće u podnošenju takvog dokaza zbog razumljive nevoljkosti njegovih dobavljača da otkriju svoj izvor nabave unutar distribucijske mreže nositelja predmetnih žigova Europske unije.

65

Osim toga, čak i da tuženik u postupku zbog povrede uspije dokazati da proizvodi označeni predmetnim žigovima Europske unije potječu iz mreže selektivne distribucije nositelja tih žigova u Uniji ili EGP‑u, navedeni bi nositelj mogao spriječiti svaku buduću mogućnost nabave od člana njegove distribucijske mreže koji nije ispunio svoje ugovorne obveze (vidjeti u tom smislu presudu od 8. travnja 2003., Van Doren + Q, C‑244/00, EU:C:2003:204, t. 40.).

66

Prema tome, u okolnostima poput onih opisanih u točki 61. ove presude, na nacionalnom je sudu pred kojim se vodi postupak da prilagodi podjelu tereta dokazivanja iscrpljenja prava koja proizlaze iz predmetnih žigova Europske unije, stavljanjem na njihova nositelja tereta dokazivanja da je izvršio ili odobrio prvo stavljanje na tržište primjeraka dotičnih proizvoda izvan područja Unije ili EGP‑a. Ako se podnese takav dokaz, tuženik u postupku zbog povrede mora dokazati da je nositelj žiga te primjerke naknadno uvezao u EGP ili da je to učinjeno uz njegovu suglasnost (vidjeti u tom smislu presudu od 8. travnja 2003., Van Doren + Q, C‑244/00, EU:C:2003:204, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

67

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 13. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 i članak 15. stavak 1. Uredbe 2017/1001, u vezi s člancima 34. i 36. UFEU‑a, treba tumačiti na način da im se protivi to da je teret dokazivanja iscrpljenja prava koje proizlazi iz žiga Europske unije isključivo na tuženiku u postupku zbog povrede kada je proizvode označene tim žigom, koji ne sadržavaju nikakvu oznaku koja bi omogućila trećim stranama da utvrde tržište na kojem su oni namijenjeni stavljanju na tržište i koji se distribuiraju putem selektivne distribucijske mreže čiji ih članovi mogu preprodati samo drugim članovima te mreže ili krajnjim korisnicima, taj tuženik kupio u Uniji ili u EGP‑u, nakon što je od prodavateljâ dobio jamstvo da se tamo mogu zakonito staviti na tržište, i da nositelj navedenog žiga odbija provesti tu provjeru na zahtjev kupca.

68

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deseto vijeće) odlučuje:

Članak 13. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu [Europske unije] i članak 15. stavak 1. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća o žigu Europske unije, u vezi s člancima 34. i 36. UFEU‑a,

treba tumačiti na način da im se:

protivi to da je teret dokazivanja iscrpljenja prava koje proizlazi iz žiga Europske unije isključivo na tuženiku u postupku zbog povrede kada je proizvode označene tim žigom, koji ne sadržavaju nikakvu oznaku koja bi omogućila trećim stranama da utvrde tržište na kojem su oni namijenjeni stavljanju na tržište i koji se distribuiraju putem selektivne distribucijske mreže čiji ih članovi mogu preprodati samo drugim članovima te mreže ili krajnjim korisnicima, taj tuženik kupio u Europskoj uniji ili u Europskom gospodarskom prostoru, nakon što je od prodavateljâ dobio jamstvo da se tamo mogu zakonito staviti na tržište, i da nositelj navedenog žiga odbija provesti tu provjeru na zahtjev kupca.