–

za osobe MA i PB, A. Petzold, Rechtsanwalt,

–

za njemačku vladu, J. Möller i R. Kanitz, u svojstvu agenata,

–

za švicarsku vladu, S. Lauper, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, A. Azéma i G. von Rintelen, u svojstvu agenata,

1

Oba zahtjeva za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 27. stavka 4. i članka 29. stavka 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108. i ispravak SL 2017., L 49, str. 50.; u daljnjem tekstu: Uredba Dublin III).

2

Zahtjevi za prethodnu odluku upućeni su u okviru sporova između Bundesrepublika Deutschland (Savezna Republika Njemačka) i osoba MA, PB (predmet C‑245/21) i LE (predmet C‑248/21) u vezi s odlukama Bundesamta für Migration und Flüchtlinge (Savezni ured za migraciju i izbjeglice, Njemačka) (u daljnjem tekstu: Ured) kojima se njihovi zahtjevi za azil proglašavaju nedopuštenima, utvrđuje nepostojanje razloga protiv njihova udaljavanja, nalaže njihovo udaljavanje u Italiju te im se izriče zabrana ulaska i boravka.

3

Uvodne izjave 4. i 5. Uredbe Dublin III glase:

4

Članak 27. stavci 3. i 4. te uredbe određuje:

„3.   Za potrebe žalbi protiv odluka o transferu ili preispitivanja tih odluka, države članice u svom nacionalnom pravu određuju da:

4.   Države članice mogu odrediti da nadležna tijela po službenoj dužnosti mogu odlučiti da odgode izvršenje odluke o transferu do ishoda žalbe ili preispitivanja.”

5

Članak 28. stavak 3. treći podstavak navedene uredbe predviđa:

„Kada je osoba zadržana u skladu s ovim člankom, transfer te osobe iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu provodi se čim je to praktički moguće, a najkasnije u roku od šest tjedana nakon što je druga država članica, implicitno ili eksplicitno, prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili od trenutka kada prestaje suspenzivni učinak žalbe ili preispitivanja u skladu s člankom 27. stavkom 3.”

6

Članak 29. stavci 1. i 2. navedene uredbe glasi:

„1.   Transfer podnositelja zahtjeva […] iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu provodi se u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice, nakon savjetovanja među predmetnim državama članicama, čim je to praktički moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci nakon što je druga država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili nakon konačne odluke o žalbi ili preispitivanju kada u skladu s člankom 27. stavkom 3. postoji suspenzivni učinak.

[…]

2.   Ako se transfer ne provede u šestomjesečnom roku, odgovorna država članica oslobađa se svoje obveze da prihvati ili ponovno prihvati predmetnu osobu i odgovornost se tada prenosi na državu članicu moliteljicu. Taj se rok može produljiti na najviše godinu dana, ako transfer nije bilo moguće provesti jer je predmetna osoba u zatvoru, ili na najviše osamnaest mjeseci ako predmetna osoba pobjegne.”

7

Članak 80. stavak 4. Verwaltungsgerichtsordnunga (Zakon o upravnim sporovima) predviđa da tijelo koje je donijelo upravni akt u određenim slučajevima može odgoditi izvršenje tog akta, osim ako je drukčije predviđeno saveznim pravom.

8

Osobe MA i PB podnijele su u studenome 2019. zahtjeve za azil u Njemačkoj.

9

Nakon što je pretraga u sustavu Eurodac pokazala da su nezakonito ušle na talijansko državno područje i da su evidentirane kao podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu u toj državi članici, Ured je 19. studenoga 2019. od talijanskih tijela zatražio prihvat osoba MA i PB na temelju Uredbe Dublin III.

10

Talijanska tijela nisu odgovorila na taj zahtjev za prihvat.

11

Odlukom od 22. siječnja 2020. Ured je odbio kao nedopuštene zahtjeve za azil osoba MA i PB, utvrdio da ne postoje razlozi protiv njihova udaljavanja te je naložio njihovo udaljavanje u Italiju te zabranu ulaska i boravka.

12

Osobe MA i PB podnijele su 1. veljače 2020. nadležnom Verwaltungsgerichtu (Upravni sud, Njemačka) tužbu protiv te odluke Ureda. Usto, osoba PB toj je tužbi priložila zahtjev za odgodu izvršenja odluke o transferu. Taj je zahtjev odbijen 11. veljače 2020.

13

Dopisom od 8. travnja 2020. Ured je do daljnjega odgodio izvršenje nalogâ za udaljavanje u skladu s člankom 80. stavkom 4. Zakona o upravnim sudovima i člankom 27. stavkom 4. Uredbe Dublin III uz obrazloženje da, s obzirom na razvoj pandemije bolesti COVID-19, provedba transferâ osoba MA i PB nije moguća.

14

Presudom od 14. kolovoza 2020. Verwaltungsgericht (Upravni sud), pred kojim je pokrenut postupak, poništio je odluku Ureda od 22. siječnja 2020. Ta se presuda temeljila na utvrđenju da je, pod pretpostavkom da je Talijanska Republika odgovorna za razmatranje zahtjevâ za azil osoba MA i PB, ta odgovornost prenesena na Saveznu Republiku Njemačku zbog isteka roka za transfer navedenog u članku 29. stavku 1. Uredbe Dublin III, s obzirom na to da taj rok nije prekinut odlukom Ureda od 8. travnja 2020.

15

Savezna Republika Njemačka podnijela je Bundesverwaltungsgerichtu (Savezni upravni sud, Njemačka) reviziju protiv presude od 14. kolovoza 2020.

16

Osoba LE podnijela je u kolovozu 2019. zahtjev za azil u Njemačkoj.

17

Nakon što je pretraga u sustavu Eurodac pokazala da je 7. lipnja 2017. podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu u Italiji, Ured je od talijanskih tijela zatražio ponovni prihvat osobe LE na temelju Uredbe Dublin III.

18

Talijanska tijela prihvatila su taj zahtjev za ponovni prihvat.

19

Ured je zahtjev za azil osobe LE odbio kao nedopušten, utvrdio da ne postoje razlozi protiv udaljavanja, naložio njezino udaljavanje u Italiju te zabranu ulaska i boravka.

20

Osoba LE podnijela je 11. rujna 2019. nadležnom Verwaltungsgerichtu (Upravni sud) tužbu protiv te odluke Ureda. Usto, toj je tužbi priložila zahtjev za odgodu izvršenja odluke o transferu. Taj je zahtjev odbijen 1. listopada 2019.

21

Dopisom od 24. veljače 2020. talijanska su tijela obavijestila njemačka tijela da se zbog pandemije bolesti COVID-19 transferi u Italiju i iz nje u skladu s Uredbom Dublin III više neće izvršavati.

22

Odlukom od 25. ožujka 2020. Ured je do daljnjega odgodio izvršenje naloga za udaljavanje u skladu s člankom 80. stavkom 4. Zakona o upravnim sudovima i člankom 27. stavkom 4. Uredbe Dublin III uz obrazloženje da, s obzirom na razvoj pandemije bolesti COVID-19, provedba transfera osobe LE nije moguća.

23

Nakon što je 4. svibnja 2020. odbio drugi zahtjev za odgodu odluke o transferu osobe LE, Verwaltungsgericht (Upravni sud), pred kojim je pokrenut postupak, poništio je tu odluku presudom od 10. lipnja 2020. Ta se presuda temeljila na obrazloženju sličnom onom iz presude navedene u točki 14. ove presude.

24

Savezna Republika Njemačka podnijela je Bundesverwaltungsgerichtu (Savezni upravni sud) reviziju protiv presude od 10. lipnja 2020.

25

Sud koji je uputio zahtjev smatra da u ovom slučaju tužbe koje su mu podnesene treba prihvatiti ako se utvrdi, kao prvo, da je odgoda izvršenja odluke o transferu, koja se temelji na stvarnoj nemogućnosti transfera zbog pandemije bolesti COVID-19, obuhvaćena područjem primjene članka 27. stavka 4. Uredbe Dublin III, kao drugo, da takva odgoda za učinak može imati prekid roka za transfer predviđenog člankom 29. stavkom 1. te uredbe i, kao treće, da je prekid tog roka za transfer dopušten čak i ako je sud prethodno odbio zahtjev za odgodu dotične odluke o transferu.

26

Sud koji je uputio zahtjeve smatra da, iako se člankom 27. stavkom 4. Uredbe Dublin III zahtijeva da odgoda izvršenja odluke o transferu koja je njime predviđena bude povezana s pravnim lijekom, njegova primjena u situaciji kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku eventualno bi se mogla predvidjeti, s obzirom na to da je tužba protiv odluke o transferu u tijeku i da nemogućnost provedbe udaljavanja, u njemačkom pravu, može dovesti do dvojbi u pogledu zakonitosti te odluke. Međutim, valja uzeti u obzir ciljeve te uredbe kao i interese dotičnih osoba i dotične države članice, čija se ravnoteža treba osigurati u zdravstvenom kontekstu povezanom s pandemijom bolesti COVID-19.

27

U tim je okolnostima Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja, sastavljena na istovjetan način u spojenim predmetima C‑245/21 i C‑248/21:

28

Odlukom predsjednika Suda od 7. lipnja 2021. ti su predmeti spojeni u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka kao i u svrhu donošenja presude.

29

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev zatražio je od Suda da se o tim zahtjevima za prethodnu odluku odluči u ubrzanom postupku, primjenom članka 105. stavka 1. Poslovnika Suda.

30

U prilog svojem zahtjevu sud koji je uputio zahtjev ističe da je nekoliko država članica odbilo provesti transfere zbog pandemije bolesti COVID-19 i da je zbog toga od ožujka do lipnja 2020. Ured donio odluke o odgodi u 20000 slučajeva, od čega 9303 slučaja u kojima su sudski postupci bili u tijeku.

31

Člankom 105. stavkom 1. Poslovnika predviđa se da, na zahtjev suda koji je uputio zahtjev ili, iznimno, po službenoj dužnosti predsjednik Suda može, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučiti da se o tom zahtjevu odluči u ubrzanom postupku kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima.

32

U ovom slučaju predsjednik Suda, nakon saslušanja suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučio je 7. lipnja 2021. da ne treba prihvatiti zahtjev iz točke 29. ove presude.

33

U tom smislu valja podsjetiti na to da je takav ubrzani postupak postupovni instrument kojim treba odgovoriti na izvanrednu hitnu situaciju (vidjeti u tom smislu presudu od 10. ožujka 2022., Commissioners for Her Majesty’s Revenue and Customs (Sveobuhvatno zdravstveno osiguranje), C‑247/20, EU:C:2022:177, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

34

Prema tome, znatan broj osoba ili pravnih situacija na koje bi se moglo odnositi postavljeno pitanje ne može kao takav predstavljati iznimnu okolnost koja može opravdati uporabu ubrzanog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2022., Caruter, C‑642/20, EU:C:2022:308, t. 22. i navedenu sudsku praksu).

35

Stoga okolnost koju je istaknuo sud koji je uputio zahtjev, da su mnogi podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu bili stavljeni u situaciju koja je usporediva s onom podnositelja zahtjeva o kojima je riječ u glavnom postupku, ne može sama po sebi opravdati primjenu tog postupka.

36

Osim toga, iako je navedeni postupak u iznimnoj kriznoj situaciji mogao biti pokrenut kako bi se u najkraćem mogućem roku uklonila nesigurnost koja šteti dobrom funkcioniranju europskog sustava azila (vidjeti u tom smislu rješenja predsjednika Suda od 15. veljače 2017., Jafari, C‑646/16, neobjavljeno, EU:C:2017:138, t. 15. i od 15. veljače 2017., Mengesteab, C‑670/16, neobjavljeno, EU:C:2017:120, t. 16.), iz elemenata koje je iznio sud koji je uputio zahtjev ne proizlazi da je funkcioniranje tog sustava znatno ograničeno dok Sud ne odgovori na postavljena pitanja.

37

Svojim prvim i drugim pitanjem u predmetima C‑245/21 i C‑248/21, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 27. stavak 4. i članak 29. stavak 1. Uredbe Dublin III tumačiti na način da se rok za transfer predviđen potonjom odredbom prekida kad nadležna tijela države članice, na temelju tog članka 27. stavka 4., donesu opozivu odluku o odgodi izvršenja odluke o transferu uz obrazloženje da je to izvršenje praktički nemoguće zbog pandemije bolesti COVID-19.

38

Člankom 29. stavkom 1. Uredbe Dublin III predviđa se da se transfer predmetne osobe u odgovornu državu članicu provodi čim je to praktički moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci nakon što je druga država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili nakon konačne odluke o žalbi kada u skladu s člankom 27. stavkom 3. te uredbe postoji suspenzivni učinak.

39

U skladu s člankom 29. stavkom 2. te uredbe, ako se transfer ne provede u šestomjesečnom roku, država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu oslobađa se svoje obveze da prihvati ili ponovno prihvati predmetnu osobu i odgovornost se tada prenosi na državu članicu moliteljicu.

40

Iako iz tih odredaba proizlazi da je zakonodavac Unije želio potaknuti brzo izvršenje odluka o transferu, to ne mijenja činjenicu da se ta provedba u određenim slučajevima može odgoditi.

41

Članak 27. stavak 3. Uredbe Dublin III tako zahtijeva da države članice predmetnim osobama ponude pravno sredstvo koje može dovesti do odgode izvršenja odluke o transferu koja je donesena u odnosu na njih.

42

Na temelju te odredbe države članice moraju predvidjeti, kao prvo, da predmetna osoba na temelju žalbe protiv odluke o transferu ima pravo ostati u predmetnoj državi članici do ishoda žalbe ili, kao drugo, da se nakon podnošenja žalbe protiv odluke o transferu transfer automatski odgađa i takva odgoda prestaje nakon isteka određenog razumnog roka tijekom kojeg je sud, nakon detaljnog i temeljitog razmatranja, odlučio o tome hoće li žalbi dodijeliti suspenzivni učinak ili, kao treće, da predmetna osoba ima mogućnost u razumnom roku od suda zatražiti odgodu izvršenja odluke o transferu do ishoda žalbe.

43

Osim toga, člankom 27. stavkom 4. Uredbe Dublin III određuje se da države članice mogu odrediti to da nadležna tijela po službenoj dužnosti mogu odlučiti odgoditi izvršenje odluke o transferu do ishoda žalbe protiv te odluke.

44

U slučaju da odgoda izvršenja odluke o transferu proizlazi iz primjene članka 27. stavka 3. te uredbe, njezin članak 29. stavak 1. određuje da rok za transfer ne teče od prihvaćanja zahtjeva za prihvat ili ponovni prihvat, nego iznimno od konačne odluke o žalbi protiv odluke o transferu.

45

Iako se članak 29. stavak 1. Uredbe Dublin III ne odnosi izravno na slučaj, koji proizlazi iz njezina članka 27. stavka 4., u kojem odgoda izvršenja odluke o transferu proizlazi iz odluke nadležnih tijela, iz sudske prakse Suda ipak proizlazi da, zbog sličnosti izraza upotrijebljenih u članku 28. stavku 3. trećem podstavku i članku 29. stavku 1. prvom podstavku te uredbe kao i zbog činjenice da obje te odredbe imaju za cilj odrediti razdoblje u kojem se transfer mora izvršiti, te odredbe treba tumačiti na isti način (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2017., Khir Amayry, C‑60/16, EU:C:2017:675, t. 70.).

46

U tim okolnostima valja podsjetiti na to da je Sud već presudio, što se tiče članka 28. stavka 3. trećeg podstavka Uredbe Dublin III, da se odgoda početka roka za transfer u slučaju kada je suspenzivni učinak odobren u skladu s člankom 27. stavkom 3. te uredbe objašnjava činjenicom da je, sve dok žalba protiv odluke o transferu ili preispitivanje te odluke ima suspenzivni učinak, po samoj prirodi stvari nemoguće provesti transfer, pa u tom slučaju zbog navedenog razloga rok za transfer može početi teći tek kad se u načelu dogovori provedba transfera u budućnosti i kada ostaje samo dogovoriti načine njegove provedbe, odnosno počevši od datuma na koji taj suspenzivni učinak prestaje (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2017., Khir Amayry, C‑60/16, EU:C:2017:675, t. 55.).

47

Međutim, ako odgoda izvršenja odluke o transferu do ishoda žalbe protiv nje proizlazi iz odluke koju su nadležna tijela donijela na temelju članka 27. stavka 4. Uredbe Dublin III, osoba na koju se odnosi navedena odluka nalazi se u situaciji koja je potpuno usporediva sa situacijom osobe čija žalba ima suspenzivni učinak na temelju zakona ili sudske odluke u skladu s člankom 27. stavkom 3. te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2017., Khir Amayry, C‑60/16, EU:C:2017:675, t. 68.).

48

Osim toga, ako bi se članak 29. stavak 1. Uredbe Dublin III tumačio na način da bi, ako nadležno tijelo iskoristi mogućnost predviđenu u članku 27. stavku 4. te uredbe, rok za transfer ipak trebalo računati od prihvaćanja zahtjeva za prihvat ili ponovni prihvat, potonja odredba bila bi u velikoj mjeri lišena korisnog učinka jer se ne bi mogla upotrijebiti bez opasnosti od sprečavanja izvršenja transfera u rokovima koje propisuje ta uredba (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2017., Khir Amayry, C‑60/16, EU:C:2017:675, t. 71.).

49

Stoga članak 29. stavak 1. Uredbe Dublin III, kao i njezin članak 28. stavak 3. treći podstavak, treba tumačiti na način da, kad je suspenzivni učinak žalbe protiv odluke o transferu određen u skladu s člankom 27. stavkom 4. te uredbe, rok za transfer teče od konačne odluke o toj žalbi, tako da se odluka o transferu mora izvršiti najkasnije u roku od šest mjeseci od konačne odluke o toj žalbi.

50

Međutim, takvo rješenje može se primijeniti samo ako su odluku o odgodi izvršenja odluke o transferu donijela nadležna tijela u granicama područja primjene članka 27. stavka 4. Uredbe Dublin III.

51

Kako bi se odredile granice tog područja primjene, valja voditi računa o tekstu te odredbe, o kontekstu u kojem se nalazi i o ciljevima koji se žele postići zakonodavstvom kojeg je dio (vidjeti u tom smislu presudu od 24. ožujka 2022., Autoriteit Persoonsgegevens, C‑245/20, EU:C:2022:216, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

52

U tom pogledu valja, kao prvo, naglasiti da, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 50. i 51. svojeg mišljenja, iz samog teksta članka 27. stavka 4. Uredbe Dublin III proizlazi da je primjena te odredbe usko povezana s podnošenjem, od strane dotične osobe, žalbe protiv odluke o transferu jer do odgode koju su izrekla ta tijela mora doći „do ishoda žalbe”.

53

Kao drugo, kad je riječ o kontekstu članka 27. stavka 4. te uredbe, valja utvrditi da je ta odredba dio njezina odjeljka IV. poglavlja VI., koji je naslovljen „Postupovne zaštitne mjere”.

54

Osim toga, navedena odredba nalazi se u članku naslovljenom „Pravni lijekovi” i nastavlja se na stavak koji se odnosi na suspenzivni učinak žalbe protiv odluke o transferu, stavak koji dopunjuje ovlašćujući države članice da nadležnim tijelima dopuste odgodu izvršenja odluke o transferu u slučajevima u kojima njezina odgoda nakon podnošenja žalbe ne bi proizlazila ni na temelju zakona ni na temelju sudske odluke.

55

Osim toga, kao što je to istaknuto u točki 49. ove presude, iz utvrđene veze između članka 27. stavka 4. Uredbe Dublin III i njezina članka 29. stavka 1. proizlazi da tako odobren suspenzivni učinak nužno prestaje prilikom donošenja konačne odluke o žalbi protiv odluke o transferu, s obzirom na to da taj članak 29. stavak 1. ne sadržava pravila namijenjena uređivanju računanja roka za transfer u slučaju da nadležna tijela ukinu odgodu izvršenja odluke o transferu prije ili nakon ishoda žalbe protiv te odluke.

56

Kao treće, iz uvodnih izjava 4. i 5. Uredbe Dublin III proizlazi da je njezin cilj uspostava jasnog i provedivog načina brzog određivanja države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, na temelju objektivnih i poštenih kriterija i za države članice i za predmetne osobe, kako bi se osigurao učinkovit pristup postupcima za priznavanje te zaštite i kako se ne bi ugrozio cilj brzog razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (presuda od 19. ožujka 2019., Jawo, C‑163/17, EU:C:2019:218, t. 58.).

57

Kako bi ostvario taj cilj brzine, zakonodavac Unije ograničio je postupke prihvata i ponovnog prihvata koji se vode na temelju Uredbe Dublin III nizom prekluzivnih rokova kojima se želi osigurati da se ti postupci provode bez neopravdanog odgađanja (vidjeti u tom smislu presudu od 13. studenoga 2018., X i X, C‑47/17 i C‑48/17, EU:C:2018:900, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

58

Konkretno, svrha je šestomjesečnog roka za transfer iz članka 29. stavka 1. Uredbe Dublin III osigurati što brži transfer osobe o kojoj je riječ u državu članicu odgovornu za razmatranje njezina zahtjeva za međunarodnu zaštitu, ostavljajući pritom, s obzirom na praktičnu složenost i organizacijske poteškoće povezane s provedbom transfera te osobe, vrijeme koje je objema državama članicama potrebno da se savjetuju o provedbi tog transfera i, konkretnije, državi članici moliteljici za rješavanje pitanja modaliteta provedbe transfera (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2019., Jawo, C‑163/17, EU:C:2019:218, t. 59.).

59

Međutim, s obzirom na učinak prekida koji odgoda izvršenja odluke o transferu na temelju članka 27. stavka 4. te uredbe stvara za rok za transfer, kao što je to navedeno u točki 49. ove presude, tumačenje te odredbe na način da države članice ovlašćuje da nadležnim tijelima dopuste da odgode izvršenje odluka o transferu zbog razloga koji nije izravno povezan sa sudskom zaštitom dotične osobe dovelo bi do opasnosti od uskraćivanja djelotvornosti roka za transfer iz članka 29. stavka 1. Uredbe Dublin III, do izmjene podjele odgovornosti između država članica koja proizlazi iz Uredbe Dublin III i do trajnog odugovlačenja postupanja po zahtjevima za međunarodnu zaštitu.

60

S obzirom na navedeno, valja također podsjetiti na to da zakonodavac Unije nije namjeravao sudsku zaštitu predmetnih osoba žrtvovati radi zahtjeva brze obrade zahtjeva za međunarodnu zaštitu te je, naprotiv, tom uredbom u znatnoj mjeri razvio postupovna jamstva koja se tim osobama pružaju u okviru sustava za određivanje odgovorne države članice koji je uspostavio zakonodavac Unije (sustav Dublin) (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2016., Ghezelbash, C‑63/15, EU:C:2016:409, t. 57.).

61

Stoga valja smatrati da nadležna tijela, u skladu s člankom 27. stavkom 4. Uredbe Dublin III, mogu naložiti odgodu izvršenja odluke o transferu samo kada okolnosti koje se odnose na to izvršenje podrazumijevaju da navedenoj osobi, kako bi se osigurala njezina djelotvorna sudska zaštita, treba dopustiti ostanak na području države članice koja je donijela navedenu odluku do donošenja konačne odluke o toj žalbi.

62

Iz toga proizlazi da se ne može smatrati da se opoziva odluka o odgodi izvršenja odluke o transferu zbog toga što je ta provedba praktički nemoguća zbog pandemije bolesti COVID-19 može donijeti na temelju članka 27. stavka 4. Uredbe Dublin III jer taj razlog nije izravno povezan sa sudskom zaštitom osobe o kojoj je riječ.

63

Okolnost koju su istaknuli sud koji je uputio zahtjev i njemačka vlada, da iz njemačkog prava proizlazi da praktična nemogućnost izvršenja odluke o transferu podrazumijeva nezakonitost te odluke, ne dovodi u pitanje taj zaključak.

64

Naime, s jedne strane, opozivost odluke o odgodi izvršenja odluke o transferu isključuje mogućnost da se smatra da je ta odgoda bila naložena do ishoda žalbe protiv odluke o transferu i kako bi se zajamčila sudska zaštita dotične osobe jer se ne može isključiti mogućnost da do opoziva navedene odgode dođe prije ishoda te žalbe.

65

S druge strane, valja naglasiti da zakonodavac Unije nije smatrao da se praktična nemogućnost izvršenja odluke o transferu mora smatrati takvom da opravdava prekid ili suspenziju roka za transfer iz članka 29. stavka 1. Uredbe Dublin III.

66

Naime, taj zakonodavac u tu uredbu nije uključio nijednu opću odredbu koja predviđa takav prekid ili suspenziju.

67

Osim toga, što se tiče određenih čestih slučajeva praktične nemogućnosti izvršenja odluke o transferu, navedeni zakonodavac je u članku 29. stavku 2. navedene uredbe samo predvidio da se rok za transfer može produljiti do najviše godinu dana, ako transfer nije bilo moguće provesti jer je predmetna osoba u zatvoru, ili do najviše osamnaest mjeseci ako predmetna osoba pobjegne.

68

Međutim, osim što ta odredba ne predviđa prekid ili suspenziju roka za transfer, nego njegovo produljenje, valja podsjetiti na to da je to produljenje iznimno i stoga se mora usko tumačiti, što isključuje njegovu analognu primjenu na druge slučajeve nemogućnosti izvršenja odluke o transferu (vidjeti u tom smislu presude od 19. ožujka 2019., Jawo, C‑163/17, EU:C:2019:218, t. 60. i od 31. ožujka 2022., Bundesamt für Fremdenwesen und Asyl i dr. (Smještaj tražitelja azila u psihijatrijsku bolnicu), C‑231/21, EU:C:2022:237, t. 54. i 56.).

69

Sud je uostalom smatrao da se šestomjesečni rok za transfer predviđen člankom 29. stavkom 1. Uredbe Dublin III trebao primijeniti u situacijama u kojima se transfer dotične osobe ne može provesti zbog njezina zdravstvenog stanja (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2017., C. K. i dr., C‑578/16 PPU, EU:C:2017:127, t. 89.) ili zbog njezina prisilnog smještaja u psihijatrijsku bolnicu (vidjeti u tom smislu presudu od 31. ožujka 2022., Bundesamt für Fremdenwesen und Asyl i dr. (Smještaj tražitelja azila u psihijatrijsku bolnicu), C‑231/21, EU:C:2022:237, t. 62.).

70

Stoga se nadležna tijela ne mogu valjano pozivati na sustav koji se na temelju nacionalnog prava primjenjuje u slučaju praktične nemogućnosti izvršenja odluke o transferu kako bi opravdala primjenu članka 27. stavka 4. Uredbe Dublin III i tako spriječiti primjenu roka za transfer koji je utvrđen člankom 29. stavkom 1. te uredbe kako bi se osigurala brza obrada zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

71

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo i drugo pitanje u spojenim predmetima C‑245/21 i C‑248/21 valja odgovoriti tako da članak 27. stavak 4. i članak 29. stavak 1. Uredbe Dublin III treba tumačiti na način da se rok za transfer predviđen potonjom odredbom ne prekida kad nadležna tijela države članice, na temelju tog članka 27. stavka 4., donesu opozivu odluku o odgodi izvršenja odluke o transferu uz obrazloženje da je to izvršenje praktički nemoguće zbog pandemije bolesti COVID-19.

72

S obzirom na odgovor na prvo i drugo pitanje u spojenim predmetima C‑245/21 i C‑248/21, na treće pitanje u tim predmetima nije potrebno odgovoriti jer ih je sud koji je uputio zahtjev postavio u slučaju potvrdnog odgovora na prvo i drugo pitanje.

73

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 27. stavak 4. i članak 29. stavak 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva

treba tumačiti na način da se:

rok za transfer predviđen potonjom odredbom ne prekida kad nadležna tijela države članice, na temelju tog članka 27. stavka 4., donesu opozivu odluku o odgodi izvršenja odluke o transferu uz obrazloženje da je to izvršenje praktički nemoguće zbog pandemije bolesti COVID-19.