1

Svojom žalbom Oriol Junqueras i Vies traži poništenje rješenja Općeg suda Europske unije od 15. prosinca 2020., Junqueras i Vies/Parlament (T‑24/20, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, EU:T:2020:601), kojim je taj sud odbacio kao nedopuštenu njegovu tužbu za poništenje, s jedne strane, izjave kojom se prima na znanje da je slobodno njegovo mjesto europskog zastupnika, koju je dao predsjednik Europskog parlamenta 13. siječnja 2020. na plenarnoj sjednici (u daljnjem tekstu: izjava od 13. siječnja 2020.) i, s druge strane, navodnog odbijanja, od strane potonjeg, zahtjeva za poduzimanje „hitne inicijative” radi potvrđivanja njegova imuniteta, koji je 20. prosinca 2019. na temelju članka 8. Poslovnika Parlamenta podnijela europska zastupnica D. Riba i Giner (u daljnjem tekstu: odbijanje zahtjeva od 20. prosinca 2019.).

2

Poglavlje III. Protokola (br. 7) o povlasticama i imunitetima Europske unije, koji je priložen UEU‑u i UFEU‑u (u daljnjem tekstu: Protokol o povlasticama i imunitetima), koje se odnosi na „[č]lanove Europskog parlamenta”, sadržava, među ostalim, članak 9. tog protokola, koji glasi:

„Tijekom zasjedanja [...P]arlamenta njegovi članovi uživaju:

Na isti se način imunitet primjenjuje na članove tijekom putovanja do mjesta ili iz mjesta sastajanja [...P]arlamenta.

Ako je član zatečen u počinjenju kaznenog djela, nije moguće pozivanje na imunitet te u tom slučaju […] [P]arlament može ostvariti svoje pravo na skidanje imuniteta jednom od svojih članova.”

3

Članak 6. stavak 2. Akta o izboru članova Europskog parlamenta neposrednim općim izborima, koji je priložen Odluci Vijeća 76/787/EZUČ, EEZ, Euratom od 20. rujna 1976. (SL 1976., L 278, str. 1., u daljnjem tekstu: Izborni akt u svojoj prvotnoj verziji), kako je izmijenjen Odlukom Vijeća 2002/772/EZ, Euratom od 25. lipnja 2002. i od 23. rujna 2002. (SL 2002., L 283, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 17., str. 54.) (u daljnjem tekstu: Izborni akt), propisuje:

„Članovi [… P]arlamenta uživaju povlastice i imunitete koji se na njih primjenjuju na temelju [Protokola o povlasticama i imunitetima].”

4

Članak 7. Izbornog akta glasi:

„1.   Obnašanje mandata zastupnika u [… P]arlamentu nespojivo je s onim:

2.   Od izbora za [... P]arlament 2004. obnašanje dužnosti člana [… P]arlamenta nespojivo je s obnašanjem dužnosti člana nacionalnog parlamenta.

[…]

3.   Osim toga, svaka država članica može, u okolnostima predviđenima u članku 8., proširiti pravila o nespojivosti primjenjiva na nacionalnoj razini.

[…]”

5

U skladu s člankom 8. tog akta:

„Podložno odredbama ovog Akta, izborni postupak u svakoj državi članici uređuje se u skladu s nacionalnim odredbama.

Te nacionalne odredbe, koje prema potrebi mogu uzeti u obzir specifičnu situaciju u državama članicama, ne smiju utjecati na u osnovi proporcionalnu prirodu izbornog sustava.”

6

Članak 12. navedenog akta glasi kako slijedi:

„[... P]arlament provjerava ovlasti članova [… P]arlamenta. U tu svrhu [on] prima na znanje rezultate koje su službeno objavile države članice i odlučuje o svakom sporu koji bi mogao proizaći iz odredaba ovog Akta, osim o sporovima koji proizlaze iz nacionalnih odredaba na koje ovaj Akt upućuje.”

7

U skladu s člankom 13. tog akta:

„1.   Mjesto ostaje ispražnjeno kad prestane mandat člana [… P]arlamenta kao posljedica ostavke, smrti ili [povlačenja] mandata.

2.   Podložno drugim odredbama ovog Akta, svaka država članica utvrđuje odgovarajuće postupke za popunjavanje mjesta koje ostane ispražnjeno tijekom petogodišnjega mandata iz članka 5. za ostatak tog razdoblja.

3.   Kad pravo države članice predviđa izričite odredbe za [povlačenje] mandata zastupnika [… P]arlamenta, taj mandat prestaje u skladu s tim pravnim odredbama. Nadležna nacionalna tijela o tome obavješćuju [… P]arlament.

4.   Kad mjesto ostane ispražnjeno kao posljedica ostavke ili smrti, predsjednik [… P]arlamenta dužan je odmah o tome izvijestiti nadležna tijela dotične države članice.”

8

Članak 3. Poslovnika Parlamenta (u daljnjem tekstu: Poslovnik), naslovljen „Provjera valjanosti mandata”, glasi:

1.   Nakon općih izbora za [… Parlament] predsjednik poziva nadležna tijela država članica da bez odgode obavijeste Parlament o imenima izabranih zastupnika kako bi mandati svih zastupnika u Parlamentu mogli započeti kada i prva sjednica nakon izbora.

[…]

3.   Parlament na temelju izvješća nadležnog odbora bez odgode pristupa provjerava valjanosti mandata i odlučuje o valjanosti mandata svakog novoizabranog zastupnika, te o svim sporovima koji su mu upućeni u skladu s odredbama [Izbornog] akta osim onih koji su, prema tom Aktu, obuhvaćeni isključivo nacionalnim odredbama na koje taj Akt upućuje.

[…]

6.   Nadležni odbor osigurava da tijela država članica ili Unije bez odgode Parlamentu pošalju sve informacije koje mogu utjecati na ispunjavanje uvjeta za potvrdu valjanosti mandata zastupnika ili na ispunjavanje uvjeta ili poredak zamjenika, te da u slučaju imenovanja zastupnika naznače datum od kojega ono proizvodi učinke.

Ako nadležna tijela država članica pokrenu postupak koji može dovesti do prestanka dužnosti zastupnika, [p]redsjednik [Parlamenta] od njih traži da ga redovito obavještavaju o tijeku postupka te upućuje predmet nadležnom odboru. Na prijedlog nadležnog odbora Parlament može donijeti stajalište o navedenom predmetu.”

9

U skladu s člankom 4. stavcima 2., 4. i 7. Poslovnika, naslovljenim „Trajanje mandata zastupnika”:

„2.   […]

Ako nadležni odbor smatra da je ostavka u skladu s [Izbornim] aktom, objavljuje se slobodno zastupničko mjesto od dana koji u službenoj zabilješci navede zastupnik u ostavci, a predsjednik o tome obavještava Parlament.

Ako nadležni odbor smatra da ostavka nije u skladu s [Izbornim] aktom, predlaže Parlamentu da ne objavljuje slobodno zastupničko mjesto.

[…]4. Ako nadležna tijela bilo država članica bilo Unije ili sam zastupnik obavijeste predsjednika o imenovanju ili izboru na dužnost nespojivu s onom zastupnika u [... P]arlamentu u smislu članka 7. stavka 1. ili 2. [Izbornog akta], predsjednik o tome obavještava Parlament, koji objavljuje slobodno zastupničko mjesto od dana pojave nespojivosti.

Ako nadležna tijela država članica obavijeste predsjednika o prestanku mandata zastupnika u [... P]arlamentu bilo zbog dodatne nespojivosti utvrđene zakonom te države članice u skladu s člankom 7. stavkom 3. [Izbornog akta] bilo zbog povlačenja mandata tog zastupnika u skladu s člankom 13. stavkom 3. tog Akta, predsjednik obavještava Parlament da je mandat zastupnika prestao s danom navedenim u obavijesti nadležnog tijela države članice. Ako u obavijesti nije naveden datum, datum prestanka mandata je datum priopćenja od strane države članice.

[…]

7.   U slučajevima kada je prihvaćanje ili prestanak mandata utemeljen na sadržajnoj netočnosti ili manama volje, Parlament može imenovanje proglasiti nevažećim ili može odbiti utvrditi slobodno zastupničko mjesto.”

10

Članak 5. Poslovnika, naslovljen „Povlastice i imuniteti”, predviđa:

„1.   Zastupnici uživaju povlastice i imunitete utvrđene u [Protokolu o povlasticama i imunitetima].

2.   Izvršavajući svoje ovlasti u vezi s povlasticama i imunitetima Parlament djeluje tako da očuva svoj integritet kao demokratska zakonodavna skupština i osigurava nezavisnost zastupnika u obnašanju njihovih dužnosti. Parlamentarni imunitet nije osobna povlastica zastupnika već jamstvo neovisnosti Parlamenta kao cjeline i njegovih zastupnika.

[…]”

11

Članak 7. Poslovnika, naslovljen „Zaštita povlastica i imuniteta”, glasi:

„1.   U slučajevima kad se tvrdi da je došlo ili će doći do povreda povlastica i imuniteta zastupnika ili bivšeg zastupnika od strane tijela države članice, može se u skladu s člankom 9. stavkom 1. podnijeti zahtjev da Parlament donese odluku o tome je li doista došlo ili bi moglo doći do povrede tih povlastica i imuniteta.

2.   Posebice, takav zahtjev za zaštitu povlastica i imuniteta može se podnijeti ako se smatra da bi okolnosti predstavljale administrativna ili druga ograničenja slobodnog kretanja zastupnikâ pri putovanju na mjesto zasjedanja Parlamenta ili povratku s njega, ili administrativna ili druga ograničenja slobodnog izražavanja mišljenja ili glasovanja tijekom obnašanja njihovih dužnosti, ili da bi te okolnosti potpadale pod okvir članka 9. [Protokola o povlasticama i imunitetima].

[…]

5.   U slučajevima u kojima je donesena odluka da se ne zaštite povlastice i imunitet zastupnika, zastupnik iznimno može uz podnošenje novih dokaza u skladu s člankom 9. stavkom 1. podnijeti zahtjev za ponovno razmatranje odluke. Zahtjev za ponovno razmatranje nije dopušten ako je postupak pokrenut protiv odluke na osnovi članka 263. [UFEU‑a] ili ako predsjednik [Parlamenta] smatra da su novopodneseni dokazi nedovoljno utemeljeni da opravdaju ponovno razmatranje.”

12

Članak 8. Poslovnika, naslovljen „Hitno djelovanje predsjednika u svrhu potvrde imuniteta”, glasi kako slijedi:

„1.   U slučajevima kad je zastupnik uhićen ili mu je ograničena sloboda kretanja, čime je počinjena očita povreda njegovih povlastica i imuniteta, predsjednik Parlamenta može nakon savjetovanja s predsjednikom i izvjestiteljem nadležnog odbora hitno pokrenuti inicijativu da se potvrde povlastice i imuniteti dotičnog zastupnika. O toj inicijativi predsjednik [Parlamenta] obavještava odbor i Parlament.

[…]”

13

Članak 9. Poslovnika, naslovljen „Postupci u vezi s imunitetom”, glasi:

„1.   Svaki zahtjev za ukidanje imuniteta zastupnika koji nadležno tijelo države članice uputi predsjedniku [Parlamenta], ili zahtjev za zaštitu povlastica i imuniteta koji zastupnik ili bivši zastupnik uputi predsjedniku, objavljuje se u Parlamentu i upućuje nadležnom odboru.

2.   Uz suglasnost dotičnog zastupnika ili bivšeg zastupnika zahtjev može uputiti drugi zastupnik kojem se dozvoljava predstavljanje zastupnika ili bivšeg zastupnika u svim fazama postupka.

[…]

3.   Odbor razmatra zahtjeve za ukidanje imuniteta ili zahtjeve za zaštitu povlastica i imuniteta bez odgode, ali uzimajući u obzir njihovu relativnu složenost.

4.   Nadležni odbor podnosi prijedlog obrazložene odluke u kojem preporučuje prihvaćanje ili odbijanje zahtjeva za ukidanje imuniteta ili zahtjeva za zaštitu imuniteta i povlastica. Amandmani nisu dopušteni. Ako se prijedlog odbije, smatra se da je donesena suprotna odluka.

5.   Odbor može tražiti da mu nadležno tijelo pruži informacije ili objašnjenja koje smatra neophodnim za stvaranje mišljenja o tome treba li imunitet oduzeti ili zaštititi.

6.   Dotični zastupnik ima mogućnost da bude saslušan i može priložiti dokumente ili druge pisane dokaze koje smatra relevantnima.

[…]

Predsjednik odbora poziva zastupnika na saslušanje i pritom navodi datum i vrijeme. Dotični zastupnik se može odreći prava da bude saslušan.

[…]

7.   Ako zahtjev za ukidanje ili zaštitu imuniteta sadrži više točaka, o svakoj točki može se donijeti odvojena odluka. U iznimnim slučajevima u izvješću odbora moguće je predložiti da se ukidanje ili zaštita imuniteta primijeni isključivo u postupku kaznenog progona i da do pravomoćnosti presude zastupnik zadržava imunitet od bilo kojeg oblika uhićenja ili zatvaranja te od bilo koje druge mjere koja bi mu onemogućila izvršavanje dužnosti koje proizlaze iz mandata.

8.   Odbor može dati obrazloženo mišljenje o nadležnosti dotičnog tijela i o dopuštenosti zahtjeva, ali se ni pod kojim uvjetima ne može izjasniti o zastupnikovoj krivnji niti se izjasniti o tome opravdavaju li mišljenja ili postupci zastupnika koji mu se pripisuju kazneni progon, čak ni u slučaju da odbor prilikom razmatranja zahtjeva stekne podrobna saznanja o činjenicama slučaja.

9.   Prijedlog odluke odbora uvrštava se na dnevni red prve dnevne sjednice nakon dana njegova podnošenja. Na taj prijedlog nije moguće podnositi amandmane.

[…]

Ne dovodeći u pitanje članak 173. [Poslovnika], zastupnik čije se povlastice ili imuniteti razmatraju ne može govoriti u raspravi.

Prijedlog ili prijedlozi odluke u izvješću stavljaju se na glasovanje na prvom glasovanju nakon rasprave.

Nakon što Parlament razmotri predmet, o svakom se prijedlogu u izvješću glasuje odvojeno. Ako se prijedlog odbije, smatra se da je donesena suprotna odluka.

10.   Predsjednik [Parlamenta] odmah priopćava odluku Parlamenta dotičnom zastupniku i nadležnom tijelu dotične države članice te traži da ga obavještavaju o razvoju događaja u postupku i sudskim odlukama koje iz njega proizlaze. Kad predsjednik [Parlamenta] primi informaciju o tome, prenosi je Parlamentu na način koji smatra najprimjerenijim, po potrebi nakon što se savjetuje s nadležnim odborom.

11.   Odbor s navedenim predmetima i zaprimljenim dokumentima postupa strogo povjerljivo. Zahtjeve koji se odnose na postupke povezane s imunitetom odbor uvijek razmatra na sjednici zatvorenoj za javnost.

12.   Parlament ispituje samo zahtjeve za ukidanje imuniteta zastupnika koje su mu proslijedila pravosudna tijela ili stalna predstavništva država članica.

[…]

14.   Svaki upit o opsegu povlastica i imuniteta zastupnika koji podnese nadležno tijelo razmatra se u skladu s gore navedenim odredbama.”

14

Okolnosti spora, navedene u točkama 15. do 31. pobijanog rješenja, mogu se sažeti na sljedeći način.

15

O. Junqueras i Vies bio je potpredsjednik Gobierno autonómico de Cataluña (Autonomna vlada Katalonije, Španjolska) u trenutku donošenja Leya 19/2017 del Parlamento de Cataluña, reguladora del referéndum de autodeterminación (Zakon 19/2017 Katalonskog parlamenta o referendumu o samoodređenju) od 6. rujna 2017. (DOGC br. 7449A od 6. rujna 2017., str. 1.) i Leya 20/2017 del Parlamento de Cataluña, de transitoriedad jurídica y fundacional de la República (Zakon 20/2017 Katalonskog parlamenta o pravnom i konstituirajućem prijelazu u republiku) od 8. rujna 2017. (DOGC br. 7451A od 8. rujna 2017., str. 1.) kao i u trenutku održavanja referenduma o samoodređenju 1. listopada 2017. koji je predviđen prvim od tih dvaju zakona, čije su odredbe u međuvremenu suspendirane odlukom Tribunala Constitucional (Ustavni sud, Španjolska).

16

Nakon donošenja tih zakona i održavanja tog referenduma, Ministerio fiscal (Državno odvjetništvo, Španjolska), Abogado del Estado (glavni državni odvjetnik, Španjolska) i Partido político VOX (politička stranka VOX) pokrenuli su kazneni postupak protiv nekoliko osoba, među kojima i O. Junquerasa i Viesa, smatrajući da su sudjelovale u postupku odcjepljenja i da su odgovorne za kaznena djela „pobune” ili „poticanja na pobunu”, „odbijanja poslušnosti” i „zlouporabe javnih sredstava”.

17

O. Junqueras i Vies bio je smješten u istražni zatvor tijekom istražne faze u tom postupku, sukladno odluci donesenoj 2. studenoga 2017. na temelju članka 503. Leya de Enjuiciamiento Criminal (Zakonik o kaznenom postupku).

18

Tijekom faze suđenja u navedenom postupku žalitelj se kandidirao na izborima za Europski parlament organiziranima 26. svibnja 2019. i bio izabran za europskog zastupnika, kao što to proizlazi iz odluke od 13. lipnja 2019. Junta Electorala Centrala (Središnje izborno povjerenstvo) o „Proglašenju zastupnika izabranih u Europski parlament na izborima organiziranima 26. svibnja 2019.” (BOE br. 142 od 14. lipnja 2019., str. 62477.), donesene u skladu s člankom 224. stavkom 1. Leya orgánica 5/1985, de Régimen Electoral General (Organski zakon 5/1985 o općem izbornom sustavu) od 19. lipnja 1985. (BOE br. 147 od 20. lipnja 1985., str. 19110., u daljnjem tekstu: španjolski Izborni zakon). Osim toga, središnje izborno povjerenstvo tom je odlukom izabranim osobama, uključujući žalitelja, dodijelilo zastupnička mjesta kojima u Parlamentu raspolaže Kraljevina Španjolska.

19

Rješenjem od 14. lipnja 2019. Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) odbio je žaliteljev zahtjev da mu se izda izvanredno odobrenje za izlazak iz zatvora pod policijskim nadzorom kako bi mu se omogućilo pojavljivanje pred Središnjim izbornim povjerenstvom i polaganje prisege ili davanje obećanja da će poštovati španjolski Ustav, kako se to zahtijeva člankom 224. stavkom 2. španjolskog Izbornog zakona.

20

Središnje izborno povjerenstvo utvrdilo je 20. lipnja 2019. da žalitelj nije položio tu prisegu odnosno dao to obećanje te je, u skladu s člankom 224. stavkom 2. španjolskog Izbornog zakona, utvrdilo da je slobodno mjesto europskog zastupnika koje mu je dodijeljeno i suspendiralo sve ovlasti koje mu mogu pripasti zbog njegovih dužnosti.

21

Žalitelj je Tribunalu Supremo (Vrhovni sud) podnio tužbu protiv rješenja navedenog u točki 19. ove presude, pozivajući se na imunitete predviđene člankom 9. Protokola o povlasticama i imunitetima.

22

Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odlučio je 1. srpnja 2019. prekinuti postupak povodom te tužbe i uputiti Sudu prethodna pitanja u okviru predmeta u kojem je donesena presuda od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies (C‑502/19, EU:C:2019:1115).

23

Predsjednik Parlamenta otvorio je 2. srpnja 2019., u odsustvu O. Junquerasa i Viesa, prvu sjednicu saziva proizašlog iz izbora za Parlament organiziranih 26. svibnja 2019.

24

Dana 4. srpnja 2019. D. Riba i Giner, europska zastupnica, zatražila je u ime O. Junquerasa i Viesa od predsjednika Parlamenta da temelju članka 8. Poslovnika poduzme hitne mjere kako bi se zajamčio žaliteljev parlamentarni imunitet.

25

Predsjednik Parlamenta odbio je taj zahtjev 22. kolovoza 2019.

26

Presudom od 14. listopada 2019. Tribunal Supremo (Vrhovni sud) izrekao je O. Junquerasu i Viesu, s jedne strane, kaznu od trinaest godina zatvora i, s druge strane, kaznu od trinaest godina apsolutnog isključenja od obavljanja svih njegovih javnih dužnosti, uključujući izbornih, i nemogućnosti imenovanja na nove javne dužnosti ili njihova izvršavanja.

27

Presudom od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies (C‑502/19, EU:C:2019:1115), Sud je odgovorio na prethodna pitanja navedena u točki 22. ove presude. Odlučio je da treba smatrati da osoba koja je službeno proglašena izabranom u Parlament u vrijeme dok se na nju primjenjuje mjera istražnog zatvora u okviru postupka zbog teških kaznenih djela, ali kojoj nije bilo odobreno da ispuni određene zahtjeve predviđene nacionalnim pravom nakon takvog proglašenja, kao ni da se uputi u Parlament radi sudjelovanja na njegovoj prvoj sjednici, uživa imunitet na temelju članka 9. drugog stavka Protokola o povlasticama i imunitetima. Sud je pojasnio da taj imunitet podrazumijeva ukidanje mjere istražnog zatvora kako bi se zainteresiranoj osobi omogućilo da se uputi u Parlament i ondje ispuni formalnosti propisane pravom Unije. Sud je naposljetku naveo da zainteresirana osoba, ako nadležni nacionalni sud smatra da tu mjeru treba održati na snazi nakon što je stekla svojstvo člana Parlamenta, od te institucije mora u najkraćem mogućem roku zatražiti ukidanje imuniteta, na temelju članka 9. trećeg stavka tog protokola.

28

Dana 20. prosinca 2019. D. Riba i Giner, europska zastupnica, ponovno se u žaliteljevo ime obratila predsjedniku Parlamenta kako bi, na temelju članka 8. Poslovnika, poduzeo hitne mjere za potvrđivanje žaliteljeva imuniteta (u daljnjem tekstu: zahtjev od 20. prosinca 2019.).

29

Odlukom od 3. siječnja 2020. Središnje izborno povjerenstvo proglasilo je da je žalitelj zbog svoje osude na kaznu zatvora na temelju presude od 14. listopada 2019., navedene u točki 26. ove presude, izgubio pasivno biračko pravo. Žalitelj je protiv te odluke Tribunalu Supremo (Vrhovni sud) podnio tužbu i zahtijevao suspenziju njezine primjene.

30

Rješenjem od 9. siječnja 2020. Tribunal Supremo (Vrhovni sud) izjasnio se o učincima presude od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies (C‑502/19, EU:C:2019:1115), na kazneni postupak protiv žalitelja. Smatrao je da nije bilo potrebno Parlamentu uputiti zahtjev za ukidanje žaliteljeva parlamentarnog imuniteta, temeljeći svoj zaključak među ostalim na činjenici da je, u trenutku kad je bio proglašen izabranim, kazneni postupak protiv njega završio i da je vijećanje već bilo počelo. Tribunal Supremo (Vrhovni sud) je smatrao da se žalitelj, s obzirom na to da je svojstvo europskog zastupnika stekao u trenutku kad se kazneni postupak koji je protiv njega pokrenut nalazio u fazi donošenja presude, nije mogao pozvati na imunitet kako bi spriječio daljnji tijek tog postupka. U izreci svojeg rješenja, Tribunal Supremo je konkretno zaključio da nije trebalo odobriti žaliteljev odlazak u sjedište Parlamenta, odobriti njegovo oslobađanje, proglasiti ništavom presudu od 14. listopada 2019. i uputiti Parlamentu zahtjev za ukidanje imuniteta. On je također odlučio dostaviti svoje rješenje Središnjem izbornom povjerenstvu i Parlamentu. Istog dana taj je sud odlučio u redovnom postupku ispitati zahtjev za suspenziju primjene odluke Središnjeg izbornog povjerenstva od 3. siječnja 2020. i odbio zahtjeve za izvanredne hitne mjere koje je podnio žalitelj.

31

Dana 10. i 13. siječnja 2020. D. Riba i Giner, europska zastupnica, dopunila je zahtjev od 20. prosinca 2019., podnesen u ime O. Junquerasa i Viesa, kojim je, među ostalim, od predsjednika Parlamenta zahtijevala da odbije utvrditi da je njegovo zastupničko mjesto slobodno i podnijela dodatne dokumente.

32

Izjavom od 13. siječnja 2020. predsjednik Parlamenta objavio je na plenarnoj sjednici da je ta institucija primila na znanje, kao prvo, slijedom presude od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies (C‑502/19, EU:C:2019:1115), da je žalitelj izabran u Parlament s učinkom od 2. srpnja 2019. i, kao drugo, povodom odluke Središnjeg izbornog povjerenstva od 3. siječnja 2020. i rješenja Tribunala Supremo (Vrhovni sud) od 9. siječnja 2020. da je od 3. siječnja 2020. njegovo zastupničko mjesto slobodno.

33

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 17. siječnja 2020. O. Junqueras i Vies zatražio je poništenje, s jedne strane, izjave od 13. siječnja 2020. i, s druge strane, odbijanja zahtjeva od 20. prosinca 2019.

34

Zasebnim aktom od istoga dana, žalitelj je uz tužbu podnio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu na temelju članaka 278. i 279. UFEU‑a, kojim je zatražio suspenziju primjene izjave od 13. siječnja 2020. i odbijanja zahtjeva od 20. prosinca 2019., kako bi se predsjedniku Parlamenta naložilo da poduzme sve mjere potrebne za zaštitu i ostvarivanje njegovih povlastica i imuniteta te za zaštitu njegovih temeljnih prava da u potpunosti obnaša svoje dužnosti člana Parlamenta kao i naposljetku, da se Kraljevini Španjolskoj naloži da ga odmah oslobodi kako bi mogao obnašati svoje dužnosti člana Parlamenta.

35

Rješenjem od 3. ožujka 2020., Junqueras i Vies/Parlament (T‑24/20 R, neobjavljeno, EU:T:2020:78), potpredsjednik Općeg suda odbio je taj zahtjev za privremenu pravnu zaštitu uz obrazloženje da nije ispunjen uvjet koji se odnosi na fumus boni juris.

36

Rješenjem od 8. listopada 2020., Junqueras i Vies/Parlament (C‑201/20 P(R), neobjavljeno, EU:C:2020:818), potpredsjednica Suda odbila je žalbu koju je žalitelj podnio protiv tog rješenja od 3. ožujka 2020.

37

Dana 15. prosinca 2020. Opći je sud donio pobijano rješenje kojim je, prihvaćajući prigovore nedopuštenosti koje je u obrani istaknuo Parlament, odbio zahtjeve O. Junquerasa i Viesa za poništenje izjave od 13. siječnja 2020. i odbijanja zahtjeva od 20. prosinca 2019. kao podnesene protiv akata protiv kojih nije moguće podnijeti tužbu za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a.

38

Konkretnije, što se tiče zahtjeva za poništenje izjave od 13. siječnja 2020., Opći je sud presudio da je on usmjeren protiv akta isključivo informativne naravi koji ne proizvodi pravne učinke na položaj O. Junquerasa i Viesa, jer se njime samo prima na znanje – u skladu s člankom 13. stavkom 3. Izbornog akta – povlačenje mandata zainteresirane osobe do kojeg je došlo isključivo na temelju nacionalnog prava, zbog njezine kaznene osude.

39

Što se tiče zahtjeva za poništenje odbijanja zahtjeva od 20. prosinca 2019., Opći je sud presudio da je on, s obzirom na nepostojanje izričite odluke o odbijanju, usmjeren protiv nepostojećeg akta. Opći je sud podredno i u svakom slučaju smatrao da se odbijanje takvog zahtjeva ne može smatrati aktom koji se može pobijati u smislu članka 263. UFEU‑a, s obzirom na to da mogućnost poduzimanja hitne inicijative radi potvrđivanja imuniteta europskog zastupnika, propisana člankom 8. Poslovnika, ulazi u diskrecijsku ovlast predsjednika Parlamenta, što isključuje pravo da se od njega zahtijeva poduzimanje takve inicijative.

40

Odlukom predsjednika Suda od 9. lipnja 2021. odobrena je intervencija Kraljevine Španjolske u potporu zahtjevima Parlamenta.

41

Rješenjem od 28. rujna 2021. predsjednik Suda odbio je zahtjev za intervenciju koji su Carles Puigdemont i Casamajó te Antoni Comín i Oliveres podnijeli u potporu zahtjevu O. Junquerasa i Viesa.

42

Svojom žalbom O. Junqueras i Vies od Suda zahtijeva da:

43

Parlament od Suda zahtijeva da:

44

U prilog svojoj žalbi, O. Junqueras i Vies ističe četiri žalbena razloga. Svojim prvim, drugim i trećim žalbenim razlogom osporava obrazloženje na temelju kojeg je Opći sud proglasio nedopuštenim njegov zahtjev za poništenje izjave od 13. siječnja 2020. Svojim četvrtim žalbenim razlogom osporava obrazloženje na temelju kojeg je Opći sud proglasio nedopuštenim njegov zahtjev za poništenje odbijanja zahtjeva od 20. prosinca 2019.

45

Parlament kao prvo tvrdi da su prvi, treći i četvrti žalbeni razlog nedopušteni jer ne ispunjavaju zahtjeve propisane člankom 256. stavkom 1. prvim podstavkom UFEU‑a, člankom 58. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije te člankom 168. stavkom 1. točkom (d) i člankom 169. stavkom 2. Poslovnika Suda, zbog toga što osporavani dijelovi obrazloženja pobijanog rješenja i pravni argumenti na kojima se temelji njegov zahtjev nisu dovoljno precizno navedeni. Parlament tvrdi da je prvi žalbeni razlog također nedopušten jer mu cilj nije osporiti tumačenje članka 13. stavka 3. Izbornog akta koje je prihvatio Opći sud, nego dovesti u pitanje njegovo tumačenje odluke Središnjeg izbornog povjerenstva od 3. siječnja 2020., što ulazi u ocjenu činjenica ili tumačenje nacionalnog prava a to Sud ne nadzire u okviru žalbe.

46

Žalitelj osporava tu argumentaciju.

47

Iako je točno da argumenti koje je O. Junqueras i Vies dostavio u prilog prvom, trećem i četvrtom žalbenom razlogu katkad djeluju zbunjujuće, valja ipak utvrditi da se u žalbi navode osporavani dijelovi obrazloženja pobijanog rješenja i da su u njemu pravni argumenti kojima žalitelj namjerava dovesti u pitanje te dijelove obrazloženja dovoljno precizno navedeni da Sudu omogućuju odlučivanje.

48

Osim toga, što se tiče prvog žalbenog razloga, treba utvrditi da žalitelj svojom argumentacijom ne nastoji dovesti u pitanje ocjenu činjenica ili tumačenje nacionalnog prava, nego tumačenje Izbornog akta koje je prihvatio Opći sud.

49

Iz toga slijedi da su prvi, treći i četvrti žalbeni razlog dopušteni, suprotno onomu što tvrdi Parlament.

50

Prvi, drugi i treći žalbeni razlog, koje valja ispitati zajedno, usmjereni su, kao što je to navedeno u točki 44. ove presude, protiv obrazloženja pobijanog rješenja u kojem je Opći sud presudio da je zahtjev O. Junquerasa i Viesa za poništenje izjave od 13. siječnja 2020. nedopušten.

51

Konkretnije, žalitelj svojim prvim žalbenim razlogom Općem sudu prigovara da je presudio da njegov položaj treba analizirati kao nespojivost ili povlačenje mandata u smislu članka 7. stavka 3. i članka 13. stavka 3. Izbornog akta, iako ga je trebalo analizirati kao nespojivost do koje je došlo naknadno, a koja nije obuhvaćena niti jednom od tih odredbi. Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u odnosu na članak 4. stavak 7. Poslovnika, kojim su predviđeni slučajevi u kojima Parlament može odbiti utvrditi slobodno zastupničko mjesto jednog od svojih članova. Naposljetku, svojim trećim žalbenim razlogom O. Junqueras i Vies tvrdi da, suprotno onomu što je presudio Opći sud, ni iz članaka 8. i 12. Izbornog akta, ni iz članka 3. stavka 3. Poslovnika ne proizlazi da Parlament ne može dovesti u pitanje odluku države članice poput one o kojoj je riječ u ovom predmetu.

52

Parlament i Kraljevina Španjolska smatraju da te žalbene razloge treba odbiti.

53

Valja istaknuti da je, u skladu s člankom 7. stavcima 1. i 2. Izbornog akta, obnašanje mandata zastupnika u Parlamentu nespojivo s obnašanjem dužnosti navedenih u toj odredbi. Članak 7. stavak 3. tog akta omogućuje državama članicama da predvide dodatne nespojivosti, proširivanjem pravila o nespojivosti primjenjivih na nacionalnoj razini.

54

Člankom 13. Izbornog akta uređeni su slučajevi u kojima zastupničko mjesto člana Parlamenta ostaje slobodno zbog ostavke, smrti ili povlačenja mandata njegova nositelja. Na temelju stavka 3. tog članka, kad je povlačenje mandata izričito predviđeno zakonodavstvom države članice, mandat istječe na temelju tog zakonodavstva, a Parlament o tome obavještavaju nacionalna tijela.

55

U članku 4. stavku 4. drugom podstavku Poslovnika pojašnjeno je da ako nadležna tijela država članica obavijeste Parlament o prestanku mandata europskog zastupnika bilo zbog dodatne nespojivosti koja ulazi u područje primjene članka 7. stavka 3. Izbornog akta, bilo zbog povlačenja njegova mandata na temelju članka 13. stavka 3. Izbornog akta, predsjednik Parlamenta obavještava Parlament da je mandat zainteresirane osobe prestao s danom navedenim u obavijesti nacionalnih tijela.

56

Kad je, najprije, riječ o pravnoj osnovi izjave od 13. siječnja 2020., iz točaka 57. do 67. pobijanog rješenja proizlazi da je Opći sud smatrao da je mandat europskog zastupnika O. Junquerasa i Viesa prestao zbog povlačenja njegova mandata, kako ono proizlazi iz primjene nacionalnog prava, prema slučaju predviđenom u članku 13. stavku 3. Izbornog akta. Iako je Opći sud u točkama 57. i 58. tog rješenja spomenuo i članak 7. stavak 3. Izbornog akta, to je učinio samo zbog toga što članak 4. stavak 4. drugi podstavak Poslovnika vezuje iste posljedice na dodatnu nespojivost koja ulazi u područje primjene te odredbe i povlačenje mandata obuhvaćenog člankom 13. stavkom 3. tog akta.

57

Opći sud time, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, nije počinio pogrešku u pogledu pravne osnove izjave od 13. siječnja 2020. Naime, neovisno o terminologiji koja se koristi u nacionalnom pravu, istek mandata europskog zastupnika na temelju tog prava zbog kaznene osude doista predstavlja slučaj povlačenja mandata u smislu članka 13. stavka 3. Izbornog akta (vidjeti u tom smislu, kad je riječ o Izbornom aktu u njegovoj prvotnoj verziji, presudu od 7. srpnja 2005., Le Pen/Parlament, C‑208/03 P, EU:C:2005:429, t. 49.), a ne nespojivost u smislu članka 7. tog akta, jer nije posljedica povrede zabrane kumuliranja određenih dužnosti.

58

U tim se okolnostima Općem sudu ne može prigovoriti da je povrijedio žaliteljevo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu ili njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek te da mu je samovoljno uskratio pravo na njegov mandat presudivši da se izjava od 13. siječnja 2020. temeljila na članku 13. stavku 3. Izbornog akta.

59

Kad je nadalje riječ o margini prosudbe kojom Parlament raspolaže u pogledu izvođenja zaključaka iz povlačenja mandata na temelju nacionalnog prava, najprije valja podsjetiti na to da Parlament, u skladu s člankom 5. stavcima 1. i 2. te člankom 13. stavkom 2. UEU‑a, djeluje u granicama nadležnosti koje su mu dodijeljene Ugovorima.

60

Treba također pojasniti da se, s obzirom na nepostojanje jedinstvenog izbornog postupka, postupak koji se odnosi na izbor članova Parlamenta i dalje u svakoj državi članici uređuje u skladu s nacionalnim odredbama, ovisno o odredbama izbornog akta, u skladu s njegovim člankom 8.

61

Iz samog teksta članka 13. stavka 3. Izbornog akta i članka 4. stavka 4. drugog podstavka Poslovnika proizlazi da kad je slobodno zastupničko mjesto člana Parlamenta posljedica povlačenja njegova mandata izričito predviđenog nacionalnim pravom, mandat završava samo na temelju tog prava, a nacionalna tijela samo obavještavaju Parlament o tome da je zainteresirana osoba izgubila svojstvo zastupnika u Europskom parlamentu.

62

U tom slučaju, iz sudske prakse Suda o članku 12. stavku 2. Izbornog akta u njegovoj prvotnoj verziji, koja se međutim može primijeniti i na članak 13. stavak 3. Izbornog akta u njegovoj verziji koja se primjenjuje na spor, proizlazi da Parlament ne raspolaže ikakvom marginom prosudbe za utvrđivanje slobodnog zastupničkog mjesta na temelju odredbi nacionalnog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 30. travnja 2009., Italija i Donnici/Parlament, C‑393/07 i C‑9/08, EU:C:2009:275, t. 56.), jer se njegova uloga svodi samo na primanje na znanje tog slobodnog zastupničkog mjesta koje su nacionalna tijela već utvrdila (vidjeti u tom smislu presudu od 7. srpnja 2005., Le Pen/Parlament, C‑208/03 P, EU:C:2005:429, t. 50.).

63

Naime, na nadležnim nacionalnim sudovima da je da, po potrebi, nakon zahtjeva za prethodnu odluku podnesenog Sudu na temelju članka 267. UFEU‑a ili na Sudu, kojemu je podnesena tužba zbog povrede obveze na temelju članka 258. UFEU‑a, da provedu nadzor usklađenosti s pravom Unije postupka predviđenog nacionalnim pravom koji dovodi do povlačenja mandata člana Parlamenta (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednice Suda od 8. listopada 2020., Junqueras i Vies/Parlament, C‑201/20 P(R), neobjavljeno, EU:C:2020:818, t. 66.).

64

Činjenica da se u članku 13. stavku 3. Izbornog akta u njegovoj verziji koja se primjenjuje na spor, za razliku od Izbornog akta u njegovoj prvotnoj verziji, više ne upotrebljava izraz „primiti na znanje” ne može dovesti u pitanje prethodnu analizu, jer iz samog teksta te odredbe kao i iz teksta članka 4. stavka 4. drugog podstavka Poslovnika proizlazi da nacionalna tijela u slučaju povlačenja mandata koje je izričito predviđeno nacionalnim pravom, Parlament obavještavaju samo o isteku mandata na temelju nacionalnog prava.

65

Nasuprot tomu, Parlament ima aktivniju ulogu kada do isteka mandata dolazi zbog ostavke ili smrti jednog od njegovih članova, a riječ je o slučajevima u kojima je, u skladu s člankom 13. stavkom 4. Izbornog akta, na toj instituciji da sama utvrdi slobodno zastupničko mjesto i o tome obavijesti nacionalna tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 7. srpnja 2005., Le Pen/Parlament, C‑208/03 P, EU:C:2005:429, t. 50.).

66

U tom kontekstu, mogućnost Parlamenta da odbije utvrditi slobodno zastupničko mjesto jednog od svojih članova u slučaju sadržajne netočnosti ili mana volje, predviđenima člankom 4. stavkom 7. Poslovnika, ne može se ni u kojem slučaju koristiti u slučajevima u kojima Parlament nema prije svega ovlast za utvrđivanje takvog slobodnog mjesta. Međutim, kao što je to navedeno u točki 62. ove presude, Parlament nema takvu ovlast kada je slobodno zastupničko mjesto posljedica povlačenja mandata koje ulazi u područje primjene članka 13. stavka 3. Izbornog akta.

67

U tom pogledu treba podsjetiti na to da je Poslovnik akt o unutarnjem ustroju kojim nije moguće, a da pritom ne dođe do povrede hijerarhije pravnih pravila, Parlamentu propisati ovlasti koje mu nisu priznate normativnim aktom, u ovom slučaju Izbornim aktom (vidjeti u tom smislu presudu od 30. travnja 2009., Italija i Donnici/Parlament, C‑393/07 i C‑9/08, EU:C:2009:275, t. 47. i 48.).

68

S obzirom na prethodno navedeno, Opći je sud presudio, a da pritom ni u kojem slučaju nije počinio pogrešku koja se tiče prava, da se ta institucija ne može koristiti mogućnošću predviđenom člankom 4. stavkom 7. Poslovnika da bi odbila utvrditi slobodno zastupničko mjesto O. Junquerasa i Viesa.

69

Tu analizu, kao što je to Opći sud presudio u točki 60. pobijanog rješenja, podupire tekst članaka 8. i 12. Izbornog zakona i članka 3. stavka 3. Poslovnika, koji podsjećaju na to da je izborni postupak i dalje uređen nacionalnim pravom i kojima se pojašnjava da Parlament raspolaže samo ovlašću za odlučivanje o sporovima o primjeni Izbornog akta, osim onih koji se odnose na primjenu nacionalnih odredbi.

70

U tom pogledu valja istaknuti da izraz „izborni postupak” iz članka 8. stavka 1. Izbornog akta ne označava samo pravila o glasovanju i dodjeli mandatâ, nego i, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, pravila o ispunjavanju uvjeta za potvrdu valjanosti mandata članova Parlamenta. Iz toga slijedi da gubitak pasivnog biračkog prava koji je doveo do povlačenja mandata O. Junquerasa i Viesa na temelju španjolskog Izbornog zakona zaista ulazi, kao što je to presudio Opći sud, u „izborni postupak” uređen nacionalnim pravom u smislu članka 8. stavka 1. Izbornog akta te da nije na Parlamentu da nadzire postupanje u skladu s tim aktom.

71

Naposljetku, prigovor nezakonitosti koji je žalitelj podredno istaknuo protiv članka 13. stavka 3. Izbornog akta i članka 4. stavka 7. Poslovnika, treba odbaciti kao nedopušten jer je po prvi put istaknut u okviru žalbe (vidjeti u tom smislu presudu od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija, C‑10/18 P, EU:C:2020:149, t. 124. do 126.).

72

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da Opći sud, s obzirom na to da je izjava od 13. siječnja 2020. isključivo informativne naravi i da stoga ne proizvodi obvezujuće pravne učinke koji mogu utjecati na žaliteljeve interese, mijenjajući bitno njegov pravni položaj, nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da je zahtjev M. Junquerasa i Viesa za poništenje te izjave bio usmjeren protiv akta koji se ne može pobijati tužbom za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a.

73

Iz toga slijedi da treba odbiti prvi, drugi i treći žalbeni razlog.

74

Svojim četvrtim žalbenim razlogom O. Junqueras i Vies osporava obrazloženje kojim je Opći sud odbacio kao nedopušten njegov zahtjev za poništenje odbijanja zahtjeva od 20. prosinca 2019. Žalitelj Općem sudu prigovara da je u pobijanom rješenju počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da inicijativa predsjednika Parlamenta poduzeta na temelju članka 8. Poslovnika nije bila obvezujuće prirode za nadležna tijela država članica i da nije ni na koji način utjecala na pravni položaj dotičnog europskog zastupnika.

75

Parlament i Kraljevina Španjolska smatraju da taj žalbeni razlog treba odbiti.

76

Iz točaka 103. do 106. pobijanog rješenja proizlazi da je Opći sud, kako bi odbacio kao nedopušten zahtjev za poništenje odbijanja zahtjeva od 20. prosinca 2019., svoju odluku prije svega temeljio na činjenici da je taj zahtjev usmjeren protiv nepostojećeg akta, s obzirom na to da predsjednik Parlamenta nije izričito odgovorio na taj zahtjev i s obzirom na to da ne postoje posebne odredbe ili okolnosti na temelju kojih se može zaključiti da je donesena prešutna odluka o odbijanju. Opći sud je u točkama 107. do 137. pobijanog rješenja samo podredno pojasnio da je, pod pretpostavkom da izjava od 13. siječnja 2020. upućuje na postojanje prešutne odluke o odbijanju zahtjeva od 20. prosinca 2019., žaliteljev zahtjev za poništenje te odluke u svakom slučaju također trebalo odbaciti kao nedopušten, jer je usmjeren protiv akta protiv kojeg se ne može podnijeti tužba za poništenje. Naime, prema mišljenju Općeg suda, za razliku od odgovora danog na zahtjev za zaštitu povlastica i imuniteta podnesenog na temelju članka 9. Poslovnika, poduzimanje inicijative radi potvrde privilegija i imuniteta europskog zastupnika na temelju članka 8. stavka 1. te uredbe ulazi u diskrecijsku ovlast predsjednika Parlamenta i stoga nema nikakav obvezujući karakter za nadležna nacionalna tijela niti proizvodi ikakav pravni učinak na položaj dotičnog zastupnika.

77

Kad je riječ o razlozima koje je Opći sud naveo kao najvažnije, žalitelj samo navodi kronologiju činjenica koje su prethodile zahtjevu od 20. prosinca 2019., a da pritom ne objašnjava zbog čega bi ta kronologija trebala dovesti do zaključka da je šutnja predsjednika Parlamenta o tom zahtjevu dovela do prešutne odluke o odbijanju. Takvu argumentaciju u tim okolnostima treba smatrati nedopuštenom. Njome se ne može dovesti u pitanje zaključak Općeg suda prema kojem je tužba koju je žalitelj podnio za poništenje odbijanja zahtjeva od 20. prosinca 2019. bila usmjerena protiv nepostojećeg akta.

78

U tim okolnostima, preostalu argumentaciju koju je O. Junqueras i Vies iznio u prilog četvrtom žalbenom razlogu, usmjerenom protiv obrazloženja koje je Opći sud podredno iznio u točkama 107. do 137. pobijanog rješenja, treba odbiti kao bespredmetnu.

79

Iz toga slijedi da četvrti žalbeni razlog i žalbu treba odbiti.

80

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

81

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

82

Budući da je Parlament zatražio da se žalitelju naloži snošenje troškova, a da potonji nije uspio u postupku, treba mu naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove Parlamenta.

83

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Kraljevina Španjolska, intervenijent u ovom žalbenom postupku, snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) proglašava i presuđuje: