–

za Airbnb Ireland UC plc i Airbnb Payments UK Ltd, M. Antonini, S. Borocci, A. R. Cassano, M. Clarich, I. Perego, G. M. Roberti, avvocati, i D. Van Liedekerke, advocaat,

–

za Federazione delle Associazioni Italiane Alberghi e Turismo (Federalberghi), E. Gambaro, A. Manzi i A. Papi Rossi, avvocati,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju R. Guizzija, avvocato dello Stato,

–

za belgijsku vladu, M. Jacobs i L. Van den Broeck, u svojstvu agenata, uz asistenciju C. Molitora, avocat,

–

za češku vladu, T. Machovičová, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, L. Aguilera Ruiz, u svojstvu agenta,

–

za francusku vladu, N. Vincent i T. Stéhelin, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i J. Hoogveld, u svojstvu agenata,

–

za austrijsku vladu, M. Augustin, A. Posch i J. Schmoll, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, L. Armati, P. Rossi i E. Sanfrutos Cano, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 5. točke (a) Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) (SL 2000., L 178, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 58.), članka 2. stavka 3. Direktive 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu (SL 2006., L 376, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 47., str. 160.) te članka 1. stavka 1. točaka (e) i (f) Direktive (EU) 2015/1535 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. rujna 2015. o utvrđivanju postupka pružanja informacija u području tehničkih propisa i pravila o uslugama informacijskog društva (SL 2015., L 241, str. 1.) kao i članka 56. i članka 267. trećeg stavka UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društava Airbnb Ireland UC plc i Airbnb Payments UK Ltd, s jedne strane, i Agenzije delle Entrate (Porezna uprava, Italija), s druge strane, u vezi sa zakonitošću odredbe talijanskog prava o poreznom sustavu za usluge posredovanja u prometu nekretninama u pogledu kratkoročnog najma.

3

U skladu s uvodnom izjavom 12. Direktive 2000/31:

„Neke aktivnosti treba isključiti iz područja primjene ove Direktive zbog toga što se sloboda pružanja usluga u tim područjima, u ovoj fazi, ne može jamčiti na temelju Ugovora ili postojećeg sekundarnog zakonodavstva. Izostavljanjem tih aktivnosti ne isključuje se ni jedan instrument koji se može pokazati potrebnim za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Oporezivanje, posebno porez na dodanu vrijednost nametnut za veliki broj usluga na koje se odnosi ova Direktiva, mora se isključiti iz područja primjene ove Direktive.”

4

Uvodnom izjavom 13. te direktive propisano je:

„Ova Direktiva nema za cilj utvrđivanje pravila o fiskalnim obavezama i ne prejudicira izradu instrumenata Zajednice koji se odnose na fiskalne aspekte elektroničke trgovine.”

5

Članak 1. navedene direktive, naslovljen „Cilj i područje primjene”, određuje:

„1.   Ova Direktiva ima za cilj doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta osiguranjem slobodnog kretanja usluga informacijskog društva između država članica.

[…]

5.   Ova Direktiva se ne odnosi na:

[…]”

6

U skladu s uvodnom izjavom 29. Direktive 2006/123:

„Budući da Ugovor pruža posebnu pravnu osnovu za pitanja oporezivanja i budući da su u ovom području već usvojeni određeni akti Zajednice, iz područja primjene ove Direktive treba isključiti područje oporezivanja.”

7

Članak 2. te direktive, naslovljen „Područje primjene”, u stavku 3. određuje:

„Ova se Direktiva ne primjenjuje na područje oporezivanja.”

8

Članak 1. stavak 1. Direktive 2015/1535 glasi:

„1.   Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

9

Člankom 5. stavkom 1. prvim podstavkom te direktive određuje se:

„Pridržavajući se članka 7., države članice [Europskoj] [k]omisiji bez odlaganja dostavljaju sve nacrte tehničkih propisa, osim ako se njima u cijelosti prenosi tekst međunarodne ili europske norme, u kom su slučaju dovoljne informacije o toj normi; one Komisiji istodobno dostavljaju obrazloženje u kojemu navode razloge za donošenje tehničkog propisa, ako ti razlozi već nisu pojašnjeni u nacrtu.”

10

Članak 4. decreta‑legge n. 50 – Disposizioni urgenti in materia finanziaria, iniziative a favore degli enti territoriali, ulteriori interventi per le zone colpite da eventi sismici e misure per lo sviluppo (Uredba sa zakonskom snagom br. 50. o hitnim odredbama u području financija, inicijativama u korist lokalnih tijela, dodatnim intervencijama za pomoć područjima pogođenima potresom i mjerama razvoja) od 24. travnja 2017. (redovni dodatak GURI‑ju br. 95. od 24. travnja 2017.), pretvorena u zakon, zajedno s izmjenama, putem Zakona br. 96. od 21. lipnja 2017. (redovni dodatak GURI‑ju br. 144. od 23. lipnja 2017.), u verziji primjenjivoj u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: porezni sustav iz 2017.), naslovljen „Porezni sustav kratkoročnih najmova”, glasi:

„1.   Za potrebe ovog članka kratkoročni najmovi stambenih zgrada znače ugovori o najmu stambenih objekata u trajanju od najviše 30 dana, uključujući one kojima se predviđa pružanje usluga opskrbe rubljem i čišćenja prostorija, koje su sklopile fizičke osobe izvan obavljanja poduzetničkih djelatnosti, bilo izravno bilo uz sudjelovanje subjekata koji obavljaju djelatnosti posredovanja u prometu nekretninama ili subjekata koji upravljaju internetskim portalima povezujući osobe koje traže nekretninu i one koje iznajmljuju stambene jedinice.

2.   Odredbe članka 3. decreta legislativo n. 23 – Disposizioni in materia di federalismo Fiscale Municipale [Zakonodavna uredba br. 23 o odredbama o općinskom poreznom federalizmu] od 14. ožujka 2011. (GURI br. 67 od 23. ožujka 2011.) primjenjuju se od 1. lipnja 2017. na prihode od ugovorâ o kratkoročnom najmu sklopljenih od tog datuma po stopi od 21 % u slučaju odabira zamjenskog poreza u obliku paušalnog oporezivanja.

3.   Odredbe stavka 2. primjenjuju se i na bruto naknade koje proizlaze iz ugovora o podnajmu i naplatnih ugovora koje sklapa najmoprimac, a koji se odnose na nekretnine koje upotrebljavaju treće osobe i koji su sklopljeni u skladu s uvjetima iz stavka 1.

[…]

4.   Subjekti koji obavljaju djelatnosti posredovanja u prometu nekretninama kao i oni koji upravljaju internetskim portalima povezujući osobe koje traže nekretninu i one koje iznajmljuju stambene jedinice dostavljaju podatke koji se odnose na ugovore navedene u stavcima 1. i 3. koji su sklopljeni uz njihovo sudjelovanje do 30. lipnja godine koja slijedi nakon godine na koju se odnose navedeni podaci. Nedostavljanje kao i dostavljanje nepotpunih i neistinitih podataka koji se odnose na ugovore navedene u stavcima 1. i 3. kažnjivo je u skladu s člankom 11. stavkom 1. decreta legislativo n. 471 [– Riforma delle sanzioni tributarie non penali in materia di imposte dirette, di imposta sul valore aggiunto e di riscossione dei tributi, a norma dell’articolo 3, comma 133, lettera q), della legge 23 dicembre 1996, n. 662] [Zakonodavna uredba br. 471 o reformi nekaznenih poreznih sankcija u području izravnih poreza, poreza na dodanu vrijednost i povrata poreza, u skladu s člankom 3(133) točkom (q) Zakona br. 662 od 23. prosinca 1996.] od 18. prosinca 1997. (redovni dodatak GURI‑ju br. 5 od 8. siječnja 1998.). Sankcija se smanjuje za polovicu ako je slanje obavljeno u roku od 15 dana od isteka roka ili ako se u istom roku obavi pravilno prosljeđivanje podataka.

5.   Subjekti rezidentni na državnom području koji obavljaju djelatnosti posredovanja u prometu nekretninama kao i oni koji upravljaju internetskim portalima povezujući osobe koje traže nekretninu i one koje iznajmljuju stambene jedinice, kada naplaćuju najamnine ili naknade povezane s ugovorima iz stavaka 1. i 3. ili kada sudjeluju u plaćanju navedenih najamnina ili naknada, primjenjuju kao porezni platci porez po odbitku po stopi od 21 % od iznosa najamnina ili naknada prilikom isplate korisniku i odgovorni su za njegovo plaćanje […]. Ako nije odabrana primjena sustava iz stavka 2., smatra se da je porez po odbitku primijenjen kao predujam.

5.bis   Nerezidentni subjekti iz stavka 5. koji imaju stalnu poslovnu jedinicu u Italiji u smislu članka 162. jedinstvenog teksta o porezu na dohodak kako proizlazi iz decreta del Presidente della Repubblica n. 917 (– Approvazione del testo unico delle imposte sui redditi [Uredba predsjednika Republike br. 917 o odobravanju pročišćenog teksta o porezu na dohodak]) od 22. prosinca 1986. (redovni dodatak GURI‑ju br. 302 od 31. prosinca 1986.), kada naplaćuju najamnine ili naknade povezane s ugovorima iz stavaka 1. i 3. ili kada sudjeluju u plaćanju navedenih najamnina ili naknada, ispunjavaju obveze koje proizlaze iz ovog članka putem stalne poslovne jedinice. Nerezidentni subjekti u pogledu kojih je utvrđeno da nemaju stalnu poslovnu jedinicu u Italiji imenuju u svrhu ispunjavanja obveza koje proizlaze iz ovog članka, kao osobe odgovorne za plaćanje poreza, poreznog zastupnika koji se određuje između osoba navedenih u članku 23. decreta del Presidente della Repubblica n. 600 – Disposizioni comuni in materia di accertamento delle imposte sui redditi [Uredba predsjednika Republike br. 600 o zajedničkim odredbama o procjeni poreza na dohodak] od 29. rujna 1973. (redovni dodatak GURI‑ju br. 268 od 16. listopada 1973.).

5.ter   Osoba koja naplaćuje najamnine ili naknade ili koja sudjeluje u naplati tih najamnina ili tih naknada odgovorna je za plaćanje boravišne pristojbe iz članka 4. Zakonodavne uredbe br. 23 od 14. ožujka 2011. i boravišne pristojbe […], kao i za druge obveze predviđene zakonom i općinskim propisom.

6.   Odredbe za provedbu stavaka 4., 5. i 5.bis ovog članka, uključujući one koje se odnose na posrednikovu dostavu i pohranu podataka, utvrđuju se odlukom ravnatelja Porezne uprave u roku od 90 dana od stupanja na snagu ove uredbe.”

11

Porezni sustav iz 2017. je izmijenjen putem decreto‑legge 30 aprile 2019, n. 34, recante misure urgenti di crescita economica e per la risoluzione di specifiche situazioni di crisi Misure urgenti di crescita economica e per la risoluzione di specifiche situazioni di crisi (Uredba sa zakonskom snagom br. 34 od 30. travnja 2019. o hitnim mjerama u korist gospodarskog rasta i za rješavanje posebnih situacija u razdoblju krize, GURI br. 100 od 30. travnja 2019.; u daljnjem tekstu: Uredba iz 2019.), koji je, zajedno s izmjenama, pretvoren u zakon od 28. lipnja 2019. (legge del 28 giugno 2019 n. 58, redovni dodatak GURI‑ju br. 151 od 29. lipnja 2019.)

12

U skladu s člankom 13.quater stavkom 1. Uredbe iz 2019., članak 4. stavak 5.bis Poreznog sustava iz 2017. dopunjuje se kako slijedi:

„Ako ne imenuju poreznog zastupnika, osobe koje su rezidenti na talijanskom državnom području i koje pripadaju istoj kategoriji kao i prethodno navedene osobe solidarno su odgovorne s potonjim osobama za primjenu i isplatu poreza po odbitku na iznos najamnina i naknada povezanih s ugovorima iz stavaka 1. i 3.”

13

Članak 13.quater stavak 4. te uredbe određuje:

„Kako bi se poboljšala kvaliteta turističke ponude, osigurala zaštita turista i spriječili nezakoniti oblici smještaja, kao i u porezne svrhe, uspostavlja se […] posebna baza podataka o smještajnim objektima i zgradama namijenjenima kratkoročnim najmovima na državnom području, koji se identificiraju pomoću alfanumeričke šifre, u daljnjem tekstu: identifikacijska šifra, koja se koristi u svakoj komunikaciji o ponudi i promicanju usluga korisnicima.”

14

U skladu s člankom 13.quater stavkom 7. navedene uredbe, „[v]lasnici smještajnih objekata, osobe koje obavljaju djelatnosti posredovanja u prometu nekretninama i osobe koje upravljaju internetskim platformama, stavljajući u kontakt osobe u potrazi za nekretninom ili dijelovima nekretnine s osobama koje raspolažu zgradama ili dijelovima zgrada za najam, moraju objaviti identifikacijsku šifru u komunikacijama o ponudi i promociji.”

15

Naposljetku, u skladu s člankom 13.quater stavkom 8. Uredbe iz 2019., „[n]epoštovanje odredaba iz stavka 7. dovodi do primjene novčane kazne od 500 do 5000 eura” i „[u] slučaju ponavljanja povrede sankcija se uvećava za dvostruki dugovani iznos”.

16

Tužitelji iz glavnog postupka upravljaju internetskom platformom za posredovanje u prometu nekretninama Airbnb, na kojoj se mogu povezati, s jedne strane, najmodavci koji raspolažu smještajem i, s druge strane, osobe koje traže tu vrstu smještaja, na način da se korisniku naplaćuje iznos povezan sa stavljanjem na raspolaganje smještaja prije početka najma i da se taj iznos prenese najmodavcu nakon završetka najma ako najmoprimac nije imao prigovora.

17

Tužitelji iz glavnog postupka podnijeli su tužbu Tribunaleu amministrativo regionale per il Lazio (Regionalni upravni sud za Lacij, Italija) za poništenje, kao prvo, odluke br. 132395 ravnatelja Porezne uprave od 12. srpnja 2017. kojom se provodi porezni sustav iz 2017. i, kao drugo, circolarea interpretativa n. 24 dell’Agenzia delle Entrate – Regime fiscale delle locazioni brevi – Art[icolo] 4 [del regime fiscale del 2017] (okružnica o tumačenju br. 24 Porezne uprave čiji je predmet „Porezni sustav kratkoročnih najmova” – Čl[anak] 4 [poreznog sustava iz 2017.]) od 12. listopada 2017. u verziji primjenjivoj na glavni postupak, u vezi s primjenom tog poreznog sustava.

18

Taj je sud presudom od 18. veljače 2019. odbio tu tužbu presudivši, kao prvo, da poreznim sustavom iz 2017. nije uveden „tehnički propis” ili „propis o uslugama”, kao drugo, da obveza prijenosa podataka o ugovorima i primjene poreza po odbitku ne povređuje ni načelo slobodnog pružanja usluga ni načelo slobodnog tržišnog natjecanja i, kao treće, da je obveza imenovanja poreznog zastupnika, kada osoba koja upravlja internetskom platformom nema rezidentnost ili sjedište u Italiji, u skladu sa zahtjevima proporcionalnosti i nužnosti utvrđenima sudskom praksom Suda u području slobodnog pružanja usluga.

19

Tužitelji iz glavnog postupka podnijeli su žalbu protiv te presude pred sudom koji je uputio zahtjev, Consigliom di Stato (Državno vijeće, Italija).

20

Odlukom od 11. srpnja 2019., koju je Sud zaprimio 30. rujna 2019., sud koji je uputio zahtjev uputio je Sudu tri prethodna pitanja u pogledu nekoliko odredbi prava Unije.

21

Rješenjem od 30. lipnja 2020., Airbnb Ireland i Airbnb Payments UK (C‑723/19, neobjavljeno, EU:C:2020:509), Sud je taj zahtjev za prethodnu odluku proglasio očito nedopuštenim, pri čemu je pojasnio da mu sud koji je uputio zahtjev može podnijeti novi zahtjev za prethodnu odluku zajedno s podacima koji mu omogućuju davanje korisnog odgovora na postavljena pitanja.

22

U tim je okolnostima Consiglio di Stato (Državno vijeće) ponovno odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23

Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li izraze „tehnički propis” o uslugama informacijskog društva i „propis o uslugama” informacijskog društva iz Direktive 2015/1535 razumjeti na način da obuhvaćaju i porezne mjere kojima se ne uređuje izravno posebna usluga informacijskog društva, ali se uređuje konkretno obavljanje predmetne djelatnosti na području dotične države članice.

24

U okviru svojeg drugog prethodnog pitanja, točaka (a) do (d), sud koji je uputio zahtjev spominje direktive 2000/31 i 2006/123, pod pretpostavkom da se načela koja one propisuju „smatraju primjenjivima u predmetnom području”.

25

Što se tiče, kao prvo, Direktive 2000/31, kao što je to Sud imao prilike istaknuti u točkama 27. do 30. presude od 27. travnja 2022., Airbnb Ireland (C‑674/20, u daljnjem tekstu: presuda Airbnb Ireland, EU:C:2022:303), ta je direktiva, prvo, donesena na temelju, među ostalim, članka 95. UEZ‑a, čiji je tekst preuzet u članku 114. UFEU‑a, koji u stavku 2. iz svojeg područja primjene isključuje „fiskalne odredbe”, pri čemu taj izraz obuhvaća ne samo sve domene oporezivanja nego i sve aspekte tog područja. Drugo, to tumačenje proizlazi i iz činjenice da je članak 114. stavak 2. UFEU‑a dio poglavlja 3., naslovljenog „Usklađivanje zakonodavstava”, koje slijedi poglavlje 2., naslovljeno „Porezne odredbe”, u glavi VII. UFEU‑a, čiji su predmet „Zajednička pravila o tržišnom natjecanju, oporezivanju i usklađivanju zakonodavstava”, tako da se sve ono što se tiče tog poglavlja 3., tj. usklađivanje zakonodavstava, ne odnosi na ono što potpada pod poglavlje 2., tj. fiskalne odredbe. Treće, to rasuđivanje vrijedi u pogledu sekundarnog prava donesenog na temelju članka 95. UEZ‑a, a zatim članka 114. UFEU‑a, s obzirom na to da je to rasuđivanje potkrijepljeno doslovnim tumačenjem širokog izraza upotrijebljenog u članku 1. stavku 5. točki (a) Direktive 2000/31, tj. „područje oporezivanja”. Četvrto, ta su razmatranja potkrijepljena uvodnim izjavama 12. i 13. Direktive 2000/31.

26

Kao drugo, kad je riječ o Direktivi 2006/123, valja, s jedne strane, navesti da ona iz svojeg područja primjene, prema riječima iz članka 2. stavka 3. te direktive, isključuje „područje oporezivanja”.

27

S druge strane, uvodna izjava 29. navedene direktive izričita je u pogledu razloga za to isključenje jer podsjeća na to da UFEU predviđa posebne pravne osnove za pitanja oporezivanja i da, uzimajući u obzir instrumente prava Unije koji su već usvojeni u tom području, iz područja primjene te direktive treba isključiti područje oporezivanja.

28

Uzimajući u obzir općenitost pojmova „područje oporezivanja” (matière fiscale) i „područje oporezivanja” (domaine de la fiscalité) kao i izričite pravne osnove koje su u tom pogledu predviđene UFEU‑om, razmatranja navedena u točki 25. ove presude stoga također vrijede kad je riječ o isključenju „područja oporezivanja” iz Direktive 2006/123.

29

Kao treće, što se tiče Direktive 2015/1535, valja istaknuti da se ona odnosi na „[UFEU], a osobito njegove članke 114., 337. i 43.”. Stoga najprije valja istaknuti da se isključenje predviđeno člankom 114. stavkom 2. UFEU‑a u vezi s „fiskalnim odredbama” također primjenjuje u vezi s tom direktivom zbog razloga navedenih u točki 25. ove presude.

30

Osim toga, sadržaj Direktive 2015/1535 neizravno potvrđuje isključenje „fiskalnih odredbi” iz njezina područja primjene jer se u tekstu članka 1. stavka 1. točke (f) podtočke iii. te direktive među de facto tehničkim propisima navode tehničke specifikacije ili drugi zahtjevi ili propisi o uslugama „povezani s fiskalnim ili financijskim mjerama”. Stoga nije riječ o fiskalnim mjerama kao takvima, nego samo o mjerama povezanima s fiskalnim mjerama (vidjeti u tom smislu presudu od 8. listopada 2020., Admiral Sportwetten i dr., C‑711/19, EU:C:2020:812, t. 38.), pri čemu potonje, kao takve, posljedično nisu obuhvaćene područjem primjene navedene direktive.

31

Prema tome, valja utvrditi jesu li mjere poput onih koje su u talijansko pravo uvedene poreznim sustavom iz 2017. obuhvaćene „područjem oporezivanja” u smislu članka 1. stavka 5. točke (a) Direktive 2000/31, „područjem oporezivanja” u smislu članka 2. stavka 3. Direktive 2006/123 i jesu li stoga „fiskalne odredbe” u smislu članka 114. UFEU‑a, na koji izričito upućuje Direktiva 2015/1535.

32

Kao što to proizlazi iz točke 10. ove presude, poreznim sustavom iz 2017. izmijenjeno je talijansko porezno zakonodavstvo koje se odnosi na kratkoročni najam, bez obzira na to obavlja li se taj najam, u skladu s člankom 4. stavkom 1. tog sustava, „izravno ili posredstvom osoba koje obavljaju djelatnost posredovanja u prometu nekretninama ili osoba koje upravljaju internetskim platformama”.

33

Sve gore navedene osobe sada imaju tri vrste obveza, tj., najprije, obvezu prikupljanja i obavještavanja poreznih tijela o podacima koji se odnose na ugovore o najmu sklopljene nakon njihova posredovanja, nadalje, uzimajući u obzir njihovo sudjelovanje u naplati najamnine, obvezu odbitka dugovanog poreza na iznose koje su najmoprimci platili najmodavcima i plaćanja tog poreza u državni riznicu, bilo kao porez po odbitku bilo kao predujam s obzirom na izbor koji su učinili najmodavci, i konačno, u nedostatku stalne poslovne jedinice u Italiji, obvezu imenovanja poreznog zastupnika u Italiji.

34

Kao prvo, što se tiče obveze prikupljanja i obavještavanja poreznih tijela o podacima koji se odnose na ugovore o najmu sklopljene nakon posredovanja u prometu nekretninama, valja istaknuti da, iako je točno da takva mjera nije sama po sebi upućena poreznim obveznicima, nego fizičkim ili pravnim osobama koje su imale ulogu posrednika u kratkotrajnom najmu, i da je njezin predmet pružanje informacija poreznoj upravi, pod prijetnjom novčane kazne, ipak ostaje činjenica, prvo, da je uprava koja je adresat tih podataka porezna uprava, drugo, da je ta mjera dio poreznog zakonodavstva, tj. poreznog sustava iz 2017. i, treće, da su podaci koji su predmet obveze slanja nerazdvojivi, s obzirom na svoj sadržaj, od tog zakonodavstva jer identificiraju stvarnog poreznog obveznika, zahvaljujući naznaci mjesta najma i identiteta najmodavca, omogućuju utvrđivanje osnovice tog poreza, ovisno o primljenim iznosima i, posljedično, utvrđivanje njegova iznosa (vidjeti po analogiji presudu Airbnb Ireland, t. 33.).

35

Ta je obveza stoga obuhvaćena „fiskalnim odredbama” u smislu članka 114. UFEU‑a.

36

Kao drugo, što se tiče obveze plaćanja poreza po odbitku na iznose koje su najmoprimci platili najmodavcima i plaćanja tog poreza u državnu riznicu, bilo kao porez po odbitku po povlaštenoj stopi od 21 % bilo kao predujam poreza koji se u tom slučaju utvrđuje po višoj stopi, ovisno o izboru najmodavaca, valja utvrditi da se ovdje radi, kao što to ističe nezavisni odvjetnik u točki 52. svojeg mišljenja, o mjeri koja je „u punom smislu riječi porezna obveza” jer je riječ o ubiranju poreza u ime porezne uprave, a potom isplaćivanju ubranog iznosa toj upravi.

37

Kao treće, što se tiče obveze pružatelja usluga posredovanja u prometu nekretninama koji nemaju poslovni nastan u Italiji da imenuju poreznog zastupnika, valja primijetiti da je također riječ o poreznoj mjeri jer se njome želi osigurati učinkovita naplata poreza po odbitku koju u svojstvu „poreznog obveznika” obavljaju pružatelji usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, osobito oni koji upravljaju internetskim platformama.

38

Iz prethodno navedenog proizlazi da su tri vrste obveza koje su u talijansko pravo uvedene poreznim sustavom iz 2017. obuhvaćene „područjem oporezivanja” u smislu članka 1. stavka 5. točke (a) Direktive 2000/31, „područjem oporezivanja” u smislu članka 2. stavka 3. Direktive 2006/123 i stoga su „fiskalne odredbe” u smislu članka 114. UFEU‑a, na koji izričito upućuje Direktiva 2015/1535. Te su mjere stoga isključene iz područja primjene tih triju direktiva.

39

Odgovor na prvo i drugo prethodno pitanje stoga pretpostavlja jedino ispitivanje zakonitosti mjera poput poreznog sustava iz 2017. s obzirom na zabranu iz članka 56. UFEU‑a.

40

Iz toga valja zaključiti da sud koji je uputio zahtjev tim pitanjima u biti pita treba li tu odredbu tumačiti na način da joj se protive mjere poput triju vrsta obveza navedenih u točki 33. ove presude.

41

Uvodno valja podsjetiti na to da se poštovanje članka 56. UFEU‑a nameće državama članicama čak i u okviru donošenja zakonodavstva poput poreznog sustava iz 2017., unatoč činjenici da se potonji odnosi na izravne poreze. Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, iako se izravno oporezivanje nalazi u nadležnosti država članica, one ga moraju provoditi uz poštovanje prava Unije (presuda od 23. siječnja 2014., Komisija/Belgija, C‑296/12, EU:C:2014:24, t. 27. i navedena sudska praksa).

42

Stoga valja redom razmotriti tri vrste obveza koje nameće porezni sustav iz 2017.

43

Kao prvo, što se tiče obveze prikupljanja i priopćavanja poreznim tijelima podataka koji se odnose na ugovore o najmu sklopljene nakon posredovanja u prometu nekretninama, iz teksta poreznog sustava iz 2017. najprije proizlazi da se njime ta obveza nameće svim trećim osobama koje su posredovale na talijanskom državnom području u postupku kratkoročnog najma nekretnina, bez obzira na to je li riječ o fizičkim ili pravnim osobama, bez obzira na to imaju li rezidentnost ili poslovni nastan na tom području ili ne i bez obzira na to djeluju li digitalnim putem ili drugim načinom komuniciranja. Reforma provedena poreznim sustavom iz 2017. odnosi se, kao što to proizlazi iz razloga zbog kojih je donesen, na porezni tretman svih kratkoročnih najmova te je, kao što to proizlazi iz spisa podnesenog Sudu, dio sveobuhvatne strategije borbe protiv utaje poreza u tom sektoru, koja se u njemu redovito javlja, među ostalim, uvođenjem takve obveze.

44

Takvo zakonodavstvo stoga nije diskriminirajuće te se, kao takvo, ne odnosi na uvjete pružanja usluga posredovanja, nego samo obvezuje pružatelje usluga da, nakon pružanja usluge, o tome sačuvaju podatke radi pravilne naplate poreza u vezi s iznajmljivanjem nekretnine o kojoj je riječ od predmetnih vlasnika (vidjeti po analogiji presudu Airbnb Ireland, t. 41.).

45

S tim u vezi, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da nacionalno zakonodavstvo koje se primjenjuje na sve subjekte koji obavljaju djelatnost na državnom području, koje nema za cilj utvrditi uvjete pružanja usluga poduzetnika o kojima je riječ te čiji su eventualni ograničavajući učinci na slobodno pružanje usluga previše neizvjesni i neizravni da bi se obveza koju to zakonodavstvo nameće mogla smatrati preprekom toj slobodi, nije u suprotnosti sa zabranom iz članka 56. UFEU‑a (presuda Airbnb Ireland, t. 42. i navedena sudska praksa).

46

Tužitelji u glavnom postupku tomu prigovaraju da gotovo sve predmetne internetske platforme, a osobito one koje također upravljaju plaćanjima, imaju sjedište u drugim državama članicama osim Italije i da stoga porezni sustav iz 2017. više utječe na usluge posredovanja poput onih koje oni obavljaju. Na raspravi su dodali da je taj porezni sustav zapravo bio predviđen za platforme koje upravljaju plaćanjima i isključivo za njih.

47

U tom pogledu točno je da razvoj tehnoloških sredstava kao i trenutačna struktura tržišta usluga posredovanja u prometu nekretninama dovode do zaključka da posrednici koji svoje usluge pružaju putem internetske platforme mogu, na temelju zakonodavstva poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, biti suočeni s obvezom prosljeđivanja podataka poreznoj upravi koja je učestalija i znatnija od one kojoj podliježu drugi posrednici. Međutim, ta veća obveza samo je odraz većeg broja transakcija koje ti posrednici izvršavaju i njihova odnosnog tržišnog udjela (presuda Airbnb Ireland, t. 44.).

48

Osim toga, u ovom slučaju, suprotno onomu što je Sud utvrdio u presudi od 12. rujna 2019., VG Media (C‑299/17, EU:C:2019:716, t. 37.), tekst poreznog sustava iz 2017. nije neutralan samo naizgled jer se u stvarnosti odnosi na sve pružatelje usluga posredovanja u prometu nekretninama, a osobito, kao što je Komisija na to podsjetila na raspravi, na agencije za nekretnine.

49

Nadalje, Sud je već imao priliku istaknuti da mjere čiji je jedini učinak opterećenje predmetnih usluga dodatnim troškovima i koje na isti način utječu na pružanje usluga između država članica kao i unutar iste države članice nisu obuhvaćene člankom 56. UFEU‑a (presuda Airbnb Ireland, t. 46. i navedena sudska praksa).

50

Naposljetku, iako obveza koja je nametnuta svim pružateljima usluga posredovanja u prometu nekretninama da prikupljaju i dostavljaju informacije poreznoj upravi o podacima koji se odnose na ugovore o najmu sklopljene nakon njihova posredovanja može dovesti do dodatnih troškova, osobito povezanih s istraživanjem i pohranjivanjem dotičnih podataka, valja primijetiti, osobito u slučaju usluga posredovanja koje se pružaju digitalnim putem, da posrednici poput tužitelja u glavnom postupku pohranjuju i digitaliziraju predmetne podatke, tako da je, u svakom slučaju, dodatan trošak koji posrednicima stvara ta obveza umanjen.

51

Ta prva vrsta obveza stoga ne sadržava ograničenje slobode pružanja usluga kako je zajamčena člankom 56. UFEU‑a.

52

Kao drugo, što se tiče obveze ubiranja poreza po odbitku koji se duguje na iznose koje najmoprimci isplaćuju najmodavcima i isplate tog poreza u državnu riznicu, valja istaknuti, s jedne strane, zbog istih razloga kao što su oni navedeni u točkama 43. do 48. ove presude, da se porezni sustav iz 2017. u tom pogledu odnosi na sve treće osobe koje su posredovale u postupku kratkoročnog najma nekretnina, bez obzira na to je li riječ o fizičkim ili pravnim osobama, bez obzira na to imaju li rezidentnost ili poslovni nastan na talijanskom području ili ne i bez obzira na to djeluju li digitalnim putem ili drugim načinom komuniciranja, ako su odabrale, u okviru svojeg pružanja usluga, naplaćivati najamnine ili naknade u vezi s ugovorima na koje se odnosi porezni sustav iz 2017. ili sudjelovati u naplati tih najamnina ili naknada.

53

S druge strane, točno je, međutim, kao što to Komisija navodi u svojim očitovanjima, da, kada pružatelj usluga ima poslovni nastan u drugoj državi članici koja nije Italija, on djeluje kao „osoba odgovorna za plaćanje poreza”, u skladu s člankom 4. stavkom 5.bis poreznog sustava iz 2017., dok, kada ima poslovni nastan u Italiji, ima svojstvo, u skladu s člankom 4. stavkom 5. tog sustava, „poreznog platca”, tj. poreznog supstituta, što ima za posljedicu, u odnosu prema državnoj riznici, to da je on zamjena za poreznog obveznika i postaje odgovoran za porez.

54

Iako valja smatrati, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točki 56. svojeg mišljenja, da ta druga vrsta obveza pružateljima usluga posredovanja u prometu nekretninama uzrokuje mnogo veći teret od one koja se odnosi na puku obvezu informiranja, makar samo zbog financijske odgovornosti koju ona uzrokuje ne samo prema državi oporezivanja nego i prema klijentima, iz poreznog sustava iz 2017. ne proizlazi, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, da je taj teret veći za pružatelje usluga posredovanja u prometu nekretninama s poslovnim nastanom u drugoj državi članici koja nije Italija nego što je to za poduzeća koja u njoj imaju poslovni nastan, neovisno o njihovu drukčijem nazivu. Naime, taj porezni sustav nameće im iste obveze ubiranja poreza po odbitku u ime porezne uprave i plaćanja cedularnog poreza od 21 % toj upravi, pri čemu se ubiranje obavlja kao porez po odbitku ako je vlasnik predmetne nekretnine odabrao povlaštenu stopu i kao predujam ako to nije slučaj.

55

Stoga nije vidljivo, što se tiče druge vrste obveza, da se za zakonodavstvo kao što je to porezni sustav iz 2017., čiji je jedini učinak stvaranje dodatnih troškova za predmetnu uslugu i koje na isti način utječe na pružanje usluga između država članica i unutar države članice, može smatrati da zabranjuje, otežava ili čini manje privlačnim ostvarivanje slobode pružanja usluga (vidjeti u tom smislu presudu od 3. ožujka 2020., Google Ireland, C‑482/18, EU:C:2020:141, t. 25. i 26. i navedenu sudsku praksu).

56

Kao treće, što se tiče obveze imenovanja poreznog zastupnika u Italiji, iz samog teksta članka 4. stavaka 5. i 5.bis poreznog sustava iz 2017. proizlazi da ona tereti samo određene pružatelje usluga posredovanja u prometu nekretninama koji nemaju stalnu poslovnu jedinicu u Italiji, kvalificirane kao „osobe odgovorne za plaćanje poreza”, dok pružatelji takvih usluga s poslovnim nastanom u Italiji, kvalificirani kao „porezni platci”, odnosno porezni supstituti, ne podliježu tom porezu.

57

U tom pogledu valja pojasniti da se ta treća vrsta obveza ne odnosi na sve pružatelje usluga posredovanja u prometu nekretninama koji nemaju poslovni nastan u Italiji i koji posreduju u postupku kratkoročnog najma nekretnina koje se u njoj nalaze. Naime, obveza imenovanja poreznog zastupnika ovisi o odabiru tih pružatelja usluga da naplaćuju ili ne naplaćuju najamnine ili naknade u vezi s ugovorima na koje se odnosi porezni sustav iz 2017. ili da sudjeluju ili ne sudjeluju u naplati tih najamnina ili naknada, tj. da se u praksi podvrgnu drugoj vrsti obveza te da po toj osnovi obavljaju ubiranje na primljenim iznosima, kao porez po odbitku ako je vlasnik dotične nekretnine odabrao povlaštenu stopu od 21 % i kao predujam ako to nije slučaj.

58

Međutim, valja utvrditi da se poreznim sustavom iz 2017. različito postupa, ovisno o tome imaju li stalni poslovni nastan u Italiji, s pružateljima usluga posredovanja u prometu nekretninama koji obavljaju te naplate ili sudjeluju u njima.

59

Stoga nije sporno da, obvezujući pružatelje usluga posredovanja u prometu nekretninama koji nemaju stalni poslovni nastan u Italiji i koji u svoje pružanje usluga žele uključiti takve naplate ili takva sudjelovanja da u toj državi članici imenuju poreznog zastupnika, porezni sustav iz 2017. njima nalaže da poduzmu korake i da u praksi snose trošak nagrađivanja tog zastupnika. Takva ograničenja za te subjekte stvaraju prepreku koja ih može odvratiti od obavljanja usluga posredovanja u prometu nekretninama u Italiji, u svakom slučaju u skladu s uvjetima koji odgovaraju njihovoj želji. Iz toga proizlazi da tu obvezu treba smatrati ograničenjem slobodnog pružanja usluga, koje je u načelu zabranjeno člankom 56. UFEU‑a (vidjeti po analogiji presudu od 5. svibnja 2011., Komisija/Portugal, C‑267/09, EU:C:2011:273, t. 37.).

60

S obzirom na navedeno, sud koji je uputio zahtjev pravilno je naveo da Sud u svojoj sudskoj praksi nije utvrdio načelo nespojivosti između obveze imenovanja poreznog zastupnika propisane nacionalnim zakonodavstvom ili propisom prema fizičkim ili pravnim osobama s rezidentnošću ili sjedištem u drugoj državi članici različitoj od države oporezivanja i slobodnog pružanja usluga, s obzirom na to da je Sud u svakom konkretnom slučaju, s obzirom na obilježja dotične obveze, ispitivao može li ograničenje koje ona sadržava biti opravdano s obzirom na važne razloge u općem interesu kojima teži dotični nacionalni propis kako ih pred Sudom ističe dotična država članica (presude od 5. srpnja 2007., Komisija/Belgija, C‑522/04, EU:C:2007:405, t. 47. do 58.; od 5. svibnja 2011., Komisija/Portugal, C‑267/09, EU:C:2011:273, t. 38. do 46. i od 11. prosinca 2014., Komisija/Španjolska, C‑678/11, EU:C:2014:2434, t. 42. do 62.).

61

Slijedom toga, valja ispitati obvezu „osoba odgovornih za plaćanje poreza” da imenuju poreznog zastupnika s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 60. ove presude.

62

Kao prvo, što se tiče razloga koje je dotična država članica iznijela kako bi opravdala ograničenje navedeno u točki 59. ove presude, oni ulaze u borbu protiv utaje poreza u sektoru kratkoročnih najmova, pri čemu potonji, prema riječima suda koji je uputio zahtjev, ima „strukturno visoku stopu utaje poreza”. U tom smislu valja istaknuti da je Sud u više navrata presudio da je moguće pozivati se na borbu protiv porezne utaje i učinkovitost poreznog nadzora kako bi se opravdala ograničenja izvršavanja temeljnih sloboda koje jamči UFEU (presuda od 11. prosinca 2014., Komisija/Španjolska, C‑678/11, EU:C:2014:2434, t. 45. i navedena sudska praksa).

63

Jednako tako, potreba osiguravanja učinkovite naplate poreza čini važan razlog u općem interesu kojim se može opravdati ograničenje slobode pružanja usluga (presuda od 11. prosinca 2014., Komisija/Španjolska, C‑678/11, EU:C:2014:2434, t. 46. i navedena sudska praksa).

64

Upravo se u ostvarivanje tog cilja uklapa obveza pružatelja usluga posredovanja u prometu nekretninama koji obavljaju naplatu ili sudjeluju u tim naplatama navedenih u točki 58. ove presude i koji nemaju stalni poslovni nastan u Italiji da ondje imenuju poreznog zastupnika. Naime, budući da su ti pružatelji, kao „osobe odgovorne za plaćanje poreza”, zaduženi za ubiranje poreza po odbitku u ime talijanskih tijela, potonja tijela žele, posredstvom poreznog zastupnika, osigurati da je taj zadatak proveden dobro i da su naplaćeni iznosi zatim pravilno isplaćeni poreznoj upravi, pri čemu se podsjeća na to da je taj posao nadzora olakšan za pružatelje usluga posredovanja u prometu nekretninama s poslovnim nastanom u Italiji jer, kad obavljaju te naplate, oni ipso iure, kao što to proizlazi iz točke 53. ove presude, stječu svojstvo „poreznih plataca”, tj. poreznih supstituta.

65

Osim toga, paradoksalno je da tužitelji u glavnom postupku talijanskim tijelima prigovaraju da su donošenjem poreznog sustava 2017. uvela opću pretpostavku porezne utaje ili prijevare koja se temelji na okolnosti da pružatelj usluga ima poslovni nastan u drugoj državi članici, što je pretpostavka koja je zabranjena člankom 56. UFEU‑a (presuda od 19. lipnja 2014., Strojírny Prostějov i ACO Industries Tábor, C‑53/13 i C‑80/13, EU:C:2014:2011, t. 56. i navedena sudska praksa), dok im taj sustav povjerava, nasuprot tomu, zadatak obavljanja, u ime porezne uprave, naplate poreza po odbitku koji odgovara dugovanom porezu i njegove isplate držanoj riznici, što je zadatak za koji je talijanski zakonodavac nastojao olakšati nadzor putem imenovanja poreznog zastupnika u Italiji.

66

Stoga valja smatrati da porezna mjera kao što je to treća vrsta obveza koja proizlazi iz poreznog sustava iz 2017. ima legitiman cilj koji je u skladu s UFEU‑om i da je opravdana važnim razlozima u općem interesu.

67

Kao drugo, nije sporno da je ta vrsta obveza, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, prikladna za jamčenje ostvarenja cilja borbe protiv porezne utaje.

68

Osobito je važno istaknuti činjenicu da je, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točkama 2. i 3. svojeg mišljenja, upotreba pružatelja usluga posredovanja u prometu nekretninama koji upravljaju internetskom platformom, kao što su to tužitelji u glavnom postupku, zabilježila eksponencijalni razvoj i da te isporuke usluga, koje, s obzirom na to da se pružaju putem interneta, mogu stoga u pravilu biti prekogranične naravi, ipak odgovaraju transakcijama najma koje imaju točnu fizičku lokaciju i, posljedično, oporezive su ovisno o poreznom pravu dotične države članice.

69

Osim toga, neovisno o tome obavljaju li isporuke usluga posredovanja u prometu nekretninama pružatelji usluga koji svoju djelatnost obavljaju putem internetskih platformi, poput tužitelja u glavnom postupku, ili ih obavljaju tradicionalni gospodarski subjekti, poput agencija za nekretnine, valja istaknuti da su ti najmovi često kratkoročni u smislu članka 4. stavka 1. poreznog sustava iz 2017. Slijedom toga, bez obzira na način posredovanja dotičnih pružatelja usluga, istu nekretninu koja se nalazi u Italiji može tijekom jednog poreznog razdoblja više puta iznajmiti najmodavac u korist najmoprimaca koji možda borave u drugim državama članicama, putem samih pružatelja usluga s poslovnim nastanom, ovisno o slučaju, na državnom području druge države članice koji su ipak zaduženi za naplatu poreza po odbitku koji odgovara iznosu poreza koji je dužan platiti najmodavac i isplatiti ga poreznog upravi. Stoga valja smatrati da je obveza pružatelja usluga posredovanja u prometu nekretninama bez stalnog poslovnog nastana u Italiji da ondje imenuju poreznog zastupnika prikladna za osiguranje ostvarenja cilja borbe protiv porezne utaje i za omogućavanje pravilne naplate poreza.

70

Kao treće, valja provjeriti prekoračuje li mjera kao što je treća vrsta obveza koja proizlazi iz poreznog sustava iz 2017. ono što je nužno za postizanje tog cilja.

71

Prije svega, ispitivanje proporcionalnosti takve mjere dovodi do zaključka da se, za razliku od predmeta u kojima su donesene presude navedene u točki 60. ove presude, u kojima su fizičke ili pravne osobe na koje se odnosi obveza imenovanja poreznog zastupnika na području države članice oporezivanja bili porezni obveznici, ta obveza u ovom slučaju odnosi na pružatelje usluga koji su djelovali kao osobe odgovorne za plaćanje poreza i koji su u tom pogledu već naplatili iznos koji odgovara porezu koji duguju porezni obveznici, tj. vlasnici dotičnih nekretnina, za račun državne riznice. Ipak ostaje činjenica da, čak i u takvom slučaju, proporcionalnost takve obveze podrazumijeva da ne postoje mjere prikladne za ostvarenje cilja borbe protiv porezne utaje i pravilne naplate tog poreza koju obavlja porezna uprava koje bi manje zadirale u slobodu pružanja usluga nego što to čini obveza imenovanja poreznog zastupnika s boravištem ili poslovnim nastanom na području države članice oporezivanja.

72

Nadalje, budući da se ta obveza primjenjuje bez razlike na sve pružatelje usluga posredovanja u prometu nekretninama koji nemaju stalni poslovni nastan u Italiji i koji su odabrali, u okviru svojih isporuka, naplaćivati najamnine ili naknade u vezi s ugovorima obuhvaćenima poreznim sustavom iz 2017. ili sudjelovati u naplati tih najamnina ili naknada, bez razlikovanja, na primjer, s obzirom na veličinu poreznih prihoda koje ti pružatelji ubiru ili mogu ubrati godišnje za račun državne riznice, valja smatrati da treća vrsta obveza koja proizlazi iz poreznog sustava iz 2017. prekoračuje ono što je nužno za postizanje ciljeva tog sustava.

73

Naposljetku, iako je točno da veliki broj transakcija i nekretnina koje mogu biti predmet transakcije posredovanjem predmetnih pružatelja usluga posredovanja u prometu nekretninama čini zadatak poreznih tijela države članice oporezivanja složenim, on ipak ne podrazumijeva, suprotno onomu što tvrdi talijanska vlada, primjenu mjere kao što je to obveza imenovanja poreznog zastupnika s boravištem ili poslovnim nastanom na državnom području te države s obzirom na to, kao prvo, da je cilj prve vrste obveza upravo pružiti poreznim tijelima sve informacije koje omogućuju istodobno utvrđivanje identiteta poreznog obveznika i porezne osnovnice, kao drugo, da druga vrsta obveza omogućuje osiguranje ubiranja tog poreza po odbitku i, kao treće, da talijanski zakonodavac nije upotrijebio mogućnost da taj porezni zastupnik, preko kojeg se može osigurati da ti pružatelji usluga pravilno naplaćuju poreze i da se odgovarajući iznosi pravilno isplaćuju talijanskoj državnoj riznici, može imati boravište ili poslovni nastan u drugoj državi članici koja nije Italija.

74

U tom je pogledu bez važnosti puka tvrdnja da je uvjet rezidentnosti najbolje jamstvo da će obveze porezne naravi koje ima porezni zastupnik biti učinkovito ispunjene. Iako se nadzor takvog zastupnika koji obavljaju porezna tijela države članice doista može pokazati težim kada se on nalazi u drugoj državi članici, iz sudske prakse ipak proizlazi da administrativne poteškoće nisu razlog kojim se može opravdati ograničenje temeljne slobode zajamčene pravom Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 11. prosinca 2014., Komisija/Španjolska, C‑678/11, EU:C:2014:2434, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

75

U tim okolnostima nije vidljivo da se nadzor poštovanja obveza predmetnih pružatelja usluga kao osoba odgovornih za plaćanje poreza ne bi mogao osigurati sredstvima koja manje zadiru u članak 56. UFEU‑a nego što to čini imenovanje poreznog zastupnika rezidentnog u Italiji.

76

Slijedom toga, valja navesti, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točki 82. svojeg mišljenja, da je obveza imenovanja poreznog zastupnika, u okolnostima poput onih u vezi s poreznim sustavom iz 2017., protivna članku 56. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 5. srpnja 2007., Komisija/Belgija, C‑522/04, EU:C:2007:405, i od 11. prosinca 2014., Komisija/Španjolska, C‑678/11, EU:C:2014:2434).

77

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i drugo prethodno pitanje valja odgovoriti tako da članak 56. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se:

78

Svojim trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 267. UFEU‑a tumačiti na način da, u slučaju pitanja u vezi s tumačenjem prava Unije koje je postavila jedna od stranaka u glavnom postupku, nacionalni sud protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka zadržava ovlast da samostalno oblikuje prethodna pitanja koja treba uputiti Sudu ili je dužan prihvatiti pitanja kako ih je oblikovala stranka u glavnom postupku koja je podnijela takav prijedlog.

79

Kao što je to Sud nedavno imao priliku podsjetiti, kada protiv odluke nacionalnog suda nema pravnog lijeka, potonji je, u smislu članka 267. trećeg stavka UFEU‑a, načelno dužan uputiti prethodno pitanje Sudu ako se u predmetu koji je pred njim u tijeku pojavi pitanje koje se odnosi na tumačenje prava Unije (presuda od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C‑561/19, EU:C:2021:799, t. 32. i navedena sudska praksa).

80

Nacionalni sud, protiv čije odluke prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, ne može se osloboditi te obveze kada je utvrdio da odgovor na postavljeno pitanje nije relevantan, da je predmetna odredba prava Unije već bila predmet tumačenja Suda ili da je pravilno tumačenje prava Unije tako očito da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji (presuda od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C‑561/19, EU:C:2021:799, t. 33. i navedena sudska praksa).

81

U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz odnosa između drugog i trećeg stavka članka 267. UFEU‑a proizlazi da sudovi na koje se odnosi treći stavak imaju istu diskrecijsku ovlast kao i svi drugi nacionalni sudovi što se tiče odlučivanja je li im za donošenje vlastite odluke nužna odluka o određenom pitanju prava Unije. Stoga ti sudovi nisu dužni postaviti prethodno pitanje o tumačenju prava Unije koje se pred njima pojavilo ako pitanje nije relevantno, to jest u slučaju kada odgovor na to pitanje, koji god on bio, ne bi mogao imati nikakav utjecaj na rješavanje spora (presuda od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C‑561/19, EU:C:2021:799, t. 34. i navedena sudska praksa).

82

Stoga je isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu (presuda od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C‑561/19, EU:C:2021:799, t. 35. i navedena sudska praksa).

83

U tom pogledu valja podsjetiti na to da sustav izravne suradnje između Suda i nacionalnih sudova, uspostavljen člankom 267. UFEU‑a, nema nikakve veze s bilo kakvom inicijativom stranaka u glavnom postupku. Potonje ne mogu lišiti nacionalne sudove njihove neovisnosti prilikom izvršavanja diskrecijske ovlasti iz točaka 81. i 82. ove presude, osobito tako da ih obvežu na podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C‑561/19, EU:C:2021:799, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

84

Iz toga proizlazi da je samo na nacionalnom sudu da utvrdi i oblikuje pitanja koja treba uputiti Sudu, a stranke u glavnom postupku ne mogu nametnuti ili promijeniti njihov sadržaj (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C‑561/19, EU:C:2021:799, t. 54. i 55. i navedenu sudsku praksu).

85

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na treće prethodno pitanje valja odgovoriti tako da članak 267. UFEU‑a treba tumačiti na način da je, u slučaju pitanja u vezi s tumačenjem prava Unije koje je postavila jedna od stranaka u glavnom postupku, isključivo na nacionalnom sudu da odredi i oblikuje pitanja koja treba uputiti Sudu i te stranke ne mogu nametnuti ili promijeniti njihov sadržaj.

86

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje: