–

za osobu X, J. W. F. Noot, advocaat,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i C. S. Schillemans, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, P. J. O. Van Nuffel, C. Cattabriga i A. Katsimerou, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 1., 4. i 7. te članka 19. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) kao i Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom (SL 2008., L 348, str. 98.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 188.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe X i Staatssecretarisa van Justitie en Veiligheid (državni tajnik za pravosuđe i sigurnost, Nizozemska) (u daljnjem tekstu: državni tajnik) u vezi sa zakonitošću postupka vraćanja koji je potonji pokrenuo protiv osobe X.

3

Konvencija o statusu izbjeglica, potpisana u Ženevi 28. srpnja 1951. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 189., str. 150., br. 2545 (1954.)), kako je izmijenjena Protokolom o statusu izbjeglica sklopljenim u New Yorku 31. siječnja 1967., sadržava članak 33., naslovljen „Zabrana protjerivanja i vraćanja”, koji u stavku 1. predviđa:

„Nijedna država ugovornica neće protjerati ili vratiti izbjeglicu na granice teritorija gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, državljanstva, pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili političkih uvjerenja.”

4

U uvodnim izjavama 2. i 4. Direktive 2008/115 navodi se:

[…]

5

Člankom 2. stavkom 2. te direktive predviđa se:

„Države članice mogu odlučiti da neće primjenjivati ovu Direktivu na državljane trećih zemalja:

6

U članku 3. navedene direktive određuje se:

„U smislu ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

7

Članak 4. stavak 3. iste direktive propisuje:

„Ova Direktiva ne dovodi u pitanje prava država članica da donose i zadrže odredbe koje su povoljnije za osobe na koje se primjenjuju, ako su te odredbe u skladu s Direktivom.”

8

U članku 5. Direktive 2008/115 propisuje se:

„Države članice prilikom provedbe ove Direktive uzimaju u obzir:

te poštuju načelo non refoulement.”

9

Članak 6. stavci 1. i 4. te direktive glasi:

„1.   Države članice izdaju odluku o vraćanju u pogledu svakog državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi na njihovom državnom području, ne dovodeći u pitanje iznimke iz stavaka od 2. do 5.

[…]

4.   Država članica može u svako doba odlučiti izdati neovisnu [dozvolu boravka] ili drugo odobrenje kojim se omogućuje pravo na boravak zbog suosjećanja, humanitarnih ili drugih razloga državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi u njihovom području. U tom se slučaju ne izdaje odluka o vraćanju. Ako je odluka o vraćanju već izdana, ukida se ili se suspendira za vrijeme trajanja [dozvole boravka] ili drugog odobrenja koje omogućuje pravo na boravak.”

10

Članak 8. navedene direktive, naslovljen „Udaljavanje”, u stavku 1. propisuje:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere za izvršenje odluke o vraćanju, ako nije odobreno vrijeme za dobrovoljni odlazak u skladu s člankom 7. stavkom 4. ili ako obveza vraćanja nije izvršena u vremenu za dobrovoljni odlazak, odobren[om] u skladu s člankom 7.”

11

U skladu s člankom 9. iste direktive:

„1.   Države članice odgađaju udaljavanje:

2.   Države članice mogu odgoditi udaljavanje na određeno vrijeme uzimajući u obzir posebne okolnosti pojedinačnog slučaja. Države članice posebno uzimaju u obzir:

[…]”

12

Članak 64. weta tot algehele herziening van de Vreemdelingenwet (Vreemdelingenwet 2000) (Zakon o općoj reviziji Zakona o strancima iz 2000.) od 23. studenoga 2000. (Stb. 2000., br. 495), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakon o strancima), određuje:

„Udaljavanje se odgađa sve dok stranac ili član njegove obitelji zbog zdravstvenog stanja ne može putovati.”

13

Vreemdelingencirculaire 2000 (Okružnica o strancima iz 2000.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Okružnica o strancima), predviđa:

„[…]

7. Suspenzija udaljavanja iz zdravstvenih razloga

7.1. Općenito

[Immigratie- en Naturalisatiedienst (IND) (Služba za imigraciju i naturalizaciju, Nizozemska)] može odobriti odgodu odlaska na temelju članka 64. Zakona o strancima ako:

7.1.1. Stranac nije u stanju putovati

Stranac dobiva odgodu odlaska na temelju članka 64. Zakona o strancima ako [Bureau Medische Advisering (BMA) (Ured za medicinsko savjetovanje Ministarstva sigurnosti i pravosuđa, Nizozemska)] navede da, s medicinskog stajališta, stranac ili član njegove obitelji zbog svojeg zdravstvenog stanja ne može putovati.

[…]

7.1.3. Stvarna opasnost od povrede članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog zdravstvenih razloga

Strancu se odobrava odgoda odlaska na temelju članka 64. Zakona o strancima kada postoji stvarna opasnost od povrede članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog zdravstvenih razloga.

Stvarna opasnost od povrede članka 3. te konvencije postoji samo kada:

Hitni zdravstveni slučaj

IND hitnim medicinskim slučajem smatra situaciju u kojoj stranac boluje od bolesti u pogledu koje je na temelju trenutačnih medicinskih i znanstvenih saznanja utvrđeno da će prestanak liječenja u roku od tri mjeseca dovesti do smrti, invaliditeta ili kojeg drugog oblika teškog mentalnog ili fizičkog oštećenja.

[…]”

14

Osoba X ruski je državljanin rođen 1988. koji je sa šesnaest godina obolio od rijetkog oblika raka krvi od kojeg se trenutačno liječi u Nizozemskoj. Njegovo se liječenje, među ostalim, sastoji od flebotomije kao i od primjene medicinskog kanabisa radi ublažavanja boli. Primjena tog liječenja medicinskim kanabisom nije dopuštena u Rusiji.

15

Osoba X je 31. listopada 2013. podnijela prvi zahtjev za azil u Nizozemskoj. Međutim, državni tajnik smatrao je da je Kraljevina Švedska država članica odgovorna za ispitivanje tog zahtjeva.

16

Osoba X je 13. prosinca 2013. na temelju članka 64. Zakona o strancima zatražila odgodu udaljavanja zbog svojeg zdravstvenog stanja. Odlukom od 24. prosinca 2013. državni tajnik odbio je taj zahtjev.

17

Osoba X je 19. svibnja 2016. podnijela novi zahtjev za azil u Nizozemskoj jer je u međuvremenu istekao rok u kojem je mogla biti premještena u Švedsku. U prilog tom novom zahtjevu osoba X je tvrdila da joj je liječenje koje joj je bilo pruženo u Rusiji radi suzbijanja boli povezane s njezinom bolešću uzrokovalo nuspojave i da je spoznala da joj upotreba medicinskog kanabisa najbolje odgovara s obzirom na njezino zdravstveno stanje. Budući da upotreba medicinskog kanabisa nije dopuštena u zemlji njezina podrijetla, osoba X je u toj zemlji uzgajala biljke kanabisa u medicinske svrhe, što joj je u navedenoj zemlji uzrokovalo takve probleme da sada traži priznavanje međunarodne zaštite. Prilikom tog zahtjeva za azil osoba X je, osim toga, zatražila odgodu svojeg udaljavanja na temelju članka 64. Zakona o strancima.

18

Odlukom od 29. ožujka 2018., nakon što je zaprimio mišljenje BMA‑a, državni tajnik odbio je zahtjev osobe X za azil smatrajući da problemi za koje tvrdi da susreće u Rusiji zbog uzgoja kanabisa za osobnu uporabu nisu vjerodostojni. Također je odlučio da osoba X ne može dobiti drugu dozvolu boravka te je odbio njezin zahtjev za odgodu izvršenja njezine obveze vraćanja na temelju članka 64. Zakona o strancima.

19

Presudom od 20. prosinca 2018. rechtbank Den Haag (Sud u Haagu, Nizozemska) djelomično je poništio tu odluku. Iako je taj sud priznao da osoba X ne može zahtijevati status izbjeglice ni korisnika supsidijarne zaštite, ipak je naložio državnom tajniku da preispita kako argumentaciju osobe X koja se temelji na njezinu pravu na stjecanje dozvole boravka, na temelju članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), tako i njezin zahtjev koji se temelji na članku 64. Zakona o strancima. Ta je presuda potvrđena presudom Raada van State (Državno vijeće, Nizozemska) od 28. ožujka 2019.

20

Državni tajnik ponovno je 19. veljače 2020. odbio osobi X izdati dozvolu boravka ograničenog trajanja na temelju članka 8. EKLJP‑a kao i odobriti odgodu njezina udaljavanja. Osim toga, donio je odluku o vraćanju kojom je osobi X naloženo napuštanje nizozemskog državnog područja u roku od četiri tjedna.

21

Protiv te je odluke o vraćanju osoba X podnijela žalbu sudu koji je uputio zahtjev. Smatra da joj se dozvola boravka mora izdati na temelju članka 8. EKLJP‑a ili da joj se u najmanju ruku mora odobriti odgoda udaljavanja na temelju članka 64. Zakona o strancima. U tom pogledu tvrdi da joj je analgetičko liječenje medicinskim kanabisom, koje joj se pruža u Nizozemskoj, toliko važno da u slučaju njegova prestanka više ne bi mogla voditi dostojanstven život. Konkretnije, navodi da bi u slučaju prekida navedenog liječenja bol bila toliko jaka da više ne bi mogla spavati ni jesti, što bi imalo velike posljedice ne samo na njezino fizičko stanje nego i na njezino psihičko stanje, zbog čega bi postala depresivna i suicidalna.

22

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iz presude od 18. prosinca 2014., M’Bodj (C‑542/13, EU:C:2014:2452), proizlazi da zdravstveno stanje državljanina treće zemlje ne može opravdati to da mu se prizna pravo na supsidijarnu zaštitu. Osim toga, nesporno je da osoba X više ne zahtijeva status izbjeglice.

23

Međutim, kao prvo, taj sud ističe da se, u skladu s nizozemskim propisima, udaljavanje može odgoditi ako dotični strani državljanin zbog zdravstvenih razloga ne može putovati ili postoji stvarna opasnost od povrede članka 3. EKLJP‑a.

24

Drugi slučaj pretpostavlja da iz mišljenja BMA‑a proizlazi, s jedne strane, da bi prekid predmetnog liječenja za dotičnu osobu najvjerojatnije značio „hitan zdravstveni slučaj” u smislu točke 7.1.3. Okružnice o strancima i, s druge strane, da u zemlji odredišta odgovarajuće liječenje ne postoji ili joj ono nije dostupno.

25

U svojem mišljenju donesenom na zahtjev državnog tajnika, BMA je, među ostalim, naveo da je, iako se moglo predvidjeti da bi osoba X bez flebotomije u kratkom roku bila suočena s hitnim zdravstvenim slučajem, takvo liječenje ipak bilo dostupno u Rusiji. Suprotno tomu, BMA je smatrao da se, s obzirom na to da nije dokazana učinkovitost kanabisa kao lijeka, ne može očitovati o zdravstvenim posljedicama prestanka analgetičkog liječenja medicinskim kanabisom. Također je naveo da nije istaknuto postojanje nikakvih poremećaja povezanih s boli koja bi predstavljala opasnost od smrti osobe X ili njezine ovisnosti u redovnim životnim aktivnostima. Stoga je smatrao da se ne može tvrditi da uporaba medicinskog kanabisa omogućuje kratkoročno sprečavanje nastanka takvog „hitnog zdravstvenog slučaja”. Također je smatrao da na tržištu postoji dovoljno drugih lijekova protiv boli koji se mogu pružiti osobi X.

26

Međutim, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iz informacija koje je pružila osoba X proizlazi da liječnici koji je liječe smatraju da je upotreba medicinskog kanabisa jedina primjerena za liječenje njezinih bolova. Osim toga, taj sud smatra da je osoba X dokazala da se liječenje medicinskim kanabisom propisuje i koristi samo kada su se druga rješenja protiv boli pokazala ne samo neučinkovitima nego i kontraindiciranima.

27

Sud koji je uputio zahtjev osim toga utvrđuje da u Rusiji nije dostupno nikakvo odgovarajuće analgetičko liječenje. Stoga, ako udaljavanje osobe X ne bi bilo odgođeno, njezino liječenje protiv boli bilo bi prekinuto te bi se intenzitet te boli povećao. Nasuprot tomu, nije moguće utvrditi bi li povećanje boli osobe X zbog prekida njezina liječenja dovelo do pogoršanja njezine bolesti, iako je, s obzirom na informacije kojima raspolaže taj sud, vjerojatno da to ne bi bio slučaj. Prije traženja medicinskog mišljenja o povećanju boli koju bi osoba X mogla pretrpjeti nakon prestanka liječenja medicinskim kanabisom, navedeni sud smatra da tumačenjem prava Unije valja utvrditi način na koji treba uzeti u obzir takav parametar.

28

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev ističe da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Raada van State (Državno vijeće) koja se oslanja na zahtjev za brzo pogoršanje zdravstvenog stanja dotične osobe u smislu presude Europskog suda za ljudska prava od 13. prosinca 2016., Paposhvili protiv Belgije (CE:ECHR:2016:1213JUD004173810) (u daljnjem tekstu: presuda Paposhvili), treba uzeti u obzir samo zdravstvene posljedice koje se pojave u roku od tri mjeseca nakon prestanka liječenja dotične osobe kako bi se utvrdilo hoće li takav prestanak dovesti do „hitnog zdravstvenog slučaja” u smislu točke 7.1.3. Okružnice o strancima.

29

Međutim, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, Europski sud za ljudska prava u presudi Paposhvili nije izričito odredio rok. Stoga je potrebno utvrditi mogu li posljedice povezane s prekidom liječenja teško bolesnog državljanina treće zemlje, u slučaju povratka u njegovu zemlju podrijetla, biti obuhvaćene primjenom članka 4. Povelje samo ako nastanu u razdoblju od tri mjeseca bez obzira na vrstu bolesti i zdravstvene posljedice koje mogu nastati nakon tog prekida.

30

Kao treće, taj sud ističe da je Raad van State (Državno vijeće) presudio da se, u skladu s presudom od 16. veljače 2017., C. K. i dr. (C‑578/16 PPU, EU:C:2017:127), člankom 64. Zakona o strancima također nalaže da se ocijeni može li udaljavanje kao takvo državljanina treće zemlje s osobito teškim fizičkim ili psihičkim oboljenjem uzrokovati stvarnu opasnost od povrede članka 3. EKLJP‑a. Međutim, tu ocjenu treba provesti samo u okviru ispitivanja uvjeta u kojima strani državljanin o kojem je riječ može putovati. Iz toga slijedi, s jedne strane, da se od BMA‑a nikad ne traži da ocijeni može li postupak udaljavanja, kao takav, tog državljanina treće zemlje imati zdravstvene posljedice koje se javljaju nakon što je on udaljen u zemlju odredišta i, s druge strane, da se te posljedice ne uzimaju u obzir kako bi se utvrdilo protivi li se takav „hitan zdravstveni slučaj” u smislu točke 7.1.3. Okružnice o strancima tom udaljavanju.

31

Stoga bi takvo ispitivanje teško moglo spriječiti da se udaljavanje dotične osobe odgodi čak i kad bi postojala bojazan od pogoršanja njezina mentalnog zdravstvenog stanja, kao što je opasnost od samoubojstva kao posljedica samog udaljavanja.

32

Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se može li ocijeniti samo to ostaju li zdravstvene posljedice udaljavanja dotične osobe, uz određene prilagodbe, ograničene tijekom tog udaljavanja. Osim toga, ističe da se u slučaju osobe X liječenje medicinskim kanabisom ne bi moglo primijeniti tijekom samog udaljavanja i da je osoba X istaknula da bi je povećanje boli učinilo depresivnom i suicidalnom.

33

Kao četvrto, taj sud smatra da treba utvrditi mogu li se težina zdravstvenog stanja državljanina treće zemlje i činjenica da se on liječi u državi članici u kojoj neredovito boravi smatrati elementima privatnog života čije poštovanje treba osigurati u smislu članka 7. Povelje i članka 8. EKLJP‑a.

34

Konkretnije, navedeni se sud pita trebaju li nadležna tijela države članice ispitati treba li, na temelju prava na poštovanje privatnog života, takvom državljaninu dodijeliti pravo na boravak i je li poštovanje privatnog života dotične osobe element koji treba uzeti u obzir pri odlučivanju o njezinu zahtjevu za odgodu mjere udaljavanja koja se na nju odnosi.

35

U tim je okolnostima rechtbank Den Haag (Sud u Haagu) odlučio prekinuti postupak i uputiti sljedeća prethodna pitanja:

36

Nizozemska vlada osporava, kao prvo, dopuštenost postavljenih prethodnih pitanja jer su preuranjena. Naime, prije postavljanja pitanja Sudu sud koji je uputio zahtjev trebao je odbiti zahtjev osobe X da joj se prizna pravo boravka na nizozemskom državnom području, s obzirom na to da se na nju primjenjuje Direktiva 2008/115 samo ako taj državljanin treće zemlje nezakonito boravi na tom području.

37

Međutim, nacionalni sudovi slobodni su obratiti se Sudu u bilo kojem stadiju postupka koji smatraju prikladnim, čak i u ranom stadiju tog postupka (vidjeti u tom smislu presude od 5. listopada 2010., Elchinov, C‑173/09, EU:C:2010:581, t. 26. i od 14. studenoga 2018., Memoria i Dall’Antonia, C‑342/17, EU:C:2018:906, t. 33.).

38

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je državni tajnik odbio zahtjev osobe X za azil, tako da ona u načelu nezakonito boravi na nizozemskom državnom području i slijedom toga ulazi u područje primjene Direktive 2008/115, osim ako ima pravo na dodjelu prava boravka na tom državnom području na temelju, među ostalim, prava Unije, što je upravo predmet četvrtog prethodnog pitanja.

39

Iz toga slijedi da valja odbiti argumentaciju nizozemske vlade o navodnoj preuranjenosti prethodnih pitanja.

40

Kao drugo, nizozemska vlada smatra da drugo prethodno pitanje nije relevantno za ishod glavnog postupka jer se njime u biti želi utvrditi može li država članica zahtijevati da se pogoršanje zdravstvenog stanja dotičnog državljanina treće zemlje, koje bi moglo nastati u slučaju vraćanja, pojavi u predviđenom roku nakon njega. Međutim, takav rok nije odlučujući element u okviru glavnog postupka, s obzirom na to da je odbijanje odgode udaljavanja osobe X u biti opravdano zbog toga što nikakav „hitan zdravstveni slučaj” u smislu točke 7.1.3. Okružnice o strancima nije mogao u kratkom roku nastati u njezinoj zemlji podrijetla jer bol osobe X nije povezana sa simptomima njezine bolesti i jer postoje zamjenska liječenja u toj zemlji.

41

U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uzimajući u obzir posebnosti glavnog postupka, ocijeni relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, ako se postavljeno pitanje odnosi na tumačenje ili valjanost pravnog pravila Unije, Sud je načelno dužan odlučiti. Iz navedenoga proizlazi da prethodno pitanje koje se odnosi na pravo Unije uživa pretpostavku relevantnosti. Odbijanje Suda da odluči o takvom pitanju moguće je samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 7. rujna 2022., Cilevičs i dr., C‑391/20, EU:C:2022:638, t. 41. i 42.).

42

Međutim, suprotno onomu što tvrdi nizozemska vlada, nije razvidno da tumačenje prava Unije zatraženo u drugom prethodnom pitanju očito nije povezano s predmetom glavnog postupka.

43

Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 35. svojeg mišljenja, nesporno je da se odluka o vraćanju donesena u pogledu osobe X temeljila, među ostalim, na činjenici da u slučaju njezina povratka u zemlju podrijetla u kratkom roku ne nastane nikakav „hitan zdravstveni slučaj” u smislu točke 7.1.3. Okružnice o strancima. Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje jasno proizlazi da se na temelju nizozemskih propisa postojanje takvog „hitnog zdravstvenog slučaja” ocjenjuje s obzirom na rok od tri mjeseca naveden u Okružnici o strancima, pri čemu je upravo taj rok predmet drugog prethodnog pitanja.

44

Osim toga, iz činjeničnog okvira koji je utvrdio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da treba smatrati da su bolovi osobe X uzrokovani bolešću od koje boluje i da, kada je riječ o tim bolovima, u njegovoj zemlji podrijetla nije dostupno nikakvo zamjensko liječenje. Pitanja o tumačenju prava Unije nacionalni sud postavlja u pravnom i činjeničnom okviru koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati. Stoga, bez obzira na kritike koje je nizozemska vlada iznijela u pogledu činjeničnih ocjena suda koji je uputio zahtjev, drugo prethodno pitanje treba provesti na temelju tih ocjena (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., Caixabank, C‑385/20, EU:C:2022:278, t. 34. i 38. i navedenu sudsku praksu).

45

Iz toga slijedi da je drugo prethodno pitanje dopušteno.

46

Kao treće, što se tiče četvrtog prethodnog pitanja, valja istaknuti, s jedne strane, da se, suprotno tvrdnjama nizozemske vlade, to pitanje ne odnosi na tumačenje članka 8. EKLJP‑a, nego članka 7. Povelje u vezi s drugim odredbama Povelje kao i Direktive 2008/115.

47

Iz toga slijedi da je Sud nadležan odgovoriti na to pitanje.

48

S druge strane, ta ista vlada tvrdi da je navedeno pitanje nedopušteno jer sud koji je uputio zahtjev želi utvrditi treba li članak 7. Povelje tumačiti na način da osobi X treba priznati pravo boravka u Nizozemskoj, iako nijedna materijalna odredba prava Unije ne dopušta da joj se prizna takvo pravo na boravak.

49

U tom je pogledu dovoljno istaknuti da pitanje može li tumačenje Direktive 2008/115 u vezi s člankom 7. Povelje dovesti do priznavanja prava boravka državljaninu treće zemlje na području države članice, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u svakom slučaju ulazi u meritornu ocjenu tog pitanja.

50

Stoga je četvrto prethodno pitanje dopušteno.

51

Svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2008/115 u vezi s člancima 1. i 4. te člankom 19. stavkom 2. Povelje tumačiti na način da joj se protivi to da se odluka o vraćanju ili mjera udaljavanja donese u pogledu državljanina treće zemlje s nezakonitim boravkom na području države članice koji boluje od teške bolesti, a koji bi u trećoj zemlji u koju bi bio udaljen bio izložen opasnosti od znatnog povećanja boli uzrokovane tom bolešću, zbog zabrane jedinog učinkovitog analgetičkog liječenja u toj zemlji. Također se pita može li država članica predvidjeti strogi rok u kojem takvo povećanje mora moći nastati kako bi moglo biti prepreka toj odluci o vraćanju ili toj mjeri udaljavanja.

52

Kao prvo, valja istaknuti da se, prvo, podložno iznimkama predviđenima u članku 2. stavku 2. Direktive 2008/115, potonja primjenjuje na sve državljane trećih zemalja koji nezakonito borave na državnom području države članice. Osim toga, budući da je državljanin treće zemlje obuhvaćen područjem primjene te direktive, on u načelu mora podlijegati zajedničkim standardima i postupcima propisanima tom direktivom za njegovo vraćanje, i to sve dok njegov boravak eventualno ne bude reguliran (presuda od 24. veljače 2021., M i dr. (Transfer u državu članicu), C‑673/19, EU:C:2021:127, t. 29. i 31. i navedena sudska praksa).

53

U tom pogledu proizlazi, s jedne strane, iz članka 6. stavka 1. Direktive 2008/115 da se, kada je dokazana nezakonitost boravka državljanina treće zemlje, u odnosu na svakog takvog državljanina treba donijeti odluka o vraćanju, ne dovodeći u pitanje iznimke iz stavaka 2. do 5. navedenog članka i uz strogo poštovanje zahtjevâ iz članka 5. te direktive, a ta odluka mora među trećim zemljama iz članka 3. točke 3. Direktive 2008/115 utvrditi onu u koju se on udaljava (presuda od 24. veljače 2021., M i dr. (Transfer u državu članicu), C‑673/19, EU:C:2021:127, t. 32. i 39. i navedena sudska praksa).

54

S druge strane, država članica ne može udaljiti državljanina treće zemlje s nezakonitim boravkom na temelju članka 8. Direktive 2008/115, a da odluka o vraćanju u pogledu tog državljanina nije prethodno donesena uz poštovanje materijalnih i postupovnih jamstava uvedenih tom direktivom (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Komisija/Mađarska (Prihvat tražitelja međunarodne zaštite), C‑808/18, EU:C:2020:1029, t. 253.).

55

Drugo, članak 5. Direktive 2008/115, koji je opće pravilo koje obvezuje države članice čim provode tu direktivu, obvezuje nadležno nacionalno tijelo da u svim stadijima postupka vraćanja poštuje načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, koje je zajamčeno, kao temeljno pravo, u članku 18. Povelje, u vezi s člankom 33. Konvencije o statusu izbjeglica, potpisane u Ženevi 28. srpnja 1951., kako je izmijenjena Protokolom o statusu izbjeglica, kao i u članku 19. stavku 2. Povelje. To osobito vrijedi, kao što je to navedeno u točki 53. ove presude, kada to tijelo namjerava, nakon što sasluša dotičnu osobu, donijeti odluku o njezinu vraćanju (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Komisija/Mađarska (Prihvat tražitelja međunarodne zaštite), C‑808/18, EU:C:2020:1029, t. 250. i navedenu sudsku praksu).

56

Stoga se članku 5. Direktive 2008/115 protivi to da se protiv državljanina treće zemlje donese odluka o vraćanju ako ta odluka kao zemlju odredišta ima u vidu zemlju u kojoj postoje ozbiljni i potvrđeni razlozi za vjerovanje da bi u slučaju izvršenja navedene odluke taj državljanin bio izložen stvarnoj opasnosti od postupanja protivnih članku 18. ili članku 19. stavku 2. Povelje.

57

Na temelju tog članka 19. stavka 2. nitko ne smije biti udaljen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut ne samo smrtnoj kazni nego i mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju u smislu članka 4. Povelje. Što se tiče zabrane nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja propisane u tom članku 4., ona ima apsolutni karakter jer je usko povezana s poštovanjem ljudskog dostojanstva iz članka 1. Povelje (presuda od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru, C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 85.).

58

Iz toga slijedi da, kada postoje ozbiljni i potvrđeni razlozi za vjerovanje da bi državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi na državnom području države članice bio izložen stvarnoj opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje u vezi s njezinim člankom 1. i članka 19. stavka 2. Povelje, protiv tog državljanina ne može se donijeti odluka o vraćanju u tu zemlju sve dok postoji ta opasnost.

59

Isto tako, protiv navedenog državljanina ne može se primijeniti mjera udaljavanja tijekom tog razdoblja, kao što to uostalom izričito predviđa članak 9. stavak 1. Direktive 2008/115.

60

Treće, u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, kada prava zajamčena njezinim člankom 4. odgovaraju onima zajamčenima člankom 3. EKLJP‑a, značenje i opseg primjene navedenih prava jednaki su onima iz navedenog članka 3. EKLJP‑a (presuda od 24. travnja 2018., MP (Supsidijarna zaštita osobe koja je bila žrtva mučenja), C‑353/16, EU:C:2018:276, t. 37.).

61

Iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, u vezi s člankom 3. EKLJP‑a, proizlazi da bol zbog fizičke ili psihičke bolesti koja je nastupila prirodno može biti obuhvaćena tim člankom 3. ako se ona pogorša odnosno ako postoji opasnost od pogoršanja zbog postupanja koje je posljedica pritvorskih uvjeta, protjerivanja ili drugih mjera, za koje se tijela vlasti mogu smatrati odgovornima, i to pod uvjetom da bol koja iz toga proizlazi doseže minimalni prag težine koji se zahtijeva u tom članku 3. (vidjeti u tom smislu presudu Paposhvili, t. 174. i 175. i presudu od 24. travnja 2018., MP (Supsidijarna zaštita osobe koja je bila žrtva mučenja), C‑353/16, EU:C:2018:276, t. 38.).

62

Naime, valja podsjetiti na to da liječenje mora, kako bi bilo obuhvaćeno člankom 3. EKLJP‑a, dosezati minimum težine, pri čemu je ocjena tog minimuma relativna i ovisi o svim podacima o predmetu (ESLJP, 20. listopada 2016., Muršić protiv Hrvatske, ECLI:CE:ECHR:2016:1020JUD000733413, t. 97.; ESLJP, 7. prosinca 2021., Savran protiv Danske, CE:ECHR:2021:1207JUD005746715, t. 122. i navedena sudska praksa).

63

U tom pogledu iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da se članku 3. EKLJP‑a protivi udaljavanje teško bolesne osobe za koju postoji opasnost od neposredne smrti ili za koju postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi, iako ne postoji neposredna opasnost od smrti, zbog nepostojanja odgovarajućeg liječenja u zemlji odredišta ili zbog nedostatka pristupa njemu ona bila suočena sa stvarnom opasnošću od teškog, brzog i nepovratnog pogoršanja svojeg zdravlja koje uzrokuje intenzivne boli ili od znatnog smanjenja svojeg očekivanog životnog vijeka (vidjeti u tom smislu presudu Paposhvili, t. 178. i 183. i presudu od 24. travnja 2018., MP (Supsidijarna zaštita osobe koja je bila žrtva mučenja), C‑353/16, EU:C:2018:276, t. 40.).

64

Osim toga, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da se tom presudom Paposhvili utvrđuje standard koji na odgovarajući način uzima u obzir sva razmatranja relevantna za potrebe članka 3. EKLJP‑a jer štiti opće pravo država da nadziru ulazak, boravak i udaljavanje stranaca, pri čemu se priznaje apsolutna narav tog članka (ESLJP, 7. prosinca 2021., Savran protiv Danske, CE:ECHR:2021:1207JUD005746715, t. 133.).

65

Iz sudske prakse Suda ustaljeno proizlazi da prag težine koji se zahtijeva u tom području za potrebe primjene članka 4. Povelje odgovara pragu težine koji se u istim okolnostima zahtijeva na temelju članka 3. EKLJP‑a (presude od 16. veljače 2017., C. K. i dr., C‑578/16 PPU, EU:C:2017:127, t. 67. i od 24. travnja 2018., MP (Supsidijarna zaštita osobe koja je bila žrtva mučenja), C‑353/16, EU:C:2018:276, t. 37.).

66

Iz točaka 52. do 65. ove presude proizlazi da se članku 5. Direktive 2008/115, u vezi s člancima 1. i 4. te člankom 19. stavkom 2. Povelje, protivi to da država članica donese odluku o vraćanju ili provede udaljavanje državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi na državnom području te države članice i koji boluje od teške bolesti ako postoje ozbiljni i potvrđeni razlozi za vjerovanje da bi vraćanje tog državljanina zbog nedostupnosti prikladne skrbi u zemlji odredišta njega izložilo stvarnoj opasnosti od znatnog smanjenja njegova očekivanog životnog vijeka ili od brzog, znatnog i nepopravljivog pogoršanja njegova zdravlja, a koje uzrokuje intenzivne boli.

67

Kao drugo, valja ispitati, za potrebe glavnog postupka, treba li se država članica suzdržati od donošenja odluke o vraćanju ili mjere udaljavanja u pogledu državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi na području te države članice i koji boluje od teške bolesti, ako postoje ozbiljni i potvrđeni razlozi za vjerovanje da će taj državljanin u slučaju povratka biti izložen stvarnoj opasnosti od povećanja svoje boli zbog zabrane jedinog učinkovitog analgetičkog liječenja u zemlji odredišta, a da ga to vraćanje ne izloži opasnosti da će se bolest od koje boluje pogoršati.

68

U tom pogledu, kao što je to istaknuto u točkama 61., 63. i 65. ove presude, država članica može povrijediti zabranu nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, utvrđenu u članku 4. Povelje, ako odluka o vraćanju ili mjera udaljavanja koju su donijela njezina tijela može povećati bol uzrokovanu državljaninu treće zemlje zbog bolesti koja se prirodno javlja u tolikoj mjeri da ta bol doseže prag težine iz tih točaka.

69

Stoga okolnost da se samo bol povezana s teškom bolešću državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi na državnom području države članice može pogoršati, u slučaju vraćanja tog državljanina, nije dovoljna da se isključi da takvo vraćanje može biti protivno članku 4. Povelje. To vrijedi tim više što povećanje boli povezane s bolešću može samo po sebi dovesti do pogoršanja fizičkog ili mentalnog zdravlja, u pravom smislu riječi, dotične osobe.

70

Međutim, svaka opasnost od povećanja boli, koja bi proizišla iz vraćanja državljanina treće zemlje, ne izlaže ga postupanju protivnom članku 4. Povelje. Naime, analogno onomu što je navedeno u točki 66. ove presude, također je potrebno da postoje ozbiljni i potvrđeni razlozi za vjerovanje da bi u slučaju vraćanja taj državljanin bio izložen stvarnoj opasnosti da se njegova bol brzo, znatno i nepopravljivo poveća.

71

U tom pogledu valja pojasniti, prvo, da postoje ozbiljni razlozi zbog kojih bi se moglo smatrati da državljanin treće zemlje u slučaju vraćanja može biti izložen znatnom i nepopravljivom povećanju boli uzrokovane njegovom bolešću, osobito kada se utvrdi da mu se u zemlji odredišta ne može zakonito pružiti jedino učinkovito liječenje i da bi ga izostanak takvog liječenja izložio boli takvog intenziteta koja bi bila protivna ljudskom dostojanstvu jer bi mu mogla uzrokovati teške i nepopravljive fizičke tegobe, pa čak i navesti ga na samoubojstvo, što je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi uzimajući u obzir sve relevantne podatke, a osobito medicinske. Konkretno, valja ocijeniti nepopravljivu narav povećanja boli uzimajući u obzir mnogobrojne čimbenike, uključujući izravne učinke i neizravne posljedice takvog povećanja (vidjeti, analogno, ESLJP, presudu Savran protiv Danske, CE:ECHR:2021:1207JUD005746715, t. 138.).

72

Što se tiče, drugo, zahtjeva prema kojem vraćanje dotičnog državljanina treće zemlje može dotičnoj osobi uzrokovati brzo povećanje njezine boli, valja naglasiti da se takav uvjet ne može tumačiti toliko strogo da se protivi vraćanju državljanina treće zemlje koji je teško bolestan samo u ekstremnim slučajevima u kojima bi potonji pretrpio znatno i nepopravljivo povećanje svoje boli odmah po dolasku na državno područje zemlje odredišta ili neposredno nakon tog dolaska. Naprotiv, valja uzeti u obzir činjenicu da povećanje boli osobe o kojoj je riječ, uzrokovano njezinim vraćanjem u zemlju u kojoj nisu raspoloživa odgovarajuća liječenja, može biti postupno i da je moguće da bi bilo potrebno određeno vrijeme kako bi to povećanje postalo znatno i nepopravljivo.

73

Osim toga, potreba da se u obzir uzmu svi relevantni elementi, u svrhu ocjene praga težine koji se zahtijeva u tom području na temelju članka 4. Povelje, kao i špekulativni aspekt svojstven takvom prospektivnom ispitivanju, protivi se tomu da se, kako bi se smatralo brzim, povećanje boli državljanina treće zemlje, u slučaju vraćanja, mora moći ostvariti u roku koji je unaprijed propisan pravom dotične države članice u apsolutnom smislu.

74

Naime, nadležno nacionalno tijelo mora moći odvagnuti, ovisno o vrsti bolesti od koje boluje državljanin treće zemlje, brzinu kojom se u slučaju vraćanja takvo povećanje može dogoditi, s jedne strane, i stupanj intenziteta povećanja boli koji u tom slučaju može nastati, s druge strane.

75

Ako države članice određuju rok, on mora biti isključivo indikativan i neće osloboditi nadležno nacionalno tijelo od konkretnog ispitivanja situacije dotičnog državljanina treće zemlje s obzirom na sve relevantne elemente, osobito one spomenute u prethodnoj točki, uzimajući u obzir vrstu bolesti od koje taj državljanin boluje.

76

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da članak 5. Direktive 2008/115, u vezi s člancima 1. i 4. te člankom 19. stavkom 2. Povelje, treba tumačiti na način da mu se protivi to da se odluka o vraćanju ili mjera udaljavanja donese u pogledu državljanina treće zemlje s nezakonitim boravkom na području države članice, koji boluje od teške bolesti, ako postoje ozbiljni i potvrđeni razlozi za vjerovanje da bi dotična osoba u trećoj zemlji u koju bi bila udaljena bila izložena stvarnoj opasnosti od znatnog, nepopravljivog i brzog povećanja svoje boli uzrokovane tom bolešću, u slučaju vraćanja, zbog zabrane jedinog učinkovitog analgetičkog liječenja u toj zemlji. Država članica ne može predvidjeti strogi rok u kojem takvo povećanje mora moći nastati kako bi moglo biti prepreka toj odluci o vraćanju ili toj mjeri udaljavanja.

77

Svojim trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2008/115 u vezi s člancima 1., 4. i 19. Povelje tumačiti na način da joj se protivi to da nadležno nacionalno tijelo uzme u obzir posljedice mjere udaljavanja, u pravom smislu riječi, na zdravstveno stanje državljanina treće zemlje samo kako bi ispitalo je li on u stanju putovati.

78

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da sud koji je uputio zahtjev polazi od pretpostavke prema kojoj predmetni nizozemski propis razlikuje, s jedne strane, ocjenu opasnosti da prekid liječenja koje se pruža državljaninu treće zemlje, uzrokovan njegovim vraćanjem, u kratkom roku uzrokuje „hitan zdravstveni slučaj” u smislu točke 7.1.3. Okružnice o strancima i, s druge strane, ocjenu posljedica same mjere udaljavanja, koja mora ulaziti u okvir ispitivanja sposobnosti tog državljanina za putovanje i koja stoga pretpostavlja da se uzimaju u obzir samo zdravstvene posljedice koje mogu nastati tijekom tog udaljavanja, izuzev onih koje se mogu pojaviti, nakon tog udaljavanja, u zemlji odredišta.

79

Nizozemska vlada osporava da je to praksa dotičnog nadležnog nacionalnog tijela. Međutim, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 44. ove presude, na treće pitanje valja odgovoriti polazeći od pretpostavke suda koji je uputio zahtjev.

80

U skladu s tim pojašnjenjem, iz obrazloženja odgovora na prvo i drugo pitanje proizlazi da članak 5. i članak 9. stavak 1. točka (a) Direktive 2008/115 zahtijevaju da države članice prije donošenja odluke o vraćanju ili provedbe udaljavanja državljanina treće zemlje koji boluje od teške bolesti mogu isključiti svaku ozbiljnu sumnju o opasnosti da će vraćanje tog državljanina uzrokovati brzo, znatno i nepopravljivo pogoršanje te bolesti ili boli uzrokovane njome. Ako se takva sumnja ne može isključiti, nadležno nacionalno tijelo ne može donijeti odluku o vraćanju niti provesti udaljavanje dotičnog državljanina treće zemlje.

81

Iako takva zabrana također vrijedi sve dok dotična država članica ne može organizirati udaljavanje u pravom smislu riječi dotičnog državljanina treće zemlje na način da se osigura, među ostalim, da taj državljanin neće biti izložen opasnosti od znatnog i nepopravljivog pogoršanja svoje bolesti ili svoje boli tijekom tog udaljavanja, iz toga se ne može zaključiti da je toj državi članici dovoljno da zajamči da će navedeni državljanin uživati odgovarajuću skrb tijekom svojeg udaljavanja kako bi mogla donijeti odluku o njegovu vraćanju ili provesti njegovo udaljavanje. Naime, dotična država članica mora se uvjeriti da, kada to zdravstveno stanje dotične osobe zahtijeva, ona primi zdravstvenu skrb ne samo tijekom samog udaljavanja nego i nakon njega u zemlji odredišta (vidjeti analogno presudu od 16. veljače 2017., C. K. i dr., C‑578/16 PPU, EU:C:2017:127, t. 76. do 82.).

82

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da članak 5. i članak 9. stavak 1. točku (a) Direktive 2008/115 u vezi s člancima 1. i 4. te člankom 19. stavkom 2. Povelje treba tumačiti na način da im se protivi to da nadležno nacionalno tijelo uzme u obzir posljedice mjere udaljavanja u pravom smislu riječi na zdravstveno stanje državljanina treće zemlje samo kako bi ispitalo je li on u stanju putovati.

83

Četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2008/115 u vezi s člankom 7. kao i člancima 1. i 4. Povelje tumačiti na način da zdravstveno stanje državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi na državnom području države članice i skrb koju on prima na tom području zbog teške bolesti od koje boluje ta država članica mora uzeti u obzir kako bi ocijenila treba li, na temelju prava poštovanja njegova privatnog života, dotičnoj osobi priznati pravo boravka na državnom području te države članice ili odgoditi datum njezina udaljavanja.

84

Kao prvo, valja podsjetiti na to da se zajednički standardi i postupci uspostavljeni Direktivom 2008/115 odnose samo na donošenje odluka o vraćanju i njihovo izvršenje, s obzirom na to da cilj te direktive nije uskladiti u cijelosti pravila država članica o boravku stranih državljana. Prema tome, navedena direktiva ne uređuje ni način na koji se pravo boravka mora dodijeliti državljanima trećih zemalja ni posljedice nezakonitog boravka državljana trećih zemalja na državnom području države članice u pogledu kojih se ne može donijeti nikakva odluka o vraćanju u treću zemlju (vidjeti u tom smislu presude od 8. svibnja 2018., K. A. i dr. (Spajanje obitelji u Belgiji), C‑82/16, EU:C:2018:308, t. 44. i 45. i od 24. veljače 2021., M i dr. (Transfer u državu članicu), C‑673/19, EU:C:2021:127, t. 43. i 44.).

85

Iz toga slijedi da se nijedna odredba Direktive 2008/115 ne može tumačiti na način da se njome od države članice zahtijeva da odobri dozvolu boravka državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi na njezinu državnom području ako protiv tog državljanina ne može biti donesena ni odluka o vraćanju ni mjera udaljavanja zbog toga što postoje ozbiljni i potvrđeni razlozi za vjerovanje da bi dotična osoba u zemlji odredišta bila izložena stvarnoj opasnosti od brzog, znatnog i nepopravljivog povećanja boli uzrokovane njezinom bolešću.

86

Što se konkretno tiče članka 6. stavka 4. Direktive 2008/115, tom se odredbom državama članicama samo dopušta da zbog suosjećanja ili humanitarnih razloga odobre pravo na boravak na temelju svojeg nacionalnog prava, a ne prava Unije, državljanima trećih zemalja koji nezakonito borave na njihovu državnom području.

87

Međutim, u skladu s člankom 51. stavkom 2. Povelje, njezine odredbe ne proširuju područje primjene prava Unije. Stoga se ne može smatrati da, na temelju članka 7. Povelje, država članica može biti dužna državljaninu treće zemlje koji ulazi u područje primjene te direktive dodijeliti pravo boravka.

88

S obzirom na navedeno, kao drugo, valja istaknuti da je glavni cilj Direktive 2008/115, kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 2. i 4., uspostava učinkovite politike udaljavanja i repatrijacije uz puno poštovanje temeljnih prava i dostojanstva dotičnih osoba (presuda od 19. lipnja 2018., Gnandi, C‑181/16, EU:C:2018:465, t. 48. i navedena sudska praksa).

89

Iz toga slijedi da su države članice prilikom provedbe Direktive 2008/115, uključujući i kada namjeravaju donijeti odluku o vraćanju ili mjeru udaljavanja u pogledu državljanina treće zemlje s nezakonitim boravkom, dužne poštovati temeljna prava koja su tom državljaninu priznata Poveljom (presuda od 11. lipnja 2015., Zh. i O., C‑554/13, EU:C:2015:377, t. 69.).

90

To osobito vrijedi za pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života navedenog državljanina, kako je zajamčeno u članku 7. Povelje. To pravo, koje sud koji je uputio zahtjev konkretno spominje u svojem četvrtom pitanju, odgovara onomu zajamčenom u članku 8. EKLJP‑a te mu stoga treba priznati isto značenje i opseg (presuda od 18. lipnja 2020., Komisija/Mađarska (Transparentnost udruženja), C‑78/18, EU:C:2020:476, t. 122. i navedena sudska praksa).

91

U tom pogledu Sud je presudio da se članku 5. prvom stavku točki (b) Direktive 2008/115 protivi to da država članica donese odluku o vraćanju bez uzimanja u obzir relevantnih elemenata obiteljskog života dotičnog državljanina treće zemlje (presuda od 8. svibnja 2018., K. A. i dr. (Spajanje obitelji u Belgiji), C‑82/16, EU:C:2018:308, t. 104.).

92

Osim toga, iako taj članak 5. ne spominje privatni život državljanina treće zemlje s nezakonitim boravkom među elementima koje države članice moraju uzeti u obzir pri provedbi Direktive 2008/115, iz točaka 88. do 90. ove presude ipak proizlazi da se odluka o vraćanju ili mjera udaljavanja ne može donijeti ako bi se njome povrijedilo pravo na poštovanje privatnog života dotičnog državljanina treće zemlje.

93

U tom pogledu valja istaknuti da su liječenja koja državljanin treće zemlje prima na državnom području države članice, čak i ako taj državljanin ondje nezakonito boravi, dio njegova privatnog života u smislu članka 7. Povelje.

94

Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 114. svojeg mišljenja, tjelesni i duševni integritet osobe sudjeluje u njezinu osobnom razvoju i stoga u djelotvornom uživanja njezina prava na poštovanje privatnog života, koje u određenoj mjeri obuhvaća i pravo pojedinca na stvaranje i razvoj odnosa sa sebi sličnima (vidjeti u tom smislu ESLJP, presudu od 8. travnja 2021., Vavricka i drugi protiv Češke Republike, CE:ECHR:2021:0408JUD004762113, t. 261.).

95

Stoga, kao što to potvrđuju članak 5. prvi stavak točka (c) i članak 9. stavak 2. točka (a) Direktive 2008/115, nadležno nacionalno tijelo može donijeti odluku o vraćanju ili provesti udaljavanje državljanina treće zemlje samo uzimanjem u obzir njegova zdravstvenog stanja.

96

S obzirom na navedeno, valja podsjetiti na to da pravo na poštovanje privatnog života, utvrđeno u članku 7. Povelje, nije apsolutno pravo, nego ga treba uzeti u obzir u odnosu na njegovu funkciju u društvu. Naime, kao što to proizlazi iz članka 52. stavka 1. Povelje, ona priznaje ograničenja pri ostvarivanju tog prava, pod uvjetom da su ta ograničenja predviđena zakonom, da poštuju bitan sadržaj navedenog prava i da su, uz poštovanje načela proporcionalnosti, nužna i stvarno odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba (presuda od 5. travnja 2022., Commissioner of An Garda Síochána i dr., C‑140/20, EU:C:2022:258, t. 48. i navedena sudska praksa).

97

U tom pogledu valja istaknuti da je uspostava učinkovite politike vraćanja i repatrijacije, koja se nastoji postići Direktivom 2008/115, kao što je to istaknuto u njezinoj uvodnoj izjavi 2., cilj od općeg interesa koji priznaje pravo Unije.

98

S obzirom na navedeno, članak 52. stavak 1. Povelje još zahtijeva da se ispita, među ostalim, utječe li donošenje odluke o vraćanju ili mjera udaljavanja državljanina treće zemlje koji boluje od teške bolesti i koji u dotičnoj državi članici prima analgetičko liječenje koje nije dostupno u zemlji odredišta na bitan sadržaj njegova prava na privatni život i poštuje načelo proporcionalnosti.

99

Takvo ispitivanje pretpostavlja uzimanje u obzir svih socijalnih veza koje je taj državljanin stvorio u državi članici u kojoj nezakonito boravi, uzimajući u obzir slabost i stanje posebne ovisnosti uzrokovano njegovim zdravstvenim stanjem. Međutim, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 112. svojeg mišljenja, kada je taj državljanin razvio svoj privatni život u toj državi članici, a da ondje nema dozvolu boravka, samo se izvanredni razlozi mogu protiviti tomu da se protiv njega pokrene postupak vraćanja (vidjeti, analogno, ESLJP, presudu od 28. srpnja 2020., Pormes protiv Nizozemske, CE:ECHR:2020:0728JUD002540214, t. 53. i 58.).

100

Osim toga, okolnost da u slučaju vraćanja taj državljanin više ne raspolaže istim liječenjima poput onih koje prima u državi članici na čijem državnom području nezakonito boravi i da to zbog toga može osobito utjecati na razvoj njegovih socijalnih odnosa u zemlji odredišta ne može sama po sebi biti prepreka, na temelju članka 7. Povelje, donošenju odluke o vraćanju ili mjere udaljavanja u odnosu na njega.

101

Naime, kao što je to navedeno u točkama 60. i 64. ove presude, članku 4. Povelje pod strogim uvjetima protivi se povratak državljanina treće zemlje s nezakonitim boravkom koji boluje od teške bolesti.

102

Iz toga slijedi da se, kako se tim uvjetima ne bi uskratila djelotvornost, člankom 7. Povelje ne može nametnuti državi članici da se odrekne donošenja odluke o vraćanju ili mjere udaljavanja u odnosu na tog državljanina samo zbog opasnosti pogoršanja njegova zdravstvenog stanja u zemlji odredišta ako ti uvjeti nisu ispunjeni.

103

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da Direktivu 2008/115, u vezi s člankom 7. kao i člancima 1. i 4. Povelje, treba tumačiti na način da:

104

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje: