1.

Predmetni zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. Direktive 2004/83/EZ ( 2 ) te članaka 8. i 23. Direktive 2005/85/EZ ( 3 ).

2.

Taj je zahtjev upućen u okviru žalbe koju je žalitelj iz glavnog postupka, osoba X, državljanin treće zemlje, podnio protiv odluke International Protection Appeals Tribunala (Žalbeni sud za međunarodnu zaštitu, Irska, u daljnjem tekstu: IPAT), kojom je taj sud odbio njegove tužbe protiv odluka o odbijanju njegovih zahtjeva za azil i supsidijarnu zaštitu. Spor se vodi između žalitelja iz glavnog postupka i IPAT‑a, Minister for Justice and Equalityja (ministar pravosuđa i jednakosti, Irska), Irske te Attorney Generala (državni odvjetnik, Irska) (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: druga stranka u žalbenom postupku).

3.

High Court (Visoki sud, Irska) ističe sedam prethodnih pitanja koja se temelje na trima problemima, od kojih se prvi odnosi na doseg obveze suradnje nadležnog tijela s podnositeljem zahtjeva za međunarodnu zaštitu i zaključke koje treba izvesti iz moguće povrede te obveze, drugi na posljedice nedonošenja odluke o zahtjevima za azil i međunarodnu zaštitu u razumnom roku, a treći na utjecaj neistinite izjave koja je prvotno podnesena u zahtjevu na opću vjerodostojnost podnositelja zahtjeva, s obzirom na to da je on zatim povukao tu izjavu prvom prilikom nakon što je iznio obrazloženje u tom pogledu.

4.

Na temelju članka 1. odjeljka A stavka 2. prvog podstavka Konvencije o statusu izbjeglica ( 4 ), pojam „izbjeglica” odnosi se na svaku osobu koja se „nalazi izvan zemlje svog državljanstva […] te uslijed osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini, ili zbog političkog mišljenja, ne može, ili zbog tog straha, ne želi prihvatiti zaštitu dotične zemlje; ili osoba bez državljanstva koja se […] nalazi izvan zemlje prethodnog uobičajenog boravišta, a koja se ne može ili se zbog straha ne želi u nju vratiti”.

5.

Osim određenih odredbi primarnog prava, odnosno članaka 41. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), u okviru ovog predmeta relevantni su članak 4. i članak 15. točka (c) Direktive 2004/83 ( 5 ), kao i članak 8. stavci 2. i 3., članak 23. stavci 1. i 2. te članak 39. stavak 1. točka (a) Direktive 2005/85 ( 6 ).

6.

Žalitelj iz glavnog postupka pakistanski je državljanin koji je ušao u Irsku 1. srpnja 2015., nakon što je boravio u Ujedinjenoj Kraljevini od 2011. do 2015. a da pritom nije podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu.

7.

Žalitelj iz glavnog postupka podnio je u Irskoj 2. srpnja 2015. zahtjev za priznavanje statusa izbjeglice. Taj se zahtjev, koji se prvotno temeljio na neistinitoj izjavi koju je žalitelj iz glavnog postupka zatim povukao, temeljio se na činjenici da se našao u neposrednoj blizini eksplozije bombe prilikom terorističkog napada koji se dogodio tijekom sprovoda u Pakistanu i u kojem je ubijeno četrdesetak osoba, među kojima su bile dvije koje je poznavao. Žalitelj je tvrdio da ga je taj događaj duboko uznemirio, tako da se boji živjeti u Pakistanu i strahuje da bi pretrpio ozbiljnu nepravdu kad bi ga se vratilo u tu zemlju. Izjavio je da pati od tjeskobe, depresije i poremećaja spavanja. Office of the Refugee Applications Commissioner (ured povjerenika zaduženog za zahtjeve izbjeglica, Irska) odbio je njegov zahtjev 14. studenoga 2016.

8.

Žalitelj iz glavnog postupka podnio je 2. prosinca 2016. žalbu protiv te odluke Refugee Appeals Tribunalu (Žalbeni sud za izbjeglice, Irska). Postupak koji se odnosi na tu žalbu prekinut je nakon zakonodavnih izmjena do kojih je došlo 31. prosinca 2016. zbog stupanja na snagu International Protection Acta 2015 (Zakon o međunarodnoj zaštiti iz 2015.) kojim su se objedinili različiti ranije predviđeni postupci međunarodne zaštite i kojim su se, među ostalim, osnovali International Protection Office (Ured za međunarodnu zaštitu, Irska, u daljnjem tekstu: IPO) i IPAT.

9.

Žalitelj iz glavnog postupka podnio je 13. ožujka 2017. zahtjev za supsidijarnu zaštitu, koji je IPO odbio. Protiv te je odluke 13. veljače 2018. podnio žalbu IPAT‑u.

10.

IPAT je odlukom od 7. veljače 2019. odbio obje žalbe.

11.

Žalitelj iz glavnog postupka podnio je 7. travnja 2019. žalbu High Courtu (Visoki sud), kojom je tražio poništenje te IPAT‑ove odluke.

12.

Žalitelj iz glavnog postupka u prilog toj žalbi tvrdio je, kao prvo, da su informacije o zemlji podrijetla kojima se služio IPAT, iz razdoblja od 2015. do 2017., bile nepotpune i zastarjele, tako da IPAT nije uzeo u obzir prevladavajuće uvjete u Pakistanu u trenutku donošenja odluke od 7. veljače 2019. Usto, IPAT nije na primjeren način ispitao informacije kojima je raspolagao.

13.

Kao drugo, vrijeme potrebno za donošenje odluke o zahtjevu od 2. srpnja 2015. bilo je očito nerazumno i protivno načelu djelotvornosti, članku 47. Povelje i minimalnim standardima utvrđenima pravom Unije.

14.

Kao treće, IPAT je bio obaviješten o mentalnom stanju žalitelja iz glavnog postupka, ali nije osigurao da raspolaže svim dokazima koji su potrebni da bi mogao pravilno odlučiti o zahtjevima. Konkretno, taj je sud trebao zatražiti zdravstveno‑pravni vještački nalaz, koji se općenito upotrebljava u potporu zahtjevu žrtve mučenja za azil, ili pak neki drugi vještački nalaz o njegovu mentalnom zdravlju.

15.

Kao četvrto, u pogledu drugih elemenata relevantnih za njegov zahtjev, na žalitelja iz glavnog postupka nije primijenjena pretpostavka nevinosti, iako se njegovo mentalno zdravlje nije pravilno utvrdilo i uzelo u obzir. Stoga određeni relevantni elementi njegove argumentacije nisu bili provjereni ili su zanemareni te između njega i nadležnih tijela nije bilo nikakve suradnje, osobito u pogledu zdravstveno‑pravnog vještačkog nalaza o kojem je riječ.

16.

Kao peto, u okolnostima predmeta, koje obilježavaju činjenica da je žalitelj iz glavnog postupka priznao da je njegova ranija verzija događaja bila neistinita i činjenica da je postojala mogućnost da ima poteškoće s mentalnim zdravljem, bilo je nerazumno zaključiti da nije vjerodostojan u pogledu važnih aspekata njegove argumentacije.

17.

High Court (Visoki sud) prije svega smatra da je IPAT povrijedio svoju obvezu suradnje jer nije pribavio odgovarajuće informacije o zemlji podrijetla ni zdravstveno‑pravni vještački nalaz. Međutim, dvoji je li IPAT na temelju prava Unije bio dužan pribaviti takav vještački nalaz i je li u skladu s pravom Unije da se u skladu s nacionalnim pravom zahtijeva da žalitelj iz glavnog postupka utvrdi postojanje štete koja proizlazi iz te povrede kako bi ishodio poništenje IPAT‑ove odluke.

18.

Nadalje, taj sud nastoji doznati kakve zaključke treba izvesti iz činjenice da je prošlo više od tri i pol godine između podnošenja zahtjeva od 2. srpnja 2015. i donošenja IPAT‑ove odluke 7. veljače 2019., što prema njegovu mišljenju predstavlja nerazuman rok za donošenje odluke.

19.

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome može li se samo jednom neistinitom izjavom, koju je žalitelj iz glavnog postupka povukao prvom prilikom nakon što je iznio obrazloženje u tom pogledu, opravdati dovođenje u pitanje njegove opće vjerodostojnosti.

20.

U tim je okolnostima High Court (Visoki sud), odlukom od 23. studenoga 2021., koju je tajništvo Suda zaprimilo 9. prosinca 2021., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21.

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se u ovom predmetu odluči u hitnom prethodnom postupku predviđenom u članku 107. Poslovnika Suda.

22.

Prvo vijeće Suda odlučilo je 17. prosinca 2021., na prijedlog suca izvjestitelja i nakon što je saslušalo nezavisnog odvjetnika, da ne treba prihvatiti taj zahtjev.

23.

Pisana očitovanja podnijeli su žalitelj iz glavnog postupka, druga stranka u žalbenom postupku, njemačka i nizozemska vlada te Europska komisija. Žalitelj iz glavnog postupka, irska vlada i Komisija sudjelovali su na raspravi održanoj 16. studenoga 2022.

24.

Sud je 20. rujna 2022. sudu koji je uputio zahtjev poslao zahtjev za pojašnjenje primjenjivog zakonodavstva i uloge koja je dodijeljena IPAT‑u. Taj je sud odgovorio aktom od 21. listopada 2022.

25.

Druga stranka u žalbenom postupku osporava dopuštenost sedam prethodnih pitanja.

26.

Kao prvo, tvrde da je prvo pitanje hipotetsko jer se temelji na pretpostavci koju sud koji je uputio zahtjev nije potkrijepio, i to zbog dvaju razloga. S jedne strane, suprotno onomu na što se upućuje u tekstu tog pitanja, sud koji je uputio zahtjev nije utvrdio „potpunu povredu obveze suradnje” i nije mogao iznijeti takvo utvrđenje na temelju činjenica u predmetu. S druge strane, navedenim pitanjem od Suda se traži da donese konačnu odluku o činjenicama u ovom predmetu, što nije u njegovoj nadležnosti. Prema mišljenju druge stranke u žalbenom postupku, ta razmatranja vrijede i za drugo i treće pitanje jer su ona povezana s prvim pitanjem.

27.

Kao drugo, druga stranka u žalbenom postupku tvrdi da su četvrto i peto pitanje također hipotetska, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev nije utvrdio povredu obveze donošenja odluke u razumnom roku.

28.

Kao treće, druga stranka u žalbenom postupku smatra da šesto pitanje nije potrebno za rješavanje glavnog postupka jer je IPAT uzeo u obzir medicinske dokaze koje je podnio žalitelj iz glavnog postupka a da ih pritom nije osporavao.

29.

Naposljetku, kao četvrto, druga stranka u žalbenom postupku tvrdi da je sedmo pitanje hipotetsko i stoga na njega nije potrebno odgovoriti zbog toga što je žalitelj iz glavnog postupka pojasnio da ne osporava IPAT‑ove zaključke u pogledu njegove vjerodostojnosti i zbog toga što, suprotno onomu što se navodi u tekstu tog pitanja, neistinita izjava nije bila jedini element zbog kojeg je IPAT smatrao da nije utvrđena vjerodostojnost žalitelja iz glavnog postupka. U tom pogledu, drugi relevantni elementi odnosili su se na činjenicu da je žalitelj iz glavnog postupka s velikim zakašnjenjem naveo ključne elemente u pogledu prošlih događaja i da nije zatražio međunarodnu zaštitu u svojem prvotnom zahtjevu.

30.

Ti mi prigovori nisu uvjerljivi.

31.

Podsjećam na to da je ustaljena sudska praksa da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten ako je očito da traženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze sa stvarnošću ili predmetom glavnog postupka, kad je problem hipotetski ili kad Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su potrebni kako bi na koristan način odgovorio na pitanja koja su mu postavljena ( 9 ).

32.

U tim se okolnostima teško može tvrditi da prethodna pitanja nemaju nikakve veze sa stvarnošću, da su hipotetska ili da se njima ne pružaju potrebni činjenični elementi.

33.

U ovom slučaju, kad je riječ o navodno hipotetskoj prirodi prvog, drugog, trećeg i šestog pitanja, doista je točno da činjenični elementi koje je naveo sud koji je uputio zahtjev ne upućuju na IPAT‑ovu „potpunu povredu obveze suradnje” ( 10 ). Međutim, iz tih pitanja proizlazi da sud koji je uputio zahtjev dvoji upravo o pitanju odgovaraju li te činjenice povredi obveze suradnje nadležnih tijela s podnositeljem zahtjeva i o zaključcima koje, po potrebi, treba izvesti iz takvog utvrđenja, s obzirom na ograničenja koja se tim tijelima nalažu nacionalnim pravom ( 11 ).

34.

Kad je riječ o četvrtom i petom pitanju, ni činjenica da sud koji je uputio zahtjev još nije utvrdio povredu obveze donošenja odluke u razumnom roku, ali to namjerava učiniti, nije dovoljan razlog da bi se u ovom slučaju zaključilo da su ta pitanja hipotetska.

35.

Usto, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se šesto pitanje odnosi na moguću obvezu pribavljanja zdravstveno‑pravnog vještačkog nalaza kojim se dopunjuju nalazi koje je dostavio žalitelj iz glavnog postupka. Činjenica da je IPAT uzeo u obzir medicinske dokaze koje je podnio žalitelj iz glavnog postupka, a da ih pritom nije osporavao, nije povezana s tom obvezom i njome se ne može dovesti u pitanje relevantnost tog pitanja.

36.

Naposljetku, kad je riječ o sedmom pitanju, valja istaknuti da druga stranka u žalbenom postupku osporava činjenična utvrđenja suda koji je uputio zahtjev i njegovu ocjenu relevantnosti tog pitanja za rješavanje glavnog postupka. Međutim, nije na Sudu, nego na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi i ocijeni činjenice koje se odnose na vjerodostojnost žalitelja iz glavnog postupka.

37.

Ukratko, na sudu je koji je uputio zahtjev da utvrdi pravne izazove predmeta u kojem je potrebno tumačenje prava Unije.

38.

Stoga valja smatrati da su prethodna pitanja dopuštena i analizirati njihov meritum.

39.

Prije nego što započnem s ispitivanjem prethodnih pitanja, čini mi se korisnim ukratko podsjetiti na kontekst direktiva 2004/83 i 2005/85.

40.

Kao prvo, želim istaknuti da iz uvodne izjave 3. Direktive 2004/83 proizlazi da Ženevska konvencija predstavlja temelj međunarodnog pravnog režima za zaštitu izbjeglica. Isto tako, iz uvodnih izjava 16. i 17. te direktive proizlazi da su odredbe koje se odnose na uvjete priznavanja statusa izbjeglice kao i njegov sadržaj donesene kako bi pomogle nadležnim tijelima država članica u primjeni te konvencije na temelju zajedničkih pojmova i kriterija ( 12 ). Usto, kad je riječ o Direktivi 2005/85, iz njezinih uvodnih izjava 2., 3., 5. i 7. proizlazi da se njome utvrđuje zajednički okvir jamstava na temelju kojih se može osigurati potpuno poštovanje navedene konvencije. Člankom 33. te direktive utvrđuje se načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja. To se načelo kao temeljno pravo jamči člankom 18. i člankom 19. stavkom 2. Povelje ( 13 ).

41.

Iz toga slijedi da odredbe direktiva 2004/83 i 2005/85 treba tumačiti uzimajući u obzir opću strukturu i krajnji cilj svake od tih direktiva, poštujući Ženevsku konvenciju i druge relevantne ugovore navedene u članku 78. stavku 1. UFEU‑a ( 14 ). Usto, to tumačenje također treba provesti, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 10. Direktive 2004/83 i uvodne izjave 8. Direktive 2005/85, uz poštovanje prava priznatih Poveljom ( 15 ).

42.

Kao drugo, također bih želio istaknuti da, dok je cilj Direktive 2004/83 utvrđivanje minimalnih standarda u pogledu uvjeta koje trebaju ispuniti državljani treće zemlje kako bi mogli ostvariti pravo na međunarodnu zaštitu i utvrđivanje sadržaja te zaštite, Direktivom 2005/85 nastoje se utvrditi minimalni standardi koji se odnose na postupke ispitivanja zahtjevâ i istodobno pojasniti prava tražiteljâ azila.

43.

U tom ću kontekstu razmotriti pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev. Najprije ću ispitati doseg obveze suradnje nadležnog tijela s podnositeljem zahtjeva za međunarodnu zaštitu, u smislu članka 4. Direktive 2004/83, i zaključke koje treba izvesti iz moguće povrede te obveze (odjeljak B). Nadalje ću razmotriti posljedice nedonošenja odluka o zahtjevima za azil i za međunarodnu zaštitu u razumnom roku s obzirom na članak 23. Direktive 2005/85 (odjeljak C). Naposljetku ću ispitati pitanje opće vjerodostojnosti podnositelja zahtjeva (odjeljak D).

44.

Sud koji je uputio zahtjev prvim, drugim, trećim i šestim pitanjem, na koja predlažem da se odgovori zajedno, u biti nastoji saznati nalaže li se nadležnom tijelu obvezom suradnje predviđenom u članku 4. stavku 1. Direktive 2004/83 da pribavi ažurirane informacije o zemlji podrijetla tražitelja azila i podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu te, ako postoje naznake o poteškoćama s mentalnim zdravljem koje potencijalno proizlaze iz traumatičnog događaja do kojeg je došlo u toj zemlji, zdravstveno‑pravni vještački nalaz o njegovu mentalnom zdravlju. Usto, dvoji u pogledu toga može li povreda te obveze sama po sebi dovesti do poništenja odluke o odbijanju tih zahtjeva ili se podnositelju zahtjeva može naložiti da dokaže da je odluka mogla biti drukčija da nije bilo takve povrede.

45.

Čini mi se da se na ta pitanja može odgovoriti ispitivanjem značenja obveze suradnje koju ima država članica, u smislu članka 4. Direktive 2004/83.

46.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da informacije o zemlji podrijetla koje je pružio podnositelj zahtjeva nisu bile ažurirane, čak ni na datum kad ih je dostavio. Konkretno, u okviru ključnog utvrđenja iz sporne odluke ( 16 ), IPAT upućuje na austrijsku istragu iz 2015. ( 17 ) i na izvješće Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (HCR) [Agencije Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR)] iz 2017. ( 18 ). Prema mišljenju tog suda, nije se moglo smatrati da ti elementi stvarno predstavljaju ažurirane informacije o zemlji podrijetla u okviru te odluke koja je donesena 7. veljače 2019. ( 19 ). Stoga na temelju članka 4. Direktive 2004/83, koji je Sud tumačio u presudi M., sud koji je uputio zahtjev smatra da je IPAT povrijedio svoju obvezu suradnje jer nije pribavio odgovarajuće i ažurirane informacije o zemlji podrijetla podnositelja zahtjeva.

47.

Taj mi se pristup a priori čini razumnim. Međutim, treba pojasniti određene elemente.

48.

Podsjećam na to da se članak 4. Direktive 2004/83, kao što to proizlazi iz njegova naslova, odnosi na „procjenu činjenica i okolnosti” zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Prema mišljenju Suda, ta se „procjena” odvija u dvjema zasebnim fazama. Prva se odnosi na utvrđenje činjeničnih okolnosti koje mogu biti dokazi osnovanosti zahtjeva, a druga na pravnu ocjenu tih dokaza, koja uključuje odluku o tome jesu li, s obzirom na okolnosti određenog predmeta, ispunjene materijalne pretpostavke za odobravanje međunarodne zaštite predviđene člancima 9. i 10. ili 15. Direktive 2004/83 ( 20 ).

49.

U tom se kontekstu postavlja pitanje o konkretnom značenju obveze suradnje s podnositeljem zahtjeva u okviru svake od tih dviju faza.

50.

Uvodno podsjećam na to da, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 2004/83, iako je načelno na podnositelju zahtjeva da dostavi sve potrebne elemente kako bi potkrijepio svoj zahtjev, ipak je dužnost države članice da surađuje s tim podnositeljem zahtjeva u fazi procjenjivanja odgovarajućih elemenata tog zahtjeva ( 21 ). Drugim riječima, tom se odredbom tijelima država članica nalaže „pozitivna obveza” da u suradnji s podnositeljem zahtjeva procijene te elemente ( 22 ).

51.

U tom smislu, iz članka 4. stavka 2. Direktive 2004/83 proizlazi da dokazi kojima se može opravdati zahtjev za međunarodnu zaštitu uključuju informacije podnositelja zahtjeva i sve dokumente kojima on raspolaže i koji se odnose na njegove osobne okolnosti u pogledu, među ostalim, njegove dobi, prošlosti, identiteta i državljanstva ili državljanstava. Stoga se ta odredba odnosi na sve relevantne elemente kojima se može opravdati zahtjev te, prema tome, na informacije i dokumente povezane s činjeničnim okolnostima iz prošlosti podnositelja zahtjeva, uključujući i one o „ držav[i(-ama)] i mjest[u(-ima)] prethodnog prebivališta”.

52.

Podsjećam i na to da je Sud već pojasnio značenje obveze suradnje koju ima država članica u okviru te prve faze procjene. Objasnio je da, ako elementi koje podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu dostavi nisu potpuni, aktualni ili relevantni zbog bilo kojeg razloga, ta država članica u toj fazi postupka mora aktivno surađivati s podnositeljem zahtjeva kako bi se mogli prikupiti svi elementi koji su potrebni da bi se zahtjev potkrijepio ( 23 ). Također je naveo da je tijelima države članice često lakše nego podnositelju zahtjeva pristupiti određenim vrstama dokumenata ( 24 ).

53.

Stoga je, prema mojem mišljenju, očito da se u okviru te prve faze procjene koja se odnosi na utvrđivanje činjeničnih okolnosti koje mogu biti dokazi osnovanosti zahtjeva, obvezom suradnje predviđenom u članku 4. Direktive 2004/83 nadležnom tijelu nalaže da pribavi potpune i ažurirane informacije o zemlji podrijetla tražitelja azila i podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

54.

S obzirom na to, postavlja se daljnje pitanje postoji li takva obveza „suradnje” koju imaju tijela države članice o kojoj je riječ u okviru druge faze procjene.

55.

Podsjećam na to da se člankom 4. stavkom 3. točkom (a) Direktive 2004/83 predviđa, u pogledu pojedinačne procjene zahtjeva za međunarodnu zaštitu, da tu procjenu valja provesti osobito uzimajući u obzir sve relevantne činjenice koje se odnose na zemlju podrijetla u vrijeme donošenja odluke o zahtjevu, uključujući zakone i propise zemlje podrijetla i način na koji se oni primjenjuju.

56.

Ta pojedinačna procjena zahtjeva, kao što sam to već naveo ( 25 ), predstavlja drugu fazu u okviru „procjene činjenica i okolnosti” zahtjeva za azil ili međunarodnu zaštitu, u smislu članka 4. Direktive 2004/83. Ta se faza odnosi na pravnu ocjenu dokaza podnesenih u prilog zahtjevu kako bi se utvrdilo mogu li se njima stvarno ispuniti uvjeti koji su potrebni da bi se priznao zatraženi status izbjeglice ili odobrila zatražena međunarodna zaštita ( 26 ).

57.

Međutim, kao što je to Sud već odlučio, ispitivanje osnovanosti zahtjeva u isključivoj je odgovornosti nadležnog nacionalnog tijela, tako da obveza suradnje tog tijela s podnositeljem zahtjeva, koja se propisuje člankom 4. stavkom 1. drugom rečenicom Direktive 2004/83, nije relevantna u toj fazi postupka ( 27 ). U tom pogledu podsjećam na to da iz članka 4. stavka 1. i članka 8. stavka 2. Direktive 2005/85 proizlazi da je nadležno tijelo odgovorno za „primjereno razmatranje” zahtjeva, nakon čega o njima donosi odluku ( 28 ). Konkretno, iz članka 8. stavka 2. točke (b) te direktive proizlazi da države članice osiguravaju da se precizni i ažurirani podaci o općoj situaciji koja prevladava u državama podrijetla tražiteljâ azila ( 29 ) pribave iz različitih izvora, kao što je UNHCR ( 30 ).

58.

Stoga se u potpunosti slažem s Komisijinim stajalištem prema kojem iz tih odredbi proizlazi da je na temelju članka 4. stavka 3. točke (a) Direktive 2004/83 nadležno tijelo dužno prekoračiti običnu obvezu suradnje s podnositeljem zahtjeva u pogledu informacija koje se odnose na situaciju u zemlji podrijetla. Naime, države članice dužne su, kada osoba ispunjava uvjete predviđene Direktivom 2004/83, odobriti traženu međunarodnu zaštitu, pri čemu one ne raspolažu diskrecijskom ovlasti u tom pogledu ( 31 ). Međutim, budući da u skladu s člankom 28. stavkom 1. Direktive 2005/85 države članice mogu smatrati da je zahtjev neosnovan samo ako je nadležno tijelo utvrdilo da podnositelj zahtjeva ne ispunjava uvjete za priznavanje statusa izbjeglice na temelju Direktive 2004/83, a to tijelo ne može odbiti zahtjev a da pritom ne provede „primjereno razmatranje” tog zahtjeva i da, slijedom toga, ne uzme u obzir ažurirane informacije koje se odnose na situaciju koja prevladava u zemlji podrijetla.

59.

Konkretno, to je tim više točno u pogledu uvjeta ozbiljne nepravde iz članka 15. točke (c) Direktive 2004/83 koja se sastoji od ozbiljnih i individualnih prijetnji životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba, kao što su one navedene u glavnom predmetu ( 32 ). Naime, Sud je odlučio da se postojanje tih vrsta prijetnji ne uvjetuje time da podnositelj zahtjeva treba podnijeti dokaz o tome da se te prijetnje izričito odnose na njega zbog elemenata svojstvenih njegovim osobnim okolnostima. Prema mišljenju Suda, stupanj općeg nasilja koji obilježava oružani sukob u tijeku ocjenjuju nadležna nacionalna tijela kojima je podnesen zahtjev ili sudovi države članice kojima je upućena odluka o odbijanju takvog zahtjeva ( 33 ). Usto, valja podsjetiti na to da ocjenu pitanja predstavljaju li utvrđene okolnosti takvu prijetnju da osoba o kojoj je riječ može opravdano strahovati od stvarnih djela proganjanja s obzirom na svoje osobne okolnosti, u svakom slučaju treba provesti oprezno i s pažnjom, s obzirom na to da je riječ o pitanjima integriteta osobe i sloboda pojedinaca koja čine temeljne vrijednosti Unije ( 34 ).

60.

Slijedom toga, iz prethodno navedenog proizlazi da članak 4. stavak 3. točka (a) Direktive 2004/83 nalaže nadležnom tijelu da, u okviru svoje obveze primjerenog razmatranja zahtjeva koja se predviđa člankom 8. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2005/85, pribavi precizne i ažurirane informacije o zemlji podrijetla tražitelja azila i podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Drugim riječima, to tijelo ne može samo ispitati djelomične ili zastarjele informacije koje je podnositelj zahtjeva pružio u potporu svojem zahtjevu, nego treba pribaviti ažurirane informacije.

61.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je žalitelj iz glavnog postupka podnio IPO‑u zdravstveno izvješće u kojem se naglašava da kod njega postoje mentalne poteškoće zbog toga što se našao u neposrednoj blizini eksplozije bombe prilikom terorističkog napada u svojoj zemlji podrijetla ( 35 ). Taj sud objašnjava da je IPO pred IPAT‑om tvrdio da se na temelju takvog izvješća ne može utvrditi je li mentalne poteškoće od kojih pati podnositelj zahtjeva prouzročila ta eksplozija. Usto, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se IPAT slaže s tim mišljenjem i da je smatrao da zdravstveno‑pravni vještački nalaz, odnosno „izvješće Spirasi” stvarno može biti „od velike koristi” ( 36 ). Stoga sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da su IPO i IPAT smatrali da zdravstveno izvješće koje je podnio žalitelj iz glavnog postupka nije dovoljno i da zdravstveno‑pravni vještački nalaz nije relevantan.

62.

U tim se okolnostima postavlja pitanje nalaže li se nacionalnim tijelima obvezom suradnje uspostavljenom u članku 4. stavku 1. Direktive 2004/83 da pribave takav vještački nalaz.

63.

Kao prvo, kad je riječ o prvoj fazi procjene koja se odnosi na utvrđivanje činjeničnih okolnosti, napominjem da takav zahtjev ne proizlazi iz teksta te odredbe. Naime, cilj je Direktive 2004/83 utvrditi minimalne standarde u pogledu uvjeta koje trebaju ispuniti državljani trećih zemalja kako bi mogli ostvariti pravo na međunarodnu zaštitu. Međutim, da je zakonodavac Unije namjeravao naložiti državama članicama takvu obvezu, svakako bi to izričito naveo. Slijedom toga, nacionalna tijela trebaju raspolagati marginom prosudbe kako bi utvrdile je li zdravstveno‑pravni vještački nalaz relevantan za pojedinačnu procjenu koju su nacionalna tijela dužna provesti u skladu s člankom 4. stavkom 3. Direktive 2004/83 ( 37 ).

64.

Međutim, suprotno onomu što tvrdi druga stranka u žalbenom postupku, ako ta tijela, kao u ovom slučaju, smatraju da je predmetni zdravstveno‑pravni vještački nalaz relevantan ili potreban za procjenu zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 38 ), iz obveze suradnje u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2004/83 prema mojem mišljenju proizlazi da ona o tome trebaju obavijestiti podnositelja zahtjeva i surađivati s njim kako bi pribavila takav vještački nalaz ( 39 ). Kao što sam to već napomenuo, iz obveze suradnje koju imaju nacionalna tijela proizlazi da, ako nadležno tijelo smatra da su elementi koje je dostavio podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu nepotpuni, zastarjeli ili nerelevantni, to tijelo treba aktivno surađivati s podnositeljem zahtjeva kako bi se omogućilo prikupljanje svih elemenata koji su potrebni ( 40 ) za utvrđivanje činjeničnih okolnosti koje mogu biti dokazi osnovanosti zahtjeva.

65.

Kao drugo, kad je riječ o drugoj fazi procjene koja se odnosi na pravnu ocjenu dokaza podnesenih u potporu zahtjevu, podsjećam na to da iz članka 4. stavka 3. točaka (b) i (c) Direktive 2004/83 proizlazi da pojedinačnu procjenu zahtjeva za međunarodnu zaštitu valja provesti uzimajući u obzir relevantne informacije i dokumente koje je dostavio podnositelj zahtjeva, uključujući informacije o tome je li podnositelj zahtjeva bio ili bi mogao biti izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi, kao i položaj i osobne okolnosti podnositelja zahtjeva kako bi se procijenilo bi li se, s obzirom na te okolnosti, postupci kojima je podnositelj zahtjeva bio izložen ili bi mogao biti izložen mogli smatrati proganjanjem ili ozbiljnom nepravdom. Konkretno, Sud je već presudio da se člankom 4. stavkom 3. te direktive ne isključuje upotreba vještačenja u okviru postupka procjene činjenica i okolnosti ( 41 ). Stoga je na nadležnim tijelima da prilagode načine ocjene izjava i dokumentacije ili drugih dokaza ovisno o obilježjima svake pojedinačne kategorije zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 42 ).

66.

U tom pogledu, zahtjev pribavljanja zdravstveno‑pravnog vještačkog nalaza o mentalnom zdravlju podnositelja zahtjeva u slučaju da nacionalna tijela to smatraju relevantnim ili potrebnim za ocjenjivanje dokazâ potvrđuje se člankom 4. stavkom 1. i člankom 8. stavkom 2. Direktive 2005/85. Tim se odredbama predviđa obveza nadležnog tijela da provede „primjereno razmatranje” zahtjeva, nakon čega o njima donosi odluku ( 43 ). Naime, to tijelo ne može provesti takvo primjereno razmatranje zahtjevâ, u smislu tih odredbi, ako, unatoč tomu što smatra da je zdravstveno‑pravni vještački nalaz relevantan ili potreban kako bi se provela pojedinačna procjena predmetnog zahtjeva, ne pribavi taj nalaz.

67.

Stoga smatram da se člankom 4. stavkom 3. točkama (b) i (c) Direktive 2004/83 nadležnom tijelu nalaže, u okviru njegove obveze provedbe primjerenog razmatranja zahtjeva u smislu članka 8. stavka 2. Direktive 2005/85, ako smatra da je zdravstveno‑pravni vještački nalaz o mentalnom zdravlju podnositelja zahtjeva relevantan ili potreban za pojedinačnu procjenu tog zahtjeva, da pribavi takav vještački nalaz. Prema mojem mišljenju, drukčije tumačenje bilo bi protivno cilju Direktive 2004/83 te bi se članku 4. stavku 3. te direktive i članku 8. stavku 2. Direktive 2005/85 oduzeo njihov sadržaj.

68.

Prije analize zaključaka koje treba izvesti iz povrede obveze suradnje i obveze primjerenog razmatranja zahtjeva (odjeljci (c) i (d)), valja utvrditi zahtijeva li se člankom 39. Direktive 2005/85, kao što to tvrde njemačka vlada i Komisija, da prvostupanjski sud može izvršiti nadzor ex nunc u pogledu merituma odluke o odbijanju zahtjeva za azil ili međunarodnu zaštitu (odjeljak (a)). U slučaju potvrdnog odgovora, postavlja se pitanje treba li IPAT smatrati sudom u smislu članka 39. Direktive 2005/85 (odjeljak (b)).

69.

Podsjećam na to da se člankom 39. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2005/85 predviđa da države članice osiguravaju da tražitelji azila imaju pravo na učinkovito pravno sredstvo pred sudom protiv odluke donesene u vezi s njihovim zahtjevima za azil. Međutim, u toj se odredbi ne navodi da je potrebno da taj sud može provesti takav nadzor ex nunc. U tom pogledu, Komisija u svojim pisanim očitovanjima navodi da, prema njezinu mišljenju, ti zahtjevi proizlaze iz sudske prakse koju je utvrdio Sud.

70.

U tom pogledu napominjem da takav zahtjev jasno proizlazi iz članka 46. Direktive 2013/32, kojim se zamijenio članak 39. Direktive 2005/85 i koji nije primjenjiv u ovom slučaju. Međutim, čini mi se korisnim napomenuti, kao što je to Komisija utvrdila tijekom zakonodavnog postupka u pogledu tog članka 46., da se tom odredbom „u potpunosti uzima u obzir trenutačni razvoj sudske prakse [Suda] i Europskog suda za ljudska prava” ( 44 ). Stoga ću ispitati predviđa li se navedeni zahtjev člankom 39. Direktive 2005/85, kako ga je protumačio Sud.

71.

Kao prvo, Sud je već istaknuo da značajke pravnog sredstva predviđenog člankom 39. Direktive 2005/85 trebaju biti određene u skladu s člankom 47. Povelje koji predstavlja potvrdu načela djelotvorne sudske zaštite i u skladu s kojim svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na učinkovit pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima tim člankom ( 45 ). Konkretno, odlučio je da je potrebno, kako bi ostvarivanje tog prava bilo djelotvorno, da nacionalni sud u okviru detaljnog ispitivanja može provjeriti osnovanost razloga zbog kojih je nadležno upravno tijelo smatralo da je zahtjev za međunarodnu zaštitu neosnovan ( 46 ). U tom pogledu podsjećam na to da se svaka odluka o priznavanju statusa izbjeglice ili statusa osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita mora temeljiti na pojedinačnoj procjeni ( 47 ).

72.

Kao drugo, Sud je u okviru Uredbe (EU) br. 604/2013 ( 48 ) odlučio da tužba za poništenje podnesena protiv upravne odluke, u okviru koje sud pred kojim se vodi postupak ne može uzeti u obzir okolnosti nastale nakon donošenja te odluke, ne osigurava dovoljnu sudsku zaštitu koja bi osobi o kojoj je riječ omogućila da ostvari prava koja ima na temelju te uredbe i članka 47. Povelje ( 49 ).

73.

Kao treće, valja dodati da je, kao što na to podsjeća nezavisni odvjetnik P. Mengozzi, Europski sud za ljudska prava već odavno utvrdio potrebu za „potpunim razmatranjem” koje se ne ograničava na poštovanje primjenjivih pravnih propisa, nego obuhvaća utvrđivanje i ocjenu činjenica ( 50 ). Prema mišljenju tog suda, takvo razmatranje treba biti detaljno, pojedinačno, strogo i potpuno te treba omogućiti da se odbaci svaka sumnja, ma koliko legitimna bila, o neosnovanosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu, bez obzira na opseg nadležnosti nadzornog tijela ( 51 ).

74.

Stoga valja smatrati da se člankom 39. Direktive 2005/85, u vezi s člankom 47. Povelje, zahtijeva da prvostupanjski sud može izvršiti nadzor ex nunc nad odlukom o odbijanju zahtjeva za azil ili međunarodnu zaštitu.

75.

Sud koji je uputio zahtjev u odgovoru na zahtjev za pojašnjenje koji je uputio Sud navodi, s jedne strane, da IPO donosi prvostupanjsku odluku o odobrenju ili odbijanju međunarodne zaštite, i to u smislu članka 23. Direktive 2005/85 ( 52 ). S druge strane, taj sud objašnjava da IPAT, u sporu kao što je onaj u glavnom postupku, djeluje kao sud koji izvršava prvostupanjski sudski nadzor i pred kojim se može podnijeti pravni lijek u pogledu činjenica i prava protiv prvostupanjske odluke koju je donijelo nadležno tijelo (odnosno IPO), i to u smislu članka 39. te direktive ( 53 ). Osobito naglašava da IPAT donosi odluke ex nunc i da ima ovlast zatražiti da ministar pravosuđa i jednakosti provede istrage te da mu pruži informacije ( 54 ).

76.

Slijedom toga smatram da, s obzirom na to da nadležno tijelo, na temelju članka 4. stavka 3. točaka (a) do (c) Direktive 2004/83, u vezi s člankom 8. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2005/85, treba donijeti odluku nakon „primjerenog razmatranja” u kojem se uzimaju u obzir sve relevantne činjenice koje se odnose na zemlju podrijetla, uključujući zdravstveno‑pravni vještački nalaz o mentalnom zdravlju podnositelja zahtjeva ako ga smatra relevantnim ili potrebnim, nadzor koji provodi prvostupanjski sud u pogledu osnovanosti razloga koje je navelo to tijelo podrazumijeva, kao što je to Komisija pravilno istaknula u svojim očitovanjima, ispitivanje preciznih i ažuriranih informacija o situaciji koja prevladava u zemlji podrijetla na kojima se, među ostalim, temeljila upravna odluka koju se nadzire.

77.

Isto tako, ako taj sud smatra da dokazi koje je dostavio podnositelj zahtjeva nisu dovoljni da bi se potkrijepila njegova izjava prema kojoj je već bio izložen ozbiljnoj nepravdi, niti da bi se konkretno ocijenilo njegovo mentalno zdravlje, taj sud treba moći odrediti mjere izvođenja dokaza kako bi podnositelju zahtjeva omogućio da dostavi zdravstveno‑pravni vještački nalaz. To znači da prvostupanjski sud koji ispituje žalbu može provesti ispitivanje ex nunc, odnosno ispitivanje koje se ne temelji na okolnostima kojih je tijelo koje je donijelo odluku bilo ili će biti svjesno u trenutku donošenja te odluke, nego okolnostima koje postoje u trenutku u kojem sud donosi odluku.

78.

Slijedom toga, IPAT je, kao sud iz članka 39. Direktive 2005/85, u vezi s člankom 47. Povelje, dužan pribaviti i ispitati precizne i ažurirane informacije o situaciji koja prevladava u zemlji podrijetla podnositelja zahtjeva, uključujući zdravstveno‑pravni vještački nalaz ako ga smatra relevantnim ili potrebnim, uzimajući u obzir njegovu obvezu da osigura djelotvoran pravni lijek protiv odluke nadležnog tijela, u ovom slučaju IPO‑a, kojom se odbija dodijeliti pravo na azil ili međunarodnu zaštitu.

79.

Sud koji je uputio zahtjev želi znati može li takva obveza sama po sebi dovesti do poništenja odluke o odbijanju zahtjevâ za azil i međunarodnu zaštitu.

80.

Trebam pojasniti da je sud koji je uputio zahtjev, u svojem odgovoru na zahtjev za pojašnjenje koji je uputio Sud, naveo, pozivajući se na točke 102. i 103. presude D. i A., da irski sustav priznavanja i ukidanja statusa izbjeglice obuhvaća i mogućnost nadzora koji IPO i IPAT provode pred njim u pogledu pogrešaka koje se tiču prava prilikom odlučivanja o zahtjevu ( 55 ). Stoga je predmetni zahtjev za prethodnu odluku podnesen u okviru takvog sudskog nadzora.

81.

Čini mi se da to znači da sud koji je uputio zahtjev osigurava drugostupanjski nadzor. Stoga je njegovo ispitivanje ograničeno na moguće pogreške koje se tiču prava, kao što je to ovdje slučaj, i na povredu obveze nadležnog tijela i prvostupanjskog suda da pribave precizne i ažurirane informacije o zemlji podrijetla podnositelja zahtjeva, uključujući zdravstveno‑pravni vještački nalaz ako ga smatraju relevantnim ili potrebnim.

82.

Iako povreda takve obveze može dovesti do poništenja odluke o odbijanju tih zahtjeva, sud koji je uputio zahtjev u svojem odgovoru na zahtjev za pojašnjenje navodi da, u slučaju da odluči da je počinjena pogreška koja se tiče prava, predmet vraća IPAT‑u kako bi taj sud donio novu odluku o žalbi u pogledu činjenica i prava. Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni postoji li takva pogreška.

83.

Može li se podnositelju zahtjeva naložiti da dokaže da je odluka mogla biti drukčija da nije bilo povrede obveze provođenja primjerenog razmatranja zahtjeva?

84.

Njemačka vlada u svojim pisanim očitovanjima pravilno tvrdi da, iako prvostupanjski sud sâm provodi cjelovito ispitivanje kako bi utvrdio ima li tražitelj azila pravo na međunarodnu zaštitu na temelju aktualnih činjeničnih okolnosti, nije potrebno da stranke u postupku dokažu da je odluka nacionalnog nadležnog tijela mogla biti drukčija.

85.

U tom pogledu napominjem da, iako je doista točno da je to pitanje obuhvaćeno postupovnom autonomijom država članica, ipak je, kao što sam to već objasnio, zbog djelotvornog ostvarivanja prava na azil ili međunarodnu zaštitu, kao i poštovanja zahtjeva koji proizlaze iz članka 47. Povelje ( 56 ) i načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, nužno da prvostupanjski sud provede ispitivanje ex nunc iz članka 39. Direktive 2005/85 ( 57 ).

86.

Slijedom toga, s obzirom na važnost temeljnih prava o kojima je riječ u okviru zahtjeva za azil i međunarodnu zaštitu, ne čini mi se relevantnim to da, u slučaju povrede obveze nadležnog tijela i prvostupanjskog suda da provedu primjereno razmatranje zahtjeva, podnositelj zahtjeva snosi teret dokazivanja da je odluka mogla biti drukčija da nije bilo takve povrede. Naprotiv, smatram da je u okviru tog razmatranja takav teret dokazivanja pretjeran jer je ta obveza na tom nacionalnom tijelu i na tom sudu, a ne na podnositelju zahtjeva.

87.

Sud koji je uputio zahtjev četvrtim i petim pitanjem, koje prema mojem mišljenju valja ispitati zajedno, u biti želi saznati može li se rok dulji od tri i pol godine, koji je protekao između podnošenja zahtjeva za azil i IPAT‑ove odluke, opravdati zakonodavnim izmjenama do kojih je u Irskoj došlo tijekom tog postupka te, ako to nije moguće, može li se takvim rokom, koji taj sud kvalificira kao „nerazuman”, samim po sebi opravdati poništenje odluke o odbijanju zahtjeva o kojima je riječ u glavnom postupku.

88.

Prije nego što odgovorim na ta pitanja, ukratko ću ispitati razlike između rokova iz članaka 23. i 39. Direktive 2005/85 te njihovu prirodu.

89.

Uvodno ističem da iz strukture i uređenja Direktive 2005/85, osobito iz razlike između prvostupanjskih postupaka predviđenih u poglavlju III. i žalbenih postupaka predviđenih u poglavlju V., proizlazi da rok za donošenje odluke nadležnog tijela iz članka 23. te direktive valja razlikovati od roka za donošenje odluke prvostupanjskog suda iz članka 39. navedene direktive.

90.

Kad je riječ, kao prvo, o prirodi roka predviđenog u članku 23. Direktive 2005/85, podsjećam na to da se stavkom 2. prvim podstavkom tog članka određuje da države članice osiguravaju da se navedeni postupak završi u najkraćem mogućem roku ne dovodeći u pitanje prikladnost i cjelovitost ispitnog postupka ( 58 ). Stoga iz teksta te odredbe proizlazi da se ona odnosi samo na rok koji je prikladan za to da nadležno tijelo donese odluku u okviru ispitnog postupka. Dakle, taj je rok od šest mjeseci indikativan i ni na koji način nije obvezujuć za to tijelo.

91.

To je potkrijepljeno, s jedne strane, ciljem Direktive 2005/85. U tom pogledu podsjećam na to da je Sud već imao priliku naglasiti da postupci uspostavljeni tom direktivom predstavljaju minimalne standarde i da države članice raspolažu u više pogleda marginom prosudbe kako bi provele te odredbe uzimajući u obzir osobitosti nacionalnog prava ( 59 ). Konkretno, istaknuo je da se namjera zakonodavca da prepusti takvu marginu prosudbe nalazi, među ostalim, u tekstu uvodne izjave 11. i članka 23. Direktive 2005/85, koji se odnosi na ispitni postupak ( 60 ). Naime, kao što to proizlazi iz te uvodne izjave, brzina obrade zahtjevâ za azil u interesu je država članica i tražiteljâ azila ( 61 ).

92.

Indikativnost tog roka potkrijepljena je i, s jedne strane, člankom 23. stavkom 2. drugim podstavkom točkama (a) i (b) Direktive 2005/85. Tom se odredbom predviđa da, ako se odluka ne može donijeti u roku od šest mjeseci, države članice osiguravaju da podnositelj zahtjeva o kojem je riječ bude obaviješten o kašnjenju ili da na vlastiti zahtjev dobije informacije o vremenskom okviru unutar kojeg može očekivati donošenje odluke o svojem zahtjevu. U skladu s navedenom odredbom, te informacije ne obvezuju državu članicu prema podnositelju zahtjeva da donese odluku u navedenom roku.

93.

Kad je riječ, kao drugo, o prirodi rokova navedenih u članku 39. Direktive 2005/85, podsjećam na to da se stavkom 4. tog članka određuje da države članice mogu odrediti rokove unutar kojih prvostupanjski sud ispituje odluku nadležnog tijela ( 62 ). Stoga iz te odredbe jasno proizlazi da se njome ne predviđa ni indikativni ni obvezni rok u kojem taj sud treba donijeti odluku o pravnom lijeku koji je podnesen protiv odluke nadležnog tijela.

94.

S obzirom na navedeno, ističem da je u ovom slučaju IPO‑ova odluka o odbijanju donesena više od 16 mjeseci nakon što je žalitelj iz glavnog postupka podnio zahtjev za priznavanje statusa izbjeglice, dok je IPAT‑ova odluka o odbijanju žalbe protiv te odluke donesena dvije godine i dva mjeseca nakon podnošenja te žalbe. Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji u pogledu činjenice da je odluku kojom se potvrđuje odbijanje međunarodne zaštite žalitelju iz glavnog postupka prvostupanjski sud donio tri godine i sedam mjeseci nakon što je on podnio svoj prvi zahtjev za azil.

95.

Slijedom toga, iako, kao što sam to naveo, valja razlikovati indikativni rok ispitnog postupka iz članka 23. stavka 2. Direktive 2005/85 i rok žalbenog postupka koji mogu odrediti države članice iz članka 39. stavka 4. te direktive, te iako se slažem s Komisijinim mišljenjem prema kojem se Direktivom 2005/85 ne utvrđuje obvezni rok u kojem treba donijeti konačnu odluku, ipak se postavlja pitanje je li taj rok koji je dulji od tri i pol godine razuman rok.

96.

Smatram da nije, i to zbog sljedećih razloga.

97.

Kao prvo, doista je točno da, u nedostatku pravila određenih pravom Unije u vezi s postupovnim zahtjevima za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, države članice ostaju nadležne, u skladu s načelom postupovne autonomije, za određivanje tih zahtjeva osiguravajući pritom poštovanje temeljnih prava i pune djelotvornosti odredbi prava Unije o međunarodnoj zaštiti ( 63 ).

98.

Međutim, podsjećam na to da, s jedne strane, stvaran pristup statusu osobe kojoj je odobrena međunarodna zaštita zahtijeva, prema mišljenju Suda, da do ispitivanja zahtjeva dođe u razumnom roku ( 64 ). Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik Y. Bot, zahtjeve za azil i supsidijarnu zaštitu treba „savjesno ispitati u razumnom roku, pri čemu brzina postupka ne pridonosi samo pravnoj sigurnosti podnositelja zahtjeva, nego i njegovoj integraciji” ( 65 ).

99.

Prema mojem mišljenju, u tom pogledu valja uzeti u obzir trajanje postupka ispitivanja zahtjevâ pred nadležnim tijelom i trajanje žalbenog postupka pred prvostupanjskim sudom, u ovom slučaju pred IPO‑om odnosno IPAT‑om.

100.

S druge strane, ističem da je Sud podsjetio na to da pravo na dobru upravu, utvrđeno u članku 41. Povelje, predstavlja opće načelo prava Unije. Stoga se zahtjevi koji proizlaze iz tog prava na dobru upravu, osobito pravo svake osobe da nadležna tijela njezine predmete obrađuju u razumnom roku, primjenjuju u okviru postupka priznavanja statusa izbjeglice ili odobravanja supsidijarne zaštite, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji provodi nadležno nacionalno tijelo ( 66 ).

101.

To znači da ukupno trajanje postupka traženja azila ili međunarodne zaštite treba biti u skladu s pravom na dobru upravu, utvrđenim u članku 41. Povelje, i djelotvornošću prava na djelotvoran pravni lijek. U tom pogledu podsjećam na to da se člankom 47. drugim stavkom Povelje osobito određuje da „[s]vatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj” ( 67 ). Ističem i da, s obzirom na osobne okolnosti tražitelja azila ili podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, država članica u kojoj se nalazi taj podnositelj zahtjeva treba osigurati da se situacija povrede temeljnih prava tog podnositelja zahtjeva ne pogorša ispitnim postupcima koji traju nerazumno dugo.

102.

Kao drugo, kad je riječ o opravdanju takvog nerazumnog roka, podsjećam na to da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, država članica ne može pozivati na zakonodavne izmjene do kojih je došlo tijekom glavnog postupka kako bi opravdala nepoštovanje svoje obveze da odluku o zahtjevima za pravo na azil ili međunarodnu zaštitu donese u razumnom roku ( 68 ).

103.

Kao treće i posljednje, kad je riječ o pitanju može li nepoštovanje razumnog roka samo po sebi opravdati poništenje odluke o odbijanju zahtjeva za azil ili međunarodnu zaštitu, slažem se s Komisijinim mišljenjem prema kojem povreda obveze donošenja odluke o tim zahtjevima u razumnom roku nije relevantan razlog da bi se odlučilo, u okviru pravnog sredstva iz članka 39. Direktive 2005/85, je li odbijanje odobrenja međunarodne zaštite u skladu s pravilima i kriterijima navedenima u Direktivi 2004/83.

104.

Naime, cilj je pravnog sredstva iz članka 39. Direktive 2005/85 odlučiti je li nadležno tijelo pravilno smatralo da podnositelj zahtjeva ne ispunjava uvjete koji su potrebni da bi ostvario pravo na međunarodnu zaštitu. U tom pogledu, pitanje je li osobi stvarno potrebna ta zaštita treba ocijeniti na temelju kriterija za odobravanje takve zaštite, navedenih u Direktivi 2004/83. Činjenica da odluka o potrebi međunarodne zaštite nije donesena u razumnom roku nije relevantna u okviru tog ocjenjivanja i na njoj se ne može temeljiti odluka o odobrenju zaštite.

105.

S obzirom na navedeno, podsjećam na to da se u članku 47. drugom stavku Povelje pojašnjava da „[s]vatko ima mogućnost biti savjetovan, branjen i zastupan” ( 69 ). Prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje prava obrane predstavlja temeljno načelo prava Unije ( 70 ). U ovom slučaju, ako ukupno trajanje postupka dovodi do povrede prava obrane tražitelja azila i podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, povreda razumnog roka zbog te povrede može sama po sebi opravdati poništenje odluke o odbijanju navedenih zahtjeva, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri ( 71 ).

106.

Sud koji je uputio zahtjev sedmim pitanjem u biti želi saznati opravdava li neistinita izjava u prvotnom zahtjevu, koju je podnositelj zahtjeva povukao prvom prilikom, dovođenje u pitanje njegove vjerodostojnosti.

107.

Podsjećam na to da se člankom 4. stavkom 1. Direktive 2004/83 predviđa mogućnost da države članice smatraju da podnositelj zahtjeva ima obvezu potkrijepiti zahtjev za međunarodnu zaštitu, koja prema mišljenju Suda uključuje „dostav[ljanje] sv[ih] potrebn[ih] elemen[ata]” ( 72 ). Ti se elementi u članku 4. stavku 2. te direktive definiraju kao oni koji uključuju, među ostalim, „izjave podnositelja zahtjeva i sve dokaze kojima on raspolaže”. Usto, iz članka 4. stavka 5. navedene direktive proizlazi da, ako neke izjave podnositelja zahtjeva nisu potkrijepljene dokumentacijom ili drugim dokazima ( 73 ), te izjave ne treba potvrditi ako se ispuni pet kumulativnih uvjeta, od kojih je jedan da je „utvrđena […] opća vjerodostojnost podnositelja zahtjeva” ( 74 ).

108.

Međutim, ističem da se ni Direktivom 2004/83 ni Direktivom 2005/85 ne pojašnjava što se podrazumijeva pod pojmom „vjerodostojnost” niti se pruža naznaka u pogledu elemenata koje nacionalna tijela i nadležni sudovi trebaju uzeti u obzir prilikom ocjene „opće vjerodostojnosti” podnositelja zahtjeva.

109.

Prema mišljenju UNHCR‑a, „[v]jerodostojnost se utvrđuje kad podnositelj zahtjeva dostavi dosljedan i prihvatljiv zahtjev koji nije proturječan dostupnim općim informacijama i koji se stoga može smatrati vjernim” ( 75 ). Iz te definicije proizlazi da ti kriteriji odgovaraju jednom od kumulativnih uvjeta predviđenih u članku 4. stavku 5. Direktive 2004/83, odnosno uvjetu prema kojem se „utvrdilo […] da su izjave podnositelja zahtjeva dosljedne i prihvatljive te da […] ne proturječe dostupnim posebnim i općim informacijama relevantnim za njegov slučaj” ( 76 ). Stoga mi se ta definicija ne čini relevantnom za utvrđivanje kriterija „opće vjerodostojnosti”, u smislu članka 4. stavka 5. točke (e) te direktive. Iz toga više zaključujem da nadležno tijelo treba ocijeniti taj kriterij u okviru svoje obveze provođenja pojedinačne procjene zahtjeva za međunarodnu zaštitu, uzimajući u obzir, među ostalim, položaj i osobne okolnosti podnositelja zahtjeva, u skladu s člankom 4. stavkom 3. točkom (c) navedene direktive.

110.

U tom pogledu napominjem da je Sud već podsjetio na zahtjev koji se nalaže nadležnim tijelima, na temelju članka 13. stavka 3. točke (a) Direktive 2005/85 ( 77 ) i članka 4. stavka 3. Direktive 2004/83, da provode saslušanja uzimajući u obzir osobne ili opće okolnosti povezane sa zahtjevom, osobito ranjivost tražitelja, i da taj zahtjev procijene pojedinačno, uzimajući u obzir položaj i osobne okolnosti svakog tražitelja ( 78 ).

111.

U tim okolnostima, činjenica da je podnositelj zahtjeva dao neistinitu izjavu ne znači sama po sebi da je ta izjava značajna ili odlučujuća za ishod zahtjeva ako ne postoje dodatni čimbenici koji upućuju na to da su tvrdnje podnositelja zahtjeva neosnovane ( 79 ). Naime, postoje brojni razlozi kojima se može objasniti zašto je podnositelj zahtjeva dao neistinitu izjavu ( 80 ). Stoga, ako je dokaz proturječan izjavama podnositelja zahtjeva, nadležni službenik treba riješiti taj problem i pružiti podnositelju zahtjeva mogućnost da objasni nedosljednosti ( 81 ).

112.

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se zahtjev žalitelja iz glavnog postupka prvotno temeljio na samo jednoj neistinitoj izjavi i da je on tu izjavu povukao i objasnio je prvom mogućom prilikom. Usto, ne može se isključiti da su poteškoće s mentalnim zdravljem, od kojih se čini da pati žalitelj iz glavnog postupka, mogle utjecati na njegovu prvu izjavu.

113.

Stoga se slažem s Komisijinim mišljenjem prema kojem nije proporcionalno smatrati, na temelju samo jedne neistinite izjave, koju je podnositelj zahtjeva objasnio i povukao prvom mogućom prilikom, da podnositelj zahtjeva nije vjerodostojan.

114.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da High Courtu (Visoki sud, Irska) odgovori na sljedeći način: