1.

Svojim žalbama Mytilinaios AE – Omilos Epicheiriseon(prije Alouminion tis Ellados VEAE; u daljnjem tekstu: Mytilinaios) (C‑701/21 P) i Europska komisija (C‑739/21 P) traže ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 22. rujna 2021., DEI/Komisija ( 2 ) (u daljnjem tekstu: pobijana presuda).

2.

U okviru ovih žalbi Sud ima priliku pojasniti opseg nadzora koji je Komisija dužna provoditi, na temelju odredbi članka 108. stavka 3. UFEU‑a i članka 24. stavka 2. Uredbe (EU) 2015/1589 ( 3 ), u slučaju da poduzetnik koji je pod nadzorom države članice odluči riješiti spor postupkom trgovačke arbitraže.

3.

U ovom se slučaju glavna poteškoća odnosi na utvrđivanje toga može li Komisija, kako bi isključila postojanje državne potpore u fazi prethodnog ispitivanja pritužbe koja joj je podnesena, samo ispitati odredbe arbitražnog sporazuma koji je potpisalo javno poduzeće ( 4 ) i zatim zaključiti da se na taj način nije dodijelila prednost upotrebom državnih sredstava ili je pak dužna provjeriti i sadržaj arbitražne odluke na način da osigura da se njome drugoj strani ne dodjeljuje nikakva prednost koja odstupa od normalnih tržišnih uvjeta.

4.

U ovom je slučaju Opći sud odlučio da je potrebno provesti opsežan nadzor, pri čemu je presudio da je Komisija trebala ispitati arbitražnu odluku donesenu u okviru spora između glavnog dobavljača električne energije u Grčkoj, društva Dimosia Epicheirisi Ilektrismou AE (u daljnjem tekstu: DEI), i njegova najvećeg klijenta, društva Mytilinaios, u pogledu tarifa koje je trebalo primijeniti na potonje društvo.

5.

Opći sud presudio je da je Komisija, time što je arbitražni sud o kojem je riječ u ovom slučaju, koji je povezan s nacionalnim tijelom za regulaciju energetskog tržišta ( 5 ), izjednačila s grčkim redovnim sudom, počinila pogrešku koja se tiče prava jer je odbila pripisati arbitražnu odluku Grčkoj Državi ( 6 ), što bi je bilo primoralo da provjeri njezin sadržaj s gledišta dodjele moguće državne potpore.

6.

Prema mojem mišljenju, taj se zaključak temelji na pogrešnoj pretpostavci. Naime, smatram, kao i tužitelji, da izjednačavanje arbitražnog suda o kojem je riječ s državnim tijelom sadržava pogrešku koja se tiče prava.

7.

Međutim, ozbiljni argumenti idu u prilog tomu da se zadrži rješenje koje je utvrdio Opći sud, za koje se čini da je jedino kojim se može zajamčiti potpuno poštovanje članaka 107. i 108. UFEU‑a u kontekstu arbitražnih postupaka koji uključuju javna tijela. Stoga predlažem Sudu da razmotri alternativno obrazloženje kojim se mogu zamijeniti pogrešni razlozi utvrđeni u pobijanoj presudi.

8.

U članku 1. točki (h) Uredbe 2015/1589 „zainteresirana strana” definira se kao svaka država članica i svaka osoba, poduzetnik ili udruženje poduzetnika na čije bi interese mogla utjecati dodjela neke potpore, a posebno korisnik potpore, konkurentski poduzetnici i trgovinske udruge.

9.

Člankom 4. te uredbe, naslovljenim „Prethodno ispitivanje prijave i odluka Komisije”, predviđa se:

„1.   Komisija ispituje prijavu neposredno nakon njezina primitka. Ne dovodeći u pitanje članak 10., Komisija donosi odluku u skladu sa stavcima 2., 3. ili 4. ovog članka.

2.   U slučaju kada, slijedom prethodnog ispitivanja, Komisija ustanovi da prijavljena mjera ne predstavlja potporu, takav nalaz bilježi u obliku odluke.

3.   U slučaju kada Komisija, nakon prethodnog ispitivanja, ustanovi da ne postoje nikakve sumnje u pogledu spojivosti prijavljene mjere s načelima unutarnjeg tržišta u onoj mjeri u kojoj je to obuhvaćeno člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a, donosi odluku kojom se utvrđuje da je predmetna mjera spojiva s načelima unutarnjeg tržišta […]. U takvoj se odluci točno navodi koja je iznimka primijenjena u skladu s UFEU‑om.

4.   U slučaju kada Komisija, nakon prethodnog ispitivanja, ustanovi da postoje sumnje u pogledu spojivosti prijavljene mjere s načelima unutarnjeg tržišta, Komisija donosi odluku o pokretanju postupka u skladu s člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a […].

[…]”

10.

Člankom 16. navedene uredbe, naslovljenim „Povrat potpore”, u njegovim stavcima 1. i 3. predviđa se:

„1.   Kada se u slučajevima nezakonite potpore donesu negativne odluke, Komisija donosi odluku kojom se od dotične države članice zahtijeva da poduzme sve potrebne mjere za povrat sredstava potpore od korisnika […]. Komisija ne smije zahtijevati povrat sredstava potpore ako bi to bilo u suprotnosti s općim načelima prava Unije.

[…]

3.   Ne dovodeći u pitanje bilo koju odluku Suda Europske unije donesenu u skladu s člankom 278. UFEU‑a, povrat potpore izvršava se bez odgađanja i u skladu s postupcima predviđenim nacionalnim pravom dotične države članice, pod uvjetom da isti omogućavaju neposredno i stvarno izvršenje odluke Komisije. U tu svrhu i u slučaju pokretanja postupka pred domaćim sudom, dotična država članica poduzima sve potrebne mjere koje joj stoje na raspolaganju u okviru njezinog pravnog sustava, uključujući i privremene mjere, i ne dovodeći pritom u pitanje pravo Unije.”

11.

Člankom 24. te uredbe, naslovljenim „Prava zainteresiranih strana”, u njegovu stavku 2. određuje se:

„Svaka zainteresirana strana može podnijeti pritužbu kojom obavještava Komisiju o svakom navodnom slučaju nezakonite potpore ili o svakom navodnom slučaju zlouporabe potpore. […]

[…]”

12.

Okolnosti spora i postupak pred Općim sudom izneseni su u točkama 1. do 53. pobijane presude i mogu se sažeti na sljedeći način.

13.

Mytilinaios, poduzetnik koji proizvodi i obrađuje metal, najveći je potrošač električne energije u Grčkoj.

14.

DEI, koji je osnovan u obliku dioničkog društva, glavni je dobavljač električne energije u toj zemlji. U vrijeme nastanka činjenica relevantnih za ove postupke, DEI je većinom bio pod nadzorom Grčke Države i nadgledalo ga je ministarstvo okoliša, energetike i klimatskih promjena. Institucionalne veze između DEI‑ja i grčkih tijela osobito su se odražavale u tome što je država imenovala većinu članova upravnog odbora tog poduzeća.

15.

Mytilinaios i DEI potpisali su 4. kolovoza 2010. okvirni sporazum koji se odnosio na tarifu za opskrbu električnom energijom koju je trebalo primjenjivati tijekom razdoblja od 1. srpnja 2010. do 31. prosinca 2013., kao i na uvjete mirnog rješavanja spora koji se odnosi na Mytilinaiosov dug koji se akumulirao u razdoblju od 1. srpnja 2008. do 30. lipnja 2010.

16.

Budući da se nisu uspjeli dogovoriti o nacrtu ugovora o kojem se pregovaralo u skladu s okvirnim sporazumom, Mytilinaios i DEI sklopili su 16. studenoga 2011. arbitražni sporazum, u kojem su odlučili da će svoj spor rješavati pred arbitražnim sudom RAE‑a, na temelju članka 37. nomosa 4001/2011, gia ti leitourgia Energeiakon Agoron Ilektrismou kai Fysikou Aeriou, gia Erevna, Paragogi kai diktya metaforas Ydrogonanthrakon kai alles rythmiseis (Zakon br. 4001/2011 o funkcioniranju tržištâ električne energije i plina, istraživanju, proizvodnji i prijenosnim mrežama za ugljikovodike i o ostalim propisima) ( 7 ).

17.

Taj je arbitražni sud riješio spor odlukom od 31. listopada 2013. (u daljnjem tekstu: arbitražna odluka). Presudom od 18. veljače 2016. Efeteio Athinon (Žalbeni sud u Ateni, Grčka) odbio je tužbu koju je DEI podnio protiv arbitražne odluke.

18.

DEI je 23. prosinca 2013. podnio pritužbu Komisiji u kojoj je tvrdio da je tarifa za opskrbu električnom energijom utvrđena u arbitražnoj odluci niža od stvarnih troškova koje je snosio i da presuda zbog toga čini državnu potporu koja je navodno nezakonita.

19.

Dopisom od 12. lipnja 2014. (u daljnjem tekstu: sporni dopis) Komisija je obavijestila DEI o odbijanju njegove pritužbe uz obrazloženje da, s jedne strane, Grčka Država nije mogla imati odlučujući utjecaj na sadržaj arbitražne odluke, koja joj se nije mogla pripisati, i, s druge strane, da je metoda izračuna stvarnih troškova koju je upotrijebio DEI odstupila od metodologije koju je arbitražni sud utvrdio u okviru parametara utvrđenih u arbitražnom sporazumu.

20.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 22. kolovoza 2014. DEI je pokrenuo postupak za poništenje spornog dopisa, upisan pod brojem T‑639/14. Rješenjem od 24. listopada 2014. Opći sud prihvatio je zahtjev za prekid postupka kako bi omogućio Komisiji da ponovno razmotri pitanja istaknuta u tužbi.

21.

Odlukom od 25. ožujka 2015. (u daljnjem tekstu: prva pobijana odluka), koja je trebala „zamijeniti” sporni dopis, Komisija je potvrdila svoju ocjenu o nepostojanju državne potpore u ovom slučaju, uz obrazloženje da odluka o rješavanju spora arbitražom, kao i odredbe sporazuma koji su sklopili DEI i Mytilinaios, ne odstupaju od praksi razumnog ulagača u tržišnom gospodarstvu.

22.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 29. lipnja 2015. DEI je pokrenuo postupak za poništenje prve pobijane odluke upisan pod brojem T‑352/15.

23.

Rješenjem od 9. veljače 2016. ( 8 ) Opći sud odlučio je obustaviti postupak u predmetu T‑639/14, osobito zbog toga što je prvom pobijanom odlukom formalno zamijenjen sporni dopis.

24.

Presudom od 31. svibnja 2017. ( 9 ) Sud je ukinuo rješenje Općeg suda od 9. veljače 2016. i vratio predmet Općem sudu na ponovno suđenje. Sud je odlučio da Komisija donošenjem prve pobijane odluke nije povukla sporni dopis, nego ga je samo potvrdila, tako da tužba u predmetu T‑639/14 nije bespredmetna.

25.

Odlukom od 14. kolovoza 2017. (u daljnjem tekstu: druga pobijana odluka) Komisija je stavila izvan snage i zamijenila sporni dopis i prvu pobijanu odluku, pri čemu je ponovila svoje zaključke o nepostojanju državne potpore u ovom slučaju. Razlozi utvrđeni u toj odluci istovjetni su onima istaknutima u prvoj pobijanoj odluci ( 10 ).

26.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 3. studenoga 2017. DEI je pokrenuo postupak za poništenje druge pobijane odluke upisan pod brojem T‑740/17.

27.

Odlukom predsjednika trećeg proširenog vijeća Općeg suda od 26. veljače 2020. predmeti T‑639/14 RENV, T‑352/15 i T‑740/17 spojeni su u svrhu usmenog dijela postupka i donošenja odluke kojom se završava postupak, u skladu s člankom 68. Poslovnika Općeg suda.

28.

Opći sud pobijanom je presudom poništio sporni dopis i dvije pobijane odluke.

29.

Kao prvo, Opći sud odlučio je o tužbi koja se odnosi na drugu pobijanu odluku, s obzirom na njezin moguć utjecaj na zadržavanje predmeta spora i DEI‑jeva pravnog interesa u predmetima T‑639/14 RENV i T‑352/15.

30.

Kad je riječ o dopuštenosti tužbe u predmetu T‑740/17, Opći sud presudio je, s jedne strane, da je druga pobijana odluka pobijani akt koji ima pravno obvezujuće učinke u odnosu na DEI, osobito jer se prekidanjem postupka u fazi prethodnog ispitivanja spriječilo DEI da istakne svoje argumente u okviru službenog istražnog postupka i, s druge strane, da je DEI imao svojstvo „zainteresirane strane”, u smislu članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589, uzimajući u obzir opsežan tekst te odredbe.

31.

Opći sud odbio je prigovor nedopuštenosti koji se temelji na načelu nemo auditur propriam turpitudinem allegans potest, koji je Komisija istaknula s obzirom na činjenicu da je DEI osporavao ishod arbitražnog postupka na koji je dobrovoljno pristao, te je presudio da se takav prigovor temeljio na pogrešnom miješanju Grčke Države i DEI‑ja, što je dovelo do toga da se DEI‑ju pripisalo navodno ispunjavanje zahtjeva grčkih tijela u pogledu ishoda arbitraže ( 11 ).

32.

Prilikom odlučivanja o meritumu u predmetu T‑740/17 Opći sud potvrdio je osnovanost prigovora koji se temelje na činjenici da Komisija nije ispitala sadržaj arbitražne odluke s gledišta moguće dodjele državne potpore. Opći sud oslonio se na sudsku praksu Suda ( 12 ), na temelju koje se prednost koju je nacionalni sud dodijelio stranci u sporu može analizirati kao dodjela državne potpore, te je pritom usporedio aktivnost stalnog arbitražnog suda RAE‑a i aktivnost grčkih redovnih sudova ( 13 ) te je iz toga zaključio da je Komisija bila dužna provjeriti sadržaj arbitražne odluke.

33.

Kad je riječ o argumentu koji se odnosi na postojanje moguće prednosti i doseg nadzora koji na temelju toga ima Komisija, Opći sud presudio je da je Komisija, u okolnostima ovog slučaja, trebala provesti složene ekonomske i tehničke ocjene prije nego što otkloni svaku ozbiljnu sumnju u pogledu nepostojanja državne potpore u fazi prethodnog ispitivanja.

34.

Prema mišljenju Općeg suda, Komisija je trebala izraziti sumnje osobito u pogledu sljedećih elemenata ( 14 ):

35.

Slijedom toga, Opći sud prihvatio je tužbu u predmetu T‑740/17 i poništio drugu pobijanu odluku.

36.

Kao drugo, s obzirom na to da su razlozi na kojima se temelje obje pobijane odluke istovjetni, Opći sud prihvatio je tužbu podnesenu protiv prve pobijane odluke u predmetu T‑352/15.

37.

Kao treće, Opći sud prihvatio je tužbu u predmetu T‑639/14 RENV i istodobno poništio sporni dopis uz obrazloženje, među ostalim, da je arbitražna odluka, koja ima pravne učinke usporedive s onima presuda redovnog grčkog suda, akt javne vlasti koji se može pripisati Grčkoj Državi ( 15 ).

38.

U svojoj žalbi u predmetu C‑701/21 P Mytilinaios traži od Suda da ukine pobijanu presudu i, u dijelu u kojem je potrebno, vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje, te da naloži DEI‑ju snošenje troškova.

39.

Komisija podupire Mytilinaiosove zahtjeve.

40.

DEI traži od Suda da odbije žalbu u cijelosti, da donese konačnu odluku o ovom sporu i da naloži Mytilinaiosu snošenje svih DEI‑jevih troškova u ovom postupku i u postupcima u spojenim predmetima T‑639/14 RENV, T‑352/15 i T‑740/17.

41.

U svojoj žalbi u predmetu C‑739/21 P Komisija traži od Suda, najprije, da ukine pobijanu presudu, da donese konačnu odluku o tužbi u predmetu T‑740/17 i da je odbije, da proglasi da su tužbe u predmetima T‑639/14 RENV i T‑352/15 postale bespredmetne i da postupak treba obustaviti, te da naloži DEI‑ju snošenje troškova.

42.

Podredno, Komisija traži od Suda da ukine pobijanu presudu, da donese konačnu odluku o određenim tužbenim razlozima u predmetu T‑740/17 i da vrati taj predmet Općem sudu kako bi on odlučio o preostalim tužbenim razlozima, da proglasi da su tužbe u predmetima T‑639/14 RENV i T‑352/15 postale bespredmetne i da postupak treba obustaviti, te da naloži DEI‑ju snošenje troškova.

43.

Mytilinaios traži od Suda da ukine pobijanu presudu, da donese konačnu odluku o tužbi u predmetu T‑740/17 i da je odbije, da proglasi da su tužbe u predmetima T‑639/14 RENV i T‑352/15 postale bespredmetne i da postupak treba obustaviti, te da naloži DEI‑ju snošenje troškova.

44.

DEI traži od Suda da odbaci žalbu u cijelosti kao nedopuštenu i, podredno, da je odbije kao neosnovanu, kao i da naloži Komisiji snošenje svih DEI‑jevih troškova u ovom postupku i u postupcima u spojenim predmetima T‑639/14 RENV, T‑352/15 i T‑740/17.

45.

Podredno, DEI traži od Suda da donese konačnu odluku o tužbi u predmetima T‑639/14 RENV, T‑352/15 i T‑740/17, te da odbije Komisijin zahtjev za obustavu postupka u predmetima T‑639/14 RENV i T‑352/15.

46.

Odlukom opće sjednice od 28. veljače 2023., predmeti C‑701/21 P i C‑739/21 P spojeni su u svrhu usmenog dijela postupka i donošenja presude kojom se završava postupak.

47.

Odlukom predsjednika Suda od 7. travnja 2023. Saveznoj Republici Njemačkoj odobrena je intervencija u potporu Komisijinu zahtjevu.

48.

Mytilinaios, DEI, Komisija i Savezna Republika Njemačka podnijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 27. travnja 2023.

49.

Čini mi se da se, osim jednog segmenta prvog dijela trećeg žalbenog razloga istaknutog u predmetu C‑701/21 P ( 16 ), dopuštenost ovih žalbi ne može osporavati. Stoga predlažem da se uzastopno ispita osnovanost triju žalbenih razloga koje je Mytilinaios istaknuo u tom predmetu.

50.

Budući da drugi dio drugog žalbenog razloga koji je Mytilinaios istaknuo u predmetu C‑701/21 P u biti odgovara jedinom prigovoru koji je Komisija istaknula u predmetu C‑739/21 P, analizirat ću ih zajedno.

51.

Prvi žalbeni razlog sastoji se od dvaju dijelova.

52.

U prvom dijelu prvog žalbenog razloga Mytilinaios tvrdi da Opći sud nije odgovorio na prigovore nedopuštenosti koji se temelje na načelima nemo auditur propriam turpitudinem allegans potest i nemo potest venire contra factum proprium, istaknute s obzirom na činjenicu da je DEI tužbom nastojao osporavati ishod arbitražnog postupka na koji je dobrovoljno pristao i čije su parametre stranke u sporu utvrdile u okviru zajedničkog sporazuma.

53.

U drugom dijelu prvog žalbenog razloga Mytilinaios prigovara Općem sudu da je na temelju pogrešnog obrazloženja, navedenog u točki 91. pobijane presude, odbio njegove prigovore koji se odnose na načelo nemo potest venire contra factum proprium.

54.

Osim činjenice da je prigovor koji se temelji na nedostatku u obrazloženju proturječan drugom dijelu prvog žalbenog razloga, valja utvrditi da je Opći sud u točki 91. pobijane presude uputio na DEI‑jev pravni interes ( 17 ) i presudio da je argument koji se temelji na načelu nemo propriam turpitudinem„samo druga varijanta onog namijenjenog miješanju tužiteljeva položaja s položajem Grčke Države i pripisivanju njemu eventualnog zadovoljavanja grčkih tijela s ishodom arbitražnog postupka, tako da se također ne može prihvatiti”. Iako sažeto, Opći sud stoga je obrazložio svoje stajalište.

55.

Međutim, pitam se je li to obrazloženje dostatno i može li se smatrati osnovanim s obzirom na okolnosti slučaja. Ta su pitanja obuhvaćena drugim dijelom prvog žalbenog razloga.

56.

Prema mojem mišljenju, obrazloženje iz točke 91. pobijane presude temelji se na pretpostavci koja nije jasno iznesena, prema kojoj se odluka o primjeni arbitraže treba pripisati Grčkoj Državi, iako je pritužba pred Komisijom podnesena isključivo na inicijativu DEI‑ja, koji se pred Općim sudom mogao pozvati na vlastiti pravni interes, koji se razlikuje od interesa te države članice. Naime, samo se na temelju takvog tumačenja obrazloženja iz pobijane presude može odgovoriti na prigovor koji je istaknuo Mytilinaios, a koji se temelji na proturječnim i nepoštenim radnjama koje je poduzela jedna te ista stranka, odnosno DEI, te koje uključuju činjenicu da je DEI pokrenuo arbitražni postupak, a potom osporavao ishod tog postupka pred Komisijom.

57.

Međutim, čak i da se odluka o primjeni arbitraže doista mogla pripisati grčkim tijelima, što je trebalo utvrditi s obzirom na sve okolnosti slučaja ( 18 ), uzimajući u obzir osobito većinski udio države u DEI‑jevom temeljnom kapitalu i bliske institucionalne veze između grčke vlade i uprave poduzeća, Opći sud nije objasnio zašto bi drukčije vrijedilo u pogledu odluke o osporavanju arbitražne odluke u okviru pritužbe Komisiji, koju je pripisao isključivo DEI‑ju u njegovu svojstvu zainteresirane strane različite od države.

58.

Stoga smatram da Opći sud nije u dovoljnoj mjeri odgovorio na prigovor nedopuštenosti koji je istaknuo Mytilinaios.

59.

Međutim, dvojim u pogledu predmetnosti tog prigovora s obzirom na logiku na kojoj se pravo Unije temelji u području državnih potpora, osobito u kontekstu obveza koje države članice imaju na temelju pravila primjenjivih na povrat nezakonitih potpora.

60.

Naime, logika nadzora koji u tom području provodi Komisija jest da se osigura puni učinak odredbi članaka 107. i 108. UFEU‑a, neovisno o proturječnosti postupanja države članice koja je dodijelila mjeru potpore. Učinkovitost tog nadzora može se dovesti u pitanje ako državna tijela nisu imala mogućnost prijaviti Komisiji i, po potrebi, Općem sudu, potencijalno protutržišne učinke svojih ranijih odluka.

61.

U tom pogledu želim podsjetiti na to da povrat nezakonite potpore treba bez odgađanja izvršiti država članica o kojoj je riječ, u skladu s postupcima predviđenima nacionalnim pravom i, osobito, pokretanjem postupka u tu svrhu pred nacionalnim sudovima a da pritom ne dovede u pitanje rješenje koje Sud može donijeti u skladu s člankom 278. UFEU‑a ( 19 ). U tim je okolnostima teško priznati da se prigovorom nedopuštenosti, kao što je onaj koji je istaknut u ovom slučaju pred Općim sudom, može spriječiti pokretanje postupka pred sudom Unije kojim se želi utvrditi postojanje nezakonite državne potpore.

62.

Osim toga, u slučaju povrede obveze prekida postupka predviđene u članku 108. stavku 3. UFEU‑a, država članica kojoj su tijela dodijelila potporu, pri čemu su povrijedila postupovna pravila predviđena UFEU‑om, ne može se pozvati na legitimna očekivanja korisnika kako bi izbjegla obvezu da poduzme mjere nužne za provedbu Komisijine odluke kojom joj se nalaže da vrati potporu ( 20 ). Kad bi se priznala takva mogućnost, odredbama članaka 107. i 108. UFEU‑a oduzeo bi se svaki koristan učinak, s obzirom na to da bi se nacionalna tijela tako mogla osloniti na vlastito nezakonito postupanje kako bi učinila neučinkovitima odluke koje je Komisija donijela na temelju tih odredbi UFEU‑a ( 21 ).

63.

Smatram da su prethodno navedena pravila relevantna u svrhu ocjene predmetnosti prigovora nedopuštenosti koji je u ovom slučaju istaknut pred Općim sudom, osobito jer su prigovori koji se temelje na načelima nemo propriam turpitudinem i venire contra factum proprium oblik argumentacije koja se temelji na načelu legitimnih očekivanja.

64.

S obzirom na Komisijinu isključivu nadležnost za ocjenjivanje postojanja i spojivosti potpore s unutarnjim tržištem, država članica o kojoj je riječ, kao i „zainteresirana strana”, u smislu članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589, pod uvjetom da na nju bitno utječe Komisijina odluka o nepostojanju potpore ( 22 ), treba moći osporavati pred sudovima Unije Komisijine odluke o odbijanju pokretanja službenog istražnog postupka a da se pritom protiv Komisije ne može s uspjehom pozvati na prigovor nedopuštenosti koji se temelji na njezinu ranijem postupanju.

65.

Kad bi se takav prigovor priznao, to bi dovelo u pitanje pravila o državnim potporama jer bi se protiv nacionalnih tijela i, ovisno o slučaju, zainteresiranih strana, kao što je DEI, moglo pozvati na njihovo vlastito nezakonito postupanje, tako da sudovi Unije ne bi mogli provoditi nadzor Komisijinih odluka o utvrđivanju nepostojanja potpore u fazi prethodnog ispitivanja.

66.

Takvom se mogućnosti ne bi samo oslabio koristan učinak odredbi UFEU‑a, nego i članka 24. stavka 2. Uredbe 2015/1589, s obzirom na to da je posljedica mogućnosti podnošenja pritužbe, predviđene u toj odredbi, nužno mogućnost da se Općem sudu podnese tužba kojom se želi utvrditi postojanje potpore koju je Komisija odbila ( 23 ).

67.

Iz toga slijedi da se prigovori koji se temelje na DEI‑jevu postupanju prije podnošenja tužbe za poništenje Općem sudu ne mogu prihvatiti, čak i pod pretpostavkom da su osnovani ( 24 ).

68.

Stoga predlažem Sudu da pogrešno obrazloženje Općeg suda navedeno u točki 91. pobijane presude zamijeni obrazloženjem koje se temelji na bespredmetnosti prigovora nedopuštenosti istaknutog pred Općim sudom ( 25 ).

69.

Prema tome, predlažem da se odbiju oba dijela prvog žalbenog razloga koji je Mytilinaios istaknuo u predmetu C‑701/21 P.

70.

Drugi žalbeni razlog, koji je istaknuo Mytilinaios i koji se temelji na povredi članka 107. stavka 2. UFEU‑a, sastoji se od dvaju dijelova.

71.

U prvom dijelu drugog žalbenog razloga Mytilinaios tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja kriterija privatnog operatera u tržišnom gospodarstvu koji služi za ispitivanje postojanja prednosti jer je Opći sud ograničio primjenu tog kriterija na analizu same tarife utvrđene u arbitražnoj odluci.

72.

Prema mišljenju društva Mytilinaios, Opći sud utvrdio je postojanje potpore na temelju tog „iznimno uskog” tumačenja a da ipak nije ocijenio sve relevantne podatke ovog slučaja, uključujući okolnosti zbog kojih su stranke pokrenule arbitražni postupak, kao i tehničke parametre rješavanja spora utvrđene u arbitražnom sporazumu.

73.

Smatram da prvi dio drugog žalbenog razloga nije činjenično osnovan.

74.

Naime, s jedne strane, Opći sud nije utvrdio postojanje potpore u pobijanoj presudi, nego je samo presudio da je Komisija morala naići na ozbiljne poteškoće prilikom ocjenjivanja postojanja prednosti u fazi prethodnog ispitivanja ( 26 ).

75.

S druge strane, Opći sud nije zanemario činjenice iz predmeta koji je prethodio arbitražnoj odluci time što je primijenio kriterij privatnog operatera ( 27 ), nego je samo utvrdio da je nepotpuna ocjena koju je Komisija provela s gledišta postojanja prednosti, u kojoj su se trebali uzeti u obzir tarifni uvjeti utvrđeni u arbitraži ( 28 ).

76.

Stoga smatram da valja odbiti prvi dio drugog žalbenog razloga.

77.

U drugom dijelu drugog žalbenog razloga ( 29 ) Mytilinaios i Komisija osporavaju mogućnost da se Grčkoj Državi pripišu posljedice arbitražnog postupka, koja proizlazi iz toga što je Opći sud izjednačio stalnu arbitražu RAE‑a s redovnim državnim sudom ( 30 ).

78.

Rasuđivanje Općeg suda temelji se na sudskoj praski Suda, navedenoj u točki 147. pobijane presude, prema kojoj nacionalni sud može povrijediti obveze koje ima na temelju UFEU‑a ako nastavi ili započne dodjelu nezakonite potpore ( 31 ).

79.

Opći sud izjednačio je stalnu arbitražu RAE‑a s državnim sudom te je smatrao da se arbitražnom odlukom donesenom u ovom slučaju društvu Mytilinaios može dodijeliti nezakonita prednost koja je pripisiva Grčkoj Državi.

80.

Osnovanost tog obrazloženja treba ocijeniti s obzirom na presudu DOBELES HES ( 32 ), donesenu 12. siječnja 2023., odnosno nakon pobijane presude, u kojoj je Sud, u sastavu velikog vijeća, odlučio da uspostavljanje državne potpore ne može proizići iz sudske odluke ( 33 ).

81.

Komisija je na raspravi tvrdila da je učinak presude Dobeles bilo pobijanje rasuđivanja Općeg suda jer izjednačavanje stalne arbitraže RAE‑a s redovnim sudom, pod pretpostavkom da se utvrdi, ne može dovesti do toga da se Grčkoj Državi pripiše prednost koja je Mytilinaiosu dodijeljena arbitražnom odlukom.

82.

Čini mi se da je takav zaključak brzoplet. Prema mojem mišljenju, Sud u presudi Dobeles isključuje samo činjenicu da se državna potpora može pripisati sudskom tijelu a da pritom ipak ne isključuje da se protutržišni učinci sudske odluke kojom se dodjeljuje potpora mogu pripisati samoj državi.

83.

Kao prvo, stoga smatram da je nužno ocijeniti eventualne posljedice presude Dobeles za mogućnost pripisivanja Grčkoj Državi ishoda arbitražnog postupka koji se proveo u ovom slučaju.

84.

Kao drugo, ispitat ću prigovore žaliteljâ koji se temelje na pogrešci koja se tiče prava i koja proizlazi iz izjednačavanja arbitražnog suda RAE‑a s državnim sudom.

85.

Kao treće, s obzirom na to da mi se ne čini da su ti prigovori neosnovani, predložit ću Sudu da razmotri alternativno obrazloženje kojim se može zamijeniti obrazloženje utvrđeno u pobijanoj presudi. Naime, smatram da ozbiljni argumenti, koji su povezani s potrebom da se zajamči koristan učinak odredbi članaka 107. i 108. UFEU‑a, idu u prilog tomu da se zadrži rješenje koje je Opći sud utvrdio u pobijanoj presudi.

86.

U predmetu u kojem je donesena presuda Dobeles jedno od prethodnih pitanja ( 34 ) postavljeno je u pogledu toga može li se zahtjev, koji se odnosi na plaćanje dijela prednosti koji nije primljen uspostavljene nacionalnim zakonodavstvom, te koji čini državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, analizirati kao zahtjev za dodjelu nove potpore, različite od one koja je već isplaćena podnositeljima zahtjeva.

87.

Utvrđenje Suda prema kojem se iznosi koji su podnositeljima zahtjeva dodijeljeni u okviru sudskog postupka „ne mogu […] ni u kojem slučaju smatrati državnom potporom različitom od te prednosti” ( 35 ), s obzirom na to da „uspostavljanje državne potpore kao takvo ne može proizići iz sudske odluke” ( 36 ), valja tumačiti u tom konkretnom kontekstu, u kojem se od nacionalnog suda tražilo da odluči u skladu sa zakonom kojim je uspostavljena sporna prednost.

88.

U tom pogledu, obrazloženje Suda u presudi Dobeles odražava tradicionalni pristup diobi vlasti, kojim se uloga sudova ograničava na primjenu postojećih pravnih pravila. S obzirom na taj tradicionalni pristup, sudska odluka kojom se dodjeljuje prednost nespojiva s unutarnjim tržištem nužno proizlazi iz prijašnjeg pravnog pravila, koje je pravna osnova zahtjeva podnesenog sudu o kojem je riječ. S tog gledišta, kao što je to potvrdio Sud, uspostavljanje potpore ni u kojem slučaju ne može proizići iz same presude.

89.

Pitanje pravne osnove potpore, o kojem je Sud odlučio u presudi Dobeles, ipak ne isključuje moguću odgovornost države na temelju provedbe, u okviru sudskog postupka, nacionalnog propisa ( 37 ) o dodijeli potpore nespojive s unutarnjim tržištem. Naprotiv, s obzirom na to da sudske odluke nužno proizlaze iz državnog pravnog poretka, država ne može izbjeći obveze koje ima na temelju članaka 107. i 108. UFUE‑a, time da na svoja pravosudna tijela prenese nadležnost za određivanje načina na koji će raspolagati svojim sredstvima.

90.

U tom pogledu nije važno proizlazi li presuda kojom se dodjeljuje sporna prednost iz primjene konkretnog materijalnopravnog pravila ili iz općeg načela prava, ili čak iz diskrecijske ocjene koju je sud proveo u okviru pravnih pravila kojima se određuje opseg njegove nadležnosti. U svakom slučaju, sudska odluka može se pripisati državi.

91.

Stoga smatram da presuda Dobeles nema doseg koji joj pridaje Komisija jer ta institucija ističe da izjednačavanje arbitražnog suda i grčkih redovnih sudova ne može dovesti do toga da se Grčkoj Državi pripišu posljedice arbitražnog postupka.

92.

Suprotno tomu, poput žaliteljâ, dvojim u pogledu državne prirode tog suda.

93.

Prilikom izjednačavanja arbitražnog suda RAE‑a s državnim sudom Opći sud temeljio je svoje rasuđivanje na nekoliko elemenata, odnosno na funkciji suda RAE‑a, koja je istovjetna onoj redovnih sudova, zahtjevima neovisnosti i nepristranosti koje imaju njegovi arbitri, primjeni Kodikas politikis dikonomiasa (grčki Zakonik o građanskom postupku) na postupke pred tim sudom, pravomoćnosti i izvršnosti povezanoj s njegovim odlukama te, naposljetku, mogućnosti podnošenja žalbe protiv arbitražne odluke Efeteiju Athinon (Žalbeni sud u Ateni) ( 38 ).

94.

Međutim, prema mojem mišljenju, nijedan od tih elemenata ne opravdava takvo izjednačavanje.

95.

Naime, s jedne strane, na temelju okolnosti koje je utvrdio Opći sud nije moguće razlikovati arbitražu RAE‑a od bilo koje druge trgovačke arbitraže. Arbitražni sud često odlučuje na temelju postupka predviđenog zakonom i donosi obvezujuću odluku, protiv koje se može podnijeti tužba državnim sudovima. Osim toga, u pravilu se priznaje da su zahtjevi neovisnosti i nepristranosti svojstveni svakom arbitražnom postupku. Primjena kriterija koje utvrdio Opći sud tako može dovesti do toga da se s državom poveže velik broj arbitražnih sudova, što mi se ne čini mogućim.

96.

S druge strane, kao što je to pravilno istaknula Komisija, izjednačavanje arbitražnog suda RAE‑a s državnim sudom protivno je sudskoj praksi Suda koja se odnosi na članak 267. UFEU‑a. Iz te sudske prakse proizlazi da arbitražni sudovi čija je nadležnost fakultativna, jer ovisi o prethodnom sporazumu obiju stranaka ( 39 ), nisu sudovi država članica, u smislu članka 267. drugog stavka UFEU‑a ( 40 ).

97.

Sud je tako presudio da okolnosti da aktivnost arbitražnog suda omogućuje provođenje određenih poistovjećivanja s pravosudnom aktivnosti jer se arbitraža organizira u okviru zakona, da se od arbitra traži da odluči u skladu s pravom i da je njegova odluka pravomoćna i može biti ovršni naslov nisu dovoljne kako bi se takvom sudu dodijelio status „suda države članice”, osobito s obzirom na činjenicu da stranke uopće nisu obvezne rješavati svoj spor arbitražom ( 41 ).

98.

S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da obrazloženje Općeg suda, u točkama 150. do 159. pobijane presude, sadržava pogrešku koja se tiče prava. Međutim, smatram da ta pogreška ne isključuje da se Grčkoj Državi mogu pripisati posljedice arbitraže o kojoj je riječ.

99.

Poput obrazloženja Općeg suda, pismena i izlaganja stranaka u velikom se dijelu odnose na pitanje državne prirode stalne arbitraže RAE‑a. Međutim, čini mi se da to pitanje nije odlučujuće s obzirom na ono što je, prema mojem mišljenju, glavna problematika ovih žalbi.

100.

U tom pogledu, želim podsjetiti na to da, kad je riječ o uvjetu intervencije države ili intervencije putem državnih sredstava, utvrđenom u članku 107. stavku 1. UFEU‑a, on se odnosi na potpore koje izravno dodjeljuje država, ali i na one koje dodjeljuju javna ili privatna tijela koja je država osnovala ili odredila za upravljanje potporom ( 42 ). Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz toga slijedi da nije potrebno razlikovati slučaj u kojem država izravno dodjeljuje potporu od slučaja u kojem se potpora dodjeljuje posredstvom javnog ili privatnog tijela ( 43 ), s obzirom na to da status takvog tijela nije odlučujuć za primjenu pravila UFEU‑a na državne potpore ( 44 ).

101.

Stoga smatram da u ovim predmetima valja postaviti pitanje koje se odnosi na utvrđivanje toga može li javno poduzeće, kao što je DEI, izbjeći primjenu odredbi članaka 107. i 108. UFEU‑a tako da odluči arbitražom rješavati spor koji se odnosi na raspodjelu državnih sredstava, a ne toga je li arbitražni sud RAE‑a doista sličan državnom sudu.

102.

Prema mojem mišljenju, na tako postavljeno pitanje nedvojbeno treba odgovoriti niječno.

103.

Neovisno o državnoj ili privatnoj prirodi arbitraže organizirane pod okriljem RAE‑a, valja utvrditi da je DEI, koji je s obzirom na svoje bliske strukturne i kapitalne veze s Grčkom Državom, bio pod prevladavajućim utjecajem te države ( 45 ), iskoristio mogućnost, predviđenu grčkim zakonodavstvom, primjene alternativnog načina za rješavanje sporova. U okolnostima ovog slučaja, odluka o pokretanju arbitražnog postupka i pravni učinci koji su povezani s arbitražnom odlukom pripisivi su Grčkoj Državi.

104.

Međutim, za razliku od Komisije, ne smatram da se odredbama arbitražnog sporazuma u takvom slučaju određuju granice nadzora koji Komisija treba provoditi s gledišta postojanja moguće prednosti pripisive državi. Odluka o primjeni arbitraže ne sadržava samo uvjete rješavanja spora, nego i element rizika od sudskog spora, koji je povezan s mogućnošću rješavanja spora koja nije u skladu s očekivanjima stranaka, odnosno koja je protivna odredbama sporazuma, čija primjena može dovesti do dodjele nezakonite prednosti iz državnih sredstava.

105.

Točno je da element rizika obilježava i tradicionalne sudske postupke, ali još je važnije da arbitražni sudovi djeluju izvan državnog pravosudnog sustava i jamstava koja su im svojstvena. Iskustva država članica u području trgovačke arbitraže uostalom pokazuju da s tim povezani rizici nisu isključivo hipotetski ( 46 ).

106.

Stoga smatram da javno poduzeće, prilikom primjene arbitražu, mora prihvatiti mogućnost, makar i najmanju, da će biti obvezno raspolagati svojim sredstvima na način koji će odstupati od normalnih tržišnih uvjeta. S tog gledišta, čak i pod pretpostavkom da se arbitražni sud ne može povezati s državom, isto ne vrijedi za rizik od sudskog spora koji je povezan s odlukom o pokretanju arbitražnog postupka i prednost koja će se eventualno dodijeliti drugoj stranci u sporu u skladu s arbitražnom odlukom.

107.

U slučaju da se takav rizik ostvari, kao što to u ovom slučaju tvrdi DEI, pri čemu ističe da se određivanjem cijena utvrđenim u arbitražnoj odluci ne poštuju odredbe sporazuma, čini mi se da se na temelju okolnosti da o sporu nije odlučivao državni sud, nego arbitražni sud ne može osloboditi državu od obveza koje ima na temelju članaka 107. i 108. UFEU‑a. Iako država priznaje obvezujuću vrijednost arbitražnih odluka, ona je i dalje odgovorna za provedbene mjere koje će trebati donijeti nakon arbitraže.

108.

Čini mi se da taj zaključak potkrepljuje sudska praksa Suda koja se odnosi na arbitražu u okviru bilateralnog ugovora o ulaganju, s obzirom na to da međunarodna priroda sudova koji djeluju u tom području ne sprečava da se učinci njihovih odluka u obliku dodjele moguće potpore mogu pripisati državama članicama ( 47 ).

109.

U tom pogledu, ne slažem se s argumentima stranaka u žalbenom postupku i njemačke vlade, koje su ustrajale na potrebi da se arbitraža u području ulaganja razlikuje od trgovačke arbitraže u pogledu pripisivosti državi moguće potpore. Budući da je odlučila ratificirati ugovor o ulaganju, kao i potpisati arbitražni sporazum, država treba preuzeti rizik od toga da joj se pripišu učinci budućih odluka koje će se donijeti na toj osnovi. Ako bi mogućnost da se rješavanje spora prenese na tijelo izvan države značila da je nemoguće pripisati odgovornost za to državi, to bi dovelo do nastanka nedostatka u sustavu nadzora prednosti dodijeljenih iz državnih sredstava. S obzirom na velike probleme povezane s arbitražnim postupcima koji se odnose na javna tijela, takva bi situacija znatno oslabila koristan učinak relevantnih odredbi UFEU‑a.

110.

S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da pogrešno obrazloženje, koje je Opći sud utvrdio u točkama 150. do 159. pobijane presude, treba zamijeniti obrazloženjem koje se temelji na potrebi da se Grčkoj Državi pripiše pravno obvezujući ishod arbitražnog postupka, u kojem je ta država članica sudjelovala posredstvom DEI‑ja, pri čemu je prihvatila rizik od sudskog spora koji je s tim bio povezan.

111.

Prema tome, predlažem da se odbiju drugi dio drugog žalbenog razloga u predmetu C‑701/21 P i jedini žalbeni razlog u predmetu C‑739/21 P.

112.

Treći žalbeni razlog, koji je istaknuo Mytilinaios i koji se temelji na povredi članka 4. Uredbe 2015/1589, također se sastoji od dvaju dijelova.

113.

Prvim dijelom trećeg žalbenog razloga Mytilinaios tvrdi, s jedne strane, da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da je Komisija bila dužna ispitati sadržaj arbitražne odluke ( 48 ) i, s druge strane, da je Opći sud pogrešno odlučio da je Komisija trebala provesti složene ekonomske i tehničke ocjene prije nego što je mogla isključiti postojanje potpore u fazi prethodnog ispitivanja ( 49 ).

114.

Zbog razloga iznesenih u okviru ocjene drugog dijela drugog žalbenog razloga, koji se temelji na pripisivosti ishoda arbitražnog postupka Grčkoj Državi, smatram da je prvi segment prvog dijela trećeg žalbenog razloga neosnovan. Stoga smatram da ga treba odbiti.

115.

Čini se da u drugom segmentu prvog dijela tog žalbenog razloga Mytilinaios u biti osporava sve činjenične ocjene koje je proveo Opći sud, u točkama 167. do 188. pobijane presude, koje se odnose na nepreciznost odredbi arbitražnog sporazuma, na Mytilinaiosov profil proizvodnje i potrošnje, kao i na posebnosti njegova poslovnog odnosa s DEI‑jem. Budući da Opći sud nije smatrao da je Komisija imala opću obvezu da provede složenu ocjenu u fazi prethodnog nadzora, nego je samo zaključio da je takva ocjena potrebna s obzirom na posebne okolnosti slučaja, smatram da se taj prigovor ne odnosi na pravno, nego na činjenično pitanje.

116.

Stoga smatram da je drugi segment drugog dijela trećeg žalbenog razloga nedopušten i da ga valja odbiti.

117.

U drugom dijelu trećeg žalbenog razloga Mytilinaios prigovara Općem sudu da je prebacio teret dokazivanja u pogledu postojanja ozbiljnih poteškoća ili sumnji kojima se opravdava Komisijino pokretanje službenog istražnog postupka. Prema njegovu mišljenju, Opći sud tako je oslobodio DEI potrebe da utvrdi nedostatnost ili nepotpunost ispitivanja koje je Komisija provela tijekom postupka prethodnog ispitivanja.

118.

Kako bi potkrijepio svoj prigovor, Mytilinaios osobito upućuje na točku 167. pobijane presude, u kojoj je Opći sud odlučio da su posebne okolnosti slučaja morale navesti Komisiju da „pomno, dovoljno i potpuno” ispita sve posebne okolnosti predmeta s gledišta postojanja potpore.

119.

Međutim, valja jasno razlikovati obveze koje Komisija ima u fazi istrage pritužbe, navedene u točki 167. pobijane presude, te one u području dokazivanja koje tužitelj ima u fazi tužbe pred Općim sudom.

120.

Doista, kad je riječ o potonjim obvezama, ni iz čega ne proizlazi da je Opći sud oslobodio DEI obveze da podnese dokaze u prilog svojem zahtjevu za poništenje, osobito jer Opći sud izričito upućuje na okolnosti koje je istaknuo DEI, koje su, prema njegovu mišljenju, mogle opravdati sumnje koje je Komisija morala imati u fazi prethodnog ispitivanja njegove pritužbe ( 50 ).

121.

Stoga smatram da je drugi dio trećeg žalbenog razloga neosnovan i, slijedom toga, da treći žalbeni razlog u predmetu C‑701/21 P treba odbiti u cijelosti.

122.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da: